Biblioteka

Hrvatski jezik 1950-ih

Onkraj palube. Sjećanja, dojmovi i pogledi 1980–2020.


Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za kroatistiku

Sažetak

Dok su se kolege prijavljivali za sudjelovanje na znanstvenom skupu povodom 70. obljetnice Katedre za hrvatski standardni jezik ili za rad u zborniku, nisam bila spremna za posljednju »domaću zadaću«, pa sam uredniku rekla da odustajem. U petak 2. listopada 2020. pozvana sam na katedarsku sjednicu, iako već službeno umirovljena. Tzv. odlazak u mirovinu inače vidim kao institucijsko pasiviziranje negdašnjeg društvenog subjekta koji ironičnom podudarnošću gramatičke sa stvarnom tranzicijom dvostruko postaje objekt: prvo, prijelaznošću glagola umiroviti, a onda i stvarno – prevođenjem u tzv. zasluženu mirovinu. Tada konačno i administrativno prestaje biti društveni subjekt. Na sjednici me neočekivano dočekala gozba, vrijedni i korisni darovi, na čemu svima zahvaljujem. Što te iznenadi, ne zaboravlja se, a posebno neopterećeno druženje koje je u našem malom krugu potrajalo, a opet u trenu prošlo. Doživjela sam pravi susret, ne rastanak. Ivan je odnekud skinuo plakat Skupa i na odlasku mi ga za uspomenu dao. Uz zahvalnost negdje me štrecnuo mučan osjećaj duga – moga teksta za zbornik neće biti... No uskoro je mejlom stigao ležeran urednikov prijedlog da napišem nešto, ako želim, o životu na Fakultetu i Katedri, iz svog očišta... To obzirno »možeš, a ne moraš« pomoglo mi je osloboditi se i riješiti svog duga, makar ovim posve osobnim osvrtom na vrijeme provedeno na fakultetu i Katedri za hrvatski standardni jezik.

***

Mlađi su ljudi većinom po prirodi prospektivni, oni stariji, već razmjerno manjku događaja, najčešće su retrospektivni. Ipak, danas su svi pretežno zaokupljeni sadašnjošću, tim više što su prilike teže. U nestabilnim vremenima nema puno mjesta za sjećanje ili maštanje, što su zapravo za opstanak posve nekorisne mentalne radnje svojstvene samo ljudima. Prepustit ću se načas zamišljenoj banalnoj slici: sagradili smo brod, zaplovili prema dalekom cilju, a onda se iznenada skršimo na nekoj nezgodnoj hridi. Okolnosti su takve da se, recimo, Slamnigov stari mornar ne bi stigao nostalgično sjećati savršene Barbare niti će mladac snatriti o lagodnom krstarenju kruzerom. Između sjećanja i maštanja taj trenutak nalaže da se valja snaći, pokupiti što usput, spasiti s te olupine kakvu dasku, štogod korisno za ovaj i sljedeći nevoljni dan. Sjećanja i maštanja rjeđa su što su neposredni događaji zahtjevniji. Tako je u ovoj zamišljenoj slici, tako u većini društvenih prilika i u osobnim životima. Tako je i svima na našem Fakultetu danas, uoči neizvjesne započete reforme u prilikama kakve jesu, a tako je bilo i na svim prekretnicama koje su prolazili fakultet, odsjeci i pojedine katedre. Ovaj memorijski fragment, iako po mentalnom ustroju nisam retrospektivna, a i zbog okolnosti u kojima nemam vremena za tzv. životne bilance, napisan je u »luksuznim« trenucima sjećanja na 40 godina provedenih na Filozofskom fakultetu na Katedri za hrvatski standardni jezik, sada već »onkraj palube«.

Donedavno i sama dio studentarije Filozofskog fakulteta prvi sam se put s »druge strane« katedre zatekla na prvom susretu našeg Odsjeka s brucošima u listopadu 1980. godine. Onda je za mene ta razlika u stranama bila samo prostorna. Isto početničko uzbuđenje i trema bila je zajednička – njima, koji su prvi put udahnuli ustajali zrak sedmice i sjeli u uske klupe velike dvorane, i meni, novoj članici Katedre za suvremeni hrvatski književni jezik, tako se Katedra tada nazivala. A kako sličan slično prepoznaje, činilo mi se onda, kao i u svim sljedećim generacijskim susretima, da je i ponekom prekaljenom profesoru u tim prilikama ponekad zatitrao glas. Meni to početno uzbuđenje, nažalost, nikada nije splasnulo usprkos rutini koja se svake godine ponavljala kao u razvučenom američkom filmu Beskrajni dan. Prelazeći ovlaš pogledom preko novih lica zaokupljenih brucoškim mislima, bilo mi je jasno da će ti prvotni dojmovi, pomiješani s mnoštvom informacija o katedrama, kolegijima, strukturi studija, rasporedu..., još više povećati zbrku i nesnalaženje. Koliko god upute bile jasne, detaljne i ponovljene, brucoši svake nove generacije još su danima lutali, promašujući nastavne termine i profesore, a mi bismo se isto tako uvijek iznova svake godine čudili kako to da oni ništa ne čuju i ne razumiju. Nekima se to snalaženje malo oduljilo, kao jednom studentu koji me jednom, još u predbolonjsko doba, potkraj drugog semestra potražio u kabinetu s upitom »Gdje bih mogao pronaći prof. Editu Hercigonju?« Šale radi rekoh mu da će vrlo brzo stići.

***

Pred sam kraj posljednje sjednice Odsjeka za kroatistiku na kraju svog pročelnikovanja 2004. godine tadašnja pročelnica Odsjeka Dunja Fališevac onako je usput, pomalo zabrinutim glasom, gotovo šaptom nagovijestila novost – Bolonjsku reformu kao nadolazeću globalnu akademsku prijetnju: »Jeste li svjesni, kolege, što nam se sprema?« O tome se, naravno, razgovaralo na sjednicama Fakultetskog vijeća, mi smo lektori nešto načuli, ali sve se činilo još nekako daleko, tek u maglovitom nagovještaju nečega što se kao ebola, cunamiji ili izumiranje kakve životinjske vrste događa daleko od nas. Spomenula je Dunja organizacijske, administrativne i kadrovske probleme koji slijede, sa satnicama, rasporedima, spominjala je nove izvedbene programe, jednosemestralni ustroj kolegija itd. No bolonja je stigla ubrzo i kao u svakoj nevolji trebalo se brzo snalaziti. Slijedile su duge sjednice Fakultetskog vijeća, Vijeća Odsjeka, katedarske sjednice, tematske sjednice i konačno sastanak s tadašnjim dekanom Miljenkom Jurkovićem koji je tada posjećivao palube odsjeka i koji nas je strogo postrojio, pa onako vojnički odrješito, kao što i priliči izvanrednoj situaciji, naložio što se može, a što se ne može, u začetku prekidajući svaku inicijativu i pitanje koje bi, kako je naslutio, moglo odvesti u dugu i kompliciranu raspravu. Brzo je i nervozno završio pa otišao, ugasivši valjda jednu od posljednjih cigareta u fakultetskim prostorijama, jer s bolonjom su s Fakulteta protjerani i balkanski poroci. Naime do tada se na faksu pušilo, čak i u predavaonicama, i to studenti i profesori, pa je pepeljara bila normalni dio opreme u nekim dvoranama, što je danas nezamislivo i kažnjivo. Dobra stvar za tjelesno zdravlje. Slijedila je užurbana izrada izvedbenih programa, konačno pisanje silaba, i novi je poredak, evolucijski prilagođen fakultetskom organizmu, uspostavljen. Jezgre se ustalile, maštoviti, ponegdje egzotični, izborni kolegiji plodili, što je koristilo kakvom-takvom osjećaju preostale akademske slobode. Stvari su se polako dovodile u red, što je pratilo povećano administriranje, popisivanje, razvrstavanje i utabličivanje. Zatrpavanje mejlovima postalo je uobičajeno pa tako i komunikacija s Upravom. Prije se »viša sila« nije toliko osjećala, pa su mnogi »retrospektivci« potajno žalili za predbolonjskim akademskim životom koji su neki na fakultetu znali zlorabiti pretjeranom komocijom, neobveznim pristupom nastavi i studentima, pa se u kuloarima moglo čuti kako neki profesori otkazuju nastavu kada pada kiša, neki je uopće, i bez ikakve obavijesti na olinjalim oglasnim pločama, ne održavaju, a neke je bio pravi zgoditak pronaći u kabinetu u vrijeme primanja. Dobra je strana novog poretka što se to uvelike promijenilo, pa mislim da se to mlađim kolegama danas čini nezamislivim.

Fakultet je dočekao novo doba obnovljen, proširen novim informatički opremljenim dvoranama, s novim pločama od pleksiglasa ispred svakog kabineta, s higijenski uljuđenim profesorskim i studentskim WC-ima. Nastupilo je vrijeme diktata izvrsnosti koje je posve istisnulo dotadašnju ležernost, barem profesorsku. Uhodanim redoslijedom na početku svake akademske godine nakon susreta svih članova Odsjeka s brucošima sastajali bismo se, svak sa svojim studentima, radi podjele u grupe i uvodnih riječi o kolegiju. Ti bi susreti obično počinjali stampedom u kojem su se rušile klupe i stolci kako bi se osvojio željeni termin. Trebalo je sad obaviti onaj redarski dio, više posao izbacivača u noćnom klubu nego nekog nastavnika. Iz te opće gungule, kada se sve pomalo smirilo, iz neizdiferencirane su se gomile počela pojavljivati lica, uzbuđena i još zajapurena od borbi za svoje mjesto, nemirnih otvorenih očiju, revno spremna za zapisivanje, čak i najbanalnijih uvodnih riječi: »Dobar dan svima, ja sam Edita Hercigonja i kod mene ćete pohađati Jezične vježbe...« No primijetila sam da je u posljednje dvije-tri godine iznenada izostao taj početni osvajački stampedo i studenti su me dočekivali mirno sjedeći u klupama. Razlog tome ostao mi je nepoznat, osim ako nije odraz generacijske depresije ili nekog prethodnog školskog drila. Nakon provjere »inputa« početnim testom, na tren razveseljena odgovorima poput onih o zalutalom l, nepostojećem a, žemlji kao umanjenici od kruh, prilozima i glagolima obilježenim padežima, imenicama s glagolskim vremenima, nasumičnim razvrstavanjem suglasnika, pa čak i siroto navedenim samoglasnicima (2–3), konačno zaprepaštena potpunim neznanjem pojedinih brucoša bar sam znala s kime i s čime ću imati posla. Opće je iskustvo da se, osobito nakon ukidanja jezičnog dijela testa na razredbenim ispitima, mnogo češće smijemo, jer je to lakše nego biti zgranut sličnim odgovorima. Iz tjedna u tjedan početni bi se žar pomalo gasio, oduševljenje hlapilo, lica bivala sve zabrinutija, odbjegli pogledi odavali zaokupljenost nekim drugim mislima (»Mili Bože, kud sam zašo...«), u novo vrijeme četanjem, ne kao nekada čitanjem nečeg zanimljivijeg od nastave. Neki su sjedili sami u zadnjim klupama, neki su si udruženo olakšavali dosadu i stisnuti jedni uz druge tražili spas u zajedničkom surfanju. Neki studenti ipak nisu očekivali da će se na studiju kroatistike toliko baviti jezičnim sadržajima, neki su odustajali već u prvom semestru, a neki su, s više ili manje volje, ustrajali u tim »treninzima« koji su trebali pokrpati rupe u njihovom jezičnom znanju i pripremiti ih za to da uopće mogu pratiti nastavu na zahtjevnim jezičnim kolegijima viših godina. Kako se sve ne bi pretvorilo u mučeničku seansu, dobrodošli prekidi kakvim vicem, izravnim pitanjem ili razgovorom prekidali su učmalost, što je studentima pomoglo da se opuste i otvore te smanjilo jaz između ove i one strane katedre. Spasonosno je bilo što se u svakoj generaciji gotovo uvijek pojavilo nekoliko iznimno motiviranih studenata kojima je kroatistika očito bila prvi izbor ili im je to tijekom godine postala. To što ih je uvijek bilo davalo je smisao nastavi koja je sve češće, kako je vrijeme odmicalo, nalikovala na prizore iz kazališta apsurda.

***

U uvodniku Vodiča za studente Filozofskog fakulteta (2007/2008), tiskanom za pomoć zabludjelim brucošima, pojavile su se neke ključne riječi koje će se ubuduće ponavljati, a radi se o viziji boljeg, učinkovitijeg visokoškolskog obrazovanja, što su inače atributi primjereniji proizvodnji no obrazovanju. Znači odsada, primjereno europskim tržišnim uvjetima kojima nas bolonja mora prilagoditi, proizvodit ćemo stručnjake i takvi će studenti, čim se skinu s proizvodne vrpce, opremljeni stečenim kompetencijama, sposobnostima, biti kreativno uključeni u preobrazbu društva, iako je društvo već onda bilo toliko preobraženo, pa je bilo očito da ga zapravo i nema, te svaki put kad se spomene društvo odjekne to nekako zastarjelo i prazno kao održavanje hladnog pogona u propaloj tvornici. Sve će se u toj viziji odvijati u duhu stvaranja pretpostavki za izgradnju društva znanja. Naravno, stalno se spominjalo da je bolonja proces. Kad god je kakav društveni pothvat neizvjestan, pokazuje slabosti ili može biti promašen, javlja se spasonosna riječ proces. I prije se svaka reforma kvalificirala kao proces te kao dio deklariranog reformskog diskursa ima svoj »noetički alibi«, kako reče Karel Čapek, pa izmiče »kontroli usporedbe s činjenicama«. Otkad znam za sebe, od pedesetih godina 20. stoljeća u bivšoj Jugoslaviji do danas u hrvatskoj državi, reforme i procesi nisu prestajali. Nijedna od tih reformi nije završila nekom boljom i smislenijom formom u čijim bi okvirima bilo ugodnije postojati. Svaki put, već umorne od prethodne reforme, dočekala bi nas neka nova. To su onda bile tzv. privredne reforme, Šuvarove reforme obrazovanja itd. Utješno bi bilo da proces mora jednom završiti, makar i vlastitim dokidanjem, pa ćemo odahnuti jer, kako iz iskustva znamo, svaka je reforma i svi su procesi zahtjevni, dugotrajni i na kraju neuspješni. Međutim iznova se uvijek potvrđivalo da su propali projekti plodno leglo novog kruga procesa i reformi. U vrijeme brojnih privrednih reformi u Jugoslaviji redovito smo ozbiljno pozivani na stezanje remena s učinkovitim prisjećanjem na nedavne gladne ratne godine. Danas su pak pred nama apstraktniji brojni izazovi, što je omiljena menadžerska fraza kojom sadašnji političari žele usmjeravati naše napore u vremenima koja traže duboke, važne i dugoročne reforme. A izazov je samo eufemistička prerušenica od socijalističkog sirovorežimskog stezanja remena kojom se licemjerno laska izdržljivosti i hrabrosti iznemoglog »demokratskog« subjekta čineći ga, valjda, avanturistom u društvu na izdisaju.

Vratimo li se vremenu preobrazbe u društvo znanja, kao terenci svjedočimo da smo se od te 2005/2006. preobrazili u društvo začudnog neznanja, što nas je, bar što se naše struke tiče jer za drugo ne znam, dovelo u prije spomenuto shizoidno stanje smijeha i plača nakon uvida u inicijalne testove. Čini se da smo kao sudionici nastave dosad živjeli u društvu neznanja, pa ćemo sad najednom nakon mraka ugledati spasonosno svjetlo, i da će nakon ubrzane preobrazbe naši studenti postati vješti kreativci i sveznalci. Nameće se opet asocijacijska paralela na negdašnje »U tunelu usred mraka...«, što je, u već davnim vremenima, poletno poticalo srca stradalnika ondašnjeg revolucionarno preobraženog društva. Frazeologija i stilska aura spomenutog Vodiča potaknula je povijesni déjà vu: kad se ideja institucionalizira, prometne se u ideologiju. Ta se preobrazba poznaje po preuzimanju ideološke stilske matrice, ovaj put popunjene frazama novoakademskog menadžmenta.

U svim našim sociopolitičkim mijenama uvijek je bilo mjesta za duh. Mijenjala se samo genitivna dopuna, već ovisno o vremenu: u duhu dijalektičkog materijalizma, u duhu socijalizma, u duhu revolucije, sve do nedavnog u duhu bolonje. Svima je u službeno kićenijim poslanicama i programima, pa čak i u materijalistički ideologiziranom socijalizmu uvijek bila draža frazeološka nosivost riječi duh umjesto npr. bezličnog u skladu s. Bolje zvuči. Ima smisla. Potpunije opravdava mjesto svojih genitiva. Pa ako se pitamo što je to doista duh bolonje, i čemu doista udahnjuje život, iskustvo pamti da najmanje duha ima tamo gdje se najviše spominje. Jesmo li otkada se na nas spustio duh bolonje postali življi, jesu li nam predavanja i nastava postali zanimljiviji, a opće akademsko okruženje poticajnije i sretnije? Svatko, naravno, ima svoj odgovor. Mnogi i ne mogu na to odgovoriti jer predbolonjsko vrijeme nisu iskusili. Meni je teško vrednovati. Jedino što mogu reći da je nakon bolonje manje glasnog smijeha u hodnicima ispred kabineta. Češće se čuo usplahireni šapat.

***

Kako ne treba vjerovati frazama koje kruže u javnosti, semantičko raskrinkavanje otkriva iskustveno potvrđen sociopolitički poučak: iza javne fraze obično stoji njezina suprotnost. Tome pak sigurno možemo vjerovati. Dakle nije vjerodostojno ono što se kaže u javnom medijskom prostoru i nije onako kako se čini da jest. Nedvojbeno jest to da smo usred nečega što se zove izokrenuto društvo u kojemu je sve suprotno deklariranom, pa tako i tekstovi o ciljevima, misiji i viziji bolonje, ne samo u tom Vodiču nego i u svim sveučilišnim i fakultetskim dokumentima što su pratili reformu. U doba potpune informacijske dezorijentiranosti potrebni su semantički gerilci kao što su nekad bili Gustave Flaubert, George Orwell, Karel Čapek, a u novije vrijeme bivši tekstopisac australske vlade i korporacijskih govora, danas znameniti autor Don Watson. Nakon što mu se smučilo vlastito praznorječje, skinuo je službeničku omču oko vrata i prebjegavši na drugu stranu, onu koja je takvim diskursima izložena, kao bivši insajder napisao Death Sentences, knjigu u kojoj je, sarkastičan prema takvom jeziku i istodobno empatičan prema njegovim žrtvama, razotkrio mračnu i neprohodnu guštaru (dark and impenetrable thicket) besadržajnih obrazaca političko-menadžerskog govora.

Sjećamo se dugotrajnih sitničavih prijepora oko nekolicine pravopisnih konvencionalnih izbora glede kojih su se godinama ostrašćeno sukobljavali suprotstavljeni normativni tabori. Briga za jezičnu kulturu trebala bi se danas više okrenuti jasnoći i razumljivosti pisanih i govorenih sadržaja, posebno onih podmetnutih u javnoj komunikaciji dobrano inficiranoj praznorječnom neprobojnošću. Najnoviji takav primjer, uoči zdravstvene i upravne krize u KBC-u »Dubrava«, nedavna je izjava premijera o upravljanju percepcijom:

Napravit ćemo jasnu distinkciju od perceptivnih elemenata koji kolaju društvenim mrežama internetskim prostorom od stvarne slike situacije u toj respektivnoj zdravstvenoj ustanovi. (www.net.hr, 3.11.2020)

Sumnjivi perceptivni elementi tako su to što ljudi vide i dožive, pa kako ne bi trebalo vjerovati svojim očima, valja se okrenuti nametnutoj stvarnoj slici koju, ipak, bez usmjerene percepcije ne možemo vidjeti jer smo slijepi kraj zdravih očiju. Taj aktualni navod potiče pitanje može li obrazovanje u okvirima Bloomove taksonomije ishoda učenja osposobiti studente da prepoznaju i razumiju kakve su sociopolitičke posljedice takva govora u kojem se i ne skriva magijska namjera oblikovanja poželjnog javnog mnijenja prema viđenju vlastodršca? Je li takvo razumijevanje uopće poželjno i tko bi to doista želio?

Možda nije unosno i atraktivno, ali probijanje kroz gustiš duoblespeaka koji iscrpljuje zdravo tkivo živog jezika, otima mu značenjsku vitalnost, a njegovim recipijentima zdrav razum, moglo bi postati jezična avantura od općedruštvene koristi. Mnogo toga što je bitno na margini je društvenog, pa i znanstvenog interesa, kao što je npr. dvorska luda usputna zabava na dvoru ili kao što vic, ta pučka dosjetka, neozbiljno komentira svakodnevicu, premda istinito upućuje na životne činjenice. Reći će Ivan Marković u predgovoru svojem Uvodu u verbalni humor da naše jezikoslovce marginalizirana tema humora »nije odveć zanimala«, što i »nije neobično zbog naše tradicije malena naroda vječito zaokupljena "velikim" i "ozbiljnim" temama jezičnog preživljavanja«. Ali vic je veoma ozbiljan i tako ga treba uzeti u društvenom, napose i biološkom preživljavanju jer, kada je i pretjeran i morbidan, izaziva smijeh, opušta, što je dobro za mentalno i tjelesno zdravlje. Nešto je zajedničko vicu i besmislicama kooptiranog novogovora koji vlada javnom komunikacijom. To je ona tanka granica između podsmijeha i smijeha, već ovisno o lucidnosti primatelja. Zajedničko im je, kako Marković reče u spomenutoj knjizi navodeći Bergsona, da na smijeh potiče »sve ono što je mehanički nakalemljeno na živo«. E, pa na živi jezik navrnute su, što je izvrsno pogođen jezični izbor, mrtve rečenice birokratiziranog jezika koje uz smijeh mogu i naljutiti one koji se svakodnevno sudaraju s bilo kojom javnom službom.

***

Iz godine u godinu moglo se vidjeti kako studenti sve teže prate bilo kakav pisani tekst, kako ih nije briga razumiju li uopće to što čitaju. Uvijek sam se pitala shvaća li većina kakav složeniji književni ili teorijski tekst. Poznavanje leksičkog korpusa bivalo je sve oskudnije, o povezivanju složenijih sintaktičkih odnosa unutar šireg diskursa da ne govorim, ali to nije bio najveći problem. Problem je u tome što su olako prelazili preko vlastitog nerazumijevanja radnih predložaka. Znatiželja je nestajala postupno, a s njome i pitanja.

U drugom semestru na prvoj godini 2005/2006. preambiciozno su uvedene Jezične vježbe 2, koje su studente trebale osposobiti za lekturu i korekturu, što je uključivalo više normativne razine i rad na logičko-značenjskim i funkcionalnostilskim osobinama radnih tekstova. Kažem preambiciozno jer je većina studenata u zimskom roku popadala na ispitima iz Jezičnih vježbi 1, na kojima su ishodno trebali svladati pravopisnu normu i ispuniti praznine u osnovnom gramatičkim (ne)znanju, što se s obzirom na njihova polazišta i na kratko vrijeme semestra pokazalo nedovoljnim. Istrajavanje do 7. ili 8. izlaska na ispit iz tog elementarnog kolegija bilo je redovno. Za složeniji rad na tekstovima većina opet nije bila spremna. Kako god, uz nastavak normativnih treninga u drugom smo semestru radili na predlošcima iz medija, javne komunikacije, posebno onima pretrpanim administrativnostilskim klišejima koji su, takvi kakvi jesu, bili neiscrpno vrelo primjera temeljne nepismenosti, nelogičnosti i praznorječja, pa je bilo i smijeha i podsmijeha ili pak nikakve reakcije. Tu mi se, baš uz pomoć mrtvila, besadržajnosti ili notornih gluposti u predlošcima, otvorila prilika pokazati studentima zašto je uočavanje takvih primjera bitno za preživljavanje bilo čije inteligencije. Podmetnula bih im nekakav aktualan logički i sadržajno disfunkcionalan tekst, u početku samo rečenice, rekla da ne prizivaju nikakvo jezično znanje i neka se samo oslone na vlastiti zdrav razum i jezičnu intuiciju. Polako su slijedile reakcije. Oni koji bi se smijali, smiješili ili podsmjehivali bili su barem budni, pa sam znala da sam na pravom putu. Nemoguće je spavati smijući se. Svatko to može jednostavno provjeriti. Da bi mogli nešto razumjeti, studenti moraju biti budni. Smijeh je bio ulaznica za razumijevanje. Tu, imala sam osjećaj, doista počinje živa nastava. Kako koji dan, ali često smo dobro raspoloženi završili sat.

***

Nakon prvog bolonjskog pohoda, jer se nakon pohoda očekuje nekakav ishod, pojavila se i dugotrajna procedura usklađivanja novih programa s ishodima učenja na čitavoj vertikali obrazovanja. Svi učitelji, nastavnici u srednjim školama i visokoškolskom obrazovanju prisilno su time opsjednuti i to traje već dugo. Neće ni prestati, jer moraju. Cilj tih ishoda bio bi proizvesti pametnog subjekta koji bi stekao vještine, znanja i kompetencije kako bi se mogao održati na jedinstvenom europskom tržištu znanja kojemu smo i mi, eto, ulaskom u Europsku Uniju najednom pripali. No reformsku ažurnost ipak je pratila neka tjeskobna slutnja da se humanističkim znanostima ne piše dobro, ne samo kod nas nego i globalno. Pregledavajući razne priručnike o ishodima učenja namijenjene za pomoć nastavnicima, npr. one osječkog i zadarskog sveučilišta, mogu zamisliti sudionike obrazovne reforme, iznervirane i iscrpljene kombinacijama glagola (preuzima odgovornost, prakticira, nadzire, preispituje, unapređuje, upravlja, upravlja i mijenja, pokazuje) zadanih Bloomovom taksonomijom, iako to, naravno, nikome ne smiju reći. Otvoriti te priručnike značilo bi kročiti ne samo kroz mračnu i neprohodnu guštaru nerazumljivog jezika, kako bi rekao spomenuti Don Watson, već naći se usred prave metajezične prašume pedagogijsko-psihologijskog praznorječja. Vjerujem da to sudionike reformi, dok se bave popunjavanjem raznih tablica, čini pravim mučenicima. Tome nema kraja pa je prošle godine sazvan i sastanak o tzv. konstruktivnom poravnanju tih ishoda. Iako, gotovo »izvan igre« i zapitavši neke kolege o čemu se tu radi, nitko nije baš odgovorio, valjda ni sami nisu znali. Jedino se pitam hoće li stjecanjem najviše kompetencije 8. razine u okviru dizajna tzv. ishoda učenja, koja pokazuje esencijalnu mjerodavnost, inovativnost, samostalnost, profesionalni integritet i održivu angažiranost u razvoju novih ideja ili procesa na najnaprednijoj granici rada ili učenja koji uključuje i istraživanje, kako to stoji u osječkom Priručniku za sveučilišne nastavnike iz 2009. godine, taj proizvod obrazovnog procesa steći vještinu koja bi mu omogućila lako i nedvosmisleno razumijevanje pisma tvoraca obrazovne reforme. Hoće li razumjeti što bi to bilo održiva angažiranost? Kako je značenje te fraze teško proniknuti bez težeg mentalnog napora, bolje se možda osloniti na jezičnu intuiciju: čim je nešto održivo, sve se čini da je to već isprika za neuspjeh ili jedva kakav uspjeh. Slično kao u globalno pomodnoj sintagmi održivi razvoj, iz čega se dade naslutiti svjetska kriza na rubu opstanka, jer »održati se« samo je na korak prednosti od »jedva biti«. No tu treba stati s analizama i primjerima jer toj ispraznoj domišljatosti nema kraja. Možda se samo treba nasmijati komičnom jezičnom stereotipu. Bilo bi to lako kada nas rojevi takvih stereotipa ne bi obvezivali na svakojake besmislene procedure – na svakom koraku u svakodnevici, u svim državnim institucijama, na poslu, u znanosti, kud god se djenuli. Štoviše, apsurdno pitanje kako ispravno tumačiti besmislicu često je za neke egzistencijalno presudno, dok istodobno rast administracije jamči siguran opstanak onima koji u proizvodnji i širenju besmislenih stereotipa sudjeluju. Dokaz da u izokrenutom svijetu mrtvi mehanizam upravlja živim. Tada besmisleni jezični stereotipi prestaju biti samo komični.

***

U spomenutom zagrebačkom Vodiču iz 2007/2008. obećavalo se manje administriranja, što je jedan od ciljeva Bolonjske reforme. Paralelno s uvođenjem informatizacije susreli smo se s novim kraticama u digitalnoj pratnji bolonje, počevši s ISVU-om. Kako iza svake kratice stoji administriranje, što se ne može skratiti, a kako administracija samu sebe umnožava, administrativnom su partenogenezom nastali novi moduli: THETA, OBELIKS... Zanimljivo je s akronimima to da ih prvo praktično usvojimo, a tek se naknadno upitamo što zapravo znače te slovne zagonetke kao npr. HRČAK, CROSBI, ORCID itd. Sigurno je samo da čim se pojavi neki novi akronim, bit će više popisivanja, razvrstavanja, unošenja u tablice. Novi modul ISVU-a OBELIKS, akronim s dodanom ikonicom trbušastog Gala iz stripa koji leprša kao duh, zaštitni je znak programa. Duh bolonje eto živi u djetinjastoj ikoni kojom bi neki informatički homo ludens mogao načas raspoložiti korisnike modula utješivši ga sjećanjem na vrijeme kada se još znao smijati avanturama glupašnog Gala. Sada iza tog pleonastičnog akronima (osnovna baza) stoji ne baš zabavna administrativna tlaka (Osnovna Baza Evidencije Logistike Studiranja).

Korisno je bilo što smo konačno imali ažurne popise studenata, ali i nalog da ih popisujemo na nastavi. Iako mi je takvo iskazivanje vjernosti novom akademskom formalizmu bilo mrsko, razlog je bio prihvatljiv. Pomalo raspuštena fleksibilnost predbolonjskog sustava zamijenjena oštrijim pristupom dovela je do toga da su se umjesto doista zainteresiranih često po klupama rastezali bezvoljni studenti. Vidjelo se da su tu jer moraju iz njima znanih razloga. Sljedeći administrativni nalog Uprave bio je pokušaj uvođenja evidencije nastave upisivanjem svakog održanog sata u računalo, što sam tupo i mehanički, ali revno činila u tom zimskom semestru, da bi se taj dosadni nalog iznenada i prešutno, ne znam zašto, ukinuo. Nerado obavljen uzaludan posao prati mučni osjećaj apsurda. Tim više zbog vezanosti uz računalo koje administraciju drži na sigurnom razmaku od izloženika prisilno navrnutog na stroj.

***

Sad smo već u posthumanističkom vremenu. Iako ni u tzv. humanističko doba nije bilo lagodno živjeti, i dalje se održavaju dva općepučka životna stava koja svakodnevno možemo čuti: Bit će bolje i Nekad je bilo bolje. Iz toga se najbolje vidi da većini komentatora zbilje nije dobro, ma što bio uzrok egzistencijalne nelagode: nesređena država, posao, obitelj ili čovjek sam sebi. »Retrospektivci« koji misle da je nekad bilo bolje zaboravljaju da u prošlosti nije sve bilo tako dobro, a »prospektivci« koji misle da će biti bolje još su nerealniji jer će se, prepušteni nadi u bolje sutra, vrlo izvjesno naći u prilikama kada će zazivati bolju prošlost. U »humanističko« je doba tinjala nada da car može biti gol, u čemu se povremeno nalazila zadovoljština pravedničkim skidanjem glava. Danas sve češći proplamsaji predcivilizacijskog tribalizma (kod nas na naš način) donose kratak odušak, kao nakon nekog tuluma, a nikakvu društvenu korist ili bar pomak.

Jasno jest da iza svih programa, nacrta i reformi za opće dobro stoje osobni ili skupni probici te njihov ležerni opstanak uz bezobzirnu borbu za nadmoć. Sve to možemo slijediti i u najnovijim događajima na našem fakultetu koji su na odsjecima i katedrama zabrinuli te neposredno ugrozili brojne zaposlenike. Sad kada je vrijeme humanističkih znanosti zastarjelo i, naročito kod nas, tržišno nezanimljivo, kao kloparanje pokvarenog stroja zvuči ponavljanje fraza o razvoju, napretku s misijama i vizijama budućnosti. Nije uvijek samo car gol nego i žitelji carstava, predcivilizacijskih, humanističkih ili posthumanističkih. Ta se golotinja u svim vremenima osobno nosi.

Svojoj Katedri koja je prošla put od godina srpa i čekića »humanističkih« pedesetih prošlog stoljeća do danas, kad joj između čekića i nakovnja nemilih zbivanja na Fakultetu predstoji reformirana reforma, želim ako ne vječni, bar što duži opstanak, ustrajnost u nevoljama i nadasve dobronamjernu povezanost njezine posade, ma što se događalo. Uz veliku zahvalnost što sam bila članicom!