Biblioteka

Hrvatski jezik 1950-ih

Matija Smodek. Zaslužnik za početak visokoškolske nastave hrvatskoga jezika


Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za kroatistiku

Sažetak

1. Uvod

Slika 1. Matija Smodek (Novaki, 4. siječnja 1808. – Bjelovar, 22. rujna 1881.)

O Matiji Smodeku dosad se više puta pisalo – u kontekstu hrvatskoga narodnog preporoda spominjao se ponajprije njegov pionirski pothvat poučavanja hrvatskoga jezika u politički nimalo naklonjenu vremenu, pri pregledima povijesti hrvatskoga knjižničarstva isticale su se njegove napredne ideje i nepresušna energija, a nezaobilazan je bio i njegov spomen pri pregledima nastavnoga osoblja i predavača stručnih predmeta na pravnome fakultetu. O navedenim temama pisali su se zasebni radovi, natuknice u enciklopedijama, odlomci u knjigama ili tek rečenica-dvije u sklopu poglavlja u kojemu se govorilo o aktivnosti kojoj je Smodek dao svoj prinos. Pri svakome spomenu Smodeka gotovo je nezaobilazno navođenje podataka o godinama, nerijetko i datumima, važnim u njegovu životu (rođenje, stjecanje doktorata, predavanja, rad u knjižnici, umirovljenje, smrt). Iščitavajući dosadašnje radove u kojima se spominje Matija Smodek, naišli smo na podosta nepodudarnosti u biografskim podacima.1 U ovome smo radu pokušali na jednome mjestu prikupiti ono što je dosad poznato o Smodeku, njegovu životu i radu, citirajući ili parafrazirajući riječi onih koji su se dosad njime bavili ili su ga spominjali pišući o aktivnostima kojih je bio sudionikom. Tek gdješto smo dopunili poznato novim činjenicama te upozorili na pokoji pogrešan podatak.

1.1. Iz Smodekova životopisa – od maruševečke matične knjige krštenih do bjelovarske matične knjige umrlih i Bolléovih arkada

Slika 2. Upis Matije Smodeka u Matičnu knjigu krštenih Župe sv. Jurja u Maruševcu (izvor: internetska stranica FamilySearch)

Prvi pisani trag o Matiji Smodeku (točnije Smudeku)2 sadržava Matična knjiga krštenih Župe sv. Jurja u Maruševcu (Liber Baptisatorum Parochiae Marussevczensis),3 naselju smještenom 15-ak km jugozapadno od Varaždina. U nju je 4. siječnja 1808. upisan zakoniti sin Matije Smudeka (Mathias Szmudek) i Ane Cuković (Anna Czukovich) iz obližnjih Novaka (str. 104).

S obzirom na to da se u vrijeme kad je Matija Smodek (mlađi) rođen u dotičnu matičnu knjigu upisivao samo datum krštenja zakinuti smo za podatak o datumu njegova rođenja. Međutim, znajući da su se djeca krstila najčešće isti dan kada su rođena ili dan poslije da ne bi umrla nekrštena,4 pretpostavljamo da je Matija Smodek rođen najvjerojatnije 4. siječnja 1808.5

Školovanje je započeo u Varaždinu (gdje je završio četiri razreda »grammaticae«), nastavio u Zagrebu i Šopronu (završivši »clasis humanitatis«) te se dalje obrazovao (studirajući pravo i filozofiju) u Zagrebu i Pešti. Godine 1831. u Pešti stječe titulu doktora filozofije (»doctoris liberalium artium et philosophiae«), a 1938. doktora prava.

Nekoliko godina (od 1832. do 1835.) kao suplent na tadašnjoj zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji znanosti6 predaje naravno pravo (»jus naturae«), političke znanosti i ugarsko-hrvatsko pravo, a od 1835. – nakon što je imenovan za redovitoga profesora – do umirovljenja (1874.) predaje statistiku i ugarsko rudno pravo (Lorković 1881: 735).

Matija Smodek bio je jedan od bliskih Gajevih suradnika – o tomu, uz ostalo, svjedoči sačuvana korespondencija između njih te aktivno uključivanje u mnoge aktivnosti preporodnih pregalaca predvođenih Gajem, a najvažnija jest poučavanje hrvatskoga jezika na tada najvišemu hrvatskom učilištu.

Uza svoj profesorski posao na Kraljevskoj akademiji znanosti od 1841. Smodek je i knjižničar Akademijine knjižnice (Bibliotheca Regiae academiae zagrabiensis). Iako se nevoljko prihvatio dodijeljene mu službe (koju je prema Statutu trebao obavljati netko s Katedre za povijest), do umirovljenja ju predano i odgovorno obnaša. Prema vlastitu svjedočenju u knjižnici je iz nereda i nesklada stvorio red i sklad, a pritom je radio »četrnaest godina za javno dobro bez ikakove nagrade, i to sám samcat, neimajuć dugo vremena ni sluge, a još manje pisara«. Iako prepušten sam sebi, uredio je »knjižnicu od 20.000 svezaka, sastavio potrebne kataloge, a osim toga svaki dan sedam sati – izim nedjelje, blagdana i jesenskih praznika – dvorio knjigami čitatelje u čitaonici akademičkoj« (Lorković 1881: 752). I nakon umirovljenja (1874.) Smodek još kratko vrijeme (do jeseni 1875.) – do imenovanja njezina prvoga knjižničara Ivana Kostrenčića – nastavlja upravljati novoosnovanom Sveučilišnom knjižnicom (Čepulo 1996: 74). Iako neškolovani knjižničar, »samozatajnim radom Matija je Smodek postavio čvrste osnove Sveučilišnoj knjižnici i osigurao ugled knjižničarskome zvanju« te se s pravom ubraja »među uglednike hrvatskoga knjižničarstva« (Živković 2001: 25).

Uz obveze koje je imao kao profesor statistike i ugarskoga rudnog prava na Kraljevskoj akademiji znanosti, uz vrlo zahtjevan posao u Akademijinoj knjižnici i čitaonici, Matija Smodek od 1832. do 1846. na Akademiji poučava hrvatski jezik. O tome njegovu angažmanu, potaknutom društveno-političkim okolnostima i rodoljubljem, bit će više riječi u središnjemu dijelu rada.

Smodek je svaki svoj posao obavljao savjesno i odgovorno, bio je cijenjen i poštovan te je »opetovano fungirao kao substitut prodirectora« Kraljevske akademije znanosti (Lorković: 1881: 736). Zanimljivo je spomenuti i činjenicu da je 1848. izabran za kapetana narodne garde – to je jedina godina »gdje se Smodek više iztiče u javnosti, ni prije ni poslje ne ni toliko, ali svoga uvjerenja nije nikada pritajivao, pa niti u ono doba, kad se je pritajivanje patriotičkih nazora dobro gledalo i nagradjivalo« (Lorković 1881: 751).

Nakon umirovljenja kao priznanje za svoj rad dobiva titulu kraljevskoga savjetnika, »a hrvatski sabor poštujuć vrloga starinu, izabirao ga redovito svake godine sve do njegove smrti za člana kraljevinskoga suda« (Lorković 1881: 752).

Poslije razornoga potresa u Zagrebu (1880.) s obitelji se prvo seli u Podravinu gdje mu živi sin, a nedugo zatim odlazi kćeri u Bjelovar (Lorković 1881: 752), gdje umire 22. rujna 1881. U Matičnu knjigu umrlih bjelovarske župe (»parochiae Belovariensis«, str. 129) u rubrici Nomen, Cognomen, Conditio stoji zapis »Dr. Matija Smodek, kr. savjetnik u miru, sveučilištni profesor«. Kao razlog smrti navodi se plućni edem – »Oedema pulmonum (Marasmus)«. Pokopan je na »Belovarskom župnom groblju« 24. rujna 1881. U rubriku Observationes upisano je »Exped. 6/10 881.«7 Posmrtni ostaci Matije Smodeka nekoliko godina poslije preneseni su u Mirogojsku arkadu preporoditelja.8

Slika 3. Upis Matije Smodeka u Matičnu knjigu umrlih Župe sv. Terezije u Bjelovaru (izvor: internetska stranica FamilySearch)

1.2. Smodekova pisana ostavština

Iza Smodeka ostalo je jedno tiskom objavljeno djelo – Pravo gorsko inače rudno Deržave Avstrijske (Zagreb, 1862.) – prvi pravni udžbenik na hrvatskome jeziku, zapravo prijevod (i tumačenje) njemačkoga izvornika. Na naslovnici, uz autorovo osobno ime i prezime (Matia Smodek) stoji popis nemaloga broja svih njegovih titula i službi koje je u ono vrijeme obnašao: »Slob. Naukah i Mudroslovja, kao i svega Prava Doktor, Statistike, Zakonoslovja upravnoga, i Prava gorsk. avstr. na kr. pravoslovnoj Akademii zagr. Professor j. r., Nadstojnik knjižnice javne akadem., slav. pravn. Sbora na kr. Sveučiličtu peštans. Sučlan, i zapris. oboj, suda Odvětnik.« Tu su i pretkazivi podaci o mjestu tiska, tiskari te godini objavljivanja (U Zagrebu, Tiskom Dragutina Albrechta, 1862.). U opsežnoj knjizi (315 stranica) pisanoj »štilom zakonodavnim« jezikoslovcima je osobito zanimljiv Predgovor (datiran »17 sěčnja 1862.«). U njemu autor, uz ostalo, opisuje promjene nastavnoga jezika u kratkome vremenu, zbog čega je njegovo djelo više godina čekalo da bude otisnuto:

Znanost ovu pod imenom prava gorskoga ugarskoga predavah petnaest godinah jezikom latinskim polag staroga zakonika. (...) U godini 1849 stignu amo od banskoga Věća nalog, da se sve znanosti na Akademii ovdašnjoj sredstvom jezika našega slavjanskoga predavati imaju; što je takodje odmah u jesini iste godine započeto, i naredba ova obderžavana je šest godinah danah. (...) Godina 1854 urodi novim zakonom gorskim za savkoliki obseg deržave avstrijske. Taj zakon jest takodje u naš jezik preveden, i prevod s němačkim snujem kao věrodostojnim proglašen. Sada mi predavanja olahnuše, imah bo jedan zakon i to sustavan s prevodom u jeziku jugoslavenskom. Na to spisah objasnjenje novoga zakona gorskoga, i odlučih dělo ovo prema koncu godine 1855 u svět putem štampe poslati. Ali u početku listopada iste godine Veleučilište ovdašnje dobi od ministerija prosvěte nalog, da se predavanja svih znanostih izim četirijeh predmetah, medju koje ni je nijedan spadao meni za predavanje pověren, imaju na istom Veleučilištu sredstvom jezika němačkoga odmah započeti, i nastavljati. Buduć jezik němački ni je samo bio postao podučevnim u školah, nego bio je i u sve grane uprave javne kod nas uveden. Zato tada obustavih izdanje děla ovoga znajući, da ondě, gdě tudji jezik u školah i upravi vlada, književnost narodnoga jezika napredovati ne može. Godine 1860 na obćenito zahtěvanje, da se javni poslovi vode u našem narodnom jeziku, i da se ovomu u školah tako nižjih kako i višjih ustupi město, koje ga ide, ukazani su (...) predmeti znanstveni, koji se u buduće sredstvom jezika němačkoga, i koji se sredstvom jezika hervatskoga imaju na ovom Veleučilištu predavati. Medju nauke, kojih predavanja priuzderžana bila su jeziku němačkomu, uvršteno nalazi se pravo gorsko, kojega naučanje u jesini iste godine započe sredstvom jezika němačkoga. Nego prema koncu studena iste godine na javne zahtěve dopušteno biaše, da se svi nauci bez iznimke jezikom hervatskim predavaju na ovdašnjoj Akademii. Sada dělo ovo jur godine 1855 za štampu pripravljeno predělah, popravih, i naredbami medjutim izdatimi omnožih, te odlučih isti razsudjenju obćinstva predati. (Smodek 1862: IV)

Slika 4. Nadgrobna ploča Matije Smodeka u Mirogojskim arkadama (izvor: internetska stranica Gradskih groblja Zagreb)

U nastavku autor objašnjava čitatelju zašto u naslovu rabi riječ gorski, zašto bira pridjev rudni, a ne rudarski (pritom se obrušava na možebitne progovore jezikoslovaca: »Ima možebiti i takovih jezikoslovacah, koji bi rado dokazati, da kod inih Slavjanah rěč gora, hora, znamenuje rudu, ovo čudo jezikoslovno, savětujem im, neka za se zaderže« (Smodek 1862: VI)). Ostavljajući detaljniji prikaz prijevodnoga teksta za neku drugu prigodu, nabrojit ćemo samo nazive za hrvatski jezik koje Smodek rabi u Predgovoru: najčešće je to naš jezik (6 puta), jezik jugoslavenski (3), jezik hervatski (2), jezik naš slavjanski (1), naš narodni jezik (1), narodni jezik (1), jezik naš jugoslavenski (1).

U nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu čuva se više Smodekovih rukopisa (predavanja na latinskome jeziku, govora, pisama, bilježaka, sastavaka i satirična pjesmica naslovljena Magjaroni mili, ajte). Popis rukopisne ostavštine donosi Daniela Živković u svojoj knjižici Matija Smodek: Profesor i bibliotekar akademički (2001: 90–91).9

Nažalost, dosad se nije uspjelo ući u trag Smodekovoj gramatici (slovnici) koju spominje u pismu upućenome 13. studenoga (»studna«) 1832. Ljudevitu Gaju u Krapinu. Nakon kritika upućenih Gaju zbog izbivanja iz Zagreba u vrijeme kada, piše Smodek:

najvažnejshi posli od zvelichenja mile nashe Domovinice napervojemlu se (...) Samo ti i Rakovec v Krapini zaspaste, i na Domovinu (inache misliti nemorem) pozabiste. Nevredne vas nahadjam, da bi vam pisal, koji su posleniki za zbor zebrani, i kaj se za oli proti Domovini dela. Jedino Vam obznanujem, da sem 6. ovoga meseca zachel opet horvatski vuchiti. (...) Slovnica je gotova, za koji vre dan, dam podpisnike pobirati, kaj i tebe prosim, poberi je tam, ako koji budu, neg tak, da vsaki mahom plati 40 x. srebra za komad; zishla pako bude iz Slovotiske Franje Suppana, na koncu meseca Szechna (Februara) doiduche leto 1833., zdelana je v horvatskom i nemachkom jeziku s opazivanjami na Slavonsko i Dalmatinsko podnarechje. Jedino bi želel, da bi se predi, kak v' shtampu poide, med nami po navadi prechtela. Ako vas na zkorom nebude, ja vas chakal ne bum, neg ja Jurjevichu za preceniti dam, i za tem Suppanu. (Deželić 1909: 174)10

Te Smodekove riječi upućuju na zaključak da je slovnica bila kontrastivna (hrvatsko-njemačka),11 da je pisana hrvatskim kajkavskim književnim jezikom s pripomenama koje se odnose na čakavsku i štokavsku stilizaciju hrvatskoga književnog jezika. Iako Smodek najavljuje njezino skoro tiskanje, ne znamo je li gramatika uopće objavljena tiskom – ni rukopis ni ijedan otisnuti primjerak nisu (dosad) pronađeni.

Slika 5. Naslovnica udžbenika Pravo gorsko inače rudno Deržave Avstrijske,jedinoga tiskanog djela Matije Smodeka

2. Matija Smodek – prvi predavač hrvatskoga jezika na visokoškolskoj ustanovi u Hrvatskoj – zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji znanosti12

Smodek nije bio jezikoslovac po obrazovanju, već doktor filozofije i prava.13 To ga, međutim, nije spriječilo da postane poučavateljem hrvatskoga jezika, i to prvim na ondašnjemu najvišem hrvatskom učilištu. Milan Moguš (1998: 445) drži da je »teško odrediti neposredan povod tomu Smodekovu angažmanu« u tome poslu (ističući pritom da to i nije bio neočekivan, već logičan slijed događaja nakon objavljivanja Mihanovićeve Reči domovini, Gajeve Kratke osnove, Draškovićeve Disertatie te hrvatskim jezikom izrečene zahvale Jurja Rukavine Hrvatskomu saboru); Josip Horvat (1975: 68–69) taj Smodekov angažman dovodi u vezu s djelovanjem skupine Gajevih vršnjaka i istomišljenika među kojima je Samodek bio jedini doktor te je njega dopala zadaća, koja je bila sastavnicom preporodnoga djelovanja, da predaje hrvatski jezik na Kraljevskoj akademiji znanosti; Fran Kurelac (1862: 182) i Tade Smičiklas (1885: 44) misle da ga je na to nagovorio Ján Kollár, dok Milan Prelog (1924: 136) piše: »Ne da se konstatovati, koliko je Kollár nagovorio Smodeka, da započne narod svoj podučavati na materinskom jeziku«.

Držeći se pravila, Smodek je od profesora na Kraljevskoj akademiji znanosti zatražio (i dobio) dopuštenje da može privatno i besplatno predavati hrvatski jezik te je obznana o tome stavljena na oglasnu ploču.14 Kao što se moglo i očekivati, to nije naišlo na odobravanje mađarskih studenata. Postojala je opasnost da se popusti njihovim prijetnjama i predavanja zabrane. Doznavši za to, Fran Kurelac ispisuje njemačkim, latinskim i hrvatskim jezikom poruke na ceduljice pozivajući ostale da se uime slobode odupru toj prijetnji. Kada je sadržaj poruka javno pročitan (učinio je to Ivan Derkos), dolazi do žestoka sukoba između mađarskih i hrvatskih studenata. Sukob je završio tučnjavom. Fran Kurelac ovako opisuje te događaje:

Našemu jeziku prvi je počeo učit profesor Smodek, tada se iza dokončenoga prvoga lěta prava iz Pešte u Zagreb povrativši, pokojnim Kolarom nagovoren, da učini čtogod za svoj narod. Ako se ne varaju, bilo je to godine 1833-e. On oprosì nekoliko profesorov da mu dopuste našemu jeziku javno učiti, a koji dan poslě rečè mi pokojni Rakovec, moj sužitnik, da su te Smodekove lekcije na akademičkoj dasci pribite, nu da Magjarski učenici (za razplod Magjarstva u Zagreb pošiljani) strašno žamore te govore, da iz toga ne bude ničta, i da se to vse istom na saboru Požunskom pretresti i rěšiti ima. Rekšû Rakovcu da ga je strah, da od ista od vsega toga t. j. namišljenih lekcii Smodekovih ničta ne bude, profesorom toga se žamora plašećim i po prilici od podanoga dopusta odstupećim – ja mu zavrnuh: »Učinimo čtogod!« Kad ga viděh skučene glave kdě ramenima stišće, sgrabih ljut ono hartije na stolu te na dvanajst ju koliko li cedulic razkrojiv, u tri jezika nečto pisati stadoh, Hrvatski, Latinski i Němački. Oficirskû sinu jezik mi Hrvatski nikako nije od ruke išao, Latinski traljavo, nu Němački dobro. Kad bude oko pol noći, a ja pred akademiju, te utiskoh one cedule u okno, dobro ne klipajuće. Kad u jutro, al moj prijatelj Drkos, Vukmanac, prvi u školu (bio je jurista i convictista, napisavši malo kašnje poznatu knjižicu: »Genius patriae supra dormientibus ejus filiis«). Uztrebà mu hartije te razgledav se po školi upazì cedule kdě kroz okno štrlje. Pročitav ih (kako smo vikli) začudì se čemu li su naměnjene, te s njimi brže nazad u školu, te čitaj pred učenikî medjutim se skupivšimi. Ne umiju danas reći, čto je na vsakoj bilo, ele na triu bilo je ovako: »Hört! Einige Leute, die wohl wissen sollten, was lingua patria heisst, die haben gemeint, das wäre ungarisch! Wird nicht Europa unserer spotten? (Tuj sam migao na pokojnoga kanonika Mihića, ravnatelja u konviktu, kojega moj prijatelj Drkos biaše oprosio da smě slušati "praelectiones e lingua patria" na čto mu ovaj začudjen: Quales? e lingua Hungarica?«) Na drugoj: »Wer sind die Kroaten? friedliche Unterthanen in Friedenszeiten, tapfere Krieger in Kriegszeiten, Besieger der Avaren, Türken und Tartaren, also freie Männer, keine Ungarnknechte!« Opet na drugoj: »Ein jeder Mensch ist frei geboren, und jede Nazion hat das Recht, sobald sie von einer andern unrechtmässiger Weise bedrückt wird, sich los zu machen. Nord-Amerika hat sich von England, Süd-Amerika von Spanien losgemacht; auch uns hat kein unerbittliches Schicksal für immer an Ungarn gekettet, und wenn es darauf ankommt, nieder mit den Ungarn!« Iza toga čitanja nastala strahovita rvanja i skubanja med Hrvatî i Madjarî.« Familias sa katedre viče: »Silentium dominationes« nu slabo je pomagalo, er gospodičići biahu poběsněli. Dozovu Henfnera, profesora naravnoga prava, Němca iz Spiša (= Scepusium, die Zips) čověka tada puno obljubljenâ, nu ni on ničta ne opravì. Napokon dojdè stari, ćelavi, buckasti Domin, nosa zakučastâ, vàs uzpiren, te k mladićem: »Quid putant, quid cogitant, quid denique rerum meditantur dominationes? quam terribile vel nomen revolutionis itd.« Njegovom se besědom vatra malo prigasila, nu u srdcu omladine to još tinjalo, te po ulicah kděkad i buknulo, kad bi se naměrila kosa na brus. (Kurelac 1862: 182–183)

Smodek i nastava hrvatskoga jezika iznova postaju predmetom rasprave profesorâ, koji »dokončaše zasěsti k stolu te složno věćati, ima li se jezik Hrvatski učit ili ne« (Kurelac 1862: 184). Mišljenja su bila različita. Jedan od profesora postavio je pitanje:

»Quis docebit? quando docebit, ubi docebit?« koje mu uprose prihvatì sadanji biskup Bistrički, Mojses, tada mlad i vatren profesor filosofije, te mu ih suzbì ovako: »Čto se vremena tiče kada da uči: čto nam je do toga? može, ako hoće, lěpo o polnoći. Čto se města tiče, kdě da uči: začto da ne uči tamo kdě se i muzika uči? te obere li ono vrěme, kad ja u obližnjoj školi predáju jezik Grčki, bude mi milije da on tamo narodni jezik uči: jer niti ja njega mésti budu niti on mene; milije, reku, nego da mi ona židovčad uši zaglušava svojom svirkom. A čto se napokon onoga tiče koji da uči: znamo da je rodjen Hrvat i da se tim jezikom bavi, da si je u Pešti pribavio doktorat filosofije, da je mladić dobrâ vladanja, da ono čega još ne zna po vremenu i naučanju istom naučiti može, da za sad drugoga nejma, da to bez ikakve plaće te samo iz ljubavi narodnoga jezika čini, da je već doba da se taj jezik uči: to su razlozi s kojih sam ja tvrdo za to, da mu se to dopusti.« Nadzor školski ote mu razloge pohvaliv i još koju pridodav, napokon se dokončà, da Smodek na akademiji Hrvatski uči. (Kurelac 1862: 184–185)

Tako je zahvaljujući Slovaku Stjepanu (Štefanu) Moysesu15 – koji je na Kraljevskoj akademiji znanosti od 1830. do 1847. bio profesorom filozofije i grčkoga jezika – Matiji Smodeku još jednom potvrđeno da može držati predavanja o materinskome (kajkavskome) jeziku kao neobvezni predmet za sve one koji su bili zainteresirani. A takvih je, prema Babukićevu svjedočenju, bilo podosta. Bili su to »ne samo Diaci, nego takodjer Madjarski Professori, Professor Philosophiae Moyses osebuini Philolog Slavenski, Fishkali, Juratushi, slovom izabrani Ljudi« (Smičiklas: 1876: 57–58). »Smodek je okupljao oduševljene slušače i tako stvorio nov položaj i dao novu važnost hrvatskomu jeziku« (Katičić 2013: 164). Pritom je važno istaknuti da se »hrvatska riječ čula godinu dana prije negoli je 1833. godine nastava mađarskoga jezika postala gotovo obvezatna za sve učenike u hrvatskim školama, pa i na najvišem učilištu kakvo je bila Zagrebačka akademija« (Moguš 1998: 449).

2.1. Smodekov nastupni govor

U skladu s običajem da profesor pojedinoga predmeta akademsku godinu započne uvodnim govorom i Smodek drži govor onima koji su ga došli poslušati na početku njegova poučavanja hrvatskoga jezika.

Smodekov nastupni govor, održan 6. studenoga 1832. na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji znanosti (»vu hiži mudric«), sačuvan je u rukopisu te pohranjen u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici pod signaturom R 6144/2. Taj je govor do danas nekoliko puta objavljen tiskom.16 Govor je naslovljen Blagorechje pri pochetku navuchanj iz materinskoga Jezika u Zagrebu dana 6a Studna 1832. derz̓ano od Mathe Smodeka, Naukov Slobodnih i Mudroljubja Nauchanstnika i Visokoga Stola Banskoga Sudbenoga Prisez̓noga Bilez̓nika.17

Slika 6. Prva stranica rukopisa nastupnoga govora Matije Smodeka (izvor: Šidak 1969: 70)

Obraćajući se mnogobrojnoj publici, Smodek konstatira: »Ar nazočnost, s kojum mene napervostavlajučega obstirate, odperto pokažuje, da ono, zarad česa vu ovi hiži mudric zišli ste se s' goručim serdcem ljubite«. Potom naglašava važnost učenja i izgrađivanja materinskoga jezika jer »obdelavanje materinskoga jezika jest put, po kojemu narod na verhunec zveršenosti zdignuti se more«, a »očituvanje (...) poznanj znanstvenih nemoguče jest u nezdelanom jeziku«. Skrb o vlastitu jeziku uključuje i učenje stranih jezika »na koliko nam ovih znanje kakti sretstvo vzajemnosti i za zdelati našega služi«. Ustvrdivši da »zobraženost puka s' zobraženostjum jezika jednakim korakom stupa«, upozorava na sramotan odnos Hrvata prema svojemu jeziku: »Jezik materinski (...) podkapa se, hoče mu se ono zadnje mestence, na kojem čuči, vzeti i on čisto z Domovine zrinuti, zhititi. Ovde je Horvat Horvatu drugi narod; Horvat sramuje se vre Horvatom nazivati; Horvat pet šest rečih iz tudjega jezika znajuči stidi se več horvatski spominuti«. Slijedi podsjećanje na prostiranje slavenskoga jezika, dijelom kojega je i hrvatski (»od Adrianskoga morja, tja v' najdalešnji sever«), na njegovu slavnu prošlost (»nekda v' Europi pervinu imaše«, »kada vre vu slavenskom slovstvu vse svetilo se, komaj pri Francuzeh i Nemceh zoriti pričimalo se«)18 te isticanje primjera Čeha, Poljaka i Rusa koji imaju »cvetuče slovstvo« i poziv upućen slušateljima: »Dajte anda Bratjo Domorodci! poslujmo, paščemo se, da ne bumo zmed vseh naših bratov i ostalih narodov Europe najzadnje v' zdelanosti. Ne prepustemo našemu slavnomu narečju prepasti, i v' njim našu slavnu narodnost v' černi grob pokopati. Tersemo se njemu čast i vrednost, koja mu sliši, povernuti. Postavemo nje v' poštenje, koje po neprilikah vremen pogubiše« (Šidak (ur.) 1969: 334–335).

U spominjanu pismu Gaju 13. studenoga 1832. Matija Smodek navodi da je »6. ovoga meseca začel opet horvatski vučiti«. Ako je 6. studenoga održao nastupni govor, zbunjuje uporaba priloga opet, koji upućuje da je već prije predavao. Alojz Jembrih (s. a.: 5) drži da je to moguće uzme li se u obzir da je, prema zapisu Slavka Ježića, dozvolu da smije predavati hrvatski jezik zatražio potkraj jeseni 1831. Iako piše: »Nego žalujem se, da ov terh na me vzeh, ar ovak itak na zadnjim prestati budem moral; bum jedno dva mesece vuchil, onda pak prestanem« (Deželić 1909: 174), nastavu drži punih 14 godina: do 1846.

Govor je pisan kajkavskim književnim jezikom, ali ne slovopisom koji je predložio Gaj u svojemu priručniku iz 1830. »Iako je Kratka osnova Ljudevita Gaja objavljena dvije godine prije Smodekova nastupa, pa se mogao njome služiti, Smodek u Blagorečju ne preuzima Gajev slovopis. Bit će da se poveo za Jezičnicom horvatskoslavonskom Josipa Đurkovečkoga koja je objavljena u Pešti 1826. godine, upravo u vrijeme kad je Smodek tamo studirao. (...) Jedino što se približava Gajevim dijakritičnim znakovima jest grafem ž (upravo z s apostrofom iznad slova)« (Moguš 1998: 447–448).

2.2. Koji jezik Smodek poučava i na kojemu jeziku to čini?

Dva su pitanja vezana uza Smodekovu nastavu: koji jezik poučava i na kojemu jeziku poučava? Na prvo pitanje odgovor znamo – riječ je o kajkavskome književnom jeziku, koji je u sjeverozapadnoj Hrvatskoj od 16. stoljeća do sredine 19. stoljeća bio u polifunkcionalnoj uporabi. Tim jezikom Smodek piše (i izriče) i svoj nastupni govor.

U vrijeme kada je Smodek počeo sa svojim predavanjima nastava se na Akademiji održavala na latinskome jeziku.19 Latinski je bio propisan, »ali Ratio 1777. nije branio i uporabu narodnih jezika. No unatoč tome što su značajnu prevagu među nastavnicima imali Hrvati i što je Imbro Domin tiskao svoje udžbenike na kajkavskom narječju, nije poznato da se hrvatski jezik koristio u značajnijoj mjeri« (Čepulo 1996: 59).20 Uporaba latinskoga nije bila samo stvar tradicije,21 latinski je istodobno služio kao brana od uvođenja mađarskoga jezika, za što su se zalagali Mađari, dok su se preporoditelji (kojima je pripadao i Smodek) tomu oštro protivili.

Josip Horvat (1975) smatra da je Smodek predavao na latinskome jeziku. Istu tvrdnju ponavlja Zvjezdana Sikirić Assouline (2009: 264). Pišući o povijesti Zagrebačkoga sveučilišta, Hodimir Sirotković (1979: 34) navodi da Matija Smodek 1832. »otvara (...) dobrovoljni tečaj hrvatskog jezika na kajkavskom narječju za slušače Akademije«. Zlatko Vince (2002: 248) također iznosi mišljenje da je Smodek »svoja predavanja držao kajkavski«, a isto misli i Alojz Jembrih: »Ako je Imbrih Domin (...) svoje studijske priručnike pisao i dao tiskati na kajkavskom književnom jeziku, onda je i Matija Smodek, također (1832. i dalje), na kajkavskom jeziku poučavao kajkavski jezik, uz, možda, pokoje objašnjenje na latinskom ili njemačkom jeziku« (Jembrih s. a.: 8). I mi držimo da su predavanja vjerojatno bila na hrvatskome (kajkavskom književnom) jeziku oslanjajući se na činjenicu da je Smodek napisao hrvatsko-njemačku gramatiku, da je svoje početno predavanje održao na kajkavskome književnom jeziku, da je većini polaznika nastave hrvatski bio materinski jezik te da mu zakon nije priječio održavanje nastave na »narodnome« jeziku.

Nakon Matije Smodeka hrvatski jezik na Kraljevskoj akademiji znanosti poučava Vjekoslav Babukić, koji je, pobijedivši na natječaju (uz ostale pristupnike) Antuna i Ivana Mažuranića te Stanka Vraza, 16. lipnja 1846. imenovan profesorom na katedri nazvanoj Cathedra linguae et litteraturae croatico-slavonicae (osnovanoj 16. veljače 1845.), a svoje prvo predavanje održao je 5. listopada 1846. (Smičiklas 1876: 44–45). Podrobnije o izboru Vjekoslava Babukića na profesorsko mjesto na Katedri za jezik horvatsko-slavonski, odjecima toga izbora u javnosti i Babukićevu nastavnom radu vidjeti u radu Kristiana Novaka (2021).

3. Umjesto zaključka

Hrvatska jezikoslovna povijest Matiju Smodeka, doktora filozofije i doktora prava, pamti kao pionira u poučavanju hrvatskoga jezika na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji znanosti, u njegovo vrijeme najvišemu učilištu u Hrvatskoj. Ponesen rodoljubnim zanosom, u taj se pothvat upustio u vrijeme koje nije bilo naklonjeno takvim izazovima ne bi li pripomogao ostvarivanju ideja hrvatskih preporoditelja, kojima je i sam pripadao. Uvođenjem na Akademiju »žive narodne riječi kao dobrovoljne nastave« Gaj i njegovi istomišljenici izvojevali su svoju prvu veliku pobjedu (Šidak 1969: 69). »Kako je Smodek prvi probio led u traženju da se narodni jezik započne predavati u kr. akademiji, nazvali su ga neki "lomihridom" hrvatskoga jezika« (Vince 2002: 247).

Ipak, ime Matije Smodeka, toga samozatajnog i tihog pregaoca u borbi za hrvatski jezik – koji je radio »bez buke ali marljivo poput mrava« te je »bio kod svojih slušatelja i svojih predpostavljenih ljubljen, poštovan i uvažavan, a uz to uviek čisti hrvatski domoljub« (Lorković 1881: 736) – ostalo je u sjeni mnogo zvučnijih imena hrvatskoga narodnog preporoda. Ogleda se to ne samo u hrvatskoj jezikoslovnoj bibliografiji nego i u hodonimiji. Naime, jedan od načina iskazivanja poštovanja velikanima naše povijesti jest davanje ulicama njihovih imena. Istina, Matija Smodek ima »svoju« ulicu, ali samo u Zagrebu (u dijelu maksimirske četvrti u kojemu su ulice imenovane po hrvatskim preporoditeljima) i u Donjemu Ladanju (najvećemu naselju u Općini Maruševec, vjerojatno jedinome koji u toj općini ima imenovane ulice).22 Držimo da je zaslužio da njegovo ime bude ispisano na još kojoj uličnoj ploči, i u njegovu rodnom Zagorju i izvan njega.

Jezikoslovcima ostaje nada da će se jednom pronaći za tisak pripremljen rukopis slovnice koju Smodek spominje u svojemu pismu Ljudevitu Gaju. A dotle nam je baviti se jezikom onih radova iz njegove poznate ostavštine koji još nisu bili predmetom znanstvene raščlambe.

Literatura

  • Čepulo, Dalibor. 1996. Razvoj pravne izobrazbe i pravne znanosti u Hrvatskoj do 1776. godine i Pravni fakultet u Zagrebu od osnivanja 1776. do 1918. godine. Pravni fakultet u Zagrebu I. Prilozi za povijest Fakulteta sv. 1. Zagreb: Pravni fakultet, 51–93.
  • Deželić, Velimir (prir.) 1909. Pisma pisana dru. Ļudevitu Gaju i ńeki ńegovi sastavci (1828–1850). Građa za povijest književnosti hrvatske, knj. 6: 173–174.
  • Dobronić, Lelja. 2004. Zagrebačka akademija. Academia Zagrabiensis: Visokoškolski studiji u Zagrebu 1633–1874. Zagreb: Dom i svijet.
  • Domin, Imbrih. 1818. Predznanya pravicz szamoszvojneh Vugerzkeh. Zagreb: z Novoszelzkemi Szlovami.
  • Fancev, Franjo (ur.) 1933. Dokumenti za naše podrijetlo hrvatskoga preporoda (1790–1832). Građa za povijest književnosti hrvatske, knj. 12.
  • Gjurkovechki, Josef. 1826. Jezichnica horvatzko-slavinzka za hasen Slavincev i potrebochu oztaleh ztranzkoga jezika narodov – Kroatisch-Slavische Sprachlehre zum Nutzen der Slavonier und Gebrauche der übrigen auswärtigen Nationen. Pešta: Z Slovih Plemenitoga Mathie Trattnera od Petroze (pretisak 2008, Zagreb: Profil International d.o.o.).
  • Gradska groblja Zagreb [pristup 18. 10. 2019].
  • Gradska groblja Zagreb [pristup 29. 3. 2020].
  • Horvat, Josip. 1975. Ljudevit Gaj: Njegov život i doba. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber.
  • Horvat, Vladimir. 2001. Četiri stoljeća od početka visokoškolske nastave hrvatskoga jezika. Jezik 48/1: 1–10.
  • Jembrih Alojz. s. a. O Matiji Smodeku (1808. – 1881.) iznova [pristup 14. 10. 2019].
  • Jembrih, Alojz. 2016. Tragom života i rada Stjepana Moysesa u Zagrebu (1829.–1851.). Zagreb: Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima.
  • Kampuš, Ivan. 1991. Prilog razvoju visokoškolske nastave u Hrvatskoj i organizaciji Sveučilišta u Zagrebu do 1914. g. Historijski zbornik 44/1: 109–117.
  • Katičić, Radoslav. 2004. Na ishodištu. Zagreb: Matica hrvatska.
  • Katičić, Radoslav. 2013. Hrvatski jezik. Zagreb: Školska knjiga.
  • Kurelac, Fran. 1862. Fluminensia ili koječega na Rěci izgovorenâ, spěvanâ, prevedenâ i nasnovanâ. Zagreb: Slovi Antuna Jakića.
  • Lorković, Blaž. 1881. Dr. Matija Smodek. Vienac 46: 735–736; 47: 751–752.
  • Maletić, Franjo – Petar Šimunović (prir.) 2008. Hrvatski prezimenik: Pučanstvo Republike Hrvatske na početku 21. stoljeća. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga.
  • Matasović, Ranko i dr. 2003. Hrvatski enciklopedijski rječnik. Zagreb: Novi Liber.
  • Matična knjiga krštenih Župe Maruševec [pristup 16. 10. 2019].
  • Matična knjiga umrlih Župe Bjelovar [pristup 16. 10. 2019].
  • Moguš, Milan. 1998. Matija Smodek: Prvi profesor hrvatskog jezika na najvišem učilištu u Hrvatskoj. Radovi Zavoda za znanstveni rad Varaždin 10–11: 443–453.
  • Novak, Kristian. 2021. Katedra za jezik horvatsko-slavonski (1846–1850). [U ovome zborniku.]
  • Prelog, Milan. 1924. Slavenska renesansa 1780.–1848. Zagreb: Naklada Jugoslovenske štampe d. d.
  • Putanec, Valentin – Petar Šimunović (ur.) 1976. Leksik prezimena Socijalističke Republike Hrvatske. Zagreb: Institut za jezik – Nakladni zavod Matice hrvatske.
  • Sikirić Assouline, Zvjezdana. 2009. Latinitet u hrvatskom društvu prve polovice 19. stoljeća. Radovi Zavoda za hrvatku povijest 41: 257–265.
  • Sirotković, Hodimir. 1979. Kratka povijest Zagrebačkog sveučilišta. Sveučilište u Zagrebu. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu – Sveučilišna naklada Liber, 15–111.
  • Smičiklas, Tade. 1876. Život i djela Vjekoslava Babukića. Zagreb: Tiskara Narodnih novina.
  • Smičiklas, Tade. 1885. Obrana i razvitak hrvatske narodne ideje od 1790. do 1825. godine. Rad JAZU 80: 11–71.
  • Smodek, Matia. 1862. Pravo gorsko inače rudno Deržave Avstrijske. Zagreb: Tiskom Dragutina Albrechta.
  • Snoj, Marko. 2003. Slovenski etimološki slovar. Ljubljana: Modrijan.
  • Szabo, Agneza – Rudo Brtan – Dragutin Ivančić. 2016. Stjepan Moyses i Hrvati. Zagreb: Matica slovačka.
  • Šidak, Jaroslav. 1969. Regia scientiarum academia. U: Šidak (ur.) 1969: 49–78.
  • Šidak, Jaroslav (ur.) 1969. Spomenica u povodu proslave 300-godišnjice Sveučilišta u Zagrebu. Knj. I–II. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu.
  • Tafra, Branka. 2013. Dvjestota obljetnica rođenja Vjekoslava Babukića (1812–2012). U: Vjekoslav Babukić. 2013. Osnova slovnice slavjanske narječja ilirskoga. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje – Grad Požega, 81–177.
  • Vince, Zlatko. 2002. Putovima hrvatskoga književnog jezika: Lingvističko-kulturnopovijesni prikaz filoloških škola i njihovih izvora. Treće, dopunjeno izdanje. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske.
  • Živković, Daniela. 2001. Matija Smodek: Profesor i bibliotekar akademički. Lokve: Naklada Benja.

Prilog

Nastupno predavanje Matije Smodeka (preslika iz Šidak (ur.) 1969: 334–335)

Bilješke

1 Na neke od njih upozorio je Alojz Jembrih u radu »O Matiji Smodeku (1808.–1881.) iznova« (s. a.).

2 Letimičnim pregledom upisa u starije matične knjige krštenih Župe sv. Jurja u Maruševcu (najstarija sačuvana obuhvaća razdoblje 1697–1739.), zaključili smo da je to prezime do početnoga desetljeća 19. stoljeća zapisivano u liku Smudek (Szmudek), pa zasigurno nije riječ o proizvoljnome zapisu upisivača Smodekova krštenja. Na slici 2. može se vidjeti da je kroz dva početna stupca u matičnoj knjizi (Die, Ex Pago), ispod upisa datuma krštenja i imena naselja u kojemu su živjeli roditelji Matije Smodeka, naknadno dodana bilješka u kojoj se spominje godina 1848. i prezime u liku Smodek. Sto godina poslije (1948.) u hrvatskome prezimenskom sustavu potvrđen je samo prezimenski lik Smodek. Najviše nositelja toga prezimena (59 od ukupno 75) živjelo je u nekadašnjim kotarima Varaždinu i Ivancu (Kotaru Ivanec tada su pripadala naselja Novaki Mali i Novaki Veliki) (Putanec – Šimunović 1976: 600). I u popisu 2001. potvrđen je samo lik Smodek (68 nositelja živjelo je u 15 naselja). Te je godine u Novakima u pet obitelji živjelo deset nositelja toga prezimena (Maletić – Šimunović 2008: II, 390). Prezime Smodek dovodi se u vezu s glagolom smoditi, smuditi 'plamenom paliti vanjsku površinu čega'. »Izhodiščno *smǫdı̋ti se je pod vplivom pslovan. *smola̋ razvilo iz pslovan. *svǫdı̋ti 'smoditi'« (Snoj 2003: 674). Istoga su postanja i nadimačka prezimena Smode, Smodej, Smodila, Smodiš, Smodlaka, Smud, Smuda, Smudić, Smudilo (Matasović i dr. 2003: 1211).

3 Matična knjiga krštenih (s čije smo prve unutarnje stranice prenijeli latinski »naslov«), koja sadržava upise od 1798. do 1856., pohranjena je u Hrvatskome državnom arhivu u Zagrebu, gdje se u Zbirci matičnih knjiga vodi pod brojem 736. U istraživanju smo se služili digitaliziranom inačicom mikrofilmirane matice dostupne na internetskoj stranici FamilySearch.

4 Rijetko je između rođenja i krštenja prošlo više dana.

5 To svoje uvjerenje potkrepljujemo podacima iz matične knjige iste župe u koju su upisivani rođeni od 1858. do 1875. Ta knjiga sadržava latinskim jezikom tiskane obrasce podijeljene na »naslovljene« rubrike (stupce) u koje se upisuju traženi podaci, među ostalim i godina, mjesec i dan rođenja te krštenja (Annus, Mensis, Dies – Nativitatis, Collati Baptismatis). Usporedbom podataka iz tih dviju rubrika (datum rođenja i krštenja) zaključuje se da se gotovo uvijek ta dva datuma podudaraju (u rubriku su upisani brojkama isti datumi ili stoji zapis eadem (baptisata est). Prema tome, može se s velikom vjerojatnošću pretpostaviti da je i Matija Smodek rođen 4. siječnja 1808., tj. isti dan kada je upisan u maticu krštenih (eventualno dan prije kasno popodne ili u noći).

6 Zagrebačku Kraljevsku akademiju znanosti (Regia scientiarum academia Zagrabiensis), sljednicu isusovačke Akademije (Academia Zagrabiensis), osnovala je Marija Terezija 1776. Njezne su sastavnice u početku bili pravni, teološki i filozofski fakultet (studij). Godine 1784. Josip II. izdvaja teološki fakultet iz sastava Kraljevske akademije znanosti. Reformom čitavoga sustava školstva u Habsburškoj Monarhiji (1850.) Akademija je ukinuta. Filozofski studij priključen je »višjoj gimnaziji« kao 7. i 8. razred (»Višja gimnazia zagrebačka, sastojat će iz osam klassah, koje će se sastaviti iz dosadanjih šest gimnazialnih klassah i dviuh mudroslovnih akademičkih tečajah«; Narodne novine, br. 236, 13. listopada 1850.) a pravni studij postaje trogodišnja Pravoslovna akademija (Regia academia iuris). Detaljnije o povijesti visokoškolske nastave u Zagrebu v. Šidak (1969), Sirotković (1979), Čepulo (1996), Dobronić (2004).

7 Matična knjiga umrlih (Matricula defunctorum), koja sadržava upise od 1875. do 1891., pohranjena je u Državnome arhivu Bjelovar u Bjelovaru (Zbirka matičnih knjiga rimokatoličkih župa). U istraživanju smo se služili digitaliziranom inačicom mikrofilmirane matice dostupne na internetskoj stranici FamilySearch.

8 Na internetskim stranicama Gradskih groblja čitamo: »Dana 15. listopada 1885. godine dovršena je gradnja arkade u koju su, uz prigodnu svečanost, pokopani posmrtni ostaci dr. Ljudevita Gaja, Stanka Vraza, Živka Vukasovića, Vjekoslava Babukića, Frana Kurelca, Vatroslava Lisinskog, Dragutina Seljana i dr. Dimitrija Demetra, a naknadno su ovdje još ukopani Franjo Žigrović, Dragutin Rakovac, Ivan i Antun Mažuranić, Mirko Bogović, Pavao Štoos, grof Janko Drašković, Antun Mihanović, dr. Matija Smodek i drugi«.

9 Možda se tijekom vremena naiđe na još štogod od Smodekove rukopisne ostavštine. Njegov učenik Blaž Lorković (1881: 752) u nekrologu »Dr. Matija Smodek« piše: »Čujem da je pokojnik ostavio u rukopisu gotovu statistiku, ali potanjega nisam mogao ništa saznati«.

10 U knjizi Putovima hrvatskoga književnog jezika pogrešno se navodi da je gramatika za tisak priređena 1842. Tamo se također, u navodnicima, ali bez konkretiziranja izvora podatka, jezik gramatike zove »slavo-horvatski« (Vince 2002: 247).

11 Kao predložak pri pisanju slovnice Smodeku je mogla poslužiti hrvatsko-njemačka jezičnica Josipa Đurkovečkog, objavljena u Pešti 1826. – u vrijeme kad je Smodek tamo studirao. M. Moguš (1998: 447–448) spominje gramatiku Đurkovečkog kao vjerojatan uzor slovopisnih rješenja (različitih od onih u Gajevoj Kratkoj osnovi) primijenjenih u tekstu nastupnoga govora.

12 Treba istaknuti da je riječ o visokoškolskoj nastavi hrvatskoga jezika u Hrvatskoj. Naime, hrvatski su na visokoškolskoj ustanovi – Akademiji ilirskoga jezika (Academia linguae illyricae; osnovanoj 1599.) u Rimskome kolegiju, u ono vrijeme najvišemu crkvenom sveučilištu (danas Papinsko sveučilište Gregoriana) – prvi poučavali isusovci (Horvat 2001: 7). Razlog osnivanja Akademije bio je priprava isusovačkih misionara za odlazak u »ilirske« krajeve. »Slavenski jezici dobili su u to vrijeme naglo na važnosti jer se pružala mogućnost da se na njihovom području, na istoku i jugoistoku Europe, nadoknađuju nepovratni gubitci na sjeveru do kojih je dovela prevlast protestantizma. A na jugoistoku, između Jadrana i Crnoga mora, trebalo je poduprijeti katolike i po mogućnosti pridobivati pravoslavne i muslimane, na koje se sve, zbog velike sličnosti njihovih slavenskih govora, namislilo djelovati istim književnim jezikom« (Katičić 2013: 98). Anketa provedena među rektorima Rimskoga kolegija o potrebi uvođenja učenja jednoga slavenskog jezika, pokazala je da su tu potrebu prepoznali i odgovorili da je najbolje poučavati hrvatski jezik (Horvat 2001: 5).

13 U vrijeme kada počinje predavati Matija je Smodek doktor filozofije (pravo još nije završio).

14 U literaturi se različito tumače Kurelčeve riječi »reče mi pokojni Rakovec (...) da su Smodekove lekcije na akademičkoj dasci prebite« (Kurelac 1862: 182). Neki autori (Prelog 1924: 136; Jembrih s. a.: 7) spominju da je na oglasnoj ploči bilo oglašeno da će Smodek fakultativno predavati hrvatski jezik, dok neki smatraju da je »Matija Smodek u početku rukom pisao pojedine lekcije (...) te ih je pribijao na "akademičkoj dasci"« (Moguš 1998: 448).

15 Moysesova podrška Smodekovoj fakultativnoj nastavi samo je jedan od njegovih prinosa hrvatskomu narodnom preporodu, hrvatskoj politici i kulturi. Boraveći od 1829. do 1851. godine u Zagrebu, Moyses je bio suosnivač Matice ilirske, zagrebački kanonik i kaptolski zastupnik na hrvatsko-ugarskome saboru u Požunu, načelnik Prosvjetnoga odsjeka Banskoga vijeća (prve hrvatske nezavisne vlade), podržavao je Gaja i njegovu grafijsku reformu, zauzimao se za tiskanje Horvatskih novina, zalagao da se Zagrebačka biskupija podigne na rang nadbiskupije... Svojom je zauzetošću Moyses uvelike pridonio ostvarenju hrvatskih preporodnih težnji. Godine 2016. tiskane su dvije monografije o Moysesu – autor jedne jest Alojz Jembrih, a drugu potpisuju Agneza Szabo, Rudo Brtan i Dragutin Ivančić. U veljači 2018. u Matici hrvatskoj održan je Znanstveni skup o Stjepanu Moysesu (1797–1869) na spomen 220. obljetnice rođenja.

16 Smodekov je govor tiskan u časopisu Kaj (Zagreb, 1969, 12, 10–16), u časopisu Enciklopedia moderna (Zagreb, 1969, 11, 124–125), Spomenici u povodu proslave 300-godišnjice Sveučilišta u Zagrebu (Zagreb, 1969, Zagreb, I, 334–335), a dijelove govora donosi i A. Jembrih (s. a.: 6). U prilogu na kraju ovoga rada donosi se pretisak iz Spomenice.

17 Zanimljivo je primijetiti zapis prezimena – Smodek (a ne Smudek, kako je zapisano u matici krštenih), ali i oblik osobnoga imena – Matho (od Mathe), vjerojatno uobičajenu inačicu kojom se Smodek služio. I govor koji je studentima prve godine prava održao na početku akademske godine 1849/1850. potpisao je s Mato Smodek (Dobronić 2004: 135). Potvrdu da su ga i drugi tako zvali nalazimo u Gajevoj kratkoj objavi Navučanje jezika horvatskoga (1832.) u kojoj, uz ostalo piše: »Osebujne pako pazlivosti vredni jesu nekoji mladiči koji (...) s nepohvaljenom dosta marljivostjum duhovno polje dragoga svoga naroda obdelavati trsiju se. Zmed ostaleh naj nam se dobrovoljno dopusti samo gospona Matu Smodeka, filozofije doktora i preslavnoga Stola banskoga prisežnika spomenuti« (Fancev 1933: 316). U spomenutome pismu Ljudevitu Gaju (13. studenoga 1832.) Smodek se potpisuje latiniziranim likom osobnoga imena – Mathias (Deželić 1909: 174).

18 Tu Smodek citira Martina Schwartnera (1759–1823), profesora Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Pešti, koji se osvrće na slavenske jezike u 14. stoljeću.

19 Od 1848. nastavni je jezik hrvatski, s time da se za Bachova apsolutizma nastava održava na njemačkome jeziku.

20 Imbro (Imbrih) Domin autor je prvoga udžbenika pisanoga hrvatskim (kajkavskim književnim) jezikom na Pravnome fakultetu, u ono vrijeme jednoj od sastavnica Kraljevske akademije znanosti. Riječ je o djelu Predznanya pravicz szamoszvojneh vugerzkeh (Zagreb, 1818) u kojemu je izložena povijest hrvatsko-ugarskoga javnog i privatnog prava.

21 Ta se tradicija može pratiti od kneževskih natpisa na kamenim ostacima crkvenoga namještaja i papinskih pisama hrvatskim vladarima i crkvenim dostojanstvenicima (9. stoljeće). Usp. tvrdnju Radoslava Katičića (2004: 52): »Bez pretjerivanja se može reći da je latinski materinski jezik hrvatske književnosti«. Tijekom stoljeća koja slijede (sve do sredine 19.) latinski je važnom sastavnicom hrvatske pismenosti i kulture. U prvoj polovici 19. stoljeća latinski je jezik javnoga života – uprave, školstva, književnosti i znanosti – a svoje je mjesto imao i u privatnome životu viših društvenih slojeva. U svojemu obraćanju studentima prve godine prava na početku akademske godine 1849/1850., kada je hrvatski jezik uveden u škole, nakon iskazivanja zadovoljstva što može na narodnom jeziku predavati (»serce mi od veselja igra, samo da ne pukne, kada motrim, da nauke u našem jeziku slovanskom predavati mogu«), Smodek opominje svoje slušatelje: »Nego vi nemojte zato jezika latinskoga odbaciti i zaboraviti; jer se bez njega nitko u krug učenih ne može ubilježiti« (Dobronić 2004: 134).

22 Primijetiti valja jednu od »boljki« u našoj hodonimiji – neujednačenost imenovanja čak i onda kad je u pitanju jedna te ista osoba. U Zagrebu postoji Ulica Matije Smodeka, koja se zove i Smodekova ulica. U Donjemu Ladanju ime ulice jest Ulica dr. Matije Smodeka. U istome naselju postoji i Ulica Ljudevita Gaja, ali bez spomena Gajeve doktorske titule.