Biblioteka

Ljubica Josić: Hrvatska lingvostilistika

1. Terminološko određenje stila

Ukoliko je neki leksem učestao u svakodnevnoj jezičnoj uporabi te, s druge strane, kao naziv uporabljiv u različitim znanstvenim područjima, utoliko se doima da ga nije teško definirati jer je, bez obzira na to što je riječ o dvjema komunikacijskim razinama (denotativnoj i metajezičnoj), moguće osloniti se na nepromjenjivu mu semantičku jezgru, a koja je u slučaju stila, etimološki vezanoga uz riječ stilus kojom se u latinskome jeziku isprva označavala pisaljka izrađena od metala ili slonovače, poslije metonimijski i rukopis, tj. sadržaj, svodiva na »način« kakve izvedbe, gradbe, izražavanja, odnosno rezultat odabira izbora iz skupa mogućnosti. S obzirom na to da su temeljna obilježja znanstvenoga diskursa preciznost i točnost, u definicijama stila kao naziva neophodne kategorije (usp. Compagnon, 2006: 19) ulagali su se mnogovrsni napori da se razjasne »načini«, a koji su u konačnici pridonosili protegljivosti poimanja stila u okrilju više teorija i disciplina, navlastito retorike, jezikoslovlja, znanosti o književnosti te znanosti o umjetnosti.

Baveći se stilom kao temeljnim područjem istraživanja, stilistika mu je, kao dvostrano orijentirana filološka disciplina, nastojala propisati, popisati, opisati te objasniti diferencijalne značajke, razmatrajući ih kroz normativni, deskriptivni te kritičko-interpretativni pristup, zadržavajući se ili u jezikoslovlju ili znanosti o književnosti, u novije doba pak krosdisciplinarnim pristupima brišući tradicionalno uglavljene filološke granice. Uvriježena je podjela da se jezikoslovna stilistika, promatrajući jezik kao izražajno sredstvo, usmjerava na opis i objasnidbu stilskih ostvaraja nastalih odabirom te kombinacijom jezičnih jedinica u pojedinome iskazu ili vrsti iskazā, uključujući i umjetnički izraz kojemu ocjenjuje funkcionalne vrijednosti stilski relevantnih jezičnih sastavnica, dok književna stilistika estetski vrjednuje primjenu izražajnih sredstava i postupaka u pojedinome književnom djelu, opusu, književnom smjeru ili, šire, epohi, ulazeći u teoriju književnosti, književnu kritiku i povijest književnosti. Razvidno je da se stil u objema stilistikama može sagledati kao individualno i generičko obilježje, zbog čega se među definicijama stila često mogu pronaći one koje se referiraju na oprjeku individualno/kolektivno, a neke od njih, zbog povijesnih, metodoloških i konceptualnih razlika, stilu nerijetko pridaju i međusobno proturječna značenja.

U dijelu se stilističkih teorija XX. st., sukladno njihovim teorijsko-metodološkim temeljima, naglašavala uloga jednoga od čimbenika komunikacijskoga trokuta pisac – djelo – čitatelj, zbog čega se stil među ostalim promatrao kao način izražavanja piščeve osobnosti, stalna značajka djela uglavljena jezičnim znakovima te kao jezično-tekstni potencijal ovisan poglavito o perceptivnom mehanizmu čitatelja. Primjerice, stilistička kritika Spitzerova tipa razvijena u prvoj polovici XX. st., nazivana i genetičkom stilistikom, minucioznom je analizom jezičnih »detalja« nastojala doprijeti do stvaralačkoga principa proizašla iz psihologije stvaraoca teksta. Strukturalni pristupi 1950-ih i 1960-ih, eksplicirani među ostalim u radu J. Maruzeaua te M. Cressota, analizirali su s pomoću deskriptivne aparature jezične odnose i strukture, ne baveći se znatnije autorovim namjerama i čitateljevim odgovorima, te su, utemeljeni na generativnoj gramatici, kao u radu M. Riffaterreea, stil promatrali isključivo kroz ukodiranost u jezičnu postavu samoga teksta, ili, u pragmatičkoj stilistici R. Ohmanna, kroz uvjetovanost žanrom. Stilistike novijega postanka, među kojima tzv. nova afektivna stilistika koju je 1980-ih predložio S. Fish, primarnim stilističarskim zadatkom smatraju istraživanje čitateljevih interpretativnih odgovora jer čitatelj percipira stilska mjesta u otvorenome, nedovršenome i interaktivnome književnom tekstu kojemu, kulturološki uvjetovano, pripisuje značenja.

Poteškoću u definiranju i primjeni stila kao termina u proučavanju književnoga izraza stvarala je i jedinstvenost književne komunikacije u odnosu na druge vrste jezičnoga izražavanja, zbog čega su teoretičari, među kojima S. Petrović, isticali kako nije riječ o apriornoj kategoriji kakva je bila zastupljena u normativnoj stilistici, nego o terminu indikatoru jer »upućuje istovremeno na sve tri dimenzije književnoga djela u njihovom dijalektičkom odnosu; ono što se njime označuje nije, međutim objektivno mjerljivo« (Petrović, 1963: 88). Činjenica je da se stil u književnome tekstu može izdvojiti kroz različite manifestacije; u jezičnome izrazu, najčešće leksiku (idiomatski izrazi, frazeologija, figurativnost i dr.) te pojedinim gramatičkim kategorijama (nerijetko glagolskim vremenima, u hrvatskome najčešće aoristu i imperfektu koji se drže »stilski izražajnijima«), formalnim, strukturnim te značenjskim aspektima. Međutim, povijest je stilističkih pristupa obilježena poteškoćama razvijanja aparata koji bi dosljedno povezao deskriptivnu i interpretativnu analizu. K tomu, dio stilističkih natpisa, posebice u prvoj polovici XX. st., impresionistički je (stil nekoga autora opisuje se kvalifikacijama »vodeći«, »uspio«, »gibak« i sl.), što upućuje na to da se stil izravno podvrgavao subjektivnim kriterijima te promatrao kroz kritičarov emotivni aparat aktiviran u susretu s književnim tekstom, kojemu je deskripcija mogla naknadno poslužiti u oblikovanju sudova.

Kako bismo izložili kako se stil omeđivao u različitim pristupima, u nastavku ćemo prikazati različite koncepte, među kojima staroretorički elocutio, »afektivnost« Ch. Ballyja, »stilski izbor« J. Marouzeaua, »apstraktni institut« G. Devota, »imaginativnost« D. Alonsa, »ekspresiju« B. Crocea, »duhovni etimon« L. Spitzera, »vrjednote govornoga jezika« P. Guberine, »stilistički instrument« M. Riffaterrea te ostale koncepte koji su znatno pridonijeli obogaćivanju stilističkih promišljanja, mnogi od njih izravno utječući na razvoj hrvatske lingvostilistike.

U stilističkim se teorijama uz stil dugo vezao dihotomijski par izraz (oblik)/sadržaj, kojega su obrisi zacrtani u antičkoj retorici i poetici. Aristotel u Retorici (Ῥητοριϰή) donosi razdjelbu triju vrsta govora (sudbeni, savjetodavni ili politički te pohvalni ili epideiktički govor) te kroz niz propisa i uputa obrazlaže umijeće uvjerljiva govora, stil vezujući uz elocutio koji podrazumijeva izbor riječi i tropa te njihov sintaktički razmještaj u skladu s postizanjem željenoga emotivnoga učinka u slušatelja/recipijenta. U III. knjizi Retorike navodi da je stil način povezivanja argumentacijskih jedinica:

»Ostaje, dakle, da govorimo o stilu, jer nije dovoljno samo raspolagati argumentima koje treba izložiti, već je potrebno da ih iskažemo kako valja, a upravo to mnogo doprinosi da govor ostavi određeni utisak.« (Aristotel, 1989: 165)

Potom mu kao jednu od odlika ističe uzvišenost koja se postiže udaljavanjem od »svakodnevnoga« jezika:

»Što se stil više udaljava od svakodnevne upotrebe, to postaje uzvišeniji; što, naime, ljudi osjećaju prema strancima i sugrađanima, to osjećaju i prema stilu« (Aristotel, 1989: 168).

Aristotel sličnu misao iznosi u djelu posvećenu umjetničkom izrazu O pjesničkom umijeću (Περὶ ποιητιϰῆς), gdje u XXII. glavi ističe važnost jasnoće jezičnoga izraza, ali i izbjegavanja banalnosti, među ostalim dodavanjem »ukrasa«:

»A uzvišena je i izbjegava običnost ona koja upotrebljava neobične riječi; neobičnom riječi nazivam tuđicu, metaforu, proširenicu i sve što odstupa od standardne dikcije« (Aristotel, 2005: 46‒47).

Iz navedenoga se može razabrati da su iz antičke retorike i poetike proizašla dva pogleda na stil koji će se, u većoj ili manjoj mjeri, pokazati inherentnima stilistici: teorija ornatusa (prema kojoj je stil ukras jezičnoga izraza koji načelno ne mijenja sadržaj izraza kojega je dio, već služi postizanju efekata u slušatelja) i teorija otklona (prema kojoj se stil postiže otklonom od neke pretpostavljene mjere, u ovome slučaju od tzv. svakodnevnoga načina izražavanja).

U raspravi O uzvišenome (Περὶ ὕψους) grčki književni kritičar Longin iz I. st. navodi pet izvora iz kojih proizlazi uzvišenost književnoga djela. O dvjema sposobnostima uzvišenoga, »sposobnosti za velike zamisli« i »duboko i nadahnuto osjećanje«, govori kao o većim dijelom prirođenima, a o sposobnosti koja se odnosi na »posebnu obradu figura« te na »plemenitost izraza« (obuhvaća izbor riječi te govor u prenesenom i »dotjeranom« izražavanju) kao stečenima. Peti izvor uzvišenoga uključuje sve koji mu prethode, a odnosi se na način slaganja ili poredak jezičnih jedinica. Pridavanjem važnosti uporabi figura, izboru leksika te sintaktičkomu razmještaju jezičnih jedinica, Longin i Aristotel srodno gledaju na stil. Bilo da je riječ o govorništvu ili pjesništvu, ti su pristupi stilu u načelu bili normativni, veliku pozornost posvećivali su klasifikaciji figura te su stilske aspekte jezičnoga izraza promatrali kao vrstu dodatka, uklanjanjem kojega se ne mijenja kvalitativna vrijednost iskaza, osim što dolazi do sravnjivanja s tzv. svakodnevnim izražavanjem. S obzirom na to, sasvim legitimnim čini se upozorenje britanskoga stilističara J. M. Murryja kako je takvo tumačenje, prema kojem se uklanjanjem stilskoga »dodatka« ne mijenja bitno značenjska razina iskaza, bilo jedno od najproširenijih pogrešnih shvaćanja stila (Murry, 1960: 12). U suvremenim se proučavanjima tropi i figure, »konvencionalna jezična sredstva za stvaranje začudnosti« (Pavličić, 1995: 346), u diskursu promatraju kao aktivni čimbenici proizvodnje značenja, uklanjanjem kojih se nepovratno mijenja vrijednost samoga iskaza jer je riječ o novim učincima u novim kontekstima, ukratko ‒ novim značenjima.

Uz helenističko razdoblje vezuje se razdjelba na nizak ili pučki stil (stilus humilis), srednji stil (stilus mediocris) i uzvišeni stil (stilus gravis), pripisana filozofu Antistenu, a koja je dugo bila prihvaćena u europskoj retorici i poetici. U stilskoj trijadi opredjeljenje za vrstu stila ovisilo je o temi i svrsi govora, odnosno o književnome rodu i publici, iz čega proizlazi da su zarana oblikovani temelji na kojima se stil razmatra kao objektivno obilježje nekoga izražajnoga kôda te kao jezični kôd svojstven svakomu od književnih rodova (Compagnon, 2006: 22). U raspravi O stilu (Περὶ ἑρμηνείας), koja se najčešće pripisuje Demetriju, grčkomu retoričaru iz I. st. pr. Kr., uvriježenoj stilskoj trijadi dodana je četvrta vrsta stila – siloviti stil, a svi su opisani na razini sadržaja, izraza i kompozicije te im je propisano »ispravno« slaganje (leksički izbor, sintaktička pravila, dikcija, figure), uz navođenje nepoželjnih svojstava. Utjecaj je razradbe stila u antičkoj retorici i poetici bio dalekosežan, sve do XVIII. st., ali može ga se zamijetiti i u stilističkim pristupima prve polovice XX. st. Primjerice, kako zamjećuje Beker (1997: 34), u djelu posvećenom stilističkoj problematici Le style et ses techniques (1947) M. Cressota može se nazrijeti više dodirnih mjesta s Demetrijevom raspravom, posebice redoslijed izlaganja o uporabi figurativnoga govora te raznim sintaktičkim aspektima, kao i definiranje cilja stilistike (utvrđivanje zakonitosti o kojima ovisi izbor izraza i »francuske misli«).

Nakon što se stoljećima stil promatrao kao jezični izraz koji se može propisati pravilima »ispravna« korištenja, u humanizmu se pojavilo nastojanje da se o stilu govori kao o načinu individualnoga izražavanja, nepodložnu ukalupljivanju normama pravilnosti, ljepote i skladnosti. U romantizmu, na podlozi ideje o geniju te priznavanju umjetnosti kao područja individualnoga umijeća, stil se tumači kao jedinstven pogled na svijet. U hermeneutičkim raspravama F. E. D. Schleiermachera iz XIX. st. stil se obrazlaže kao »manipulacija jezikom« vezana uz individualni način na koji govornik shvaća predmet. Kad je riječ o pjesništvu, Schleiermacher ističe da se ono ostvaruje u vrsti opozicije prema općejezičnomu, budući da govornik, stvarajući nova značenja, nameće svoju individualnost jeziku, a koja je u konačnici neizreciva te nepodložna konceptualizacijama. Razlikujući gramatičku i psihološku interpretaciju, ističe da se do razumijevanja »tuđega« stila može doprijeti divinacijom (hipoteza, dvostruka provjera, regresivna i progresivna analiza), intuitivno prepoznajući autorovu osobnost u stilu.

Jedna od najpoznatijih definicija stila s aspekta neponovljiva izražavanja je ona francuskoga prirodoslovca i pisca G. L. L. de Buffona »Le style, c’est l’homme même«, u hrvatskome prijevodu »Stil je sâm čovjek«, koju je izrekao 1753. u sklopu svojega govora Discours sur le style u Akademiji znanosti, u njem naglasivši povezanost razmišljanja, osjećaja i izražavanja, a koja sačinjava jedinstvenost stila. Znamenita Buffonova izreka postala je ishodištem impresionističkih kritika XX. st. koje su pod stilistikom obuhvaćale psihološki pristup rasvjetljavanju piščevih izbora i namjera, odnosno otkrivanje piščeve osobnosti analizom njegova načina izražavanja. Prigovori su se posebice upućivali stilističkoj kritici kao najpoznatijoj impresionističkoj stilistici, problematizirajući njezin temeljni koncept:

»Stil može biti individualna osobitost, ali ne i umjetnički kvalitet; ako je stil čovjek, ne može se pretpostaviti da je svako čovjekovo jezično izražavanje umjetnost. S druge strane, ako stilistička analiza ide za utvrđivanjem svjesnih namjera kojima se pisac rukovodio prilikom pisanja umjetničkih djela, njegovim svjesnim izborom sredstava izraza, onim što razlikuje njegova privatna pisma od njegovih soneta npr., onda se utvrđuju postupci koji doista kvalificiraju jednu književnu vrstu, ali ne i umjetničku vrijednost, tj. stilu se uime općenitosti nekih osobina karakterističnih za pojedine knj. vrste negira individualitet. Obje dimenzije ne mogu se pomiriti osim uz pretpostavku pjesničkog personaliteta, koji treba da označi fiktivnu konstrukciju u kojoj se sastaju elementi prirode pisca i elementi njegovih intencija, ali tada ponovo nastupa problem određenja pjesničkog personaliteta kao osnove kategorije stila.« (Solar, 1970: 221)

Kad je riječ o proučavanju jezika u književnoj komunikaciji, što među ostalim podrazumijeva promišljanje o svjesnosti jezičnih izbora, pokazalo se da se stil kao predmet proučavanja jezikoslovne stilistike nastale na strukturalnim temeljima može suziti na »individualan način ekspresije«, ne uzimajući u obzir estetsko ostvarenje, tj. uporabu u umjetnosti. Riječ je o afektivnoj stilistici, koje je začetnik De Saussureov učenik Ch. Bally, temeljenoj na istraživanju povezanosti emocionalnosti i jezičnoga izražavanja.

Za razliku od De Saussurea koji je u svojem proučavanju prednost dao jezičnomu sustavu (langue), Bally se usredotočio na govor (parole), pod stilistikom podrazumijevajući znanost okrenutu proučavanju afektivnoga sadržaja jezičnoga izraza u svakodnevnoj jezičnoj uporabi. U djelima Précis de stylistique française (1905) i Traité de stylistique française, I‒II. (1909‒10) utemeljio je model razlučivanja afektivnoga sadržaja jezičnoga izraza od njegova intelektualnoga sadržaja trovrsnim postupcima; delimitacijom je ograničio misaonu cjelinu u jezičnome izrazu (délimitation des faits d’expression) te identifikacijom izdvojio logički sadržaj jezičnoga izraza (identification des faits d’expression), čime je dosegnuo do svojevrsne mjere prema kojoj je utvrđivao prisutnost ili odsutnost afektivnoga sadržaja (caractères affectifs des faits d’expression). Usredotočujući se na afektivne vrijednosti postignute izravnim te neizravnim sredstvima izražavanja, Bally je na neki način, upozorili su kritičari, među njima Z. Škreb (1949: 116), doveo u povlašteni položaj afektivnu vrijednost jezičnoga izraza u odnosu na njegovu informacijsku vrijednost.

Govoreći o estetskoj uporabi jezika, Bally je isticao da ona, dakako, nije vezana samo uz književnu komunikaciju. Ipak, ostvarujući se ondje svjesno i u skladu s kontekstualnim zahtjevima, mogu je proučavati discipline metodološki podesne za sagledavanje estetskih vrijednosti, među kojima nije mogla biti afektivna stilistika kvantitativnom metodom usmjerena na opis »izražajnoga sustava« jezika. Uvidjevši u tome nezainteresiranost spram literarnosti, Ballyjevoj su stilistici iz redova književnih stilističara upućivani mnogobrojni prigovori, ponajviše razvidni u negativnoj kvalifikaciji da je riječ o »stilistici bez stila«.

U središte je stilističke problematike Bally postavio leksičku i gramatičku sinonimnost. Razliku između izraza koji imaju isti logički smisao, a različitu afektivnost držao je kvantitativnom jer, istaknuo je, u sinonimnim varijantama kvalitativni aspekt ostaje načelno nepromijenjen. Ballyjevo učenje hrvatski stilističar P. Guberina proširio je kvalitativnim kriterijem, pokazavši s pomoću govornih vrjednota da »sinonimne« varijante ne ostvaruju razliku samo u intenzitetu već se, promjenom afektivne vrijednosti, stvara nova misaona i emotivna vrijednost:

»(…) stanoviti stupanj emotivnosti, afektivnosti, koji bi se eventualno mogao kvantitativno izmijeniti i odrediti u tom svom kvantitetu, posjeduje određeni kvalitet, koji se onda očituje kao kvalitativna vrijednost u izrazu-misli, u stilističkom izrazu.« (Guberina, 1952a: 137)

Prema Guberini, stilistika nije samo znanost o izražajnim sredstvima već ona proučava »vrijednosne odnose među misaono-osjećajnim kvalitetima sadržanim u jezičnom obliku kao elementu širih i jedinstvenih izražajnih cjelina« (Guberina, 1952a: 140). Budući da se stil u jeziku književnoga djela ne temelji samo na afektivnim nego i na neafektivnim sredstvima izražavanja, predložio je novu stilističku disciplinu kojom bi se obuhvatilo proučavanje obiju vrsta sredstava izražavanja. Nazvao ju je »stilografijom«, definiravši joj predmet proučavanja u vidu stilskih postupaka u jeziku književnoga teksta, u kojem, kao i u jezičnome izražavanju uopće, veliku važnost imaju vrjednote govornoga jezika. Vrjednote govornoga jezika su akustičke i vizualne vrijednosti, odnosno »elementi jezičnog izraza koji imaju svoju jezičnu vrijednost na osnovi zvuka i pokreta te samu stvarnost kao element jezičnog izraza« (Guberina, 1952a: 19). Sedam je elemenata jezičnoga izraza – intonacija, rečenični tempo, pauza, mimika, geste, stvarni kontekst te intenzitet – izraslo iz povezanosti zvuka i pokreta koji podjednako pripadaju neumjetničkomu izrazu kao i umjetničkomu. Ipak, Guberina je istaknuo da se umjetnički izraz služi posebnim kombinacijama vrjednota govornoga jezika, zbog čega proučavanje umjetničkoga izraza može biti uspjelo samo ako se u njega uključi proučavanje vrjednota govornoga jezika, a stilistika ne može biti potpuna ako se u nju ne uključi pisani jezik.

Kako je istaknuto, u Ballyjevoj afektivnoj stilistici iz predmeta proučavanja isključen je jezik književnoga djela, kojemu je kao temeljno obilježje istaknuta hotimično potencirana estetska vrijednost. M. Cressot, sljedbenik Ballyjeve stilistike, u djelu Le style et ses techniques: précis d’ analyse stylistique (1947) upozorio je da se jezik književnoga djela ne može promatrati kao posve različit od govornoga jezika: »Rekli bismo čak da je jezik književnosti par excellence predmet stilističkoga proučavanja upravo zato što su jezični izbori u njemu ›namjerni‹ i ›svjesni‹«1 (Cressot, 1971: 3). Shvaćanje stila prema kriteriju izbora obrazložio je J. Marouzeau u djelu Précis de stylistique française (1940), istaknuvši kako je jezik »zbroj izražajnih sredstava koja su na raspolaganju govornicima nekoga jezika«, a stil »kvalitativni aspekt koji proizlazi iz izbora izražajnih sredstava«2 (Marouzeau, 1969: 17). Jezik je skup mogućnosti iz kojega pripadnici jezične zajednice, prema svojim komunikacijskim potrebama, »uzimaju« različita izražajna sredstva te se autori/pisci, ovisno o vlastitoj vještini odabira (choix), odlučuju za one izražajne varijante koje najbolje odgovaraju uporabnom kontekstu, u čemu se ogleda njihovo stilsko umijeće. Za razliku od Ballyja, Marouzeau je, kao i Cressot, smatrao da stilistika u svoje područje istraživanja treba uključiti jezik književnoga djela, kojemu se primjenom deskriptivne metode mogu popisati osobitosti pojedinih izbora te potom i opisati piščevo stilsko umijeće u cjelini.

Ch. Bally bavio se afektivnošću jezičnoga izraza, a španjolski stilističar D. Alonso u djelu Poesia española: ensayo de métodos y límites estilísticos3 (1950) imaginativnošću, smatrajući slikovitost važnom značajkom jezika književnosti: »U jeziku književnoga djela, posebice u poeziji, postoje elementi imaginativnosti koji imaju presudnu važnost«4 (Alonso, 1965: 10). Razlika između umjetničkoga i neumjetničkoga izraza, prema Alonsu, razlika je u stupnju jezika koji pak proučavatelj književnoga teksta otkriva s pomoću umjetničke intuicije. Kako se stil ostvaruje u jedinstvu pojmovne, afektivne i imaginativne funkcije jezika, stilistika je u Alonsovu shvaćanju nužno usmjerena na trodimenzionalnost jezičnoga znaka, tj. njegovu logičku, afektivnu i imaginativnu vrijednost, pri čemu je napustio tada uvriježene granice između jezikoslovne i književne stilistike.

Odnos je jezikoslovlja i stilistike u istraživanju stilskih izbora pokušao rasvijetliti talijanski stilističar G. Devoto u djelima Studi di stilistica (1950) i Nuovi studi di stilistica (1962). Piščev je stilski izbor tumačio kao individualnu uporabu jezika originalnost koje se utvrđuje usporedbom s opcionalnim i obveznim jezičnim konvencijama sadržanima u »jezičnome institutu«, tj. općeprihvaćenoj i povijesno uvjetovanoj jezičnoj uporabi. Između »jezičnoga instituta« i individualne jezične uporabe odnos je nužnosti ali i vrste nasilja, s obzirom na to da se pojedinačni izbori mogu odvajati od konvencija. Da bi proučavao jezik književnoga djela, tj. u njemu sadržane izbore nužnosti i nasilja, stilističaru valja rekonstruirati jezične norme doba u kojem je pisac stvarao te popisati stilske izbore na svim jezičnim razinama (ne samo na leksičkoj razini, kao što je to često bio slučaj u dotadašnjim stilističkim istraživanjima), i to u obliku »paralelnih manifestacija fonetike, morfologije, sintakse i vokabulara, kojima ne upravlja obvezatnost uporabe nego mogućnost izbora«5 (Devoto, 1950: 23). Odnos između individualnoga jezika (lingua individuale) i kolektivnoga jezika (lingua collectiva) jest uzajamno djelujući, analogno pravnim normama; kolektivni je jezik postojan i omogućuje realizaciju individualnoga jezika, a individualni jezik vrsta je ostvaraja kolektivnoga jezika te ga može obogaćivati inovacijama. Kako se književno djelo ostvaruje izborom iz »jezičnoga instituta«, ali podliježe i autorovim namjerama, Devoto ističe važnost razlučivanja kolektivnih jezičnih mogućnosti od jezičnih izbora učinjenih piščevom namjerom, ne obazirući se na estetski ostvaraj tih izbora, sve u svrhu registriranja onih piščevih izbora koji su prihvaćeni u kolektivnome jeziku. Tako koncipirana Devotova stilistika, zanimajući se za prijenos na osi individualni – kolektivni jezik, posve zanemaruje kontekstualno proučavanje jezičnih jedinica, zbog čega su joj, atribuirajući ju »hladnom« i »registratorskom«, upućivani mnogobrojni prigovori, među kojima, u hrvatskoj stilistici, I. Frangeša:

»Sve, što se u djelu nalazi, od ›izražajne supstancije‹ pa do ›individualnog jezika‹, sve je to podvrgnuto umjetničkom cilju autorovu (bez obzira sad je li ga on ostvario ili nije), i nemoguće je govoriti o djelu, o instrumentu, kojim je ono izraženo, a posve zabaciti estetski momenat.« (Frangeš, 1957a: 214)

Omeđivanje stila u velikom se dijelu književnoznanstvenih škola prve polovice XX. st. vezuje uz kakvo odstupanje ili naglašavanje. Među njima je teorija čitateljske reakcije, koje su pripadnici R. Wellek i A. Warren u djelu Theory of Literature (1949) istaknuli kako proučavanje stila može ići dvama smjerovima koji se međusobno ne isključuju, već se nadopunjuju. Jedan smjer uzima u obzir značajke djela koje sudjeluju u ostvarivanju estetske svrhe djela, odnosno usredotočuje se na sadržajne aspekte djela. Drugi smjer uključuje proučavanje jezično-stilskih značajki književnoumjetničkoga djela, izdvajajući ih na temelju njihova odstupanja od tzv. obične jezične uporabe:

»Prvi korak u stilskoj analizi biće zapažanje odstupanja kao što su ponavljanja zvuka, obrtanje reda reči, građenje zamršenih hijerarhija sporednih rečenica, a sva ta odstupanja moraju vršiti neku estetsku ulogu – na primer, naglašavanja ili izričitog kazivanja, odnosno njihovih suprotnosti: estetski opravdanog zamagljivanja razlika ili mutnog izlaganja.« (Velek i Voren, 1965: 206)

U ruskoj formalističkoj školi, u prvim trima desetljećima XX. st., stil se sagledavao kroz formalne aspekte; V. B. Šklovski promatrao ga je kroz zbroj postupaka, a V. M. Žirmunski kroz jedinstvo umjetničko-izražajnih sredstava u djelu, istražujući povezanost uporabe pojedinih stilskih figura i književnih razdoblja (metonimiju i parafrazu istaknuo je kao svojstvene klasicizmu, metaforu romantizmu). Rezimirajući stečevine ruskoga formalizma, stilističar i poetičar V. V. Vinogradov, među ostalim, obrazložio je razdjelbu stilističkih disciplina (lingvistička stilistika, stilistika govora i književna stilistika), istaknuvši dodirivanje u području proučavanja: »Stilistička analiza književno-umjetničkog dela polazi vrlo često neposredno od poznavanja ili proučavanja jezičke kulture i u njoj sadržanih jezičkih stilova« (Vinogradov, 1971: 17). Jezični stil definirao je s pomoću teorije jezičnih funkcija, kao strukturni oblik jezične funkcije u jednoj od njezinih raznolikih ostvaraja. Upozorio je na to da treba izbjegavati miješanje jezikoslovnoga i književnoga pristupa književnomu djelu, koje je primjerice bilo svojstveno Spitzerovoj stilističkoj kritici, jer stil shvaćen kao jezična činjenica, kao »unutrašnje celovit i jedinstven sistem strukturnih elemenata, čije su veze, uzajamni odnosi i međusobna delovanja različiti« (Vinogradov, 1971: 126) treba ostati u ingerenciji jezikoslovlja.

Po nekim konceptima bliska ruskomu formalizmu, ponajviše po funkcionalnome shvaćanju jezika, ali također dijeleći s njime neke od svojih članova, praška škola 1920-ih i 1930-ih raspravljala je o jezičnoj strukturi i jezičnim funkcijama, ističući da jezični sustav nije zatvorena, nego dinamična cjelina koja se ostvaruje ovisno o funkcionalnoj usmjerenosti pojedine jezične realizacije. B. Havránek je pri funkcionalnoj razradbi standardnoga jezika stil definirao kao individualiziranu organizaciju jezične strukturne cjeline. Razdjelbom standardnoga jezika na četiri funkcije (razgovornu, administrativnu, znanstvenu i književnu) i isticanjem triju načina na koje osobitom uporabom izražajnih sredstava jezik razvija svoje funkcije (»intelektualizacija«, »automatizacija«, »aktualizacija«) upozorio je na osobitosti književne funkcije, kojoj prvotna zadaća nije komunikacijska u onom smislu u kojem se ostvaruju ostale funkcije (Havránek, 1964: 15), budući da u njoj uporaba jezičnih sredstava koju recipijent prepoznaje kao neobičnu, deautomatiziranu, dolazi do svojeg maksimuma. Također, J. Mukařovský (1964: 17) istaknuo je da jezik književnosti na raspolaganju ima sva izražajna sredstva sadržana u jeziku te da se on ne može smatrati stilom standardnoga jezika. Međutim, književnoumjetnički stil i standardni jezik usko su povezani te je Mukařovský standard promatrao kao vrstu pozadine, vrstu norme, u kontrastu s kojom se ostvaruje jezik književnoga djela. Kontrast se temelji na maksimalnom ostvarivanju izražajnih sredstava, odnosno na aktualizaciji jezičnih sastavnica kojom se komunikacijska funkcija potiskuje u drugi plan. Rad je pripadnika praške škole, postavivši temelj funkcionalnostilističkoj razdjelbi kojoj je u središtu odnos općestandardnoga i funkcionalnoga, tj. jezika i stila, bio dalekosežan i u mnogim nacionalnim stilistikama, među ostalim u hrvatskoj funkcionalnoj stilistici. Među prvima u nas, 1960-ih, razradbu je funkcionalnih stilova dao K. Pranjić, smatrajući književni jezik, tj. standardni jezik realizacijom različitih uporaba ili stilova, razgovornoga, naučnoga (znanstvenoga), administrativnoga, književnoumjetničkoga, publicističkoga te, naposljetku, naučnopopularnoga. Pojedinačno opisavši pet funkcionalnih stilova, J. Silić (1996‒97) usustavio je tipologizaciju (razgovorni, znanstveni, administrativno-poslovni, novinarsko-publicistički, književnoumjetnički stil), u kojoj je potom problematizirao status posljednjega stila nazivajući ga jezikom sui generis (Silić, 1997a: 363), dok ga je K. Bagić (1997) nazvao »nadstilom«, smatrajući da kao predmet istraživanja pripada književnoj stilistici, a ne funkcionalnoj. Kovačević i Badurina (2001), uključivši horizontalnu i vertikalnu stratifikaciju, višefunkcionalnost hrvatskoga jezika sagledale su kroz diskurs, ustaljenu funkcionalnu raslojenost nadomjestivši raslojavanjem na diskursne tipove.

Pri pokušaju usustavljivanja stila unutar književnoteoretskih škola prve polovice XX. st. uz ruski se formalizam vezuje njemačka škola Stilforschunga, a u angloameričkim zemljama nova kritika. Svaka od njih je različito pristupala stilu, vezujući ga uz izraznu razinu teksta, psihološki korijen piščevih izbora te uz prožimanje raznolikosti i oprjeka na značenjskoj razini teksta, ali dijelile su temeljnu zajedničku osobinu – odmak od pozitivizma i ustrajanje na autonomiji književnoumjetničkoga djela. Nova kritika, početak koje se vezuje uz članke T. S. Eliota 1920-ih u Engleskoj, razvila je metodu »pomnoga čitanja« (close reading), u kojoj se pozornost posvećivala jezično-stilskim značajkama književnoga djela. Putem jezičnih pojedinosti izdvojenih iz konteksta pjesme analizirali su se različiti stilski aspekti poput ironije i paradoksa u kojima se istraživala vrsta semantičkoga »sukoba«. Usredotočenjem na jezične »detalje« piščeva izraza otvorila se mogućnost za užu suradnju znanosti o književnosti i jezikoslovlja, ali je, kako napominje Enkvist (1973: 29), strukturalno jezikoslovlje tada bilo ograničeno na proučavanje manjih jezičnih jedinica poput fonema i morfema, čime se praznina između tih dviju disciplina u tome trenutku nije mogla premostiti. Novi kritičari analizirali su ponajviše leksičke i sintaktičke značajke teksta, figure govora (stvarajući vrstu moderne retorike, usp. Preminger, 1965: 818) te ritmičke elemente, pokušavajući putem njih proniknuti u umjetničku vrijednost samoga teksta. Između ruske formalne metode i novokritičke metode »pomnoga čitanja« mogu se uočiti sličnosti, primjerice u objašnjenju postupka očuđivanja u V. B. Šklovskoga te teorije paradoksa u W. Empsona, kojih su oba izgrađena na temelju deautomatizacije čitanja književnoga teksta.

U idealističkoj teoriji jezika, koju je utemeljio B. Croce u djelu Estetica come scienza dell’ espressione e linguistica generale (1902), stil i jezik se posve sljubljuju kao i, organskim jedinstvom djela, njegova forma i sadržaj. Smatrajući da svaki ostvareni izraz ima estetsku kvalitetu, bez obzira je li uporabljen u svakodnevnome govoru, književnoumjetničkome djelu ili u administrativnome tekstu, te da je intuicija istodobno i sām izraz, Croce je sravnio umjetnost, intuiciju i individualnost. Kada je riječ o stilskim sredstvima, upozorio je da treba odbaciti njihovu tradicionalnu klasifikaciju nastalu u sklopu stare retorike. Naime, stilska se sredstva ne mogu izolirati iz konteksta te apsolutno odrediti, budući da se ostvaruju u neponovljivu kontekstu teksta ili govora. Odbacujući teoriju ornatusa, dihotomiju sadržaj/izraz te razliku između izraza i intuicije, Croce je imao izravne sljedbenike u njemačkoj školi idealizma te Spitzerovoj stilističkoj kritici.

K. Vossler u djelu Positivismus und Idealismus in der Sprachwissenschaft: eine sprachphilosophische Untersuchung (1904), smatrajući da je jezik instrument duha kojim se pojedinac aktivno služi, definirao je stil naglasivši individualnost jezične uporabe: »Stil je individualna primena jezika za razliku od opšte. Ali i opšta nije u osnovici ništa drugo nego približni zbir ako je moguće svih ili bar najvažnijih, individualnih primena jezika (Sprachgebräuche)«.6 Prema Vossleru, jezične inovacije stvaraju pojedinci, a one se mogu preuzeti u zalihu jezičnih mogućnosti kojima raspolaže jedna jezična zajednica. U jeziku književnoga djela manifestira se autorova osobnost, a stil mu je, odražavajući duhovne, estetske, kulturalne i ostale stvaralačke slojeve, uvjetovan individualnim jezičnim izborima. Proučavatelj se književnoga djela, slijedeći svoju intuiciju, treba usredotočiti upravo na stil jer će tako moći doprijeti do psiholoških uzroka učinjenih izbora. Takvo sljubljivanje stilističke analize s potragom za psihologijom pisca posebice je došlo do izražaja u Spitzerovoj stilističkoj kritici.

L. Spitzer u djelima Stilstudien, I–II. (1928) i Linguistics and Literary History: Essays in Stylistics (1948) stil je također promatrao kao individualan način uporabe jezičnih elemenata u kojim se transponira autorova osobnost, a vrjednuje intuitivno. Ujedinjavajući jezikoslovlje, povijest književnosti te književnu kritiku, u Spitzerovoj se stilističkoj kritici putem jezično-stilskih pojedinosti dolazi do »duhovnoga etimona« ili jedinstvena viđenja svijeta, te time prelazi »put od jezika ili stila do duha«. Pomnim se čitanjem u tekstu otkrivaju istaknuti jezični »detalji«, nastali otklonom od uobičajene jezične uporabe (pretežno je u Spitzerovim analizama riječ o semantičkoj razini), proučavanje kojih, s obzirom na to da se u njima zrcali piščev pogled na svijet, može dovesti do zaključaka o originalnosti piščeva stvaranja i u psihološkome smislu. Spitzer je isticao da takva stilistika pruža pouzdaniji instrumentarij nego što su imali impresionistički pristupi temeljeni na tvrdnji da se subjektivnost, koja je u samom korijenu stila, ne može podvrgnuti koherentnoj stilističkoj metodologiji proučavanja. Zamjerke stilističkoj kritici odnosile su se pretežno na njezinu usmjerenost na iščitavanje osobnosti iz jezičnih izbora, što je problematizirano iz više aspekata (nemogućnost utvrđivanja svih čimbenika konteksta aktivnosti stvaranja, upitnost prakse utvrđivanja autorova karaktera iz »otiska prsta«, tj. krug koji stilističar zatvara od formalnih značajki teksta do proniknuća u stvaralačku osobnost i dr.). Također, propitivalo se uzdanje u intuiciju koja je u Spitzera smatrana presudnom u zapažanju relevantnih jezično-stilskih mjesta; anafora, metafora ili primjerice ritam mogu se pronaći bilo gdje u književnim djelima, oni mogu, ali ne moraju biti važni, međutim, »ono što nam govori da su važni jest osjećaj, kojeg smo već stekli, za cjelinu individualnoga umjetničkog djela«7 (Spitzer, 1962: 29).

Pravi predmet znanosti o književnosti ne sadržava piščevu osobnost, istaknuo je predstavnik njemačke teorije interpretacije W. Kayser u djelu Das sprachliche Kunstwerk (1948), definiravši stil kao jedinstvo svih sastavnica koje sudjeluju u ostvarivanju »sklada svijeta« književnoga djela. Na poticajima fenomenologije E. Husserla, isticanja stilskih kategorija u povijesti umjetnosti H. Wölfflina te filozofije W. Diltheya utemeljene na doživljaju, E. Staiger, predstavnik imanentne kritike, u djelu Die Kunst der Interpretation (1955) stilom je nazvao postojanost koja prožima sve raznolikosti unutar sastavnica književnoumjetničkoga djela, od ritma, preko motivike, sižea, idejnoga sloja do raznovrsnih stilskih postupaka. Stilska se postojanost može uočiti i na apstraktnome stupnju, u književnim rodovima, koje je Staiger izložio u djelu Grundbegriffe der Poetik (1946). Dramski, epski i lirski stil ne ostvaruju se samo u pojedinome rodu, nisu vezani samo za književne vrste nego za »afektivne tonalitete«, pa se primjerice lirski stil može ostvariti u pripovjednim vrstama. Pristupi W. Kaysera te E. Staigera, kao i njihovo shvaćanje manifestacije stila u književnome djelu, u domaćoj su stilistici 1950-ih i 1960-ih snažno utjecali na rad pripadnika tzv. zagrebačke stilističke škole, odražavajući se među ostalim i u definicijama stilskih aspekata »riječju izražene umjetnine« (v. poglavlje 10).

Stilistika je u drugoj polovici XX. st. rabila pomoćne metode preuzete iz teorije obavijesti, kibernetike, semiotike i matematike (statistike), a koje su utjecale na shvaćanja stila. Istraživanje stila u dubinskoj strukturi književnoga teksta, utemeljeno na teoriji obavijesti, afirmirao je M. Riffaterre u radovima objavljenima u časopisu Word (1959/1960). Ondje se stil promatrao kroz koncept mjesta dodatne (stilske) obavijesti u jezičnoj postavi djela koju pisac kodira u tekst da bi usmjeravala čitateljevu pozornost, a takav stilistički pristup posve je zanemario interpretativne procese. Riffaterre je stil književnoga djela definirao kao bilo koji pisani individualni oblik književne usredotočenosti, a stil u jeziku kao »naglašavanje (ekspresivno, afektivno ili estetsko) koje se dodaje informaciji koju prenosi lingvistička struktura, bez izmjene značenja«, iz čega proizlazi da »jezik izražava, a stil naglašava« (Riffaterre, 1989a: 525). Nezadovoljan dotadašnjim jezikoslovnim analizama koje nisu bile plodne u razlučivanju razlikovnih elemenata jezične postave književnoga teksta prema neknjiževnomu, Riffaterre je izgradio stilistički instrumentarij kojim je, s pomoću koncepata »stilistički kontekst« i »stilistički instrument«, pokazao kako je temeljna razlika između književnoga i neknjiževnoga teksta u naglašavanju ili pojačavanju izraza, tj. većoj količini stilske obavijesti književnoga teksta. Takvu su pristupu upućivani prigovori zbog pojednostavnjivanja stilske vrijednosti jezičnoga izraza, tj. njezina svođenja na »dodatak« osnovnoj jezičnoj strukturi, čime se, razvidno i u definiciji »jezik izražava, a stil naglašava«, oživljava teorija ornatusa, na što je među ostalima u nas argumentirano upozorio K. Bagić:

»Međutim, takva je formula odviše jednostavna i odviše nalikuje kakvom matematičkom pravilu da – bar kada je u pitanju pjesnički tekst – nema ništa prirodnije negoli posumnjati u nju. Zar naglašavanje izraza uistinu ne mijenja i sam izraz?« (Bagić, 1994: 17)

S obzirom na naglašavanje dijela komunikacijskoga trokuta na kojem se stil može promatrati, Riffaterreova je teorija posve različita od Spitzerove: Riffaterrea je stil zanimao kao stimulans (mjestima pojačane izražajnosti) čitateljeve perceptivne snage, a Spitzer je jezičnim »detaljima« otkrivao psihološke uzroke, zbog čega se u prvome slučaju govori o »stilistici učinka«, u drugome o »genetičkoj stilistici« ili »stilistici namjerā« (v. poglavlje 4).

U strukturalnome jezikoslovlju nerijetko se s pomoću statističkih pokazatelja pokušavao identificirati stil pojedinoga autora ili djela, čime se nije mogla uspostaviti odgovarajuća veza između prikupljanja stilski relevantnih podataka i njihove interpretacije, a usredotočenost na statičnu strukturu teksta o varijantnosti je govorila u kontekstu raspoređivanja jedinica »gotovih« značenja. Transformacijsko-generativni pristup jeziku, razvijen potkraj 1950-ih, omogućio je nove uvide u manifestacije stila u sintaktičkim obrascima teksta, ponudivši egzaktniju aparaturu u razlučivanju varijanata, sagledavši ih kao načine raspoređivanja transformacijskoga materijala. Prema B. Tošoviću (2002: 21), stilističkih je premisa transformacijsko-generativne gramatike nekoliko: u temelju stila otklon je od neke mjere, odnosno norme, zbog čega se stilistička pravila (transformacije i kompetencije) odnose na vrstu odstupanja i ulaze više u područje uporabe negoli gramatike, te je jeziku književnoga djela, kao posebnoj vrsti jezika, osobitost narušavanje pravila. Iz navedenoga proizlazi da transformacijsko-generativna gramatika pripada onim teorijama kojih je osnova tumačenje stila izbora u jeziku, a u njoj su teoretičari uvidjeli višestruki potencijal:

»Ako je stil izbor, onda je, predmnijevam, transformativna gramatika gramatički model koji do sada najpotpunije prikazuje sistem i doseg tog izbora. Dajući sadržaj obilježjima koja se u stvari ne javljaju na površini teksta, transformativna gramatika omogućila bi analizu figure, poput elipse, s povećanom točnošću. A semantičke matrice skorašnje transformativne gramatike mogu doprinijeti odredbi i proučavanju metafore koja je do sada zbunjivala mnoge jezikoslovce.« (Enkvist, 1976: 266)

R. Ohmann je u istraživanju stila modernih američkih pripovjedača (W. Faulknera, J. Conrada, J. Swifta), primjenjujući transformacijske postupke kojima je stil izolirao u dubinskim sintaktičkim strukturama, dokazao kako mnogobrojni transformativni procesi u jeziku književnoga djela ostvaruju diferencijalni stilski potencijal, putem kojega se mogu uočiti i izdvojiti, potom usustaviti stilske razlike među pojedinim djelima, odnosno piscima:

»Stil je svojstvena upotreba jezika, te je teško vidjeti kako upotrebe sistema mogu biti shvaćene ako se ne načini sam sistem. Stoga nije začudno da stilistika pokazuje elemente neorganiziranosti kada su sintaksa i semantika, o kojima stilistika nedvojbeno ovisi, bez sveobuhvatne, jedinstvene i uvjerljive teorije.« (Ohmann, 1975: 128)

Prema Ohmannu, transformacijska je gramatika korisna u proučavanju stila jer obuhvaća transformacijska pravila koja su vezana uz izbor u jeziku. Tim se pravilima može egzaktno objasniti promjena u jezičnoj strukturi, budući da nova struktura nosi točno određenu značajku u odnosu na staru transformaciju te se stil može izolirati kao jezična činjenica. Transformacijske alternative bliske su sinonimnim varijantama, mogu se shvatiti kao »različita izricanja istog sadržaja«, ali one nisu savršeni konstrukti jer izmjenjuju sadržaj stare transformacije. Ipak, podložne su objektivnoj analizi:

»Dakle, postoji barem nekakav razlog da se stil prihvati kao dio svojstvenog načina razvijanja transformativna aparata jezika i očekuje da transformativna analiza posluži kao korisna pomoć u opisu stvarnih stilova.« (Ohmann, 1975: 133)

Gramatički transformacijski aparat, rabeći postupke dodavanja, brisanja, prerađivanja i spajanja, mogao je ponuditi egzaktan opis stila te svojim rezultatima biti koristan književnoj kritici. Pritom je Ohmann napomenuo da je transformacijska analiza usmjerena na sintaksu, ali ona ne čini čitavo područje stila, što ne odmaže korisnosti metode. Međutim, kritičari su argumentirano upozorili, među kojima i S. Fish (2010b: 269), da se učinci transformativne gramatike prenesene na analizu jezika književnoga djela mogu u osnovi smatrati proizvoljnima, budući da transformativna gramatika stil promatra u dubinskim jezičnim strukturama ne uključivši recepcijski odgovor na njih.

Stil se u jezikoslovnim istraživanjima 1950-ih pretežno promatrao kroz odnos pojedinačnoga i kolektivnoga; B. Bloch u djelu Linguistic Structure and Linguistic Analysis (1953) definirao je stil kao »poruku prenesenu čestoćom i distribucijom te prijelaznim mogućnostima njezinih jezičnih značajki, posebice ako se te značajke razlikuju od onih u jeziku kao cjelini«8 (Bloch, 1953: 42), a A. A. Hill u djelu Introduction to Linguistic Structures: from Sound to Sentence in English (1958) kao »ukupnost izbora ekvivalentnih jedinica koje jezik pruža korisniku u određenoj jezičnoj situaciji«9 (Hill, 1958: 407). Stil se povezivao s konceptom izbora jer se izbori koje korisnik učini odražavaju na čestotnoj i distribucijskoj razini, a stilistička analiza, utemeljena na aspektima čestoće i distribucije, treba donijeti podatke o individualnome stilu, ustvrdio je Bloch. Stilistički zadatak, prema Hillu, opis je svih alternativa iz kojih se, oblikujući jezični izraz, bira.

Valja naglasiti da su se opisi stila u lingvostilistici često temeljili na razlučivanju stilske obilježenosti i neobilježenosti, tj. na utvrđivanju onoga što sačinjava stilsku vrijednost jezičnoga izraza. U tome kontekstu N. E. Enkvist (1973: 14) sumirao je dotadanja tri temeljna lingvostilistička pristupa stilu, a koja su, u većoj ili manjoj mjeri, utkana i u suvremenije stilističke pristupe:

  1. Prema kriteriju otklona ‒ stilistička se analiza u tome slučaju temelji na usporedbi jezično-stilskih značajki teksta koji je predmet proučavanja sa značajkama teksta koji se može smatrati vrstom norme od koje se istraživani tekst otklanja.
  2. Prema konotaciji ‒ stilska se vrijednost jezičnih jedinica ostvaruje ovisno o tekstu i situaciji te se stilistička analiza temelji na istraživanju veza jezičnih jedinica i njihova konteksta.
  3. Prema svojevrsnu »dodatku« stilski neutralnoj jezgri ‒ analiza takva dodatka može se opisati kao raslojavanje onoga što okružuje stilski neobilježenu semantičku jezgru.

Napominjući kako je riječ o komplementarnim a ne isključivim pristupima, Enkvist je stil smatrao tipom sistemske varijacije, istaknuvši prednosti i slabosti dotadanjih stilističkih pristupa:

»Premda se potpuna teorija jezika treba eksplicitno baviti stilom, koji je jedan tip sistematske jezikoslovne varijacije, današnje jezikoslovne teorije jedva da su kadre ponuditi punu i eksplicitnu teoriju stila i popratnu, suglasnu stilsku metodologiju praktičarima koji žele analizirati i popisati stilove specifičnih tekstova. S druge strane, sve veći broj jezikoslovnih okvira i metoda postaje dostupan proučavanju golemog opsega specifičnih stilskih problema. No danas različiti problemi različito su objašnjeni unutar različitih jezikoslovnih teorija. Na primjer, u ovom trenutku čini se da se problemu otklona može najbolje pristupiti kroz stupnjeve dobre oblikovanosti transformacionalista, a problemu govora kroz Hallidayove sisteme prijelaznosti, i, napose, teme.« (Enkvist, 1976: 274)

M. A. K. Halliday je 1960-ih, na temeljima sistemske funkcionalne lingvistike, istaknuo prednost jezikoslovnih metoda pred metodama književne stilistike, spočitavši potonjima baštinjenje retoričkih kategorija te nadređivanje deskripcije književnoga teksta vrijednosnoj procjeni teksta kao estetske činjenice. Polazeći od toga da književno djelo estetsku vrijednost ostvaruje ponajprije kroz jezik, u strukturalnome jezikoslovlju uvidio je potencijal za egzaktnu objasnidbu jezične postave teksta:

»Opet, nije potrebna nova grana jezikoslovlja za prepoznavanje i priznanje individualnih stilova: svaka vrsta jezika individualna je aktivnost u zadanu rasponu i zbog toga postoji institucionalna baza, u tehničkom smislu institucionalnoga jezikoslovlja, u svakoj vrsti opisa, literarnoj ili drugoj.«10 (Halliday, 1966: 65)

Analizu stila temeljio je na gramatici sastavljenoj od ljestvica kategorija (jedinice, strukture, razreda i sustava), a koje funkcioniraju u strukturama viših jedinica. Jedinica obuhvaća sastavne elemente iskaza (rečenicu, grupu riječi, morfeme i foneme) koji se umrežuju u hijerarhijski odnos. Struktura se temelji na odnosima među jedinicama (rečenična: glavna i zavisna, subjekt, predikat, proširak i dopuna; elementi strukture imeničke grupe: modifikator, glava i kvalifikator; elementi strukture glagolske grupe; elementi strukture riječi: slobodni i vezani morfemi). U kategoriju razreda idu jedinice koje imaju isti element strukture prve više jedinice, primjerice pridjevi koji su u strukturi imeničke grupe modifikatori, a kategorija sustava obuhvaća skup određenoga i nepromjenjivoga broja članova (jednina i množina, aktiv i pasiv). Prve dvije kategorije, jedinica i struktura, vežu se uz os kombinacije (povezivanja), a druge dvije, razred i sustav, uz izbor na osi selekcije. Sve četiri kategorije izdvojene su na temelju njihove funkcije u strukturi jezika, a s pomoću njih Halliday je razradio sustav mogućih jezičnih odnosa koji korisnik uspostavlja biranjem jezičnih jedinica i njihovim ulančavanjem u veće cjeline. Primjena sistemsko-gramatičkoga Hallidayeva modela u našoj je stilistici eksplicitna u prilogu L. Spalatina u časopisu Umjetnosti riječi (1968). U njemu se, prvotno naglasivši različitost jezikoslovnoga i književnoanalitičkoga modela jezika, ali i sličnost koja ih objedinjuje u pogledu materijala koji oba modela proučavaju, s pomoću četiri Hallidayeve kategorije analiziraju dva Vidrićeva Pjezaža. Spalatin je istaknuo prednost primjene Hallidayeva modela zbog »njegove praktičnosti, naročito zbog hijerarhijskog stupnjevanja jedinica, premda taj model nije bez teorijskih prigovora« (Spalatin, 1968: 125). Jedan od prigovora tomu modelu može se, prema Fishu, pronaći u njegovu instrumentariju neprimjenjivu izvan zatvorena sustava:

»Kao posljedica, obilježja koja pomoću gramatike možemo izvesti precizna su i beskonačna, ali i beznačajna jer se ne odnose ni na što osim na kategorije sustava koje su ih stvorile, kategorije koje pak same po sebi nisu vezane ni za što izvan vlastitog kruga osim proizvoljnim tvrdnjama. Iz toga slijedi da, kad se ova gramatika primjenjuje u analizi teksta, ona na legitiman način može osigurati jedino oznake za svoje sastavne dijelove.« (Fish, 2010b: 272)

U hrvatskome se jezikoslovlju i znanosti o književnosti 1960-ih intenzivno raspravljalo o stilu. Oko časopisa Umjetnost riječi formirala se tzv. zagrebačka stilistička škola, u okrilju koje se stilu pristupalo s minimalističkih i maksimalističkih pozicija te ga se, sukladno tomu, definiralo s pozicija jezikoslovne strukturalne stilistike ili znanosti o književnosti ili pak sljubljujući oba područja. Iz lingvostilističke perspektive K. Pranjić definirao je jezik kao »ukupnost izražaja sredstava kojima raspolažemo kad oblikujemo jedan iskaz«, a stil kao »aspekt i kvalitet toga iskaza koji rezultiraju iz izbora među izražajnim sredstvima, aspekta i kvaliteta koji su determinirani govornikovim ili piščevim intencijama« (Pranjić, 1961/62: 91). I. Frangeš je, na teoretsko-metodološkome temelju stilističke kritike, shvaćao stil kao »način postojanja umjetničkog djela« (Frangeš, 1957b: 255), a R. Katičić, smatrajući stilom »karakterističnu unutrašnju strukturu književnog teksta u njegovu totalitetu« (Katičić, 1960c: 11), u kasnijim radovima (1968) vezao ga je uz način ostvarivanja posvema ovisan o recipijentu. S druge strane, F. Čale, preuzimajući model španjolske idealističke stilistike, stil je promatrao kroz »kompleks stilema« (Čale, 1973: 55), tj. tekstnih mikrosekvenca u kojima se odražavaju sve izvanjezične odrednice poput povijesnih, društvenih, psiholoških, filozofskih i drugih, a one se spoznaju subjektivno, intuicijom i doživljajem. Pripadnici škole, primjenjujući teorijsko-metodološke poticaje talijanske, francuske i ostalih europskih stilistika, pridonijeli su izgradnji hrvatskoga stilističkoga nazivlja; K. Pranjić razrađuje termin »stilem« (1966/67: 129), Z. Škreb predlaže da se »viša stilska crta« nadomjesti terminom »fiziološki stilski kompleks« (Škreb, 1961a: 33), potom da se »devijacija« i »odstupanje« od norme nadomjeste »stilskim intenziviranjem« (Škreb, 1968: 43), a A. Flaker (1976: 12), na poticajima ruskoga formalizma, obrazlaže književnopovijesni termin »stilska formacija«, naglasivši pritom proširenost, često i neodređenost termina stil:

»(…) u naše vrijeme bujnog razvoja lingvostilistike, pojam je stila pripao neminovno jezičnim slojevima književnog djela, ili je pak svoju vrijednost toliko proširio da odista treba svaki put posebno odrediti u kojem je značenju pojma upotrijebljen, pa se služimo različitim pomoćnim odrednicama i govorimo o ›individualnome, piščevu stilu‹, ›povijesnom stilu‹, ›stilu epohe‹ (…).« (Flaker, 1976: 12)

Valja se osvrnuti na definicije stila i stilistike u hrvatskim specijaliziranim leksikonima, uzimajući u obzir terminološke osobitosti, među kojima primjerice uporabu termina »pjesnički stil« u značenju »književnoumjetnički stil« 1960-ih. U dvama filološkim leksikonima iz 1960-ih, školskome leksikonu Jezik S. Babića (1963) te Enciklopedijskome rječniku lingvističkih naziva, I‒II. R. Simeona (1969), stil se opsegom razglobljuje sukladno tipu priručnika, u oba pak slučaja upućujući na strukturalne temelje sagledavanja stila kao i na onodobne stilističke dosege.

U školskome leksikonu S. Babića natuknica Stil upućena je na dvije natuknice, Stilistika i Stilovi književnoga jezika, te je u prvoj stil sažeto definiran kao »način izražavanja u pojedinim područjima jezične prakse odabiranjem riječi, oblika i konstrukcija općega jezika« (Babić, 1963: 112). Stilistika je definirana kao proučavanje »načina odabiranja jezičnih sredstava u zavisnosti od karaktera i cilja iskaza i uvjeta u kojima iskaz nastaje, procjenjuje svrsishodnost izgovorenoga i napisanoga« (ibid.), potom je donesena razdjelba na lingvističku i književnu stilistiku, omeđujući im područja interesa. U natuknici Stilovi književnoga jezika opisani su poslovni, znanstveni i pjesnički stil, te se za pjesnički stil navode posebnosti, među kojim da je riječ o »intenziviranom jeziku« (Babić, 1963: 114), slikovitom i osjećajno obojenom, u čemu se zamjećuje pozivanje na one teorije koje su o jeziku u književnoj komunikaciji govorile kroz aspekt pojačavanja jezika u odnosu na druge vrste komunikacije. S druge strane, R. Simeon u opsežnoj natuknici posvećenoj stilu u drugome svesku Enciklopedijskoga rječnika lingvističkog nazivlja (1969) terminološka značenja vezuje uz 1. književnost i umjetnost, 2. graditeljstvo te 3. stilistiku. U teoriji književnosti i jezikoslovlju govori o »književnom stilu« te »stilu jezika«, potom stil definira u kontekstu tzv. praktične stilistike (»dobar način pismenoga izricanja misli u prozi«), kroz estetske aspekte (»umjetničko oblikovanje iskaza«) te jezične (»svojstvo iskaza, koji nastaje kao rezultat izbora sastavnih elemenata nekog jezika«) (Simeon, 1969: 511), donoseći pregled poimanja stila u različitim školama i smjerovima. U natuknici posvećenoj stilistici isprva se bavi dvojnošću »nauka o stilu«, potom daje dijakronijski pregled stilističkih istraživanja, naposljetku podastire jezikoslovnostilističku razdjelbu na »analitičku stilistiku«, »gramatičku stilistiku«, »lingvističku stilistiku« (afektivnu stilistiku Ch. Ballyja i dr.), »praktičnu stilistiku« te »funkcionalnu stilistiku«. U »književnu stilistiku« ubraja i »stilistiku pomoću primjera«, temeljenu na induktivnom načelu (odabranim djelima) dopiranja do sinteze pojedinoga književnoga stila.

M. Samardžija i A. Selak u Leksikonu hrvatskoga jezika i književnosti (2001: 654), dodavši ravnopravnu varijantu »slog« koja zapravo pripada zastarjelomu sloju hrvatskoga jezika,11 stil definiraju kao »način na koji se dijelovi slažu u cjelinu«, dometnuvši mu dvije definicije: definiciju jezičnoga stila ‒ »ukupnost izražajnih sredstava ostvarenih u jednome djelu (opusu, ili pak u jeziku, v.)« te književnoga stila ‒ »najznačajnija obilježja po kojima se jedan autor razlikuje od drugoga ili jedan književni pravac od drugog književnog pravca« (ibid.). Stilistika je definirana kao »grana jezikoslovlja na granici sa znanošću o književnosti« usmjerena na proučavanje stila te je donesena temeljna razdjelba na lingvističku (lingvostilistiku) i književnoznanstvenu (literarnu, interpretativnu) stilistiku.

Kroz zastupljenost i sadržajnu koncepciju natuknica »stil« i »stilistika« u općim hrvatskim enciklopedijama mogu se također pratiti razbistrivanja teorijsko-metodoloških zasada temeljnih europskih stilističkih smjerova, analogno sve većoj razgranatosti domaćih stilističkih proučavanja potkraj 1950-ih te 1960-ih. U sv. VII. Enciklopedije Leksikografskog zavoda (1964) sadržana je natuknica »stilistika«, no ne i »stil«. Stilistika se definira kao deskriptivna, estetska i teorijska moderna znanost triju odvjetaka (»monografski«, »historijski ili epohalistički« te »lingvistički«), rasterećenih negdašnjega normativnoga pristupa najstarijih europskih spisa u kojima se govorilo o stilu (Antisten, Aristotel, Demetrije i dr.). »Historijska ili epohalistička stilistika«, po uzoru na stilističku sintezu u temelju periodizacije umjetnosti H. Wölfflina, proučava stil u kulturno-povijesnom smislu, stilistička kritika Spitzerova tipa, koja povezuje autorov jezik s njegovom ličnošću, naziva se »monografskom stilistikom«, a pod »lingvističkom stilistikom« podrazumijeva se isključivo stilistika predmet proučavanja koje je književno djelo kao jezična umjetnina, glavnih predstavnika E. Staigera i W. Kaysera. Kako završni dio natuknice donosi podatak o djelovanju tzv. zagrebačke stilističke škole, u tome kontekstu valja uzimati u obzir ograničenje predmeta proučavanja i definiciju lingvističke stilistike. Dok sv. VIII. Enciklopedije Jugoslavije (1971) ne sadržava natuknice »stil« i »stilistika«, obje su natuknice zastupljene u sv. X. Hrvatske opće enciklopedije (2008). Ondje je stil, opširnije obrađen od stilistike, donesen u trima značenjima; prvome, filološkom (gdje se navode i temeljni stilistički smjerovi), drugome, glazbenom, i trećem, proširenom (»svojstven način ponašanja, djelovanja, govora, odijevanja, života i dr.; način na koji je što napravljeno ili izvedeno«).

Prema Compagnonu (2006: 49), stil se, prevalivši dug put od u antičkoj retorici i poetici smještanja u kontekst figura, vrsta govora ili pripadnosti žanru do na dekonstrukcijskim temeljima poststrukturalnih artikuliranja, sagledavao na tri načina:

  1. formalna varijacija relativno postojana sadržaja
  2. skup obilježja djela pretežno intuitivnim prepoznavanjem kojih je moguće utvrditi autora
  3. izbor među više »pisama«.

Za sva tri pristupa vezuju se dihotomije sadržaj/izraz, kod/obavijest (norma/devijacija) te odnos lange/parole, koje Barthes (1971: 3) naziva »mitološkim paradigmama«, a mogu se smatrati generatorima proturječja u nekim stilističkim pristupima, što smo nastojali pokazati u ovom poglavlju. U odvjetcima suvremene stilistike stil se i dalje potvrđuje kao jedan od najheterogenijih termina, kao »omnibus-pojam« (Bagić, 2006: 12) koji nastavlja protezati značenjske slojeve svakom novom teorijom. Primjerice, stilistika diskursa kao mlada disciplina stilu pristupa kroz dinamiku diskursnih preoznačivanja jezičnim materijalom ostvariva sadržaja te podjednako uključuje produkcijski i interpretacijski aspekt književne komunikacije. O stilu se raspravlja kao o »produktu međuodnosa dikursnih praksi u diskursnome polju« (Biti, 2004: 157), pridodavši jezičnomu i izvanjezični kontekst, zbog čega se stilistička analiza oslobađa granica tradicionalno shvaćene filologije i otvara mnogobrojnim nefilološkim disciplinama (sociologiji, povijesti, psihologiji, filozofiji, kulturologiji i dr.). Ostali odvjetci poststrukturalne stilistike, poput feminističke stilistike, utemeljene polovicom 1990-ih u radu S. Mills, također razmatraju stil kroz razlike u diskursima, u ovome slučaju usredotočujući se na kontekstualno uvjetovana pitanja roda u tekstualnim praksama. Poteškoće, koje su u stilističkim strukturalnim pristupima proizlazile iz nedovoljno plodna povezivanja deskriptivne i interpretativne analize, nastoje nadvladati interdisciplinarni modeli novih stilistika, među kojima pragmastilistika, pridružujući kriteriju stila kao izbora šire shvaćen kontekst (usp. Hickey, 1993: 578) te dajući nove poglede na učinke kombiniranja jezičnoga materijala, kao i njihovu primjenu na analizu književnoga teksta, eksplicirane među ostalim u radu E. Black 2000-ih.