Stiloteka

Analize

Retoričko-stilistička analiza govora apostola Pavla pred kraljem Agripom

U radu se raščlanjuje govor apostola Pavla pred kraljem Agripom, zabilježen u biblijskom tekstu Djela apostolska u 26. poglavlju. Budući da je tekst na kraju govora obilježen stilskim figurama, ta se činjenica može shvatiti kao signal da je taj segment istodobno i zaključak, što je nova teza u odnosu na većinu radova o organizaciji govora u kojima se zaključak zbog upadica slušatelja odriče. Analizom se pokazuje da postoji interferentno područje – ono što je prema Maritainu »vremenito« – u kojemu religijski diskurs može biti pozitivno percipiran i od strane slušatelja kojima je svojstven politički diskurs.

Žena, mačka, lisica: feminizam i ekološka svijest u poeziji Marije Dejanović i Monike Herceg

Debitantske zbirke Monike Herceg i Marije Dejanović kritika je odmah prepoznala kao nesvakidašnje pojave na domaćoj pjesničkoj sceni, dok sada, ni dvije godine kasnije, na njih možemo gledati i kao na znakove novih tendencija u domaćoj poeziji. Obje zbirke (Početne koordinate i Etika kruha i konja) ističu se visokom konceptualnom osmišljenošću i izostankom izravnih referenci na izvanknjiževnu stvarnost.

Polemičnost u Šenoinu članku »Naša književnost«

Šest godina prije objave antologijskog romana »Zlatarovo zlato« August Šenoa piše članak »Naša književnost« u kojemu izlaže svoja razmišljanja o hrvatskoj književnosti. Pritom je izrazito kritičan na nekoliko važnih razina: tematskoj, žanrovskoj i recepcijskoj. Sunarodnjacima zamjera opsjednutost protuturskom tematikom, nerazvijenost popularnih žanrova i nerazmatranje profila publike pri pisanju književnih tekstova.

Perspektivni nositelji hrvatske književne budućnosti

Kada je prije godinu dana objavljeno koji će hrvatski grad biti europska prijestolnica kulture, vijest o tome kako je u samoj završnici proglašavanja osječku kandidaturu ipak pretekla Rijeka dio je osječke kulturne scene primio na vrlo paradoksalan, ali za ovaj grad zapravo posve karakterističan način. Premda je Osijek bio posve ozbiljan kandidat, nemajući ni više ni manje pluseva i minusa u kandidacijskim rubrikicama u odnosu na Rijeku, pa imajući čak i potencijalnu prednost, u smislu značajnog geopolitičkog i multikulturalnog susjedstva sa Srbijom i BiH, susjedstva kojeg bi bilo dobrodošlo integrirati i projektom kao što je europska prijestolnica kulture, grad na Dravi je takav ishod doživio kao najbolji poraz koji mu se mogao dogoditi. Konačno proglašenje europske prijestolnice kulture nije u Osijeku dočekan kao negativan odgovor, nego kao trijumfalna potvrda s najviših i najozbiljnijih instanci svima onima koji su godinama za šankom ogorčeno besjedili kako je Osijek najkatastrofalniji grad za ikakvu kulturu. Sada su pak danima ozareno paradirali pola metra iznad zemlje po frekventnijim osječkim okupljalištima jer vječne interne osječke svađe o kulturi grada rezolutno su presuđene u njihovu korist priznanjem najviših europskih komisija.

Totalno drukčiji od drugih

Minus sapiens Zorana Roška roman je koji provocira isključivo radikalne recepcijske ocjene. To je roman čiji konceptualni program ima instaliranu najmoderniju zaštitu od onih spamovskih kritika i komentara što književno djelo brzopotezno detektiraju i razumijevaju u kategorijama jasnoga i nejasnoga, komunikativnoga i nekomunikativnoga, a u najambicioznijim slučajevima mimikrije služe se, primjerice, frazama o »padu pripovijedne dinamike u drugoj polovici romana«, »razvodnjavanju narativne napetosti« ili »iznevjerenoj vjerodostojnosti u transponiranju referentne zbilje«. Kritike i komentari s takvim tipom analitičkog instrumentarija i retoričkih alata za interpretacijsku deskripciju književnoga djela naprosto su razoružani već pred koricama Roškove proze. Štoviše, u ovom je slučaju irelevantno prosuđivati Roškov rukopis čak i u parametrima one estetike kakva je usađena u konvencionalnom građanskom osjećaju za lijepo jer ovome je autoru nekompromisna nakana ne biti snishodljivim prema notornim populističnim formulama koje bi zadovoljile konformizam čitateljske ugode.

Danas se samo (tekstom) putuje

»Ne skuplja se samo prostor, nego i čovjek«, napisao je Lewis Mumford u glasovitoj knjizi Pentagon moći – Mit o mašini. Kritizirajući tehnološku totalizaciju svijeta i zaludjelost ljudske vrste progresom, osvrnuo se i na čovjekov kult brzine u raznim aspektima egzistencije, uključujući, dakako, i putovanja. U ambiciji da se trenutno transportira s točke A u točku B kako bi kapitalizirao i vrijeme, čovjek u takvoj kulturi – poručuje Mumford – efikasno stiže na odredište, ali lišen iskustva. Paul Virilio će pak konstatirati da u današnjim uvjetima digitalne telekomunikacije svjedočimo donedavno nemogućem fenomenu statične mobilnosti, dok konvencionalno tumačeno putovanje gubi sve sastavnice koje su tu aktivnost činile prepoznatljivom i identificirajućom upravo kao putovanje. 19. stoljeće je, kaže Virilio, ukinulo razmak između vremena i prostora, dok se potkraj 20. stoljeća ukida odlazak, »a sve u ime pukog stizanja«, samo što sad – ističe Virilio – sve stiže k nama.

»Unutarnja leksikografija« romana »Ponornica« Skendera Kulenovića

Za sve izvorne govornike nekog jezika po definiciji možemo reći da znaju taj jezik. Oni poznaju njegovu strukturu, jedinice, konvencije i implicitne norme. Imaju intuiciju na osnovu koje mogu komunicirati na tom jeziku, tumačiti ga i na njemu biti kreativni u mjeri u kojoj im je to potrebno i korisno. Međutim, opseg u kome poznaju te pojave ograničen je iskustvom i potrebama pojedinih govornika. Budući da su iskustva i potrebe svih govornika različiti, možemo biti sigurni u to da govornici istog jezika ne poznaju svoj jezik u istoj mjeri. U. Eco (2004: 482) prokomentirao je da “dijete izvrsno poznaje materinski jezik, ali ne bi umjelo napisati njegovu gramatiku”. Razlike u širini poznavanja maternjeg jezika naročito su jasno vidljive u većem ili manjem poznavanju leksike.

Romani Jasne Horvat kao (post)oulipovski narativi

Osnovna teza rada jest da romaneskni diskurs Jasne Horvat korespondira s programskim načelima diskursa skupine Oulipo (Ouvroir de Littérature Potentielle). U radu se najprije podsjeća na odrednice Oulipoa (Radionice potencijalne književnosti), na njegove najznačajnije predstavnike te na složenost dekonstrukcije njihova konstrukcionizma. U romanima Jasne Horvat Az (2009), Bizarij (2009), Auron (2011), Vilikon (2012) prepoznaje se oulipovska perspektiva, ali i njezina autorska modifikacija. Potonje se prije svega očituje u činjenici da četiri navedena romana hibridnog karaktera (svojevrsni romani-projekti), ostvaruju tzv. ikonički tip konceptualizacije te tako dograđuju temeljna oulipovska polazišta. Uz ikoničke koncepte razmatraju se postupci osebujnih književnih permutacija i srodnih postupaka (generirani najviše iz matematke) prezentirani u navedenim romanima koji se dovode u vezu sa srodnim oulipovskim diskursima.

Aksiomatski pristup književnom tekstu: programska poetika romana Jasne Horvat

U radu se čitanjem Manifesta aksiomatske književnosti i romana Az, Bizarij, Auron, Vilikon, Alikvot hrvatske autorice Jasne Horvat prikazuje se književno ostvarenje oulipovske prakse izvan djelovanja skupine Oulipo. Autoričin se pojam aksioma te njegova uporaba kao ograničenja u tekstu tumači kao oulipovska autorska poetika, a uvidom u opus precizira se razlikovanje oulipovskog pojma ograničenja u širem smislu od specifičnih znanstvenih aksioma kakve isključivo koristi ova autorica. Analizirani romani pokazuju da je riječ o jedinstvenu opusu koji postulira kompozicijsku, ali i sadržajnu aksiomatizaciju književnog teksta.

Fantastična proza ekspresionizma: »Ispovijed« Frana Galovića

„Vani je sunce. Već nekoliko dana nije zapadalo. Samo tako stoji usred neba, prikovano, žuto i usijano“ (1997: 243). Početne rečenice pripovijetke Ispovijed Frana Galovića predočuju vrijeme izbačeno iz ležišta, a taj motiv „vječitoga dana“, kako ga pripovjedač naziva, može se shvatiti kao signal čije je značenje moguće iščitati iz dviju raznorodnih, ali međusobno povezanih perspektiva: one avangarde odnosno ekspresionizma s jedne i književne fantastike s druge strane. Obje su ove kategorije u teoriji i povijesti književnosti konceptualizirane pomoću opozicijske logike koja počiva na prekoračenju ili obustavi vrijednosti odnosno normi postojećeg, dominantnog simboličkog poretka, koji je u slučaju navedenih rečenica izjednačen s temeljnim datostima prostora i vremena.