Biblioteka

Ivan Marković: Stilovi suvremene hrvatske nogometne kolumne

Nakon što je u radijskom eseju unutrašnji ustroj nogometa prispodobio Huizinginim (1938/1992) i Cailloisovim (1958/1965) odrednicama igre – usklađenost slobode i granica, agon ili natjecanje, alea ili slučaj, mimikrija ili pretvaranje, ilinks ili opijenost, a sve zapravo po sebi ludus koji izvan sebe sama nema nikakva smisla – pjesnik je, književni teoretičar i prevodilac Ante Stamać ipak istaknuo da je „cijeli pogon (igrači, klub, pa i čitava nogometna organizacija) često samo komunikat, obavijest koju šalje onaj koji upravlja tim pogonom“ (1995). Nogomet u svojoj punini i nogometna igra kao dio čitava fenomena sve je to, k tomu najpopularnija sportska igra na kugli zemaljskoj i sav pogon u nju upregnut. Stoga su i načini pisanja o nogometu različiti i mogu se doticati njegovih različitih vidova.

U ovom ogledu pokušat ćemo barem djelomično raščlaniti stilske rukavce suvremene hrvatske nogometne kolumne. Pod suvremenim, vidjet će se prema obrađenim kolumnistima, razumijemo kolumne pisane u 21. stoljeću. Pod kolumnom razumijemo redovit – primjerice tjedni, kadšto češće, kadšto rjeđe – ili povremen duži potpisan tekst s izraženim autorskim pristupom i stavom, objavljen u papirnatim ili mrežnim novinama ili na mrežnome portalu. Pod dužim razumijemo tekst opsega otprilike između 7 000 i 9 000 znakova, pričem nismo jako strogi, ali najveći dio obrađenoga korpus čine tekstovi otprilike te dužine. Uostalom jedan od kolumnista na kraju će uvoda svojim ukoričenim kolumnama napisati ovako: „Makar je duša mamurna, a ekran čeka sedam tisuća slova, bilo je zadovoljstvo...“ (TŽ11: 8).

Pristup je sljedeći. Iskustveno smo razlučili šest okvirnih rukavaca unutar kojih se suvremene hrvatske nogometne kolumne kreću te potom unutar rukavaca – nazovimo ih tipovima – probrali istaknute kolumniste kao njihove reprezentante. Dakle metodološku dvojbu – opisivati pojedine tipove nogometnih kolumna navodeći primjere iz kolumna većega broja kolumnista ili pak raščlanjivati jezik i stil pojedinih kolumnista – razriješili smo kompromisno. Tipove smo imenovali i tako naslovili poglavlja: kroničar, fenomenolog, analitičar, trener, aktivist i nogometaš. Pod tim naslovima kriju se zapravo jezično-stilske raščlambe šest kolumnista: Tomislav Židak, Boris Dežulović, Mihovil Topić, Ilija Lončarević, Dean Duda i Aljoša Vojnović. Takvo nam se kompromisno rješenje učinilo spretnim.

Pedanti će odmah primijetiti da tipovi nisu određeni istim mjerilom, jer tri ili četiri proizlaze iz teksta i njegova sadržaja, ostala dva ili tri proizlaze iz autora i njegova zanimanja. Ovaj naš ogled ne robuje toj vrsti pedanterije i tipove ionako naziva radnim, lako pamtljivim ad hoc etiketama. Uostalom tipovi su okvirni, načelni i idealni, pojedini kolumnist pripada pojedinomu tipu, rukavcu, u većoj ili manjoj mjeri i pokadšto zalazi u drugi rukavac. Tko ovom ogledu prilazi s prethodnim poznavanjem gradiva, prigovorit će takvu kompromisnu pristupu možda i to da su pojedini kolumnisti izrazito plodni, s više stotina objavljenih kolumna, da su ih neki napisali tek desetak ili nekoliko desetaka, k tomu da neki uopće ne pišu kolumne, nego kraće analitičke komentare pojedinih utakmica (Lončarević). Ni taj prigovor nije neumjestan.

Nedostacima i prigovorima unatoč kompromisan pristup s pojedinim kolumnistima pod egidom etikete ima i prednosti. Prvo, kolumnist je autor, izrazit autor, i tako mu valja pristupiti. Autore ionako razumijemo dvojako: kao jedincate autorske osobnosti s jedne i kao spletove jezičnih i stilskih odlika s druge strane. Drugo, željeli smo dočarati raznolikost pisanja. Pa ako je neki tip zastupljen – zamislimo drastičnu situaciju – jednim kolumnistom, a drugi s njih desetak, važnije nam je bilo istaknuti tog jednog nego ponavljati stalnice u njih deset, koliko god tih deset bilo plodno, aktivno i medijski vidljivo. Budući da je ovo jezično-stilski ogled, važno nam je bilo i to da kolumnisti zemljopisnim podrije­tlom, zvanjem, pa i navijačkom sklonošću budu raznoliki. Potpun prikaz raznolikosti nismo uspjeli postići (pa tako primjerice od klubova tzv. velike četvorke Rijeka nema svojega zagovornika), no gubitak bi s drugačijim pristupom bio i veći ili bi zahtijevao prostor i domete koji nadilaze nakane ovog ogleda. Treće, onkraj tipskih etiketa i autorskih imena krije se još nekoliko mjerila što smo ih imali na pameti, prema kojima se – odmaknemo li se od pojedine etikete i pojedinog autora – kolumne mogu raščlanjivati.

Ta načelna mjerila prema kojima se nogometni kolumnisti mogli ogledati, kojima smo se vodili pri raščlambi pojedinoga od šestorice obrađenih jesu sljedeća. Prvo, nogomet. Nogometni se kolumnisti elementarno razlikuju u tome pišu li o nogometu, nogometnoj igri, konkretnoj momčadi, utakmici ili igraču, ili pak pišu o zakulisnim igrama u onome „pogonu“ koji je spomenuo Stamać, o politici, o ekonomiji, ili pišu o povijesti nogometa ili pojedinoga kluba, ili pišu o tome kako se društvo preslikava u nogomet i nogomet zrcali društvu, pa onda opet o politici, supkulturi navijačkih skupina, huliganstvu i sl. Konačno ako pišu o nogometnoj igri, pišu li o njoj na razini istaknuta pojedinca ili na razini igre koju igraju dvije momčadi, jedanaestorica protiv jedanaestorice.

Drugo, objektivnost. Pod tim jakim, ali priručnim izrazom razumijemo pitanje je li kolumnist objektivan, neutralan, pokušava li to uopće biti. Svjesni smo pritom dvojbenosti objektivnosti u publicistici (usp. Kovačević i Badurina 2001: 111–112). U tom okviru čitamo onda i kolumnistov jezik, je li neutralan ili izrazitim odmakom od neutralnosti na sebe skreće pozornost, te pitanje navijačke pozicije, je li ona vidljiva, otvorena, skrivena i sl.

Treće, individualnost. Nogometni kolumnist svakako je autor pojedinac, ali to ne znači da će on uvijek zastupati samo sebe, on može biti individualan glas posve neosjetljiv na kolektiv, a može biti glas kolektiva, njegov zastupnik i tribun, služiti se i njegovim jezikom.

Spojimo li drugo i treće, izniče zaseban tip koji bi se mogao zvati navijačem. Nismo ga izdvojili, on kadšto izbija na vidjelo u tekstovima obrađenih kolumnista. Kad kažemo navijač, ne mislimo na pasivna gledatelja, nego na aktivna pristašu pojedinoga kluba, koji redovito prati sve što se u klubu i oko njega događa, odlazi na gostovanja, možda je uključen u navijačku skupinu i sl. (o razlici između e. fan i e. supporter v. npr. Biti 2012: 52, MT 16. 12. 2016).

Ako bismo etiketom na prvu loptu željeli opisati šest obrađenih kolumnista, kazali bismo – nećemo biti prvi, i sami su se nekad međusobno kitili ovim kvalifikacijama – da je Tomislav Židak kroničar, Boris Dežulović fenomenolog, Mihovil Topić analitičar, Ilija Lončarević trener, Dean Duda aktivist, a Aljoša Vojnović nogometaš. Finije sito, s dodatnim mjerilima pokazat će da među kolumnistima postoje sličnosti i razlike koje se ne dadu svesti na okvirne etikete. Primjerice zamisliv je kroničar koji piše o nogometnoj igri i kroničar koji piše o svemu što se tiče nogometa samo ne o nogometnoj igri. Prema našim mjerilima – koja su jezično i stilski važnija – ključno je primjerice u Židaka da on o nogometnoj igri zapravo ne piše ili piše nerazmjerno malo (nerazmjerno činjenici da piše nogometnu kolumnu). Relativno malo o nogometnoj igri piše i Dežulović. I po tome su njih dvojica zapravo ista. Isti su i prema otvorenoj sklonosti pojedinomu klubu i prema izrazito stiliziranu jeziku, u čemu im se svojim odlikama približavaju Duda i Vojnović, svaki na svoj način. Razlikuju se međutim u individualnosti: Dežulovićev glas – tako i Dudin i Vojnovićev – posve je individualan, a Židak je zapravo zastupnik jednoga dijela navijača i kroz njega često progovara navijački jezik. Pritom imamo na umu i to da Dežulović koji piše o reprezentaciji i Dežulović koji piše o klubu (Hajduku) nisu isti, Dežulović koji piše o klubu postaje kroničar koji se identificira s klubom i mnoštvom, ako ga i ne zastupa. Prema individualnosti Topić je blizak Dežuloviću, no prema ostalim mjerilima od njega se razlikuje. Proširimo li na povijest, Židakov i Dudin jezik imaju dodirnih točaka s jezikom Zvonimira Magdića, ali Magdić za razliku od Židaka ne zastupa kolektiv. Dežulović i Duda pišu o općim fenomenima, Židak gotovo nikad, no dogodi mu se da napiše malu sociološko-antropološku analizu maksimirskih tribina, odnosno njihovih posjetitelja (usp. „Gospon, huligan, šankolog“, TŽ11 6. 8. 2011). I tako se onda kroz malo gušće sito mogu promatrati i kolumne ili duže i kraće forme drugih suvremenih novinara, publicista i općenito – pisaca. Među kraće forme išle bi prigodne analize pojedinih utakmica ili objave na društvenim mrežama, među duže primjerice duži povijesni eseji o pojedinome sportašu ili momčadi – i po arak i po dva – kakve čitamo u rubrici Retrosportiva mrežnoga portala Index.

S obzirom na to koliko je nogomet sveprisutan i na to koliko se o njemu govori i piše o jeziku se o nogometu zapravo pisalo malo. Na pamet nam padaju Silić (1997/2006), Udier (2005), nekoliko diplomskih radova (npr. Zambeli 2017, Žagmešter 2023), u širemu, sportskome smislu Raffaelli i Katunar (2016), u filozofskome, sociološkome, kulturološkome i antropološkome smislu – posredno svakako i u jezičnome – poticajne su i obavijesne Krkačeve (2012) i Bitijeve studije (2012, 2018) te studije Srđana Vrcana, Dražena Lalića i Benjamina Perasovića. Sve u svemu: knjigâ o nogometu, klubovima i navijačkim skupinama ima, ali njima se i njihovim jezikom ovdje ne bavimo. Da koncentrične krugove ne širimo previše, vraćamo se svojoj temi: ovaj ogled prilog je uvidu u jezično i stilski razvedene ostvaraje suvremene hrvatske nogometne kolumne, koja u 21. stoljeću cvate na nov način. Pojavom mreže i njezinim razvojem starim su se medijima, novinama i časopisima, koji su se mogli prebrojiti na prste jedne ruke, pridružili novi. Među tim novima neke je vrijeme već pojelo, primjerice forume i blogove, a neki su vrlo živahni, poput specijaliziranih sportskih i općih vjesničkih portala te kanala i podcasta na YouTubeu. Štoviše dojam je pisca ovog ogleda da je mreža opću razinu sportskoga diskursa u Hrvatâ znatno podigla i uozbiljila, što se ne može reći za mnoge pisane žanrove i djelatnosti, koje su s mrežnom demokratizacijom izgubile mnogošta od negdašnjega dostojanstva. S jedne strane mreža je omogućila množinu glasova i pristupa; šira ulazna baza i lakše dopiranje do konzumenata omogućili su entuzijastima da iziđu iz anonimnih specijaliziranih niša i počnu pisati javno te je danas aktivno nekoliko respektabilnih mrežnih portala i kanala na kojima se pišu i prenose tekstovi i razgovori kakvi su u tradicionalnu sportskome novinarstvu vjerojatno bili smatrali nečitkima i neslušljivima. S druge strane novi je val autorâ i pristupâ i tradicionalne medije poput televizije prisilio na promjene. U svakome slučaju: toliko različitih i raznostranih glasova o nogometu u današnjoj mjeri prije interneta nije bilo.

Najzad bez tih različitih i raznostranih glasova i bez interneta ne bi bilo ni ovoga ogleda. Stoga ako smo u opisu njihova jezika i sadržaja gdješto prestrogi ili preblagi, ne budi nam zamjereno. Razumijemo i beskrajno poštujemo muku i trud uložen u redovito javno pisanje.