Rekosmo u Uvodu, ograničili smo se na kolumniste i kolumne 21. stoljeća. No da ocrtamo povijesnu pozadinu i da suvremene kolumne barem donekle smjestimo u razvojni kontekst, uzet ćemo nekoliko citata iz 1987. godine, iz tada izrazito čitana tjednika Sprint (s podnaslovom Revija Sportskih novosti, od 1976. do 1985. isti tjednik zvao se SN Revija). Autori su im poznati nogometni novinari i reporteri Darko Tironi (Zagreb, 1955 – Manchester, 1999) i Zvonimir Magdić „Amigo“ (Zagreb, 1930 – Zagreb, 2018). Nipošto ne tvrdimo da ćemo time prikazati sve načine redovita pisanja o nogometu 1980-ih, jer to bi tražilo opsežan pristup, ali iznjedrit će se neke smjernice koje pratimo i danas. Darko Tironi tada pripada mlađemu naraštaju reportera, a svoj opsežan izvještaj s prvenstvene utakmice Rijeke i Dinama započinje ovako:
Kad vam treneri poslije utakmice kažu da su momčadi taktički odigrale izvanredno, kad velikodušno izmijene komplimente za mudru i pametnu koncepciju, to vam je savršeno dobar znak da je utakmica bila – očajna! Rijeka i Dinamo, nažalost, odigrali su upravo takav derbi (0-0), pa će ovaj prilog o utakmici, stoga, ponajmanje pričati o 90 minuta nogometnog nadmetanja „bijelih“ i „plavih“. (DT 5. 11. 1987)
Odnos prema nogometnoj igri i odbojnost prema bilo kakvu razgovoru o taktici i koncepciji deklariran je posve jasno. U opsežnu prikazu utakmice od sve silne spomenute taktike čitatelj može pročitati samo to da je Dinamov napadač Haris Škoro igrao povučenije „primajući loptu u noge, ne u for“. Utakmica je dakle očajna ako se mora razgovarati o taktici, a o taktici kolumnist ili reporter nema što reći ili ne zna što bi rekao. Naprotiv cijeni se pojedinac, njegovo postignuće ili posrnuće, pa su Dinamovu vrataru Marijanu Vlaku „očito pregorjele sve svjećice, pa više nema ni motiva ni volje ni želje navlačiti rukavice“. Motiv, volja i želja izrazi su koji nas – fluidni kakvi već jesu – prate u nogometnim komentarima do današnjih dana.
Koliko je bilo kakva analiza nogometne igre – upravo nogometnoga nadmetanja, kako 1987. godine piše Tironi – bila zanemarena, pokazuje i likovna oprema tjednika poput Sprinta. Ona je zapravo tabloidna: velike fotografije sportaša, panoramski kadrovi prepunih stadionskih tribina, počesto reporter s intervjuiranim velikanom (kao dokaz da se intervju doista zbio). Urednicima nije padalo na pamet da čitateljstvu ponude primjerice tlocrt nogometnoga terena s rasporedom igrača i njihovim kretnjama, kakav je danas na sportskim portalima uvriježen. Nitko nas neće uvjeriti da se to nije moglo izraditi; nije se htjelo, a vjerojatno ni znalo. Iz prve ruke prisjetit ćemo se da su ljeta 1998. godine u tek pokrenutomu Jutarnjem listu objavljeni etapni crteži pogodaka koje je na Svjetskome prvenstvu u Francuskoj bila postigla Hrvatska. Urednici su pomislili da bi to moglo biti atraktivno. Tko je utakmice bio gledao, novinskim se „animacijama“ mogao samo čuditi jer ni na koji način nisu odgovarale stvarnim akcijama iz kojih su golovi padali, nisi mogao prepoznati zgoditak koji si vidio gledajući utakmicu.
Isticanje pojedinca i njegova umijeća lijepo se vidi iz onoga što je pisao već tada živući velikan nogometnoga novinarstva Zvonimir Magdić, novinar s objavljenom knjigom (usp. ZM78), koji je Diega Armanda Maradonu prozvao „Mali Zeleni“ (usp. ZM08), koji iste sezone (jesen 1987. godine) izvještava s utakmice Dinama i Partizana, koja je donijela „izvrstan nogomet“, a to znači „igru, poteze i golove“ (to bi valjda bila definicija izvrsna nogometa, jer druge u tekstovima nikad ne nalazimo), pričem je posebno oduševio gostujući napadač Fadil Vokrri:
Jedan Vokrri! Igračina! Centarfor. To je to. Ne samo lukavac, strijelac, šiser, goleador, strah i trepet vratara. Da, ali u jednoj dimenziji: on je „španer“ kako bi rekli Zagrepčani. On „kuži“ nogomet. On nije primač. On je i davalac [...] Ali taj niski, zbijeni, crn poput ugljena, forvard, spojio je top i vic. Dere, uz smiješak. Puca, nakon driblinga. Slaže „frajere“, a onda pogađa mrežu. I ne samo „frfuljke“. Topnik izdaleka. Onaj nekadašnji. (ZM 29. 10. 1987)
Tko ne zna kako je pisao Zvonimir Magdić, sve mu je tu dano: kratka rečenica, nerijetko bezglagolska, počesto samo jedincata imenska riječ, padež nominativ, asindetsko nizanje, žargonizmi skupljeni sa svih strana svijeta (od zagrebačkih, uključujući njemačke, poput šiser, španer, kužiti, frajer, frfuljak, derati do hispanizama poput goleador i anglizama poput forvard), ton putopisni, kao da se piše iz dalekih krajeva, i to čitateljstvu koje nema televizor u boji, možda čak ni televizor (naravno da ga je imalo, ali Magdić je bio ostao u radijskome dobu). Osim usvojenih pozajmljenih žargonizama posve normalno Magdić interpolira španjolske i engleske sintagme, kadšto jednako jezgrovite i polunejasne kao što su mu i hrvatske:
Tko ste vi, señor Real? (ZM 5. 3. 1987)
Pisao je Daily Express, [...] „White Ghost was coming...“ a onda je... „došao bijeli duh“. A taj je duh bio božanski ćelavko, don Alfredo. Pet godina najbolji strijelac Hispanije; još danas sa 49 golova prvi strijelac Kupa prvaka, svevremeni „artillero“ Furije. Totalitarac. Inteligencija, tehnika i snaga (ZM 5. 3. 1987)
Nije bilo lupetanja prema golu: pet udaraca – tri gola. Deset udaraca – sedam golova! Vrijedila je samo šansa „in bianco“: čista. „Clear“. (ZM 5. 3. 1987)
Posrijedi je – našim mjerilima rečeno – jezik koji svojom stiliziranošću svjesno i intenzivno svrće pozornost na sebe. Magdićeve uvodne rečenice često su matoševskoga tipa, valja čitatelju predočiti atmosferu oko Lobora, tj. Maksimira, gdje li se već igra:
Maksimir je tonuo u teški, sumorni, jesenski mrak. (ZM 29. 10. 1987)
Ili kad piše o madridskome Realu i Alfredu Di Stéfanu, pa se posve eliptično prisjeća utakmice otprije 30 godina, kad je 1956. u uzvratu četvrtfinala Kupa prvaka Partizan u snijegom prekrivenu Beogradu skoro bio dostigao 4 : 0 iz prve utakmice u Madridu (podatke smo rekonstruirali, njih u tekstu nema, Magdić o utakmici otprije 30 godina piše kao o živoj antici):
Košava briše snijeg. Celziusi, oborena nosa, stežu dah i srce. A obruč partizanovaca je nemilosrdan. Ovo nije više igra na jedan gol. Ne! Ovo je termopilski klanac za garave Hispance. Ovo je igra u šesnaestercu, ovo je „viktorija“. [...] A, ipak, ne ide. Negdje zapinje. Gdje? Tko je onaj čovjek plave kose? Indiosi su na tim uvojcima digli ruke i zakopali svoj astekizam; sve do danas. Taj blondinac hara Realovim „kaznenjakom“. Nosi lopte, odbija, duplira; on je uvijek – on. Kako je mudro izigrao jednu loptu: odbiti znači – vratiti! Ne! On ne odbija, izvlači loptu, [...] Crvena lopta šiša snijegom, odmiče, hita, juri u mrklu noć dubokog gol-auta Šoškićeva gola. [...] Pa tko je taj čovjek kojeg ne napuštaju ni živci, ni misli, ni ideje? Di Stefano! (ZM 5. 3. 1987)
Primijetimo da je godina 1987. i da je normalno pisati danas nepriličnim atributima – o garavim igračima crnima poput ugljena, o Indiosima, Hispancima, argentinskim blondincima i astekizmu. No ključno je uočiti da košava briše snijeg, da celzijusi stežu dah i srce, da ima tu jedan čovjek s plavim uvojcima (istinu za volju Di Stéfanov nadimak bijaše Plava Strijela, tj. Saeta Rubia, a nadimci su uvijek dio imaginarija, gore smo tako vidjeli da se španjolska nogometna reprezentacija zove Furia), da lopta šiša snijegom (za one koji ne znaju: po snijegu se radi bolje vidljivosti igra s crvenom loptom, lopta je doista bila crvena), i odmiče, i hita, i juri u mrklu noć. Tako se 1987. godine s viškom nogometno posve neobavijesnih leksema prepričavala nogometna igra. Poškropilo se s malo nogometnoga žargona, primjerice s kaznenjakom (kazneni prostor, šesnaesterac), viktorijom (tko ne zna: to je nogomet na jedan gol) i dupliranjem, ali najupečatljiviji ostaje ipak Termopilski klanac. Ne manje važno: na takvim su tekstovima odrastali svi koji su 1980-ih nogomet pratili čitajući sportske magazine oduševljeno upijajući Zvonimira Magdića i njegove nogometno-putopisne impresije. Usput budi rečeno: godinu 1987. nismo odabrali slučajno, tada je u Čileu igrano Svjetsko prvenstvo mladih reprezentacija, na kojemu je Jugoslavija bila zlatna (poslije će dobar dio hrvatskih reprezentativaca činiti okosnicu na spomenutome Svjetskome prvenstvu 1998. u Francuskoj, na kojemu je Hrvatska bila brončana), a Magdić je u Sprintu pisao čileanski feljton Kako se kalilo zlato. I nije riječ o tome da se tako pisalo o nogometnoj povijesti otprije 30 godina, tako Magdić izvještava i s prvenstvene utakmice Dinama i Vardara, valja samo pročitati kako je opisano izvođenje kaznenog udarca koji je mogao okrenuti susret:
Vardar je u trenutku prevrata. Ima bod na vidiku. Indijanski garavi Pančev šulja se prema lopti. Zvižduk je budio majmune preko puta Maksimirske. – Opća dreka. I gle, magija je uspjela: Pančev, puf! Niti među vratnice, daleko od prstiju Ibrahimovića. U out! To! – dreknuli su dinamovci; srca su se primili Skopljanci. 3 : 1 do kraja. I kraj. (ZM 20. 8. 1987)
Izvođač indijanski garavi Darko Pančev šulja se prema lopti, a zvižduk s tribina budi majmune u zagrebačkome zoološkome vrtu u Maksimiru prekoputa Dinamova stadiona, Pančev puf. Nekoliko redaka kolumne posvećeno je scenarističkomu prepričavanju trilerske atmosfere izvođenja jedanaesterca. Oni koji su tekst čitali osnovno su – konačan rezultat – već znali, možda su utakmicu slušali u radijskome prijenosu ili gledali uživo, izvještaj s utakmice vidjeli su već na televiziji ili ga pročitali u dnevnim novinama. Tjedna reportaža služila je tomu da se iz prve ruke čuju dojmovi infarktnih trenutaka. O nogometnoj igri u njezinoj punini tu se nije puno pisalo niti se o njoj iz reportaža moglo mnogo saznati. Tih godina o nogometu je pisao i novinarski stasao i Tomislav Židak, o čijim kasnijim kolumnama u sljedećem poglavlju.