Biblioteka

Ljubica Josić: Hrvatska lingvostilistika

3. Stil kao otklon

Koncept otklona zarana je bio povezan s teorijom stila jer su se u klasičnoj retorici figure držale posljedicom odstupanja od tzv. uobičajene jezične uporabe. U dijakronijskome presjeku stilističkih teorija, književnih kao i jezikoslovnih, mnogobrojni su se opisi stila temeljili na otklonu od kakve eksplicitne ili implicitne norme, pri čemu se, u slučaju eksplicitne norme, stilističko motrište nerijetko suživalo na usporedbu stilskih obilježja promatranoga jezičnoga izraza kao iznimaka od »važeće« jezične uporabe (usp. Barthes, 1971: 4). Na neodgovarajuće shvaćanje »svakodnevnoga jezika« kao norme, u kojem se ne može izbjeći subjektivnost kao ni svojevrsna tautologija, upozorio je Tz. Todorov (1971: 31), istaknuvši kako je »svakodnevni jezik« mjesto susreta »tisuću normā« i stoga sam ne utjelovljuje jednu normu jer je »nenormiran«. Objektivnost koja se pridavala »svakodnevnomu jeziku« u nas je među ostalima problematizirao J. Derossi (1972: 198) u članku U susret modernoj hrvatskoj stilistici u Umjetnosti riječi, gdje je istaknuo problem postavljanja takve norme za stilistička proučavanja općenito.

U deskriptivnostilističkim teorijama stil se definirao s pomoću kriterija otklona tako što se u izdvajanju, opisu i određivanju stilske vrijednosti predmnijevao narušen očekivani uzorak ili iznimka od pretpostavljene pravilnosti, tj. neutralnosti; s obzirom na to, otklon i norma korelativni su pojmovi, a otklon je nužna značajka stilogenosti jer su stilske vrijednosti shvaćene kao posljedica otklona od uobičajenoga, stilski neutralnoga, neobilježenoga načina izražavanja. U hrvatskim inauguratorskim lingvostilističkim radovima 1960-ih koncept norme i otklona među prvima eksplicirao je K. Pranjić:

»A postojanje norme upravo se izvrsno dopunjuje s njezinim narušavanjem u stilističke svrhe. S gledišta ove svrhe moglo bi se upravo reći: da norma ne postoji, valjalo bi je izmisliti kako bi se mogla narušavati. Jer da norma ne postoji, norma u jeziku za koju se pretpostavlja da kodificira neizražajni, neafektivni način izražavanja, ne bi moglo biti stilemskih odstupanja u stilističke svrhe. A kad bi odstupanja postala prečesta, postala bi sama normom, postala bi neizražajna, stilemi kao jedinice stilskog zahvata morali bi postati onim što je prije bila norma. U tom ›vječnom‹ krugu u jeziku će zacijelo uvijek postojati dijalektička opreka između izražajnoga i neizražajnoga, između respektiranja norme i odstupanja od nje.« (Pranjić, 1962/63: 9)

Iz toga se razabire kako je u lingvostilističkome shvaćanju stila kao otklona sadržano pitanje (ne)učestalosti obilježja teksta koja bi se potencijalno mogla tumačiti kao stilska. Prema K. Wales (1990: 117‒118), riječ je o dvama pogledima na otklon; jedan se odnosi na otklanjanje od uobičajene jezične strukture na nekoj od razina (fonološkoj, gramatičkoj, leksičkoj, semantičkoj i dr.) rijetkim, neuobičajenim jezičnim elementom, a drugi na otklanjanje učestalošću nekoga jezičnog elementa. Poteškoća nastaje kada se za normu prema kojoj se utvrđuju otkloni uzimaju drugi tekstovi. Primjerice, Enkvist je, definiravši stil kao »rezultat ukupnosti kontekstualnih vjerojatnosti jezičnih jedinica«14 (Enkvist, 1973: 24), naglasio kako stilistička analiza podrazumijeva mjerenje čestote jezičnih jedinica na raznim razinama u konkretnome tekstu te njihovu usporedbu s odgovarajućim značajkama teksta ili korpusa koji se uzima za normu i s analiziranim je tekstom kontekstualno povezan. Prema Enkvistu, u stilističkoj analizi pjesama A. Popea posegnut će se za sljedećom normom: engleskom poezijom XVIII. st., pjesnikovim opusom, pjesmama napisanima na engleskome jeziku u rimovanome pentametru te poezijom W. Wordswortha. Ako se prihvati definicija stila proizišla iz usporedbe promatranoga teksta i kontekstualno povezane norme, upozorava Enkvist, tada se pokreće mnoštvo problema vezanih uz pojam norme, a mogu se svesti na dva bitna pitanja: koje su stilski relevantne jezične jedinice iskorištene u zadanome kontekstu te što čini kontekst u kojem se ostvaruje zadana jezična jedinica. Nadalje, uključivanje konteksta složeno je i Enkvist ga dijeli na tekstni kontekst (jezični: fonološki, morfološki, sintaktički, leksički; tipografska sredstva, interpunkciju, kompoziciju teksta) i na izvantekstni kontekst (vremenska, komunikacijska, situacijska uvjetovanost), budući da je stil svojevrsna sprega jezičnih činjenica i njihove kontekstualne uporabe. Međutim, izvantekstni je kontekst teško mjerljiv te se Enkvist usredotočuje na stilske markere, odnosno na kontekstualno uvjetovane jezične jedinice koje se u tekstu pojavljuju zajedno sa stilski neutralnim elementima. Stilistička se analiza sastoji od uočavanja stilskih markera (usporedbom s odabranom normom) u dovoljnom broju da bi se opisale stilske kategorije. Ako tekstovi u znatnijoj količini dijele te stilske značajke, oni pripadaju istomu stilu. Isti teoretičar, držeći da je lingvističkoj stilistici u to doba jedan od važnijih zadataka bila razradba oprjeke obilježeno/neobilježeno, ključne za shvaćanje stila, koja je ostala aktualnim pitanjem sve do našega doba, kao jedan od načina egzaktnoga mjerenja otklona predlagao je izradbu gramatike nultoga stupnja (degré zero), prema kojoj bi se generički mogla utvrditi stilska obilježja promatranih tekstova:

»Čim imamo gramatiku, mi možemo odrediti otklon, pod uvjetom da želimo analizirati otklonjiv tekst, ne s pomoću svojstvenih termina vlastite njegove strukture nego onih koji dopuštaju detaljnu usporedbu s neotklonjivim jezikom.« (Enkvist, 1976: 269)

Takva »stilski neutralna« gramatika sadržavala bi samo one elemente koji su značajka svih stilova, upućivala bi na razvijanje neutralnih jezičnih elemenata u stilski obilježene te bi imala praktičnu uporabu u nastavi stranih jezika jer bi popisala kontekstualno najneutralnije jezične elemente. Ipak, takav bi jezični opis ostao nedovoljno iscrpan i ne bi mogao poslužiti kao neutralan temelj svakomu pojedinačnom otklonu, te ne bi mogao sustavno omogućiti jednakovrijedan metodološki pristup istraživanju piščeva stila, kojim se ulazi u »čin izvršena izbora« ili područje govora. Na to su upozorile Kovačević i Badurina (2001), istaknuvši poteškoću shvaćanja obilježenoga u jeziku njegovom usporedbom s neutralnim:

»Diskurs o neutralnosti, o odstupanjima, o obilježenosti i neobilježenosti običava paušalno podrazumijevati postojanje kakve čvrste polazišne veličine kao mjere u odnosu na koju se izvode sve daljnje procjene. Mjera je to koja se najčešće uvodi nasilno, iz same potrebe za mjerom, kako bi se nešto moglo smatrati neutralnim, a što drugo pak obilježenim. Neutralnim se, ako se već mora i o tome govoriti, može shvatiti samo sam sustav po sebi – langue, u onoj dimenziji u kojoj ga poimamo kao potencijal, od uporabne sfere odvojenu apstrakciju, a ne kao ostvaraj.« (Kovačević i Badurina, 2001: 36)

Kako lingvostilistika podrazumijeva poznavanje jezične teorije, zakonitosti i normi pojedinoga jezika da bi se usredotočila na proučavanje individualnoga izraza, usporedba piščeva izraza s općestandardnom uporabom, poistovjetivši jezik kao sustav i kao standard, karakterističan je postupak u radovima hrvatskih lingvostilističara 1960-ih i 1970-ih. U istraživanju izražajnosti jezičnih izraza ostvarenih u književnome djelu najlakše se u tim radovima uočavaju oni izrazi koji se otklanjaju od općestandardne uporabe. No, lingvostilistička analiza ne zastaje samo na tim izborima i ne nabraja ih radi toga da pokaže u kojoj se mjeri jezik književnoga djela ili pisca otklanja od standardne jezične uporabe. Njezin je cilj ispitivanje izražajnosti i funkcionalnosti jezičnih izbora, od kojih su neki nastali u suglasnosti s normom, a neki otklonom od nje. Diferencijalne stilske značajke ne moraju se ostvarivati kao otklon od norme te ne moraju biti najuočljivije jezične sastavnice jezika književnoumjetničkoga djela. Ujedno, ako se pojedine jezične jedinice ostvaruju kao otklon od neke pretpostavljene norme ili mjere, ne moraju istodobno biti i reprezentativne stilske značajke književnoumjetničkoga djela.

Za razliku od lingvostilističkih radova usmjerenih na ispitivanje funkcionalno iskorištenih stilskih jedinica, na tragu naslijeđenih spoznaja stilistike Maretićeva tipa iz XIX. st., jedno od čestih mjesta u istraživanjima jezično-stilskih značajki književnoga djela u nas u prvoj polovici XX. st. bilo je upravo formalno utvrđivanje u kojoj su mjeri te značajke otklonjene od književnoga (standardnoga) jezika. Jezik književnoumjetničkoga teksta dovodio se u odnos s normativnim jezikoslovnim kategorijama te se u njemu utvrđivao ponajviše leksički i morfološki tip otklona. Metodološki se postupak takvih analiza temeljio na deskriptivnoj usporedbi s gramatičkom normom standardnoga jezika, uglavnom produbljujući naslijeđene predodžbe o piščevu stilu kao uzoru »pravilnoga izražavanja«:

»Pogreška u pjesnikovu jeziku, kad nije krivica za kakvu ga optužuje kritik, kakva je za koju se kvači filolog obmanjujući se da dokučuje zakučastost poezije time što se zakvači za krivopis, gramatiku, rječnik, kako ih on propisuje. Književnost je filologu dostupna i dostatna po svojoj vanjskoj neurednosti.« (Šimić, 1955: 16)

Analize na koje se referira Šimić bile su sklone uočavanju pojedinih otklona u odnosu na gramatičku normu, bez uvažavanja naravi stilogenosti i funkcionalnosti tih otklona u književnoumjetničkome kontekstu. Gramatički je opis u njima poslužio kao normativan kriterij za formalističko ocjenjivanje piščevih izbora. Nasuprot takvim shvaćanjima, lingvostilistička analiza afirmirana 1960-ih temeljila se na uvažavanju činjenice da gramatičke kategorije mogu biti korisna polazišna i posljednja točka u promatranju izražajnoga ostvaraja, ali nikako i osnovni kriterij opisa izražajnosti jezične jedinice. Formalističko-gramatička deskripcija, ali ne u tradicionalnom smislu, u lingvostilističkoj analizi ima svoje mjesto u kontekstu uspoređivanja obilježenih jedinica s logičkim ekvivalentom, radi utvrđivanja stilskoga »dodatka« kao dijela jedinstvene vrijednosti jezičnoga izraza, zbog čega su gramatički opisi bili svrhovito uključeni kao jedan od koraka u tumačenju naravi stilogenosti. Gramatika se bavi opisom jezičnoga sustava i njegovih struktura, a lingvostilistika, usmjerena na istraživanje piščeva izraza, opisom strukturiranja individualnoga izraza. Pojednostavnjeno, one su usmjerene prema različitim aspektima jezičnoga stvaranja: gramatika prema općemu, lingvostilistika prema pojedinačnomu jezičnom ostvaraju. Premda se njihov odnos na taj način može razlikovno opisati, lingvostilistička je analiza, posebice u radovima K. Pranjića, uputila na to da se afektivnost jezičnoga izraza treba promatrati s pomoću gramatičkih opisa, nadovezujući se na gramatiku na početku i na kraju stilističke raščlambe piščeva izbora. Gramatička analiza utvrđuje obavijesnu stranu jezičnoga izraza, lingvostilistička ekspresivne i impresivne vrijednosti. Budući da se jezični izraz sastoji od pojmovne i stilske vrijednosti, gramatika i stilistika u svojim su područjima istraživanja u tijesnoj vezi, iako u utvrđivanju aspekata jezičnih činjenica idu različitim smjerovima. S obzirom na to, Ullmann (1964: 136) je primjerice napominjao da se u slučaju slobodnoga neupravnoga govora, s gramatičkoga gledišta, razlika između vrsta govora može opisati kao neznatna, mala, ali sa stilističkoga gledišta ta razlika može biti iznimno važna u recepciji i opisu jezika književnoga djela.

Književni se stil odlikuje slobodom jezične uporabe, ostvarive i otklonima od gramatičke, leksičke, sintaktičke, pravopisne te izgovorne jezične norme, relativizirajući ih u području umjetničkoga. Normativnim se pristupom u jeziku jasno razlučuje pravilno od nepravilnoga, neutralno od obilježenoga, obično od neobičnoga, te se po određenom kriteriju daje prednost jednim inačicama pred drugima. Za razliku od normativnoga pristupa, lingvostilistika ne smatra inačice manje ili više prikladnima, već manje ili više funkcionalnima, tj. svrhovitima:

»U tom smislu stilistika bi se mogla odrediti kao svojevrsno proučavanje jezičnih inačica u kojem se pozornost posvećuje onoj inačici (ili inačicama) koja na neki način ima veze s deautomatizacijom jezičnoga koda, koja svojom rijetkošću, neobičnošću, novošću ili sl. svraća na se pozornost sudionika komunikacije odnosno stilističara (ili stilografa) tj. proučavatelja takvih pojavnosti u jeziku.« (Pranjković, 2003: 12)

Kako ističe Pranjković, stilogenost može biti, dakako, uvažavajući zasebne kriterije, predmetom proučavanja normativistike i stilistike, kao što se u svakome tekstu može promatrati realizacija pojedine inačice prema njezinu normativnome kvalifikativu.

Lingvostilistika Pranjićeva tipa polazi od stajališta da su sve jezične mogućnosti jednako dobre, ali ne i jednakovrijedne. Svi piščevi izbori, uključujući one nastale otklonom od jezičnih normi, nastaju unutar stvaralačkoga odabira jezičnih jedinica prema kontekstu u kojem one zadobivaju svoju funkcionalnost. Međutim, stilski izbori nastali otklonom od norme, posebice oni nastali otklonom od leksičke norme poput dijalektizama, barbarizama, žargonizama, vulgarizama, neologizama i drugih »izama«, uočljiviji su od onih koji su nastali u suglasnosti s njom. Posve je očekivano da takvi izbori zaokupe lingvostilističara, ali ne i da budu ekskluzivno područje njegova istraživanja ili da se prema njima donose sumarni zaključci o jeziku djela kao cjelini. Ako su takvi izbori jedini elementi koje istražuje lingvostilistička analiza, kriterij otklona pokazuje se nedostatnim u istraživanju onih književnih djela jezik kojih je ostvaren u suglasnosti s normom.

K. Bagić je u lingvostilističkoj usredotočenosti na isticanje stilski relevantnih mjesta u piščevu jeziku kao otklona uvidio nepodesnost metode u istraživanju jezika književnoga djela jer se time istražuje samo ono što je u jeziku neobično:

»Ta metoda, naime, omogućuje opis izdvojenih detalja koji po principu metonimije jednako zanimljivima mogu prikazati i dobrog i lošeg pisca. Drugim riječima, ako se stilistička analiza pretvori u oblikovanje zbirke značajnih detalja, u pravljenje kataloga označenih pojedinosti koje se suprotstavljaju neoznačenom kontekstu, maniristički i ekscentrični će pisci uvijek bolje proći. Primjerice, Ladanov će Bosanski grb biti iznimno artističan roman, a Andrićevi će tekstovi djelovati posve bezlično. A znamo (ili barem osjećamo) da stvari ne stoje baš tako. Ako ta metoda možda vjerodostojno svjedoči o Ladanu, počinje vidljivo hramati kada pokuša prijeći ćupriju na Drini.« (Bagić, 2003: 65)

Upozorivši na lingvostilistički povlašten odnos prema izražajnosti nastaloj odstupanjima od jezične norme, Bagić detektira zamku u koju upada stilističar koji, baveći se devijacijama, njima supostavlja stvaralaštvo u jeziku nastalo slijeđenjem norme. Ako se stilistika shvati kao znanost o odstupanjima (kako ju je definirao Ch. Bruneau ‒ la science des ‘écarts’), tada jezik mnogih pisaca neće biti osobito plodno područje lingvostilističkih istraživanja. Ako se, s druge strane, stilistika usmjeri na istraživanje individualnoga izraza koji u glavnini ne odudara od jezičnih normi, može se doći do vrijednih spoznaja, primjerice u lingvostilističkim istraživanjima pripovjedne proze I. Kozarčanina:

»Svojom glavninom taj je jezik usmjeren prema iskorištavanju postojećeg na vlastiti način (što je, po E. Stankiewiczu, osobina velikih pisaca), a samo manjim dijelom karakterizira ga stvaranje novog, ali i takav pozornu čitatelju i pokloniku umjetnosti riječi, kako prikazuje ovaj kratki prikaz jezično-stilskih stalnica, nudi niz zanimljivih poticaja.« (Samardžija, 2003: 49)

Književnoumjetnički stil u slobodi izbora ima povlašten odnos prema normama koje određuju standardnu jezičnu uporabu. Zbog toga se u nekim funkcionalnostilističkim radovima književnoumjetnički stil čak ne smatra jednim od funkcionalnih stilova, budući da se na njega odnose pravila jezika kao sustava, a ne pravila jezika kao standarda. Jezična se kreativnost u književnoumjetničkome stilu shvaća kvalitativno različitom od one ostvarive u drugim stilovima, a u stvaralačkoj uporabi jezika nema onih nametnutih granica kojima bi se jezična uporaba unificirala kao u drugim stilovima. Pritom književnoumjetnički stil, zbog svoje slobode, ne realizira jezične izbore sputan normama: »A s normama u jeziku jest kao i s normama u drugim oblastima: kad ne obuhvaćaju svu stvarnost – bivaju nadmašene« (Pranjić, 1968: 30).