Biblioteka

Ljubica Josić: Hrvatska lingvostilistika

2. Stil kao izbor

Kako je navedeno u prethodnome poglavlju, dio se definicija lingvistički shvaćenoga stila temelji na kriteriju izbora, najčešće upućujući na to da se izbor ostvaruje zahvaćanjem u skup izražajnih mogućnosti nekoga jezika, ovisno o komunikacijskoj svrsi te unutar granica zakonitosti toga jezika. Istaknuvši da je u tim slučajevima riječ o širem tumačenju stila, na koji se mogu svesti različite stilističke koncepcije, P. Guiraud stil je definirao na temelju hotimičnosti: »Stil je aspekt iskazanog koji proizlazi iz izbora sredstava izraza određenog prirodom ili intencijama lica koje govori ili piše« (Guiraud, 1964: 83). Budući da je jezik sam po sebi izbor, stil se, prema R. Katičiću (1968: 188), može promatrati kao svojevrsni izbor u izboru, tj. rezultat odabira, prema uporabnoj prikladnosti, jedne varijante među mogućima. Iz toga je razvidno kako stil sagledan prema kriteriju izbora, s jedne strane pokreće pitanje razlučivanja namjernih i spontanih stilskih izbora, kao i utvrđivanja stilske varijantnosti, a s druge strane, ako je riječ o umjetničkome tekstu, makar i rubno mora se referirati na širu kontekstualnu uvjetovanost piščevih izbora (žanrovsku, tematsku, strukturnu i dr.).

Kada se stil promatra prema kriteriju izbora, tada valja razlučiti kojoj vrsti jezičnoga izbora pripadaju promatrana stilska obilježja nekoga teksta. N. E. Enkvist (1973: 74) izdvojio je tri vrste izbora:

  • pragmatički izbor (izbor jezične jedinice prema oprjeci istinitost/neistinitost, odnosno prema izvanjezičnoj motivaciji ili namjeri govornika da oblikovanjem poruke postigne određeni cilj)
  • gramatički izbor (izbor jezične jedinice prema gramatičkim pravilima)
  • stilski izbor.

Stilski se izbor često vezao uz intuiciju (le mot juste) kao gotovo presudan kriterij prema kojem korisnik/pisac odabire neki izraz. Ipak, identifikacija triju vrsta jezičnih izbora nije uvijek jednostavna, zbog čega je S. Ullmann (1964: 132) istaknuo da je u tome kontekstu važna povezanost izbora i ekspresivnosti jezičnoga izraza, koja naposljetku ima odlučujuću ulogu u ostvarivanju onoga što se prepoznaje kao stil u jeziku. Lingvostilistička su proučavanja, integriravši kriterij izbora, dala vrijedne spoznaje o ekspresivnosti individualnih stilova, posebice ako su izbjegavala rigidno postavljen izbor iz kakve izražajne zalihe, jer su tek tako mogla doprijeti do stilskoga razmicanja granica postojećega jezičnoga stanja.

Dakako, svaki izražajni izbor nije i stilski izbor. Izbor izražajnih mogućnosti u jeziku nije beskonačan, već je ograničena opsega te je u većini slučajeva oblikovatelj jezičnoga iskaza suočen s izborom »binarnoga tipa« (Ullmann, 1964: 140): sinonimnim varijantama, morfološkim varijantama te s izborom mogućih sintaktičkih konstrukcija poput inverzije, antepozicije, postpozicije. Taj izbor, koji opisuju gramatike pojedinih jezika, može proizvesti, ovisno o kontekstu, jak stilski efekt te imati važnu ulogu u strukturi književnoga djela:

»U govornom jeziku fonetske realizacije fonema raspolažu širokim prostorom realizacije sve dok ne ugrožavaju funkcionalne razlike fonološkog sustava. Konjugacijska i deklinacijska morfologija jezika je strože kodificirana od položaja riječi u rečenici, od duljine ili složenosti rečenica, upotrebe riječi i raznih nivoa jezika – književnog, visokog, običnog, svakodnevnog i pučkog. Dakle, stilska činjenica postoji kad mogu izabrati između više izraza koje mi, uz pomoć igre koju govorniku pružaju pravila jezika, nude mogućnosti varijacije.« (Molino, 2006: 306)

Ne postoje samo binarni nego i višestruki izbori koji su najočitiji na leksičkoj razini. Ondje su mogućnosti također ograničene, a šire mogućnosti izbora obuhvaćaju onaj dio leksika koji se naziva figurativnim, prenesenim, konotacijskim, metaforičkim. Stoga se izbor u jeziku može omeđiti s jedne strane gramatičkom obveznošću, pravilima deklinacije, konjugacije, sintakse koja osiguravaju sporazumijevanje, te opcionalnošću s druge strane, u okviru koje se govori o iskorištavanju postojećih izražajnih mogućnosti, ali i stvaranju novih.

Izražajni izbor može se ostvariti spontano ili svjesno. Spontanim se izborima među prvima bavio Ch. Bally u okviru tzv. afektivne stilistike, ističući njihovu psihološku uvjetovanost, dok se svjesnim izborima bavi lingvostilistika držeći izražajna sredstva i stilske postupke namjernim piščevim zahvatima u jeziku, ne zaokupljajući se pritom nesvjesnim izborima (Enkvist, 1973: 75). Razlikovanje svjesnih i nesvjesnih izbora važno je za jezikoslovlje, istaknuo je Ullmann (1964: 132), ali je u praksi često neprimjenljivo, premda se u nekim slučajevima može sa sigurnošću tvrditi da su određeni izbori namjerni (primjerice u autorovu ispravljanju vlastita teksta, u korištenju provodnoga motiva te u stilskoj konvergenciji ili gomilanju »stilističkih instrumenata«). Kako stilski efekti u tekstu u konačnici ne ovise o tome je li autor bio u potpunosti svjestan određenoga izbora, kriterij izbora kao instrument stilističke analize Z. Lešić opisao je kao teorijski ispravan, ali često praktično nekoristan (Lešić, 1971b: 22). Budući da stilski izbor sudjeluje u stvaranju konačnoga smisla djela, nerazdvojiv je od sadržaja te određen cjelinom djela, što je ponukalo Lešića da predloži drukčiji način sagledavanja kriterija izbora: »Stilistički izbor nije ništa drugo do upotreba stilističkih vrijednosti koju diktira i određuje kontekst, tj. priroda samog djela« (Lešić, 1971b: 26).

Nadalje, stil sagledan prema kriteriju izbora uključuje promišljanje o dijakronijsko-sinkronijskoj jezičnoj naravi; ukoliko se govori o izboru iz skupa jezičnih mogućnosti, utoliko stilističar, ako proučava stil vremenski odmaknutoga pisca, treba raspolagati znanjem o mogućnostima zatečenoga jezičnog sustava doba u kojem su proučavani tekst, djelo ili opus stvoreni. Drugim riječima, kako je kriterij izbora u uskoj vezi s otklonom, u istraživanju tekstova koji nisu suvremeni postavlja se pitanje što je bilo sadržano unutar skupa kolektivnih jezičnih mogućnosti piščeva doba (ili, Devotovim terminom, »jezičnoga instituta«), a što je individualna jezična inovacija. S obzirom na to, D. Crystal (1973: 24) upozorio je da je stil sagledan prema kriteriju izbora lakši za prepoznavanje nego za analizu, što prije može voditi u sažimanje stilskih osobitosti u impresionističke fraze negoli u egzaktan jezikoslovni opis. S druge strane, izražajne jedinice, kada su zaodjenute u ruho »literarnosti«, tj. kada su gradbene jedinice svijeta književnoga djela, ostvaruju sve mogućnosti koje se mogu dogoditi u umjetničkome kontekstu (Užarević, 1982: 35) te su zapravo rezultat izbora »preosmišljavanja« jezika koje je omogućeno slobodom jezičnoga stvaralaštva (Škiljan, 2007: 181). Prostor književnoga teksta potencijalni je ostvaraj svih jezičnih mogućnosti, što je naglasio i I. Frangeš, saževši temelj stilističko-kritičkoga pristupa jeziku književnoga djela:

»(…) svaka rečenica, svaki izraz, samo je jedan od mogućih izbora, ›choix‹, ›scelta‹, i ona – a to je najvažnije – sama sa sobom nosi sve ostale izbore, neizrečene ali sadržane!12 Tko analizira stil umjetničkog djela, osjeća u isti mah i apsolutnost i relativnost piščeva izbora; apsolutnost, jer je pisac upotrijebio upravo taj izraz, ›izbor‹, a ne drugi; relativnost, jer čitalac u isti mah vidi, čuje, osjeća i druge mogućnosti (bolje ili gore, svejedno), ili bar jedan dio njih.« (Frangeš, 1959b: 10)

Da bi se pojedini izbor promatrao kao pojačano izražajan u odnosu na ostale moguće varijante, od njih se mora razlikovati po opsegu stilske obavijesti, što implicira da se lingvostilistika oslanja na usporedbu s pretpostavljenim varijantama, a u toj se premisi problematizira teorija stila kao izbora, budući da se njome uvodi mjera izvan promatranoga izraza prema kojoj se analizira ostvareni stilski »dodatak«. U tome kontekstu valja se osvrnuti na pitanje sinonimije, kojemu je u stilistici izraza pripadalo važno mjesto (Guiraud, 1964: 37). Sinonimi su shvaćeni kao »riječi različite po zvuku i podrijetlu, no iste ili vrlo bliske po značenju, koje služe za razlikovanje stanovitih smisaonih (ili stilskih) nijansa« (Simeon, 1969: 378) te se umješnost piščeva izražavanja ogledala u iznalaženju sinonimnih sastavnica kojima se izbjegavala monotonija pripovijedanja. Problem semantičke jednakosti u stilski različito impregniranim izrazima problematizirao se u mnogim radovima, a W. A. Koch (1963: 412‒413) je primjerice istaknuo da je semantička jezgra zajednička stilskim varijantama te da one razliku ostvaruju u dodatku na središnji dio izraza. Taj svojevrsni dodatak, prema Kochu, predmet je stilističkoga proučavanja jer je on središnja sastavnica semantike stila u izrazu. Sinonimi postoje na razini logičkoga sadržaja, ali svaka varijanta ostvaruje, u odnosu na drugu varijantu, razliku u stilskoj vrijednosti; K. Pranjić je, uzimajući sinonim kao relativan termin indikator, u dijelu teksta drame Gospoda Glembajevi M. Krleže uputio na leksičke stilske varijante:

»Leksički niz: mama, mati, majka (gospođa majka) samo je po svome pojmovnom (logičkom, intelektualnom) sadržaju isti; a nikako te riječi nisu isto po osjećajnoj (afektivnoj, emocionalnoj) obojenosti, nikako isto po ekspresivnom (u odnosu na autora nesvjesnom) i impresivnom (od autora namjerno odabranom) naboju koji sadrže; riječju: one su stilističke vrednote par excellence.« (Pranjić, 1962/63: 2‒3)

Ako se na trenutak napusti područje umjetničkoga stvaralaštva te se primjerice u suvremenim rječnicima hrvatskoga jezika potraži standardno prihvatljiv ekvivalent razgovornomu izrazu fan, mogu se pronaći najmanje dva leksema, pristaša i sljedbenik. Iako oba pripadaju standardnomu jeziku, pogrješno bi bilo izjednačiti njihov semantički opseg; činjenica da će se govornik hrvatskoga jezika u povijesno-političkome kontekstu opredijeliti za leksem pristaša (pa će primjerice govoriti o pristaši kakve stranke ili ideologije), u vjerskome kontekstu za leksem sljedbenik (npr. sljedbenik kakva nauka), upućuje na istančanu uporabnu razliku čak i stilski neobilježenih »varijanata«. Stoga je posve razvidno zašto suvremena stilistika odbacuje misao o stilu kao izboru između jednakovrijednih varijanata (usp. Bagić, 1994: 17), te se okreće konceptu relativne sinonimije:

»U svakom slučaju, on nam omogućuje razumijevanje činjenice da se stilska varijacija ne sastoji u izboru između neutralnog i stilski obilježenog iskaza, nego prije između više izraza koji su uvijek13 različito stilski obilježeni.« (Schaeffer, 2006: 127‒128)

Valja se osvrnuti i na Ullmannovo (1964: 150) upozorenje kako promatranje stila prema kriteriju izbora između dviju ili više stilskih varijanata ne može biti plodno u objašnjavanju piščeve uporabe onomatopeja, ritmičkih ostvarenja, mnogobrojnih konotacija, što upućuje na to da kriterij izbora nije jednako primjenljiv na sve jezične jedinice u kojima se ostvaruje stilska vrijednost.

Strukturalne škole, baveći se jezikom kao zatvorenim sustavom veza i odnosa, stvaralački odnos prema jeziku nisu zahvaćale u onoj mjeri u kojoj bi mogle znatnije pridonijeti spoznajama o stilu (usp. Škiljan, 1972: 66). Stil se, uzimajući u obzir kriterij izbora, uvriježeno definirao s pomoću znamenite desosirovske distinkcije langue/parole; koncept stila kao izbora upućuje na razinu govora (ili parole, u klasičnoj desosirovskoj dihotomiji) pa je primjerice Guiraud (1969: 60) istaknuo da je izbor određen gramatičkim i leksičkim zakonitostima pod kompetencijom langue, a kada je izbor ostvaren, tada je riječ o stilu, odnosno o funkcionalno uporabljenima jezičnim jedinicama. Međutim, D. Crystal (1973: 14) među ostalima upozorio je da nastojanje opisivanja učinjenih jezičnih izbora nije odveć plodno jer se onoga trenutka kada se u istraživanju tih izbora počnu rabiti općeniti nazivi upućuje na razinu langue. Stoga se ne može preslikati odnos jezika i govora na model odnosa apstraktne jezične zajednice i stilskih varijacija, kao što su to neki stilističari u svojim radovima predlagali te su slijedom toga stil definirali kao individualnu uporabu jezika, pisanu ili govornu, kojoj je materijalna pozadina langue.

Ako se na jezik književnoga djela gleda kao na izbor, tada se nužno nameću mnoga pitanja koja se odnose na razjašnjavanje odnosa pojedinačnoga i općega u jeziku. Prema J. Siliću (2006: 181‒182), među najvažnijim pitanjima u tom kontekstu su:

  • Unutar čega se ostvaruje izbor?
  • Ima li izbora unutar jezika književnoumjetničkoga djela kao individualne tvorevine?
  • Je li individualno »birljivo«?
  • Može li se birati iz »nebirljivoga«?

Odgovore na ta pitanja, ističe Silić, treba tražiti unutar kategorija »postojećega« i »postajućega«. Kategoriji »postojećega« pripada jezik kao standard (jezik in actu). Za razliku od njega, jezik kao sustav (jezik in potentia) pripada kategoriji »postajućega«, a time i jezik književnoga djela. Jezik kao sustav nema izbora jezičnih sredstava u smislu obveze njihove uporabe te dopušta sve moguće izbore koji su u funkciji jezičnoga oblikovanja književnoga djela. Iz toga proizlazi da se piščev izbor ostvaruje u jeziku kao sustavu, a ne u jeziku kao standardu, što odudara od strukturalno utemeljenih stilističkih pristupa u kojima se nastojalo o piščevim izborima govoriti kroz njihov odnos prema standardnome jeziku.

Naposljetku, pristup stilu kao izboru nije ograničen na lingvostilistiku. Prema Nöthu, »definira li tko stil kao razliku između alternativnih poruka što ih kôd dopušta kao izbor, pojam stila moći će se primjenjivati i u slikarstvu, arhitekturi, modi i kulturi uopće« (Nöth, 2004: 398). Takav semiotički pristup potvrđuje da je kriterij izbora utemeljen na varijantnosti ili alternativnosti potencijalno primjenljiv u svim stvaralačkim područjima.