Stiloteka

Prikazi

Poetičko-stilsko sondiranje pjesništva Vesne Parun

Lirika Vesne Parun, nastala u rasponu duljem od šezdeset godina, jedna je od najdugovječnijih dionica suvremenoga hrvatskoga pjesništva i jedna od najraznovrsnijih, čuvajući u svojim formalnim preobraženjima nukleus osebujnosti, jezične virtuoznosti i snažne imaginativnosti. To potvrđuje već manji odsječak ukoričena opusa, trolist koji stoji na kronološkome čelu onoga što će se pokazati nizom od nekoliko desetaka pjesničkih knjiga, kojih su pjesme zastupljene u svim relevantnim antologijama suvremenoga hrvatskoga pjesništva, a dio preveden na mnoge jezike.

Jezik u književnome djelu

Zajedno s Petrom Guberinom, Radoslavom Katičićem, Krunoslavom Pranjićem, Branka Vuletićem, Mirkom Petijem - Ivo Pranjković ide u red onih hrvatskih jezikoslovaca kojima je proučavanje načina na koji funkcionira jezik u književnosti (kao jezičnoj ili verbalnoj umjetnosti) jedan od važnih i trajnih interesa. O tome govori činjenica da je knjiga Jezik i beletristika nastala kao rezultat tridesetogodišnjega rada (1973-2003) na rečenome području.

Prostorna teorija pjesničkoga znaka

Četiri su moguća odnosa teksta i prostora: 1. tekst se može promatrati kao dio prostora (tekst u prostoru); 2. prostor može biti konceptualiziran u tekstu (prostor u tekstu); 3. sam tekst ima svoj vlastiti prostor ili svoje »tijelo« (prostor teksta); 4. prostor može biti tretiran kao tekst (tekst prostora).

Glas, govor, pjesma

Najveći dio dosadašnjega znanstvenoistraživačkoga angažmana Branka Vuletića mogao bi se sažeti u ovu formulu (formulaciju): zanimanje za glasovnu i govornu materijalnost pjesništva. O tome svjedoče kako naslovi njegovih prethodnih knjiga (Fonetika književnosti, 1976; Gramatika govora, 1980; Sintaksa krika, 1986; Jezični znak, govorni znak, pjesnički znak,1988; Prostor pjesme, 1999) tako u osobitoj mjeri i naslov posljednje (ili pretposljednje?) knjige – Fonetika pjesme, izašle u Zagrebu potkraj 2005. godine.

Jezik, stilovi, funkcije

Među hrvatskim jezičnim i književnim stručnjacima koji su se bavili problemima stila – od Tome Maretića, Petra Guberine, Rikarda Simenona, Krunoslava Pranjića, Radoslava Katičića, Branka Vuletića sve do Ive Pranjkovića, Krešimira Bagića i dr. – Josip će Silić nedvojbeno zauzeti važno (ako ne i počasno) mjesto: prvi je napisao knjigu u cijelosti posvećenu proučavanju funkcionalnih stilova hrvatskoga standardnoga jezika. To što se u našoj kulturi takva knjiga pojavljuje sa zakašnjenjem od nekoliko desetljeća (u Rusa, Čeha, Poljaka ili Slovaka, na primjer, funkcionalne su stilistike redovito objavljivane već od ranih šezdesetih godina 20. stoljeća) ne mora biti shvaćeno kao (velik) propust. Naime, jedan od uvjeta za pisanje funkcionalnih stilistika svakako je i relativno sređeno stanje na području jezične standardologije. A kulturno-politička zbivanja protekloga – dvadesetoga – stoljeća nisu tu išla na ruku hrvatskomu jeziku. S druge se pak strane vjerojatno isplatilo čekati da se ove zahtjevne problematike prihvati jezikoznanstvenik Silićeva formata.