Stiloteka

Rasprave

Teorije simbolizma, evokacije i horizonta: okviri za interpretiranje tišina u suvremenoj francuskoj poeziji

Kada govorimo o tišinama, valja razlikovati s jedne strane tišinu kao stanje koje često zatječemo u prirodi (npr. u šumi) ili općenito oko sebe (npr. u stanu) – i koje je zapravo relativno jer su razni šumovi uvijek prisutni – i s druge strane onu koju proizvodi čovjek. On je može proizvesti neizravno, s pomoću nekog instrumenta (glazbenog, primjerice), ili izravno, ne pjevajući, odnosno ne govoreći. To "negovorenje" također je stanje ako se ne odvija unutar jezične komunikacije. U suprotnom govorimo o šutnji kao aktivnosti koja može biti izvanjezična ili jezična, a unutar jezika namjerna i nenamjerna: u prvom slučaju govornik rabi šutnju kao znak, a u drugom kao naznaku (indeks prema Peirceovoj terminologiji). Govornik može imati cijeli niz razloga da sugovorniku uskrati govorni čin, nudeći mu, umjesto njega, čin šutnje, a na to ga može potaknuti i želja da govor obogati nekim izražajnim, semantičkim ili simboličkim učincima. Interpretacija šutnje pak uvelike ovisi o kontekstu. Čin šutnje svakako valja razlikovati od drugih vrsta tišina u jeziku, odnosno od strukturalne tišine, koja organizira diskurz u vremenu i prostoru, čineći ga razumljivim i suvislim, te od stanke, koja može biti funkcionalna, retorička, kognitivna, psihološka ili fiziološka, a koja za razliku od čina šutnje ne posjeduje propozicijski sadržaj, iako neizravno utječe na formiranje značenja.

Multimodalnost i usvajanje engleskog jezika

Slika je tekst. Točnije, vizualni i verbalni elementi podjednako su važni. U tom su smislu implikacije multimodalnog zaokreta značajne zbog semiotičke redefiniranosti teksta posredstvom multimedije. Tekst je mnogo više od lingvističkog fenomena jer način na koji su modusi organizirani u sadržaju uspostavlja prepoznatljivo značenje unutar kulturološkog okvira.

Perpetuiranje rodnih stereotipa u hrvatskim rječnicima

U animističkim spekulativnim teorijama o podrijetlu gramatičkoga roda, koje su u 18. stoljeću oblikovali J. G. Herder i J. Ch. Adelung, gramatički se rod tumači kao rezultat čovjekova nastojanja da svijet oko sebe individualizira, personificira, oživotvori i seksualizira. U 19. stoljeću tu ideju razvija Jacob Grimm tvrdeći da je gramatički rod imaginacijski odraz i produžetak prirodnoga spola. Štoviše, Grimm ovjekovječuje i kanonizira tu problematičnu tezu u svojoj gramatici njemačkoga jezika. Postoji i niz gramatičara engleskoga jezika koji su u 19. stoljeću rod imenica za neživo objašnjavali analogijom prema brojnim stereotipima o muškim i ženskim fizičkim karakteristikama i seksualnome ponašanju. Dok hrvatski gramatičari nikada nisu tako profanirali tumačenje gramatičke kategorije roda, hrvatski su leksikografi u svoje definicije imenicâ za žene upisali mnogobrojne predrasude o spolovima. U radu će se na temelju leksikografskih definicija imenicâ za žene i muškarce pokazati kako se u hrvatskim rječnicima proizvode, perpetuiraju i autoriziraju rodni stereotipi.

Konceptualna metafora i kognitivna poetika

Uz pojam se kognitivne znanosti koji je 1973. godine kao termin predložio Britanac Christopher Longuet-Higgins, jedan od utemeljitelja Odjela za umjetnu inteligenciju i percepciju (1967) pri Sveučilištu u Edinburghu, vezuje interesno područje široka multidisciplinarnoga i interdisciplinarnoga obuhvata zasnovano na studiju umjetne inteligencije, neuroznanosti, psihologije, filozofije, lingvistike i antropologije, s danas već i vrlo prisutnom nadogradnjom društvenih i humanističkih disciplina koje se zaokupljaju odnosom ljudske svijesti i ukupnoga spektra jezičnih kao i drugih simboličkih tvorevina koje čine ishode spoznajnih procesa na brojnim poprištima ljudske kulture. Primjenjivost studija kognicije na poprištu umjetne inteligencije i ljudskoga uma tijekom je svega nekoliko dekada dovela do preraspodjele interesnih težišta u široku spektru znanstvenih disciplina te rezultirala, kako se to običava reći, kognitivističkim obratom u znanosti: prelijevanjem kognitivističkih uvida preko disciplinarnih međa matičnih disciplina te novim metodama i znanstvenim dosezima izgrađenim na snazi objedinjenih vizura ranije odjelitih sfera ljudske misli.

Stilske figure i gramatika

Nema sumnje da se postajanje i postojanje stilskih figura temelji na postojanju varijanata, inačica (usp. Pranjković 2005: 11) na različitim jezičnim razinama: na fonološkoj odnosno fonetskoj, na morfološkoj, tvorbenoj, sintaktičkoj, suprasintaktičkoj (tj. na razini teksta), leksičkoj, semantičkoj. Prema antičkim retoričarima inačice koje dobivaju narav stilskih figura nastaju na osnovi četiriju temeljnih postupaka: prvi se postupak naziva imutatio (zamjena) i sastoji se u tome da se jedan jezični element zamijeni, supstituira drugim; drugi je postupak adiectio (dodavanje) i sastoji se u tome da se postojećem elementu doda kakav drugi element; treći je postupak detractio (oduzimanje) i sastoji se u tome da se kakvoj jedinici i/ ili cjelini oduzme kakav element, da se nešto što je bilo sastavnim dijelom te jedinice i/ili cjeline izostavi; i napokon četvrti je postupak transmutatio (premještanje) i sastoji se u tome da pojedini jezični elementi zamijene mjesta, tj. da se jedan element nađe na mjestu drugoga i/ili obrnuto (usp. Zima 1988: 16 i Kovačević 1998: 14).