Biblioteka

Ljubica Josić: Hrvatska lingvostilistika

Predgovor

Kako hrvatska lingvostilistika nije bila sustavno opisana te je posebice nedostajalo obuhvatnije propitivanje pogodnosti lingvostilističke analize primijenjene na istraživanje književnoga teksta, motivacija za izradbu djela koje je pred vama bila je uklanjanje postojeće praznine.

Razvoj stilistike kao suvremene znanstvene discipline veže se uz XX. st., u kojem su književna stilistika i jezikoslovna stilistika hiperonimi mnogobrojnim smjerovima i metodama stilističkih proučavanja koji međusobno kadšto nisu bili jasno odijeljeni te su se termini »stil« i »stilistika« različito omeđivali, a lingvostilistika se povezivala s deskriptivnom stilistikom, stilistikom jezične ekspresije, stilolingvistikom, afektivnom stilistikom, stilistikom izraza, stilistikom Ballyjeva tipa itd. Usmjerivši se na stilistiku kao jezikoslovnu disciplinu koja se bavi istraživanjem vrijednosti nastalih stilskom napregnutošću jezičnoga izraza te prateći njezinu »sudbinu« u hrvatskome jezikoslovlju od polovice XX. st. naovamo, nastojali smo prikazati njezina temeljna problemska mjesta, uključivši mnogobrojne metodološke bremenitosti kad se ona bavi izučavanjem jezičnoga konteksta estetske tvorevine. U tom smislu hrvatska se lingvostilistika prati s teoretsko-metodološkoga gledišta te praktično, prikazujući joj dosege u istraživanju djela i opusa u hrvatskoj, napose novijoj književnosti. Treba napomenuti da su istraživači stila nerijetko namjesto odnosnoga pridjeva »stilski« rabili »stilistički«, što je razlog nedosljednosti citiranih redaka i suvremenoga stilističkoga nazivlja.

U prvome se poglavlju, na teoretskoj podlozi stilističke strane i domaće literature, prikazuju koncepti stila u jezikoslovnim i književnoznanstvenim školama XX. st., prethodno dajući uvid u staroretoričko i poetičko poimanje stila, koje se odrazilo i na moderne stilističke pristupe, tako i na lingvostilističke. Također, pregled različitih teoretskih pokušaja usustavljivanja stila govori mnogo o trima kriterijima koji se smatraju ključnima u jezikoslovnome poimanju stila, a obuhvaćaju izbor, otklon i dodatnu (stilsku) obavijest, koji se tematiziraju u drugome, trećem i četvrtome poglavlju. U petome poglavlju utvrđuje se odnos lingvostilistike prema ostalim stilističkim disciplinama, u šestome se razrađuje metodološka utemeljenost lingvostilistike, propituju kriteriji i pogodnost lingvostilističke analize, a u sedmome se poglavlju obrazlaže koncept stilema. U osmome poglavlju analizira se utjecaj stilistike Maretićeva tipa na jezikoslovna, ali i književnoznanstvena shvaćanja stila u prvoj polovici XX. st., prikazujući i hrvatska stilistička djela iz XIX. st. koja su prethodila Maretićevoj stilistici, a u kojima su među ostalim donesene vrijedne lingvostilističke zamjedbe o hrvatskome jeziku. Deveto poglavlje posvećeno je stilističkim prilozima u Jeziku, obuhvativši četrdeset godišta toga časopisa, razdijeljenih u dvije cjeline (1952‒72/73. i 1973/74‒92), s naglaskom na one priloge koji su znatnije pridonijeli afirmaciji lingvostilistike. Kad god je to bilo moguće, uz pojedine priloge, ekscerpirane iz većih cjelina, donosi se pregled stilističkoga prinosa njihovih autora, tj. prikaz monografija, sustavnijih radova, projekata i sl. Deseto poglavlje obuhvaća analizu stilističkih priloga u časopisu Umjetnost riječi, s posebnim naglaskom na »minimalističko« shvaćanje stila zagrebačke stilističke škole, prateći stilističku problematiku od pokretanja časopisa 1957. do 1980-ih, tj. doba prevrednovanja temeljnih koncepata škole na dekonstrukcijskoj podlozi. Jedanaesto poglavlje tematizira rasprave o tome je li književnoumjetnički stil funkcionalni stil standardnoga hrvatskog jezika ili je autonoman jezik, zaseban komunikacijski kôd – jezik sui generis ili »nadstil«, a koje donose nove poticaje i za sagledavanje lingvostilističkih istraživanja hrvatskoga jezika.

Časopisni su korpusi izabrani zbog svoje relevantnosti, broja stilističkih priloga te kontinuiteta izlaženja, kao i problemskoga nadopunjivanja. Usporedno su istraženi oni poticaji koji su ostavili znatniji trag u ispitivanju pogodnosti kriterija stilističke analize: prilozi iz časopisa Hrvatski jezik (1938‒39) koji je prethodnik časopisa Jezik, prilozi iz Pogleda, almanaha za pitanja teorije književnosti (1955) koji su prethodili stilističkim raspravama tzv. zagrebačke stilističke škole, potom monografije o jeziku i stilu novijih hrvatskih književnika (Kalenić 1965; Pranjić 1971; Anić 1971; Čunčić 1980) te poglavlja o stilu u književnoznanstvenim priručnicima (Uvod u književnost 1961, 1969, 1983; Studij književnosti 1976; Teorija književnosti 1976).

Pri pisanju ovoga djela cilj nam je bio pokazati kako na mnoga pitanja pokrenuta u doba afirmacije lingvostilistike jezikoslovna kroatistika još nije u potpunosti odgovorila, a ta su pitanja i dalje relevantna za stilističko proučavanje hrvatskoga jezika u cjelini kao i za proučavanje njegova književnoga izraza.