Apendix: Kako pišu mačke?

U proslavljenom djelu za djecu Vesne Parun Mačak Džingiskan i Miki Trasi mačke pišu pisma, idu u školu, gledaju televizor, putuju, razgovaraju s ljudima, gušterima i kozama, trguju, igraju šah, zaljubljuju se i žene. Normalna stvar, riječ je o dječjem romanu u stihovima izvedenom u žanru basne, književnoj konvenciji koju uzimamo zdravo za gotovo.48 Djeca se tome ne čude. Zašto bi? Ona shvaćaju da Mačak Džingiskan i Miki Trasi nisu zapravo životinje, nego ljudi.49 U stihovanoj pripovijesti nije tek, ili nije uopće, riječ o antropomorfiziranim mačcima, nego o dvama dječacima i momcima koji su iz estetskih i didaktičkih razloga prikazani zoomorfnim metaforama. Metafora je tu, kao što je rečeno, uzus, retorički ornament koji osnažuje estetski užitak i uljepšava važnu poruku upućenu djeci. Uostalom, kao da se i samim tekstom nastoji izbjeći nesporazum. Budući da to pitanje nije zgodno ostaviti otvorenim, u poglavlju “Miki spasava poeziju”, lik mačka Trasija sam sebe naziva djetetom: “Hm, nije loše! pomisli mačak − / to su sigurno pjesme za djecu! / I ja sam dijete, barem maslačak / i rado slušam o mišu i zecu...” (Parun 1968: nepaginirano). Ako mačak zna da je dijete koje rado sluša priče o životinjama, mora da i djeca znaju da je drugo lice govoreće životinje lice čovjeka. Takvo rekao bih rašireno mišljenje50 zorno ilustrira najava mjuzikla koji je nastao po tekstu Vesne Parun, a izveden je povodom otvorenja 52. Međunarodnoga dječjeg festivala u Šibeniku: “Ima li ljepše potrebe od potrebe da proširiš horizonte? Ima li boljeg primjera djetetu od onog da se ne boji slijediti svoje srce i tako stjecati iskustva potrebna za sretan život”.51 Svako dijete prepoznaje da je mačak Džingiskan dijete i da je pritom dobar primjer. “Svi vide basnu kao egzemplaran etičko-politički modus − ne samo zbog tema, već i zbog strategija i načina djelovanja − te kao model praktične djelotvornosti književnosti” (Keenan 2002: 208). No pitanje je može li personifikacija biti dobar primjer. A ako je odgovor potvrdan, drugo pitanje glasi: dobar primjer čega i komu? Je li u ovom dječjem romanu u stihovima s elementima basne riječ o jednoznačnoj poruci da dijete treba slijediti svoje žudnje jer će tako steći važna iskustva i na koncu postati sretan čovjek? Ili je ipak riječ o neodlučivosti poput “I ja sam dijete, barem maslačak” (Parun 1968: nepaginirano) koja, premda neće dovesti do konačnoga znanja, nije manje didaktički učinkovita.

Hameršak s pravom upozorava da su “dječjeknjiževne [sic] životinje tekstualni, verbalni i vizualni konstrukti, a ne tek preslike autonomnog i od čovjeka neovisnog životinjskog svijeta” (Hameršak 2015: 30). Ne bi stoga trebalo s uma smetnuti činjenicu da su Mačak Džingiskan i Miki Trasi antropomorfna dakle retorička bića te da su u autoričinoj basni životinje uopće “povijesno i kulturno specifične artikulacije znanja i predodžbi o životinjama i životinjskom, a ne životinje i životinjsko sâmo” (isto). Zanemarimo li ovu napomenu previđamo cijeli niz tekstualnih učinaka povezanih s etičkim odlučivanjem nauštrb osnaživanja predodžbi o jednosmjernom prijenosu moralnih poruka i neproblematičnom usvajanju identifikacijskih modela. Drugim riječima “žanr basne prije uzdrmava, nego što osnažuje granice između ‘ljudskog’ i ‘neljudske životinje’. Može se razabrati da većina njezine energije dolazi iz pomiješanosti ljudskih i ‘životinjskih’ razina značenja” (Flynn 2004: 421). Čak i djeca u najmlađoj dobi znaju da životinje ne govore, “ona prepoznaju da je priča o govorom obdarenim životinjama književna konvencija koja nema temelj u ‘stvarnosti’” (Pittock prema Flynn 2004: 421). U tom bi smislu bilo pogrešno pretpostaviti da djeca u priči o dva mačka s otoka Zlarina naprosto prepoznaju realne ljudske situacije, da u susretu s alegorijom, personifikacijom, antropomorfizmom, prozopopejom i metaforom dolaze do jednoznačne sentencije. Kao što ističe Steve Baker, “poziv na užitak u pričama o životinjama u svakoj je prilici nepogrešivo poziv na subverzivni užitak” (Barker prema Flynn 2004: 421). Rekao bih da upravo prepoznavanje mačaka Mikija Trasija i Džingiskana kao tekstualnih bića, čudnih retoričkih igračaka, kod djece može potaknuti “izvorno oduševljenje u neobičnoj konvenciji govoreće životinje”. Složio bih se stoga s pretpostavkom da “nestabilnost antropomorfiziranih životinjskih identiteta može kontakt ili čak neposrednu bliskost s njima učiniti vrlo riskantnima” (isto). Dječji roman Vesne Parun nizom književnih postupaka pojačava osjećaj nesigurnosti povezan s razgraničenjem životinja i ljudi te tako dovodi u pitanje postojanost hijerarhija utemeljenih na jednoznačnom binarizmu. Tekst je snažna životinjska poema koja “nas dezorijentira, čitatelje ostavlja na cjedilu, da vise u zraku [...], bez daha” (Bennett i Royle 2016c: 176). Ako je tekst u stanovitom pogledu basna, priča koja služi kao primjer, u njemu se javlja i primjer djelovanja jezika: basnom se ne tvrdi da mačak jest dijete, nego jezik basne proizvodi hibridni entitet mačak-ljudsko-dijete. Trop personifikacije životinje doslovno preobražava u ljude tako da se čini da mačci doista jesu djeca, ali neka zazorna tekstualna djeca koja jedu tekstualne miševe. S druge strane, ni to nije posve izvjesno jer se samim jezikom žanrovskog hibrida poeme, basne i pustolovne priče opovrgavaju preobrazbe koje pokreće. U epizodi Miki i ljudožderi na Mikijevu zabrinutost da brata mu Džingiskana u Patagoniji ne pojedu ljudožderi, magarac Žan usklikne “Šta ti je, zar si sišao s uma? / Pa on nije čovjek!” (Parun 1968: nepaginirano). Mačak ili čovjek na koncu nije jasno, a sve te mutacije osnažuje i naznaka težnje prema zoomorfizaciji ljudskih likova; na jednom se mjestu tvrdi da baba Pim-Bako prede, a na drugom da ju boli očnjak.52 Nesumnjivo je kako se različitim retoričkim strategijama nastoji istaknuti da su ljudsko i životinjsko povezani složenim i višesmjernim vezama.

Rečeno je već da Miki Trasi nije siguran u vlastiti identitet. Slušajući i sam basne, mačak dvoji je li dijete ili maslačak, te tako kao da potvrđuje da u književnom svijetu, djelovanjem tropološke moći jezika, može postati bilo što. Jezik hibrida basne i stihovane pripovijesti za djecu i jezik općenito pružaju priliku za preobražavanje. No svaka je nova preobrazba i nova maska aporično poistovjećivanje s onim što je drugo od sebe. Unatoč gomilanju paradoksalnih iskaza, čime se postojane i jasne razlike poništavaju, retorika dječjeg romana ipak nastoji neke granice održati stabilnima. Među životinjama naime postoji vrlo izražena hijerarhija: mačke su mahom autonomne, neke druge životinje poput kornjače ili ježa, kada postanu islužene, mogu biti preprodane, a treće, kao što su ribe, imaju isključivo prehrambenu svrhu, njima se hrane i ljudi i mačke. Narav je stihovane priče takva da potiče razumijevanje kako klasificiranje, dakle jezično označavanje, definira identitete. Mačak koji pohađa školu figurativna je konstrukcija; tekst pripovijesti izmišlja subjekt govoreću životinju. Djeca su uvučena u zaplet koji je istinski događaj jezične kreacije: priča o mačkama koje pišu pisma na scenu svijeta iznosi po prvi put to o čemu se pripovijeda. S druge strane, sama priča djeluje kao jezik koji pruža mogućnosti za preobrazbu identiteta. Slijedi poruku basne i bit ćeš drugi čovjek, priča će ti omogućiti da se preobraziš u drugog sebe. Jezik poeme uopće nije referencijalna, nego transformirajuća sila. Pritom ipak treba biti oprezan jer ne mora svaka transformacija biti bezopasna. To je na početku zapleta iskusila kornjača Aba koja je silom odluke djeda Roka postala predmetom razmjene. Naposljetku, jezik ima moć stalne preobrazbe spriječiti i njihovim zauzdavanjem iscrtati identitetske zone različitih vrijednosti. Iz iskaza koze Kasi moglo bi se zaključiti da dječji roman Vesne Parun promovira dehijerarhizirani svijet u kojem nijedan položaj nije povlašten − “I rogove dat ću / i rep i nogu / za prijateljstvo, / ljubav i slogu!” (Parun 1968: nepaginirano). No pažljivim uvidom u raspored funkcija i namjena koje životinje obnašaju u svijetu basne − jestive, radne, ljubimci − da se uočiti težnja prema oblikovanju stabilnih sustava koji nisu etički i politički nepristrani. Dakle, odnosi uspostavljeni između životinjskih i ljudskih područja te između različitih životinja međusobno u dječjem romanu Mačak Džingiskan i Miki Trasi prepuni su obećanja, ali u isti mah nisu lišeni upozorenja o brojnim opasnostima i rizicima. Demokratičnost jezika načelno dopušta migracije identiteta i promjenu poredaka, no uopće nije nevažno u što ćemo se preobraziti i u koju ćemo zonu pritom biti smješteni.

Složimo li se da je tekst Mačak Džingiskan i Miki Trasi primjer onog što je ljudsko, ljudske žudnje za slobodom i nepoznatim, onda tekst ponajprije uprizoruje kako se to što bi bilo ljudsko uspostavlja prema drugome; prema drugosti jezika i drugim identitetima. Životi govorećih mačaka jezikom su udahnuti životi i oni su, premda su nešto drugo od ljudskosti, ipak mogli biti spašeni od sigurne smrti. Neka druga drugost, primjerice nijema drugost sardina, ostala je pritom bez glave. Niti je svaka drugost ista, niti je bivanje u položaju bilo koje drugosti jamstvo sigurnosti. S druge strane, bivanje u povlaštenom položaju, kakav je položaj djeda Roka, nosi odgovornost kada su u pitanju krupne životne odluke: tko će preživjeti, koga ćemo prodati ili ubiti da bismo preživjeli, tko će se školovati, a tko će, poput koze Kasi, raditi za druge. Ni poznavanje ljudskog jezika nije jamstvo ravnopravnosti među životinjama. Predočavanje govorećih životinja “nikada nije jednoznačan proces; on ponajprije ukazuje na tjeskobu [...] onih s kojima je životinjsko povezano: u ovom slučaju s djecom” (Rudd 2009: 243). Tjeskoba se tu prije svega odnosi na činjenicu da identifikacija s antropomorfiziranom životinjom uključuje poistovjećivanje sa stranošću − jezičnom ili životinjskom − koja može biti prijeteće otuđujuća. Riječ je o paradoksalnom osjećaju da nam ne pripada ono što nas određuje te da ne možemo kontrolirati ono što nam je inherentno. Djeca se mogu zapitati niz pitanja koja ostaju jezovito otvorena. Što bi bilo da je mačke djed Roko bacio natrag u more, bi li preživjele, jesmo li i mi mogli biti bačeni u more kad smo bili nemoćni, tko odlučuje o životu male djece? Jesmo li mi kada smo bili bebe i nismo znali govoriti bili kao kakve nijeme životinje koje mogu ostati bez glave, kakva bi bila naša sudbina da nismo naučili govoriti, čini li nas upravo sposobnost govora ljudima, kamo odlazi životinja koja smo bili kada se govor jednom pojavi? Djeca također mogu uočiti da krajnja sloboda koju je Džingiskan za sebe izborio nužno uključuje odustajanje od nje. Odrastanje je proces prilagodbe, izgredi su dozvoljeni samo ako na koncu pristajemo na konvencije poput obrazovanja i zasnivanja obitelji. Postati jezičnim bićem ne znači samo imati jezičnu moć, nego biti joj u određenom smislu podređen, činiti ono za što nas je oblikovala. Dobivši moć govora, malene životinje Džingiskan i Trasi, kao uostalom i sva ljudska djeca, prerastaju u subjekte jezičnih društvenih ugovora. Čak se i odbjegli Džingiskan vraća u okrilje obitelji i braka. Ne bi stoga trebalo zanemariti mogućnost da djeca, umjesto žudnje za slobodom, prepoznaju u tom podvrgavanju pritisku pravila neko poznato i prisno neprijateljstvo koje dijele s mačcima i s kojim se mogu na proturječan način poistovjetiti kao s vlastitom, ali prijetećom drugošću.

“Basna je nesiguran model praxisa” (Marin prema Keenan 2002: 209). Namjera je žanra “oblikovati pripovjedne primjere i moralna značenja” (Galley prema Keenan 2002: 209). No primjeri kao što smo vidjeli nisu jednoznačni, značenja su redovito odgođena i nepronična, a identifikacijski obrasci nestabilni. Dječji roman u stihovima Vesne Parun na jednoj razini poručuje: brini se o slabijem, ne slijedi konvencije, budi odlučan u potrazi za svojom srećom, njeguj ravnopravnost. Ali da bi te poruke stigle do djece neometano, mora se isključiti niz prešućenih poruka − pojedimo sardine, prodajmo životinje čak i one koje govore, poštujmo starije bez pogovora, pohađajmo školu, neka drugi rade za nas − te uvesti kontrolu granica značenja kako se prešućene poruke ne bi vratile malim čitateljima. Kao što neodlučiva priroda antropomorfizma identifikaciju s govorećim mačcima čini nesigurnom i nepostojanom, kompromitirajućom po stabilnost racionalnosti, tako se ni moralne poruke pripovijesti Mačak Džingiskan i Miki Trasi ne mogu riješiti neodlučivosti. No kako “nema odgovornosti bez neodlučivosti” (Keenan 2002: 213), nema odgovornosti bez rizika od pogreške, neodlučivost upisana u dječji roman u stihovima Vesne Parun prema mome sudu ima snažan performativni karakter čiji učinci, premda ničim nisu osigurani, mogu biti takvi da djecu potaknu na otrežnjujuću zapitanost: je li izbor uvijek na nama, jesmo li samo mi odgovorni za naše izbore, jesu li naši izbori uvijek naši, ako neke stvari nismo odabrali sami, jesmo li i tada krivi za neuspjeh, mogu li doista postati bilo što svojom voljom, ne biram li samo uloge koje već postoje, i tako dalje? Ili naprosto: kako pišu mačke?