Retoričko je pitanje, kako je poznato, pitanje na koje se ne očekuje odgovor. Ovaj rad izdvaja funkcije, značenja i oblike retoričkog pitanja, a u središtu njegova interesa analiza je odabranih primjera retoričkog pitanja u jeziku političara i govornika. Namjera je ustanoviti kako i kada političari i govornici koriste tu figuru te što njezinim korištenjem žele postići.
U analizu Šoljanove pripovijesti Specijalni izaslanici krenut ćemo gledajući na stilistiku kao heterogenu i smještenu „na susretištu lingvistike i književnosti“. bez nostalgije i bez namjere da ju se gura u stanje njezine „predteorijske nevinosti“. Jasno je kako je nemoguće napraviti skok u interpretativnu djelatnost te skok s „dijelova“ na „cjelinu“, kao što to pokušava Samardžija 1984. na kraju svoje stilističke analize Šoljanova romana „Drugi ljudi na mjesecu“, bez da uvidi budu uvelike određeni različitim tipovima predznanja.
U travnju 2019. u izdanju Frakture objavljena je druga zbirka poezije Lare Mitraković pod naslovom Dva puta za jug. Riječ je o zbirci koja je zrelija od autoričina prvijenca (Brojanje pogrešaka, 2016), no koja ujedno nastavlja i razvija mnoga obilježja njezine poezije zamjetna već u prvoj zbirci. Iako bi se moglo pomisliti da je naslovnica zbirke izabrana tek prema istom konceptualnom rješenju primijenjenom i na ostale Frakturine pjesničke zbirke objavljene ove godine, minimalistička naslovnica pretapanjem ljubičaste u narančastu boju asocira na suton (a time i na ljeto) te upućuje i na bitnu karakteristiku zbirke Dva puta za jug (a možda i autoričine poetike), a to je jednostavnost pjesničkog izraza iza koje se međutim krije bogatstvo metafora i pjesničkih slika koje nas preplavljuju čim počnemo čitati zbirku.
Kada sam prvi put čitala zbirku Saške Rojc (Olje Savičević Ivančević) Puzzlerojc, prepoznala sam u njoj lirski subjekt srodan subjektu Marije Čudine u Nestvarnim djevojčicama. Nedugo sam zatim čitala intervju s Rojc koji je za Booksu vodio Marko Pogačar, a u kojemu je i sama autorica primijetila kako „Nestvarne djevojčice Marije Čudine imaju svijet srodan mome“. I zaista, brojna su mjesta premrežavanja tih dvaju subjekata. Mene će ovdje zanimati njihova komparacija, oblikovanje ženskoga identiteta, seksualnosti i detekcija i čitanje infantilnosti njihovoga pogleda.
U ovom radu bit će prikazane reklame odrabranih proizvoda koji su postojali i reklamirali se u razdoblju socijalizma, a ujedno i u razdoblju tranzicije. Nužna je usporedba prezentacije istih proizvoda u različitom vremenu kako bi se čim bolje prezentirala društvena stvarnost reflektirana u oblikovanju reklamnih diskursa te kako bi se načinio čim vjerodnostojniji pregled ideologija prezentiranih u diskursima i transformacija kupaca kroz vrijeme.
Tatjana Pišković u svome tekstu Perpetuiranje rodnih stereotipa u hrvatskim rječnicima (2016) uz Anićevu pomoć zaključuje: Rječnik se drži nepristranim tekstom čiji autori i urednici jednostavno registriraju jezičnu uporabu i izvještavaju o njoj. Nekoliko redaka kasnije shvaćamo da se samo šalila i da rječnik ne samo da selektivno registrira jezičnu uporabu koja postoji u nekoj kulturi nego tu uporabu i konstruira i kreira.
U ovom će se radu analizirati brojevi erotskoga časopisa Erotika iz 1990. godine, zagrebačke „revije za kulturu i umjetnost ljubavi“, koja je izlazila krajem 1980-ih i ugasila se 1990. godine, kako bi se usporedili suvremeni stavovi o seksualnosti s onima iz 1990. godine i kako bi se istražilo kako je pojava golih ženskih tijela utjecala na njihovu seksualnu slobodu, ali i na slobodu općenito.