Novo

 

  • Stil, perfektna forma, izraz ekvivalentan ideji, ideja izražena jedinim, najboljim načinom: evo glavnog mjerila za valjanost hrvatskog stila i hrvatske proze. – Antun Gustav Matoš

  • Stil je izražajni sustav karakterističan za djelo, autora, epohu. – Damaso Alonso

  • Stilovi su razvrstani u našem jeziku kao podanici u našoj monarhiji. Dva izraza koja odgovaraju istoj stvari ne odgovaraju istom redu stvari; a dobar ukus zna da se kreće kroz tu hijerarhiju stilova. – Antoine de Rivarol

  • Stil je sama misao. – Rémy de Gourmont

  • Pod pojmom stil uvijek podrazumijevamo neku posebnost. Svejedno je pritom hoće li to biti umjetnička posebnost, posebnost jezičnih sredstava ili u prenesenom značenju posebnost ljudskog ponašanja. – Boris Tomaševski

  • Jezik izriče, stil ističe! – Michael Riffaterre

  • Kako nešto kažemo u najmanju je ruku važno kao i ono što kažemo; zapravo sadržaj i forma praktično su neodvojivi jer predstavljaju dva lica istog predmeta. – Ronald Wardhaugh

  • Stil je sâm čovjek. – Georges-Louis Leclerc de Buffon

  • [...] što se stil više udaljava od svakodnevne upotrebe, to postaje uzvišeniji; što, naime, ljudi osjećaju prema strancima i sugrađanima, to osjećaju i prema stilu. Zato jeziku valja dati izgled nečega neobičnog, jer su ljudi skloni da se dive onome što je udaljeno, a sve što izaziva divljenje je ugodno. – Aristotel

  • Stil nije pitanje tehnike, nego kvaliteta vizije [...] on je sam po sebi apsolutan način viđenja stvari. – Marcel Proust

  • Već je davno kazano da ima samo jedan način za tačan izraz, a taj jedan jedini način izbora i reda riječi je stil. Stil je dakle nešto što se može konstatovati, usavršavati, ali ne naučiti, jer je rezultat individualnosti. Originalnost se ne uči. – Antun Gustav Matoš

  • – Bog je u detaljima. – Aby Wartburg
    – Stil je svakako u detaljima, no u svim detaljima i u svim njihovim međusobnim odnosima. – Gérard Genette

  • Stil je osjećaj svijeta. – André Malraux

  • Stil je rasa, odgoj i život; stil je fizionomija i temperamenat. Karakter se mijenja lakše od temperamenta i – fizionomije – jer je karakter samo odgoj – sadašnjost; a nije i rasa, prošlost. Moj bi stil bio dakle – psovka. – Janko Polić Kamov

  • Stil je ništa, ali ništa bez stila. – Antoine de Rivarol

  • Izbacite sve uskličnike. Uskličnik je kao da se smijete vlastitom vicu. – Francis Scott Key Fitzgerald

  • Pod imenom stila stvara se jedan samosvojni jezik koji je posve uronjen u osobnu i tajnu mitologiju autora, u onu hipofiziku govora u kojoj nastaje prvi par riječi i stvari, u koju se jednom zauvijek smještaju velike verbalne teme njegove egzistencije. – Roland Barthes

  • Loš stil je zapravo nesavršena misao. – Jules Renard

  • Stil je aspekat i kvalitet iskaza koji rezultiraju iz izbora među izražajnim sredstvima, aspekat i kvalitet koji su determinirani govornikovim ili piščevim intencijama. – Krunoslav Pranjić

  • Stil nije ples nego proces. – Jean Cocteau

  • Stil je jedini predmet književnoznanstvenog istraživanja. Stil je jedina književna realnost. Stilistika je jedina moguća znanost o književnosti. – Damaso Alonso

  • A konstrukcijom rečenice dotičemo jedno od najzanimljivijih pitanja sintakse stila. [...] ako je rječnik tijelo stila, struktura rečenice je njegova duša. – Pierre Guiraud

  • Put u pakao popločen je prilozima. – Stephen King

  • [...] pojmovi stila i stilema i njihov međusobni odnos nisu apriorne, objektivne kategorije nego su imanentni umjetničkoj strukturi jezika koja se spoznaje subjektivno, intuicijom, ʻdoživljajemʼ, što je temelj svakom metodološki suvislom kritičkom pristupu. – Frano Čale

  • Stil je poput kristala, njegova čistoća blista. – Victor Hugo

  • Samo si najveći umovi mogu dopustiti jednostavan stil. – Marie-Henri Beyle Stendhal

  • Ljudi misle da ih mogu poučiti stilu. Tome što stil zapravo jest! Imati što reći i reći to što je jasnije moguće. To je jedina tajna stila. – Matthew Arnold

  • Kada se suočimo s prirodnim stilom, zapanjeni smo i oduševljeni, jer smo – očekujući autora – našli čovjeka. – Blaise Pascal

  • Prave riječi na pravom mjestu – to je prava defincija stila. – Jonathan Swift

  • Stil doista ide u red pojava klijanja, on je preobražavanje naravi. I aluzije stila vraćaju u dubinu. [...] stil ima samo okomitu dimenziju, on je uronjen u zatvoreno sjećanje ličnosti, svoju neprozirnost stječe na temelju stanovitog doživljaja materije. – Roland Barthes

  • Kultura je prije svega jedinstvo stila koje se manifestira u svim aktivnostima nacije. – Fiedrich Nietzsche

  • Stil je pod riječima i u riječima. On je duša i tijelo djela. – Gustave Flaubert

  • Kad stila ima, izraz je raznolik i raspoznatljiv. Ako ga nema, postoji manir, serijsko pisanje: ispod nekoliko fraza, koje imaju apriorno dostojanstvo i važnost, kulja mutna voda nemoći i besmisla. – Tomislav Ladan

  • Skup običaja jednog naroda uvijek je obilježen njegovim stilom; običaji oblikuju sustave. – Claude Lévy-Strauss

  • Tkanje ili uzorak; tkanje koje je istovremeno senzualna i logična, elegantna i bremenita tekstura: to je stil. – Robert Louis Stevenson

  • Za stil je potreban golem napor te fanatična i predana tvrdoglavost. – Gustave Flaubert

  • Sve su moje priče stilska tkanja i na prvi se pogled čini da nijedno ne sadrži mnogo kinetičke materije. Za mene „stil“ jest materija. – Vladimir Nabokov

  • Ako želimo razumjeti stil igraćih karata, ne smijemo se zadovoljiti promatranjem crteža na njima, moramo se upitati čemu one služe. – Claude Lévy-Strauss

  • Dobro je kad je iskaz izravan, ali i kad se misao zaodjene u novu dražesnu formu. Dobra je jednostavnost, ali i kompleksnost, tajanstvenost, začudnost, simbolizam, čak i opskurnost imaju određenu vrijednost. Štoviše, ne postoji Stil, samo stilovi i to je sve. – Oscar Wilde

  • Stilom se nazivaju posebne odlike govora, teže i rjeđe, koje označavaju genij ili talent onoga koji piše ili govori. – Jean le Rond d'Alembert

  • Stil, a ima ga tisuću vrsta, ne može se naučiti; to je dar s neba, to je talent. – François-René de Chateaubriand

  • Sad običan aspekt iskazanog, sad svjesna umjetnost umjetnikova, sad izraz čovjekove prirode, stil je neodređeni pojam koji stalno nadilazi granice u koje ga namjeravaju zatvoriti. – Pierre Guiraud

  • Uistinu dobar je stil moguć tek kada čovjek postane najbolji što može biti. Stil je karakter. – Norman Mailer

  • Moć stila, tj. potpuno slobodna veza između jezika i njegova dvojnika od puti, stavlja pisca iznad Povijesti, kao svježinu. – Roland Barthes

Radnička klasa u postjugoslavenskoj zbilji i reprezentacija radnika u hrvatskoj književnosti – u procjepu između heterotopije krize i devijacije

Budući da je u postjugoslavenskim povijesnim okolnostima klasna solidarnost shvaćena kao dominantno ideološko obilježje napuštenog samoupravnog socijalizma, tranzicijske diskurzivne prakse koje isključuju koncept radnika manifestirale su se na svim razinama, od novogovora koji je hrvatskom leksiku devedesetih uveo neoliberalizmu podobniji supstitut „djelatnika“, do razvlašćivanja u novom vrijednosnom sustavu kojim dominiraju poduzetnici kao ideal i pokretačka sila novog društva. Time su od samoupravljača i proizvođača radnici najprije pretvoreni u ideološke Druge, a zatim u realne „bivše radnike“, koji su u tranzicijskoj zbilji iz vitalnog dijela kreativne sadašnjosti i utopijskih projekcija progresa, premješteni u umirovljenu prošlost. Zbog svega toga znakovito je da se u suvremenoj književnosti radnik opet javlja kao naslovni leksem i kao književni lik – povratak radnika događa se iste godine u drami Gorana Ferčeca Radnice u gladovanju (2014), kao i u prozama Viktora Ivančića Radnici i seljaci (2014). Književne reprezentacije radnika u ovim se tekstovima razvijaju u kontekstu nove utopijske žudnje, ali i pobune protiv monstruozno izokrenute logike korporacijskog kapitalizma koja humanost pretvara u ozbiljnu devijaciju. Pritom se posebna pozornost obraća reprezentaciji prostora pobune obzirom na koncept heterotopije – starački dom, zatvor ili bolnica ona su protumjesta na kojima se tranzicijska zbilja okrutno poigrala s „bivšim“ radnikom i uništenim potencijalima koje je stvarao u svojim projekcijama budućnosti.

Kratka priča od »Antologije« (2001.) Miroslava Šicela do »Festivala!« (2011.) Romana Simića Bodrožića

Kriterij sveobuhvatnosti primijenjen u Antologiji hrvatske kratke priče (2001.) doveo je Miroslava Šicela do popisa autora u širokom kronološkom rasponu, od Šenoe i Jorgovanića do Jergovića, Ferića i Tomića, a pored toga rezultirao i širenjem žanrovskog polja na feljtonistiku i novelistiku u širem smislu. U uvodnoj studiji Šicel je dao povijesni pregled hrvatske kratke priče, zacrtao poetiku pojedinih razdoblja i generacija, kao i kontekst svjetske književnosti u kojemu su nastajale – istaknuvši pritom posebno djela Poea, Borgesa i Carvera kao uporišna poetološka mjesta domaćih pisaca. Uvidjevši ipak da se kratka priča u hrvatskoj književnosti u pojedinim razdobljima javlja tek marginalno, Šicel je istaknuo razdoblje moderne u kojemu doživljava najviše dosege te suvremenu književnost kada ostvaruje „apsolutnu dominaciju nad svim ostalim proznim vrstama“ (2001: 18). Na tragu ove uredničke opaske, može se zaključiti da njegova antologija ostaje otvorenom jer završava u trenutku u kojemu identificira najviši uspon toga žanra. Stoga se nameće pitanje možemo li, već nakon jednog desetljeća, govoriti o novoj stilsko-formacijskoj cjelini kratke priče, odnjegovanoj između ostalog i na manifestacijama Festivala europske kratke priče (FEKP), koji je iznjedrio i Antologiju europske kratke priče objavljenu 2011. godine. Na to bi pitanje valjalo odgovoriti polazeći od Šicelove antologije, kao i od njegove definicije žanra, propitujući usto i specifične veze kratke priče s drugim žanrovima, osobito romanom te publicistikom, s obzirom na vezanost kratke priče uz časopise, književne i komercijalne. Povrh toga, usporedba različitih uredničkih koncepcija i književnoteorijskih polazišta zahtijeva uključivanje drugih antologija i zbirke kratkih priča u hrvatskoj književnosti, posebno onih koje su nastale nakon Šicelove i koje su osobito zanimljive zbog spona s novim kulturološkim fenomenom festivalskog čitanja. Konačno, kada je riječ o ovom žanru, čini se nezaobilaznom tema „rodnog određenja“ kratke priče, koju bi trebalo sagledati u smislu opreke određenih stilskih formacija, prije svega stvarnosne proze i postfakovske kratke priče.

Leksička sinestezija u hrvatskome jeziku

Ovaj se rad bavi istraživanjem posebnoga fenomena združene percepcije, odnosno sinestezijom. U radu je opisana kao neurološka i kao leksička pojava, pričem središnji i najvažniji dio rada čini opis jezične manifestacije sinestezijskih prijenosa. Prikaz spoznaja o neurološkoj perspektivi sinestezije temelji se na istraživanjima američkoga neurologa R. Cytowica. Njegovi su zaključci istraživanja uvelike utjecali na istraživanje sinestezije kao jezične pojave. Naime za ozbiljno i uvjerljivo tumačenje leksičke sinestezije valja pomno opisati i istražiti njezinu neurološku podlogu.

Žena, mačka, lisica: feminizam i ekološka svijest u poeziji Marije Dejanović i Monike Herceg

Debitantske zbirke Monike Herceg i Marije Dejanović kritika je odmah prepoznala kao nesvakidašnje pojave na domaćoj pjesničkoj sceni, dok sada, ni dvije godine kasnije, na njih možemo gledati i kao na znakove novih tendencija u domaćoj poeziji. Obje zbirke (Početne koordinate i Etika kruha i konja) ističu se visokom konceptualnom osmišljenošću i izostankom izravnih referenci na izvanknjiževnu stvarnost.

E-biblioteka

Nova izdanja u e-biblioteci

Zagrebačka stilistička škola u časopisu Umjetnost riječi

Janko Tomić: Hrvatska stilistika

Branko Vuletić: Silistika govora (izabrani spisi)