Biblioteka

Hrvatski jezik 1950-ih

70. obljetnica Katedre za hrvatski standardni jezik?


Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za kroatistiku

Sažetak

I. Dana 21. 1. 1990. I. Pranjković i M. Samardžija dali su intervju I. Županu u Slobodnoj Dalmaciji povodom 40. obljetnice Katedre za suvremeni hrvatski književni jezik Odsjeka za jugoslavistiku zagrebačkoga Filozofskog fakulteta (v. Samardžija 1990 [2000]). U uvodniku intervjua rečeno da je obljetnica »nedavno proslavljena na prigodnoj sjednici kojom je ujedno obilježena i deseta obljetnica smrti osnivača Katedre akademika Ljudevita Jonkea« (1990 [2000: 18]), da je pozdravno slovo održao ondašnji pročelnik Odsjeka Stj. Damjanović, da su se Lj. Jonkea prisjetili V. Anić i Stj. Babić, da je o povijesti Katedre govorio M. Samardžija, o (ondašnjoj) sadašnjosti i (ondašnjoj) budućnosti Katedre I. Pranjković. Pretpostavljamo da je sjednica o kojoj je riječ održana negdje prosinca 1989.

Dana 3. 12. 1999. Katedra za hrvatski standardni jezik prigodnom je svečanošću na Filozofskome fakultetu obilježila svoj 50. jubilej. M. Samardžija održao je izlaganje o pedeset godina Katedre (1999) i ubrzo ga objavio u časopisu Dometi (2001) te u drugom izdanju svoje knjige Iz triju stoljeća hrvatskoga standardnog jezika (2004: 221–225). Istoga dana u popodnevnim je satima tim povodom u Matici hrvatskoj održan okrugli stol pod naslovom »Hrvatski jezik na pragu 21. stoljeća«, izlagalo je desetak mlađih jezikoslovaca.

Dana 19. 12. 2009. Katedra je prigodnim znanstvenim kolokvijem obilježila svoju 60. obljetnicu. Bila je subota, zapao je dubok snijeg, okupili smo se u fakultetskoj Vijećnici. M. Samardžija ponovo je održao uvodno izlaganje, I. Pranjković govorio je o stanju Katedre, potom se izlagalo o trenutnim istraživanjima i novim izdanjima katedarskih članova.

Dana 13. 12. 2019. Katedra je znanstvenim skupom obilježila svoju 70. obljetnicu. Tema skupa bila je »Hrvatski jezik 1950-ih« jer to je doba ustanovljenja Katedre, zamisao je bila vidjeti kako je to hrvatski jezik izgledao kad se osamostaljeno počeo predavati na fakultetu.

Zašto dakle prosinac i zašto deveta godina u desetljeću, što mi to zapravo obilježavamo kao katedarski rođendan, što se to dogodilo prosinca 1949. godine? – Dana 5. 12. 1949. na Vijeću Filozofskoga fakulteta podržan je prijedlog da se predavanja i vježbe iz suvremenoga hrvatskoga jezika povjere Lj. Jonkeu, 27. 1. 1950. Jonke je izabran u zvanje docenta, najzad je u svibnju 1950. mjerodavni Komitet to i sankcionirao. R. Katičić u spomenici je preminulom akademiku Lj. Jonkeu (1907–1979) o tome 1980. napisao ovo:

Godine 1949. dobila je tako standardna novoštokavština svoju katedru na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, i tako je na novim institucionalnim temeljima počelo intenzivnije bavljenje suvremenim hrvatskim književnim jezikom u nastavnom i u znanstvenom radu.

Bilo je prirodno da se ta nova katedra povjeri doktoru Ljudevitu Jonkeu, najprije kao predavaču, a već 1950. kao docentu.

(Katičić 1980: 27)

Potom je M. Samardžija 2000. u proslovu knjižici svojih intervjua zapisao povod jednomu od njih iz 1990. godine:

Kao povod za razgovor iskorištena je svečanost priređena u povodu četrdesete obljetnice Katedre za suvremeni hrvatski književni jezik, osnovane 5. prosinca 1949., što je manji dio tadanjih medija tek kratko zabilježio, a veći posve prešutio.

(Samardžija 2000: 7)

U dotičnom intervjuu M. Samardžija rekao je sljedeće:

Naime, u literaturi se, kao godina osnivanja Katedre spominje 1948. Ali se iz podataka može zaključiti da je osnivanje Katedre formalno-pravno uslijedilo negdje potkraj 1949., kad je na prijedlog prof. Stjepana Ivšića i Mate Hraste za predavača za suvremeni hrvatski jezik izabran Lj. Jonke.

(Samardžija 1990 [2000: 18])

Potom je Stj. Babić u članku priređenu za radijsku emisiju o Lj. Jonkeu napisao sljedeće:

On je bio prvi profesor na Katedri za hrvatski jezik za područje suvremenog hrvatskog jezika, osnovanoj 1949. Prije toga književni se jezik predavao usput, u sklopu povijesti jezika i dijalektologije.

(Babić 1993: 272)

Napokon je M. Samardžija u spomenutome tekstu o 50. obljetnici Katedre napisao ovo:

Tako je, dakle, osnovana katedra koja se u ondanjim fakultetskim dokumentima različito naziva: Katedra za suvremeni hrvatski jezik, Katedra za hrvatski književni jezik, Katedra za hrvatski ili srpski jezik, Katedra za hrvatski ili srpski književni jezik...

(Samardžija 1999 [2004: 222–223])

I tako smo na ramenima akademikâ R. Katičića, Stj. Babića i M. Samardžije bili naumili proslaviti 70. obljetnicu svojih »institucionalnih temelja« i »formalno-pravnog osnivanja katedre«. Neće nam akademici zamjeriti ako odmah reknemo da to službeno, institucionalno i formalno-pravno ipak nije bilo tako. Naime današnja Katedra za hrvatski standardni jezik nije osnovana ak. god. 1949/50, nego vjerojatno ak. god. 1954/55, i njezin stvarni osnutak nije u izravnoj vezi s izborom Lj. Jonkea, nego s tadanjom reformom i novim statutom Slavenskog instituta. Ovaj će to napis pokušati razložiti. Prvu zapisničku bilješku o odjelitoj katedri za suvremeni jezik imamo tek u siječnju 1955. Moglo bi se dakle reći da Katedra neslužbeno jest zasnovana ili začeta ak. god. 1949/50, ali ta godina nije jedini kandidat za neslužbeno ustanovljenje, tek je jedan od mogućih, doduše najuvjerljiviji. Stoga nam se najbliža istini čini Samardžijina rečenica iz jednoga referata o Jonkeu iz 1992. kojom se komentira odluka fakultetskoga Vijeća od 5. 12. 1949, a osnutak Katedre smatra običajnim (isticanje naše):

Komitet za naučne ustanove, Sveučilište i više škole NR Hrvatske ovu je odluku fakultetskog vijeća sankcionirao svega nekoliko dana kasnije, pa se danas taj čin uobičajeno smatra osnutkom Katedre za suvremeni hrvatski književni jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

(Samardžija 1992 [1993: 88])

Ovaj naš napis nastao je prelistavanjem zapisnikâ fakultetskih sjednica kroz više ciljanih desetljeća (označavamo ih kraticom F, usp. Literaturu) te nekoliko pojedinačnih spisa kojima smo uspjeli ući u arhivski trag i najvažnije – sačuvani su, što nije čest slučaj.1 Dakako da smo se ispomagali i različitim sekundarnim vrelima. Nažalost katedarski se, odsječni i fakultetski statuti u fakultetskom Arhivu ne čuvaju zasebno – ako se uopće čuvaju – i potraga za njima potraga je za iglom u sijenu urudžbenih zapisnika. Ako se broj spisa i pronađe, to ne znači da je spis sačuvan. Čini se da je slično stanje u Arhivu Sveučilišta u Zagrebu.2

Napis je organiziran ovako. Prvo se daju osnovni podaci o osnivanju modernoga Sveučilišta u Zagrebu 1874. i njegovih dvaju odjela s ukupno šest stolica, tj. katedara (§ II). Potom su prikazani počeci stolice za slavensku filologiju i izdvajanje stolice za hrvatski ili srpski jezik i književnost 1875. (§ III) te izdvajanje katedre za jezikoslovnu kroato-serbistiku 1909. (§ IV). Godine 1940-e prikazane su u dvama dijelovima, odnosno poglavljima: doba neposredno prije Drugoga svjetskog rata i ratno doba (§ V) te doba neposredno poslije rata (§ VI). Godine 1950-e prikazane su trodijelno: izbor Lj. Jonkea za područje suvremenoga hrvatskog jezika 1949/50. (§ VII), ondanje mjesto jezične katedre unutar slavistike (§ VIII) te dolazak prvih dvaju asistenata za suvremeni jezik 1955. i 1956. (§ IX). Potom su prikazani prijelaz 1950-ih i 1960-ih (§ X), prijelaz 1960-ih i 1970-ih (§ XI) te prva polovica 1970-ih, s umirovljenjem Lj. Jonkea i dolaskom novog asistenta na njegovo mjesto (§ XII). Pred kraj napisa na temelju Jonkeovih predavanja ukratko je nešto rečeno o tome kako je izgledao hrvatski jezik koji se 1950-ih počeo odjelito predavati na Fakultetu (§ XIII). Na samome kraju sabrani su zaključci do kojih se istraživanjem katedarskoga razvoja došlo (§ XIV).

II. Radi cjeline i jasnoće krenuti nam je od početka, od osnutka Mudroslovnoga fakulteta.3 Zakonsku osnovu o modernome Sveučilištu u Zagrebu Hrvatski je sabor na poticaj đakovačkoga biskupa J. J. Strossmayera donio 7. 9. 1861. (Šidak 1969a: 91–92).4 Nakon nekoliko godina otpora u Beču i Pešti car Franjo Josip I. zakonski članak o Sveučilištu potpisao je 8. 4. 1869, ali taj zbog stranačkih borbi nije ostvaren pa je za banovanja I. Mažuranića izrađen novi (Sirotković 1979: 37), nebitno izmijenjen, koji je car sankcionirao 5. 1. 1874. (Šidak 1969a: 92, 98). U preambuli zakonskoga članka jasno stoji poziv na carsku potvrdu od 8. 4. 1869. (usp. Z. č.). Sveučilište je svečano otvoreno 19. 10. 1874. latinskim govorom bana I. Mažuranića (Šidak 1969a: 100, Sirotković 1979: 42) i govorom M. Mesića (1874), koji je za prvoga rektora izabran 4. 10. 1874. (Agičić 1998: 13).

Sveučilište Franje Josipa I. u Zagrebu prema zakonskomu je članku imalo četiri fakulteta: »bogoslovni, pravo- i državoslovni, liečnički i mudroslovni« (Z. č.: § 1), tj. bogoslovni, pravni, medicinski i filozofski, od kojih su bogoslovni i pravni već otprije bili ustanovljeni. Mudroslovni fakultet imao je dva odjela, »Odjel filosofičko-historički« i »Odjel matematičko-prirodoslovni« (Z. č.: § 49).5 Na prvom odjelu predviđeno je da se predaje filozofija teorijska i praktična s poviješću filozofije, opća povijest, hrvatska povijest, slavenska filologija s osobitim obzirom na povijest jezika i književnosti hrvatsku i srpsku, klasična filologija grčka i klasična filologija latinska (usp. Z. č.: § 49), što je zapravo nacrt prvih šest fakultetskih stolica.6 Još je u zakonskome članku iz 1874. rečeno ovo (isticanje naše):7

Svi će se nauci na ovom sveučilištu predavati hrvatskim jezikom, izuzima se samo bogoslovni i liečnički fakultet, na kojem se njeki nauci mogu inim također jezikom predavati, i živi jezici, kojih se viši literaturni kolegiji mogu i dotičnim jezikom držati.

(Z. č.: § 54)

Odjel filozofičko-historički započeo je s radom ak. god. 1874/75, Odjel matematičko-prirodoslovni sljedeće 1875/76. (Adamček 1969: 63). Zemaljska vlada imenovala 27. 4. 1874. za Odjel filozofičko-historički tri profesora: M. Mesića za hrvatsku povijest, F. Markovića za filozofiju i Vj. Jagića za slavistiku (Agičić 1998: 13). Doduše Križman prenosi podatak iz Državnog arhiva prema kojemu »glede popune "tretje stolice na fakultetu filozofičkom", tj. slavističke, Ban u prvi mah nema gotova prijedloga« (1990: 63), vidjet ćemo poslije da je doista tako bilo (v. dalje § III). Ta trojica trebala su predložiti profesore za ostale tri katedre (Adamček 1969: 63), pa su 20. 9. 1874. imenovani F. Maixner za latinsku filologiju, A. Šrabec za grčku filologiju i N. Nodilo za opću povijest (Agičić 1998: 13). Prvi dekan F. Marković izabran je 30. 9. 1874. (Agičić 1998: 13).

Prve ak. god. 1874/75. fakultet je tako imao šest profesora i 23 upisana studenta (Steinman 1969: 430, 433).8 Prema statistici koju daje Steinman prve tri žene Filozofski su fakultet upisale ak. god. 1902/03. (1969: 433). U novije doba podatak je revidiran: izvanredne studentice, njih 14, kojih su prava i obaveze bili znatno drugačiji od onoga budućih redovnih – danas bismo rekli da su bile tek »slušačice« – upisivale su Fakultet od 1895, a prve »prave« studentice, njih tri, upisane su ak. god. 1901/02; prve slušačice iz 1895. bile su učiteljice ženskoga liceja u Zagrebu Marija Horvat, Marija Jambrišak, Camilla Lucerna, Jagoda Truhelka i Natalija Wickerhauser; prve studentice iz 1901. bile su Milica pl. Bogdanovićeva, Milka Maravić i Vjera Tkalčić (o tome v. opsežno kod Luetić 2002). Pritom valja imati na umu i ovo: »Čl. 37. zakonske novele od 1918. omogućio je po prvi put ženama pravo upisa na pravni i medicinski fakultet, dok su se prije prvoga svjetskog rata žene mogle upisati samo na filozofski fakultet« (Sirotković 1969: 126–127). Sam po sebi to bi bio važan podatak za fakultetsku povijest, još je važniji ako znamo da je 31. 3. 1942. (F) XI. jedna od točaka na fakultetskome Vijeću bila »Feminizacija Mudroslovnoga fakulteta« (sic!). Dekan Stj. Škreb izvijestio je tada da je Mudroslovni fakultet upisalo »335 muških i 489 ženskih slušača« (Farmaciju »105 muških i 238 ženskih«) te da je molio Ministarstvo nastave »da se odobri veći broj štipendija, kako bi se na taj način povećao broj muških slušača«. Rektor Stj. Ivšić dodao je da je broj »štipendija« drastično smanjen te da je i Visoka pedagoška škola »dignuta u rang fakulteta«. Dekan je predložio i Vijeće je prihvatilo tri zaključka: da se Ministarstvo nastave zamoli da poveća broj »štipendija«, da se za »štipendiste« predlažu samo muškarci te da se za demonstratore »koliko je moguće, predlažu samo muškarci« (F 31. 3. 1942).

III. Vratimo se svojoj temi. Slavist svjetskoga glasa Vj. Jagić (1838–1923) nije postao profesor u Zagrebu (usp. Damjanović 1988). Od 1860. profesor klasičnih jezika na zagrebačkoj gimnaziji i aktivan znanstvenik, Jagić je veljače 1871. izabran za izvanrednoga profesora poredbene indoeuropske gramatike u Odesi, gdje nakon usavršavanja u Berlinu i Sankt Peterburgu predaje od ak. god. 1872/73. Sjeseni 1873. dobiva poziv iz Berlina na novoutemeljenu katedru za slavensku filologiju, kamo i odlazi za ak. god. 1874/75, ne prihvativši poziv da dođe na zagrebačku katedru.9 Stoga ban I. Mažuranić 7. 7. 1874. naknadno bečkoj vladi podnosi prijedlog da se za profesora »slavjanske filologije« u Zagrebu izabere privatni docent »sravnjujuće indogermanske filologije« L. Geitler (Križman 1990: 63). Tako je tri tjedna poslije, 27. 7. 1874, prvim profesorom zagrebačke katedre za slavensku filologiju »previšnjim imenovanjem« postao češki slavist L. Geitler (1847–1885), koji je pak između pozivâ u Kijev i u Zagreb odabrao Zagreb (Anonim 1889: 110, Križman 1990: 63, Damjanović 1995–1996: 31), gdje ga JAZU odmah 1874. bira za svojega člana, a on joj uzvraća radom o etimologiji imena Hrvat (v. Geitler 1876). Geitlerova katedra za slavensku filologiju iz ak. god. 1874/75. zametak je ne samo mnogih budućih katedara nego i čitavih današnjih odsjeka zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta – Kroatistike, Istočne, Zapadne i Južne slavistike, pa i Opće lingvistike (indoeuropeistike). Geitler je u deset godina svoje profesure nudio kolegije iz staroslavenskoga jezika, poredbene slavenske gramatike i poredbene indoeuropeistike.10

Rano preminula Geitlera (duševno bolestan preminuo je u 38. godini)11 naslijedit će 1886. na Katedri za slavistiku T. Maretić (1854–1938),12 a njega pak 1914. Stj. Ivšić (1884–1962),13 obojica filološki gorostasi. Ivšiću će se 1919. nakon što je izgubio mjesto u Beču pridružiti M. Rešetar, koji će također držati kolegije iz poredbene slavenske gramatike i povijesne gramatike hrvatskoga jezika (Samardžija 1998: 122). K tomu je 1908. osnovana Katedra za poredbenu indoeuropsku filologiju (indogermansku, kako se onda govorilo), prvi profesor bio je J. Florschütz (1864–1916), inače pisac dugovječne gimnazijske hrvatske gramatike, koja je u pet izdanja služila od 1905. do 1945, nakon čije je smrti katedra upražnjena sve do 1935.14

Ti odvjeci neće nas međutim zanimati jer je već »uoči akademske godine 1875/76.« došlo do osnivanja zasebne katedre za hrvatski ili srpski jezik i književnost (Samardžija 1998: 121). Kad je točno do toga došlo, kad se nastava počela izvoditi i kako se katedra točno zvala (je li i ili ili, je li srpski ili srbski), nismo uspjeli saznati, nego se vodimo sekundarnim izvorima navedenima u Literaturi. Zapisnici sjednica Profesorskoga zbora prvih akademskih godina malobrojni su, zapisnik sa sjednice na kojem se kroato-serbistika izdvojila iz slavistike i dobila odjelitu katedru nije sačuvan.15 Znamo da je za prvoga profesora na toj Katedri izabran Požežanin A. Pavić (1844–1914) te da prema sveučilišnomu Redu predavanja ak. god. 1875/76. njegova predavanja počinju tek u ljetnome semestru, tj. poluljeću (trajalo je od 21. travnja do 31. srpnja 1876), kad je ondje i naveden, u zimskome ga semestru još nema:

Gosp. Armin Pavić, privat. docent hrv. jezika i književnosti, prof. kr. gimnazije zagrebačke, pravi član jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Opatička ulica broj 73.

(RP 1875/1876: 10)

Gimnaziju je bio završio u Zagrebu, profesori su mu bili Vj. Babukić, A. V. Tkalčević, V. Jagić, J. Jurković. U Beču je studirao i položio profesorski ispit iz klasične filologije te njemačkoga i hrvatskoga. Bio je gimnazijski profesor u Varaždinu, Požegi i Zagrebu. Proučavao je ponajviše stare dubrovačke pisce i narodnu književnost. Godine 1874. postaje članom JAZU, 1875. privatni docent hrvatskoga jezika i književnosti (upravo takve titule, kako stoji u Redu predavanja), 1877. izvanredni te 1880. redoviti profesor Mudroslovnoga fakulteta (Körbler 1914: 103, 110), što je ostao do 1898, kad je postao predstojnik za bogoštovlje i nastavu u vladi bana K. Khuen-Hédervárya (Körbler 1914: 113, Jelčić 1977: 172), drugim riječima, ministar prosvjete. Još za vrijeme sveučilišne karijere bio je saborski zastupnik, aktivan političar unionističke stranke, a »po njegovoj je narudžbi I. Broz« 1892. sastavio svoj fonološki Hrvatski pravopis (Samardžija – Selak 2001: s. v. Armin Pavić). Detaljniji biografi zabilježit će k tomu neki manje znan podatak:

Slabije će biti poznato, da ga je na neko vrijeme bila zaokupila misao, kako bi sastavio zgodan rječnik kńiževnoga našega jezika, pa da je i prikupļao već građu za ń, ali kasnije odustao od toga posla posluživši se prikupļenom građom djelimice za onu studiju o hrvatskom akcentu.

(Körbler 1914: 103)

Još mu se kao sveučilišnomu profesoru hrvatskog jezika povjerila skrb, da nadzire i ispravļa jezik u svima školskim kńigama, što izlaze u vladinoj nakladi. Taj je posao vršio nekoliko godina, pa mu i ispravļane slagarskoga sloga – oko 400 štampanih araka na godinu – ote mnogo vremena, od kojega je naša kńiževna povijest mogla imati više koristi.

(Körbler 1914: 113)

Nama je najvažnije to da je A. Pavić prvi profesor hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskome fakultetu modernoga zagrebačkoga sveučilišta i prvi profesor na katedri koja je izravni predak današnjeg Odsjeka za kroatistiku. Neće biti nezanimljivo da je uz zapisnike sjednica Profesorskoga zbora Mudroslovnoga fakulteta ak. god. 1879/80. sačuvan i rukopisni red predavanja za jedan semestar, što inače nije slučaj.16 Ondje stoji:

Javni izv. prof. Armin Pavić

Glasovi hrvatskoga jezika uz historiju hrvatske gramatike i leksika (Gramatices linguae croaticae historia) 3 sata, ponedjeljkom, sriedom i subotom od 5–6

O hrvatskom narodnom pjesničtvu (De Croatarum poesi [sic!] vulgari) 3 sata, utorkom, četvrtkom i petkom od 5–6

(F 1879/80, prilog)

Kako se vidi, Pavić predaje hrvatske glasove, historiju hrvatske gramatike i leksika te hrvatsko narodno pjesništvo. Da je tomu doista i bilo tako, vidi se iz naslova njegovih kolegija u sveučilišnome Redu predavanja (RP 1874–1880), a svjedoči iz prve ruke i S. M. D., za kojega katalog Nacionalne i sveučilišne knjižnice piše da mu »pravo ime nije utvrđeno« (spominje se gdješto prezime Milanović), koji 1895. u Novome Sadu objavljuje knjižicu Hrvati i jezik srpski i otvara ju prigovorom zagrebačkim sveučilišnim profesorima A. Paviću, T. Smičiklasu i Vj. Klaiću da štokavštinu zovu hrvatskim jezikom. O Paviću ovako:

Da počnemo odma sa gospodinom Arminom Pavićem, koji predaje na zagrebačkom univerzitetu »hrvatski jezik« i »hrvatsku literaturu«. Ovaj učeni gospodin profesor i akademik ne samo da poznaje štokavštinu jedino kao hrvatski jezik, nego čak i za Vukove »srpske narodne pesme« tvrdi, da su napisane jezikom hrvatskim. Šta više njemu je čak i govor Srbijanaca takođe hrvatski jezik. Vraćajući se jednom u Zagreb iz Beograda, gde je sa kraljem Milanom govorio jezikom srpskim, on napisa u novinama, kako kralj Milan vrlo lepo govori hrvatski.

(S. M. D. 1895: 4)

Kakav je sadržaj Pavićevih jezičnih predavanja bio, ne znamo, ali smijemo pretpostaviti da je na njima bilo riječi i o jezičnoj suvremenosti. Znamo da će 1914. njegov nasljednik Đ. Šurmin u nekrologu hvaliti Pavićeva predavanja iz književnosti, ali kazati da ona jezična nisu bila naročito inspirativna, čini se ni posve uvjerljiva:

Tko je slušao njegova predavanja iz jezika, taj je vidio da mu to nije domena. Predavao je poput filologa Miklošićeve škole, ali nije nikoga mogao za tu granu nauke da onako oduševi, da bi postao pravim filologom. Premda je i sam pisao o akcentu i utvrdio neka pravila akcentuacije, držeći se dakako Vukovih djela, a ne obazirući se na živi govor različitih naših krajeva, ipak se i tu vidjelo, da taj posao nije u rukama filologa.

(Đ. Šurmin, 1914, prema Jelčić 1977: 173)

Pavićeva Katedra za hrvatski ili srpski jezik i književnost pomlađena je tek 1899, od kad Đ. Šurmin (1867–1937) na njoj kao »suplent hrvatskog jezika i literature« (Kruljac Sever 2017: 319) predaje i »odabrane dijelove hrvatske gramatike« (Samardžija 1998: 122). Poslije se Šurmin više okrenuo proučavanju književnosti i političkim dužnostima (usp. dalje § IV). Izvanrednim profesorom postaje 1902, redovitim 1906. (v. Kruljac Sever 2017). Luetić daje zanimljiv podatak: među studenticama do 1914. Šurmin je bio daleko najslušaniji profesor, njegove su kolegije najčešće upisivale, slijede F. Marković i Đ. Arnold (2002: 191).17

IV. Ako nam je osnutak Katedre za hrvatski ili srpski jezik i književnost iz 1874/75. zapisnički nedostupan, sljedeće važno grananje u genealogiji današnje Katedre za hrvatski standardni jezik veoma nam je dobro posvjedočeno. Zbog važnosti ćemo ga prenijeti u cijelosti. Riječ je o IV. redovitoj fakultetskoj sjednici ak. god. 1908/09. održanoj 3. 3. 1909, na kojoj je 5. točka bila »Prijedlog o popunjenju stolice za hrvatski jezik i književnost«:

V. Prijedlog o popunjenju stolice za hrvatski jezik i književnost.

Dekan poziva prof. dra Josipa Florschütza, da pročita izvješće odbora ad hoc. Prof. dr. Florschütz čita izvješće odbora, koji predlaže, da se sadašnja stolica za hrv. jezik i književnost razdijeli na dvije stolice:

1) stolicu za hrv. i srp. književnost;

2) stolicu za hrv. ili srp. jezik.

Prof. dr. Kršnjavi predlaže, budući da kraj postojećih zakona iz životnih potreba nastaju pravne forme običajnog prava, koje mogu i smiju slovo zakona mijenjati, da se druga od rečenih stolica naziva samo stolicom za hrvatski jezik.

Dekan stavlja na glasovanje najprije prijedlog odbora.

Prof. zbor prihvaća jednoglasno sa svima protiv jednoga glasa prijedlog odbora, da se sadašnja stolica za hrvatski ili srpski jezik i književnost (s. z. § 49 D. al. l) razdijeli na dvije stolice.[18] Osim toga prihvaća prof. zbor jednoglasno, da se prva stolica zove "stolicom za hrvatsku i srpsku književnost", a većinom glasova da se druga stolica zove "stolicom za hrvatski ili srpski jezik", budući da ovaj naziv odgovara sveučilišnomu zakonu.

Protiv ovoga zaključka najavljuje prof. dr. I. Kršnjavi "votum separatum".

Prof. dr. Josip Florschütz čita dalje prijedlog odbora ad hoc, koji predlaže:

1) da se stolica za hrv. i srp. književnost popuni redovitim profesorom Ivanom Milčetićem, koji je prema mnijenju sviju članova odbora zasad jedini vrstan, da zapremi ovu stolicu, kako valja;

2) da se stolica za hrv. ili srp. jezik u ljetnom semestru povjeri privat. docentu dru Draganu Boraniću kao suplentu, dok se ne habilitira također za hrv. jezik.

Od članova odbora iznio je osobito mnijenje o popunjavanju ove druge stolice prof. dr. Stjepan Tropsch predlažući, da se dr. Dragan Boranić predloži odmah za izvanrednoga profesora te stolice.

Dekan stavlja na glasovanje prijedlog odbora o popunjavanju prve stolice.

Prof. zbor prihvaća taj prijedlog jednoglasno.

Dekan stavlja na glasovanje prijedlog odbora o popunjavanju druge stolice.

Prof. zbor otklanja taj prijedlog većinom glasova.

Dekan stavlja na glasovanje osobiti prijedlog prof. dra S. Tropscha. Prof. dr. Kršnjavi predlaže, da se o tom prijedlogu glasuje poimenično.

Kod poimeničnog glasovanja prof. zbor prihvaća taj prijedlog sa svima protiv jednoga glasa.

(F 3. 3. 1909)

Tim je dakle činom stara »Pavićeva« Katedra za hrvatski ili srpski jezik i književnost razdijeljena na književnu i jezičnu, čime se iz cjelovite kroato-serbistike izdvojila jezikoslovna kroato-serbistika.19 Zapis je mnogostruko zanimljiv. Prvo, ime katedre koja se ima razdijeliti zabilježeno je različito. U sačuvanome pozivu na sjednicu, u dnevnome redu u zapisniku te u naslovu i uvodu 5. točke ime je četiri puta navedeno kao »stolica za hrvatski jezik i književnost«. Kad se razdioba nakon glasanja konstatira, ime je »stolica za hrvatski ili srpski jezik i književnost«. Drugo, odbor ad hoc na čelu s J. Florschützom predložio je da ime novoj jezičnoj katedri bude »stolica za hrvatski ili srpski jezik«, što je i prihvaćeno jer to odgovara Sveučilišnomu zakonu. I. Kršnjavi imao je votum separatum, predložio je naime da se iz razloga običaja nova katedra nazove »stolicom za hrvatski jezik«, što nam neizravno potvrđuje da se i postojeća stolica koja se tada dijelila kolokvijalno zvala hrvatskom.20 Treće, prijedlog odbora da na »prvu«, tj. književnu katedru bude izabran I. Milčetić prihvaćen je jednoglasno. I. Milčetić (1853–1921), filolog, etnolog, proučavatelj književnosti, glagoljaštva i dijalekata,21 od jeseni 1880. učitelj pa 1884. profesor na varaždinskoj gimnaziji (Damjanović 1993: 131) ovako se prisjetio svojih želja:

Za jednim sam uvijek težio, već u gimnaziji sanjah o stolici hrvatskoga jezika i književnosti na sveučilištu. Prije nego se oženih [1886], još sam na to mislio, ali kasnije na sva nagovaranja prijatelja ostadoh gluh. Napokon me je nagovorio moj prijatelj iz mladosti profesor August Musić, da primim katedru hrvatske književnosti. Ja pristadoh, ali uz uvjet, da me sveučilište samo predloži, bez moje molbe. Tako i bi. Nego ban Pavao Rauch [banovao 1908–1910] mišljaše drukčije. Ja mu se i ne predstavih. Ja ignorirah njega, a on mene, pa me i ne predloži kralju na potvrdu, već imenova drugoga.

(I. Milčetić, prema Damjanović 1993: 131)

Koga je P. Rauch imenovao, ne znamo, ali ni taj nije preuzeo književnu katedru. Preuzeo ju je Đ. Šurmin (Samardžija 1998: 122, 1999 [2004: 221]), ali tek za banovanja N. Tomašića, naime Rauch je – zagovornik Beča i Monarhije – Đ. Šurmina i povjesničara G. Manojlovića 1908. bio umirovio iz političkih razloga, što je izazvalo studentski štrajk (Luetić 2002: 179). Obojica su naime bila u opozicijskoj Hrvatsko-srpskoj koaliciji, Šurmin u Hrvatskog (pučkoj) naprednoj stranci (v. Kruljac Sever 2017). Tomašić je Šurmina na Sveučilište vratio 1910. Četvrto, Dragutin Boranić zapisan je dvaput kao Dragan. Peto, ne znamo kako treba shvatiti konstataciju – ako ju dobro čitamo iz rukopisa – da profesorski zbor većinom glasova »otklanja« prijedlog o popunjavanju »druge«, tj. jezične stolice, a da se potom podržava prijedlog Stj. Tropscha da se D. Boranić izabere u izvanrednoga profesora te novoutemeljene jezične katedre. Čini se da je onaj jedini glas protiv bio glas I. Kršnjavoga. Nejasno je usto zašto se kaže da Boranić tek ima habilitirati, kad biografi kažu da je bio habilitirao i postao privatnim docentom 1906. (Gavazzi 1957: 228, Silić 1993: 175, Samardžija 1998: 122).

Književna katedra, jasno, neće nas dalje zanimati, ali pribilježit ćemo što je M. Samardžija o njoj zapisao nakon što je popratio dolazak B. Vodnika (1911) i F. Fanceva (1923):

Kad je godine 1930. Antun Barac [...] izabran za docenta (od 1933. izvanredni, od 1938. redoviti profesor) novije hrvatske i ostalih jugoslavenskih književnosti (tj. slovenske i srpske), stekli su se uvjeti za podjelu katedre za književnu kroatistiku na dvije katedre: na Katedru za stariju hrvatsku književnost koju je vodio Franjo Fancev i na Katedru za noviju hrvatsku i ostale jugoslavenske književnosti koju je vodio Antun Barac.

(Samardžija 1998: 122)

te što je zapisao o razdoblju nakon 8. 5. 1945, kad su poništena ratna promaknuća:

To je, što se kroatistike tiče, donijelo jednu važnu kardovsku [sic!] promjenu: s fakulteta je udaljen Mihovil Kombol, čime je Katedra za stariju hrvatski književnost za neko vrijeme ostala bez predstojnika i bez profesora.

(Samardžija 1998: 123–124)

Iščitavamo iz dvaju Samardžijinih navoda stav da se katedre utemeljuju neslužbeno, konkretno izborom pojedinoga nastavnika u zvanje, tj. već prema njegovim znanstvenim i nastavničkim afinitetima, te da se na isti način postaje predstojnikom katedre. Takav stav mogli bismo načelno prihvatiti kao odraz internih dogovora ili običajnoga prava (kako to, vidjeli smo, reče F. Marković) – koji mogu biti utemeljeni i na usmenim predajama s fakultetskih hodnika – kad utemeljenje katedara i izbor njihovih predstojnika ipak ne bi bili službeni činovi koji se registriraju i konstatiraju na fakultetskim sjednicama, o kojima se uostalom glasa, glasalo se najvjerojatnije 1875. (zapisnik nam nije sačuvan), glasalo se 1909. (zapisnik je sačuvan), glasat će se i 1975. (o tome v. dalje § XII). Isti stav, vidjet ćemo, ticat će se poslije i Katedre za hrvatski standardni jezik, o kojoj je u ovome napisu riječ. Pitanja koja će nas stoga dalje pratiti više su retorička nego stvarna: kad se to »stječu uvjeti za podjelu katedre« (kako to M. Samardžija kaže), kad do podjele bilo koje katedre zapravo dolazi i kako se podjela utvrđuje? – Po svemu što smo dosad vidjeli neće baš biti da je unutarkatedarski dogovor u tome ključan, premda naravno i logično takav dogovor jest klica moguće buduće katedarske diobe ili katedarskog ustanovljenja.

Bilo kako bilo, Katedru za hrvatski ili srpski jezik preuzeo je 1909. D. Boranić (1870–1955), od 1912. redoviti profesor, koji će na njoj predavati do umirovljenja 1941. (trebao je honorarno i 1941/42, ali zbog bolesti nije, v. dalje § V), pa opet 1945/46, kad je trajno umirovljen. Premda u to doba kolegije koji se tiču hrvatskoga drže i Stj. Ivšić i M. Rešetar, razdoblje do Drugoga svjetskoga rata i neposredno nakon njega u smislu jezične kroatistike ipak je Boranićevo, kao što je u općem ortografijskom smislu razdoblje njegova pravopisa (usp. Silić 1993). Damjanović (1995–1996: 39–42) popisuje golem broj kolegija koje je na fakultetu držao i dijeli ih u tri skupine, ukratko: (a) staroslavenski jezik, ćirilska i glagoljska paleografija, povijest slavenske filologije, (b) povijest hrvatskoga i hrvatska dijalektologija, (c) suvremeni hrvatski jezik. Treća skupina nama je najzanimljivija jer jasno pokazuje da je Boranić predavao cjelinu suvremenoga hrvatskoga – glasove (2 kolegija), oblike (5 kolegija), tvorbu (4 kolegija), sintaksu (5 kolegija). Riječ je dakle o nekakvih petnaestak kolegija, kojima treba pribrojiti komparativne kolegije iz prve skupine, primjerice komparativnu tvorbu ili komparativnu sintaksu staroslavensku i hrvatsku. Kroz godine mijenjalo se u njima tek ime jezika (hrvatski, hrvatski ili srpski, hrvatskosrpski). Sadržajno prema tomu nema nikakve sumnje da je Boranić desetljećima predavao i suvremeni hrvatski jezik, i njegovu povijest, i dijalektologiju – kako se to na sinkretičnoj katedri za hrvatski jezik i očekuje.

V. Krajem 1930-ih vremena su se zgusnula, osobito po osnutku Banovine Hrvatske 26. 8. 1939.22 U svega šest godina Fakultet je prešao put od prijedlogâ za Svetosavske nagrade Njegovog Veličanstva Kralja za 1940. (F 16. 12. 1939, ponovo F 11. 1. 1941) preko naredbe banske vlasti da se ima rabiti pravopis koji je bio u upotrebi do 1929. (F 8. 10. 1940),23 »prve sjednice u slobodnoj Državi Hrvatskoj«, na kojoj je dekan izvijestio da je izaslanstvo sveučilišnoga Senata pozdravilo »Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske i njegovoga Doglavnika, Ministra bogoštovlja i nastave, dra. Budaka« (F 24. 5. 1941) i odredbe ministarstva od 29. 1. 1943. prema kojoj na kraju svakoga dopisa prije nadnevka ima biti stavljeno Za dom – spremni! (F 1. 3. 1943) do naredbe Ministarstva unutrašnjih poslova od 26. 5. 1945. prema kojoj nacionalne i jugoslavenska zastava moraju biti proviđene petokrakom zvijezdom na srednjem polju (F 6. 8. 1945) te zaključnoga Smrt fašizmu – sloboda narodu!, koje u zapisnicima nahodimo već u kolovozu 1945. (npr. F 21. 8. 1945).

Što se ustroja slavističkih i kroatističkih studija tiče, on je do kraja 1930-ih riječima povjesničara J. Adamčeka o 300. obljetnici Sveučilišta u Zagrebu izgledao ovako:

U staroj Jugoslaviji Slavenski seminar, kako se tada zvao Odsjek za hrvatski ili srpski jezik, za južnoslavenske književnosti i slavistiku, imao je samo četiri katedre. Na katedri za hrvatski ili srpski jezik predavao je D. Boranić, na katedri za slavistiku predavao je poredbenu slavensku gramatiku i ruski jezik Stj. Ivšić, na katedri za stariju hrvatsku i ostale jugoslavenske književnosti predavao je Franjo Fancev i na katedri za noviju hrvatsku i ostale jugoslavenske književnosti A. Barac. Nitko od njih nije imao asistenta; u čitavom odsjeku postojao je samo jedan asistent-knjižničar koji je vodio knjižnicu Slavenskog seminara (dr Olga Šojat). Za staroslavenski, ruski, češki, slovački i bugarski jezik bila su predviđena samo honorarna lektorska mjesta.

Nakon oslobođenja g. 1945. Slavenski seminar naglo se razvio i po broju studenata i po broju katedara i nastavnika. Katedra za hrvatski ili srpski jezik dobila je posebnog nastavnika za povijest hrv. jezika i dijalektologiju (Mate Hraste), a posebnog za suvremeni književni jezik (Ljudevit Jonke). Osnovane su i posebne katedre za hrvatsku stariju i noviju književnost (A. Barac), te za srpsku, slovensku, makedonsku i narodnu književnost.

(Adamček 1969: 86)

Zbijen i obavijestan kakav jest Adamčekov pregled ponovo nas suočava s dvojbom koja nas otpočetka prati, koja se u vezi s citatom može sažeti ovako: kako to da su »u staroj Jugoslaviji« postojale i katedra za stariju i katedra za noviju hrvatsku književnost eda bi onda poslije 1945. bile »osnovane i posebne katedre za hrvatsku stariju i noviju književnost«? Dakle ili su posebne katedre postojale već u staroj Jugoslaviji ili su osnovane u novoj. Ne može biti oboje, ili je jedno ili drugo.24 Primijenimo li na jezičnu katedru, dvojba je ista kao i gore uz citat M. Samardžije: čini li katedru nastavnik specijaliziran za neko područje – M. Hraste za povijest i dijalektologiju, Lj. Jonke za suvremeni jezik – ili nešto drugo?

Popratit ćemo dotično desetljeće (1940–1950) bilješkama iz zapisnikâ fakultetskoga Vijeća onoliko koliko će one podacima proširiti sadašnje relativno nejasne spoznaje o razvoju jezične kroatističke katedre. Desetljeće je simbolično počelo izborom dekana za ak. god. 1940/41. Dekan je ak. god. 1939/40. bio Stj. Ivšić, no on je postao rektorom. Za novoga dekana na prijedlog A. Bazale izabran je »stariji i iskusni profesor« F. Fancev (F 8. 10. 1940). Na istoj sjednici prihvaćen je prijedlog Stj. Ivšića i D. Boranića da se J. Hammu »povjeri vođenje proseminara iz staroslovenskog jezika, kako bi spremio one đake, koji u srednjoj školi nijesu učili staroslovenski« (F 8. 10. 1940), što je bila svojevrsna klica osamostaljivanja nastave staroslavenskoga jezika i buduće zasebne katedre (Samardžija 1998: 126).

U studenome je na drugoj redovnoj sjednici ak. god. 1940/41. počela rasprava o propisanome normiranju fakultetskih katedara. U pripremljenome prijedlogu odbora od 38 katedara Filozofskoga studija one koje se tiču kroatistike, slavistike i lingvistike bile su sljedeće:

20. Hrvatski jezik

21. Poredbena indoevropska lingvistika

22. Slavenska filologija

23. Starija hrvatska i srpska književnost

24. Novija hrvatska i srpska književnost

25. Povijest slavenskih književnosti

(F 28. i 29. 11. 1940)

Na sljedećoj je, siječanjskoj sjednici nakon primjedaba usvojen konačan ustroj 23 katedara Filozofskoga studija,25 među kojima nas zanimaju ove (naziv i redoslijed izmijenjeni su):

9. Slavenska filologija

10. Hrvatski /srpski/ jezik

11. Starije južnoslavenske književnosti

12. Novija hrvatska i srpska književnost

13. Slavenski jezici i književnosti

14. Indoevropska lingvistika

(F 11. 1. 1941)

Upozoravamo pritom na troje. Prvo, u usvojenom ustroju jezična je katedra zapisana s dodatkom – /srpski/ – kojega u prijedlogu odbora nije bilo. Drugo, književne su katedre dvije, za stariju i za noviju književnost, starija za južnoslavenske književnosti, novija za hrvatsku i srpsku. Treće, sjednici su nazočili i F. Fancev (dekan), i Stj. Ivšić, i A. Barac, i D. Boranić, dakle svi profesori kojih su se te katedre ticale. Valja na pameti imati kontekst: još uvijek smo u Banovini Hrvatskoj unutar Kraljevine Jugoslavije, ali već za četiri mjeseca rektor Stj. Ivšić pozdravljat će uime Sveučilišta poglavnika A. Pavelića i doglavnika M. Budaka, a dekan F. Fancev o tome izvijestiti na prvoj fakultetskoj sjednici u novoj državi (F 24. 5. 1941).

Na sjednici 29. 3. 1941. (F) na prijedlog A. Barca studenti Velimir Sunić i Ivan Zl. Vince izabrani su za demonstratore u Slavenskome seminaru. Riječ je dakako o Zlatku Vinceu, poslije velikome hrvatskom filologu i članu Katedre za hrvatski standardni jezik (v. § XI).

D. Boranić umirovljen je u ljeto 1941. »napunivši godine života i službe« (Samardžija 1998: 123). No nastavnika koji bi pokrio njegove obaveze nije bilo pa je na prijedlog A. Bazale i Stj. Ivšića 30. 7. 1941. (F) Boranić izabran »za honorarnoga profesora za predavanja i vježbe u dosadašnjem opsegu«, što je potvrđeno odlukom ministarstva od 30. 8. 1941, prema kojoj »imenovan je sveuč. prof. u m. dr. Dragutin Boranić honorarnim nastavnikom za hrvatski jezik za 4 sata predavanja tjedno i 2 sata vježbi« (F 10. 10. 1941). Boranić je dakle hrvatski trebao predavati i ak. god. 1941/42, ali u studenome je fakultetsko Vijeće izvijestio »da zbog bolesti očiju ne će moći držati redovna predavanja do pred Božić« (F 3. 11. 1941), što je Vijeće uzelo na znanje. Najzad se ožujka 1942. Boranić zahvalio na honoriranoj nastavi, a Vijeće je na prijedlog dekana Stj. Škreba Boraniću zahvalilo na njegovu radu:

XII. Zahvala dra. Dragutina Boranića, sveuč. prof. u m., na honoriranoj nastavi

Izrazujući žaljenje, što prof. Boranić mora prestati s predavanjima, dekan predlaže, da mu se izrazi zahvala za njegov rad u ovom Fakultetu.

Prima se.

(F 31. 3. 1942)

Vidjesmo gore, kako je Adamček rekao, nitko od četvorice profesora Slavenskoga seminara »nije imao asistenta« (1969: 86), a s Boranićem se nije moglo računati. Stanje se počinje mijenjati na prvoj, listopadskoj sjednici ak. god. 1941/42. s 8. točkom dnevnoga reda (prepisujemo ju doslovno kako je zabilježena, s padežnim i pravopisnim nespretnostima):

VIII. Potreba 2–3 asistenta uz katedru za hrvatski jezik i uz katedru za hrvatsku književnost

Dekana čita predstavku /prof. Fanceva, Ivšića i Barac/ o potrebi asistenata uz navedene katedre kao i prijedlog da se do proračunskog osiguranja takvih mjesta zamoli Ministarstvo nastave, da za vršenje asistentske službe uz imenovane katedre pridjeli fakultetu srednjoškolske profesore: Ljudevit Jonke, Milan Ratković i dr. Emil Štampar.

Kad je pročitan prijedlog dekan otvara o njemu raspravu.

Po završetku rasprave dekan daje prijedlog na glasanje i on je primljen jednoglasno.

(F. 10. 10. 1941)

Primjećujemo da se jezična katedra zove katedrom za hrvatski jezik, a da je katedra za hrvatsku književnost navedena kao jedinstvena, što nije u skladu s ustrojem iz siječnja 1941. Predloženici su izabrani na trećoj, prosinačkoj sjednici:

XIII. Priedlog prof. dra. Stj. Ivšića i dra. F. Fanceva, da se srednjoškolski profesori dr. Emil Štampar, Milan Ratković i Ljudevit Jonke izaberu za asistente u Slavenskom seminaru prema zaključku Vieća u I. sjednici od 10. X. 1941. toč. 8.

Prof. Fancev iznosi, da spomenuti niesu mogli biti imenovani zbog formalnih poteškoća jer su činovnici u drugim ministarstvima.

Vieće usvaja priedlog prof. Ivšića i Fanceva i izabire dra Emila Štampara, Milana Ratkovića i Ljudevita Jonkea u asistente u Slavenskom seminaru.

(F 1. 12. 1941)

Prema onomu što znamo iz budućih profilâ trojice asistenata i sekundarnih izvora Štampar je bio izabran za noviju književnost, Ratković za stariju, a Jonke za jezikoslovnu slavistiku. Iz zapisnika se ne da zaključiti da je Jonke izabran »za hrvatski jezik sa staroslavenskim« (Samardžija 1998: 123) ni da je »1942. izabran za asistenta prof. Stjepana Ivšića pri Katedri za slavensku filologiju« (Samardžija 1990: 7, usp. također Katičić 1980: 26). To, naravno, ne znači da Samardžijine i Katičićeve tvrdnje nisu točne. Budi usput rečeno da na sjednici 1. 12. 1941. (F) profesora A. Barca nije bilo, u studenome je još bio (F 3. 11. 1941). Znakove zla doba i nove vlasti Samardžija je konstatirao ovako:

Potkraj 1941. zajedno s većom skupinom književnika i intelektualaca Antun Barac zatočen je u logorima Jasenovac i Stara Gradiška odakle se vratio u svibnju 1942.

(Samardžija 1998: 123)

Naime noći s 10. na 11. 11. 1941. skupina je profesora uhićena zbog slobodnog zidarstva i odvedena u Staru Gradišku (Šidak 1969b: 176), među njima i A. Barac (Pranjić 1994 [2006: 195]). Pušteni su 6. 4. 1942. Rektor Ivšić više je puta intervenirao za njih (Šidak 1969b: 176), dapače K. Pranjić od sina Radovana Ivšića saznaje da je otac Stjepan za kolege intervenirao u 38 navrata, »od toga u 36 (tridesetšest) slučajeva – uspješno« (1994 [2006: 197]). Među prisutnima na sjednici Vijeća Barac je opet zabilježen 1. 6. 1942. (F) i 13. 7. 1942. (F).

Tko je nastavu hrvatskoga jezika držao ak. god. 1942/43. – ne znamo. Podataka o tome u zapisnicima fakultetskoga Vijeća ne nalazimo (D. Boranić?, Lj. Jonke?). Te godine razbolio se i F. Fancev (molba »za dopust bolesti radi«, F 10. 10. 1942), koji umire 31. 3. 1943, pa nema ni nastavnika za stariju hrvatsku književnost. Stoga se dva profesora Visoke pedagoške škole poglavnikovim dekretom prebacuju na Filozofski fakultet:

Odredbom Poglavnika od 17. III. o. g. imenovan je redoviti profesor Visoke pedagožke škole u Zagrebu dr. Blaž Jurišić redovitim profesorom ovog fakulteta na katedri »Hrvatski jezik«.

Uzima se na znanje.

(F 5. 5. 1943)

Odredbom poglavnika od 7. IV. o. g. imenovan je redoviti profesor Visoke pedagožke škole u Zagrebu dr. Mihovil Kombol redovitim profesorom ovoga fakulteta na katedri »Hrvatska starija književnost«.

Uzima se na znanje.

(F 5. 5. 1943)

B. Jurišić (1891–1974), svestran jezikoslovni kroatist, na Fakultet je s Više pedagoške škole premješten protiv svoje volje i nije se na Katedri dugo zadržao, upravo samo jedno ljeto. Da mu je premještaj bio mrzak, znamo iz Jurišićeve predstavke ministru J. Makancu od 21. 3. 1943. (v. Vince 1992: 23), u kojemu ističe da nije spreman preuzeti tako odgovorno mjesto, da bi se posve morao posvetiti znanosti i gramatici, da bi se više želio posvetiti radu na antologiji A. Starčevića i na dnevniku E. Kvaternika.26 Na Mudroslovnome fakultetu bio je »[od] 12. V. do 15. XI. 1943, a onda se na vlastiti zahtjev ponovo vratio na Višu pedagošku školu, ali ne na katedru hrvatskoga jezika, nego na katedru hrvatske književnosti i bio na njoj do 9. V. 1945.« (Šimunović 1993a: 232), kad je premješten na Višu pedagošku školu u Splitu. Skrasio se poslije u Jadranskom institutu i Institutu za jezik JAZU (1949–1959). U Jurišićevu Dnevniku nahodimo samo tri bilješke iz doba Drugoga svjetskoga rata (1994: 326–329).27 U dvjema od njih Jurišić piše o svojim nastojanjima da se vrati na jezičnu katedru Visoke pedagoške škole, što mu je uspjelo tek polovično jer na tu je katedru bio postavljen A. Klaić, pa je njega dopala književna. O radu na Filozofskome fakultetu u Dnevniku nema bilježaka.

Sve to skupa značilo je da je jezična katedra imala velikih problema i ak. god. 1943/44, 1944/45. Bolje rečeno, o tadanjoj nastavi hrvatskoga jezika na temelju fakultetskih zapisnika i dostupne sekundarne literature malošto doznajemo. Doznajemo međutim da je 8. 5. 1944. (F) Ljudevit Jonke prijavio doktorat »iz XV. diplomske grupe«. Kroatističke grupe bile su uglavnom XIV. i XV. Na XIV. grupi studirali su se hrvatski jezik (A), povijest hrvatske književnosti (B) te hrvatska povijest i još neki predmet (C), na XV. hrvatska književnost (A), hrvatski jezik sa staroslavenskim (B) te hrvatska povijest i još neki predmet (C) (Samardžija 1998: 123). Za ocjenu Jonkeove disertacije izabran je ovaj odbor: Stj. Ivšić, M. Kombol i A. Barac (F. 8. 5. 1944). Samardžija piše da je disertacija Dikcionar Karlovčanina Adama Patačića »obranjena«, odnosno »primljena« 16. 6. 1944. (1990: 8, 20). Prema zapisniku fakultetske sjednice disertacija je tada upravo ocijenjena i predložen je odbor za rigoroz:

XII. Izvještaj o doktorskim disertacijama: fra. Bujas Gašpara, Ljudevita Jonkea, Josipa Šalamona i Zlatka Tanodija

[...] Prof. Barac čita izvještaje prof. Ivšića, Kombola i svoj o disertaciji g. Ljudevita Jonkea. Predlažu ocjenu »odlično«.

Prima se jednoglasno.

Dekan predlaže, da u izpitni odbor za strogi izpit g. Ljudevita Jonkea udju gg. prof.: Ivšić, Kombol, Barac, Barada i Filipović.

Prima se jednoglasno.

(F 16. 6. 1944)

Ostala tri doktorata taj su dan ocijenjena sa »dobar«, »veoma dobar« i »veoma dobar«.

VI. Prva sjednica fakultetskoga Vijeća u ak. god. 1945/46. održana je već u kolovozu 1945. (obično bi to bilo u listopadu) i započela obraćanjem dekana A. Barca:

Prije prijelaza na dnevni red dekan pozdravlja članove Fakultetskog vijeća koji se nakon 4 teške godine opet nalaze zajedno. Sjeća se umrlih članova Varićaka, Ilešića, Fanceva, Tropscha, kao i asistenata, koji su u toku ove 4 godine ubijeni /Wertheim, Linardić/ kao i mnogobrojnih slušača, koji su poginuli u tamnicama, logorima ili u narodnooslobodilačkoj borbi. Slava im!

(F 6. 8. 1945)

To nije bila i prva poslijeratna sjednica jer je na njoj ovjerovljen zapisnik one od 18. 7. 1945, ali taj u Arhivu Filozofskoga fakulteta nije sačuvan, zadnji dostupan onaj je od 3. 3. 1945. O tome čak postoji i zapisnička bilješka:

Na poziv anketne komisije za utvrđivanje zločina kulturnom saradnjom s okupatorom predao je dekanat sve sjedničke zapisnike iza 10. IV. 1945. Za eventualne edicije javljeno je, da ih nije bilo.

Prima se na znanje.

(F 6. 8. 1945)

Premda nismo sigurni da u bilješci nije riječ o feleru (10. 4. 1941?) jer je nova vlast »poništila sve odluke [...] te preispitala sve izbore, imenovanja i promaknuća« od 10. 4. 1941. do 7. 5. 1945. (Samardžija 1998: 123). K tomu odlukom Ministarstva prosvjete od 23. 1. 1946. umirovljen je M. Kombol (F 18. 2. 1946), čime je oslabljena nastava starije hrvatske književnosti, a Stj. Ivšić »zbog sumnje da je surađivao s neprijateljem (tzv. kolaboracija) izveden je pred sud koji ga je osudio na izgon iz Zagreba« (Samardžija 1998: 124).28

U kolovozu je održana i druga sjednica ak. god. 1945/46. Budući da su izbori poništeni, na njoj su četiri asistenta Slavističkoga seminara ponovo izabrana (četvrti je knjižničarka O. Šojat). Predlagači su neuništivi D. Boranić, koji je opet na Fakultetu, i A. Barac:

XV. Prijedlog prof. dra. D. Boranića i prof. dra. A. Barca, da se dr. Ljudevit Jonke, Milan Ratković i dr. Emil Štampar izaberu za asistente Slavenskog seminara.

Prima se s time, da im plaće teku od 1. VIII. o. g.

(F 21. 8. 1945)

XVI. Prijedlog prof. dra. D. Boranića i prof. dra. A. Barca, da se obnovi izbor Olge Šojat, asistenta Slavenskog seminara.

Prima se.

(F 21. 8. 1945)

Kako rekosmo, mnogi zapisnici iz ak. god. 1945/46. nisu sačuvani u fakultetskom Arhivu, primjerice zapisnici III, IV. i V. redovne sjednice (rujan, listopad, studeni), premda postoji zapisnik II. izvanredne sjednice (listopad). Tako nemamo točan datum raspisa dvaju natječaja koji se izravno tiču jezične katedre, ali sačuvan je zapisnik siječanjske sjednice s izvještajima. Prvi se ticao docenture »iz hrvatsko-srpskog jezika« ili »iz hrvatskosrpskog jezika«:

IV. Izvještaj odbora /prof. dr. D. Boranić i dr. A. Barac/ o rezultatu natječaja za docenturu iz hrvatsko-srpskog jezika i prijedlog, da se za docenta izabere dr. Mate Hraste.

Dekan čita prijedlog svoj i prof. Boranića.

Skrutatori prof. Pataki i Šidak.

Od 23 prisutna redovita i izvanredna profesora 18 je glasalo sa »da«, a 5 je cedulja bilo praznih. Prema tome je dr. Mate Hraste izabran za docenta iz hrvatskosrpskog jezika.

(F 21. 1. 1946)

Time je nakon mnogo vremena jezična katedra napokon osvježena, bolje rečeno – popunjena. D. Boranić konačno je i trajno umirovljen odlukom Ministarstva prosvjete od 4. 2. 1946. te je »razriješen od dužnosti aktivnog državnog službenika sa danom 15. II. 1946.« (F 18. 2. 1946). U docenta je izabran M. Hraste (1897–1970), koji je tezom Čakavski dijalekat ostrva Hvara doktorirao još 1937. u Beogradu kod A. Belića (Šimunović 1993b: 248). Objavio je nekoliko važnih dijalektoloških radova (o govorima Hvara, Visa, Brača), a za vrijeme Drugoga svjetskog rata bio profesor na učiteljskoj školi u Petrinji. Ponajprije je bio dijalektolog, ali bavio se i suvremenim jezikom, morao ga je uostalom od 1946. predavati na fakultetu, pa je 1952. s I. Brabcem i S. Živkovićem napisao i Gramatiku hrvatskoga ili srpskoga jezika (kolokvijalno BHŽ, be-ha-že), koja je sve do kraja 1960-ih bila osnovni jezični priručnik mnogim školskim naraštajima.29 Što se našega polaznoga pitanja tiče – a to je utemeljenje današnje Katedre za hrvatski standardni jezik – izbor M. Hraste u docenta postavlja pred nas opet praktično i metodološko pitanje. Naime je li onda njegovim izborom zasnovana današnja Katedra za povijest i dijalektologiju hrvatskoga jezika? Zanimljivo, odgovor M. Samardžije (1998: 127) i B. Kuzmića (2016: 111, 118) glasi – ne. Obojica smatraju da je Hraste Katedru za povijest i dijalektologiju osamostalio 1950, što očito vezuju uz izbor Lj. Jonkea u docenta (o čemu v. dalje § VII).

Drugi izvještaj sa siječanjske sjednice 1946. ticao se natječaja »za docenturu iz slavenske komparativne gramatike« (F 21. 1. 1946). Na natječaj su se javili J. Hamm i Lj. Jonke, ali »ni jedan ni drugi kandidat po svojim radovima ne zadovoljava potpuno uvjetima« pa dekan A. Barac i D. Boranić predlažu da se »dru. Ljudevitu Jonkeu povjere predavanja iz slavenske komparativne gramatike« (idem). P. Skok smatrao je da bi najpodesniji kandidat bio privatni docent Gj. Škarić, ali dekan je predložio da se Škariću za njegov dosadašnji besplatan rad »dade na drugi način zadovoljština« (idem). Tako je Lj. Jonke postao predavač poredbene slavenske gramatike.30 Podsjetimo, Stj. Ivšić u to doba izbiva, tj. tek će sljedeće ak. god. odlukom Ministarstva prosvjete na temelju rješenja Predsjedništva vlade od 20. 9. 1946. biti postavljen »za honorarnog profesora Filozofskog fakulteta« (F 14. 11. 1946), a potom rješenjem Komiteta za naučne ustanove, Sveučilište i visoke škole od 9. 11. 1948. za »redovnog profesora na katedri Slavenske filologije« (F 9. 12. 1948). Jonke docenturu dobio nije, što mu je privatno zacijelo bilo gubitak, ali za četiri će se godine pokazati kao dobitak za Katedru za hrvatski standardni jezik i jezikoslovnu kroatistiku općenito. Hamm je docent pri Katedri za slavensku filologiju postao 1948. (Hercigonja 1993: 265; sjednički zapisnici ak. god. 1947/48. nisu sačuvani), izvanredni profesor 10. 10. 1953. (F), a redovni na Katedri za poredbenu slavensku gramatiku 28. 11. 1958. (F). Dana 21. 10. 1960. (F) fakultetsko je Vijeće prihvatilo njegov otkaz podnesen radi odlaska na redovnu profesuru na bečku Slavistiku.

U međuvremenu Jonke je 21. 3. 1947. (F) na prijedlog A. Barca, J. Badalića i Stj. Ivšića predložen za stalnoga lektora češkoga jezika (umjesto J. Vrane, koji je premješten iz Zagreba), što je Vijeće prema izvještaju A. Barca, Stj. Ivšića i J. Šidaka ubrzo prihvatilo (F 3. 7. 1947).31 Potom je ak. god. 1948/49. rješenjem mjerodavnoga Komiteta od 1. 7. 1948. izabran za predavača za češki jezik i književnost (F 12. 10. 1948).

Na srpanjskoj sjednici pri kraju ak. god. 1946/47. A. Barac predložio je »da se dosadanja docentura [tj. Hrastina] za hrvatsko-srpski jezik pretvori u izvanrednu profesuru, i da se raspiše natječaj za popunjenje toga mjesta, sa rokom od 2 mjeseca« (F 3. 7. 1947). Vijeće je prijedlog primilo, u odbor za ocjenu rezultata natječaja izabralo P. Skoka i A. Barca te zaključilo »da se zatraži mišljenje od profesora Boranića i Ivšića« (idem). Što se dalje zapravo događalo ak. god. 1947/48, ne znamo, zapisnici sjednica nisu sačuvani, ali nismo ništa propustili jer je odbor svoje mišljenje iznio tek ak. god. 1948/49, na sjednici 27. 1. 1949. (F ).

No prije toga je M. Hraste 9. 12. 1948. (F) pred fakultetskim Vijećem iznio dva važna prijedloga. Prvim prijedlogom traži asistenta:

III. Sveučilišni docent dr. Mate Hraste predlaže, da se raspiše natječaj za popunjenje jednog mjesta asistenta pri katedri za Hrvatski ili srpski jezik sa staroslavenskim. Rok natječaja da bude tri tjedna. Prijedlog je obrazložen sa činjenicom, da pri toj katedri usprkos velikog broja slušača nema asistenta.

Potrebno je odmah izabrati odbor i za ocjenu rezultata natječaja.

Prima se. U odbor za ocjenu izabrani su prof. Ivšić i docent Hraste.

(F 9. 12. 1948)

Primijetimo da se jezična katedra zove »katedrom za Hrvatski ili srpski jezik sa staroslavenskim« (u dnevnome redu sjednice navedena je kao »katedra za Hrvatsko srpski jezik« (sic!)). Drugim prijedlogom Hraste predlaže kolokvij hrvatskoga jezika za filologe:

X. Sveučilišni docent dr. Mate Hraste predlaže, da se za studente, koji po starom Nastavnom planu pod A. ili pod B., a po novom Nastavnom planu kao prvi ili drugi glavni predmet imadu bilo koji živi ili klasični jezik, uvode obavezni kolokviji iz hrvatsko-srpskog jezika i pravopisa. Kolokvij se mora položiti do kraja VI. semestra. Od njega se oslobadjaju studenti, koji narodni jezik imadu kao jedan od glavnih predmeta. Prijedlog je obrazložen činjenicom, da se pokazalo, da je pismenost u većini naših studenata dosta slaba.

/Spis broj 3542-1948/

(F 9. 12. 1948)

Tako je pismenost »naših studenata« procijenjena prosinca 1948. Podsjetimo, gotovo isto desetak godina prije bio je u časopisu Hrvatski jezik ustvrdio J. Hamm:

Često se čuju prigovori, da današnje srednje škole ne daju ono, što su nekad davale, i da je znanje, što ga abiturijenti donose na sveučilište, sve nepouzdanije i nesolidnije. [...] Ima abiturijenata, koji ni najobičnijega pisma ne mogu napisati bez koje krupnije pogreške, ma da su svoj jezik učili po četiri do pet sati na sedmicu kroz punih osam godina.

(Hamm 1939: 181)

Sedamdeset, odnosno osamdeset godina poslije – ništa nova. Bilješku iz fakultetskoga zapisnika proširit ćemo dijelom Hrastina izvornog obrazloženja koji u nju nije ušao, ali sačuvan je u fakultetskome spisu br. 3542/1948:

Od 1940. do danas bilo je na području Narodne Republike Hrvatske više izmjena u našem književnom jeziku i pravopisu. I danas se opaža u jeziku, a osobito u pravopisu, neka nesigurnost.

Budući da se svaka jezična pojava nekog stranog jezika u srednjoj školi objašnjava na našem jeziku i uspoređuje s istim ili sličnim pojavama u našem jeziku, potrebno je, da svaki budući nastavnik ma kojega stranog jezika dobro poznaje u prvom redu elementarnu gramatiku i pravopis našega jezika.

Usput napominjem, da je takav kolokvij uveden i na Filozofskom fakultetu u Beogradu pred dvije godine, premda na području Narodne Republike Srbije od 1929. do danas nije bilo nikakvih izmjena u književnom jeziku ni u pravopisu.

Smrt fašizmu – Sloboda narodu!

U Zagrebu, dne 1. prosinca 1948.

Dr. Mate Hraste,
sveuč. docent

Vijeće je prijedlog prihvatilo i odredilo da se usmenoga dijela kolokvija oslobađaju oni koji pismeni polože »za odličan« (F 9. 12. 1948). Inače, novi nastavni plan o kojem je riječ bio je objavljen u Narodnim novinama, o čemu je Vijeće obaviješteno 12. 10. 1948. (F). Kako je s tim kolokvijima dalje išlo, prema zapisnicima ne možemo reći, ali Katičić nam je ostavio ovakvu bilješku, doduše ne posve precizno vremenski lociranu (isticanje naše):

Asistent Jonke dobio je, međutim, zadatak i u nastavi, i taj je bio osobito važan za njegov dalji razvoj. U ono se vrijeme na Sveučilištu, u Zagrebu kao i drugdje, nije predavao suvremeni književni jezik jer se pretpostavljalo da su studenti svladali to već u srednjoj školi. To se znanje ipak provjeravalo, i to prema Maretićevoj gramatici, a održavanje tih kolokvija povjereno je savjesnom i pouzdanom Ljudevitu Jonkeu. Tako je on uz svoj istraživački rad na povijesti književnoga jezika postao izvrstan poznavalac njegove standardne gramatike. Ispitujući druge, najviše je naučio sam, i uskoro nije bilo nikoga tko bi se na tom području snalazio bolje od njega.

(Katičić 1980: 27)

Slično i Adamček, koji veli da počeci onoga što će poslije biti Katedra za hrvatski književni jezik »padaju već u g. 1948. kada je nastava toga predmeta povjerena tadašnjem predavaču Lj. Jonkeu« (1969: 88). Samardžija će pak napisati da je »nastava po novome nastavnom programu izvođena od početka akademske godine 1949/50.« (1999 [2004: 222]). Jonke tada formalno još nije na Katedri za hrvatski jezik, no da se jezična katedra tada statutarno zove upravo »Seminar za hrvatski jezik«, znamo prema Statutu Slavenskog instituta koji je fakultetsko Vijeće nakon godinu i pol dana redigiranja, stiliziranja i usklađivanja s Ministarstvom, Rektoratom i Komitetom za naučne ustanove, Sveučilište i visoke škole prihvatilo 9. 12. 1948. (F). Materijali o Statutu čuvaju se u fakultetskome spisu br. 3234/1948. Izdvojit ćemo iz Statuta što nam je važno (isticanje naše):

1) Slavenski institut Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu nastavni je i naučni slavistički zavod.

2) U sastav Slavenskog instituta ulaze svi slavistički seminari Filozofskoga fakulteta, koji su već osnovani ili će se osnovati, sa svim svojim inventarom i personalom. Od sadašnjih seminara ulaze u nj: Seminar za slavensku poredbenu gramatiku, Seminar za hrvatski jezik, Seminar za stariju hrvatsku i srpsku književnost, Seminar za noviju hrvatsku i srpsku književnost, Seminar za rusku književnost, Seminar za slovenski jezik i književnost.

3) Spomenuti seminari, kao i oni, koji će se osnovati u budućnosti, ostaju u svom radu samostalni, a povezuju se samo zajedničkim pitanjima. Svaki seminar ima svoga predstojnika. Predsjednika Slavenskog instituta i njegova zamjenika postavlja iz redova predstojnika pojedinih seminara rektor Sveučilišta [rukom dopisano: predsjednik Komiteta], a na prijedlog svih predstojnika seminara i uz suglasnost Fakultetskog Vijeća. [...]

(Statut Slavenskog instituta, 1948)

Napomenimo troje. Prvo, tim je Statutom naziv Slavenski seminar preimenovan u Slavenski institut. Drugo, ni po čemu iz fakultetskih zapisnika nismo mogli zaključiti da je termin »seminar« umjesto »katedra« ikada zaživio. Treće, u prvoj inačici Statuta seminari za stariju i za noviju književnost u imenu su imali »jugoslavensku književnost«, ne »hrvatsku i srpsku« kako je u završnoj, no vidjet ćemo poslije da se ni toga fakultetski zapisnici neće pridržavati (usp. dalje § VIII, F 16. 1. 1951), što iznova pokazuje koliko se do imena (nije) držalo.

Rekosmo gore da je na sjednici 27. 1. 1949. (F ) odbor sastava A. Barac i P. Skok te savjetujući članovi Stj. Ivšić i D. Boranić trebao iznijeti mišljenje o izboru izvanrednoga profesora na »katedri za hrvatsko-srpski jezik«. Razvila se bila neobična živa rasprava koju je pedantno zabilježio zapisničar J. Šidak (sjednicu je vodio dekan Stj. Pataki). Rasprava obuhvaća pune dvije i pol stranice, što je rijetkost u moru ponavljajućih zapisničkih birokratskih fraza. Pokušat ćemo ukratko prepričati. Na natječaj se prijavio samo M. Hraste. P. Skok i A. Barac dali su pozitivno mišljenje, D. Boranić također (dekan je s njime razgovarao i telefonski!), Stj. Ivšić smatrao je međutim da izbor treba odgoditi jer da kandidat nema dovoljno dobrih radova. Potom Skok reterira i prepušta odgovornost Ivšiću, no Barac ne dopušta da se prijedlog povuče (usput, katedru kolokvijalno zove »katedrom za narodni jezik«) pa govori da su lingvističke radnje općenito »takve vrste, da se svaka može iskasapiti«, pa da je Hraste dugo radio u provinciji bez biblioteke i pravih uvjeta, pa o Hrastinim godinama (52) i da nije red da ga se ne izabere, da bi odugovlačenje rješenja za Hrastu bio »veoma težak moralni udarac« i da možda ne bi poslije htio ostati na fakultetu, da fakultet treba pomlađivati, a da starije ne treba sprečavati u napredovanju. Dekan izjavljuje da mu je spor iznenađenje jer da mu je Ivšić usmeno bio najavio samo neke manje primjedbe, stoga stavlja na glasanje Barčev prijedlog da se točka ostavi na dnevnome redu te Barčev i Skokov prijedlog da se Hraste izabere. I tako Hraste 27. 1. 1949. bude izabran u izvanrednoga profesora s 13 listića »da« i 5 praznih listića.

Nakon takve rasprave posve administrativno i uobičajeno nezanimljivo izgleda odluka prema kojoj je za asistenta u Slavenskome seminaru 26. 5. 1949. (F) izabrana »dr. Šojat Olga, bibliotekar«, koja je u međuvremenu, vidi se, doktorirala (odbor za ocjenu natječaja činili su A. Barac, Stj. Ivšić i J. Badalić). Kod M. Hraste stvari međutim nisu išle tako glatko pa je njegov prijedlog za izbor asistenta I. Brabca (usp. gore natječaj F 9. 12. 1948) početkom ak. god. 1949/50. odbijen:

IX. Referent za ocjenu rezultata natječaja za popunjenje jednog mjesta asistenta pri katedri za hrvatski jezik /dr. Mate Hraste/ podnio je izvještaj u kom ističe, da jedini kandidat Brabec Ivan ispunjava uvjete natječaja. Svršio je filozofski fakultet, grupu XVI, a po završetku studija nastavio je rad u Pragu. Iz područja struke publicirao je nekoliko rasprava i radio je na izdavanju srednjoškolskih udžbenika. Dr. Hraste predlaže, da se Brabec Ivan izabere za asistenta pri katedri za Hrvatski jezik.

Referira doc. dr. Hraste. Nakon opsežnije diskusije u kojoj su sudjelovali gg. prof. dr. Barada, prof. dr. Ivšić, prof. dr. Skok, prof. Gamulin, prof. Hamm, prof. Šimleša – prelazi se na glasovanje.

Od 19 prisutnih glasovalo je:

9 da

4 ne

6 praznih

Prema tome, kandidat Brabec Ivan nije izabran.

(F 15. 10. 1949)

Tako I. Brabec nije postao asistent na Katedri za hrvatski jezik.32 Primijetimo usput, kao i dosad, inačice u nazivu jezične katedre te činjenicu da je M. Hraste još uvijek docent, komitetsko rješenje njegova izbora u izvanrednoga profesora konstatirano je na sljedećoj, prosinačkoj sjednici. Do kraja sjednice 15. 10. 1949. Stj. Ivšić i M. Hraste zakopaše ipak ratne sjekire i uguraše nekako u dnevni red točku XXIIIa, koja će sve promijeniti (točka XXIII. bila je prijedlog M. Deanovića da I. Frangeš prijeđe u zvanje starijeg asistenta, naime Frangeš je tada još uvijek na talijanistici). Zanimljivo, na njoj će Hraste biti i docent i profesor.33

VII. Točka XXIIIa. prve redovne sjednice Vijeća Filozofskoga fakulteta ak. god. 1949/50. (F 15. 10. 1949) začeće je današnje Katedre za hrvatski standardni jezik. Drugo je pitanje kad se Katedra doista i izlegla. Točka je zapisnički zabilježena ovako (isticanje naše):

XXIIIa. Prof. dr. S. Ivšić i doc. dr. M. Hraste predlažu, da se raspiše natječaj za popunjenje jednog mjesta docenta pri katedri za Hrvatski jezik, a za područje savremenog hrvatskog jezika. Pri katedri radi sada samo jedan nastavnik, pa je nemoguće potpuno obuhvatiti svu gradju, nego je potrebno da se katedra pojača sa još jednim nastavnikom. Istovremeno je potrebno izabrati odbor za ocjenu rezultata natječaja.

Br. 3354/1949

Prima se.

Rok natječaja je 3 tjedna.

Referenti: prof. dr. S. Ivšić, prof. dr. A. Barac i prof. dr. Hraste.

(F 15. 10. 1949)

Nažalost spis br. 3354/1949 s potpunim materijalima i izvornim prijedlogom u Arhivu nismo pronašli. Predlagači su, kako vidimo iz zapisnika, Stj. Ivšić i M. Hraste, a među referentima je i A. Barac, čije se ime spominje u katedarskoj predaji i sekundarnim izvorima, pa da prvo vidimo kako s time stvari stoje. O 300. obljetnici Sveučilišta u Zagrebu J. Adamček u pregledu Filozofskoga fakulteta, njegovih odsjeka i katedara napisao je 1969. ovako:

Godine 1950. osnovana je na prijedlog A. Barca i M. Hraste posebna katedra za hrvatski ili srpski književni jezik.

(Adamček 1969: 88)

Adamček je do tog podatka mogao doći usmenom predajom, primjerice od Lj. Jonkea. Potom je u spomenici Lj. Jonkeu R. Katičić 1980. konstatirao slično:

U godinama poslije oslobođenja počeo je i Filozofski fakultet u Zagrebu živjeti novim i bogatijim životom. Među novinama koje su se tada uvodile da ispune praznine što su se sve teže osjećale bila je i zamisao uglednoga profesora, akademika Antuna Barca, da uz tolike slavenske i neslavenske jezike treba na fakultetu početi predavati i suvremeni jezik hrvatski ili srpski.

(Katičić 1980: 27)

M. Samardžija isprva je posumnjao (1990: 62) u Katičićevu tvrdnju, ali poslije ju je prihvatio:

[Katedra za hrvatski književni jezik] Osnovana je na poticaj Antuna Barca i iz potrebe da se posebno predaje i uči hrvatski književni (standardni) jezik.

(Samardžija 1998: 127)

Promjena Samardžijina mišljenja zacijelo ima veze sa svjedočenjem Stj. Babića, koje ćemo dati opsežnije, Babić u njemu »odbija prigovor«, vjerojatno misli na Samardžijin:

Na inicijativu prof. Barca, koji je smatrao da nije u redu što su [sic!] u Zagrebu predaje ruski, češki i staroslavenski, poredbena gramatika, povijest jezika i dijalektologija, a hrvatski se književni jezik ne predaje, osnovana je katedra, a vodstvo i predavanja povjerena su profesoru Jonkeu.

Ovdje ću napraviti mali izlet na sporedniji put pa odbiti jedan prigovor koji pobija tvrdnju Radoslava Katičića da je osnivanje Katedre za suvremeni hrvatski jezik zamisao Antuna Barca. Naime, Katičić je tu misao najvjerojatnije preuzeo iz mojega nekrologa prof. Jonkeu, a ja sam je čuo od samoga profesora Jonkea. Što dokumenti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu kazuju da su na sjednici Vijeća to predložili profesori Ivšić i Hraste, to ne proturječi Katičićevoj tvrdnji jer je jedno formalni prijedlog, a drugo je stvarna zamisao i zauzimanje. Ta nije se jednom dogodilo u društvenom životu da netko nešto zamisli i zauzme se da se to ostvari, a formalno to u javnost iznese netko drugi, pogotovu u ovom slučaju, gdje je to profesorima Ivšiću i Hrasti bila formacijska dužnost.

(Babić 1993: 272–273)

Nemamo razloga ne vjerovati Babiću, prvomu Jonkeovu asistentu (v. dalje § IX), također Vinceu (1993: 243–244), pogotovo stoga što smo već vidjeli da je Barac bio veoma aktivan u fakultetskome životu i jasno zagovarao pomladak.34 Sjednički zapisnici za to nam čak daju neizravnu potvrdu iz lipnja 1949. koja je dosad prolazila ispod radara:

II. Red predavanja za zimski semestar škol. god. 1949/50. treba izraditi na vrijeme da se može štampati. Dekan moli da se taj red predavanja izradi vodeći računa o nastavnom planu, koji je prihvaćen na interfakultetskoj konferenciji. U razmatranjima, koja su iznešena u diskusiji oko izrade reda predavanja prof. dr. A. Barac izlaže, da bi bilo potrebno ako se želi omogućiti realizacija novog nastavnog plana, da se postavi još jedan broj novih predavača.

Na prijedlog dekana zaključuje se, da nosioci studijskih grupa podnesu do kraja mjeseca svoje prijedloge o potrebama za novim nastavnicima.

(F 16. 6. 1949)

Osim toga Babić u svojoj knjizi polemika (2001) prenosi tekst M. Šimundića, svojega studijskog kolege, koji Barcu, opet prema predaji, pripisuje zasluge u imenovanju časopisa Jezik (u Šimundićevu ortografiju, razumljivo, nismo zadirali):

Kano učenik prof. Jonkea razgovarah s njime o tome na početku 1954., kada sam počeo profesorovati u srednjoj školi. Objasnio mi, kako pridjev hrvatski nikako ni je mogao ući u naslov, tj. naziv. Političari nikako na to ni su pristajali. Zahvaljujući podpori ostalih članova novostvorena uredničtva, osobito Antuna Barca, dodat je podnaslov Časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika.

(M. Šimundić, prema Babić 2001: 17)

Kako bilo, izvještaj o listopadskome prijedlogu ak. god. 1949/50. dospio je na sljedeću, drugu redovnu sjednicu, 5. 12. 1949. (F), u zapisniku koje V. točka glasi ovako (isticanje naše):

V. Prof. dr. S. Ivšić i prof. dr. M. Hraste predlažu, da se vodjenje nastave, predavanja i vježbi iz suvremenog hrvatskog jezika prema novom nastavnom planu povjere predavaču dr. Ljudevitu Jonke-u, uz poseban honorar. Jonke dr. Ljudevit održao bi po 2 sata predavanja i vježbi tjedno, a na predavanja i vježbe dolazili bi i slušači ostalih grupa, koje prema nastavnom planu moraju slušati Narodni jezik.

Broj 4537/1949.

Prijedlog se prima bez prigovora.

(F 5. 12. 1949)

Kao ni onaj od 15. 10. 1949. tako ni spis br. 4537/1949 u fakultetskom Arhivu nismo pronašli, vjerojatno nije sačuvan, pa se moramo voditi samo zapisničkom bilješkom. Usput mikrohistorijski podatak: »poseban osobni dohodak« koji je Jonkeu dodijeljen »za vodjenje nastave iz suvremenog hrvatskog jezika« iznosio je 1200 dinara (F 27. 1. 1950).35 Podsjetimo, Jonke je tada zapravo predavač za češki jezik i književnost (F 12. 10. 1948).

Datum 5. 12. 1949. uzimamo tradicionalno kao rođendan današnje Katedre za hrvatski standardni jezik, taj datum obilježavamo u prosincu svake devete godine u desetljeću. Jedini je problem – zbog toga između ostaloga i čitav ovaj napis – taj što se toga dana u formalnome smislu ništa zapravo dogodilo nije, a nije se dogodilo ni izborom Lj. Jonkea u docenta, do kojega je došlo već 27. 1. 1950, na trećoj redovnoj sjednici ak. god. 1949/50. (isticanje naše):

III. Odbor za ocjenu rezultata natječaja za popunjenje jednog mjesta docenta pri katedri za hrvatski jezik /Dr Ivšić, Barac i Hraste/ podnio je izvještaj, nakon što je izvršio ocjenu. Za raspisano mjesto javio se samo jedan kandidat, i to Dr Ljudevit Jonke, predavač. Odbor je razmotrio sve dokumente kandidata i utvrdio, da imade sve formalne kvalifikacije za raspisano mjesto. Pored tih formalnih kvalifikacija kandidat je dokazao priloženim radovima, da ispunjava i one uvjete, koji se traže od kandidata za mjesto docenta. Dr Jonke poznaje dobro naš suvremeni jezik, što je dokazano napisanim člancima i izvršenim prevodima iz područja češke književnosti. Stručno znanje našeg jezika pokazao je u svojim jezičnim studijama.

Na osnovu svega toga odbor preporuča Vijeću, da dr. Jonkea izabere na raspisano docentsko mjesto, jer vjeruje, da će ga on s uspjehom ispunjavati.

Skrutatorima su imenovani: Dr Gortan Veljko i dr. Škreb Zdenko.

Rezultat glasanja je ovaj: Od ukupnog broja glasača 19 glasalo je s »da« 18 glasača, a jedan je listić bio prazan. Prema tome je dr. Ljudevit Jonke izabran za docenta za suvremeni hrv. ili srpski jezik.

(F 27. 1. 1950)

Prazan listić vjerojatno je bio Jonkeov. Primijetimo usput kako se sve jezik i katedra u zapisniku nazivaju: »naš suvremeni«, »naš«, »suvremeni hrv. ili srpski«, »katedra za hrvatski jezik«.U prosincu to je bilo: »suvremeni hrvatski«, »Narodni«. To možda i ne bi bilo tako zanimljivo da zapisničar i na prosinačkoj i na siječanjskoj sjednici nije bio sam M. Hraste.36

Ponovimo, konsenzus je u sekundarnoj literaturi da su tim izborom utemeljene dvije današnje katedre današnjeg Odsjeka za kroatistiku: Katedra za povijest i dijalektologiju hrvatskoga jezika te Katedra za hrvatski standardni jezik. Tako pišu Adamček (1969: 88), Katičić (1980: 27), Babić (1993: 272–273), Samardžija (1990: 62, 1998: 127, 1999 [2004: 222–223], 2002 [2004: 216]), Agičić (1998: 19), Kuzmić (2016: 111, 118). U najmanju ruku kaže se da su se dvije katedre tada »osamostalile« te da su im M. Hraste i Lj. Jonke bili predstojnici. Pritom valja imati na umu da su Stj. Babić (1925–) i R. Katičić (1930–2019) kao studenti slušači, demonstratori i poslije mladi asistenti bili živi svjedoci vremena i protagonistâ.

Formalno međutim, a ne znamo kako drugačije na te stvari gledati, to jednostavno nije tako. Lj. Jonke jest izabran »za docenta za suvremeni hrv. ili srpski jezik«, ali izabran je na Katedri za hrvatski ili srpski jezik, ili kako se ona tada već službeno zvala, a to je ista ona sinkretična Boranićeva jezična katedra nastala 1909. Još nema govora o dvjema odjelitim jezičnim katedrama premda je možda, dapače vrlo vjerojatno unutarkatedarski usmeni džentlmenski dogovor bio takav da su nastava i ovlasti jasno razdijeljeni. Kad Samardžija pišući o postanku današnje Katedre za hrvatski standardni jezik kaže da se ona »u ondanjim fakultetskim dokumentima različito naziva: Katedra za suvremeni hrvatski jezik, Katedra za hrvatski književni jezik, Katedra za hrvatski ili srpski jezik, Katedra za hrvatski ili srpski književni jezik...« (1999 [2004: 222–223]),37 ne kaže ključno: barem do ak. god. 1954/55. to nije nikakva novonastala katedra, to nije današnja Katedra za hrvatski standardni jezik, nego jednostavno stara dobra Boranićeva katedra, koja se – vidjesmo – u zapisnicima doista svakako nazivala.

Potvrda ministarstva o Jonkeovu izboru u docentu konstatirana je u lipnju 1950:

II. Saopćenja

1/ Rješenjem Ministars. za nauku i kulturu postavljeni su: Jonke dr. Ljudevit u zvanje docenta, a Vojmir Vinja u zvanje asistenta.

(F 17. 6. 1950)

Običaj je inače bio da se konstatira i datum rješenja, ali to nije učinjeno (zapisničar je i dalje M. Hraste), pa ne možemo potvrditi Samardžijino »Komitet za naučne ustanove, Sveučilište i više škole ovjerio ga [tj. prijedlog] potkraj svibnja« (1990: 63), što je vjerojatno točan podatak prenesen iz Jonkeova fakultetskoga dosjea, »kartona«.

Budući da je Jonke sad postao docent i da je odjednom imao mnogo nastavnih obaveza, na istoj je, lipanjskoj sjednici 1950. raspisan natječaj za predavača hrvatskoga ili srpskoga jezika kao općega, tj. pomoćnoga predmeta »van VIII. grupe«, kako je to u dnevnome redu zabilježeno (F 17. 6. 1950), što je značilo izvan studija narodnoga jezika i književnosti:

VII. Izvanredni profesor M. Hraste predlaže, da se raspiše natječaj za popunjenje jednog mjesta predavača za hrvatski ili srpski jezik kao pomoćni predmet.

Prijedlog se prima. Rok natječaja 4 tjedna. U odbor se izabire dr. Mate Hraste i dr. Ljudevit Jonke.

(F 17. 6. 1950)

Natječaj je zaključen u rujnu, izabran je M. Somborac, čime je buduća Katedra za hrvatski književni jezik dobila svojega drugoga člana, i to uvjetno rečeno jer Somborac i nije biran na neku određenu katedru. Zapisničar je i dalje M. Hraste:

V. Odbor za ocjenu rezultata natječaja za popunjenje jednog mjesta predavača za hrvatski ili srpski jezik kao pomoćni predmet u grupama od IX.. do XII. /Dr. Hraste i docent Jonke/ podnio je izvještaj o rezultatu tog natječaja na koji je podnio molbu kao jedini kandidat Somborac Marin. U izvještaju odbor je utvrdio da Somborac Marin imade formalnu kvalifikaciju za to mjesto i da se dosadašnjim uspješnim nastavničkim radom kvalificirao za zvanje predavača, pa predlaže da se na to mjesto izabere premda još nije publicirao nijedan naučni rad.

Nakon izvještaja odbora prelazi se na glasanje. Od 29 članova učestvovalo je 27 članova vijeća. Od toga broja glasalo je 15 s »da«, 1 s »ne«, a 11 glasovnica je praznih. Prema tome je Marin Somborac izabran za predavača za hrv. ili srp. jezik u grupama IX.–XII.

(F 30. 9. 1950)

M. Somborac (1899–1973) ostat će na Fakultetu sve do umirovljenja 1969. Znanošću se ni poslije neće previše baviti (usp. Samardžija 2002 [2004]). U zvanje predavača »za hrv.-srp. jezik« bit će reizabran 25. 4. 1957. (F), u zvanje lektora biran 30. 6. 1958. (F), reizabran 27. 3. 1962. (F). Umirovljen je 15. 8. 1969. (Samardžija 2002 [2004: 217]). Na položaju predavača hrvatskoga kao općega predmeta naslijedit će ga Z. Vince, veliki hrvatski filolog, kojega smo prije spomenuli kao demonstratora u Slavenskome seminaru (usp. § V, F 29. 3. 1941).

VIII. U prvoj polovici 1950-ih jezična se katedra počela pomlađivati. Dat ćemo pregled dolazaka i napredovanja, koji će pokazati da se barem do ak. god. 1954/55. još ne može govoriti o dvjema odijeljenim katedrama, a ni poslije stvari neće biti posve jasne.

Slavenski je institut – kako se stari Slavenski seminar tada zove, a to drugim riječima znači da odsjekâ u današnjem smislu na Fakultetu još nema – već u siječnju 1951. u sklopu pomlađivanja čitava Fakulteta iskazao želju za ovim radnim mjestima (isticanje naše):

II.

1/ Slavenski institut:

a/ jedno mjesto pri katedri južnoslavenske književnosti,

b/ jedno mjesto pri katedri za Hrvatsko-srpski jezik,

c/ jedno mjesto pri katedri za slavensku poredbenu gramatiku,

d/ jedno mjesto lektora češkoga jezika,

e/ jedno mjesto lektora poljskoga jezika,

f/ dva radna mjesta pri katedri za rusku književnost.

(F 16. 1. 1951)

Trebalo je mladih ljudi za izvođenje novoga nastavnog plana. Usput, popis daje i kakvu-takvu sliku o postojećim katedrama, slučajno je baš jezična napisana s velikim početnim slovom. Slavenski institut opsluživao je dvije studijske grupe (VIII. i IX.). Studijske grupe prema tadanjem ustroju fakulteta (usp. npr. F 26. 4. 1951, ili prijedlog novoga rasporeda dvopredmetnih kombinacija u F 2. 7. 1954) izgledaju ovako (isticanje naše):

I. Filozofija

II. Pedagogija

III. Psihologija

IV. Povijest

V. Povijest umjetnosti

VI. Arheologija

VII. Etnologija

VIII. Narodni jezik i književnost

IX. Slavistika

X. Romanistika

XI. Germanistika

XII. Klasična filologija

Dvanaest studijskih grupa ustanovljeno je 1948. (Adamček 1969: 67). Koliko je tradicija tih grupa bila jaka i desetljećima poslije, pokazuju studentski indeksi još s kraja 1990-ih, u kojima se na naslovnici udarao žig »Grupa« i crvenom tintom pisala rimska brojka. Ne znamo kad je ta tradicija točno zamrla, ali nakon brojnih studijskih i ustrojnih reformi Filozofskoga fakulteta 1998. još je bila živa, Kroatistika je i dalje bila VIII. grupa.

K tomu je 26. 4. 1951. (F) jedna od točaka dnevnoga reda bila i rasprava o organizaciji katedara, koju je bio potakao dopis s Rektorata. Na osnovi toga dopisa (isticanje naše):

[...] održana je konferencija pročelnika grupa na kojoj je zaključeno, da bi se na Filozofskom fakultetu trebale organizirati sljedeće katedre: Filozofijska, Pedagogijska, Psihologijska, za Grčki jezik i knjiž., za Latinski jezik i knjiž., za Povijest umjetnosti, za Arheologiju, za Etnologiju, za Hrvatski ili srp. jezik, za Hrvatsku književnost, za Jugoslavenske knjiž., za Slavenske jezike, za Ruski jezik i knjiž., za Francuski jezik i knjiž., za Talijanski jezik i knjiž., za Engleski jezik i knjiž., za Njemački jezik i knjiž., za Opću povijest, za Narodnu povijest, za Opću lingvistiku i poredbenu gramatiku indoevropskih jezika, za Teoriju knjiž. s uporednom književnošću.

(F 26. 4. 1951)

Što je od toga doista bilo organizirano i ustrojeno, skoro da nije važno,38 važno nam je samo to da 26. 4. 1951. među pročelnicima studijskih grupa još uvijek nema govora o dvjema jezičnim kroatističkim katedrama, i dalje je samo jedna – »za Hrvatski ili srpski jezik«.

Traženja Slavenskog instituta iz siječnja 1951. počela su se pretvarati u prijedloge natječaja u studenome 1952, kad je Stj. Ivšić predložio natječaj za »asistenta za Poredbenu slavensku gramatiku« te ujedno docentu J. Hammu »honorar za predavanja "Uvod u lingvistiku"« (F 19. 11. 1952).39 Za asistenta je predložen B. László (F 19. 1. 1953), ali izbor je odgođen i čekalo se s njime sve do 28. 6. 1954, kad doznajemo sljedeće:

IX. Prijedlog čita prof. Ivšić. Pismeni prijedlog nadopunjuje usmenim izlaganjem u kom objašnjava radi česa je [sic! ispravljeno rukom: čega] prijedlog stavljen na dnevni red tek iza 2 godine po isteku roka natječaja. Kandidat je sada 2 godine srednjoškolski profesor, pa je ispunio uvjet za zvanje asistenta. Osim toga razjasnili su se još neki momenti.

U diskusiji nakon čitanja sudjelovao je prof. dr. Hamm, koji je prvobitno predložio, da se predmet odloži za drugu sjednicu, dok se ne raščiste još neke stvari, ali je nakon daljnje diskusije povukao svoj prijedlog.

U razjašnjavanju su sudjelovali prof. Torbarina, Bogdanov, Ivšić, Šidak, Hamm, te predstavnik asistenata dr. Vinja.

Prešlo se na glasovanje.

Skrutatorima su izabrani dr. P. Šimleša i dr. J. Jernej.

Glasovalo je 29 članova vijeća, od toga sa »da« 26, dok su tri glasovnice ostale prazne.

Prema tome je Laslo Bulču izabran za asistenta pri katedri za Poredbenu slavensku gramatiku.

(F 28. 6. 1954)

B. László (1922–2016) bijaše zacijelo jedna od prepoznatljivijih osobnosti Filozofskoga fakulteta, fantastičan znalac koji se nije lako smještao u katedarske, odsječne i bilo kakve administrativne kalupe. Vidimo da je već kod njegova prvog izbora bilo »još nekih momenata« i »još nekih stvari« koje je trebalo razjasniti i raščistiti. Bit će i ubuduće, primjerice njegov će reizbor 28. 6. 1957. (F) nakon opsežne rasprave biti odgođen »do jeseni«, László naime nije mnogo mario za katedarskoga šefa Hamma, bio je privržen samo profesoru Ivšiću. Reizbor je obavljen 4. 10. 1957. (F), kad je konstatirano da se i Hamm slaže s njime. László je u asistenta pri Katedri za slavensku filologiju ponovo reizabran 25. 11. 1961. (F), taj put jednoglasno i bez rasprave, referirao je Lj. Jonke. No tinta se na natječaju se još nije ni osušila, a László će prijeći na Katedru za opću lingvistiku (usp. F 4. 5. 1962).

Studenoga 1953. M. Hraste predlaže da se raspiše natječaj »za popunjenje jednog mjesta asistenta pri katedri za hrvatski ili srp. jezik« (F 19. 11. 1953). Izabran je Z. Junković (F 22. 12. 1953), budući dijalektolog. Rješenje Savjeta za prosvjetu, nauku i kulturu konstatirano je 20. 3. 1954. (F), zajedno s rješenjem za Hammov izbor u izvanrednoga profesora.

Svibnja 1954. Stj. Ivšić i supotpisnik A. Barac predlažu da se M. Hraste izabere u redovnoga profesora (tzv. prvo čitanje, u to doba izbori u profesora idu u dva čitanja, a M. Hraste da se raspiše natječaj »za popunjenje jednog mjesta izvanrednog profesora pri katedri za hrvatski ili srpski jezik« (F 31. 5. 1954). M. Hraste izabran je »za redovnoga profesora katedre za hrvatski ili srpski jezik« 28. 6. 1954. (F). Na istoj sjednici Ivšić predlaže izbor lektora ili honorarnoga nastavnika za ukrajinski, češki, poljski i makedonski jezik, što dodatno pokazuje nastojanja na snaženju IX. studijske grupe, tj. studija slavistike. Na istoj sjednici, budi još i to rečeno, odobrena je D. Brozoviću tema doktorata »Mjesto hrvatsko-srpskih pravopisa među slavenskim pravopisima« te je za referenta izabran M. Hraste (F 28. 6. 1954).40

Prvo čitanje prijedloga da se »za izvanrednog profesora pri katedri za hrvatski ili srpski jezik« izabere Lj. Jonke bilo je 25. 10. 1954. (F). Jonke je jednoglasno izabran u drugome čitanju 13. 11. 1954. (F). Pritom je Z. Škreb kao tajnik Hrvatskoga filološkoga društva posebno istaknuo da je Stj. Ivšić zbog svoje bolesti bio predložio da časopis Jezik uređuje upravo Jonke te da je Jonke »podigao list na visinu« (F 13. 11. 1954). Časopis Jezik izlazi od 1952.

Istaknimo još jednom formulaciju kako je zabilježena u zapisniku sjednice (isticanje naše):

Prema tome je dr. Jonke jednoglasno izabran za izvanrednog profesora pri katedri za hrvatski ili srpski jezik.

(F 13. 11. 1954)

Na sjednici 7. 3. 1955. (F) samo je konstatirano da je zaključkom Sveučilišnoga savjeta izbor potvrđen, katedra se ne spominje. Što svime time želimo reći? – Izbor budućega dijalektologa Z. Junkovića te napredovanja načelno dijalektologa M. Hraste i načelno standardologa Lj. Jonkea odvili su u prvoj polovici 1950-ih na jednoj te istoj katedri, a ona se do kraja kalendarske godine 1954. zove »katedrom za hrvatski ili srpski jezik«.

IX. Stvari se s ustrojem Katedre za hrvatski ili srpski jezik – koliko se na temelju zapisnikâ fakultetskih Vijeća može zaključiti – neobično usložnjavaju početkom kalendarske 1955.

O stanju u Slavenskom institutu raspravljalo se na fakultetskome Vijeću gotovo redovito od prosinca 1952. Tako je primjerice 20. 12. 1952. (F) podnesen »izvještaj o prilikama u Slavenskom institutu«, raspravljalo se o problemu prostora. Potom su 11. 3. 1953. (F) izneseni »naučni zadaci Slavenskog instituta«, Vijeće je izvještaj primilo. Potom se 1. 7. 1953. (F) raspravljalo o »Statutu za seminare u okviru Slavenskog instituta« te o »izmjenama u nastavnom planu VIII. i IX. grupe« (grupe postaju dvopredmetne). O Statutu je zapisano:

IV. Nacrt Statuta za seminare u okviru Slavenskog instituta čita prof. Barac, a vijeće taj nacrt prihvaća.

(F 1. 7. 1953)

Potom je 23. 1. 1954. (F) odobrena »izmjena u Pravilniku za organizaciju i rad Seminara za slavensku filologiju«:

VI. Slavenski institut predložio je, da se u Pravilniku za organizaciju i rad Seminara za slavensku filologiju odobre neke izmjene, koje čita prof. dr. Barac, a Vijeće predložene izmjene odobrava.

(F 23. 1. 1954)

Pitanje prostorija Slavenskog instituta, Engleskoga i Njemačkoga seminara poteglo se 28. 6. 1954. (F). Najzad se 18. i 22. 12. 1954. (F) među ostalim nacrtima pretresao i »nacrt statuta Slavenskog instituta«. Nažalost o svim tim nacrtima i promjenama pravilnika i statuta imamo samo veoma šture zapisničke bilješke, ništa od popratnih spisa – pa ni cjelovitih tekstova nacrta i statuta – nije sačuvano.41 K tomu se 2. 7. 1954. (F) na fakultetskoj razini izborom odbora za nacrt pristupilo izradi fakultetskoga Statuta. Prihvaćena su primjerice načela dvopredmetnosti i slobodnoga kombiniranja predmeta. Potom je 18. 12. 1954. (F) izabran »odbor za redigiranje nacrta Statuta Filozofskoga fakulteta«, a nacrt Statuta pretresao se ponovo 2. 12. 1955. i 3. 1. 1956. (F). Novu organizaciju Fakulteta iz 1954–56. konstatiraju i kroničari poput Adamčeka (1969: 67) i Agičića (1998: 19). Doduše u sjedničkim zapisnicima ne nalazimo bilješku o konačnim glasanjima i prijedlozima statutâ. Sve te reforme nisu bile uvjetovane samo željom da se studij osvježi i uskladi sa suvremenim potrebama nego i novim zakonom o sveučilištima iz 1954. i prijelazom na društveno upravljanje, čime se Fakultet počeo pretvarati u samoupravnu ustanovu (Adamček 1969: 67).

Kako rekosmo, ne znamo što je u novome statutu Slavenskog instituta pisalo, je li on i kako uredio popis katedara i njihove nazive (a možemo pretpostaviti da jest), ali promjene su u zapisnicima fakultetskoga Vijeća od početka kalendarske 1955. više nego vidljive. Doduše ne posve jasne ni dosljedne. Uostalom već je činjenica da do promjena dolazi s kalendarskom, a ne školskom, tj. akademskom godinom u sveučilišnim okvirima neobična.

Tako se 29. 1. 1955. (F) raspisuju dva natječaja na kojima se prvi put (!) – koliko zasad možemo reći – razdvojeno navode dva odjelita jezična područja: za suvremeni jezik i za historiju jezika. S obzirom na nedosljednost i osjetljivost podataka pribilježit ćemo kako stoji i u dnevnome redu i u tijelu zapisnika. U dnevnome je redu ovako (sva isticanja bit će naša):

12. Prijedlog za raspis natječaja za popunjenje:

a) jednog mjesta asistenta za suvremeni hrv. ili srp. jezik,

b) " hist. hrv. ili srp. jezika,

c) " narodnu književnost,

d) " slovenski jezik i književnost,

e) " rusku književnost,

f) " talijanski jezik.

(F 29. 1. 1955)

U tijelu zapisnika ovako:

XII. Dekan referira o slijedećim prijedlozima za raspisivanje natječaja:

a) za jedno mjesto asistenta za suvremeni hrvatski ili srpski jezik, koji Vijeće prihvaća i izabire za referenta prof. dr. Lj. Jonkea.

b) asistenta za historiju hrv. ili srp. jezika, koji također Vijeće prihvaća, a za referenta izabire prof. dr. Matu Hrastea.

c) [...]

(F 29. 1. 1955)

Podsjećamo samo usput na činjenicu da su se zapisnici uvijek ovjeravali, dakle pregledavali i da su bili podložni promjenama na temelju pismenih podnesaka i sl. O tome se na Vijeću i raspravljalo (usp. npr. F 15. 10. 1955, rasprava G. Gamulina i J. Torbarine o reviziji zapisnika). Zapisničar je u to doba dugo bio Stj. Stubičan. Na sjednici u ožujku, rekosmo već, potvrđen je izbor Lj. Jonkea u izvanrednoga profesora te konstatirano sljedeće:

Saopćenja:

4) Zaključkom Fakultetskog savjeta raspisan je natječaj za popunjenje asistentskih mjesta pri katedri za suvremeni hrv.-srp. jezik, za historiju hrv.-srp. jezika, za slovenski jezik i književnost, za ruski jezik i književnost i talijanski jezik i književnost.

(F 7. 3. 1955)

Primijetimo da naziv jezika nije pisan sa »ili« kao u dnevnome redu, nego kao koordinirana složenica s crticom. Taj terminološki nesklad bio bi kuriozitet sam po sebi da na svibanjskoj sjednici odluka o izboru nije u dnevnome redu zapisnika sročena ovako:

14. Isto [tj. izvještaj odbora za ocjenu rezultata natječaja] za jedno mjesto asistenta pri katedri za hrv. ili srpski jezik, a za područje dijalektologije i historije jezika i prijedlog, da se na to mjesto izabere Moguš Milan;

15. Isto za područje suvremenog hrv. ili srp. jezika i prijedlog, da se na to mjesto izabere Stjepan Babić, dipl. filozof;

(F 13. 5. 1955)

Dakle tu imamo »područja« unutar jedne katedre. U tijelu zapisnika ipak je ovako, s punim imenima dviju katedara:

XIV. Izvještaj o rezultatu natječaja čita prof. dr. Mate Hraste kao referent.

Nakon pročitanog izvještaja prešlo se na glasovanje, jer se u raspravi nitko nije javio za riječ.

U javnom glasovanju izabran je Moguš Milan za asistenta pri katedri za Historiju i dijalektologiju hrv. ili srpskog jezika.

XV. Izvještaj o rezultatu natječaja čita prof. dr. Jonke kao referent.

Nakon pročitanog izvještaja prešlo se na glasovanje, jer se u raspravi nitko nije javio za riječ.

U javnom glasovanju izabran je Stjepan Babić za asistenta pri katedri za suvremeni hrvatski ili srpski jezik.

(F 13. 5. 1955)

Na stranu veliko i malo početno slovo. Katedre su jasno i glasno imenovane. Na jednu je izabran budući dijalektolog i povjesničar hrvatskoga jezika M. Moguš (1927–2017), na drugu budući standardolog Stj. Babić (1925–), koji će na Katedri za hrvatski standardni jezik ostati do umirovljenja 1991. i postati jedan od najznamenitijih jezikoslovnih kroatista, Jonkeov nasljednik u Jeziku, koji će uređivati četiri desetljeća, pisac gramatika (1966, sa Stj. Težakom), pravopisa (1971, s B. Finkom i M. Mogušem), kapitalne Tvorbe riječi u hrvatskome književnom jeziku (1986), suautor Akademijine gramatike (1991).

Potvrda Babićeva izbora u asistenta konstatirana je među dekanovim »Saopćenjima« na sjednici 15. 10. 1955. (F), kad su potvrđeni i izbori M. Zorića, B. Lászla, St. Lasića i N. Miličevića. Također je konstatirano da je »red. prof. dr. Stjepanu Ivšiću sa danom 30. IX. 1955. radi napunjenih godina starosti« prestala služba na fakultetu. Na dekanov prijedlog (Z. Bujas) izražava se »zapisnička hvala za dugogodišnji uspješan rad na fakultetu« (F 15. 10. 1955).

Prema tomu mogli bismo reći da se od početka kalendarske 1955. dvije katedre konačno jasno razlikuju te da našoj prvo ime bijaše »Katedra za suvremeni hrvatski ili srpski jezik«. Međutim već na lipanjskoj sjednici ak. god. 1954/55. ova je točka dnevnog reda:

17/ Isto takav prijedlog prof. dr. Mate Hraste, da se raspiše natječaj za popunjenje jednog mjesta asistenta pri katedri za hrv. ili srpski jezik za područje dijalektologije i historije hrv. ili srpskog jezika.

(F 9. 6. 1955)

U tijelu zapisnika ovako, velika i mala slova pišemo kako su zabilježena:

XVII. Na prijedlog prof. dr. Mate Hraste vijeće zaključuje, da se stavi prijedlog za raspis natječaja za popunjenje jednog mjesta asistenta pri katedri za hrv. ili srpski jezik za područje Dijalektologije i Historije jezika.

(F 9. 6. 1955)

Katedra je opet imenovana na stari, sinkretičan način, s dodatkom »područja«. Usput, na toj lipanjskoj sjednici izabran je asistent za narodnu književnost T. Čubelić, koji je dotad predavao i metodiku, čime je zaživjela i današnja Katedra za hrvatsku usmenu književnost.42

Lipanjski natječaj za asistenta zaključen je na sjednici 2. i 3. 12. 1955. (F), za asistenta je »pri katedri za hrv. ili srp. jezik« ponovo izabran Z. Junković, i to bez dodatka »za područje«. Junković je, vidjeli smo, biran i dvije godine prije, 22. 12. 1953. (F). Junkovićeva karijera na Fakultetu imala je zanimljiv i relativno kratak vijek prije no što je 1963. trajno otišao u Francusku, što se vidi već prema tim dvama izborima. Zato je nejasno zašto Samardžija (1998: 127) i Kuzmić (2016) navode da je na Fakultet došao 1958. Ak. god. 1958/59. i 1959/60. Junković je proveo na specijalizaciji u Parizu pa se na fakultetskome Vijeću 23. 9. 1960. (F) raspravljalo o produžetku njegova boravka ondje. M. Hraste kazao je tada da je on sam »najviše oštećen što bi Junković ostao treću godinu u Parizu, ali nemam ništa protiv produženja«. Dekan i Vijeće imali su pa je Junkoviću produženje dopusta odbijeno. Na sljedećoj je sjednici, 21. 10. 1960. (F), Junković stoga dao otkaz, koji je ponovo izazvao zanimljivu raspravu – neki su se članovi Vijeća zalagali da mu se umjesto otkaza dade dopust za Pariz, neki su bili neumoljivi i »principijelni«, neki su promijenili mišljenje jer nisu bili upoznati sa svim detaljima – te je nakraju otkaz prihvaćen. Najzad je Odsjek za slavistiku »mjesto asistenta pri katedri za dijalektologiju i historiju hrvatsko-srpskog jezika« stavio na raspolaganje »onome tko ga prihvaća« (F 23. 10. 1960), ali sam je doskočio jadu pa je 26. 11. 1960. (F) na Vijeću već bio izvještaj o izboru asistenta J. Vončine (v. dalje § X). Junković je za asistenta pri Katedri ponovo izabran 7. 7. 1961. (F), a 1963. trajno otišao (Kuzmić 2016).

Na sjednici 2. i. 3. 12. 1955. predložen je raspis još jednoga natječaja, koji je ostao zabilježen samo u dnevnome redu jer je u nastavku sjednice 3. 12. 1955. konstatirano da će se natječaji usvojiti, ali raspisivati ako bude financijskih sredstava:

15) Prijedlog prof. dr. M. Hraste, da se raspiše natječaj za popunjenje jednog mjesta asistenta pri katedri za hrv. ili srp. jezik za područje suvremenog književnog jezika.

(F 2. 12. 1955)

Kratak kakav jest, prijedlog je višestruko zanimljiv. Katedra je opet imenovana jedinstveno »za hrvatski ili srpski jezik«, navedeno je »područje«, a to područje navedeno je na nov način – suvremeni književni jezik. K tomu zanimljivo je da prijedlog podnosi M. Hraste, a ne Lj. Jonke, koji je na dotičnoj sjednici dakako bio. Možda je malo manje neobično ako znamo da je M. Hraste uskoro predlagao i raspise natječaja pri Katedri za noviju hrvatsku književnost (F 21. 4. 1956), Katedri za stariju hrvatsku književnost (F 12. 6. 1956), Katedri za jugoslavensku književnost s osobitim obzirom na srpsku književnost (F 28. 6. 1956).

Izvještaj o natječaju predloženome 2. 12. 1955. (F) došao je na listopadsku sjednicu 1956:

4) Izvještaj referenta za ocjenu rezultata natječaja za popunjenje mjesta asistenta pri Katedri za suvremeni hrvatsko-srpski jezik i prijedlog da se na to mjesto izabere Krunoslav Pranjić.

(F 9. 10. 1956)

Ime katedri nema onaj dodatak »književni (jezik)«, a ime jezika pisano je s crticom. Točka je u tijelu zapisnika zabilježena ovako:

Toč. 4. Izvještaj referenta za ocjenu rezultata natječaja za popunjenje mjesta asistenta pri Katedri za suvremeni hrvatsko-srpski jezik i prijedlog da se na to mjesto izabere Krunoslav Pranjić.

Referat čita prof. dr. Ljudevit Jonke.

Od 4 natjecatelja referent predlaže, da se izabere Krunoslav Pranjić.

Dekan – otvara raspravu. Nitko se od članova Vijeća nije javio za riječ, pa se prešlo na glasovanje.

Vijeće izabire većinom glasova Pranjić Krunoslava za asistenta.

Od glasovanja se ustegao prof. dr. Milovan Gavazzi.

(F 9. 10. 1956)

Tako je početkom ak. god. 1956/57. Katedra poslije Stj. Babića dobila i svojega drugog asistenta, K. Pranjića (1931–2015), poslije utemeljitelja Katedre za stilistiku (v. dalje § XII).43 K tomu – čini se barem na temelju zapisnikâ – ime se Katedri najzad ustalilo kao »Katedra za suvremeni hrvatsko-srpski jezik«. Međutim kad su ožujka 1957. pojedini članovi trebali biti reizabrani, ocjenjivači su izabrani s ovako šturo formuliranim katedarskim imenom:

Toč. 3. Izbor ocjenjivačkih komisija i ocjenjivača za ocjenu rezultata natječaja u vezi sa reizbornošću.

Na prijedlog dekana izabrane su komisije i ocjenjivači, i to:

[...]

10) za Marina Somborca, predavača pri katedri za hrv.-srp. jezik izabrani su prof. dr. Mate Hraste i prof. dr. Ljudevit Jonke.

[...]

15) za Stjepana Babića, asistenta pri katedri za hrv.-srp. jezik izabran je prof. dr. Ljudevit Jonke.

(F 29. 3. 1957)

M. Somborac reizabran je u zvanje predavača »za hrv.-srp. jezik« 25. 4. 1957. (F), a Stj. Babić u zvanje asistenta »pri katedri za hrvatsko-srpski jezik« 28. 6. 1957. (F), na sjednici na kojoj je J. Šidak predložio »da se raspravi pitanje uvođenja hrv.-srp. jezika kao pomoćnoga predmeta za sve grupe, koje ga nemaju u svom nastavnom planu«. Prijedlog je ponovljen 7. 12. 1957. (F). Odlučeno je da će Slavenski institut nastavu organizirati ako predmet uđe u nastavni plan. Prijedlog je bio potaknut sve slabijim poznavanjem jezika, koje su profesori primjećivali, pa su tako u nekoliko navrata Lj. Jonke i J. Šidak predlagali da se provjera znanja hrv.-srp. jezika uvede kao dio stručnog ispita za srednjoškolske profesore.

Ožujka 1958. M. Hraste predložio je raspis natječaja za lektora pri Katedri:

8) Prijedlog prof. dr. M. Hraste, da se predloži raspis natječaja za jedno mjesto lektora pri Katedri za hrv.-srp. jezik.

(F 10. 3. 1958)

Kako vidimo, ime Katedri u zapisniku opet je šturo. Lektor je u ono doba bilo zvanje više od predavača, a to je na Katedri bio M. Somborac. Somborac je jednoglasno »izabran za lektora za hrvatsko-srpski« 30. 6. 1958. (F), ali tada nije zabilježeno na kojoj katedri. Nažalost u drugoj polovici 1950-ih očito se ništa važno nije događalo na Katedri za povijest i dijalektologiju hrvatskoga jezika pa ni ime te katedre u zapisnicima ne nalazimo. Da nije tako, mogli bismo usporediti ima li dosljedne razlike u imenovanju dviju paralelnih katedara.

Od naših katedarskih stvari do kraja 1950-ih pribilježit ćemo samo još jedno gostovanje. Tih godina razvila se naime praksa pozivanja inozemnih stručnjaka da održe predavanja. Tako 10. 1. 1958. sjednički zapisnik bilježi prijedlog Lj. Jonkea da se na gostovanje pozove B. Havránek, poznati pripadnik poslijeratnoga doba praškoga jezikoslovlja. Prijedlog su poduprli M. Hraste i J. Hamm te je on prihvaćen. Lj. Jonke, koji je poslije studija u Zagrebu 1930–1932. u Pragu studirao slavistiku i bohemistiku (v. Samardžija 1990), u kroatistici je znan kao prvi koji je u nas širio spoznaje praške sociolingvistike i teorije standardnoga jezika.

X. Listanjem fakultetskih zapisnika kroz desetljeća lako se dolazi do spoznaje o neprestanim reformama. Fakultet – tako je i nažalost danas – gotovo je stalno u procesu nekakve reforme nastavnih planova, statuta, organizacije, režima studija. Teško je sve te reforme i pratiti, a zebnja hvata pri pomisli na energiju koja se u to desetljećima troši. Na sjednici 10. 7. 1958. (F) komisije za statut, za nastavni plan i program te za sistematizaciju podnijele su izvještaj, a dekan je ustvrdio da je »posao u glavnom uspješno svršen«. Nove su promjene pred vratima. O fakultetskome Statutu raspravlja se na brojnim izvanrednim sjednicama ak. god. 1958/59, tj. na zajedničkim sjednicama »Fakultetskog savjeta i Fakultetskog vijeća«. Posljedica je bila »nova reorganizacija fakulteta: stvoreni su odsjeci, koji su ujedinjavali srodne katedre« (Agičić 1998: 19). Dekan je 26. 6. 1959. (F) priopćio »da je nacrt Statuta prihvaćen u Sveučilišnom savjetu sa vrlo malim izmjenama« te »da je u Sveučilišnom savjetu odobrena sistematizacija radnih mjesta. Oboje ide na Izvršno vijeće radi konačnog odobrenja.« Početkom ak. god. 1959/60. raspravljalo se o primjeni novoga fakultetskog Statuta te o stanju gradnje nove fakultetske zgrade (F 22. 9. 1959). Ako se ne varamo, odsjeci se u sjedničkim zapisnicima počinju spominjati spočetka kalendarske 1960. Kako ćemo vidjeti, Odsjek za jugoslavistiku tada još nije oformljen, nego je stari zajednički Slavenski institut preimenovan u Zavod za slavensku filologiju, a počinje se spominjati i Odsjek za slavistiku.44 Nakon što je J. Hamm početkom ak. god. 1960/61. otišao u Beč (v. gore § VI), dužnosti pročelnika Odsjeka za slavistiku i šefa Katedre za slavistiku preuzeo je Lj. Jonke (F 23. 12. 1960).45 Popis katedara (njihovih točnih naziva) koje su Odsjek činile nije nam dostupan, ali već u svibnju 1959. pojavljuju se u sjedničkome zapisniku dva zbunjujuća prijedloga za natječaje:

8) Prijedlog prof. dr. Mate Hraste, da se predloži raspis natječaja za mjesto redovnog profesora hrvatskog ili srpskog jezika s osobitim obzirom na suvremeni književni jezik.

(F 8. 5. 1959)

11) Stavljanje prijedloga za raspis natječaja za ponovni izbor asistenata i to:

a) za 2 mjesta pri katedri za dijalektologiju i historiju hrvatskog ili srpskog jezika;

b) 1 mjesta pri katedri za suvremeni hrvatski ili srpski jezik;

c) [...]

(F 8. 5. 1959)

Vidimo da je u prvome katedra neimenovana, u drugome su katedre razlučene, ali naziv jezika ne piše se s crticom, nego sa »ili«. U tijelu zapisnika bilježenje je isto takvo. Zanimljivo je da je za prvi natječaj imenovano povjerenstvo M. Hraste, Stj. Ivšić i »prof. dr. Mihajlo Heranović iz Beograda«. Sva je prilika da je riječ bila o Mihailu Stevanoviću.

Na rujanskoj sjednici 1959. dekan je predložio raspis natječaja za nekoliko reizbora, između ostalih ovaj:

Toč. 17. [...]

b) jednog izvanrednog profesora pri katedri za suvremeni hrvatsko-srpski jezik.

(F 29. 9. 1959)

Katedra je imenovana, naziv jezika zabilježen je s crticom, ali nije posve jasno zašto je riječ o reizboru u izvanrednoga profesora. Izvanredni profesor na Katedri tada je Lj. Jonke, a on je sasvim vjerojatno imao uvjete za redovnoga, kako je Hraste u svibnju i bio predložio. Tako i bi, pa je na prosinačkoj sjednici 1959. bila sljedeća točka, opet s drugačijim imenom Katedre:

7) Izvještaj komisije za ocjenu rezultata natječaja za popunjenje mjesta redovnog profesora na katedri za hrvatsko-srpski suvremeni jezik, i prijedlog, da se na to mjesto izabere dr. Ljudevit Jonke.

(F 4. 12. 1959)

Jonke je izabran jednoglasno, a veliki germanist Z. Škreb ponovo je kao i kod Jonkeova izbora u izvanrednoga profesora (usp. § VIII, F 13. 11. 1954) osjetio potrebu pohvaliti kandidata: »ističe, da prof. Jonke spada među malobrojne ljude koji su svojom trezvenošću, ozbiljnošću i radom u našem krugu i javnom životu postigli vidne rezultate« (F 4. 12. 1959).46 Samardžija piše da je Jonke u redovitoga profesora promaknut 1960. (1990: 8), kad je izbor doista i potvrđen, o čemu je dekan fakultetsko Vijeće izvijestio 15. 4. 1960. (F).

Izvještaj za ona tri asistentska reizbora (usp. F 8. 5. 1959) podnesen je u prosincu:

Izvještaji ocjenjivača rezultata natječaja za ponovan izbor (reizbornost) [...]:

9) Isto za 2 mjesta asistenata pri katedri za dijalektologiju i historiju hrvatsko-srpskog jezika i prijedlog da se na ta mjesta izaberu:

a) Moguš Milan i

b) Junković Zvonimir.

[...]

12) Isto za 1 mjesto asistenta pri katedri za hrvatsko-srpski suvremeni jezik i prijedlog da se na to mjesto izabere Pranjić Krunoslav.

(F 26. 12. 1959)

Sva trojica jednoglasno su potvrđena, redoslijed pridjeva u našoj Katedri opet je »okrenut«.

Budući da se na prijelazu 1950-ih i 1960-ih katedra za suvremeni jezik s jedne i katedra za povijest i dijalektologiju s druge strane dosljedno razlikuju, paralelno praćenje polako ćemo privesti kraju.47 Dalje ćemo pratiti samo prvu, prethodnicu današnje Katedre za hrvatski standardni jezik, koja se od kraja 1950-ih manje-više dosljedno naziva »Katedrom za suvremeni hrvatsko-srpski jezik«.48 Priču o današnjoj Katedri za dijalektologiju i povijest hrvatskoga jezika završit ćemo izborom asistenta J. Vončine, koji je – kako smo gore već bili najavili – došao nekako namjesto Z. Junkovića. Vončina je »za asistenta pri katedri za dijalektologiju i historiju hrvatsko-srpskog jezika« jednoglasno izabran 26. 11. 1960. (F). Referirao je Lj. Jonke. Na istoj je sjednici Stj. Babić jednoglasno »ponovo izabran za asistenta pri katedri za suvremeni hrvatsko-srpski jezik«. Referirao je također Lj. Jonke. Najzad na istoj je sjednici »pri katedri za slavensku filologiju« ponovo za asistenta jednoglasno izabran E. Hercigonja (prvi put biran 15. 2. 1957. (F)). I tu je referirao Lj. Jonke.

Što se naše Katedre tiče, sjednica Vijeća 17. 2. 1961. (F) zanimljiva je zbog prijedloga Odsjeka za slavistiku da se članovi »koji su sudjelovali u izradi Pravopisa« predlože za Prvomajsku nagradu NR Hrvatske. To bijahu J. Hamm, M. Hraste i Lj. Jonke (te Sl. Pavešić, koji nije bio na Fakultetu, nego u Institutu za jezik JAZU). Znamo da je Lj Jonke 27. 4. 1961. doista odlikovan Ordenom rada s crvenom zastavom (v. Samardžija 1990: 9). Budućnost će međutim krenuti u krivom smjeru pa će 1971. Jonke povući potpis sa zaključaka tzv. novosadskoga dogovora (idem: 120), na temelju kojega je nagrađeni Pravopis nastao.

Što se Odsjeka za slavistiku tiče, nije nezanimljivo da su 16. 4. 1961. (F) M. Hraste i Lj. Jonke, odnosno M. Hraste i F. Petrè predložili gostovanja profesora M. Stevanovića iz Beograda i R. Olescha iz Kölna. Potom je 7. 7. 1961. (F) Odsjek predložio da Stj. Babić u sljedećoj ak. god. 1961/62. vodi kolegij »Uvod za slavistiku i lingvistiku« (sic!).49

Na prvoj sjednici ak. god. 1961/62. ondašnja Katedra za suvremeni hrvatsko-srpski jezik dobila je poslije Stj. Babića i K. Pranjića i svojega trećeg asistenta – J. Silića:

Tač. 8. Izvještaj Komisije za ocjenu rezultata natječaja za popunjenje mjesta asistenta pri katedri za suvremeni hrvatsko-srpski jezik i prijedlog da se na to mjesto izabere Silić Josip;

Izvještaj čita dr. Lj. Jonke.

Silić Josip jednoglasno je izabran za asistenta pri katedri za suvremeni hrvatsko-srpski jezik.

(F 27. 9. 1961)

Poput prve dvojice i Silić će (1934–2019) poslije ostvariti blistavu znanstvenu i nastavnu karijeru sintaktičara, fonologa i standardologa, pisca udžbenika, pravopisa i gramatika.

Usput budi rečeno da je na istoj sjednici na Zavodu za fonetiku na mjesto »asistenta za fonetiku hrvatsko-srpskog jezika« izabrana Ema Jelić-Leskovar, koja će već 1962. s Lj. Jonkeom i K. Pranjićem objaviti Audio-vizualni tečaj hrvatskosrpskog jezika s LP-pločama.

U sam početak 1960-ih pada i osnutak Tečaja hrvatskoga jezika za strance, što ga »dne 1. siječnja 1962. prof. dr. Petar Guberina osniva u Zavodu za fonetiku« (Samardžija 1998: 128). Prva ugovorna lektorica bila je M. Cesarec. U travnju 1966. Tečaj će biti »pridijeljen Odsjeku za kroatistiku« (idem: 129), a ujesen 1966. pridružit će mu se lektorica B. Kepeski. Tečaj danas djeluje pod imenom »Croaticum – Centar za hrvatski kao drugi i strani jezik« pri Odsjeku za kroatistiku i stručno povezan s Katedrom za hrvatski standardni jezik.

Pregled »dugih« 1950-ih završit ćemo pred kraj ak. god. 1961/62, prve u novoj zgradi na Trnju (mlađim čitateljima treba naglasiti da se sve dosad spomenuto događalo u staroj sveučilišnoj zgradi, današnjoj zgradi Rektorata i Pravnoga fakulteta). Tad se na fakultetskome Vijeću pojavila točka dnevnoga reda koju su kroničari nekako previdjeli (npr. Samardžija 1998), a riječ je ni manje ni više nego o začetku današnjeg Odsjeka za kroatistiku:

Tač. 8. Prijedlog Odsjeka za slavistiku da se organizira poseban Odsjek za slavenske jezike i književnost [sic!];

Prijedlog čita dr F. Petrè.

Iza kraće diskusije zaključeno je da se donošenje odluke odgodi do iduće sjednice a prije toga da se taj prijedlog još jednom šire raspravi na Odsjeku za slavistiku.

(F 4. 5. 1962)

Petrè je prijedlog iznio kao tadanji pročelnik Odsjeka. Doista, na lipanjskoj sjednici 1962. odluka je donesena (isticanje naše):

Tač. 6. Prijedlog Odsjeka za slavistiku da se organizira poseban Odsjek za slavenske jezike i književnosti;

Na temelju zaključaka i prijedloga Odsjeka za slavistiku zaključeno je da se taj Odsjek podijeli na 2 Odsjeka i to:

1) Odsjek za jugoslavenske jezike i književnosti i

2) Odsjek za slavenske jezike i književnosti.

3) Zavod za slavistiku ostaje kao zajednički.

(F 7. 6. 1962)

Do sljedeće velike promjene došlo je tek 1990, kad je Odsjek prvo preimenovan u Odsjek za kroatistiku i južnoslavenske filologije, a potom su katedre za slovenistiku, serbistiku i makedonistiku ušle u sastav Odsjeka za slavistiku (danas su dio Odsjeka za jugoslavistiku), čime je Odsjek za kroatistiku posve osamostaljen (Samardžija 1998: 130), negdje 1993/94.50

XI. Preskočit ćemo sada dobar dio 1960-ih i spustiti se na njihov kraj, kad se vrijeme naše Katedre opet nekako zgušnjava. Ak. god. 1968/69. bila je zadnja lektoru M. Somborcu pa je Odsjek za jugoslavenske jezike i književnosti već u lipnju 1969. počeo tražiti zamjenu:

Tač. 6. Rješavanje o prijedlogu Odsjeka za jugoslavenske jezike i književnosti da se raspiše natječaj za popunjenje mjesta lektora za hrvatskosrpski jezik kao opći predmet;

Dekan – u ime Vijeća zahvaljuje se drugu Somborcu na dosadašnjem radu na Fakultetu, jer odlazi u penziju.

Dr M. Ratković – Odsjek će se na svom sastanku oprostiti sa Marinom Somborcem. Zatim veoma pohvalno govori o dosadašnjem radu druga Somborca, te mu se zahvaljuje na dugogodišnjoj suradnji.

M. Somborac – izjavljuje da su se svi članovi ovoga Fakulteta veoma drugarski odnosili prema njemu i svima se zahvaljuje.

Raspis natječaja za mjesto lektora za hrvatskosrpski jezik odgađa se za jesen.

(F 19. 6. 1969)

Nije Somborac posve nestao s Fakulteta jer je na istoj sjednici odobren prijedlog Odsjeka da se sa Somborcem sklopi ugovor za održavanje ispita u ak. god. 1969/70. Primijetimo usput »nov« naziv jezika u odnosu na onaj spočetka 1960-ih, »hrvatskosrpski«. Sličan prijedlog Odsjeka ponovljen je 26. 12. 1969. (F) i tada se jezik zove »hrvatski ili srpski«.

Obećano – učinjeno, prijedlog raspisa natječaja ponovljen je na prvoj jesenskoj sjednici (F 25. 9. 1969). Izabrana je komisija za ocjenu rezultata (Lj. Jonke, M. Ratković, Stj. Babić), no za rezultate natječaja i izbor Z. Vincea trebalo je pričekati sve do 6. 3. 1970. (F). Vince još 1956. »postaje asistent na Filozofskom fakultetu u Zadru, na kojem je bio jedan od organizatora slavističkog studija, ali mu unatoč tome nije bilo omogućeno da na tom fakultetu postane docent. Poslije je (1961–1969) radio na Akademijinu Institutu za jezik« (Pranjković 1998: 130). Fakultetski zapisnici bilježe da mu je kao zadarskom asistentu u Zagrebu izabrano povjerenstvo za doktorat (F 30. 4. 1958), da je povjerenstvo (J. Hamm i Lj. Jonke) doktorat ocijenilo te da je izabrano povjerenstvo za obranu (F 11. 6. 1958), da mu je prihvaćena habilitacijska radnja i odobren daljnji habilitacijski postupak (F 16. 1. 1960). Habilitacijsko predavanje Vince je – kako je to tada bio običaj – održao na početku sjednice 15. 4. 1960. (F). Predavanje pod naslovom »Značenje Adolfa Webera-Tkalčevića i Vatroslava Jagića u razvitku našeg književnog jezika« ocijenjeno je uspjelim te je kandidatu priznat »naslov naslovnog docenta za područje: "Hrvatsko-srpskog književnog jezika"«. Vince je, tada »viši naučni suradnik Instituta za jezik JAZU«, 6. 3. 1970. (F) izabran za »višeg predavača hrvatskosrpskog književnog jezika«. Jezik je dakle opet »hrvatskosrpski«.

Kolebanja u nazivu Katedre i jezika nisu prestala. Studenoga 1969. nahodimo ovaj prijedlog:

Tač. 37. Prijedlog Katedre za hrvatski ili srpski književni jezik da se odobri gostovanje Aloisa Jedličke, red. prof. Filozofskog fakulteta u Pragu.

Odobrava se.

(F 6. 11. 1969)

Drugim riječima, običaj pozivanja poznatih stranih jezikoslovaca nije prestao, Jonke je nastavio gajiti veze s Pražanima te je 14. 1. 1970. (F) izvijestio o studijskome boravku u ČSSR. Odsjek je pak ponovo ugostio R. Olescha (F 26. 12. 2019).

U siječnju 1970. prijedlog za promaknuće Stj. Babića Katedru zove drugačije:

6. Prijedlog Odsjeka za jugoslavenske jezike i književnosti da se raspiše natječaj za popunjenje mjesta izvanrednog profesora na Katedri za hrvatskosrpski književni jezik.

(F 14. 1. 1970)

Na toj sjednici, inače, Odsjek je predložio i osnutak »slavističkoga seminara zagrebačkoga sveučilišta«, tj. današnje Zagrebačke slavističke škole. Babić je u izvanrednoga profesora »pri Katedri za hrvatskosrpski književni jezik« izabran na sjednici 28. 5. 1970. (F).

Ak. god. 1970/71. zapela nam je za oko tek jedna odobrena studentska molba – 22. 3. 1971. (F) studentu Marku Samardžiji odobrena je molba da diplomira u toku VIII. semestra. Vrijedan student M. Samardžija vjerojatno nije slutio da će se uskoro obresti na Katedri.51

Taj isti M. Samardžija, rekosmo već, tridesetak godina poslije zapisat će da Katedra od 1970. nosi naziv »Katedra za suvremeni hrvatski književni jezik« (1999 [2002: 223]). Prema zabilježenomu tekstu natječaja za Stj. Babića to nismo mogli potvrditi, ali da je tako moglo biti 1972, vidi se iz prijedloga natječaja za reizbor K. Pranjića u docenta:

7) Isto Odsjeka za jugoslavenske jezike i književnosti da se raspiše natječaj za popunjenje mjesta docenta za suvremeni hrvatski književni jezik (dr. Krunoslav Pranjić)

(F 21. 11. 1972)

Trebalo je izabrati povjerenstvo. Točka je u zapisniku zabilježena šturo (doduše početkom 1970-ih sve su točke zabilježene šturo), ali znakovito:

Ad 7)

Jonke – prof. Moguš ako Jonka [sic!] ne prihvati

Guberina

Babić

Cvjetičanin – Prof. Jonke je prihvatio ostavku za godinu dana i tretirati ga kao člana Vijeća

Dekan – Da li ste pitali prof. Jonkea.

(F 21. 11. 1972)

Jonkea na sjednici nije bilo. Vremena su poslije sloma Hrvatskoga proljeća opora, što se itekako odrazilo na fakultetski položaj Lj. Jonkea, zadnjega predsjednika Matice hrvatske prije njezina ukinuća 1971. »U proljeće 1972. Ljudevitu Jonkeu preporučeno je da zaključno s tekućom akademskom godinom [tj. 1971/72.] prestane održavati sveučilišnu nastavu i uzme tzv. studijsku godinu na kraju koje je ispunio uvjete za mirovinu« (Samardžija 1990: 126). Na fakultetskoj sjednici 21. 11. 1972. (F) u dekanovim obavijestima zabilježeno je samo ovo:

Točka 2.

[...]

i) Čita pismo prof. Jonkea

(F 21. 11. 1972)

O sadržaju pisma znamo posredno, iz dopisa Nastavničkog ogranka OOSK (Osnovna organizacija Saveza komunista) upućenoga Vijeću Filozofskoga fakulteta. Prenosi ga u dijelovima Stj. Babić (2001: 272–274) i datira 21. 12. 1972:

Utvrđuje se politička odgovornost prof. dr. Ljudevita Jonkea, kao bivšeg predsjednika Matice hrvatske. Organizacija prima na znanje njegovu izjavu da se nakon »slobodne godine« povlači u mirovinu. Organizacija smatra da je taj čin prof. Jonkea u skladu s njegovom političkom odgovornošću.

(Dopis Nastavničkog ogranka OOSK, prema Babić 2001: 272)

Petorica su nastavnika u dopisu zbog djelovanja 1971. poimence optužena: Lj. Jonke, I. Frangeš, D. Pejović, M. Brandt i Stj. Babić. Na kraju dopisa predloženo je da se »svi imenovani ne biraju niti održavaju na odgovornim izbornim i rukovodećim funkcijama na fakultetu« (prema Babić 2001: 274). To je jednostavno rečeno značilo da Babić neće moći biti šefom Katedre poslije Jonkea. Ne samo to nego se Babić morao očitovati izjavom, koju je i napisao 12. 1. 1973, prenesena je u knjizi Hrvatska jezikoslovna prenja (v. Babić 2001: 275–276).52 Partijska organizacija nije prihvatila Babićevo očitovanje (ni Frangešovo ni Pejovićevo) i o tome je opsežno obavijestila fakultetsko Vijeće (v. Babić 2001), koje je o tome trebalo raspravljati 16. 1. 1973. (F), ali rasprava je na prijedlog B. Bošnjaka odgođena za sljedeću sjednicu da bi svi članovi mogli dobiti sve materijale. Prijedlog su podržali P. Šimleša i B. Petz, s njime s složio i Stj. Babić, koji je na dekanov (R. Filipović) poziv također bio prisutan, dok se Lj. Jonke i D. Pejović dekanovu pozivu nisu odazvali.53 Tako se o izjavama I. Frangeša, Stj. Babića i D. Pejovića nadugačko raspravljalo 21. 2. 1973. (F), zapisnički više od sedam stranica. Nakraju je na prijedlog Z. Malića i B. Petza prihvaćen ovakav zaključak:

Vijeće Filozofskoga fakulteta razmotrilo je na sjednici od 21. II 1973. godine izjave trojice svojih nastavnika o njihovoj javnoj djelatnosti u razdoblju prije XXI sjednice Predsjedništva SKJ i nakon diskusije zaključilo sljedeće:

Vijeće osuđuje javnu djelatnost onih svojih članova koja je štetila ili je mogla štetiti ugledu sveučilišnog nastavnika Fakulteta i Sveučilišta u cjelini. Vijeće također smatra svojom obavezom da i ubuduće odlučno reagira na svaku vrstu javne djelatnosti svojih članova koja nanosi štetu društvenom ugledu Fakulteta i Sveučilišta.

(F 21. 2. 1973)

Prijedlog je prihvaćen s 45 glasova »da«, 3 suzdržana i 0 »protiv«. Dekan je Stj. Babiću i D. Pejoviću zahvalio »što su prisustvovali sjednici Vijeća«. U raspravu se prema onomu što je zapisnički zabilježeno uključivali nisu.

Vratimo se Pranjićevu izboru u docenta. Izabran je u travnju 1973, a povjerenstvo je napomenulo da ga treba i unaprijediti:

11) Isto za mjesto docenta za suvremeni hrvatski književni jezik i prijedlog da se izabere dr Krunoslav Pranjić, docent.

(F 22. 4. 1973)

Ad 11) Pranjić

Dekan – Komisija napominje da bi ga trebalo i unaprijediti

Skrutatori:

Cvjetičanin

Palošija

Izabran

47 – da

(F 22. 4. 1973)

Nekako smo dojma da je Pranjića tog dana više kosnula dekanova (R. Filipović) obavijest da se na sastanku s čistačicama doznalo da se za vrijeme predavanja puši, a pušenje je zabranjeno te da pročelnici imaju o tome obavijestiti nastavnike. No vremena nisu bila za šalu, za dva mjeseca na X. redovnoj sjednici ak. god. 1972/73. jedna je točka dnevnoga reda bila ova:

20. Rješavanje molbe dr Ljudevit Jonkea za prestanak radnog odnosa radi odlaska u mirovinu.

(F 26. 6. 1973)

Radi povijesti i budućnosti Katedre sadržaj točke prenijet ćemo u cijelosti kako je zabilježena:

Ad 20) Dr Jonke

Bratanić – Prof. Jonke nas u pismu podsjeća da je on dugogodišnji član Odsj. i da postoji nedostatak kadrova

Molim, izraziti mu zahvalnost za dugogodišnji rad.

Dekan – Da ja uputim pismo prof. Jonkeu

Ambruš – Vrijedniji poklon za prof. Jonkea

Jernej – Mi bismo mogli i ne primiti ostavku, jer Katedra gubi vrlo vrijednog člana, pa me čudi da Odsjek ne reagira.

Dekan – Ja ne znam da li treba diskutirati, al diskusija je otvorena.

Ambruš – Razmisliti o tome, i opširnije raspraviti, jer se radi o nedostatku nastavnika.

Dekan – Članovi Odsjeka ne reagiraju pa smatram da je točka završena.

Ambruš – Da se Odsjek izjasni o tome.

Dekan – Prof. Jonke je meni uputio dopis i on je punovažan a dobio ga je i Odsjek.

Venturin – Zašto Odsjek nije tražio raspis novog mjesta?

(F 26. 6. 1973)

Tako je Lj. Jonke, začetnik današnje Katedre za hrvatski standardni jezik, 1973. radije dao otkaz nego čekao rješenje o mirovini. Upozorio je pritom na nedostatak kadrova. Preminuo je u Zagrebu 15. 3. 1979. dočekavši dovršenje Akademijina rječnika (1880–1976), kojemu je uredio zadnji, 97. svezak s materijalima o Rječniku. Na njegovo upražnjeno mjesto na Katedri ubrzo će biti izabran onaj marljivi student M. Samardžija (1947–2019), koji će mu se pak 1990. odužiti monografijom koju i mi u ovom svojem napisu vrlo često citiramo.

XII. Prijedlog natječaja za popunu Jonkeova mjesta Odsjek je podnio već u rujnu 1973:

16. Isto Odsjeka za jug. jezike i književnost da se raspiše natječaj za popunjenje mjesta asistenta pri Katedri za suvremeni hrvatski književni jezik.

Ad 16)

Dekan:

Na mjesto prof. Jonkea

Komisija:

Pranjić

Babić

Moguš

(F 27. 9. 1973)

U listopadu 1973. raspisan je natječaj na napredovanje K. Pranjića u izvanrednoga profesora i izabrano je povjerenstvo, a Pranjić je izabran za šefa Katedre:

6. Isto Odsjeka za jug. jezike i književnost da se raspiše natječaj za popunjenje mjsta [sic!] izvanrednog profesora za suvremeni hrvatski književni jezik.

15. Prijedlog Odsjeka za jug. jezike i književnost da se za šefa Katedre za suvremeni hrvatski književni jezik izabere dr Krunoslav Pranjić, docent.

Ad 6) Isto za izv. profesora za suvr. hrvatski književni jezik

Pranjić dr Kruno, unapređenje

Komisija:

Guberina dr Petar

Katičić dr Radoslav

Babić dr Ljubo

Ad 15) Da se za šefa Katedre za suvremeni hrvat. knjiž. jezik izabere dr Krunoslav Pranjić

Potvrđuje se izbor dr Pranjića za šefa Katedre

(F 29. 10. 1973)

Stoji dakle Samardžijina rečenica da »iz istih političkih razloga zbog kojih je Jonke prisilno umirovljen Stjepan Babić, iako tada izvanrednim profesorom, nije mogao postati predstojnikom Katedre« (1998: 128), ali ne stoji posve Babićeva da je Katedra »nakon odlaska prof. Jonkea u mirovinu dobila tutora dok 1974. nije iz Zadra u Zagreb došao V. Anić i postao šefom« (2001: 293). Možda je tko doista bio tutor iz sjene, ali šefom je postao Pranjić. Pranjić će u izvanrednoga profesora biti biran početkom 1974, a Samardžija je kao četvrti asistent na Katedri poslije Babića, Pranjića i Silića izabran u prosincu 1973:

13. Isto za mjesto asistenta pri Katedri za suvremeni hrvatski književni jezik i prijedlog da se izabere Marko Samardžija.

Ad 13) M. Samardžija

Skrutatori:

Pomykalo, Mirosavljević

48 glas. – da

3 – prazna

Većinom glasova izabrani [sic!]

(F 18. 12. 1973)

Samardžija je, piše Babić (2001: 150–167), primljen na Babićevu preporuku i zagovor. Jonke time nije bio oduševljen jer je Samardžija u Telegramu 16. 6. 1972. dosta nesklono prikazao dvije nove Jonkeove knjige – Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća (1971a) i Hrvatski književni jezik danas (1971b).54 Jonke je tada bio u velikoj nemilosti i Samardžijine su mu kritike prema Babićevu svjedočanstvu (2001) veoma teško pale. Kako smo već rekli, poslije se Samardžija iskupio napisavši 1990. o Jonkeu monografiju.

S kalendarskom 1974. tri odjela novouspostavljenog OOUR-a Humanističke i društvene znanosti održavaju zasebne sjednice, tako i Odjel za jezike i književnosti. Na prvoj, rujanskoj sjednici ak. god. 1974/75. Katedra se ojačala V. Anićem, izvanrednim profesorom pridošlim sa zadarskoga Filozofskog fakulteta:

3. Izvještaj komisije o rezultatu natječaja za popunjenje mjesta izvanrednog profesora pri Katedri za suvremeni hrvatski književni jezik i prijedlog da se izabere dr Vladimir Anić, izv. prof.

Glasalo 26 članova, svi sa DA.

(F 25. 9. 1974)

V. Anić (1930–2000) ubrzo će postati šef Katedre te na njoj potpuno razviti svoju znanstvenu karijeru, ovjenčanu ponajprije Rječnikom hrvatskoga jezika (1991), prvim dovršenim hrvatskim jednojezičnikom od onoga I. Broza i F. Ivekovića (1902), prvim dovršenim jednojezičnikom suvremenoga hrvatskoga uopće. Na mjestu šefa Katedre zamijenit će ga ak. god. 1992/93. M. Samardžija. Na istoj rujanskoj sjednici 1973. Katedra je dobila dva lektora:

9. Izvještaj komisije o rezultatu natječaja za popunjenje dva mjesta lektora pri Katedri za suvremeni hrvatski književni jezik i prijedlog da se izaberu:

a) Ivan [sic!] Pranjković za mlađega lektora

Glasalo 26 članova, svi sa DA.

b) Nives Opačić, za lektora

Glasalo 26 članova, svi sa DA.

(F 25. 9. 1974)

Oboje će na Katedri dočekati mirovinu. N. Opačić (1944–) kao viši lektor 2004, a I. Pranjković (1947–) kao redoviti profesor u trajnome zvanju 2017, ubrzo emeritus. Pranjković je naime poslije prešao u zvanje asistenta pa dalje napredovao u znanstveno-nastavnim zvanjima. Slično je bilo sa Z. Vinceom, koji je 1979. biran u zvanje redovnoga profesora.

O duhu vremena sredinom 1970-ih mnogošta će reći sudbina prijedloga za napredovanje Stj. Babića u redovnoga profesora, ni to nije išlo bez zadrške i konzultacija s Partijom:

6b. Prijedlog Odsjeka za jugoslavistiku da se raspiše natječaj za mjesto red. profesora na Katedri za suvremeni hrvatski književni jezik.

Dopis vratiti šefu Katedre – preko Odsjeka – da se sprovedu određene konzultacije sa Partijskom organizacijom.

(F 23. 4. 1975)

»Određene konzultacije sa Partijskom organizacijom« očito su »sprovedene« pa se točka na Vijeće vratila 27. 6. 1975. (F), a Babić ubrzo izabran u redovnoga profesora. Na istoj onoj travanjskoj sjednici 1975. prihvaćena je doktorska tema J. Silića Nadrečenično jedinstvo u hrvatskom književnom jeziku, upravo s tim naslovom (F 23. 4. 1975), te je prošla na Vijeću još jedna točka, kojom ćemo ovu stogodišnju genealogiju privesti kraju. Od Katedre za suvremeni hrvatski književni jezik tada se odvojila zasebna Katedra za stilistiku:

30. Prijedlog Odsjeka za jugoslavenske jezike i književnosti da se osnuje Katedra za stilistiku.

Jednoglasno prihvaćeno.

Šef Katedre za suvremeni hrvatski književni jezik – V. Anić, izv. prof.

Šef Katedre za stilistiku – dr K. Pranjić, izv. prof.

(F 23. 4. 1975)

Na temelju zapisnika ne možemo potvrditi Samardžijinu tvrdnju da je to bilo »u svibnju 1975.« i da je puno ime novoj katedri bilo »Katedra za stilistiku novijih književnosti pisanih štokavskim idiomima: bosanskohercegovačkim, crnogorskim, hrvatskim i srpskim« (1998: 128). Prvog asistenta, K. Bagića (1962–), nova će Katedra za stilistiku dobiti 1989.

Detaljan pregled daljnjih 45 godina današnje Katedre za hrvatski standardni jezik ostavit ćemo za drugu prigodu, možda druge istraživače. Osnovno o tome poznato je ponajviše iz pregleda M. Samardžije (1998, 1999 [2004]). Vrijedi nam sad zastati i ponoviti koji su to velikani jezikoslovne kroatistike defilirali Katedrom od njezinih neslužbenih početaka 1949/50. do zaključno 1974/75: Lj. Jonke, Stj. Babić, K. Pranjić, J. Silić, Z. Vince, M. Samardžija, I. Pranjković, N. Opačić, a nećemo zaboraviti ni M. Somborca.

Na Katedru će 1979, odnosno 1980. biti primljene M. Velčić i E. Hercigonja pa onda od 1990. nov val asistenata. O tome, rekosmo, drugom prigodom, možda o sljedećoj obljetnici.

XIII. Pred sam kraj zanima nas još jedno pitanje: kako je izgledao hrvatski jezik koji se 1950-ih počeo odjelito predavati na Fakultetu, što su to Lj. Jonke i M. Somborac predavali? Samardžija izvještava o Somborčevoj skripti Hrvatskosrpski jezik iz 1965. (2002 [2004: 219]). Skripta nam nije dostupna, a i kad bi bila, ne pokriva razdoblje koje nas zanima.55 Ono što imamo jesu predavanja Lj. Jonkea (1956), koja je marno bilježio student D. Alerić.56 Naravno da se koliko-toliko potpuna slika o realnu hrvatskome jeziku 1950-ih može steći tek istraživanjima široka zahvata, nešto o njemu kazat će i tekstovi u ovome zborniku. Mi ćemo ovdje probati vidjeti što je Jonke predavao i u što se pritom ugledao.

Čitava prva polovica 20. stoljeća hrvatska su gramatikografija i poučavanje hrvatskoga temeljito prožeti djelima T. Maretića – gramatikom (1899, 1931) i savjetnikom (1924) – kojih će se utjecaj osjećati još duboko u 1960-ima, pa i kasnije. Manje je utjecaja imala školska Florschützova gramatika iz 1905. I. Brabec, M. Hraste i S. Živković 1952. pišu školsku gramatiku iz koje su poslije učili mnogi naraštaji, koja je tek s gramatikom Stj. Težaka i Stj. Babića iz 1966. dobila pravu, u mnogočemu moderniju konkurenciju.57 Dakle Jonke je početkom 1950-ih u pripremi predavanja zacijelo prvo zagledao u Maretića (1899, 1931) i Brabca, Hrastu i Živkovića (dalje BHŽ, mi ćemo se poslužiti četvrtim izdanjem, 1961),58 a posve sigurno i svoje bilješke s predavanja Stj. Ivšića i D. Boranića.

Alerićeva skripta Suvremeni naš književni jezik (dalje J) sastoji se od »Uvoda« (J: 3–17), s osnovnim podacima o razvoju jezikoslovlja te povijesti i dijalektima hrvatskoga ili srpskoga jezika, i triju nosivih poglavlja podjednaka opsega – »Fonetike« (J: 18–70), »Morfologije« (J: 71–143) i »Sintakse« (J: 144–209). Dijela o tvorbi riječi nema, Babić kaže da u vlastitim bilješkama s predavanja o tvorbi riječi ima samo »tri i pol« stranice (1993: 274). Iz Alerićeva »Pristupa« (J: 2) doznajemo da je u optjecaju bilo još nekih skripata te da su najbolje gramatike – Maretićeva iz 1931. i Leskienova iz 1914. – teško dostupne.59 Alerićeva je zasluga što su akcenti pomno pobilježeni. Iz skripte je vidljivo da se Jonke u pripremi predavanja služio domaćom i stranom literaturom, doduše ne najnovijom. Imena koja se spominju jesu primjerice B. Miletić, A. Belić, T. Maretić, Stj. Ivšić, A. Leskien, V. St. Karadžić, Đ. Daničić, J. Dobrovski, F. Miklošič, V. Vondrák i dr., Babić ih je sva pomno pobrojio (1993: 273–274).

Već na letimičan pogled jasno je da je znanje o jeziku koje je Lj. Jonke prenosio bilo prožeto povijesnim podacima, kako je u ono doba bila pisana i gramatika BHŽ, tek će Težak i Babić odustati od te zamjetne opterećenosti poviješću. U Jonkea je to izrazito. Babić piše:

U osnovi je to bio suvremeni hrvatski književni jezik, ali je mnogo upletao i povijest jezika, pogotovo u glasovima, a katkada se osvrtao i na dijalektološke podatke. Držao se klasične slavističke i serbokroatističke literature, a tada, u početku, u glavnini Maretićeve gramatike.

(Babić 1993: 273)

Slično i Samardžija u monografiji o Jonkeu:

Tako je Jonke glavninom svojih pogleda na jezik zastupao predstrukturalistička gledišta i bio zakasnjeli mladogramatičar. [...] Dokazuju to i njegova predavanja iz suvremenoga hrvatskog književnog jezika, u prvom redu fonologija i nešto manje morfologija, [...] Da je Jonke bar malo upoznao praške fonološke studije, valjda bi se nešto od toga našlo u onome što je govorio i pisao o fonologiji.

(Samardžija 1990: 65–66)

Tako primjerice Jonke 1950-ih najnormalnije u okviru suvremenoga jezika predaje o »razvitku vokala u našem jeziku« (J: 35–38), pa kreće od sustava sa pet plus sedam vokala (tj. ь, ъ, y, ě, ę, ǫ, l̥) eda bi objasnio kako je od jesmь postalo jesam ili od vьsь preko vas metatezom sav. Također su u skladu s tradicijom opaske o stanju u narodnim govorima, poput onih o dj đ u ovđe, đeca, đevojka te kako je Karadžić 1836. glas h odlučio unijeti u književni jezik (J: 66–67). Povijesnom pozadinom prožeta je i morfologija, u mjeri u kojoj ni BHŽ nije. Jonke deklinaciji imenica pristupa pošavši od »starijeg doba« te suvremene deklinacije opisuje krenuvši od razlike o- i jo- te a- i ja-osnova. Dakle još 1950-ih smatrao je naravnim da se suvremene deklinacije opisuju s osloncem na prastaro stanje. U sklonidbama dosljedno ima tri broja – singular, dual i plural. Imaju ih i BHŽ, ali Jonke ih navodi u paradigmama, čak i u ženskome rodu, primjerice Sg. kȍnj, Du. kònj-a, Pl. kònj-i (J: 75), Sg. krȁv-a, Du. krȁv-e, Pl. krȁv-e (J: 91). Akcenatske promjene, koje su opširno i pregledno opisane, tumače se – dakako – opet povijesnim razlozima, primjerice dobivanjem još jednoga sloga u Gpl. poput Rusъ Rȗs Rȗsā. Akcentuacija je inače klasična, usp. kȁmēnna kamènu (J: 84), za Gpl. grȁdōvā umjesto gradóvā kaže se da »u književnom jeziku još nije priznat, premda su slični oblici za d. l. i. priznati«, usp. Lpl. gradòvima i grȁdovima (J: 85).

Stj. Babić, koji je Jonkeova predavanja pohađao upravo početkom 1950-ih, dao je 1993. uvid iz svojega ugla i na temelju svojih bilježaka. Primjerice govoreći o pažnji koju je Jonke pridavao akcentima spominje profesorov primjer za preskakanje u 2. i 3. licu aorista:

nȍsi – nȅ nosi – ȍdnosi – pȍizodnosi – nȅ poizodnosi

(Babić 1993: 273)

pa zaključuje da onaj čuveni imperfekt prepoizodnosijahu I. Slamniga iz pjesme »Mi na podu« (Aleja poslije svečanosti, 1956) teško da nema veze s Jonkeovim predavanjima:

Mi na podu ležali smo
motreć noge stolovima.
Mi u travi ležali smo
motreć brke skakavcima.
Mi na pijesku ležali smo
gledajući kako žuti
prsti vrba rijeku žmahu

lisičice dok nam grožđe
prepoizodnosijahu.

Za pridjevsku deklinaciju poput KranjčevićevKranjčevićevog Jonke piše: »Maretić, Broz, Boranić, Ivšić borili su se protiv prodiranja ovakvih određenih oblika«, ali da su u istočnim krajevima toliko prodrli da su »im i gramatičari morali priznati književno pravo« (J: 104). Posve smo sigurni da je Jonkeovim »zapadnim« slušačima odraslima 1940-ih u »zapadnim« gradovima oblik Kranjčevićevog bio prirodniji od oblika Kranjčevićeva.60 Studenti su te razrožnosti onoga što se predaje i onoga što se realno rabi bili posve svjesni, jasno to za početak 1950-ih kaže Jonkeov slušač Babić (1993: 274), potvrđuje nam to Jonkeov slušač s kraja 1960-ih Stj. Damjanović (osob. priop.).

Sintaksa nam je najzanimljivija zbog primjera. Babić svjedoči da srpskih primjera u predavanjima nije bilo (1993: 274), ali da su primjeri suvremenije hrvatske književnosti došli na red tek u sintaksi, pričem »suvremenije« znači 19. i prvu polovicu 20. stoljeća. Prema onomu što nahodimo u Alerićevoj skripti iz današnje perspektive primjeri su ipak u dobroj mjeri uštogljeni. Puno je tu još uvijek Marka Kraljevića, narodnih mudrosti i NOB-a:

Marko je Kraljević bio junak. (J: 148)

Naš je Marko velik junak bio. (J: 149)

U Momčila sestra Jevrosima, / gotovi mu to gospodsko jelo. (J: 154)

Nije mene care opravio, da ja pijem po Leđanu vino. (J: 164)

Maršal Tito je rekao, da je socijalizam najkorisniji oblik vladavine. (J: 168)

Kaže se, da Marko Kraljević nije umro, nego da spava. (J: 168)

Napije l' se tko Vuke i najede štuke, ostade u Vukovaru. (J: 181, 198)

Što god Ture pjano govorilo, to trijezno bješe učinilo. (J: 183)

Bolje je umrijeti stojeći, nego živjeti na koljenima. (J: 190)

Lijepo ti je druga Tita kolo. (J: 201)

Ta od Šarca boljeg konja nema, nit' nada mnom boljega junaka. (J: 208)

Partizani su se borili protiv okupatora s neiskazanim oduševljenjem. (J: 208)

Stoga ugodno iznenade oni primjeri koje doista možemo smjestiti u neusiljeni i nepolitički govoreni jezik sredine 1950-ih, poput:

Dubrovnik je prekrasan. (J: 148)

Ako bude sreće, Dinamo će biti treći. (J: 148)

Kad budu ljudi svladali sve tehničke zapreke, moći će lako odletjeti i na Mjesec. Tako će se jednog dana sakupiti jedno društvo stručnjaka i zaista poletjeti na Mjesec. (J: 177)

Mira Stupica odlično glumi. (J: 178)

Boli me grlo. (J: 203)

Tko bi htio, lako bi u predavanjima našao primjere koji su se u nas desetljećima prenosili iz gramatike u gramatiku, primjerice za predikatni atribut ili proširak, tek se rijeka mijenjala:

oj Dunave, tija vodo, što ti tako mutna tečeš?

srdit Marko jezdi niz Kosovo

pade junak trudan na postelju (Maretić 1899: 455)

Danas Sava mutna teče.

Srdit Marko jezdi niz Kosovo.

Pade junak trudan na postelju. (BHŽ: 196)

Drina teče mutna i krvava.

Bolna leži partizanka Mara.

Pade junak trudan na postelju. (J: 150)

Sava koja teče mutna naći će se poslije i u »Plavoj« gramatici Instituta za jezik E. Barić i dr. (1979: 432) i u gramatici članova Katedre za hrvatski standardni jezik J. Silića i I. Pranjkovića (2005: 240), dobrih stotinu godina poslije Maretićeva Dunava.

Također našao bi tko bi htio u Jonkeovim predavanjima mnoge jezične savjete. Ne radi savjeta samih, nego da uočimo što je Jonke primjećivao kao živu uporabu, od klasičnoga kojega za neživo do sintakse padeža. Našlo bi se mnogo građe za buduća istraživanja.

Nama je ovdje bilo stalo samo do toga da pokažemo kako je izgledao jezik koji se 1949/50. na Fakultetu počeo predavati kao suvremeni i kakav je u njegovu posredovanju bio pristup. To je očito bio pomalo »drven« književni jezik, kakav su ondašnji jezikoslovci više zamišljali kao uzoran no što bi on doista odgovarao realnu uporabnomu standardu. Takva su vremena bila, stvari će se početi mijenjati tek s mladim asistentima koji pristižu sredinom 1950-ih.61

XIV. Kakav je bio odnos Lj. Jonkea prema ustanovljenju današnje Katedre za hrvatski standardni jezik, nismo uspjeli doznati. Ne pridajući im veliko značenje niti upisujući u njih ono čega nema, izvadit ćemo iz bilježaka o piscu Jonkeovih knjiga što je u njima rečeno o Katedri (isticanje naše):

Doktorirao je u prof. S. Ivšića na temelju disertacije »Dikcionar Karlovčanina Adama Patačića«, pa je 1950. postao docent, a 1960. redovni profesor hrvatskosrpskoga književnog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

(Babić 1964: 283)

Doktor filoloških nauka, redoviti sveučilišni profesor, šef Katedre za hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, pravi član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

(Jonke 1971a: 387)

Godine 1950. izabran za docenta za hrvatski književni jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a god. 1960. za redovnog profesora na istoj katedri.

(Jonke 1971b: 143)

Savršenoga distingviranja u njima nema, ali ponavljamo, nećemo im pridavati preveliko značenje, naveli smo ih tek za informaciju.

Zaključno ćemo reći do čega smo istraživanjem iznesenim u ovome napisu došli. Polazište je znano: Lj. Jonke, tada na Katedri za slavistiku, izabran je 5. 12. 1949. za predavača suvremenoga hrvatskoga ili srpskoga jezika (nastavu i ispite hrvatskoga kao općega predmeta držao je od početka ak. god. 1949/50), potom 27. 1. 1950. za docenta suvremenoga hrvatskog ili srpskog jezika te je izbor u docenta potvrđen svibnja 1950. Slijedi ono što dosad nije bilo dovoljno poznato i razloženo.

Prvo, prema zapisnicima Vijeća Filozofskoga fakulteta ne može se reći da je činom izbora Lj. Jonkea u zvanje docenta ustanovljena zasebna Katedra za suvremeni hrvatski ili srpski jezik. Sve do ak. god. 1954/55. zapisnici govore o jednoj Katedri za hrvatski ili srpski jezik ne razlikujući Katedru za povijest i dijalektologiju i Katedru za suvremeni jezik. To neizravno potvrđuju izbor asistenta Z. Junkovića (1953) te napredovanja M. Hraste u redovnoga (1954) i Lj. Jonkea u izvanrednoga profesora (1954), koji se prema zapisnicima fakultetskoga Vijeća odvijaju na jednoj te istoj katedri, Katedri za hrvatski ili srpski jezik, a to je ista ona »Boranićeva« katedra koja je ustanovljena još 1909. Kod izbora M. Somborca za predavača hrvatskoga ili srpskoga jezika kao pomoćnoga predmeta (1950) nije navedeno na kojoj se katedri bira, što znači da Somborac u pravome smislu isprva i nije bio član Katedre.

Drugo, područje »savremenog hrvatskog jezika« spominje se doduše u natječaju 15. 10. 1949. Međutim dva se jezična područja – suvremeni hrvatski ili srpski jezik i historija hrvatskoga ili srpskoga jezika – prema zapisnicima prvi put izričito i usporedno razlikuju u prijedlozima natječaja za asistenta 29. 1. 1955, a Katedra za suvremeni hrvatsko-srpski jezik upravo 7. 3. 1955. Pretpostavljamo da to ima veze s novim Statutom Slavenskog instituta koji je netom prije toga usvojen, ali teksta Statuta nemamo, spisi nisu sačuvani ni u fakultetskom ni u sveučilišnom arhivu, možda se otkriju u čijoj privatnoj ostavštini. Do kraja 1950-ih još će se gdješto u zapisnicima govoriti o području unutar jedne katedre. Stoga bismo institucionalno utemeljenje Katedre za hrvatski standardni jezik prije smjestili u ak. god. 1954/55, a prijedlog za izbor Lj. Jonkea i konačan izbor u docenta ak. god. 1949/50. smatrali neslužbenim, običajnim utemeljenjem.

Treće, Katedra se u zapisnicima od 1955. do 1961. atribuira sintagmom »za suvremeni hrvatski ili srpski jezik« te sintagmom »za suvremeni hrvatsko-srpski jezik«. Zapisnike 1960-ih nismo pregledavali, ali ak. god. 1969/70. pojavljuje se s manjim inačicama odrednica »za suvremeni hrvatskosrpski književni jezik«. Od ak. god. 1972/73. nalazimo odrednicu »za suvremeni hrvatski književni jezik«, kako je i ak. god. 1974/75, zadnje koju smo pregledali.

Četvrto, sve što je rečeno o točnoj godini statutarnog utemeljenja današnje Katedre za hrvatski standardni jezik istodobno vrijedi i za sestrinsku katedru, današnju Katedru za dijalektologiju i povijest hrvatskoga jezika Odsjeka za kroatistiku.

Peto, preteča današnjeg Odsjeka za kroatistiku zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta nastala je 7. 6. 1962. razdvajanjem starog, jedinstvenog Odsjeka za slavistiku na Odsjek za jugoslavenske jezike i književnosti te Odsjek za slavenske jezike i književnosti.

Sve nabrojeno podložno je daljnjem pretresanju jer nastalo je istraživanjem samo jednoga vrela – zapisnika sjednica fakultetskoga Vijeća i nekoliko pojedinačnih spisa kojima smo na temelju zapisnika mogli ući u trag. Sljedeći korak bit će pregled razvoja Katedre poslije odvajanja Katedre za stilistiku 23. 4. 1975, gdje smo u ovome napisu stali. Sažetu i pojednostavljenu genealogiju Katedre za hrvatski standardni jezik dajemo u Prilogu.

Literatura

  • Adamček, Josip. 1969. Filozofski fakultet. U: Šidak (ur.) 1969, II: 63–137.
  • Agičić, Damir. 1998. Kratka kronologija Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. U: Damjanović (ur.) 1998: 13–23.
  • Anonim. 1889. Dr. Lavoslav Geitler. [Nekrolog.] Ljetopis JAZU 4 (1889): 109–112.
  • Babić, Stjepan. 1964. O autoru ove knjige. U: Jonke 1964: 283–284.
  • Babić, Stjepan. 1993. Ljudevit Jonke (1907–1979). U: Crnković (ur.) 1993: 271–277.
  • Babić, Stjepan. 2001. Hrvatska jezikoslovna prenja. Zagreb: Nakladni zavod Globus.
  • Babić, Stjepan. 2004. Hrvanja hrvatskoga: Hrvatski u koštacu sa srpskim i u klinču s engleskim. Zagreb: Školska knjiga.
  • Barac, Boško. 2015. Pripomene o ostavštini Antuna Barca. U: Maštrović (ur.) 2015: 427–447.
  • Barić, Eugenija – Mijo Lončarić – Dragica Malić – Slavko Pavešić – Mirko Peti – Vesna Zečević – Marija Znika. 1979. Priručna gramatika hrvatskoga književnog jezika. Zagreb: Školska knjiga.
  • BHŽ = Ivan Brabec – Mate Hraste – Sreten Živković. 1961. Gramatika hrvatskosrpskoga jezika. Četvrto, preređeno izdanje (Usklađeno s novim pravopisom). Zagreb: Školska knjiga.
  • Crnković, Gordana (ur.) 1993. Protreti hrvatskih jezikoslovaca. Zagreb: Hrvatski radio.
  • Ćavar, Martina. 2015. Nacrt za životopis Antuna Barca. U: Maštrović (ur.) 2015: 451–462.
  • Damjanović, Stjepan. 1988. Opširnost bez površnosti: Podsjetnik za život i djelo Vatroslava Jagića. Zagreb: Međunarodni slavistički centar SR Hrvatske.
  • Damjanović, Stjepan. 1993. Ivan Milčetić (1853–1921). U: Crnković (ur.) 1993: 129–135.
  • Damjanović, Stjepan. 1995–1996. Od Lavoslava Geitlera do Eduarda Hercigonje. Croatica 42–43–44: 29–54.
  • Damjanović, Stjepan (ur.) 1998. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu: Monografija. Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
  • F = Zapisnici sjednica Profesorskoga zbora Mudroslovnoga fakulteta i Vijeća Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. [Čuvaju se u Arhivu Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.]
  • Frančić, Anđela. 2021. Matija Smodek: Zaslužnik za početak visokoškolske nastave hrvatskoga jezika. [U ovome zborniku.]
  • Gavazzi, Milovan. 1957. Dragutin Boranić (1870–1955). Ljetopis JAZU 62 (1955): 228–231.
  • Geitler, Lavoslav. 1876. Etimologija imena Hrvat. Rad JAZU 34: 111–118.
  • Hamm, Josip. 1939. Hrvatski jezik na srednjim školama. Hrvatski jezik I/8–10: 181–183.
  • Hamm, Josip. 1939–1940. Dvije-tri o govoru zagrebačkih srednjoškolaca. Nastavni vjesnik XLVIII/4: 233–247.
  • Hercigonja, Eduard. 1993. Josip Hamm (1905–1985). U: Crnković (ur.) 1993: 263–269.
  • HR HDA 833 = Anonim [Usporedio s gradivom, nadopunio i ispravio Marijan Bosnar]. Analitički inventar. Đuro Šurmin. 1867–1937. 2005. Zagreb: Hrvatski državni arhiv. Broj fonda HR HDA 833, 91 str.
  • J = Jonke 1956.
  • Jauk-Pinhak, Milka. 1998. Odsjek za opću lingvistiku i orijentalne studije. U: Damjanović (ur.) 1998: 245–252.
  • Jelčić, Dubravko. 1977. Armin Pavić. U: Vallis aurea: Eseji i portreti. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, str. 157–176.
  • Jonke, Ljudevit. 1956. Suvremeni naš književni jezik. Prema predavanjima prof. dra Ljudevita Jonkea sastavio student fil. Danijel Alerić. Zagreb. Strojopis, 211 str.
  • Jonke, Ljudevit. 1964. Književni jezik u teoriji i praksi. Zagreb: Nakladni zavod Znanje.
  • Jonke, Ljudevit. 1971a. Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća. Zagreb: Matica hrvatska.
  • Jonke, Ljudevit. 1971b. Hrvatski književni jezik danas. Zagreb: Školska knjiga.
  • Jurišić, Blaž. 1994. Dnevnik Blaža Jurišića. Prir. Biserka Rako. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.
  • Kant, Immanuel. 1798 [1991]. Spor fakulteta u tri odsjeka. U: Immanuel Kant – Friedrich Wilhelm Joseph von Schelling – Friedrich Nietzsche. 1991. Ideja univerziteta. Prev. Branko Despot. Zagreb: Globus, 19–122. [Izvornik: Der Streit der Fakultäten in drei Abschnitten, 1798.]
  • Katičić, Radoslav. 1980. Ljudevitu Jonkeu – in memoriam. U: Rudolf Filipović (ur.) 1980. Ljudevit Jonke 1907–1979. Spomenica preminulim akademicima. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 23–32.
  • Körbler, Đuro. 1914. Nekrolog: Armin Pavić. Ljetopis JAZU 28 (1913): 87–119.
  • Križman, Mate. 1990. Od Lavoslava Geitlera do Radoslava Katičića: Komentirana kronotaksa indoevropeističke nastave na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Suvremena lingvistika 29–30: 61–73.
  • Kruljac Sever, Jadranka. 2017. Neki prilozi k životopisu Gjure/Đure Šurmina. U: Maštrović (ur.) 2017: 315–343.
  • Kuzmić, Boris. 2016. Šezdeset i pet godina Katedre za dijalektologiju i povijest hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Zagrebu. Hrvatski dijalektološki zbornik 20: 111–127.
  • Luetić, Tihana. 2002. Prve studentice Mudroslovnog fakulteta kr. Sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu. Povijesni prilozi XXI/22: 167–208.
  • Maretić, Tomo. 1899. Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika. Zagreb: Štampa i naklada knjižare L. Hartmana (Kugli i Deutsch).
  • Maretić, Tomo. 1924. Hrvatski ili srpski jezični savjetnik za sve one, koji žele dobro govoriti i pisati književnim našim jezikom: Dopuna Broz-Ivekovićevu »Rječniku hrvatskoga jezika«. Znanstvena djela za opću naobrazbu. Knj. VI. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.
  • Maretić, Tomo. 1931. Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika. Drugo, popravljeno izdanje. Zagreb: Obnova.
  • Marković, Ivan. 2016. Hrvatski cirkumfiks jo-...-ń. Suvremena lingvistika 82: 191–217.
  • Maštrović, Tihomil (ur.) 2002. Zbornik o Ivanu Milčetiću. Zbornik radova sa znanstvenoga skupa, Varaždin – Malinska, 19–20. travnja 2001, Varaždin, 16. studenoga 2001. Zagreb: Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu.
  • Maštrović, Tihomil (ur.) 2015. Zbornik o Antunu Barcu. Zbornik radova sa znanstvenoga skupa, Zagreb – Crikvenica, 24–26. travnja 2014. Zagreb: Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu.
  • Maštrović, Tihomil (ur.) 2017. Zbornik o Đuri Šurminu. Zbornik radova sa znanstvenoga skupa, Zagreb – Varaždin – Čazma, 21–22. travnja 2016. Zagreb: Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu.
  • Mesić, Matija. 1874. [Govor prvoga rektora prilikom otvorenja Sveučilišta 19. 10. 1874.] U: Šidak (ur.) 1969, I: 357–374.
  • Mirković, Slavko (ur.) 2008. Babićev zbornik o 80. obljetnici života. Rasprave i članci s jezikoslovnoga znanstvenoga skupa, Slavonski Brod, 5–6. svibnja 2006. Slavonski Brod: Ogranak Matice hrvatske Slavonski Brod.
  • Mlikota, Jadranka. 2015. Barac o jeziku u Jeziku. U: Maštrović (ur.) 2015: 397–413.
  • Novak, Kristian. 2021. Katedra za jezik horvatsko-slavonski (1846–1850). [U ovome zborniku.]
  • Novak, Slobodan Prosperov. 2017. Vodnikov Šurmin. U: Maštrović (ur.) 2017: 65–80.
  • Pranjić, Krunoslav. 1994 [2006]. Učenjak s vertebralnim stupom: Profesor Stjepan Ivšić (1884–1962). U: 2006. Iz-Bo-sne k Europi. Zagreb – Sarajevo, Synopsis, 193–197. [Govoreno na simpoziju Ivšiću u čast u Orahovici i Našicama 29. travnja i 1. svibnja 1994, objavljeno u Vjesniku, 8. 5. 1994, str. 36.]
  • Pranjković, Ivo. 1998. Pogovor. U: Zlatko Vince. 1998. Ikavica u hrvatskoj jezičnoj povijesti. Zagreb: Matica hrvatska, 129–138.
  • Rako, Biserka – Jasna Šeravić. 1990. Neistine o dru Blažu Jurišići. Slobodna Dalmacija, 11. 2. 1990, prilog Forum, str. 40.
  • RP = Akademičke oblasti i red predavanja na K. sveučilištu Franje Josipa u Zagrebu. 1874/1875–1879/1880. Zagreb: Tiskom Dragutina Albrechta.
  • S. M. D. 1895. Hrvati i jezik srpski. Novi sad: Srpska štamparija dra Svetozara Miletića.
  • Samardžija, Marko. 1990. Ljudevit Jonke. Kritički portreti hrvatskih slavista. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • Samardžija, Marko. 1990 [2000]. Čakavski hrvatski jezik?! Razgovor Ivice Župana s Ivom Pranjkovićem i Markom Samardžijom. Slobodna Dalmacija, 21. 1. 1990, prilog Forum, br. 67, str. 35–36. U: Samardžija 2000: 18–27. [Razgovor je u knjizi prenesen bez odgovora I. Pranjkovića i s ispravljenim pogreškama.]
  • Samardžija, Marko. 2000. Jezikoslovni razgovori: Desetljeće ugodnih i uglavnom uzaludnih prigovaranja o hrvatskome jeziku i u vezi s njim. Vinkovci: Riječ.
  • Samardžija, Marko. 1992 [1993]. Ljudevit Jonke. U: 1993. Filološki portreti. Zaprešić: Ogranak Matice hrvatske Zaprešić, 83–97. [Referat »Pet prekretnica u životu i radu Ljudevita Jonkea« pročitan na skupu u povodu 365. obljetnice gimnazije na Sušaku 23. i 24. studenoga 1992, objavljeno u knjizi Zbornik 1627–1992, Rijeka, 1992, str. 49–58.]
  • Samardžija, Marko. 1998. Odsjek za hrvatski jezik i književnost. U: Damjanović (ur.) 1998: 121–135.
  • Samardžija, Marko. 1999 [2000]. Kako pomiriti književnost i gramatiku. Razgovor Ive Klarića s Markom Samardžijom. Školske novine, god. L, br. 40 (14. 12. 1999), str. 8–9. U: Samardžija 2000: 97–108. [Razgovor povodom 50. obljetnice Katedre za hrvatski standardni jezik.]
  • Samardžija, Marko. 1999 [2001, 2004]. 50 godina Katedre za hrvatski standardni jezik. U: Samardžija 2004: 221–225. [Uvodno izlaganje na svečanom obilježavanju katedarskoga jubileja 3. prosinca 1999. na Filozofskome fakultetu, objavljeno u Dometima, XI (2001), 1–4, str. 9–13.]
  • Samardžija, Marko. 2002 [2004]. Marin Somborac (Lovas, 1899. – Zagreb, 1973.). U: Samardžija 2004: 216–220. [Referat pročitan na drugim Danima Julija Benešića u Iloku 25. listopada 2002.]
  • Samardžija, Marko. 2004. Iz triju stoljeća hrvatskoga standardnog jezika. Drugo, prošireno izdanje. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.
  • Samardžija, Marko – Ante Selak. 2001. Leksikon hrvatskoga jezika i književnosti. Zagreb: Pergamena.
  • Silić, Josip. 1993. Dragutin Boranić (1870–1955). U: Crnković (ur.) 1993: 175–182.
  • Silić, Josip – Ivo Pranjković. 2005. Gramatika hrvatskoga jezika: Za gimnazije i visoka učilišta. Zagreb: Školska knjiga.
  • Sirotković, Hodimir. 1969. Sveučilište između dva rata (1918–1941). U: Šidak (ur.) 1969, I: 125–171.
  • Sirotković, Hodimir. 1979. Kratka povijest zagrebačkog Sveučilišta. U: Sveučilište u Zagrebu. [Monografija.] Zagreb: Sveučilište u Zagrebu – Sveučilišna naklada Liber, 15–111.
  • Skok, Petar. 1949–1952. Tomo Maretić (1854.–1938.) [Nekrolog.] Ljetopis JAZU 54 (1946–1948): 310–335, 56 (1949–1950): 319–326.
  • Steinman, Zora. 1969. Statistički podaci. [Filozofski fakultet u Zagrebu.] U: Šidak (ur.) 1969, II: 430–437.
  • Strossmayer, Josip Juraj. 1861. [Govor u Hrvatskome saboru 29. 4. 1861.] U: Šidak (ur.) 1969, I: 336–340.
  • Šidak, Jaroslav. 1969a. Sveučilište do kraja Prvoga svjetskog rata. U: Šidak (ur.) 1969, I: 91–123.
  • Šidak, Jaroslav. 1969b. Sveučilište za vrijeme rata i okupacije od 1941–1945. U: Šidak (ur.) 1969, I: 173–184.
  • Šidak, Jaroslav (ur.) 1969. Spomenica u povodu proslave 300-godišnjice Sveučilišta u Zagrebu. Knj. I–II. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu.
  • Šimunović, Petar. 1993a. Blaž Jurišić (1891–1974). U: Crnković (ur.) 1993: 231–238.
  • Šimunović, Petar. 1993b. Mate Hraste (1897–1970). U: Crnković (ur.) 1993: 247–253.
  • Težak, Stjepko – Stjepan Babić. 1966. Pregled gramatike hrvatskosrpskog jezika: Za osnovne i druge škole. Zagreb: Školska knjiga.
  • Vince, Zlatko. 1992. Životni put Blaža Jurišića. U: Blaž Jurišić (1891–1974). Zbornik radova sa znanstvenoga skupa Život i djelo Blaža Jurišića, Vrgada, 13. srpnja 1991. [Isto: Zadarska smotra, XLI (1992), br. 3.] Zadar: Ogranak Matice hrvatske Zadar, str. 17–24.
  • Vince, Zlatko. 1993. Antun Barac (1894–1955). U: Crnković (ur.) 1993: 239–245.
  • Z. č. = Zakonski članak Sabora kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije od 5. siečnja 1874., ob ustrojstvu Sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu. U: Šidak (ur.) 1969, I: 341–356.

Prilog

Genealogija Katedre za hrvatski standardni jezik 1874/75–2019/20.62

Bilješke

1 Golema je šteta što se broj spisa nije uvijek i dosljedno zapisnički navodio, danas bi prema tim brojevima bilo mnogo jednostavnije pronaći pojedine materijale u Arhivu, odnosno utvrditi jesu li uopće sačuvani.

2 Prigoda je da na velikoj susretljivosti zahvalimo voditelju Arhiva Filozofskoga fakulteta g. Ivanu Kurjaku te gđi Jagodi Goljački iz Arhiva Sveučilišta u Zagrebu.

3 O prethodnoj nastavi hrvatskoga na Kraljevskoj akademiji v. Frančić (2021) i Novak (2021) u ovome zborniku.

4 Usp. ondje Strossmayerov saborski govor od 29. 4. 1861, u kojem se budući procvat Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti povezuje s otvaranjem jugoslavenskog sveučilišta.

5 Tko je čitao Kantov Spor fakultetâ, lako će u ustroju zagrebačkoga Sveučilišta prepoznati onaj isti o kojemu je krajem 18. stoljeća pisao I. Kant, kakav je vidio kod sebe na Albertini u pruskome Königsbergu: s jedne strane »korisni« fakulteti teološki, pravni i medicinski, s druge »niži« »jamac istine« filozofski fakultet sa svojim dvama odjelima, jednim historijske spoznaje (povijest, zemljopis, jezikoslovlje, humanistika), drugim čistih umnih spoznaja (matematika, filozofija) (usp. 1798 [1991: 36–43]).

6 Ime katedara nije zabilježeno, nego su zabilježeni predmeti koji će se učiti, a za slavistiku stoji: »filologija slavjanska s osobitim obzirom na poviest jezika i literature hrvatske i srbske«.

7 Zakonski paragraf citiramo prema sekundarnom izvoru, koji je grafijski očito preuređen, odaje ga slovo 〈đ〉 u također, kojega 1874. još nije bilo u hrvatskoj abecedi.

8 Adamček (1969: 63) i poslije Damjanović (1995–1996: 29) pišu o 26 studenata.

9 Poslije će 1886. od F. Miklošiča preuzeti bečku slavistiku.

10 Popis kolegija dali su Križman (1990: 63) i Damjanović (1995–1996: 31–33). Damjanović dodaje da su Geitlera već prve ak. god. slušali između ostalih I. Milčetić i R. Strohal. Milčetića ćemo domalo opet spomenuti (v. § IV).

11 Damjanović (1995–1996: 31) i Samardžija (1998: 121) omaškom umjesto 1885. kao godinu smrti navode 1895.

12 Natječajni izvjestitelji (F. Maixner, F. Petračić i A. Pavić) i fakultetska većina izabrali su Poljaka J. Leciejewskoga, ali vlast je s banom K. Khuen-Héderváryem na čelu ipak izabrala T. Maretića te je on 11. 10. 1886. imenovan izvanrednim javnim profesorom »slavjanske filologije s osobitim obzirom na poviest jezika i literature hrvatske i srbske« (v. Skok 1949: 316).

13 Maretić je naime odlučio bio otići u mirovinu ne bi li se posvetio radu na Rječniku JAZU. Fakultetu i predavanjima poredbene indoeuropske gramatike ipak će se vratiti 1919–1924. (Križman 1990: 66).

14 Tj. do A. Mayera, o čemu više obavijesti daju Križman (1990) i Jauk-Pinhak (1998).

15 Stanje koje smo srpnja 2019. zatekli u Arhivu Filozofskoga fakulteta izgleda ovakvo: ak. god. 1874/75. – 1 zapisnik (V, 15. 3. 1875), 1875/76. – 3 zapisnika (XV, 27. 3. 1876, XVI, 9. 4. 1876, XXII, 28. 6. 1876), 1876/77. – 1 zapisnik (I, 10. 10. 1876), 1877/78. – 0 zapisnika, 1878/79. – 0 zapisnika, 1879/80. – 10 zapisnika redovnih sjednica + 1 zapisnik sjednice za izbor dekana (čini se da nedostaju samo zapisnici prvih dviju sjednica).

Od godišta, tj. desetljeća koja smo još pregledavali prorijeđeni su zapisnici ak. god. 1944/45. i 1945/46. te nedostaju zapisnici čitave ak. god. 1947/48.

Ak. god. 1973/74. i ustavnim promjenama dolazi do reorganizacije, tj. »oourizacije« Filozofskoga fakulteta pa se od početka kalendarske 1974. sve negdje do 1979/80. unutar OOUR-a Humanističke i društvene znanosti održavaju zasebne sjednice triju odjela sa zasebnim zapisnicima – Odjela za jezike i književnosti, Odjela za pedagogiju te Odjela za filozofiju, psihologiju i sociologiju.

16 O kojem je točno semestru i kojoj akademskoj godini riječ, nije posve jasno jer podaci se ne podudaraju s onima u sveučilišnome Redu predavanja (RP 1874–1880). Moguće je da je to bio nacrt na sljedeću godinu.

17 O filološkoj djelatnosti Đ. Šurmina v. Zbornik Đure Đurmina (Maštrović (ur.) 2017). Među ondje donesenim tekstovima za povijest buduće književne katedre osobito će biti zanimljiv napis S. P. Novaka (2017).

18 Podatak u zagradi bit će da je ovaj: Sveučilišni zakon, paragraf 49, stavak D, alineja l.

19 Prisutni na sjednici zbora bili su Đ. Körbler (dekan), I. Kasumović (zapisničar), I. Kršnjavi, F. Marković, G. Janeček, A. Musić, A. Heinz, J. Domac, J. Brunšmid, Stj. Tropsch, V. Varićak, A. Langhoffer, Vj. Klaić, F. Šišić, L. Car, J. Golik, J. Florschütz i M. Šufflay, a opravdano je izbivao K. Grekša.

20 Ne samo to nego u Analitičkom inventaru osobnoga fonda Đ. Šurmina u Hrvatskome državnom arhivu (HR HDA 833) nahodimo bilješke o dekretima Odjela za bogoštovlje i nastavu te dekanovim obavijestima kojima se Šurmin imenuje suplentom (1899), izvanrednim profesorom (1902) i redovnim profesorom (1906) »hrvatskoga jezika i književnosti na Mudroslovnom fakultetu«. Dakle u službenim dekretima i obavijestima jezik se zvao hrvatskim, premda je u sveučilišnome zakonu pisalo drugačije.

21 O raznovrsnoj Milčetićevoj djelatnosti v. Zbornik o Ivanu Milčetiću (Maštrović (ur.) 2002).

22 Temeljit opći pregled Sveučilišta između dvaju ratova dao je Sirotković (1969).

23 Dakako riječ je o različitim izdanjima Boranićeva pravopisa, prije i poslije ujednake sa srpskim pravopisom A. Belića, odnosno tzv. šestosiječanjske dikatature iz 1929.

24 U kronologiji Fakulteta iz 1998. Agičić osamostaljenje katedre za noviju hrvatsku književnost s profesorom A. Barcem konstatira godine 1947. (1998: 17).

25 Jasno, Matematičko-prirodoslovni studij i Farmaceutski studij, tada još uvijek pri Fakultetu, nisu naša tema.

26 Pišu o tome i Jurišićeve kćeri B. Rako i J. Šeravić (1990).

27 B. Rako pretpostavlja da je ostale ratne zapise Jurišić možda uništio ili dobro sakrio (v. Jurišić 1994: 6).

28 Detaljnije je dostupno u Pranjića (1994 [2006]). Stj. Ivšić smijenjen je s rektorstva siječnja 1943. zbog toga što se odupro uvođenju tzv. etimološkoga pravopisa (usp. Šidak 1969b: 178). U lipnju 1945. osuđen je pak zato što je do 1943. bio rektor i zato što je 31. 10. 1941. doktorandima održao govor »koji je nosio propagandni karakter«. Pranjić osim dijelova presude daje i navode iz spornoga govora (usp. 1994 [2006]: 196–197), u kojem se zapravo govori o busanju u ustaška prsa onih koji su nedavno hodočastili na Oplenac (tj. mauzolej Karadžorđevićevih). Ivšić je osuđen »na gubitak nacionalne časti za vrijeme od 10 godina, te izgon u selo Slavonski Stupnik«. Pomilovan je u svibnju 1946. te se najasen te godine vratio na Fakultet.

29 I. Brabec (1907–1985) i S. Živković (1895–1975) bili su profesori na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu, današnjoj Pedagoškoj akademiji. Brabec se bavio štokavskim dijalektima, poslije jezičnim savjetima, Živković je pak pisac prvoga hrvatskoga i veoma respektabilnoga Uvoda u opću lingvistiku iz 1935, drugo izdanje 1958.

30 J. Hamm radio je paralelno u srednjoj školi i na fakultetu (više od deset godina kao lektor za poljski jezik i književnost i voditelj tečaja staroslavenskoga jezika) te je na prijedlog A. Barca i J. Badalića pridijeljen fakultetu i oslobođen rada u srednjoj školi (F 14. 11. 1946), a potom postavljen za stalnoga lektora (F 21. 12. 1946). Docentom pri Katedri za slavensku filologiju s osobitim obzirom na poljski jezik i književnost postao je rješenjem mjerodavnoga Komiteta od 14. 9. 1949. (F 12. 10. 1949).

31 J. Vrana za lektora će češkoga jezika na prijedlog Stj. Ivšića i Lj. Jonkea biti izabran 30. 9. 1950. (F). Kad 1954. bude ponovo biran, pojavit će se na fakultetskome Vijeću pitanje A. Matića je li Vrana 1946. po vlastitoj želji otišao iz Zagreba u Viroviticu. Stj. Ivšić odgovorit će »da nije otišao dobrovoljno, ali je radi potrebe srednjoškolske nastave premješten« (F 13. 11. 1954). Vrana je tada izabran za stalnoga lektora za češki.

32 Čini se da je slabo znano da je na prijedlog dekana Stj. Patakija o honorarnim nastavnicima »pojedinih metodika na 3 sata tjedno« za ak. god. 1950/51. među ostalih sedam nastavnika I. Brabec izabran »za hrvatski jezik« (F 1. 7. 1950). Brabec je tu nastavu honorarno držao i ak. god. 1951/52. (F 3. 10. 1951), 1952/53. (F 6. 10. 1952), 1953/54. (također T. Čubelić, F 12. 6. 1953). Pretpostavljamo da je riječ o počecima sveučilišne nastave metodike hrvatskoga jezika. Samostalna Katedra za metodiku hrvatskoga jezika i književnosti s D. Rosandićem na čelu bit će osnovana tek 30. 5. 1968. (Samardžija 1998: 128).

33 Budi spomenuto još i to da su u točci XXXVI/12 te iste sjednice za ak. god. 1949/50. kao demonstratori u Slavenskom seminaru predloženi ovi studenti: Nikola Ivanišin, Remzo Behram, Božidar Finka, Milan Moguš i Zvonimir Junković (F 15. 10. 1949). Ako Google ne vara, Remzo Behram poslije je bio gimnazijski profesor u Sarajevu, a zajedno s Nikolom Ivanišinom i Bulscúom Lászlom bio je demonstrator i prethodne ak. god. 1948/49. (F 12. 10. 1948). Svi ostali postadoše poznati filolozi. Sljedeće ak. god. 1950/51. za demonstratore su Slavenskog instituta izabrani Milan Moguš, Božidar Finka, Nikola Ivanišin, Remzo Behram i Branka Hanž (F 30. 9. 1950). Ak. god. 1951/52: Stjepan Babić, Remzo Behram, Željko Brdarić, Božidar Finka, Milorad Flegar, Edo (sic!) Hercigonja i Milan Moguš (F 3. 10. 1951). Ak. god. 1952/53: Milan Moguš, Željko Brdarić, Milorad Flegar, Nikica Kolumbić, Božidar Bavliša i Josip Vončina (F 6. 10. 1952).

34 V. također napise Barac (2015), Ćavar (2015). K tomu A. Barac bio je idejni začetnik Instituta za jezik i književnost (1948), iz kojega se izdvojio Institut za jezik (1952), kojemu je Barac bio na čelu. Barac je bio i u prvome uredništvu časopisa Jezik (1952), u kojemu je i objavljivao (v. Mlikota 2015).

35 Dva podatka ekonomske usporedbe radi. Pomoćni nastavnik za predvojničku obuku Nurija Čaušević pored redovnih dužnosti zadužen je na prijedlog kapetana Sretena Mutića za brigu o »cjelokupnom naoružanju, udžbenicima i svem ostalom materijalu u vezi s predvojničkom obukom« i za to mu je predviđen poseban osobni dohodak od 1500 dinara mjesečno (F 12. 2. 1952). Demonstratorima Viktoru Žmegaču, Radoslavu Katičiću i Anđelku Krkoviću za listopad i studeni 1953. povećana je nagrada s 1000 na 1500 dinara (F 19. 11. 1953).

36 Zbog toga Samardžija (1990: 61) zapisničke podatke o imenu Katedre uzima kao vjerodostojne, pa se na njih poziva i Babić (2001: 289). Mi ćemo s obzirom na sve različite nazive u tome ipak biti suzdržaniji.

37 Gotovo isto u Samardžija (1999 [2000: 98]).

38 Tako je primjerice ustrojavanje novih katedara za poredbenu književnost, za teoriju književnosti i za opću lingvistiku i poredbenu indoevropsku lingvistiku predlagano opet za tri godine – 2. 7. 1954. (F).

39 A. Barac uključio se u raspravu smatrajući da Hammu treba honorirati predavanja iz poljskoga, ne iz »Uvoda u lingvistiku«, jer da on spada u njegov redovni nastavni rad, a poljski ne.

40 Upućeniji znaju da D. Brozović (1927–2009) poslije nije doktorirao na toj temi, nego na Govoru u dolini rijeke Fojnice (1957). Promjena teme bila je na dnevnome redu fakultetskoga Vijeća točno godinu dana poslije, 28. 6. 1955. (F), povjerenstvo za ocjenu disertacije izabrano je 9. 10. 1956. (F), ocjena je podnesena i povjerenstvo za obranu izabrano je 19. 1. 1957. (F) (M. Hraste, J. Hamm, Lj. Jonke, P. Guberina, M. Deanović, zamjenik M. Gavazzi).

41 Prema Urudžbenim zapisnicima ušli smo u trag brojevima spisâ, ali spisâ u fakultetskom Arhivu više nema. Riječ je o ovim spisima s datumom kad su urudžbirani: 2339/1953 (4. 7. 1953), 5266/1953 (24. 12. 1953), 174/1954 (20. 1. 1954), 6206/1954 (27. 12. 1954). Svi oni ticali su se Pravilnika i Statuta Slavenskog instituta. Gđa Jagoda Goljački pretražila je na našu molbu Arhiv Sveučilišta u Zagrebu, ali teksta Statuta nema ni ondje; tek je u Sveučilišnome vjesniku konstatirano da je 9. 5. 1955. nacrt Statuta Slavenskog instituta prihvatio Savjet Filozofskoga fakulteta (fakultetski Savjet bilo je drugo tijelo, odijeljeno od fakultetskoga Vijeća).

42 Detalje izbora nećemo prepričavati jer izlaze iz naše teme. Koga bude zanimalo, naći će. Čubelića je još 1. 7. 1950. (F) A. Barac predložio za honorarni rad na kolegiju »Narodna pjesma« u ak. god. 1950/51.

43 Zanimljiva dopuna Pranjićevoj biografiji: kao asistent je 30. 10. 1958. (F) predložen »za lektora hrvatskoga ili srpskoga jezika u Poljskoj«. Nismo uspjeli doznati je li onamo doista i otišao. Znamo da je već kao docent bio na gostovanju u SAD-u te da je 25. 9. 1969. (F) fakultetskomu Vijeću o tome podnio izvještaj.

44 Na siječanjskoj sjednici 1960. na dnevnom je redu bio i nacrt Pravilnika Zavoda za slavensku filologiju, zajedno s pravilnicima Zavoda za pedagogiju, Zavoda za etnologiju i Zavoda za fonetiku (F 16. 1. 1960).

45 Termini pročelnik odsjeka i šef katedre rabe se u zapisnicima Vijeća.

46 Inače Z. Škreb imao je mnogo vizionarskih prijedloga, primjerice već je 27. 10. 1961. (F) predložio da se na Fakultetu organiziraju predavanja za širu publiku te da se – nota bene – raspravi pitanje uvođenja televizijskoga programa za slušače Filozofskoga fakulteta. Dakle samo pet godina od početka televizijskog emitiranja Radio-televizije Zagreb (7. 9. 1956). Proći će sedam godina do »uzvratnog« prijedloga Radio-televizije Zagreb da se pri Filozofskome fakultetu osnuje seminar za radio i televiziju (F 25. 9. 1968).

47 Sestrinska katedra tada se još zapravo dosljedno naziva Katedrom za dijalektologiju i historiju hrvatsko-srpskog jezika. Negdje u 1960-ima historija je postala povijest pa tako primjerice 25. 9. 1968. (F) nahodimo prijedloge da se M. Kuzmanović reizabere u asistenta, a J. Vončina izabere u docenta »pri Katedri za povijest i dijalektologiju hrvatskosrpskog jezika«.

48 Prema zapisnicima Vijeća nikako ne možemo potvrditi Samardžijinu tvrdnju da su »kolebanja oko imena uklonjena 1954., poslije novosadskoga sastanka, kad je katedra preimenovana u Katedru za hrvatskosrpski književni jezik« (1999 [2002: 223], također slično Samardžija 1999 [2000: 98]). Takav naziv ni Katedre ni jezika ne pojavljuje se u fakultetskim zapisnicima 1950-ih i početkom 1960-ih nikad (pouzdano znamo da se takav naziv jezika u zapisnicima pojavljuje krajem 1960-ih). Općenito na imenovanje Katedre kao čin u zapisnicima do sredine 1970-ih nikad nismo naišli, pa ni na to da bi od 1970. Katedra nosila naziv »Katedra za suvremeni hrvatski književni jezik«.

49 Samardžija piše da je taj kolegij Babić vodio od 1963, da su ga prije njega držali Hamm i Jonke, a da ga 1966. preuzima Silić i pretvara u »Osnove teorije jezika« (1998: 127).

50 Ovo izlazi iz okvira našeg užeg interesa, ali spomenimo da je u razdvajanju dvaju odsjeka 1962, čini se, stara Geitler-Maretić-Ivšić-Jonke-Hammova Katedra za poredbenu slavistiku »pripala« Odsjeku za jugoslavistiku. Budući da je Stj. Ivšić bio u mirovini (i preminuo 1962), da je J. Hamm bio otišao u Beč (1960), a B. László prešao na Opću lingvistiku (1962), na toj je katedri ostao samo asistent E. Hercigonja, kojemu je formalni šef do docenture 1970. bio Lj. Jonke. Asistent Stj. Damjanović primljen je na nju 1971. To je današnja Katedra za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo Odsjeka za kroatistiku.

51 Podsjetila nas je ta molba na jednu stariju – 25. 9. 1958. (F) ne tako marljivim studentima Danijelu Dragojeviću i Branki Samaržija odobreno je četvrto polaganje nekog ispita. Kad smo pakosni prema drugima, recimo da je 19. 5. 1961. (F) odbijena žalba studenta Ivana Markovića.

52 Također u Babićevu zborniku (Mirković (ur.) 2008), gdje su svi dokumenti iz Prenja ponovo otisnuti.

53 Prema zapisniku B. Bošnjak predložio je: »S obzirom da se radi o našim kolegama s kojima radimo več (sic!) dugi niz godina, mislim da bi bilo potrebno, da se dopis Partijske organizacije i izjave navedenih nastavnika dostave svakom članu, te da se točka stavi na iduću sjednicu« (F 16. 1. 1973).

54 Riječ je o Samardžijinu članku »Recimo koju«, Telegram, Zagreb, XII (n. s. II) (16. 6. 1972), 37 (553), str. 23.

55 Skriptu prema internetskim katalozima nemaju ni NSK ni Knjižnica Filozofskoga fakulteta premda je, piše Samardžija, odobrena rješenjem Komisije za udžbenike i skripta Sveučilišta u Zagrebu br. 08-1555/1 od 30. 6. 1965. (2002 [2004: 219]). Samardžija je u rukama imao i drugo izdanje skripte iz 1966, koje je također odobreno na Sveučilištu (br. 08-1679 od 8. 11. 1966). Prvi dio obuhvaćao je fonetiku i morfologiju, o drugome dijelu Samardžija ništa nije uspio doznati.

56 D. Alerić (1936–2008) diplomirao je 1959. Isprva asistent u Institutu za lingvistiku Filozofskoga fakulteta (1961), poslije u Institutu za hrvatski jezik (1969–2001). Na ustupljenoj skripti zahvala sinu Marku Aleriću, nekadašnjemu članu Katedre za hrvatski standardni jezik (2001–2011), danas na Katedri za metodiku nastave hrvatskoga jezika i književnosti na istome Odsjeku za kroatistiku.

57 Stj. Težak (1926–2006) isprva je predavao na Pedagoškoj akademiji, poslije metodiku hrvatskoga jezika, književnosti i filma na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta. Dijalektolog, gramatičar, metodičar, pisac jezičnih savjeta.

58 Kako se dogodilo da gramatiku pišu dva profesora Više pedagoške škole i jedan dijalektolog, ne i sveučilišni docent suvremenoga jezika, v. kod Babića (1993: 275, 2001: 86), koji je još kao student 1952. napisao relativno negativan prikaz, što mu Hraste poslije nije zlopamtio.

59 Treće izdanje Maretićeve gramatike M. Hraste i P. Rogić priredili su 1963.

60 Primjerice onima koji su srednju školu završavali u Zagrebu i govorili slengom koji je još 1940. opisao J. Hamm primijetivši čak tvorbu s metatezom i nu-...ńe (1939–1940), što je posebna inačica onoga što je poslije opisano kao hrvatski slengovski cirkumfiks (Marković 2016).

61 Usput budi rečeno, dosta detalja svojega stručnog i privatnog odnosa s Jonkeom i ostalim starijim profesorima, ponajprije Hrastom i Hammom, Babić će dati u knjizi polemika Hrvatska jezikoslovna prenja (v. Babić 2001). S Jonkeom će Babić održavati prisan odnos, najzad posvetit će mu svoju knjigu Hrvanja hrvatskoga (v. Babić 2004), četrdeset godina nakon što je u Jonkeovoj knjizi Književni jezik u teoriji i praksi napisao bilješku o piscu (v. Babić 1964). Prava je šteta što Babić kao neposredan svjedok nikad nije napisao cjelovit tekst o Katedri, naprotiv rečenice o imenu Katedre na njezinim počecima preuzima od Samardžije (v. Babić 2001: 289).

62 Napomene. Prvo, ne možemo sa sigurnošću reći je li Katedra za hrvatski ili srpski jezik i književnost 1875. nastala kao posve nova katedra ili je nastala razdvajanjem prvotne Katedre za slavjansku filologiju s osobitim obzirom na poviest jezika i literature hrvatske i srbske. Drugo, još uvijek nam je nedostupna odluka o ustanovljenju zasebnih katedara za povijest i dijalektologiju hrvatskoga jezika te za suvremeni hrvatski jezik iz 1954/55. Treće, na budućim je istraživačima da točno utvrde kada 1990-ih Katedra dobiva sadašnji naziv.