Biblioteka

Ljubica Josić: Hrvatska lingvostilistika

4. Stil kao dodatna obavijest

Stil se, pod utjecajem teorije obavijesti, nastojao objasniti kao svojevrsni dodatak dubinskoj strukturi jezične postave koji se posebice ostvaruje u književnim tekstovima. Taj je pristup 1960-ih afirmirao M. Riffaterre; za razliku od stilistike kodiranja koja se bavi namjerom pošiljatelja kakve poruke, stilistika dekodiranja, koju je zagovarao, usmjerila se na otkrivanje načina na koji stilski napregnuta mjesta svojom nepredvidljivošću uvjetuju percipiranje jezične strukture, shvaćajući čitateljevu aktivnost putem reduciranih reakcija u sklopu učinka čitanja (usp. Compagnon, 2006: 37).

Da bi objasnio koji mehanizmi određeni tekst čine književnim, Riffaterre je u središte svojih propitivanja doveo dubinsku strukturu, približivši se generativno-gramatičkomu modelu. S namjerom da što jednostavnije sagleda način na koji splet jezičnih sastavnica teksta djeluje na »nadčitatelja« ili »prosječnoga čitatelja«, a ne držeći da su u tom koraku analize relevantni receptivni procesi koji utječu na stvaranje čitateljevih estetskih i vrijednosnih sudova, bavio se čitateljevim spontanim odgovorima na ona mjesta koja ostvaruju naglašenu ekspresivnost (stoga se ekspresivnost u Riffaterreovu tumačenju može promatrati kao vrsta pragmatične ekspresivnosti, usp. Molino, 2006: 309). Istaknuvši kako se priklanja pojednostavnjenom pristupu književnoumjetničkoj komunikaciji s ciljem da »ekonomično objasni činjenice, bez umjetne podjele jezika i stila« (Riffaterre, 1989a: 537), svoju je teoriju izgradio na temelju prepoznavanja onih elemenata koji su nositelji stilskih značajki, zanemarujući pritom sve ostale jezične elemente koji su stilski irelevantni. Smatrao je da se time izbjegava miješanje pojmova jezika i stila, ali radnja koju treba prethodno obaviti u takvome stilističkom istraživanju jest izdvajanje specifičnih kriterija prema kojima se mogu identificirati značajke stila u jeziku književnoga djela. Ti su specifični kriteriji »stilistički instrumenti«, koji su, zajedno s obradbom norme u obliku »stilističkoga konteksta«, središnje mjesto Riffaterreove teorije stila kao dodatne obavijesti.

Razliku između izražajnosti i neizražajnosti Riffaterre je tumačio prisutnošću, odnosno odsutnošću »stilističkih instrumenata«, držeći da je u tome smislu individualnost književnih tekstova itekako prednost u heurističkome istraživanju stila. U središtu Riffaterreova zanimanja detektiranje je »stilističkih instrumenata« kao sredstava naglašavanja koja svojom nepredvidljivošću prisiljavaju čitatelja na pozornost i tako osiguravaju da se piščeva poruka »dekodira« sukladno autorovim namjerama. Drugim riječima, »stilistički instrument« ekspresivno je obilježen jezični element i kao takav nastao je autorovom svjesnom namjerom u svrhu ispravnosti dekodiranja obavijesti bez obzira na promjenu adresanta. U osnovi Riffaterre »stilističke instrumente« promatra kao svojevrsne dodatke temeljnomu značenju ali bez njegove promjene, zbog čega su mu, prepoznajući u nazivlju teorije obavijesti novim ruhom zaodjenutu teoriju ornatusa, upućivane kritike, kao i, među ostalim, zbog činjenice da književni tekst sadržava, katkad u cijelosti, i pretkazive elemente (usp. Katičić 1968).

Autor, tj. pisac, kodira jezičnu poruku pretkazivošću jezičnih elemenata unutar konkretnoga govornoga niza te je po potrebi smanjuje, čime privlači čitateljevu pozornost i ostvaruje različite stilske efekte. S druge strane dekoder, tj. čitatelj prepoznaje ukodirana mjesta u pragmatičkome smislu, zbog čega je Riffaterre po strani ostavio slojevite interpretativne procese kao i značenjsku instanciju autorske svijesti. Razdvojivši analizu čitateljevih prepoznavanja »stilističkih instrumenata« od interpretiranja estetskih i vrijednosnih sudova, nastojao je doći do objektivnoga kriterija za utvrđivanje stilskih mehanizama u tekstu: »Ogoljen od formulacije u vrijednosnim terminima, sekundarni odgovor postaje objektivni kriterij za postojanje njegova stilističkog podražaja« (Riffaterre, 1989a: 530). Svjestan manjkavosti pojednostavnjivanja funkcioniranja dubinske jezične strukture u književnoumjetničkoj komunikaciji, Riffaterre je istaknuo da se neke od poteškoća takva pristupa odnose na dijakronijsku svijest o jeziku. Čitatelj je ograničen sviješću o suvremenome jezičnom stanju te mu se može dogoditi neprepoznavanje onih »stilističkih instrumenata« koji su vremenski raslojeni. Do toga mogu dovesti »pogreške omisije« ili »pogreške dodavanja«. »Pogreške omisije« odnose se na neprepoznavanje izraza iz starijega jezičnog sloja koji se tijekom vremena asimilirao u standardnu uporabu. »Pogreške dodavanja« nastaju kad čitatelj prepoznaje neke jezične elemente kao zastarjele premda oni u trenutku pisanja književnoga teksta nisu bili zastarjeli. Takva ograničenja potaknula su Riffaterrea na dodavanje novih kriterija da bi prepoznavanje »stilističkih instrumenata« bilo što pouzdanije. Budući da je svaki književni tekst nastao u nekom razdoblju te se recipira u određenome vremenskom kontekstu, Riffaterre je zagovarao sinkronijsko-dijakronijski pristup, koji je oprimjerio arhaizmom, ističući njegovu pripadnost posebnomu kôdu (koji dijele »koder« i »dekoder«), »okarakteriziran sviješću o prošlim stanjima jezika« (Riffaterre, 1989a: 528). Leksem koji je iz aktivnoga leksika prešao u pasivni u tekstu je dvostruke funkcije: jezične i stilske. Jezična se funkcija arhaizma, prema Riffaterreu, sastoji od ostvarivanja u simultanosti jezičnih odnosa, stilska pak funkcija od mogućnosti dekodiranja u odnosu na stariji sloj jezika. Riffaterre je time problematizirao neke aspekte stilističkoga proučavanja vremenski raslojenih tekstova, na koje su u domaćoj znanosti među ostalima upozorili Z. Škreb (1958a) i R. Katičić (1960a). Osnovnom pretpostavkom stilističke analize starijih tekstova smatra se uvažavanje dvaju motrišta, suvremenoga te povijesnoga (piščev se stil smješta in tempore, rekonstruirajući jezične mogućnosti koje su mu bile dane na raspolaganje), što je nužno da bi se izbjegli neistiniti zaključci, na što se, ističući iscrpnu lingvostilističku analizu, uz leksičko-semantičku obradbu, kao iznimno važnu u eksplikaciji starijih tekstova i književnih tekstova uopće, osvrnuo J. Vončina: »(…) ako tekstove prošlosti treba stilistički omjeravati o normu suvremenoga književnog jezika, onda je Džore Držić pisao pjesme koje vrve jezičnim greškama« (Vončina, 1979: 29). Upravo je na to upozorio Riffaterre obrazlažući »pogreške omisije« i »pogreške dodavanja«.

»Stilistički instrumenti« otkloni su od norme uspostavljene u tekstu, odnosno vezani su uz iznevjereno očekivanje »stilističkoga konteksta« kao »lingvističkoga uzorka iznenada prekinuta nepredvidljivim elementom« (Riffaterre, 1989a: 535). Kako jedan »stilistički instrument« može sudjelovati u proizvodnji različitih stilskih efekata, u kombinaciji s drugima može dovesti do konvergencije kao najsloženijega stilskoga oblika. O konvergenciji kao obilježju stilski kumulativnih tekstova govorio je i njemački teoretičar W. A. Koch (1963: 417); u primjeru iz teksta Death the Proud Brother američkoga književnika Th. C. Wolfea: The Face of the night, the heart of the dark, the tongue of the flame – I had known all things that lived or stirred or worked below her destiny, Koch je izdvojio najmanje četiri stilska oblika: tri metafore (face, heart, tongue – sve pripadaju istoj značenjskoj sferi ljudskoga tijela), trojne konstrukcije (night – dark – flame), nastavljanje uporabe trojnih konstrukcija (lived – stirred – worked), antepoziciju teme (The Face… flame – …), analiziravši potom kako ostvaruju pjesničke i retoričke efekte.

Riffaterre je koncept »stilističkoga konteksta« nadopunio trima postavkama: automatskom relevantnošću, trenutačnom dostupnošću i varijabilnošću, od kojih se posljednja odnosila na sposobnost jednoga »stilističkoga instrumenta« da sa sljedećima u nizu ostvari seriju kontrasta. Riffatere je dalje obrazlagao važnost »mikrokonteksta« za ostvarivanje »stilističkoga instrumenta«; kontekstualni se uzorak, nakon što je prekinut »stilističkim instrumentom«, treba ponovno uspostaviti, primjerice leksemima koji ne pripadaju prethodno korištenome kôdu poput neologizama i arhaizama, nakon dodavanja kojih rečenica treba iznova uspostaviti svoj kôd. Također, »stilistički instrument« može stvarati serije istoga tipa, primjerice u slučaju da neologizam stvara seriju drugih neologizama te uzrokuje gubljenje njihovih kontrastivnih vrijednosti, čineći ih sastavnicama novoga konteksta koji opet uspostavlja nove kontraste. Riffaterre je stileme shvaćao kao razbijanje pretkazivosti u »mikrokontekstu«, kojemu prethodi »makrokontekst« pojačavajući stilemske efekte. »Stilistički instrumenti« mogu ostvariti kontrast u stilski neoznačenome kontekstu, ali se u tekstu mogu pojaviti u prečestom slijedu te međusobno poništiti efekt. Primjerice, u dramskome dijalogu može se ponavljati fraza koja je u funkciji ostvarivanja psihološkoga realizma. Međutim, ako se ta fraza u dijalogu ponavlja prečesto, skraćuje se kontekstualni razmak između ponavljanja te se može ostvariti komičan efekt. U stvaranju efekata »stilističkih instrumenata« izjednačavajuću ulogu može imati i »makrokontekst«, poništavajući kontrast spuštanjem »stilističkoga instrumenta« na razinu konteksta, gdje dolazi do njihove međusobne nerazlučivosti. Intenzitet izjednačavajuće uloge »makrokonteksta« vezan je uz čestotu pojavljivanja »stilističkih instrumenata« koji su istoga razreda. S obzirom na to, uz »makrokontekst« može se vezati koncept statističke norme, s pomoću koje se utvrđuje stilem kao nepretkaziva jezična jedinica. Koncepti »stilističkoga instrumenta« i »stilističkoga konteksta« trebali su, prema Riffaterreu, pomoći utemeljenju nacrta egzaktnije stilističke analize:

»(…) budući da se instrumenti mogu reducirati na nivo konteksta, bilo koji koncept intrizične stilističke vrijednosti je bez sadržaja (npr. izražajnost ›inherentna‹ glagolskim oblicima, superlativima, itd., koji se ponavljaju). Na njegovom mjestu, nivelirajuća funkcija je distributivna po prirodi, i stoga mjerljiva. Shodno tome, bit će moguće definirati uvjete pojavljivanja. Za razliku od onih uvjeta poznatih kroz direktnu primjenu statistike na lingvističku poruku (ovi setovi mogu definirati književne iskaze, ali ne mogu razlikovati lingvistički materijal od stilističke primjene), tražimo uvjete relevantno samo u odnosu na ono što je zamjetljivo kao stil.«15 (Riffaterre, 1989b: 544)

Riffatereov pristup stilu putem čitateljeve uloge dekodera stilski relevantnih mjesta nastalih odstupanjem od konteksta u jezičnoj postavi teksta bio je originalan iskorak u strukturalnim proučavanjima 1960-ih (u kasnijem se radu Riffaterre okrenuo semiotici poezije). Ipak, prigovori njegovu modelu bili su raznovrsni; osim nasljedovanja teorije ornatusa, kritičari su među ostalim upozorili na zanemarivanja slojevitosti književne komunikacije, posebice intuicije kao njezina sastavnoga dijela. Među njima bio je i G. Genette (2002: 103‒109) ističući da »stilistički instrumenti« nisu presudni mehanizmi za percipiranje nekoga teksta kao književnoga. Ne odbacujući slobodu čitateljeve subjektivne procjene, Genette se usredotočio na mehanizam ukorijenjen u kolektivnoj kulturno-povijesnoj svijesti koji određuje hoće li se neki tekst pročitati kao književni, a taj mehanizam ovisi o kompetenciji čitatelja te o kulturološkome i povijesnome kontekstu. U tome je pak presudna čitateljeva estetska prosudba:

»Stil na neki način definira minimalni stupanj literarnosti, ali ne u smislu da je literarnost koju može odrediti slabija od drugih, već tako da je manje podržavaju ostali kriteriji (fiktivnost, poetika) i da u potpunosti ovisi o procjeni čitatelja. To minimalno stanje, koliko god da je njegov estetski ogrtač problematičan, samo po sebi materijalno je nemoguće smanjiti budući da se sastoji od bića teksta koje je neodvojivo, ali različito od njegova iskaza16 (Genette, 2002: 108)

S druge je strane M. Frank upozorio na to da se autoru ne može pripisati nadređena uloga u upravljanju razumijevanjem jezične poruke s pomoću »stilističkih instrumenata«. Naprotiv, autorova je uloga u razumijevanju teksta ograničena: jezični izrazi u tekstu nemaju konačnih značenja, već se značenja stvaraju u svijesti subjekta kao rezultat stvaralačkih recipijentskih procesa u susretu s tekstnom strukturom. Slijedom toga, Frank je razradio kriterije koherencije teksta koje je preuzeo od pionira lingvistike teksta R. Harwega (Pronomina und Textkonstitution, 1969). Prvi je kriterij jednosmjernoga poretka elemenata teksta, što podrazumijeva da elementi teksta slijede jedni poslije drugih, a ne jedni umjesto drugih. To se pravilo odnosi na sintagmatsko sekvencioniranje rečenica, ali ne može podlijegati gramatičkomu aparatu jer su poetski kriteriji teksta često potpuno suprotstavljeni analognim nadrečeničnim zakonima ulančavanja. Jedinstvo teksta ne nastaje gramatički povezanom pozadinom, nego duhovnom pokretljivošću čitatelja koji »stvaralačkom snagom tumačeći nadomješta manjak tekstualnog jedinstva« (Frank, 1994: 61). Drugo je načelo pronominalnoga ulančavanja koje potvrđuje koherenciju teksta putem prepoznavanja sintaktičko-semantičkih konkretnih spojeva rečenica. Taj kriterij koherencije nikada ne utvrđuje sâm tekst, nego čitateljeva interpretacijska sposobnost. Treći je kriterij odredivost granice teksta. Frank je analizom nabrojenih kriterija zaključio da koherencija književnoga teksta nije jezična, nego hermeneutička činjenica, zbog čega je smatrao da je stil podređen u Riffaterreovu modelu dodatne obavijesti jednomu generativnom aparatu nedostatan za opisivanje literarnosti.

Da »stilistički instrumenti« nisu univerzalno ukodirana te jednoobrazno stilski percipirana tekstna mjesta naglasio je G. Molinié, upozorivši kako njihovo uočavanje u tekstu najvećim dijelom ovisi o individualnim interpretativnim procesima. Molinié je stilem definirao kao »karakterizem literarnosti, to jest u osnovi neinformativno (pa i funkcionalno) jezično određenje u funkcioniranju teksta« (Molinié, 2002: 98), a koje ostvaruje estetsku vrijednost. Također, upozorio je na višeznačnost toga termina jer se njime mogu obuhvatiti raznorodni aspekti, primjerice leksičke kategorije, distribucija jezičnih jedinica, melodija, retoričko-tematski odnos i dr. Molinié je izdvajanje stilema predložio unutar istraživanja koje podrazumijeva »sve jezične odrednice koje nisu nužne za semantičko-sintaktičku i informacijsku potpunost izjave« (Molinié, 2002: 102). Nakon uočavanja stilema, potrebno je ocijeniti je li njihova dodatna stilska vrijednost i literarna. Prema Moliniéu, stileme je najlakše otkriti u dvjema vrstama sintagmi: grupi subjekt/glagol i grupi imenica/epitet. U prvoj grupi čitateljeva se pozornost postiže dvostrukim ponavljanjem subjekta ili inverzijom, a u drugoj antepozicijom ili postpozicijom pridjeva u odnosu na imenicu. Ako se sagledaju lingvostilističke analize većine stranih i hrvatskih autora koji istražuju jezik književnoga djela, može se potvrditi da je u njima isticanje navedenih dviju vrsta sintagmatskih cjelina jedno od najčešćih istaknutih mjesta pojačanja izražajnosti.

Riffaterreovo je zanemarivanje kontekstualiziranja čitateljevih dekodiranja »stilističkih instrumenata« posebice kritizirao S. Fish (2010b: 292), držeći da je tekst znakovna mreža koja stimulira čitateljevu aktivnost u kojoj leži presudni dio u ostvarivanju značenja, postavivši za temeljni predmet proučavanja tzv. afektivne stilistike interpretativne procese, u nekim se radovima baveći i autorovim namjerama.

Odjek Riffaterreovih tumačenja diferencijalnih obilježja jezične strukture književnoumjetničkoga djela bio je najjači 1960-ih i u prvoj polovici 1970-ih te su neke njegove stilističke spoznaje kritički utkane u radove hrvatskih stilističara, napose pripadnika tzv. zagrebačke stilističke škole; dok su među teorijsko-metodološkim uporištima lingvostilistike K. Pranjića u mnogočemu prepoznatljivi Riffaterreovi dosezi, ponajprije u nepretkazivosti stilema, Z. Škreb je u stilističkim prilozima u Jeziku i Umjetnosti riječi od Riffaterrea preuzeo drugi dio znamenite krilatice »jezik izriče, stil ističe« (language expresses and style stresses) (Srhoj Čerina, 1994: 30). S druge pak strane Katičić u članku Nauka o književnosti i lingvistika u Umjetnosti riječi (1960), na kritičkoj podlozi propitivanja Riffaterreova koncepta »stilističkoga instrumenta«, stileme nije tumačio kao mjesta koja osiguravaju čitateljevu pozornost, već kao znakove koji čine unutarnju strukturu književnoga svijeta uočljivijom: »I upravo ta njihova funkcionalna veza s unutrašnjim svijetom književnog djela daje im mogućnost da kod čitaoca pojačaju estetski doživljaj« (Katičić, 1960c: 11). Katičić je također upozorio da je Riffaterreova teorija jezične postave književnoumjetničkoga djela u osnovi izjednačila jezičnu strukturu i značenjsku strukturu djela (Katičić, 1968: 187) te je on, za razliku od Riffaterrea, ostvarivanje literarnosti promatrao putem načina ostvarivanja sadržaja književnoumjetničkoga djela:

»Nema stoga tekstova koji bi po sebi bili književni, nego ima samo takvih koji vrlo snažno sugeriraju ostvarivanje svojega sadržaja u cjelokupnosti životnoga iskustva, a ne u kojoj stvarnoj situaciji.« (Katičić, 1968: 195)

Izuzev književnih, »stilistički instrumenti« mogu se pronaći i u drugim tipovima poruka, zbog čega Riffaterreova teorija ne može objasniti specifičnost umjetnosti riječi i u svojim nastojanjima, istaknuo je Katičić, baštini klasično retoričko učenje o ukrasima. U tome kontekstu teorija stila koja se temelji na sagledavanju stilskih jedinica kao dodatka obavijesti jezičnomu izrazu u konačnici nije uspjela objasniti što verbalnu poruku čini književnom te je to pitanje ostalo aktualno sve do današnjih dana:

»Jezikoslovnom se raščlambom mogu pouzdano ustanoviti jezični podaci u svakoj jezičnoj postavi, pa tako i u književnome djelu, a izvan jezikoslovnoga (i uopće jezičnoga) ostaje estetsko vrednovanje promatrane postave kao i je li ona književna ili neknjiževna. U tome je i teorija o otklonu (odstupanju) od norme i teorija o dodatnoj (estetskoj, stilističkoj) obavijesti slabo pomogla jezikoslovlju, a i (lingvističkoj) stilistici i zato su im ›slaba mjesta‹ s pravom kritizirana (…)« (Samardžija, 2003: 12)

Ipak, kako nije svaki jezični izbor i stilski izbor, već samo onaj koji se razlikuje svojom izražajnošću ili »dodatkom« obavijesti, u tome se kontekstu još uvijek može držati primjenljivom Riffaterreova krilatica »jezik izriče, stil ističe« (usp. Vuletić, 2006: 13).