Ova knjiga sretna je posljedica mojeg priređivanja Izabranih djela Vesne Parun za ediciju Stoljeća hrvatske književnosti Matice hrvatske. Riječ je o znatno proširenoj i dorađenoj inačici predgovora koji sam objavio u prvom svesku te publikacije. Studija sadrži četiri poglavlja – prva tri o pjesništvu Vesne Parun, a u četvrtom se daje osvrt na njezino najpoznatije djelo za djecu, stihovanu pripovijest Mačak Džingiskan i Miki Trasi. Čitatelj će prepoznati da je knjiga naslovljena prema poznatoj lirskoj pjesmi Vesne Parun Ja tjeram krdo riječi iz proslavljene zbirke Zore i vihori. Svojedobno je Zvonimir Mrkonjić o tom tekstu napisao da je pjesnički iskazana poetika Vesne Parun. U pjesmi se nalaze ovi stihovi: “Ja tjeram krdo riječi / kudravo runo jesenje [...] Ja tjeram živahno krdo / izvoru bistre doline [...] Ja ljubim jezik moj kolijevku sunčana smilja [...] Jezik je disanje tajno i draga duboka jeka”. Slijedeći tu tropološku petlju, u kojoj se nedvojbeno isprepleću pojmovi jastva, sile, ljubavi i jezika, pokušao sam otići korak dalje ne bih li postavio nekolicinu pitanja: o prirodi jastva u pjesništvu Vesne Parun, ideji pjesničkog jezika, mogućim učincima koji nastaju djelovanjem jezika pjesme te o predodžbi ljubavi koja se javlja kao posljedica rada jezične figurativnosti. Ukratko nastojao sam pokazati da se pjesništvo autorice ne bi trebalo razumijevati isključivo (ako uopće) kao predočavanje određenih emocija, stavova, iskustava, vjerovanja ili namjera te zastupanje jasno razaberivih svjetonazora. Treba mu pristupiti kao krdu riječi, jezičnoj sili čije divlje kretanje nije moguće, bez posljedica, interpretacijom usmjeriti prema toru smisla i tako je zauzdati. Pjesništvo Vesne Parun shvaćam dakle kao retoričku izvedbu koja je u stanju preosmisliti uvriježene odnose i vrijednosti te potaknuti nove, najčešće u okviru institucije književnosti, a katkad i u području kulture i društva.
Tragom toga nastala su poglavlja knjige. Prvo naslovljeno Pjesništvo preobrazbe posvećeno je shvaćanju pjesničke poetike Vesne Parun kao jezičnog događaja. U trenutku pojavljivanja autoričino pjesništvo u književnom i društvenom polju djeluje kao dehijerarhizacijska snaga, a kasnije kao snaga preobrazbe postojećih značenja i pojavnosti te uspostave novih. Pjesništvo utemeljeno na ustrajnim metaforičkim preobrazbama, čemu je prema vlastitu svjedočenju Vesna Parun posvetila život, nije ni puka bezinteresna igrarija, ni figurativni preslik stvarnosti, nego diskurs čiji učinci mogu preobraziti razumijevanje samog roda lirike, ali i potaknuti brojna druga nelirska pitanja poput: što su kulturne vrijednosti i kako nastaju, kakav je odnos jezika i naših kognitivnih sposobnosti, što su identiteti i tome slično. Pjesništvo preobrazbe u mogućnosti je transformirati stvarnost književnog polja. No, ono ima sposobnost transformirati i stvarnost čitatelja, a posljedično, mada manje vjerojatno, i stvarnost zajednica kojima čitatelji pripadaju.
Drugo poglavlje, Ljubavi budi pjesma, rasprava je o autoričinu ljubavnom pjesništvu. U skladu s prethodnim zamislima, ono se ne čita kao reprezentacija života Vesne Parun, njezinih ljubavnih osjećaja ili veza, nego kao složen iskaz u kome se ideja nepatvorene ljubavi javlja kao posljedica djelovanja jezične figurativnosti. Drugim riječima, ljubavni diskurs autoričina pjesništva protumačen je kao retorički rad koji s jedne strane problematizira koncepte poput autentičnog iskustva, iskrene i neposredne osjećajnosti pa i samog tumačenja, a s druge strane pruža priliku da se njegovim čitanjem postave raznorodna društvena pitanja. Ljubavi, budi pjesma, iskaz iz pjesme Zrnce ganuća iz zbirke Ukleti dažd, lijepo ilustrira težnju prema tome da se ljubav prije svega razumijeva kao učinak pjesničkoga jezika, ćudljivog djelovanja tropa u što se nužno upetljavamo kada želimo poslati nedvosmislene ljubavne poruke nastojeći izraziti najintimnije ljubavne osjećaje. Prilikom susreta s ljubavnim pjesništvom Vesne Parun pažljivi čitatelj može steći uvid u to da je iskustvo ljubavi u osnovi književno iskustvo, a književnost neobuzdana ljubav prema jezičnom zavođenju.
Treće poglavlje, Odrezani jezik, govori o pjesnikinjinu satiričnom pjesništvu te o kratkim humorističkim formama poput aforizama i epigrama. Humoru u njezinu pjesništvu također sam pristupio kao jezičnoj djelatnosti koja čitatelje nagovara da propituju utvrđene svjetonazore, neupitne vrijednosti, čvrstinu postavljenih granica te autoritete kojima su skloni. Nastojao sam pokazati da pjesnički humor autorice ima potencijal biti oblik pritiska na sustave moći u različitim oblastima ljudskog života ukazujući na to kako su korjenite promjene i potrebne i moguće. Pjesnikinja je to sažela ovako: satira je elegantan bunt, samoobrana, nova vitalnost, ona briše u nama za borbu nesposobne emocije. Time ukazuje na težnju da njezina humoristička književnost bude pitanje i lingvističkog i društvenog skandala jer postavlja izazov onome što se naziva dobrim ukusom ili ideologijama ozbiljnosti. Humor u pjesništvu Vesne Parun čitam stoga kao svjetotvorbeni jezični događaj kojim se želi uzdrmati javno mnijenje i u nespokoj dovesti čuvare ovjerenih znanja.
Četvrto poglavlje naslovljeno Apendix: Kako pišu mačke?, premda naizgled nije u temi knjige, problemski je, analitički i teorijski usklađeno s prethodno pokrenutim čitanjima. Ono je interpretacija najpoznatijega djela za djecu Vesne Parun − dječjeg romana u stihovima ili basnovite stihovane poeme − Mačak Džingiskan i Miki Trasi. Interpretacijom se želi istaknuti da taj tekst, namijenjen djeci, u manjoj mjeri šalje jednoznačnu moralnu poruku, a u većoj je mjeri poligon za postavljanje niza složenih etičkih pitanja čija didaktička vrijednost u konačnici može biti veća od vrijednosti koje se malim čitateljima nastoje ucijepiti uobičajenim tumačenjima priče. Poziv na užitak tu je poziv na subverzivni užitak jer prepoznavanje mačaka kao tekstualnih bića, retoričkih igračaka, kod djece može probuditi zapitanost koja neće slijepo slijediti postojanost hijerarhija utemeljenih na jednoznačnom binarizmu poput animalno vs. ljudsko. Tekst je upečatljiva životinjska poema te je i sam svojevrsna žanrovska i retorička životinja koju nije lako pripitomiti, a čije učinke, unatoč neozbiljnosti ciljane publike, valja uzeti krajnje ozbiljno.
U knjizi je bez sumnje potjerano krdo riječi o pjesničkom poslu tjeranja krda riječi, o jeziku dubokoj tajni i dalekoj jeki, o pjesmama koje su umorne od riječi. Ta autorefleksivna petlja i te slike jezične samoživosti i neproničnosti zorna su ilustracija činjenice da je ovdje potjerano tumačenje osuđeno na ovisnost o sveprožimnoj i temeljno neukrotivoj moći krda riječi kojim nastoji ovladati. Ako je tkogod pomislio da vješto upravlja pjesništvom Vesne Parun, smetnuo je s uma da će potjerano krdo riječi rijetko kada skrenuti u željenu smjeru.