Biblioteka

Ljubica Josić: Hrvatska lingvostilistika

11. Književnoumjetnički stil ‒ funkcija standardnoga jezika, jezik sui generis ili »nadstil«?

Prije razradbe teme valja pojasniti termine »standardni jezik« i »književni jezik« koji su se u starijoj jezikoslovnoj literaturi često izjednačavali. Standardni je jezik »autonoman vid jezika, pretežito svjesno normiran i polifunkcionalan, postojan u prostoru i gibak (prilagodljiv) u vremenu« (Samardžija i Selak, 2001: 651) te »sustav uređen eksplicitnom (svjesnom, planskom) normom, tj. pravilima (pravopisom i gramatikom) i popisom (normativnim rječnikom)« (Frančić, Hudeček i Mihaljević, 2005: 19). Navedene se definicije standardnoga jezika temelje na dvjema premisama: isticanju temeljnih obilježja jezika javne komunikacije – normativnosti i polifunkcionalnosti, jer je riječ o jeziku koji je svjesno normiran i razveden svojim funkcijama, odgovarajući različitim prilagodbama na specifične viševrsne komunikacijske zahtjeve životne stvarnosti.

U odnosu na »standardni jezik«, termin »književni jezik« ima dužu tradiciju i širu uporabu, ali i drugačiji značenjski opseg. Prema Jonkeu, književni se jezik može definirati kao šire shvaćen izraz kulture jedne jezične zajednice:

»(…) jezik neke narodne zajednice koji stoji iznad dijalekta i sposoban je da bude komunikativno sredstvo za pripadnike raznih dijalekata. To nije dakle samo jezik književnosti, nego jezik čitave narodne kulture: i sporazumijevanja, i rada, odnosno poslovnosti, i književnosti, i nauke, i poezije, dakle svega onoga u čemu se izražava kultura jednog naroda.« (Jonke, 1964a: 13)

Terminom »književni jezik« obuhvaća se standardni jezik, jezik pismenosti i jezik tzv. lijepe književnosti, ali i nestandardni idiomi kao što su žargon i šatrovački govor. Budući da, osim standardnoga jezika, »književni jezik« upotrebljava »nestandardne i supstandardne idiome, njihov leksik i gramatiku« (Vukojević, 1999: 47), taj je termin u odnosu na »standardni jezik« ipak širi. Termin »književni jezik« izravno referira na jezik književnosti, i to ponajprije na jezik tzv. lijepe književnosti (usp. Pranjić, 1968: 5), ali i na pisani jezik. Budući da se jezik javne komunikacije ostvaruje u razgovornome obliku podjednako kao i u pisanome, u novije se doba »standardni jezik« smatra neutralnijim terminom, premda neki autori govore da bi se termin »književni jezik« i dalje trebao rabiti u značenju »standardnoga jezika« zbog svoje duge tradicije i opće prihvaćenosti. Među njima su S. Težak i S. Babić, koji ističu da književni jezik nije samo pisani oblik, jezik knjiga tj. pismenosti, već da je podjednako važan i njegov razgovorni oblik. Ako se to ima na umu, termin »književni jezik« i dalje je primjenjiv te ne mora biti nadomješten »standardnim jezikom« koji se, kako napominju autori, pokazao kao relativno malo prihvaćen i u jednu ruku dvojben jer atributom u svome nazivu implicira prosječnost:

»Ipak i zadržavanje naziva književni jezik ima svoje puno opravdanje jer je uobičajen i općenito prihvaćen, pisani je oblik književnoga jezika jedinstveniji, a s druge strane sam naziv i nije tako važan kad znamo da se pod njim ne misli samo pisani nego podjednako i njegov govorni oblik.« (Težak i Babić, 1992: 26)

Nadalje, termin »književni jezik« valja razlikovati od termina »jezični stil« i »književnoumjetnički stil«. »Jezični stil« kao strukturni oblik jezične funkcije (Vinogradov 1971) neizbježna je jezična ili govorna kategorija te se uglavnom definira kao način izražavanja, odnosno kao »način iskazivanja u pojedinim područjima jezičke prakse koji proizlazi iz izbora jezičnih sredstava: riječi, oblika i konstrukcija općega jezika« (Babić, 1963: 250). »Književnoumjetnički stil« kao termin nastao je u okrilju funkcionalne stilistike, prema potrebi imenovanja svih funkcija standardnoga jezika, pa i one osobite funkcije kojom se jezik ostvaruje u književnoumjetničkoj komunikaciji. »Funkcionalni stil« apstrakcija je visokoga stupnja te se može odrediti kao skup apstrahiranih obilježja onih realizacija koje pripadaju istoj jezičnoj funkciji ili istoj vrsti komunikacije. B. Tošović »funkcionalni stil« definira kao »apstraktni makrosistem tipičnih elemenata izlučenih iz sličnih ili podudarnih tekstova (iskaza)« (Tošović, 2002: 11). Iz toga proizlazi da se već samim pokušajem omeđivanja funkcionalnoga stila kao naziva i termina problematizira nazivanje književnoumjetničkoga stila jednim od funkcionalnih stilova standardnoga jezika. Ako se do definicije funkcionalnih stilova dolazi indukcijom, apstrahiranjem jezičnih obilježja onih jezičnih realizacija koje su po načinu ostvarivanja podudarne, postavlja se pitanje kako izdvojiti zajednička jezična obilježja u svim onim raznorodnim tekstovima koje nazivamo književnošću. Ako je osnovno obilježje jezika književnoumjetničkih djela sloboda jezičnoga izbora, individualnost i neponovljivost, kako u toj neimitativnosti pronaći imitativnost, kako u individualnosti pronaći kolektivnost? Upravo je odgovor na to pitanje u srži problematiziranja statusa književnoumjetničkoga stila kao jedne od funkcija standarda.

Polifunkcionalnost standardnoga jezika: književnoumjetnički stil kao jedna od funkcija standarda

Standardni jezik ima dinamičku narav te se zato o njemu govori kao o jeziku elastične stabilnosti ili gipke postojanosti. Standardni je jezik polifunkcionalan, a funkcionalna polivalentnost odraz je različitih komunikacijskih zahtjeva izvanjezične stvarnosti. Među funkcionalne stilove hrvatskoga standardnog jezika ubrajaju se administrativni funkcionalni stil, književnoumjetnički funkcionalni stil, publicistički funkcionalni stil, razgovorni funkcionalni stil i znanstveni funkcionalni stil, koji se međusobno razlikuju po fonološkim, prozodijskim, morfološkim, sintaktičkim, leksičkim i semantičkim značajkama (usp. Samardžija, 1995: 41). Ustaljena se shematska razdjelba standardnoga jezika na funkcionalne stilove treba shvatiti kao uopćen prikaz koji, poput svih klasifikacija, naznačuje raslojavanje standarda na funkcionalne stilove, ali nije apsolutna, čvrsta i nepromjenjiva diferencijacija koja može sažeti svu složenost funkcionalnih stilova, odnosno stilsku pripadnost pojedinih jezičnih realizacija koje su jednako kompleksne kao i stvarnost u kojoj nastaju te su stoga povijesno uvjetovane i promjenjive. Granice među funkcionalnim stilovima su propusne te omogućuju, gdjegdje više, a gdjegdje manje, jezično-stilsko »posuđivanje«. Analizirajući jezične značajke publicističkoga stila, Rišner i Glušac (2011) uputile su na prožimanja nekih obilježja toga stila s administrativnim, znanstvenim i književnoumjetničkim stilom, jer iz njih publicistički funkcionalni stil najčešće i »posuđuje«. Međutim, kad je riječ o književnoumjetničkome stilu, takvo preuzimanje iz drugih stilova nije imitativno, jer književnoumjetnički stil, zbog svojega slobodna odnosa prema normama standarda, kao i prema drugim funkcionalnim stilovima, elemente »preuzete« iz drugih stilova ostvaruje na nov način, dajući im novu semantiku, katkad potpuno oprječnu onoj koju su imali u »izvornim« stilovima (anglosaska stilistička škola o tom »preuzimanju« govori kao o »preregistraciji«, jer »preuzete« sastavnice u književnoumjetničkome stilu dobivaju nove semantičke i stilske vrijednosti).

Ako se iz standardološke perspektive sagleda čitav opseg pojedinoga funkcionalnog stila i njegov odnos prema općestandardnome jeziku, može se reći da se svaki od funkcionalnih stilova jednim svojim dijelom ostvaruje u neutralnu općeobvezujućem standardu, a drugim dijelom u svojim vlastitostima. Primjerice, razgovorni se stil može ostvariti katkad u većem, a katkad u manjem skladu s normama standarda, što ovisi o govorniku, njegovoj obrazovanosti i namjeri, tj. komunikacijskoj situaciji. Također, publicistički stil u nekim svojim podstilovima ima slobodniji odnos prema normama standarda, primjerice u feljtonima kojih je značajka veća sloboda jezičnoga izbora, slobodnija uporaba »izama« (novoskovanih leksema, leksema koji pripadaju pasivnomu sloju jezika, regionalno raslojenih leksema, stilski obilježenih leksema), ali, gledan kao cjelina, većinom potvrđuje norme standarda jer je njegova temeljna namjena pristupačnost što širem krugu recipijenata. I književnoumjetnički stil, premda mu je osnovna značajka potpuna jezična sloboda, u nekim svojim podstilovima načelno glavninom potvrđuje norme, primjerice u biografiji i putopisu, i u tome se smislu danas još uvijek može, oprezno i s potrebnim ograničenjima, primijeniti krilatica »Piši onako kako dobri pisci pišu« (o toj se krilatici i njezinim različitim tumačenjima u novije doba mnogo raspravljalo, usp. Bagić 1997, 2004, Vukojević 1999, Vuković 2007). Međutim metodološka je opravdanost dovođenja književnoumjetničkoga djela u odnos prema normama standarda, makar i ilustracije radi, problematizirana jer se za književnoumjetnički stil govori da se ostvaruje neovisno o standardu. Ako pak normativnost standarda nema nikakvu važnost za književnoumjetničko stvaranje, kako to da se autori unutar nekih književnih vrsta, u slobodi jezičnoga izbora, odlučuju za poštovanje norma standarda, i to u tolikoj mjeri da njihova djela možemo smatrati primjerom dobre standardnojezične pismenosti? Drugim riječima, kako to da određeni tip jezične pravilnosti, odnosno dobre pismenosti, možemo češće pronaći u praksi određenih književnih vrsta?

Složeniji odnos standarda i književnoumjetničkoga stila negoli standarda i drugih funkcionalnih stilova nameće se sâm po sebi, jer se književnoumjetnički funkcionalni stil može shvatiti kao radna hipoteza, ali ne i stabilna kategorija. O tome ima naznaka i u inauguratorskim radovima funkcionalne stilistike, tj. u radovima pripadnika Praške jezikoslovne škole (1926–48). Pripadnici te škole, pristupajući jeziku funkcionalistički i strukturalistički, u svojim su radovima pokrenuli niz pitanja važnih za utvrđivanje odnosa standarda i njegovih funkcionalnih stilova. Teze iz 1929. te niz članaka koji je uslijedio (ponajprije prilozi B. Havráneka Funkcije književnoga jezika [1929], Zadaci književnoga jezika i njegova kultura [1932] i O funkcionalnome raslojavanju književnoga jezika [1942]) utemeljili su jezgru diferencijacije standardnoga jezika na funkcionalne stilove (tj. »funkcionalne jezike«, među koje je uvršten i »poetski jezik«). Havránek (1942) je istaknuo uvjetnost funkcionalnostilističke razdjelbe, napominjući da se shemom stilskoga raslojavanja standarda može prikazati priroda prilagodbe standardnoga jezika različitim komunikacijskim potrebama jezične zajednice, ali ne i a priori odrediti odnos standarda i njegovih raslojenih realizacija. U tome se kontekstu treba shvatiti Havránekovo pojednostavnjivanje ostvarivanja jezičnih funkcija i funkcionalnih jezika. Funkcionalnostilistička diferencijacija temelji se u prvom redu na leksičkim i sintaktičkim aspektima funkcija, potom u manjoj mjeri na fonološkim i morfološkim aspektima njihova ostvarivanja. Posebne uporabe standardnoga jezika Havránek je opisao s pomoću triju termina – »intelektualizacije«, »aktualizacije« i »automatizacije«. »Intelektualizacija« je vrsta racionalizacije standardnoga jezika jer omogućuje stvaranje iskaza kojima govornici mogu u kontinuitetu izraziti svoje misli, a ostvaruje se ponajprije s pomoću leksičke razine iskaza, njegove gramatičke strukture i sintakse. Maksimum se racionalizacije ostvaruje u znanstvenome jeziku, jer su mu temeljna obilježja preciznost, objektivnost, točnost i racionalnost. Ta se obilježja ponajviše ogledaju u neekspresivnome načinu izražavanja, odnosno u prevladavanju logičnih iskaza kojima se postiže paralelizam gramatičke i logičke strukture. »Automatizacija«, termin preuzet iz psihologije, označuje takvu jezičnu uporabu kojom iskaz ne privlači pozornost na sebe, a pretpostavlja poznavanje situacije ili konteksta. Za razliku od nje, »aktualizacija« je takva jezična uporaba koja privlači pozornost na sebe sâmu jer se percipira kao neobična, nesvakidašnja, deautomatizirana. Objašnjavajući kako je riječ o različitim specijalnim jezičnim uporabama, Havránek je naveo primjer razgovornoga jezika. Njime je pokušao objasniti način na koji se »automatizacija« i »aktualizacija« ostvaruju u međusobnoj povezanosti jer se »aktualizacija« jezičnih jedinica može ostvariti samo u jezičnome nizu koji je automatiziran. Razgovorni se jezik velikim dijelom ostvaruje s pomoću »automatizacije« jer se njome osigurava izmjenjivanje informacije između pošiljatelja i primatelja poruke, tj. komunikacijska funkcija jezika. Kada pošiljatelj poruke želi utjecati na pozornost sugovornika ili primatelja poruke, tada »aktualizira« jezična sredstva kojima oblikuje iskaz tako što rabi ona sredstva koja nisu uobičajena za svakodnevni tip komunikacije. Ta sredstva razgovorni jezik može preuzeti iz drugih tipova jezika, primjerice iz poetskoga ili znanstvenoga jezika, jer je, da bi se postigla vrsta iznenađenja u recipijenta, potrebno uvesti one jezične elemente koji nisu svojstveni tipu jezika u kojem se ostvaruje jezična poruka. Novi element, jednom uveden u konkretan kontekst, »automatizira« se i gubi sposobnost »aktualiziranja« u tom kontekstu, što se može najbolje predočiti na primjeru znanstvenoga jezika u kojem se uvođenjem novoga, dotad neuporabljenoga termina izraz »aktualizira«, ali definiranjem uvedenoga termina on postaje poznat te se »automatizira«. Maksimum »aktualizacije« ostvaruje se u poetskome jeziku i u tome je smislu on opozicijski pol znanstvenomu jeziku. Havránek (1964: 12) je napomenuo da se poetski jezik, premda se ostvaruje s pomoću »aktualizacije«, ne može svesti na tu osobitu jezičnu uporabu. Izdvajanjem razlikovnih obilježja uporabe jezičnih sredstava u tipovima jezika, naglasio je da svaki od tih jezika ima vlastita obilježja te upozorio da je »pogrešno pokušati jedan funkcionalni jezik ili stil nadrediti kao kriterij drugomu« (Havránek, 1964: 12). Razrađujući tipologiju jezičnih funkcija (koje se mogu svesti na komunikacijsku i estetsku) i funkcionalnih jezika (»razgovorni«, »tehnički«, »znanstveni« i »poetski funkcionalni jezik«), napomenuo je da je poetski jezik naveo kao četvrti funkcionalni jezik, premda između njega i ostalih funkcionalnih jezika postoji bitna razlika. Ta se razlika ponajprije odnosi na jezičnu funkciju, koja je u ostalih funkcionalnih jezika primarno komunikacijske naravi, dok ona u poetskome jeziku nije primarna, budući da je u tome funkcionalnom jeziku u prvome planu jezik kao medij. Nadovezujući se na Havránekovu stilsku diferencijaciju standardnoga jezika, J. Mukařovský (1941) je također naglasio razlikovnost poetskoga jezika prema drugim jezicima te važnost estetske funkcije za ostvarivanje književnoumjetničke poruke, iako se ta funkcija ostvaruje i u drugim tipovima jezika, gdje može biti više ili manje izražena, ali obično nije u prvome planu. S obzirom na odnos standarda i poetskoga jezika, Mukařovský je upozorio da se taj odnos može sagledati iz dviju perspektiva. Prema jednoj perspektivi, može se pokušati dati odgovor na pitanje je li pjesnik vezan normama standarda, a prema drugoj, na koje se načine norma nameće u poeziji. Prva je perspektiva književnoteoretska i usredotočena je na pronalaženje razlika između dvaju jezika. Druga je perspektiva standardološka te se usredotočuje na sličnosti između tih dvaju jezika. Dvije perspektive nisu isključive, premda su im pozicije katkada izoštrene do te mjere da se mogu na prvi pogled smatrati proturječnima. Ono što se zapitao Mukařovský, a ostalo je nedefinirano do danas, odnosi se djelomično na naslov ovoga poglavlja. Naime, postavivši pitanje je li poetski jezik osobita vrsta uporabe standardnoga jezika ili je pak vrsta autonomna jezika, Mukařovský se zauzeo za onu perspektivu, književnoteoretsku, koja ističe vlastitosti poetskoga jezika u odnosu prema standardu:

»Poetski jezik se ne može nazvati jednim od vrsta standarda, ako ne zbog drugih razloga, tada zbog toga što poetski jezik, s obzirom na leksik, sintaksu i dr., ima na raspolaganju sve forme i razvojne faze nekoga jezika.« (Mukařovský, 1964: 17)

Ipak, poetski jezik i standardni jezik u uskoj su vezi jer je poetskom jeziku pozadina standardni jezik, od norma kojega se odvaja. To odvajanje Mukařovský je shvaćao kao sustavno odvajanje koje je posljedica slobodne uporabe jezika u umjetnosti, i kao takvo svojstveno isključivo poetskomu jeziku. Poetski se jezik ne ostvaruje u cijelosti odvajanjima od norma standarda kao svoje pozadine, već i njihovim potvrđivanjem. Time je Mukařovský implicirao da teoretičari standardnoga jezika mogu u svoje proučavanje uključiti književnoumjetnička djela ako u njima razgraniče one sastavnice koje nastaju otklanjanjem od norma od onih koje te norme potvrđuju. Dakako, pretpostavka da se jezik književnoumjetničkog djela u svojoj cijelosti promatra kao ostvarenje standardnoga jezika metodološki je pogrešna. Mukařovský, u Havránekovu duhu, odnos standardnoga i poetskoga jezika promatrao je kao prevladavanje jednoga od dvaju osobitih načina uporabe jezičnih sredstava. Poetski se jezik ostvaruje maksimumom »aktualizacije« i po tome je oprjeka standardnomu jeziku koji se ostvaruje maksimumom »automatizacije«. To ne znači da se u standardnome jeziku u nekim njegovim uporabama, primjerice u publicističkome stilu, ne ostvaruje »aktualizacija« višega stupnja. Međutim, ondje je funkcija »aktualizacije« privući čitateljevu pozornost temi govora te je uvijek subordinirana komunikacijskoj funkciji jezika. U poetskome se jeziku primarna funkcija jezika ostvaruje »aktualizacijom« jer pjesnički iskaz na osobit način privlači pozornost na sebe sâma, na svoj medij, potiskujući komunikacijsku funkciju u drugi plan. Kako se postiže maksimum »aktualizacije« u poetskome jeziku? Odgovor na to pitanje ne leži u kvantifikacijskome čimbeniku jer se vlastitosti poetskoga jezika ne ostvaruju »aktualiziranjem« što je više moguće njegovih sastavnica, kao što se može pogrješno pomisliti. »Aktualizacija« se ne može ostvariti bez »automatizacije«, te se vlastitosti poetskoga jezika trebaju tražiti u načinu »aktualizacijskoga« ostvarivanja, u njegovu čvrstu, postojanu, sustavnu ostvarivanju u određenu smjeru. Smjer »aktualiziranja« ovisi o odnosu pod ređenosti i nadređenosti, tj. o dominanti, o onoj sastavnici koja se u tome dinamičkome odnosu nadređuje drugim sastavnicama i uvjetuje jedinstvo čitava pjesničkog djela, koje pritom ne prestaje biti supostojanje divergencije i konvergencije, sklada i nesklada. U poetskome jeziku svaka je jezična sastavnica povezana s drugima izravno i neizravno, međutim, u standardnome su jeziku te veze velikim dijelom potencijalne jer se ne ističe njihova povezanost usmjeravanjem pozornosti na jezični medij. U poetskome je jeziku »aktualizacija« dvovrsna jer se jezične sastavnice mogu »aktualizirati« u odnosu na estetski kanon, na tradiciju toga roda i percipirati kao neobične jer nisu u skladu s već poznatim poetskim značajkama koje opisuje poetika, ali se mogu aktualizirati i u odnosu na standardni jezik. Time je Mukařovský naglasio neizbježnost postojanja norma standarda za ostvarivanje vlastitosti poetskoga jezika:

»Očito je da je mogućnost devijacije od norma standarda, ako se usmjerimo na osobitu pozadinu aktualizacije, poeziji neophodna. Bez te mogućnosti ne bi ni bilo po ezije. Opisivati devijacije od norma standarda kao manu, nešto nepotrebno ili štetno, posebice u razdoblju poput današnjega koje snažno aktualizira jezične sastavnice, značilo bi odbaciti poeziju sâmu.« (Mukařovský, 1964: 22)

Polazeći od toga motrišta, u kojem je riječ o dijelu književnoumjetničkoga stila – »poetskome jeziku«, načelno se isti tip odnosa može primijeniti na standardni jezik i književnoumjetnički stil u cjelini. Mogu se uočavati njihove razlike ili sličnosti. Iz toga proizlazi različitost dviju perspektiva: one koja se usredotočuje na njihove sličnosti te književnoumjetnički stil pribrajaju funkcionalnim stilovima standarda i one koja naglašava njihove suprotnosti. Obje se perspektive u radovima Pražana prepleću: Havránekovom se razdjelbom standarda na njegove funkcije obuhvaća poetski jezik s napomenom da je ta razdjelba tek skica stilskoga raslojavanja standarda, a Mukařovský promatra poetski jezik kao suprotnost standardnomu, ističući pritom njihovu dijalektičku povezanost. Premda razdjelba standardnoga jezika na funkcionalne stilove govori o raslojenosti jezika koja prati životnu stvarnost i komunikacijske potrebe jezične zajednice, o raslojavanju se jezika može govoriti i iz drugih perspektiva, aktivirajući ono što ustaljena peteročlana funkcionalnostilistička shema ne može eksplicirati. Jednu od tih perspektiva ponudile su Kovačević i Badurina (2001), u vidu dvostruke klasifikacije jezičnoga raslojavanja namjesto tradicionalne jednostruke zrakaste podjele, a ta dvostruka klasifikacija obuhvaća vertikalnu i horizontalnu diferencijaciju. Temeljeći se na diskursu kao preklapanju varijeteta svih raslojavanja, horizontalna diferencijacija obuhvaća diskurzivno raslojavanje po funkcijama, odnosno specijalizirani, javni, multimedijalni, privatni i literarni (književnoumjetnički) diskurs, a vertikalna diferencijacija pisani i razgovorni diskurs. Diferenciranje po planovima unutar vertikale uvijek je uključeno u horizontalnu diferencijaciju, čime se pitanje odnosa prema govoru ili pismu vezuje za sve diskursne tipove. Prednost takva pristupa autorice među ostalim vide i u tome što je njime otvoreniji put za opis onih prožimanja koja klasična funkcionalnostilistička razdjelba svojom shemom previđa:

»Naime takav opis nedovoljno govori o tome kako se u razgovoru može ostvariti svojstvo znanstvenosti; on isključuje sve one pojave koje u polju diskursa izmiču i najfleksibilnijem poimanju standardnoga jezika; on upućuje na neka prožimanja, ali se ne dotiče, primjerice, onih multimedijalnih… Opis je to, osvijestismo to ponajviše na razini objedinjavanja sviju uključenih tema, koji iziskuje dopune, pa i prevrednovanja nekih uvriježenih stavova (…)« (Kovačević i Badurina, 2001: 29)

Shema funkcionalne diferencijacije standardnoga jezika ima manjkavosti, ali se ona ne bi trebala, kao ni druge klasifikacije, shvaćati kao apsolutna, strogo određena, kruta i suhoparna razdjelba koja može u svakom trenutku dati jednoznačan odgovor o stilskoj pripadnosti pojedine jezične realizacije i njezinu »statusu« unutar standarda. Kao polazna hipoteza, funkcionalnostilistička razdjelba upućuje na prilagodbe jezika komunikacijskim zahtjevima, ali, baveći se jezikom, ne može izbjeći dijalektiku sa složenom i promjenjivom životnom stvarnošću. U tome kontekstu, ne može se jednostavno naći ona čvrsta, određena kategorija (funkcionalni stil) unutar koje se može odrediti pripadnost primjerice sms poruke. Svaka klasifikacija pomaže vidjeti stvari jasnijima, ali ujedno nameće i ograničenja; tako i funkcionalnostilistička razdjelba. Stoga se u novijim funkcionalnostilističkim radovima uz razdjelbu standarda na njegove funkcije ili stilove oprezno navodi pripadnost književnoumjetničkoga stila standardu. Vukojević (1999: 51) je naveo mnogobrojne dvojčane oprjeke koje obilježavaju odnos standarda i književnoumjetničkoga stila: kolektivnost/individualnost/, objektivnost/subjektivnost, denotativnost /konotativnost, prisilnost/spontanost, imitativnost/neimitativnost, shematiziranost/neshematiziranost, konvencionalnost/nekonvencionalnost, odnos ili-ili/ odnos i-i, normiranost/nenormiranost, svrhovitost/nesvrhovitost, nefikcionalnost/ fikcionalnost, kontekstualiziranost/nekontekstualiziranost, stalnost izraza, jezične formule, ustaljeni obrasci društvene uporabe/izbjegavanje i nijekanje svih formula, klišeja i obrazaca, semantička prozirnost/semantička neprozirnost, isključivost vremenski, regionalno i stilski raslojena leksika/uključivost vremenski, regionalno i stilski raslojena leksika, ograničenost izbora leksičkih i sintaktičkih sredstava/neograničenost izbora leksičkih i sintaktičkih sredstava. Te se oprječne razlike mogu svesti na dvije temeljne oprjeke – individualnost/kolektivnost i nenormiranost/normiranost, iz kojih proizlaze semantičke, sintaktičke i ostale jezične razlike između književnoumjetničkoga stila i standardnoga jezika. S obzirom na te oprjeke, jezik književnoumjetničkoga djela prema standardu autonoman je te se ne može smatrati uzorom, autoritetom za postizanje jezičnih norma, jer su standardnojezična norma i književnoumjetnički stil zasebne veličine. Zbog svega navedenoga, ubrajanje književnoumjetničkoga stila među funkcije standarda popraćeno je upozorenjem da se u suvremenim tendencijama taj stil promatra kao autonoman vid jezika:

»Sukus, najbitnije značajke književnoumjetničkog stila (književnog jezika) i standardnog jezika međusobno se isključuju. Stoga se u posljednje vrijeme sve češće i opravdano postavlja pitanje je li književnoumjetnički stil uopće stil standardnog jezika (dajući književnoumjetničkomu stilu status standardnog jezika, na mala vrata u standardni jezik uvodimo jezični sustav, i tako opet isključujemo ono što smo htjeli razdvojiti) ili su to dva posebna, autonomna jezika (jezična idioma), dva komunikacijska koda (…)« (Vukojević, 1999: 50)

Pokazali smo da se i u slučaju navođenja književnoumjetničkoga stila kao jednog od funkcionalnih stilova standardnoga jezika ističe dvojbenost takva postupka. Potpuna sloboda jezičnoga stvaranja u umjetnosti omogućuje da jezik književnoumjetničkoga djela po potrebi poseže za drugim stilovima standarda, ali i za vremenskim, regionalno i stilski raslojenim leksikom. Stoga mnogobrojni »izmi« (vulgarizmi, dijalektizmi, žargonizmi, arhaizmi, kolokvijalizmi i druge nestandardne leksemske skupine), po autorovu slobodnom jezičnom izboru, mogu postati dijelom jezika književnoumjetničkoga djela i time ga »udaljiti« od norme standarda, što nema utjecaja na standard jer je svaki stil sâm sebi uzor. Međutim, treba napomenuti da opis odnosa funkcionalnih stilova prema normi standarda u jezikoslovnim istraživanjima nije jednoznačan, jer se prema nekim motrištima upozorava na dopustive, poželjne i nepoželjne značajke u pojedinim funkcionalnim stilovima kako bi se oni mogli smatrati funkcionalnim stilovima koji pripadaju standardu. Funkcionalni se stilovi, kao i standardni jezik, raslojavaju na svoje podsustave, a oni na svoje podsustave podsustavā, unutar kojih bi bilo iluzorno očekivati isti odnos prema normama standarda. Zato neki autori (Frančić, Hudeček i Mihaljević, 2005: 26) razlikuju unutar pojedinoga stila ono što pripada standardu od onoga što mu ne pripada, razvodeći svaki stil na stil nestandardnoga jezika i stil standardnoga jezika. Upravo se u kontekstu te razlikovnosti može tumačiti krilatica »Piši onako kako dobri pisci pišu« da bi se izbjegla njezina pogrješna tumačenja.

Standardni jezik i književni izvori: »Piši onako kako dobri pisci pišu«

Krilatica Lj. Jonkea »Piši onako kako dobri pisci pišu« tumači se na različite, pa i proturječne načine. Razlog tomu je odnos koji ta krilatica postavlja između jezika književnoumjetničkoga djela i standarda te njegove norme. Sa suvremenoga gledišta, postavka krilatice nije održiva ako se shvati doslovno i ako se pisci ograniče na autore beletrističkih djela, na književnike. Međutim, krilatica je preuzeta i modificirana u određenome jezičnome i povijesnome kontekstu, u kojem je Jonke upravo njome pokazao izrazitu brigu za hrvatski »književni« (standardni) jezik. Tada se, u odnosu na odmak od maretićevske koncepcije književnoga jezika kao narodnoga jezika, jezika narodnih pjesama, pripovijedaka i poslovica, jasno može uočiti da Jonke upućivanjem na jezik »dobrih pisaca«

»nije želio da svi oponašamo jezičnu ekskluzivnost književnosti, nego mu je bilo stalo da se u hrvatskoj jezičnoj kulturi pozornost posveti i onomu njezinu obliku koji je do tada bio zanemaren, a ni danas nije izgubio aktualnost.« (Vuković, 2007: 110)

Jonke nije identificirao književni jezik u cjelini s jezikom književnih djela, već je istaknuo da glavno uporište hrvatskoga književnog jezika trebaju biti ona djela jezik kojih odražava svu pravilnost i čistoću suvremene standardne norme (usp. Samardžija, 1990: 69–70). S obzirom na tu premisu, Jonke navedenom krilaticom, u kontekstu društvenih i jezičnih okolnosti 1960-ih zastupa gledište da su umjetnički tekstovi primjereniji, valjaniji izvor za poznavanje standardnojezične norme od primjerice jezika sela (toj se koncepciji priklanjao V. Stefanović Karadžić) ili jezika medija, radija i televizije (za tu se koncepciju zauzimala M. Ivić).

Načela krilatice »Piši onako kako dobri pisci pišu« Jonke je obrazložio na nekoliko mjesta, prvo u zagrebačkome tjedniku Telegram (1961), potom u knjizi Književni jezik u teoriji i praksi (1964, 21965). Tom je krilaticom Jonke zamijenio Karadžićevu krilaticu »Piši onako kako narod govori«, a zamjenom govornoga aspekta jezičnoga izraza pisanim za temelj književnoga jezika postavio je jezik književnih djela, i to »dobrih pisaca«. Takav je zahtjev izrečen i u češkome jezikoslovlju potkraj 1920-ih u tekstu Dobrý autor, u kojem je V. Ertl iznio misao o jeziku »dobrih pisaca«, tj. o jeziku koji ne sadrži jezične pogrješke (usp. Vuković, 2007: 110). Iako nema izravnih poveznica između teksta toga češkog jezikoslovca i Jonkeova koncepta jezika »dobrih pisaca«, u izravniju se vezu može dovesti Jonkeov tekst s člankom V. Mathesiusa o elastičnoj stabilnosti (1932). Tvrdnje o elastičnoj stabilnosti inkorporirane su u Jonkeova obrazlaganja književnoga jezika na nekoliko mjesta u knjizi Književni jezik u teoriji i praksi gdje ističe kako književni jezik istodobno treba biti stabilan, ali i otvoren novinama koje koriste »pravilnom izvršavanju funkcija i njihovu ograničenom razvitku« (Jonke, 1964: 19). Prema Jonkeu, književni se jezik može najbolje svladati »u prvom redu čitanjem tekstova dobrih novijih pisaca, a zatim pažljivim i sistematskim uočavanjem i upoznavanjem jezične strukture i jezičnih zakonitosti« (Jonke, 1964: 10). Tekstovi »dobrih novijih pisaca« čine reprezentativan korpus za njegovanje jezične kulture, a književni je jezik »jezik nastao stvaralačkim radom naroda i ljudi od pera, pa pri prosuđivanju uvijek treba imati na umu ta dva faktora i njihova neuništiva prava« (Jonke, 1964: 12). Književni je jezik, napominje Jonke, stilski raslojen. »Ogranci književnoga jezika« imaju zasebne zadatke koji su utjecali na razvoj njihovih jezičnih obilježja po kojima se međusobno razlikuju, što se u prvome redu odražava u različitu odnosu logičke i afektivne komponente, odnosno na sintaktičkoj i stilističkoj razini pojedinih »ogranaka«. Značajke su jezika beletristike diferenciranost, složenost, raznorodnost, afektivnost i težnja za ljepotom, a za pjesnički jezik Jonke ističe da je »po istraživanjima nekih esteta i lingvista tako samosvojan ogranak književnog jezika da mu je norma književnog jezika samo pozadina na kojoj se projicira struktura pjesničkog djela« (Jonke, 1964: 14).

Izlažući neka obilježja »ogranaka književnoga jezika«, Jonke je istaknuo da je funkcija jezika u beletrističkim djelima ponajprije estetska jer se jezikom izgrađuje organsko jedinstvo umjetničkoga djela, a književnik treba poznavati »duh narodnog jezika i njegova izražajna sredstva, ali isto tako i posljednji domet književnog jezika svoga naroda s njegovom normom koja je bremenita i nosi u sebi latentne mogućnosti budućeg razvoja« (Jonke, 1964: 15). Prema Jonkeu, »dobri pisci« poput Ivana Mažuranića, Ive Andrića, Miroslava Krleže, Dobriše Cesarića, Dragutina Tadijanovića i nekih drugih suvremenih književnika pišu jezikom koji potvrđuje suvremenu normu književnoga jezika te je njihovu jeziku jezična pravilnost conditio sine qua non. Rabeći sintagmu »dobri noviji pisci«, Jonke je podrazumijevao one književnike koji dobro poznaju norme suvremenoga književnog jezika, one književnike kojih se djela odlikuju sustavnom brigom za pravilnosti jezičnoga izraza te se stoga mogu smatrati korisnima »za usvajanje norme književnog jezika u njegovu posljednjem dometu« (Jonke, 1964: 26).

Ako se Jonkeova krilatica »Piši onako kako dobri pisci pišu« shvati doslovno te se ne postave pravilni jezično-povijesni okviri u kojima je Jonke govorio o jezičnoj kulturi suvremenih »dobrih pisaca«, tada, u duhu njezine »prosvjetiteljske mističnosti«, napominje K. Bagić (2004), mogu nastati dvojbena jezikoslovna tumačenja načela koje je u krilatici sadržano:

»Krilatica nas tako u početku manje-više tretira kao neznalice da bi nas na kraju pretvorila u demone koji su sposobni kritički procjenjivati, birati i svojim komunikacijskim potrebama prilagođavati ono što sami inače nisu kadri stvoriti. Doista, bilo bi zanimljivo vidjeti tekst kakva novinara, ili, pak, kakvo privatno pismo u kojima bi se istodobno jasno dale prepoznati izrazne konstante Matoša i Kamova, ili Krleže i Šimića, ili Marinkovića i Ferića, ili možda svih njih odjednom.« (Bagić, 2004: 10)

Zablude koje mogu derivirati iz doslovnoga shvaćanja načela krilatice »Piši onako kako dobri pisci pišu« Bagić (1997: 6–8) je uobličio u nekoliko problemskih mjesta:

  • uvođenje znaka jednakosti između jezika književnih djela i jezika komunikacije: spomenuta krilatica zanemaruje da se u književnoumjetničkome djelu jezikom oblikuje osobit svijet koji izravno ne referira na zbilju, a da se jezik komunikacije (konvencionalno pisanje i govorenje) uvijek ostvaruje u unaprijed danom (jezičnom ili nejezičnom) kontekstu;
  • nejasnost i neodređenost u kriteriju prema kojemu se pisci mogu smatrati »dobrima« te tako biti jezičnim uzorom;
  • neodređenost korpusa tekstova koji bi trebao poslužiti kao jezični obrazac;
  • previđanje činjenice da se jezik fikcionalnih tekstova ostvaruje neovisno o standardu, aktiviranjem svih potencijala sadržanih u jeziku;
  • zanemarivanje razlike fikcionalnih i nefikcionalnih diskursa.

Međutim, unatoč problemskim mjestima koja otvara spomenuta krilatica, ona ipak može dijelom biti primjenjiva i danas. Kategorija »dobar pisac« ne mora obuhvaćati isključivo autore fikcionalnih djela, već se ona proteže na autore tekstova koji pišu u skladu s jezičnim normama standarda poput jednoga dijela putopisaca i biografa. Valja naglasiti da leksem »pisac« nije istoznačnica leksemu »književnik« te je poistovjećivanje njihovih značenja, odnosno sužavanje značenja leksema »pisac« na značenje »književnika« razlog onim tumačenjima spomenute krilatice koja joj odriču valjanost u svakom smislu. U kontekstu njegovanja jezične kulture, pravilnosti izraza ili potvrđivanja norma standarda, krilatica »Piši onako kako dobri pisci pišu« u jednome dijelu književnoumjetničkoga stila i danas može imati valjanost, dakako, imajući na umu raznorodnost iskaza koji su ujedinjeni nazivom »književnoumjetnički stil«. U skladu s tim jezikoslovni i književnoumjetnički pristup jeziku beletristike temelje se na istoj premisi:

»Zajedničko je pristupu lingvističkom i književnoumjetničkom u odnosu na beletristiku to što i jedan i drugi taj pristup isključuju fenomen nepismenosti u književnosti pa ne samo da se ti pristupi međusobno ne isključuju36 nego se, štoviše, međusobno dopunjuju. Time je zajamčena legitimnost lingvističkoga pristupa književnom djelu, dakako uz uvjet da taj pristup osim lingvističkih nema i drugih pretenzija vrednovanja toga djela.« (Finka, 1973/74: 34)

Književnoumjetnički stil kao jezik sui generis

Nazvati književnoumjetnički stil jezikom sui generis znači promatrati ga tako da se u prvome planu razmatraju njegove vlastitosti, ono što ga odvaja od širega konteksta, a taj je kontekst u funkcionalnostilističkoj shemi standardni jezik. Funkcionalistička shema, pokazali smo, od svojih začetaka u krugu praških funkcionalista do danas, odražava svijest o književnoumjetničkome stilu kao osebujnoj i jedinstvenoj jezičnoj uporabi, uvjetno ga naznačujući kao jednu od funkcija standarda. Međutim, ta je »uvjetnost« pribrojavanja književnoumjetničkoga stila standardu u novije doba u radovima nekih teoretičara propitana na taj način da je dobila svoj određeniji oblik, svevši se na decidiranu tvrdnju da književnoumjetnički stil nije jedna od funkcija standarda, već zaseban, autonoman tip jezika ili jezik sui generis.

U nizu članaka u Matičinu Kolu 1996‒97. J. Silić je usustavljivao tipologiju funkcionalnih stilova hrvatskoga standardnog jezika, među njima i književnoumjetničkoga (beletrističkog) stila. Premda je u članku Književnoumjetnički (beletristički) stil (1997) taj stil promatrao kao jednu od funkcija standarda, istaknuo je vlastitosti književnoumjetničkoga stila u odnosu na ostale funkcije standardnoga jezika. Najveći stupanj individualnosti i potpuna, neograničena sloboda jezičnog izbora omogućuju književnoumjetničkomu stilu da po potrebi preuzima iz drugih funkcionalnih stilova i zaodijeva u ruho literarnosti. U odnosu na druge stilove, kojih je značajka kolektivnost, odnosno imitativnost (njihovi izbori podliježu društveno-jezičnoj svrhovitosti), književnoumjetnički se stil ne može dovesti u odnos propitivanja njegovih izbora prema standardno prihvatljivim jezičnim jedinicama:

»Književnoumjetnički stil međutim nije stil koji (u tome smislu) oponaša (imitira). To bi za nj bilo contradictio in adjecto. Književnoumjetnički stil jezične činjenice (inačice) o kojima je riječ osmišljava i preosmišljava. On ne bira između njih kao postojećih, (s)tvarnih, danih, nego između njih kao mogućih. Književnik je dakle izravno ›poslušan‹ jezičnim, lingvističkim, normama, tj. normama jezika kao sustava, a ne društveno-jezičnim, sociolingivističkim, normama, tj. normama jezika kao standarda.« (Silić, 1997a: 363–364)

S obzirom na to, književnik, da bi stvarao spontano i u potpunoj slobodi, nije obvezan prema normama standarda, nego prema jezičnim pravilima, pravilima jezika kao sustava. Između dvaju tipova jezične pravilnosti, jezične pravilnosti koja pripada jeziku kao sustavu i one koja pripada jeziku kao standardu, dijalektički je odnos, što znači da književnoumjetnički stil ulazi u određeni tip odnosa prema standardu. Jezik kao sustav i jezik kao standard ipak su (neizravno) povezani, i u tome kontekstu književnoumjetnički stil potvrđuje norme standarda koliko ih i nadmašuje, preosmišljava ili obnavlja. To nadmašivanje odnosi se na pravila jezika kao standarda koja razlikuju standardno neutralne riječi i njihove regionalno, vremenski i prostorno raslojene »inačice«, a odnos među njima, sa standardološkoga motrišta, označuje se kao odnos prihvatljivo: neprihvatljivo (standardnojezično: nestandardnojezično). Prema tome, književnoumjetnički se stil ne ostvaruje prema općim normama standarda, ali to ne znači, ističe Silić, da se književnik prema normama standarda može odnositi nehajno.

Funkcionalni stilovi standardnoga jezika specijalne su funkcije kojima standardni jezik odgovara na komunikacijske zahtjeve. Ovisno o komunikacijskoj situaciji, govornik nekoga jezika odabire određenu funkciju standardnoga jezika. Funkcije su time uvjetovane izvanjezičnom zbiljom. Međutim, u tome se kontekstu književnoumjetnički stil odvaja od drugih funkcionalnih stilova jer nije vezan za životnu stvarnost onako kako su vezane druge funkcije standarda. Fikcionalnost kojom se opisuje jedna od njegovih vlastitosti odvaja ga od drugih funkcija standarda i u tome je smislu još jedan impuls za problematiziranje nazivanja književnoumjetničkoga (beletrističkog) stila funkcijom standarda. Također, neki se funkcionalni stilovi, poput administrativnoga i znanstvenoga, u težnji za unifikacijom izraza služe gotovim konstrukcijama, frazama i rečenicama za koje se može reći da imaju »gotova« značenja. Za razliku od njih, u književnoumjetničkome se stilu značenja stvaraju u suodnosu, u kojem, čak i kada preuzima »gotova« značenja iz drugih stilova, nastaje nova semantika pa se za nj govori da mu je jedno od obilježja semantička neprozirnost. Premda ga uvjetno naziva jednom od funkcija standarda, Silić u ovome članku, ističući posebnosti književnoumjetničkoga (beletrističkog) stila u odnosu na druge funkcionalne stilove hrvatskoga standardnog jezika, navodi ono što će poslije biti uporište njegovu promišljanju polifunkcionalnosti standardnoga jezika u kojem književnoumjetnički stil više neće biti jedna od funkcija standarda:

»Književnoumjetnički je stil najindividualniji funkcionalni stil standardnoga jezika. U njemu je individualna sloboda najveća. Zapravo bi bilo vrlo teško tu individualnu slobodu ograničiti. I zato se ne bi bilo teško složiti s onima koji smatraju da je ta individualna sloboda potpuna, neograničena, te da je u tome smislu književnoumjetnički stil stil sui generis«. (Silić, 1997a: 363)

Nakon niza članaka u kojima je problematizirao jezik književnoumjetničkih djela, obrazložio je promjenu vlastita motrišta o književnoumjetničkome stilu:

»Jezik umjetničke književnosti nije jezik standardnojezične komunikacije. I ja sam ga promatrao kao jedan od funkcionalnih stilova standardnoga jezika, ali uvijek s ogradom – u smislu slobode izbora. Za tu sam slobodu uvijek govorio da je potpuna, neograničena, da je stvar pojedinca, a ne stvar društva. Danas ću biti hrabriji, zahvaljujući (i) Pranjkoviću, pa ću reći da funkciju jezika umjetničke književnosti ne smatram jednom od funkcija standardnoga jezika, tj. jednim od stilova standardnoga jezika, nego kao jezik sui generis. Jezik umjetničke književnosti, ponavljam, izlazi iz jezika kao sustava, a ne jezika kao standarda. On pretpostavlja potenciju, a ne realizaciju potencije.« (Silić, 2004: 219)

Književnik, vođen maštom, imaginacijom i fikcijom, ostvaruje svoj jezik ili stil kao individualni govorni čin mimo norma standarda, ponajprije odgovarajući zakonitostima jezika kao sustava, za razliku od drugih stilova u kojima, zbog njihove težnje za kolektivizacijom, govornik prelazi put od sustava do govora kroz normu. Zbog toga se književnikova uporaba jezika, za razliku od drugih jezičnih uporaba (u ovom slučaju stilova) ostvaruje prema lingvističkim, a ne prema sociolingvističkim zakonitostima te se u skladu s tim književnoumjetnički stil ne može smatrati jednim od funkcionalnih stilova hrvatskoga standardnog jezika.

Nedvojbeno je da obilježja književnoumjetničkoga stila kao jezika kojim se ostvaruje književnoumjetnička komunikacija upućuju na razlikovanje toga stila od ostalih funkcionalnih stilova standardnoga jezika. Ta se sloboda, da bi bila potpuna, ostvaruje unutar jezika kao sustava, a ne jezika kao standarda jer je standard određen svojom normativnošću, kojom kategorizira jezične jedinice s pomoću odnosa jezične (ne)prihvatljivosti za razliku od jezika kao sustava unutar kojeg se kategoriziraju jedinice s obzirom na varijantnost obilježenosti i neobilježenosti. Prema toj razlikovnosti, stilistika pojedinca pripada jeziku kao sustavu, a funkcionalna stilistika jeziku kao standardu (usp. Pranjković, 2005: 12). Budući da je obilježje književnoumjetničkoga stila individualnost, on je dijelom stilistike pojedinca te nije u ingerenciji funkcionalne stilistike. Ako se prihvati da književnoumjetnički stil, jezik koji je ostvarljiv ali ne i ostvaren, nije jezik standardnojezične komunikacije ni u jednome od svojih podstilova ili podtipova, tada shema polifunkcionalnosti standardnoga jezika kakva je tradicionalno prihvaćena i zastupljena u školskome sustavu kao dio nastavnoga plana više nije održiva u svojem dosadašnjem peteročlanom obliku.

Književnoumjetnički stil kao »nadstil«

Tezu o književnoumjetničkome stilu kao nadstilu eksplicirao je K. Bagić u članku Beletristički stil: pokušaj određenja u Kolu (1997). U njem je zastupao mišljenje da se književnoumjetnički stil, tj. beletristički stil, kako ga je nazvao, ne može smatrati jednim od funkcionalnih stilova. Navedenu tvrdnju obrazložio je s pomoću nekoliko postavki. Jedna od njih odnosi se na raznorodnost i autonomnost literarnih iskaza koji se ubrajaju u književnoumjetnički stil. Svođenje prevelika broja različitosti pod jedan termin, prema Bagiću, pogrešno je, jer književnoumjetnički stil, za razliku od drugih funkcionalnih stilova, ne podliježe komunikacijskoj konvencionalnosti te mu diskurzivna jezgra nije kanonizirana. Budući da jezik književnoga stvaralaštva izravno ne odgovara na komunikacijske zahtjeve izvanjezične zbilje, on nije jedna od funkcija jezika u onome smislu u kojem su to ostali funkcionalni stilovi koji su neposredan odgovor standardnoga na specifične komunikacijske zahtjeve. S obzirom na različit odnos prema izvanjezičnoj zbilji, književnoumjetnički je stil u stanovitoj »prednosti« pred drugim stilovima jer može slobodno rabiti sve jezične jedinice koje su u jednom jeziku dane na raspolaganje bez obzira na njihovu normativnost, ali može i stvarati nove jezične oblike, nova značenja, nove sveze riječi i njihove međusobne odnose. Takav stvaralački odnos prema jeziku u književnoumjetničkome stilu sugerira da se u njem može slobodno upotrijebiti sve unutar standarda i izvan njega. Stoga, kad se govori o književnoumjetničkome stilu i drugim funkcionalnim stilovima, pogrješka je u nazivu prvoga termina jer nije riječ o različitim funkcijama ili jezičnim uporabama:

»Jezik umjetničkoga djela nije funkcija prirodnoga jezika, tj. njegove ›gramatike‹, uzusa i sl. Prije bi se moglo reći da je obrnuto, tj. da je sve to ›u funkciji‹ umjetničkoga djela.« (Užarević, 1991: 75)

Iz temeljne razlike između književnoumjetničkoga stila i drugih stilova, a koja se odnosi na njihovu (ne)uporabu kao odgovor na komunikacijsku situaciju, proizlazi razlika između semantike izraza ili iskaza. Prema Bagiću (1997), semantika je književnoumjetničkoga djela »obično nerazrješiva« jer nije posredno funkcionalna te se ona ostvaruje aktivnim činom čitanja – čiteljevom interpretacijom, jer je svaki književni tekst bezbroj potencijalnih smislova, koji ovise o čitanju, a ono je uvijek iznova individualno, posebno. Za razliku od književnoumjetničkoga stila, drugi funkcionalni stilovi, odgovarajući na konkretne komunikacijske zahtjeve, imaju ustaljenu i prozirnu semantiku jer se time osigurava praktičnost komunikacije, odnosno potvrđuje se smislenost raslojavanja standarda na specijalne funkcije. Zbog navedenih razlika, Bagić književnoumjetnički stil ne smatra funkcionalnim stilom hrvatskoga standardnog jezika:

»Beletristički stil nije jedan od funkcionalnih stilova koji bi ›ispunjavao‹ jednu od funkcija jezika. U odnosu na funkcionalne stilove moglo bi ga se odrediti kao nadstil, jer uvjetno koristi ili može koristiti sve potencijale koje jezični sustav posjeduje ili dopušta; on se ne oblikuje unutar sustava kao jedan od njegovih podsustava nego – simbolički rečeno – polifunkcionalnost predstavlja kao svoju funkciju.« (Bagić, 1997: 12)

Iz toga proizlazi da književnoumjetnički stil pripada ingerenciji književne stilistike a ne funkcionalne. Ako književnoumjetnički stil ima toliko »povlašten« položaj u odnosu na druge funkcionalne stilove standarda da im u funkcionalnoj klasifikaciji ne pripada te ga se može smatrati »nadstilom«, funkcionalnostilistička razdjelba na pet funkcija standarda u svojoj je osnovi metodološki neutemeljena. Ona, razvodeći funkcije standarda kao njegove funkcionalne stilove, to čini s pomoću kriterija (funkcionalnosti i normativnosti) koji se ne mogu primijeniti na književnoumjetnički stil i u tome je, napominje Bagić, aporija funkcionalnostilističke razdjelbe. Uz to, razdjelba se standardnoga jezika na funkcionalne stilove među kojima je književnoumjetnički stil ne može prihvatiti jer je književnoumjetnički stil »i kao shematska apstrakcija prilično nestabilna kategorija« (Bagić, 1997: 13). Nazivanje književnoumjetničkoga stila »nadstilom« ima opravdanje koje je u samoj naravi umjetničkoga stvaranja: njime se upućuje na slobodu ostvarljiva jezičnoga izbora, odnosno na individualnost koja omogućuje onomu tko se tim stilom služi stvaralački odnos prema jeziku u cjelini, pa, ako se dovodi u odnos prema standardu, i preosmišljavanje, osmišljavanje, nadmašivanje njegovih norma.

Ako se sagledaju suvremena gledišta o pripadnosti književnoumjetničkoga stila standardu, uočava se da sve veći broj teoretičara zastupa tezu da se književnoumjetnički stil ne može (barem ne izravno) dovoditi u odnos prema normama. Međutim, činjenica je da se upravo s pomoću proučavanja odnosa književnoumjetničkoga stila prema normama standarda produbljivalo naše shvaćanje jezika kao medija književnosti i jezičnih izbora koji, stvaralačkom snagom autora, imaginacijom i kreacijom, istodobno nadmašuju norme standarda koliko ih u jednome svojem dijelu slobodnim odabirom potvrđuju. Valja zaključiti i da aporija funkcionalnostilističke razdjelbe ne odražava samo vlastitost književnoumjetničkoga stila zbog koje se problematizira njegova pripadnost jeziku kao standardu, već ona odražava i povijesni razvoj standardnoga jezika koji se uvelike razlikuje od suvremenoga jezičnog stanja. Dovoljno je podsjetiti se koliku su važnost u povijesti hrvatskoga jezičnog standarda imali književnici druge polovice XVIII. st. i koliki opseg u cjelokupnoj građi na temelju koje su nastajali normativni jezični priručnici i leksikografska djela obuhvaća književnoumjetnički stil. Stoga je nužno uključivanje svih tih perspektiva da se mogla potpunije razumjeti »sudbina« književnoumjetničkoga stila unutar funkcionalnostilističke razdjelbe.