Novo

 

  • Stil, perfektna forma, izraz ekvivalentan ideji, ideja izražena jedinim, najboljim načinom: evo glavnog mjerila za valjanost hrvatskog stila i hrvatske proze. – Antun Gustav Matoš

  • Stil je izražajni sustav karakterističan za djelo, autora, epohu. – Damaso Alonso

  • Stilovi su razvrstani u našem jeziku kao podanici u našoj monarhiji. Dva izraza koja odgovaraju istoj stvari ne odgovaraju istom redu stvari; a dobar ukus zna da se kreće kroz tu hijerarhiju stilova. – Antoine de Rivarol

  • Stil je sama misao. – Rémy de Gourmont

  • Pod pojmom stil uvijek podrazumijevamo neku posebnost. Svejedno je pritom hoće li to biti umjetnička posebnost, posebnost jezičnih sredstava ili u prenesenom značenju posebnost ljudskog ponašanja. – Boris Tomaševski

  • Jezik izriče, stil ističe! – Michael Riffaterre

  • Kako nešto kažemo u najmanju je ruku važno kao i ono što kažemo; zapravo sadržaj i forma praktično su neodvojivi jer predstavljaju dva lica istog predmeta. – Ronald Wardhaugh

  • Stil je sâm čovjek. – Georges-Louis Leclerc de Buffon

  • [...] što se stil više udaljava od svakodnevne upotrebe, to postaje uzvišeniji; što, naime, ljudi osjećaju prema strancima i sugrađanima, to osjećaju i prema stilu. Zato jeziku valja dati izgled nečega neobičnog, jer su ljudi skloni da se dive onome što je udaljeno, a sve što izaziva divljenje je ugodno. – Aristotel

  • Stil nije pitanje tehnike, nego kvaliteta vizije [...] on je sam po sebi apsolutan način viđenja stvari. – Marcel Proust

  • Već je davno kazano da ima samo jedan način za tačan izraz, a taj jedan jedini način izbora i reda riječi je stil. Stil je dakle nešto što se može konstatovati, usavršavati, ali ne naučiti, jer je rezultat individualnosti. Originalnost se ne uči. – Antun Gustav Matoš

  • – Bog je u detaljima. – Aby Wartburg
    – Stil je svakako u detaljima, no u svim detaljima i u svim njihovim međusobnim odnosima. – Gérard Genette

  • Stil je osjećaj svijeta. – André Malraux

  • Stil je rasa, odgoj i život; stil je fizionomija i temperamenat. Karakter se mijenja lakše od temperamenta i – fizionomije – jer je karakter samo odgoj – sadašnjost; a nije i rasa, prošlost. Moj bi stil bio dakle – psovka. – Janko Polić Kamov

  • Stil je ništa, ali ništa bez stila. – Antoine de Rivarol

  • Izbacite sve uskličnike. Uskličnik je kao da se smijete vlastitom vicu. – Francis Scott Key Fitzgerald

  • Pod imenom stila stvara se jedan samosvojni jezik koji je posve uronjen u osobnu i tajnu mitologiju autora, u onu hipofiziku govora u kojoj nastaje prvi par riječi i stvari, u koju se jednom zauvijek smještaju velike verbalne teme njegove egzistencije. – Roland Barthes

  • Loš stil je zapravo nesavršena misao. – Jules Renard

  • Stil je aspekat i kvalitet iskaza koji rezultiraju iz izbora među izražajnim sredstvima, aspekat i kvalitet koji su determinirani govornikovim ili piščevim intencijama. – Krunoslav Pranjić

  • Stil nije ples nego proces. – Jean Cocteau

  • Stil je jedini predmet književnoznanstvenog istraživanja. Stil je jedina književna realnost. Stilistika je jedina moguća znanost o književnosti. – Damaso Alonso

  • A konstrukcijom rečenice dotičemo jedno od najzanimljivijih pitanja sintakse stila. [...] ako je rječnik tijelo stila, struktura rečenice je njegova duša. – Pierre Guiraud

  • Put u pakao popločen je prilozima. – Stephen King

  • [...] pojmovi stila i stilema i njihov međusobni odnos nisu apriorne, objektivne kategorije nego su imanentni umjetničkoj strukturi jezika koja se spoznaje subjektivno, intuicijom, ʻdoživljajemʼ, što je temelj svakom metodološki suvislom kritičkom pristupu. – Frano Čale

  • Stil je poput kristala, njegova čistoća blista. – Victor Hugo

  • Samo si najveći umovi mogu dopustiti jednostavan stil. – Marie-Henri Beyle Stendhal

  • Ljudi misle da ih mogu poučiti stilu. Tome što stil zapravo jest! Imati što reći i reći to što je jasnije moguće. To je jedina tajna stila. – Matthew Arnold

  • Kada se suočimo s prirodnim stilom, zapanjeni smo i oduševljeni, jer smo – očekujući autora – našli čovjeka. – Blaise Pascal

  • Prave riječi na pravom mjestu – to je prava defincija stila. – Jonathan Swift

  • Stil doista ide u red pojava klijanja, on je preobražavanje naravi. I aluzije stila vraćaju u dubinu. [...] stil ima samo okomitu dimenziju, on je uronjen u zatvoreno sjećanje ličnosti, svoju neprozirnost stječe na temelju stanovitog doživljaja materije. – Roland Barthes

  • Kultura je prije svega jedinstvo stila koje se manifestira u svim aktivnostima nacije. – Fiedrich Nietsche

  • Stil je pod riječima i u riječima. On je duša i tijelo djela. – Gustave Flaubert

  • Kad stila ima, izraz je raznolik i raspoznatljiv. Ako ga nema, postoji manir, serijsko pisanje: ispod nekoliko fraza, koje imaju apriorno dostojanstvo i važnost, kulja mutna voda nemoći i besmisla. – Tomislav Ladan

  • Skup običaja jednog naroda uvijek je obilježen njegovim stilom; običaji oblikuju sustave. – Claude Lévy-Strauss

  • Tkanje ili uzorak; tkanje koje je istovremeno senzualna i logična, elegantna i bremenita tekstura: to je stil. – Robert Louis Stevenson

  • Za stil je potreban golem napor te fanatična i predana tvrdoglavost. – Gustave Flaubert

  • Sve su moje priče stilska tkanja i na prvi se pogled čini da nijedno ne sadrži mnogo kinetičke materije. Za mene „stil“ jest materija. – Vladimir Nabokov

  • Ako želimo razumjeti stil igraćih karata, ne smijemo se zadovoljiti promatranjem crteža na njima, moramo se upitati čemu one služe. – Claude Lévy-Strauss

  • Dobro je kad je iskaz izravan, ali i kad se misao zaodjene u novu dražesnu formu. Dobra je jednostavnost, ali i kompleksnost, tajanstvenost, začudnost, simbolizam, čak i opskurnost imaju određenu vrijednost. Štoviše, ne postoji Stil, samo stilovi i to je sve. – Oscar Wilde

  • Stilom se nazivaju posebne odlike govora, teže i rjeđe, koje označavaju genij ili talent onoga koji piše ili govori. – Jean le Rond d'Alembert

  • Stil, a ima ga tisuću vrsta, ne može se naučiti; to je dar s neba, to je talent. – François-René de Chateaubriand

  • Sad običan aspekt iskazanog, sad svjesna umjetnost umjetnikova, sad izraz čovjekove prirode, stil je neodređeni pojam koji stalno nadilazi granice u koje ga namjeravaju zatvoriti. – Pierre Guiraud

  • Uistinu dobar je stil moguć tek kada čovjek postane najbolji što može biti. Stil je karakter. – Norman Mailer

  • Moć stila, tj. potpuno slobodna veza između jezika i njegova dvojnika od puti, stavlja pisca iznad Povijesti, kao svježinu. – Roland Barthes

Govorni izraz bijesa u hrvatskim filmskim komedijama

Budući da je velik dio filmskoga govora u funkciji ostvarivanja narativne uzročnosti (Kozloff 2000), u gledatelju se budi znatiželja i on se pita: Zašto?, Kako? ili Što će lik sada napraviti? Struktura rješavanja problema, tipična za klasične filmove fikcije, u potpunosti je kompatibilna s teorijom zadovoljstva prema kojoj je djelovanje povezano s očekivanjem i njegovim odgođenim ispunjenjem. Filmolog Dirk Eizten (1999) ističe da upravo stalnim postavljanjem novih pitanja, tj. stalnim odgovorima i anticipacijama gledatelj biva zabavljen. Međutim, specifičnost je žanra komedije u tome što se struktura rješavanja problema iznevjeruje jer su za stvaranje komičnosti i humora upravo nužni nesklad – inkongruentnost i nepredvidljivost, a neočekivani odgovori koje gledatelj dobiva stvaraju humor.

Polemički stil A. G. Matoša

Kada se 1892. devetnaestogodišnji Antun Gustav Matoš u „Vijencu“ oglasio pripovjetkom „Moć savjesti“, malo je tko mogao slutiti da počinje nastajati jedan od najvažnijih opusa cjelokupne hrvatske književnosti. Kada je 1914. Matoš umro, mnogima je bilo jasno da se u te 22 godine bitno izmijenila njezina slika te da će Matoševa zvijezda još dugo obasjavati naše literarno nebo. Rođen ‘u petak, trinaestogaʼ, taj je boem i austrougarski dezerter, ponavljač sedmog razreda zbog drugog reda iz hrvatskoga jezika, bitno revolucionirao jezik i uspostavio nove poetičke kanone u našoj književnosti. Ovdje ću se usredotočiti na Matoševo polemičko lice, koje proviruje iza njegove znamenite rečenice: „u literaturi prijatelja nemam niti ih trebam“ (SD XII: 236). Ako se nečega dosljedno držao, onda se držao tog postulata.

Intertekstualnost u Matoševoj poeziji

U radu se provodi intertekstualna analiza Matoševe poezije, polazeći od pretpostavke o dvama aspektima njegove estetike i poetike (D. Oraić Tolić, Z. Kravar): esteticističkome, koji se temelji na idealu umjetničke ljepote, i antiesteticističkome, koji u većoj ili manjoj mjeri osporava taj ideal posezanjem za estetikom ružnoga, humorom i/ili ironijom. Izdvajaju se reprezentativni segmenti Matoševa repertoara odabranih predložaka, kao i oblici njihove uporabe i interpretacije. Cilj je analize ukazati na mjesto i značenje intertekstualnosti u Matoševoj pjesničkoj poetici, ali i na načine na koje se ona po tome obilježju uklapa u hrvatsku i europsku književnost na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće.

Intertekstualnost kao oblik književnoga pamćenja: poezija Ivana Slamniga

Učestala uporaba intertekstualnih postupaka jedna je od prepoznatljivih odlika Slamnigova poetskog opusa. Autor tekstualni materijal pritom crpi kako iz hrvatske, tako i iz raznovrsnih tradicija unutar svjetske književnosti, ponajviše onih zapadnoga kulturnog kruga, posežući mjestimice i za udaljenijim poetskim tradicijama poput japanske i kineske. Njegov dijalog s različitim inozemnim književnostima može se promatrati kao specifičan oblik književnoga pamćenja, tj. „pohranjivanja“ prethodnih književnih tradicija i tekstova u vlastitima, koje se provodi u činu pisanja te koje je potrebno ponovno aktivirati prilikom čitanja i interpretiranja njegove poezije. U ovome se radu analiziraju temeljni postupci Slamnigova pamćenja svjetske književnosti (citiranje drugih tekstova; žanrovski i metrički citati; aluzije i reminiscencije na druge tekstove i autore) i ujedno nastoji razmotriti u kolikoj se mjeri mogućnost prepoznavanja njegovih intertekstualnih izvora može držati preduvjetom recepcije njegove poezije.

Od »stilema nesvjesnog« do »retorike žudnje«: nacrt za psihoanalitičku stilistiku

Kad bismo u maniri psihoanalitičkih kritičara povijest stilistike (korpus tekstova koji se bave teorijskim promišljanjem stilistike i stila) čitali kao karton u kojem je zapisana povijest bolesti pacijenta X, moglo bi nam se učiniti da naš pacijent pati od kronične interpretoze. Terminološki, interpretoza je pojam koji su Deleuze i Guattari (2004: 127) pripisali jednoj od dviju temeljnih neuroza ljudskoga društva (druga bi bila signifiance). Prema njihovu tumačenju obje su neuroze usko vezane uz razinu označitelja i uz opsjednutost interpretacije da se nekako probije onkraj tog označitelja, da dođe do skrivenog značenja za koje se pretpostavlja da se tamo nalazi pa da se tako vrati na svoje ishodište – na izvor jezika, teksta, svijeta.