Biblioteka

Hrvatski jezik 1950-ih

Katedra za jezik horvatsko-slavonski (1846–1850)


Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Odsjek za kroatistiku

Sažetak

1. Novi dokaz careve očinske brižnosti. O društveno-političkom kontekstu osnivanja Katedre

Smatra se da je centralna vlast višenacionalne i višejezične Habsburške Monarhije održavala krhke ravnoteže u zemlji dobro tempiranim koncesijama različitim sukobljenim stranama (Kann 1964, Stachel 2001). U tom kontekstu valja promatrati primjerice osnaživanje ugarske pozicije i zabranu ilirskoga imena 1843. godine, ali i smirivanje hrvatskoga nezadovoljstva dvije godine poslije, kada je objavljeno da će se pri Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu (Regia scientarium academia zagrabiensis) osnovati Katedra za jezik horvatsko-slavonski. Do zaokreta u odnosu Beča prema Narodnoj stranci došlo je u trenutku kada je protumađarski i protumađaronski sentiment u Zagrebu opet bio na rubu eskalacije. Kada govorimo o srpanjskim žrtvama, govorimo upravo o srpnju 1845. godine.

Rad iliraca na normiranju i implementaciji narodnoga jezika može se smatrati samo prvom fazom procesa kojemu je krajnji cilj bio uvođenje istoga toga jezika u školstvo (usp. Moguš 1996), ali i u druge javne domene gdje prije nije bio prisutan. Kao što je tomu bilo tako i kod drugih nacionalnih pokreta u 19. stoljeću, tako su i ilirci težili osnivanju vlastitih institucija i prodiranju u postojeće, čime je pokret stjecao simbolički potencijal i legitimnost. Ilirci su bili optimistični glede mogućnosti uvođenja narodnoga jezika u visoko školstvo jer su do njih dolazile vijesti o djelovanju katedara slavenskih nacionalnih jezika po europskim metropolama,2 ali i zbog činjenice da je Matija Smodek već, iako neformalizirano i neslužbeno, predavao narodni jezik na Kraljevskoj akademiji (Frančić 2021).3

Na političkoj su sceni taj aspekt djelovanja iliraca artikulirali plemići Janko Drašković i Ivan Kukuljević Sakcinski. Smičiklas (1876: 43) navodi kako je Drašković još 24. 1. 1840. od gospode članova Čitaonice tražio konkretne inicijative da se »(...) po svih većih mjestih škole osnuju, da se tako u njih, kao i u gimnazijah naš junački ilirski jezik po mogućnosti uvede, a mi ćemo nastojati (...) da od premilostivoga i pravičnoga kralja našega dopuštenje zadobiemo, da se i javne katedre jezika našega zadobiju«.

Drašković je u više navrata diskusiju o tome potaknuo i u Saboru, između ostalog i 1843, iste godine kada je Ivan Kukuljević Sakcinski održao svoj najpoznatiji govor u Saboru, znamenit po tome što je hrvatski jezik bio kako njegovim sadržajem tako i medijem.4 Dvije godine poslije, početkom 1845. godine, kralj Ferdinand V. učinio je dva važna ustupka. Dopustio je ponovnu uporabu ilirskoga imena u književnosti te osnivanje posebne stolice za hrvatsko-slavonski jezik i književnost (Cuvaj 1910: 212, Tafra 2013: 92–93). Iz zapisnika sjednice Kraljevske akademije saznajemo da je 16. 2. 1845. obznanjeno osnivanje katedre, pod punim imenom Cathedra linguae et litteraturae croatico-slavonicae.5

Carska je odluka među ilircima i njima sklonim pučanstvom popraćena s oduševljenjem, o čemu će i poslije u tekstu biti riječi, a ovdje ćemo istaknuti da su njemačke zagrebačke novine, Agramer politische Zeitung, inače režimsko glasilo koje je dobrim dijelom prenosilo vijesti objavljene u Beču i svaku odluku centralne vlasti hvalilo, o kraljevoj odluci pisalo ovako:

Einen neuen Beweis der allerhöchsten Huld und Gnade, sowie der väterlichen Fürsorge unseres allergnädigsten Monarchen für die Nationalität dieser Königreiche erblicken freudevoll darin, dass die hochl. kön. ungarische Statthalkterei in Gemäßheit der allerhöchsten Entschließung unter dem 21. Jän 1845 (...) zu verordnen geruhte, dass an der hiesigen k. Academie der Wissenschaften eine eigene Lehrkanzlei für die kroatisch-slawonische Sprache und Literatur mit einem jährlichen Gehalte von 800 fl. (...)

(Agramer Zeitung, 12. 2. 1845)

Novi dokaz višnje milosti i prijaznosti, kao i očinske brižnosti našega premilostivoga cara za nacionalnost ovih kraljevina, s radošću vidimo u činjenici da je visoko Kraljevsko ugarsko namjesništvo u skladu s najvišom odlukom od 21. siječnja 1845. (...) propisalo je da se na ovdašnjoj Akademiji znanosti osnuje zasebna katedra za hrvatsko-slavonski jezik i književnost, s godišnjom plaćom od 800 forinti (...)

(Prijevod K. N.)6

2. Natječaj i pristupnici

Kako je točno tekao natječajni postupak u slučaju profesorskoga mjesta na Katedri za jezik horvatsko-slavonski, nismo uspjeli rekonstruirati, ali nam natječaj opisan u zapisniku sjednice Kraljevske akademije od 22. 6. 1849. (NSK R 3997) možda može dati opći dojam protokola. Pri tom postupku izbora za ispražnjeno mjesto na Katedri za mudroslovlje kandidati su u 8.00 ujutro preuzimali zapečaćene omotnice s natječajnim pitanjima. Nakon toga su imali 12 sati vremena da predaju svoje pismene odgovore, dakle do 20.00. Sljedeće jutro u 8.00 sati održao se usmeni dio ispita. Danica horvatska, slavonska i dalmatinska 10. 5. 1845. ovako piše o natječaju za profesorsko mjesto na Katedri za jezik horvatsko-slavonski:

Danas pako je bilo natěcanje u čitanju ili predavanju (Vorlesung), koje se je takodjer u narodnom jeziku obavljalo.

Ono što znamo s relativnom sigurnošću jest da je natječajni postupak počeo 5. 5. 1845, dakle pet dana prije u Danici spomenutoga »Vorlesunga«, da su pitanja došla s bečkoga sveučilišta, a znamo i kako su glasila jer su, među ostalim, sačuvana u ostavštini Vjekoslava Babukića (NSK R 3996/9a i 9b).7 Prvi je zadatak bio nabrojiti »podnarěčja jezika horvatsko-slavonskoga« i dokazati razliku između »horvatskoga« i slavonskoga narječja. Drugi je zadatak bio prikazati imeničku sklonidbu primjerima te tvorbu glagolskih vremena. Treći je zadatak bio odrediti opseg onoga što se naziva »slovstvo horvatsko-slavonsko« (književnost, a možda i u širem smislu, sva pisana i usmena baština) i dati kratak povijesni pregled toga slovstva. Četvrti je zadatak bio s latinskoga prevesti iz udžbenika Selecta latini sermonis exempla in usum I. humanitatis scholae (Budae 1836) tekst pod naslovom »Respondet Hannibali Scipio«, na stranicama 76. i 77.

Nismo uspjeli rekonstruirati tko je točno odlučivao o izboru, ali pouzdano znamo da je jedan od mjerodavnih bio bohemist Johann Nepomuk Hromatko (1783–1850), profesor slavistike na Sveučilištu u Beču, jer je Babukić sačuvao tekst na kurzivnoj gotici s njegovom recenzijom odgovora na natječajna pitanja. Tekst se čuva u NSK pod signaturom R 3994/11 s napomenom »Mnenje nad 7 zbornikima (Babukić, Mažuranić Ant. i Ivan, Mlinarić, Španić, Topalović i Vraz-Fras) za stolicu učitelja jezika i slovstva ilirskog kod višjeg učilišta zagrebskog. U Beču, 18. Dec. 1845«.

U istoj je arhivskoj mapi sačuvano i desetak listova za koje se može pretpostaviti da su Babukićev koncept odgovora na prva dva natječajna pitanja. Na prvi pogled, drži se formulacija iz svoje Osnove slovnice, ali to pitanje svakako predstavlja deziderat za precizniju analizu.

Konačni izbor Vjekoslava Babukića za jedino mjesto na Katedri, čini se, nikoga nije šokirao, no valja napomenuti da je imao vrlo jaku konkurenciju (usp. Smičiklas 1876: 44). Dobrim dijelom su to bili filolozi u naponu snage. Adolfa Vebera Tkalčevića u to doba doduše još uvijek nema na sceni, tek mu je 20 godina, ali su zato među pristupnicima primjerice braća Mažuranić. Četrdesetogodišnji Antun u to je doba profesor na Klasičnoj gimnaziji, urednik Danice, jedan od osnivača Matice ilirske, 1839. objavio je Temelje ilirskoga i latinskoga jezika za početnike, a 1845. u pripremi je imao i rječnik. Njegov tridesetjednogodišnji brat Ivan upravo piše Smèrt Čengić-age, godinu prije dopunio je Osmana, a tri godine prije objavio je s Jakovom Užarevićem, kako se smatra, prvi uistinu moderan hrvatski rječnik s 40 000 natuknica, Němačko-ilirski slovar. Svećeniku Mati Topaloviću su 43 godine i godinu dana prije natječaja počeo je raditi kao profesor filozofije u Đakovu. Na ispitu je možda sreo i 35-godišnjega Stanka Vraza, koji je nekoliko godina prije oštro kritizirao Topalovićevu zbirku pjesama Tamburaši ilirski iz 1842. (Vraz 1877: 82). Vraz, kao jedan od rijetkih Slovenaca u ilirskom kolu, tada živi već dulje u Zagrebu,8 uređuje Kolo i u to je vrijeme na vrhuncu kreativne putanje. Već je izdao tri zbirke pjesama, a Gusle i tambura te Sanak i istina izlaze upravo te, 1845. godine. Međimurac Stjepan Mlinarić, rođen 1814. godine, župnik je u Dubravi Čazmanskoj. Od studijskih je dana u Beču, Pešti i Rimu bio u kontaktu s mnogim slavenskim preporoditeljima, a bio je i osnivačem Ilirske čitaonice u Križevcima 1838. godine. Dragojla Jarnević u svojem Dnevniku spominje kako ga je upoznala na Mariji Bistrici, gdje su oboje bili gosti opatu Ivanu Krizmaniću i kako joj je pomagao jezičnim savjetima (usp. Jarnević 2000: 197 i dalje). Jozo Španić jedini je pristupnik natječaju koji ostaje svojevrsna enigma. Znamo da je mogao biti vikar u Gori blizu Petrinje, u dobrim odnosima s banom Josipom Jelačićem, ali ako je i imao zasluga za narodni jezik i preporodni pokret, one su do danas zaboravljene.

Budući da su dostupni radovi koji se detaljno bave Babukićevom biografijom (prije svega autobiografska skica NSK R3993/13, nadalje Smičiklas 1876, Samaradžija 1997, Tafra 1993, 2013, 2014), ovdje ćemo se usredotočiti isključivo na neke aspekte koji su, osim izvrsnosti u natječajnom procesu, mogli biti relevantni pri izboru. Vjekoslav Babukić je u vrijeme raspisivanja natječaja u ilirskim okvirima etablirani gramatičar, osobito zbog svoje Osnove slovnice slavjanske narěčja ilirskoga iz 1836.9 Urednik je i pouzdani obnašatelj niza funkcija u ilirskim institucijama. Sami ilirci su ga smatrali svojevrsnim gatekeeperom ilirskoga kruga (usp. Tafra 1993: 68) te središnjim autoritetom za jezična pitanja. Vlasnik tiskare u kojoj su tiskana mnoga izdanja iliraca Franjo Suppan (Župan) napisao je:

Samoga vođu (iliraca) Gaja i sve druge uči ilirštinu Slavonac Babukić. Dok su se »Novine« i »Danica« pritiskale u mojoj knjigotiskarnici vidio sam kako Babukić sve popravlja i muči se i na kraju prepisuje sastavke Gajeve i svih drugih iliraca. Napokon je Babukić i pisao skorom sve sam (...)

(Tafra 2014: 483)

Dragojla Jarnević još 1851. godine piše da se u pluralizmu jezikoslovnih autoriteta orijentira upravo prema Babukiću:

Danas dobih moj rukopis »Domorodne poviesti« povratjene od književnog odbora, uz dopis da imade gramatikalnih pogrěškah i podugovatih govorah punih nemačkih ideah kao što pomankanje forme našega jezika. – Ja priznajem pogrěške, no uzato moram reči da svi jezikosl. još prave forme našega jezika neiznajdoše, kao niti čiste gramatike. No ja ću uzeti Babukićevu gramatiku i učiti ju hoću i opet pisati; nie moguće ako sav moj napor barem jedno izverstno delo neizradi.

(Jarnević 2000; dnevnički unos, 3. 10. 1851)

Nadalje, Babukić je na Kraljevskoj akademiji od 1836. do 1838. godine predavao ugarsko i međunarodno pravo kao suplent10 (usp. autobiografske bilješke NSK R3993/13 te Samardžija 1997: 84, Tafra 2013: 104), što znači da je njegova radna etika bila poznata nastavnomu osoblju na Akademiji. Osim što je bio bilježnikom Banskoga sudbenoga stola, njegovo javno djelovanje i nakon izbora u profesorsko zvanje 1845. govori o njegovu ugledu i povjerenju vladajućih struktura. Godine 1848. kao suradnik tajne policije čita pisma osoba za koje se smatralo da su agenti stranih sila.11 Biva imenovan članom Banskoga vijeća te, zajedno s Dimitrijem Demetrom, povjerenikom za izradu Zakona o štampi.12 Bio je državnim recenzentom normativnih priručnika,13 a nakon razdoblja apsolutizma bio je ispitivačem na državnim ispitima hèrvatskoga jezika, koje su obavezno polagali svi koji su se bavili učiteljskom profesijom (usp. NSK R 3996/42). Pitalo ga se za mišljenje o primjerenosti novih izdanja za uporabu u školama te za komentare slovopisnih, gramatičkih i sadržajnih aspekata udžbenika (Tafra 2014: 479). Čini se da je imao pregršt obaveza, jer ga primjerice u dopisu Ravnateljstva gimnazije od 10. 1. 1854. (NSK R 3996/28) podsjećaju da kasni s traženim mišljenjem o »načinu, kojim imaju se sklanjati inostrana imena«.

3. Reakcije na izbor Vjekoslava Babukića

Vijest da je Babukić na svoj rođendan, 16. 6. 1846, imenovan profesorom Katedre za jezik horvatsko-slavonski (usp. Tafra 1993: 67, Samardžija 1997: 83) u hrvatskoj je javnosti odjeknula izuzetno pozitivno. Agramer politische Zeitung u izdanju od 27. 6. 1846. daje joj daleko najviše prostora. Za Babukića imaju samo riječi hvale, nazivaju ga uglednim literatom, zaslužnim domoljubom, neumornim radnikom i borcem za nacionalni jezik, ističu važnost da se nove generacije obrazovanih znaju služiti narodnim jezikom. Babukićevu zadaću vide u tome da mladićima usadi u srce ljubav prema jeziku njihovih otaca i tu zadaću nazivaju svetom. Pritom se njemačkim izrazom »unsere Nationalität« (naša nacionalnost) referiraju na osjećaj pripadnosti hrvatskomu identitetu.

U fusnoti na posljednjoj stranici Zore dalmatinske od 6. 7. 1846. piše:

S velikim veseljem čitao sam na zadnjem broju narodnih Hervatsko-Slavonsko-Dalmatinskih novinah, te i rado priobćivam slědeću lěpu domorodnu věst: »Nj. cesarsko-kraljevsko i apostolsko veličanstvo dostojalo je pri zagrebačkoj kraljevskoj akademii za professora horvatsko-slavonskoga jezika i literature Věkoslava Babukića, premilostivo namimenovati.«

U potpisu je »Prof. N. Valentić, Urednik«. U tom je fragmentu zapravo prenesena cijela vijest koja je izišla u Novinama horvatsko-slavonsko-dalmatinskima 27. 6. 1846, s neznatnom razlikom zadnje riječi. U izvornom tekstu u Novinama piše naimenovati, dok je u Zori dalmatinskoj to preneseno kao namimenovati.

Simbolično je da u istom godištu (3. 8. 1846) Zore dalmatinske autor potpisan kao »Stari Berlić« (Ignjat Alojzije) piše sljedeći, ni po čemu rijedak, ilirofobni komentar:

Mi dakle, razboritija bratjo! ostanimo pri preprostomu e, i pišimo po razlogu: kerst, perst, tern, makar nas baš i kekavcim imenovali, a pustimo Zagrebačke Ilire, nek oni ilirišu dok ne doilirišu, to Vas moli, i to vam priporučuje. Stari Berlić.

Na temelju toga možemo zaključiti da je izbor Babukićev bio shvaćen kao nešto što nadilazi regionalne partikularizme i filološke animozitete. Da je Babukićev izbor u Dalmaciji popraćen s pozitivnim sentimentom, potvrđuje i Petar Preradović u pismu Babukiću od 21. 9. 1846. (NSK R 3663/I–8):

Ja vam mogu iskreno izpoviediti, da i po Dalmacii, gdie stanje i gibanje naše književnosti i njenih podupirateljah, nije toliko poznano, svud sam čuo: "Vriedno je, da je g. Babukić učiteljom postao, koji tolike zasluge za jezik i domovinu imade!

Zabilježeno je i da su mu Makso Prica, Mijat Novak te konkurent na natječaju Mato Topalović posvetili pjesme, a Babukićev je otac izbor popratio ovim komentarom: »Fala Bogu (...) da sam za moga života dočekao, i ti zaslužiti komad kruha zadobio« (Smičiklas 1876: 44).

4. Prvo Babukićevo predavanje

Babukić je 1. 10. 1846. položio službenu zakletvu, što je u Novinama (br. 79) popraćeno komentarom koji reflektira prije spomenutu usmjerenost iliraca institucionalizaciji:

Nu ovo je za nas i u drugom obziru veoma znamenit dogodjaj, jer će se tim prvi put narodni jezik i u višje učilište uvesti. Tim je put prokrčen i od sada će samo od revnosti i postojanosti gospode profesorah i nadzornikah zavisiti, da se narodni jezik malo po malo i u druge nauke uvodi.

U istom je broju Novina najavljeno i prvo predavanje 5. 10. 1846. u 16 sati. Samardžija (1997: 82, 84–85) taj datum stavlja uz bok datumu prvoga saborskoga govora na hrvatskom, jer je tim činom hrvatski postao visokoškolskim nastavnim predmetom i prestao biti lingua exotica. O tome da su i suvremenici bili svjesni važnosti toga događaja svjedoči i činjenica da su osim studenata dvoranu napunili i njihovi roditelji te domoljubi koji su pristigli iz Karlovca, Križevaca, Krapine i Samobora (Cuvaj 1910: 212, Smičiklas 1876: 45). Novine (br. 80) pišu:

Gospodin učitelj narodnoga jezika, stupivši u učionicu pozdravljen bi od mnogobrojnih slušaocah iskrenim živio. Poslije kratka govora započe predavanje iztraživanjem o pronašaocu abecede.

Povijest jezika Babukića pamti u prvom redu kao gramatičara. No uzmemo li u obzir da sama Osnova slovnice počinje poglavljem »O pismenih« (usp. Danica br. 10, 5. 3. 1836) te da korespondenciju s Brlićem (Smičiklas 1987: 17, prema Danici br. 31 i 32), Ivanom Krstiteljem Franikićem (Smičiklas 1987: 58–61), Vukom Karadžićem (usp. Tafra 2013: 140, 2014: 500–510) prožima diskusija o slovopisnim problemima, ne treba čuditi što je grafiji dao tako istaknuto mjesto u svojoj nastavničkoj karijeri.

Važnost slovopisa u Babukićevu vrijednosnom sustavu može se iščitati i iz njegovih brojnih neobjavljenih rukopisa. Kao primjer navodimo nedatirani tekst fiktivnoga razgovora u kojem učitelj vodi učenika po svijetu i govori mu o svemu što postoji, objašnjava mu i imenuje pojave i predmete (NSK R 3993/25). Na samom početku, prije nego se otisnu u svijet, učitelj poučava učenika što je razumno i dobro, pa odmah nakon toga traži od njega da nabroji glasove i upozorava ga da najprije mora naučiti čitati knjige kako ih pišu pisci ilirski. Učitelj priznaje da je i on prije krivo pisao jer su ga krivo naučili, ali sad prosuđuje zdravo i logično i prihvaća ilirski slovopis. Učenik na to odgovori:

Oh! dajte dragi učitelju, pokažite mi ta znamenja, kojimi se ilirski pisci služe, da i ja dobar, pošten, uljudan i svim dobrim ljudem drag i mio postanem.

5. Što znamo o Babukićevu nastavnom radu?

Nažalost, do sada nismo uspjeli pronaći Babukićeve bilješke za koje se može nedvojbeno utvrditi da ih je koristio pri nastavnom radu, pa sve što kažemo o ovoj temi ostaje na razini manje ili više utemeljenih pretpostavki. Krenimo od utemeljenijih.

Kraljevska je akademija znanosti do 1784. godine imala tri studija: filozofski, bogoslovni i pravni (Sirotković 1979: 24). Te je godine reformom Josipa II. teologija odvojena od Akademije i premještena u ondašnje sjemenište (Moguš 1995: 123). Pravni je studij premješten u tzv. Zemaljsku kuću na Markovu trgu (današnju zgradu Sabora), a filozofski je studij ostao na Katarinskom trgu, u staroj zgradi Isusovačke akademije (Sirotković 1979: 28). Svaki je studij imao nekoliko katedara s jednim nastavnim predmetom ili više njih. Nastavno osoblje biralo se većinom na natječajima, koji su razumijevali pismeni, odnosno usmeni ispit i prosudbenu komisiju. Izabrani profesori morali su uspješno odraditi jednogodišnji pokusni staž.

Nakon uredbe Ratio educationis 1777. godine tri su nastavna oblika bila u uporabi: predavanja, vježbe te javne disputacije studenata, što možemo zamisliti kao javne usmene obrane seminarskih radova (Sirotković 1979: 27), a na kraju svakoga semestra bio je ispit. Svaki student koji je htio studirati pravo morao je prije toga završiti dvogodišnji studij filozofije. Dakle, studirali su ili četiri godine filozofiju ili dvije godine filozofiju pa u nastavku dvije godine »pravoslovlje«, tj. pravo. Po ustroju je filozofski studij bio drukčiji od pravoslovnoga i bogoslovnoga. Dok su dva potonja obrazovala stručnjake, filozofski je bio općeobrazovna visoka škola koja je objedinjavala humanističke, egzaktne i čisto filozofske discipline (Šidak 1969: 51). Početkom 19. stoljeća studij filozofije tako je obuhvaćao četiri katedre: za filozofiju, za matematiku, za fiziku i za povijest. Neki su od predmeta na katedrama bili usmjereni produbljivanju gradiva koje su studenti bili učili u gimnazijama, a neki su im bili potpuno novi. Kao neobavezni predmeti učili su se: grčki, govorništvo i opća povijest, a privatni profesori davali su satove iz francuskoga i talijanskoga.

Kako bismo dočarali red veličine studentske populacije u Zagrebu, navest ćemo podatak da je u akademskoj godini 1845/46. bilo 35 studenata prava, od čega 23 na prvoj godini, a 12 na drugoj godini, te 97 studenata mudroslovlja na prvoj godini i 68 na drugoj. Studentska je populacija bila i vjerski, i nacionalno, i socijalno heterogena. Osim katolika bilo je i pravoslavaca, grkokatolika i Židova, dok kategorija ateista nije zabilježena. Od 1791. do 1830. godine studij je završio 2191 student, a od toga je 55% bilo Zagrepčana i studenata iz uže Hrvatske, 45% studenata iz Vojne granice, Slavonije, Međimurja i Riječkoga gubernija. 48,7% studenata bilo je građanskoga, 33,3% seljačkoga (u rubrici »očevo zanimanje« stoji agricola), a 11% plemićkoga podrijetla.14 O tome da studij nije bio rezerviran samo za mladiće15 iz imućnih obitelji svjedoči, među ostalim, i zapisnik sjednice Kraljevske akademije od 23. 11. 1851. (HDA 500), u kojem stoji da se devet studenata oslobađa od »naukovine« (školarine) zbog dokazano lošega imovinskoga stanja njihovih obitelji.

Studenti su imali dva sata nastave prijepodne te dva sata popodne. Utorkom i četvrtkom nastava se održavala samo u prijepodnevnim terminima. Nedjeljom nije bilo akademskih obaveza, ali se obaveznim smatralo prisustvovanje bogoslužju. Nastavni je jezik bio većinom latinski, iako Sirotković (1979: 31) piše da je o samim nastavnicima ovisilo hoće li se služiti i narodnim jezikom. Možemo dodati: do 1848. godine, ali toj temi vratit ćemo se poslije.

Iz Babukićevih autobiografskih bilježaka (NSK R 3996/43) doznajemo da se hrvatski jezik od 22. 12. 1846. predavao po četiri sata tjedno, u svim semestrima studija filozofije, tj. mudroslovlja.

Prijeđimo u domenu rekonstrukcije. Prvo upada u oči da po svemu sudeći Babukićev zadatak nije bio predavati isključivo jezikoslovne sadržaje. Moguš kao jedan od rijetkih autora (1995: 128) donosi puno ime osnovane katedre: Cathedra linguae et litteraturae croatico-slavonicae. Prema tome pretpostavljamo da je morao u filološkom smislu grabiti široko.

U spekulacijama o sadržaju Babukićevih jezikoslovnih nastavnih tema kao temelj nam može poslužiti Tafrin prikaz njegove znanstvene metodologije u dotičnom razdoblju (2014: 491). Ona ističe utjecaj Herderove i Humboldtove filozofije, kartezijanske filozofije po kojoj je jezik ogledalo uma, tradicije univerzalne gramatike u nasljeđu Port Royala, poredbene postupke tada najvećega živućega filologa Jacoba Grimma i naravno Dobrovskoga (od kojega je primjerice preuzeo razredbu glagola na konjugacijske vrste po infinitivnoj osnovi). U svojim se radovima pozivao na autoritete, osobito s njemačkoga govornoga područja, da dokaže ispravnost svojih stajališta (isto: 490). Tafra (2013: 98) ističe i da je prema tadašnjem slavističkom učenju izjednačivao slavensku porodicu jezika s jednim jezikom, a idiome nižega ranga smatrao narječjima. Hrvatski su dijalekti svakako imali značajnu ulogu u njegovu prosedeu, ne samo zbog utjecaja ideologije slavenske uzajamnosti nego i primjene poredbeno-povijesne metode.

Nadalje, možemo pretpostaviti i da se sadržajno držao svoje Osnove slovnice iz 1836. godine, odnosno onoga što čitamo u drugoj njegovoj gramatici Grundzüge der illirischen Sprachlehre iz 1849. godine, koja je izišla kao dodatak Drobnićevu rječniku, s objašnjenjem da su »naši ljudi većom stranom němačkomu jeziku věšti«. Naravno da između tih dvaju tekstova ne možemo staviti znak jednakosti jer se razlikuju već opsegom (o razlikama v. Tafra 1993: 72), ali se u njima autor drži iste jezične i pravopisne norme pa je teško zamisliti da je predavao nešto drugo što nije u skladu s tim dvjema gramatikama.

Još u Osnovi slovnice, pa i u tiskanom izdanju s njegovim kasnijim dodanim bilješkama koje se čuva u NSK (R 3397), jasno je da mari za sva tri narječja jer se u njoj uz štokavske riječi nalaze i dijalektne fonološke varijante (črešnja/trešnja, pčela/včela/čbela/čmela) te neštokavski gramatički oblici, npr. uz štokavske komparative milii, dražji, gorji, manji itd. nalaze se i oblici milejši, dražejši, gorši, manjši, a uz mnom i menom, tebom, sebom (usp. Vince 2002: 251). Ne spominje izrijekom da je riječ o kajkavskim oblicima, nego je za njega to sve ilirski jezik.16

Vince (2002: 251) primjećuje da se u Grundzüge der illirischen Sprachlehre iz 1849. (ali i u talijanskom prijevodu, Fondamenti della grammatica illirica) i opet ponavljaju neštokavski oblici, ali se sada to i napominje. To nas navodi na pretpostavku da su slušači mogli slušati većinom štokavsku književnojezičnu normu, ali svakako i činjenice o kajkavskome, vjerojatno zbog poredbenih razloga, a možda i metajezičnih, uzmemo li u obzir činjenicu da je većina studenata ipak bila s kajkavskih područja.

Nadalje, možemo pretpostaviti da je sebi i studentima u nastavi pomagao i latinskim i njemačkim jezikom. U prilog tomu govore brojne prijevodne objasnidbenice kojima se služio u svojim tekstovima da bi fiksirao razumijevanje hrvatskih izraza za koje je očigledno pretpostavio da potencijalnomu čitatelju neće biti poznati.

Objasnidbenicâ u Osnovi slovnice ima već u »Predislovju« (str. V–XIII): učrednik (Redaktor); Bělakom (Vilah); vertu (bašči); slovničari (grammatici); glagoljah (verborum); minuće (perfectiva); trajuće (imperfectiva); predlogov (praepositio). U kasnijem tekstu njihov broj ne opada značajno. Većinom prate morfološki oblik referentne riječi u tijelu teksta, a ima ih iz hrvatskih narječja, drugih slavenskih jezika, ima internacionalizama, a najviše je latinskih i njemačkih objasnidbenica. Nije rijedak slučaj ni da se za isti hrvatski izraz u zagradi upotrijebe i latinska i njemačka objasnidbenica:

Pri mužkih imenih razlikuju se životna iliti dušna (animata, lebende), od bezživotnih ili bezdužnih (inanimata, leblose) (...)

(Babukić 1836/2013: 18)

Da objasnidbenice nisu bile samo specifikum prvih godina ilirskoga pokreta, govori nam činjenica da su u Ilirskoj slovnici (1854/2014), objavljenoj gotovo dvadeset godina poslije, također brojne: oblikoslovje (die Formenlehre); narodopisnom (ethnografijskom); deržavoslovnom (političnom); ilirskim trokutom (das illyrische Dreieck); terminologie (nazivoslovja); izreka ili stavak (Aussage, Satz; enunciatio, sententia).

Osim toga, primjena objasnidbenica nije bila ograničena samo na objavljene tekstove. Izdvojit ćemo samo dva primjera iz ostavštine. U već spomenutu rukopisu fiktivnoga razgovora učitelja i učenika (NSK R 3993/25) Babukić u zagradama daje objasnidbenice iz njemačkoga, latinskoga, rjeđe drugih slavenskih idioma: nebeskom svodu (Himmelsgewölbe); livadah (sěnokošah); prolětje (protulětje, pramalětje); ogledalo (zercalo); povětarcem (aether); izvori (zviranjci, vrutci); prudovah (mělah, Sandbänke).

U nedatiranu konceptu pisma Oroslavu Cafu, kapelanu u Štajerskoj (NSK R 3992a),17 također upotrebljava brojne objasnidbenice, i to u pravilu latinske za gramatičke termine, a kajkavske prilagođenice iz latinskoga za ostalo: u glagoljih minućih (verba perfectiva); o glagoljih trajućih (verba imperfectiva); zavod (inštitut); ostatakah (reštanciah); razredjenje (klassifikaciu); Lipnja (Juna); Sarpnja (Jula).

6. Biograf Smičiklas o predavaču Babukiću

Smičiklas o Babukićevu životu i djelovanju piše najvećim dijelom s iznimnim poštovanjem i afirmativno, pa u oči upada nekoliko prilično kritičnih pasusa (1876: 46–47), u kojima se biograf osvrnuo upravo na Babukićev nastavni rad na Katedri. Kao prvo, zamjera mu što je predavao sadržaje koje studenti nisu mogli pratiti zbog nedostatka predznanja:

Učenikom svojim stao predavati o razvoju pisma tamo čak od feničkoga, za što niesu bili pripravni.

(isto: 46)

Nadalje, smatra da se u svojim predavanjima znao pretjerano odmaknuti od osnova kolegija:

(...) predavao im je o tvorenju rieči, zatim korenite slovke I. i II. razreda, što je osnivao na nauci Dobrovskoga, što već ide u komparativno jezikoslovje – česa opet niesu mogli dostizati. Od početka do konca razvija se njegova učiteljska djelatnost ovim istim i jednakim redom. Preko koriena pojedinih riečih ide ciela pripoviest daleko tamo u praviek slavenski, a onda odmah iza toga zadje pripoviedalac u drobljenje pojedinih oblika; a izmedju jednoga i drugoga roje se citati iz slavnih pisaca. Sladko se na sve to naslanjaju poslovice, nakićene malimi pripoviestmi.

(isto)

Smičiklas ističe da se Babukić trudio nasljedovati tada još žive Šafaříka, Kollára i Dobrovskoga, koje opisuje kao slavenske zvijezde koje se šire »po svih ograncih jezikoslovja, književnosti i starine slavenske« (isto). A toj slici kontrapunktira kudikamo skromniju sliku Babukića:

Na toli velikom polju stao se je kretati i mladi advokat, jezikoslovac i tajnik svih družtva. Težko ih je dostizao. (...) Tako on stoji, nemoguć sliediti pored ogromnih narodnih poslova specijalno kojigod smjer, u velikoj jezikoslovnoj nauci uviek s kapom u ruci.

(isto)

Smičiklas ističe da se Babukić zbog marljivosti na drugim važnim poljima djelovanja nije mogao dovoljno profilirati u pojedinoj filološkoj disciplini, onako kako su poneki stručnjaci cijeli život posvetili samo jednomu području istraživanja. No ukupni je dojam da Smičiklas o Babukiću piše kao o marljivu čovjeku, koji je ipak bio samo priučeni profesor jezikoslovlja, netko tko je iz »života« došao neprilagođen sustavu »škole«.

Tko je u životu liepo i živo radio, može u školi širom razsuti pravila i sustav, može prevelikom mjerom dajući, napokon ništa ne dati; tko je pak u školi naučio savijati deset izreka cieloga recimo opisa u jednu izreku, koja ima biti pravilo, taj će i najsjajniju stvar, kad ju upravo bude htio opisati, steći u njekoliko tamnih izreka, u kojih će si čitalac, poći istom smisao tražiti, a slike neće nikako nalaziti. Škola i život i riedko se slažu!

(isto)

S druge strane, kao pozitivne aspekte Babukićeva nastavničkoga stila, Smičiklas spominje red i točnost:

Babukić je donio iz mnogobrojnih svojih narodnih poslova u školu ipak jednu i bezprimjernu kriepost, koja je osobiti uries učiteljskomu zvanju: a to je red i točnost.

(isto: 47–48)

7. Politika na Akademiji 1840-ih

U nastavku ćemo, na temelju podataka do kojih smo došli tijekom istraživanja, predstaviti nekoliko zapažanja o političkom ozračju te u nastavku o jezičnoj praksi na Kraljevskoj akademiji izvan Katedre za jezik horvatsko-slavonski.

Niz navoda u dokumentima iz arhivskoga fonda Kraljevske akademije govori u prilog tezi da su studenti u razdoblju prije osnivanja Katedre politički bili izuzetno aktivni.

U zapisniku sjednice Akademije datiranom 13. 3. 1842. (HDA 500) Namjesničko vijeće od profesora Akademije traži da pomognu u smirivanju nacionalnih tenzija, a godinu dana poslije, na sjednici 9. 3. 1843. čita se da Palatin traži sprečavanje sukoba među studentima na nacionalnoj razini i traži od profesora širenje općeaustrijskoga patriotizma.

Samo tri dana poslije, u zapisniku sjednice od 12. 3. 1843. čitamo da je student filozofije Ferenc kažnjen zatvorom jer je izjavio da sve narode jednako cijeni, ali da »do Madjara ne drži ni koliko do psa«. Zapisnici od 2. i 23. 4. 1843. govore o incidentu kada je na carev rođendan nekoliko studenata u crkvi pjevalo na narodnom jeziku »Bože živi cara« i pritom upotrijebilo ilirsko ime. Odlučeno je da se tekst himne tim povodom ipak tiska prepravljen i u skladu sa zabranom ilirskoga imena. No takav su, prepravljeni tekst himne studenti javno poderali te za to bili kažnjeni s tri dana zatvora. Još pola godine prije, u zapisniku sjednice od 23. 10. 1842. čitamo carski mandat o zabrani ilirskoga imena u javnom prostoru te strogi naputak profesorima da se toga pridržavaju i da isto traže od studenata.18

Brojni zapisnici iz 1843. i 1844. godine govore o kažnjavanju studenata jer su se koristili ilirskom simbolikom (zvijezda, polumjesec) na odjeći ili osobnim pečatima,19 a nastavlja se i međunacionalna netrpeljivost. Studenti sudjeluju u javnim izgredima, prave otvoreni i izravni pritisak na zastupnike gradske skupštine, pa se u nekoliko navrata od profesora traži da discipliniraju svoje studente u tom smislu. Nadalje, vrijeđaju svoje kolege, pa i profesore koji su bili pristaše horvatsko-vugerske političke opcije, nazivaju ih mađaronima i drukčije. U zapisniku od 3. 1. 1845. čitamo da je student Joseph Lecher profesoru Molnaru rekao »Magyarci su magarci«.

No da je nacionalna ostrašćenost, osobito u jeku revolucionarnih zbivanja 1848. i 1849. godine, bila proširena i na više razine od studentske populacije, pokazuje primjerice detalj iz dopisa biskupa Josipa Schrotta, višega školskoga ravnatelja, Matiji Smodeku, tada privremenu upravitelju Akademije. Dokument se čuva u kutiji 7. fonda HDA 500, br. 338, a datiran je 31. 10. 1849. Biskup odgovara na očitovanje profesora ugarskoga prava Molnara glede traženoga prevođenja predavanja na narodni jezik. Schrott piše da se samo po sebi razumije da se ne može sva terminologija prevesti na narodni jezik, ali dodaje, s dozom očite provokacije »(...) niti je tolika nužda glede prevedjenja ugarskoga prava, koje će po svoj prilici i onako na skoro u područje i preděl dogodovštine spadati«. Od profesora Molnara se traži samo da predaje koliko je moguće u narodnom jeziku.

8. Jezična praksa na Akademiji

Sámo osnivanje Katedre za jezik horvatsko-slavonski bio je početak korjenitih promjena u kontekstu jezične prakse na Akademiji. Dok se još u zapisnicima od 19. i 21. 2. 1843. čita da je pohađanje nastave mađarskoga jezika obavezno za sve studente, bez obzira na podrijetlo, godine 1848. potpuno su ukinuta predavanja na mađarskom (na Akademiji i arkigimnaziji), čime je prekinuta tradicija koja je trajala od 1792. godine. U zapisniku od 7. 11. 1849. (HDA 500, kutija 7) stoji da je čitana odluka Visokoga banskoga vijeća da se u zagrebačkoj Akademiji i arkigimnaziji »u město dosadanjih stolicah magjarskoga jezika utemelji jedna stolica za narěčje i književnost češku, poljsku i rusku«. Privremenim učiteljima tih jezika pripala bi godišnja nagrada od 400 forinti. Predmeti bi bili izborni, a nalaže se profesorima da se »mladež akademijska« potakne na polaženje tih predmeta.

Počevši od 1847. sve su snažnije inicijative da se nastava organizira na narodnom jeziku umjesto na latinskome. U zapisniku od 26. 9. 1848. čitamo da biskup Josip Schrott želi znati na kojim katedrama postoje uvjeti da se prijeđe na nastavu na materinskom jeziku, a godinu dana poslije, 7. 9. 1849, na sjednici se čita njegov zahtjev da se svi predmeti na Akademiji »na koliko je moguće (...) narodnim našim jezikom predavati imaju« te da se profesori »posla prevadjanja dotičnih naukah u narodni jezik sa svom revnostju late (...) čim bi se za to doba, dok se školske naše knjige urede, bar material kakov pripravio«. Također, traže se pismena očitovanja profesora Molnara i Rettera, »do kojega se vrěmena ufaju u narodnom našem jeziku na toliko napredovati, da bi dotične svoje nauke u njem predavati mogli«.

2. 11. 1848. na sjednici se čita nalog vrhovnoga ravnatelja da se od toga datuma svi službeni dopisi trebaju pisati narodnim jezikom.20 Komentar u zapisniku Akademije glasi: »S najvećjim veseljem bi pozdravljen isti dopis s toga, što će se odsele svikolici dopisi s varhovnim naukah ravnateljstvom voditi u našem narodnom jeziku.«

No usprkos entuzijazmu inicijativa da se na Akademiji u potpunosti prijeđe na narodni jezik nailazila je na zapreke praktične naravi. Nepotpisani koncept dopisa Vijeću Akademije (dokument br. 329, HDA 500), datiran 13. 11. 1848, jedan je od dokaza da su profesori imali problema pri prevođenju svojih predavanja, pa i same stručne terminologije na narodni jezik:

Da isti Gosp. Kajetan Retter Nauke svoje nije kadar odmah na početku dojduće godine školske 1848/9 u jeziku slavonsko-horvatskom predavati, nego moli, da mu barem još godinu dana dozvolise poraba latinskoga jezika u naučenju, u kojem vremenu tersitićese narodni naš jezik seb prisvojiti, jer on, kao dam veli, to je već prie slutio, da znanosti predavatićese u jezikom narodnom zato on proučiose je Slovnicu našega jezika, i tako već dobro zna, da isti jezik. Da znanosti, koje on uči, nisu još u jeziku slavonsko-hervatskom tiskane, nego da on tersitićese nje u istom jeziku prigotoviti.

U zapisniku od 7. 9. 1849. čitamo da je učitelj »karstjanskoga nauka i propovednik Akademijski Stěpan Muzler«, koji je privremeno predavao i neki od filozofskih predmeta, rekao da će svoj predmet prevesti u narodni jezik, »nu za mudroslovje (sic!) da se obvezati nemože, stoga što je prevadjanje mudroslovnih izrazah veoma mučno«.

Da problematika nije bila ograničena samo na nastavni rad, svjedoči zapisnik od 4. 12. 1849. u kojem čitamo da je profesor Kiseljak na narodnom jeziku sastavio popis za nabavu »strojevah za muzeum fizički kr. akademije«. Međutim, kanonik Mojses, koji je bio odgovoran za nabavu očitovao se da »odgovornost kupovanja na se nipošto uzeti nemože«. U nastavku obrazlaže ovako:

Mnoga bo su tamo u narodnom našem jeziku navedena strojevah imena, koja niti on, premda poznato věšti slavjanski filolog, niti itko drugi u Beču nerazume, što u ovo vrěme, gdě se strogo znanstveno nazivoslovje kod nas tekar razvijati počimlje, ni drugačie biti ne može.

Stoga se nalaže da profesor Kiseljak ipak »dotični popis strojevah u jeziku němačkom ili latinskom sastavi«.

9. Posljedice djelovanja i ukidanje Katedre

Nikada nećemo znati što bi bilo s Babukićem i visokoškolskom nastavom hrvatskoga jezika da u listopadu 1850. Mudroslovni odsěk Kraljevske akademije nije priključen gimnaziji kao 7. i 8. razred. Proveo je to tadašnji nadležni ministar Leo Thun u sklopu reforme školstva, odnosno približavanja austrijskomu modelu gimnazije (Cuvaj 1910: 315). Zapisnik od 13. 10. 1850. označuje kraj Katedre, jer je na toj sjednici čitana odluka Banske vlade o ukidanju Mudroslovnoga odsěka. Za samoga Babukića i kolege to nije bila dobra vijest.21 Satnica mu je narasla s četiri sata na šesnaest, a posao na gimnaziji bio je i u drugim aspektima drukčiji. Na početku školske godine donosio se »Red naukah«, odnosno podjela predmeta profesorima. Babukić je morao osim hrvatskoga jezika predavati i njemački, povijest, psihologiju. Osim toga, iako mu je obećano da će s povećanjem satnice biti povećana i plaća, to se nije ostvarilo. Zbog te se nepravde više puta žalio ministarstvu, ali bez uspjeha (Smičiklas 1876: 49). Ali da unatoč svemu Babukić mjesto gimnazijskoga profesora nije smatrao lošim zaposlenjem, pokazuje njegovo pismo Antunu Mažuraniću od 22. 11. 1850. (NSK R 5840 C/5, usp. i Babukićevu autobiografsku skicu u NSK R 3996/43). Na gimnaziji je ostao do smrti, 20. prosinca 1875.

Iako se zbog svega navedenoga čini da je 1850. godina bila prijelom u promicanju hrvatskoga jezika na Akademiji, tomu je ipak samo djelomično bilo tako. Katedre za hrvatski jezik doduše više nema, i neće je biti do 1874, odnosno 1875. godine (Marković 2021), ali to ne znači da je sve prebačeno na njemački, niti se to dogodilo uvođenjem apsolutizma 1852. godine. Sirotković (1979: 35) napominje da se na Pravoslovnoj akademiji čak do jeseni 1855. predavalo na hrvatskom, a tek od 1855. pa sve do 1860. na njemačkom. U zapisniku od 24. 5. 1851. (HDA 500) piše da Vijeće Akademije dopušta novomu profesoru austrijskoga prava, Antunu Roiću, da isprva drži predavanja na »slovenskom narěčju«, ali ga se upućuje da što prije dosegne kompetenciju da može predavati »u ilirskom jeziku«.

Mnogo toga govori u prilog tezi da je Katedra djelovala u turbulentnu razdoblju. Osnovana je u vremenu kada su narodnjaci, nakon razdoblja zabrane ilirskoga imena, ponovno bili u carskoj milosti, a biva ukinuta, čini se, u kontekstu jačanja centralizacije i zatiranja centrifugalnih društveno-političkih kretanja nakon revolucionarnih zbivanja 1848. i 1849. godine. Njezino je djelovanja imalo, što pokazuju već same reakcije na čin osnivanja, značajan nacionalni simbolički potencijal i može se reći da je u sinergiji s nekoliko drugih važnih događaja glede institucionalizacije hrvatskoga jezika, spomenimo samo proglašavanje hrvatskoga jezika diplomatičkim, odnosno službenim 1847. godine, postignut snažan zamah u implementaciji. Postojanje je Katedre bio svojevrstan krunski argument pri promicanju hrvatskoga jezika u domene gdje nije bio prisutan, kao što pokazuje zahtjev zastupnika na saborskoj sjednici 23. 10. 1847. (Cuvaj 1910: 140), kada su od kralja tražili da se i kod svih gimnazija u zemlji osnuju slične stolice kao što je Katedra za horvatsko-slavonski jezik na Kraljevskoj akademiji.

Daljnje spoznaje o samom djelovanju, nastavnim sadržajima i uzusima na Katedri i Akademiji, ali i o učincima na društveno-političkoj razini, mogu se, vjerujemo, dobiti analizom ostavština Babukićevih studenata. Izvjesno je da za brojne među njima nećemo pronaći ni privatne ni arhivske ostavštine, ali isto tako nema dvojbe da su neki od njih postali istaknutim članovima društva, što znatno povećava šanse za pronalazak kvalitetnoga materijala. Popisi se studenata iz godina Babukićeve profesure na Akademiji čuvaju u kutiji br. 7 arhivskoga fonda Kraljevske akademije znanosti u HDA (dokumenti br. 188 i 190).

Literatura

  • Babukić, Věkoslav. 1836/2013. Osnova slovnice slavjanske narěčja ilirskoga. Zagreb. Pretisak: Zagreb – Požega: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje – Grad Požega.
  • Babukić, Věkoslav. 1854/2014. Ilirska slovnica. Zagreb: Berzotiskom nar. tiskarnice Dra. Ljudevita Gaja. Pretisak: Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
  • Cuvaj, Antun. 1910. Građa za povijest školstva kraljevinâ Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremena do danas. Svezak III. Od 2. ožujka 1835. do 31. prosinca 1851. Drugo, ispravljeno i popunjeno izdanje. Zagreb: Kraljevska zemaljska tiskara.
  • Frančić, Anđela. 2021. Matija Smodek: Zaslužnik za početak visokoškolske nastave hrvatskoga jezika. [U ovome zborniku.]
  • Jarnević, Dragojla. 2000. Dnevnik. Prir. Irena Lukšić. Karlovac: Matica hrvatska.
  • Kann, Robert A. 1964. Das Nationalitätenproblem der Habsburgermonarchie. Geschichte und Ideengehalt der nationalen Bestrebungen vom Vormärz bis zur Auflösung des Reiches im Jahre 1918. Erster Band. Das Reich und die Völker. Graz – Köln: Verlag Hermann Böhlaus Nachf.
  • Luetić, Tihana. 2002. Prve studentice Mudroslovnog fakulteta kr. sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu. Povijesni prilozi 22: 167–209.
  • Marković, Ivan. 2018. O britkosti. Filološko paljetkovanje po 2017. Zagreb: Stilistika.org – Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu – Odsjek za kroatistiku – Katedra za stilistiku.
  • Marković, Ivan. 2021. 70. obljetnica Katedre za hrvatski standardni jezik? [U ovome zborniku.]
  • Moguš, Milan. 1993. Povijest hrvatskoga književnog jezika. Zagreb: Globus.
  • Moguš, Milan. 1995. O početku visokoškolske nastave hrvatskoga jezika. Jezik 43/4: 121–129.
  • Samardžija, Marko. 1997. Stoljeće i pol od Babukićeva predavanja. U: Iz triju stoljeća hrvatskoga standardnog jezika. Zagreb: Matica hrvatska, str. 82–87.
  • Sirotković, Hodimir. 1979. Kratka povijest zagrebačkog Sveučilišta. U: Davor Delić i dr. (ur.) 1979. Sveučilište u Zagrebu. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu – Sveučilišna naklada Liber, str. 15–111.
  • Smičiklas, Tade. 1876. Život i djela Vjekoslava Babukića. Zagreb: Tiskara »Narodnih novina«.
  • Stachel, Peter. 2001. Ein Staat der an einem Sprachfehler zugrunde ging. Die »Vielsprachigkeit« des Habsburgerreiches und ihre Auswirkungen. U: Johannes Feichtinger – Peter Stachel (ur.) 2001. Das Gewebe der Kultur. Kulturwissenschaftliche Analysen zur Geschichte und Identität Österreichs in der Moderne. Innsbruck: Studienverlag, str. 11–45.
  • Šidak, Jaroslav. 1969. Regia scientarum Academia. U: Jaroslav Šidak (ur.) 1969. Spomenica u povodu proslave 300 godišnjice Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb: Tisak Izdavačkog zavoda Jugoslavenske akademije u Zagrebu, str. 49–78.
  • Tafra, Branka. 1993. Vjekoslav Babukić. U: Gordana Crnković (ur.) 1993. Portreti hrvatskih jezikoslovaca. Zagreb: Hrvatski radio, str. 67–74.
  • Tafra, Branka. 2013. Dvjestota obljetnica rođenja Vjekoslava Babukića (1812–2012). U: Babukić 1836/2013: 81–177.
  • Tafra, Branka. 2014. Prva hrvatska znanstvena gramatika. U: Babukić 1854/2014: 467–531.
  • Vince, Zlatko. 2002. Putovima hrvatskoga književnog jezika. Lingvističko-kulturnopovijesni prikaz filoloških škola i njihovih izvora. Treće, dopunjeno izdanje. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske.
  • Vraz, Stanko. 1877. Narodne pěsme u Slavonii. U: Děla Stanka Vraza. V. dio. Zagreb: Matica hrvatska.
  • Vukcevich, Ivo. 2013. Croatia 3. New language, new identity and new state. Bloomington: Xlibris Corporation LLC.
Bilješke

1 Istraživanje je provedeno u sklopu projekta Hrvatska pisana baština od 18. do 20. stoljeća / uniri-human-18-285, pod vodstvom prof. dr. sc. Diane Stolac.

2 Niz brojeva Danice ilirske (16, 20. i 33. iz 1840. te 15, 29. i 33. iz 1841. godine) donosi vijesti o osnivanju katedara slavenskih jezika u Pešti, Berlinu, Bratislavi te Parizu, gdje je katedru slavenske književnosti na Collège de France preuzeo Adam Mickiewicz. O tome i Smičiklas (1876: 43).

3 Vjekoslav Babukić u pismu svojemu gimnazijskomu profesoru Ivanu Krstitelju Franikiću, koje Smičiklas donosi s napomenom »iz koncepta« (1876: 56–58), spominje Smodeka kao svoga suučenika: »S dopushtjenjem Stareshinah pridaje se u Zagrebu Philologia Horvatskoga dialecta, moj Soucsenik Smodek pridaje, na koje ne samo Diaci, nego takodjer Madjarski Professori, Professor Philosophiae Moyses osebuini Philolog Slavenski, Fishkali, Juratushi, slovom izabrani ljudi pohode.« Koncept je pisma iz siječnja 1832. godine, kada Babukić još piše starom grafijom i slavonskom ikavicom.

4 Preciznu analizu raznih inačica govora donosi Marković (2018: 13–56).

5 Zapisnik br. 10 akademske godine 1844/45, Fond Kraljevske akademije znanosti u Zagrebu, Hrvatski državni arhiv (u daljnjem tekstu: HDA), pod signaturom HR-HDA-500, 1.800. Svi daljnji u ovom članku navedeni zapisnici iz fonda Kraljevske akademije znanosti zavedeni su pod istom signaturom. Oni pak zapisnici sjednica koji se čuvaju u Babukićevoj ostavštini u NSK zavedeni su pod različitim signaturama koje navodimo u referencama. Babukić je od stupanja na dužnost vodio većinu zapisnika sjednica Kraljevske akademije, što je imalo veze s uzusom da ta dužnost pripadne najmlađemu članu nastavnoga osoblja (usp. Šidak 1969: 51), ali vjerojatno i s činjenicom da se nakon 1848. zapisnici pišu na hrvatskom, umjesto, kao do tada, na latinskom.

6 Plaća je bila jednaka za sve profesore na Kraljevskoj akademiji (usp. Cuvaj 1910: 139–140).

7 Pitanja su bila objavljena i u Danici horvatskoj, slavonskoj i dalmatinskoj (br. 19, 10. 5. 1845), a tekst je iz Danice prenesen i u Zoru dalmatinsku (br. 23, 9. 6. 1845).

8 Ali ipak ne prije 1841. godine. Tada mu naime Babukić još šalje knjige iz Zagreba u Bistricu, a korespondencija vezana uz pošiljke (NSK R3981b), prožeta duhovitim provokacijama, otkriva nam koliko su dvojica preporoditelja bila prisna. U pismu od 9. 7. 1841. Babukić piše: »Šta si radio u Samoboru Ugursuze jedan, zar nisi mogao u Zagreb skočiti ili parhnuti!« Pismo od 10. 6. 1841. Babukić završava s »Tvoj do lopate iskreni pobratim...«. Pismo pak od »22. sěčnja« 1849. počinje sa: »Stanko! – stara dušo virna – sad nevirna! (...) saznadoh (...) da si jošte živ; nu za službu untauglich« (njem. untauglich – beskoristan).

9 Tafra (2013: 83, 90, 2014: 467) smatra da se upravo od Osnove slovnice slavjanske narěčja ilirskoga računa razdoblje standardnoga hrvatskoga jezika. Norma je te gramatike bila obvezujuća, jezik koji je Sabor proglasio službenim 1847. upravo je jezik Osnove slovnice. Po toj će se maloj gramatici hrvatski jezik učiti pedesetak godina.

10 Predavač pripravnik ili predavač na zamjeni.

11 U Babukićevoj ostavštini sačuvan je dopis Josipa Mikulića (NSK R 3992a, u katalogu u NSK zavedeno je krivo ime autora, Stjepan Mikulić), »slob. i kr. grada Zagreba starešine i pověrenika sigurnosti«, što je vjerojatno funkcija povezana s narodnim stražama u Zagrebu 1848. i 1849. Mikulić moli Babukića da procijeni ima li u korespondenciji izvjesnoga Karola Gregorovića indikacija za konspirativno djelovanje. Inače, Karol Gregorović spominje se u knjizi Ive Vukcevicha (2013: 189) kao poljski agent u Hrvatskoj, koji u Pariz šalje izvještaje o prilikama u Monarhiji. Letimičan pogled na spomenutu knjigu upućuje nas da svakoj tezi što se u njoj pojavljuje valja pristupiti sa značajnom dozom opreza. Babukić glede spomenutoga izvješćuje Mikulića: »Uspěh pretraživanja jest: da nisam u istih pismih ništa obćoj našoj sigurnosti pogibelna našao.« Dodaje da pisma »dišu ponajviše duhom narodnim slavjanskim«, što se očigledno smatralo prihvatljivim. Dalje detaljno objašnjava kako se Gregorović bavi organizacijom »muzikalnih zabavah« za mladež, učenjem starih narodnih napjeva itd. (NSK R 3992a).

12 Pod signaturom NSK R3996/10 i11 čuvaju se dopisi bana Josipa Jelačića iz 1848. godine, kojim Babukića imenuje članom Banskoga vijeća i zahvaljuje mu što će funkciju obavljati dobrovoljno i bez naknade.

13 Pod signaturom R3996/13 čuva se izvješće odsjeku Banskoga vijeća od 27. 1. 1849, u kojem Babukić komentira nedavna izdanja i njihovu primjerenost za uporabu u školama. Kritičan je prema onim knjigama u kojima nije primijenjen novi slovopis i u kojima ima puno germanizama.

14 Svi podatci prema Cuvaju (1910) i Sirotkoviću (1979).

15 O prvim studenticama na zagrebačkom Sveučilištu, odnosno »Mudroslovnom fakultetu« piše Luetić (2002).

16 Tafra (2013: 154) smatra da nema govora o planskom jeziku u kojem bi se spojili raznojezični elementi, ali ni o tronarječnoj osnovi književnoga jezika.

17 Pismo je sasvim sigurno iz 1847. godine ili kasnije, jer u njemu spominje tekstove objavljene te godine.

18 Dojmljivu sliku iz onodobnoga studentskoga života čitamo u zapisniku od 14. 4. 1850. Na toj je sjednici čitana »tužbena molbenica« Dragutina Habermana, »ovdašnjega gradjanina i krojača«, u kojoj optužuje Dragutina Pintera, »slušatelja mudroslovja«, da je »na noć utekao, neplativši mu niti stana niti hrane i ostale službe«. Osim toga, Pinter je navodno »svojemu sudrugu Vatroslavu Pintariću, također slušatelju mudroslovja parve godine, ukrao te sa sobom odnio 2 para novoga rublja, i maramu i jedne čarape«. Haberman traži od skupštine Akademije da mu pomogne. Vatroslav Pintarić u svom je svjedočenju potvrdio da mu je Pinter ukrao »3 rubače, 2 para gaćah i maramu i 1 par čarapah«.

19 Da tome nije bilo tako samo na Akademiji, nego i na nižim stupnjevima obrazovanja, piše Cuvaj (1910: 140, 213–214).

20 Zapisnici su sjednica Akademije od toga datuma doista na hrvatskom, umjesto na latinskom. Nakon 12. 6. 1853. većina je zapisnika na njemačkom, iako cijelo vrijeme ima i dopisa na latinskom.

21 Smičiklas (1876: 48) piše o Babukiću i još dvojici kolega, no u zapisniku od 9. 10. 1850. (NSK R 3996/14a) čitamo da ukupno pet profesora, Musler, Babukić, Kiseljak, Golub i Šufflaj, preuzima dužnosti gimnazijskih učitelja.