Komparativnom analizom propitivali smo odnos literarnog teksta i teksta adaptacije, odnosno načine transformacije romanesknog u dramski diskurz. Pritom smo na umu imali polazišnu tezu da su i roman i predstava narativni oblici te oba imaju mogućnost prenošenja, posredovanja priče, ali na drugačiji način s obzirom na različite medijske specifičnosti. Priča ili narativ tako se pokazala kao ona "izvanmedijska" struktura, koja se prenosi u druge žanrove.

Ovaj se rad bavi istraživanjem posebnoga fenomena združene percepcije, odnosno sinestezijom. U radu je opisana kao neurološka i kao leksička pojava, pričem središnji i najvažniji dio rada čini opis jezične manifestacije sinestezijskih prijenosa. Prikaz spoznaja o neurološkoj perspektivi sinestezije temelji se na istraživanjima američkoga neurologa R. Cytowica. Njegovi su zaključci istraživanja uvelike utjecali na istraživanje sinestezije kao jezične pojave. Naime za ozbiljno i uvjerljivo tumačenje leksičke sinestezije valja pomno opisati i istražiti njezinu neurološku podlogu.

Pripovijetku Voda Vladimir Nazor objavio je prvi put u zbirci Priče s ostrva, iz grada i sa planine, Redovito izdanje Matice hrvatske, Zagreb 1926. godine, odande je s još nizom pripovjedaka, kao autorova konačna verzija, prenesena u knjigu Novele (Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb 1946), koja je preuzeta kao 13. knjiga (ur. Dubravko Jelčić) u Sabrana djela. Proza IV. Novele (JAZU − Mladost − Zora − NZ Matice hrvatske − SN Liber, Zagreb 1977, str. 181–207, odakle su uzeti navodi ovdje.

Glavni fokus ovoga rada bit će odnos između dvaju jedinstvenih lingvističkih fenomena – psovanja i idiomatičnosti. Iako se njihova određenja mogu smatrati jednostavnima i samorazumljivima, bilo bi ih pogrešno shvatiti na taj način želimo li uspostaviti sustav u kojem ćemo ih nastojati kritički usporediti. Da bismo ih razumjeli bolje, pokušat ćemo redefinirati osnove principe na kojima navedeni fenomeni počivaju te izdvojiti ključne značajke, što će nam u konačnici omogućiti da uspostavimo glavni teorijski okvir.

Ritmičnost kao glazbena odrednica romana Proljeća Ivana Galeba naslov je i teza ovoga rada. Služeći se lingvostilističkom pristupom, u radu se na različitim razinama teksta nastoji uočiti provođenje ritmičnosti teksta te ustanoviti koji su rezultati takva oblikovanja. Navode se i još neki postupci koji pridonose ritmizaciji te učvršćuju ono što je cijelim tekstom želi postići. U radu se dakle nastoji ustanoviti gdje se može prepoznati ono Desničino razumijevanje glazbe koje je, kako kaže, utjecalo na oblikovanje njegova romana. Budući da je sam Desnica naglasio kako mu je glazba bitna, u radu se roman nastoji promatrati kao rezultat nekog tipa intermedijalnog odnosa. Proučavajući principe oblikovanja svojstvene glazbi, nastoji se prepoznati kako se to očituje u tekstu, može li čitatelj prepoznati principe koji nisu svojstveni književnosti te koji su učinci takvoga teksta na čitatelja. Kroz cijelu analizu ponavlja se termin ritmičnosti, koji je shvaćen prvenstveno kao glazbena odrednica.

Grčka i rimska književnost obilovale su opisima umjetničkih predmeta i arhitekture. U književnoj teoriji takav se opis naziva ekfrazom. Razvoj i karakteristike ekfraze mogu se inače pratiti od homerskih početaka do posljednjih ostvarenja moderne književnosti. Ekfraza umjetničkog predmeta u carskom je Rimu bila i standardna školska retorička vježba. Premda za ekfrazom posežu liričari te dramski i prozni pisci, njezin se razvojni slijed najobuhvatnije vidi u epskom pjesništvu.

S razvojem tehnologije razvija se i digitalni diskurs. Komunikacija digitalnim medijima odvija se na razne načine i različitim kanalima, ali su obilježja tog diskursa jednaka bez obzira na način prenošenja poruke. U današnje vrijeme komunikacija različitim medijima prati užurbani životni tempo, stoga se sažima. Osim toga, digitalna se komunikacija na različite načine pokušava učiniti što zanimljivijom, a u tome joj uvelike pomažu grafostilistički postupci. Grafostilistika digitalnog diskursa može se odrediti kao dio grafostilistike koje proučava grafostilističke postupke na području digitalne komunikacije. Ovaj rad prikazuje i komentira primjere grafostilističkih postupaka s toga područja, podijeljene u tri kategorije s obzirom na stupanj privatnosti komunikacije: kategorije privatne, polujavne i javne komunikacije. Primjeri su, osim na hrvatskom, i na engleskom jeziku, jer trendovi se u digitalnom diskursu često šire s tog govornog područja.

Strip je odavno dobio zasluženo mjesto među umjetničkim djelatnostima. Ipak, i u današnje vrijeme često mu se osporava umjetnička vrijednost što pridonosi zanemarivanju stripovnog stila u jezičnim istraživanjima. Stoga je cilj ovoga rada prikazati strip kao medij koji je vrlo zanimljiv za istraživanja u okviru funkcionalne stilistike.