Studij stilistike

Pjesma Marije Andrijašević moj stari se ubio

O izboru predloška – robovanje konceptu pojelo je »velike« pjesme?

Interpretirati pjesmu na sedam kartica i o tome održati petnaestominutno izlaganje – pohađate li četvrtu godinu studija književnosti to ne bi trebalo biti osobito zahtjevno. Ipak, kada je riječ o suvremenom hrvatskom pjesništvu, stvari se malko kompliciraju, pa tako ubrzo shvaćate kako ste dosada pisali samo o zbirkama suvremene poezije (ne i o pojedinačnim pjesmama), napreskokce analizirali sad jedan, sad drugi stih, uzimali što vam treba, pobrajali tipične značajke pa od toga stvarali sukus, poetički opis djela ili opusa. Shvaćate zatim da na prste jedne ruke možete nabrojati opširnije interpretacije pojedinačnih pjesama suvremene poezije koje ste imali priliku slušati ili čitati. Sad ste već dobrano zabrinuti, satima listate omiljene suvremene zbirke, ali nekako vam se čini da u tim pjesmama, kada ih promatrate izdvojeno iz konteksta čitave knjige, nema dovoljno materijala za dužu analizu utemeljenu isključivo na tekstu. Prava kvaliteta i poetska snaga većine (naj)novijih pjesničkih ukoričenja nalazi se upravo u suodnosu pjesama, u poetskoj knjizi kao više ili manje koherentnoj cjelini. Konceptualni ustroj tako je postao dio dominantnog poetskog modela suvremenog pjesništva, i to posebice posljednjih godina. Pogačar, Rudan, Vidaić, Telećan, Herceg, Topić, Andrijašević, Ćosić i Dejanović samo su neka od zapaženijih imena koja su, od 2018. naovamo, napisali jednu ili više pjesničkih knjiga čvrstog koncepta, a zanimljivo je kako su takvim modelima naklonjeni i književni žiriji (pa tako primjerice/posebice i onaj još uvijek prestižnoga Gorana). Konstatirate naposljetku kako tu zaista ima sjajnih knjiga, no u njima kao da je sve manje doista velikih, antologijskih pjesama. Teško je reći radi li se samo o svjesnoj pjesničkoj strategiji ili je riječ o duhu našega (postpost)vremena, jer sanjati o velikoj pjesmi kao da je postalo simptom naivnosti i pretencioznosti, književnog amaterizma. Umjesto antologijskih pjesama sada bi se trebali zadovoljiti s katkad sjajno ispisanim tematskim kompleksima. Kako god bilo, dan ili dva kasnije napokon izabirete predložak. Čini vam se jednim od onih čija su slova ispisana masnom tintom, a svaka točka kao da zatvara svijet. Odlučujete se, dakle, za pjesmu koja se doista čini velikom. Ipak, ništa vam ne jamči uspješnu analizu, štoviše, zbirka iz koje ju preuzimate jest konceptualna, a pjesma je k tome i stvarnosna, narativna. Kamo s pjesmom koja odbija metaforu? – pitate se. Nizanje paragrafa o Matošu ili Ujeviću neizmjerno je lakše od ovoga. – nadodaje podsvijest kroz bubnjanje u ušima. Ali vi ionako mislite da je takvih paragrafa već sasvim dovoljno. Ipak, to posljednje nemojte napisati, može zvučati heretično. Ako pak napišete, barem prethodno obucite retoričku masku.

Marija Andrijašević: moj stari se ubio

moj stari se ubio.

jedno jutro je otišao na posao s komadom konopca u džepu.
zadnji put su ga vidjeli u pet i četrdeset i pet ujutro na putu za autobusni kolodvor.
moj stari je bio lud i nepromišljen.
hoću li mu se svidjeti? što ti kažeš? večeras, znaš, neće više biti onih dugih pogleda i zavlačenja. pogledaj me. što kažeš? je l’ to to?
otišao je na selo autobusom i objesio se u nekoj šikari.
promišljeni kurvin sin. izašao je stanicu prije i prešao je rijeku bosim nogama da mu ne uđemo u trag.
tražili smo ga mjesec i pet dana.
htjeli smo vjerovati da je živ i lud negdje. htjeli smo vjerovati da živi negdje.
smrdljiv. neopran. nesvjestan. živ.
vatrogasna kola su projurila cestom kad si me prvi put pitao je l’ te volim.
naravno da te volim.
ali kao da ja znam što će nam moj stari prirediti sutra.

mjesec i pet dana agonije.
sve smo trikove isprobali, tražili smo ga i pod krevetom.
umalo da nismo i televiziju rastavili. možda se skrio u katodama.
stara je jedno jutro probudila svoju i njegovu braću. i mog brata.
poslala ih je u šikaru i rekla im je: ovo je zadnji put. još jednom i gotovo.
moj brat ga je namirisao. njegovu smrt.
telefon je zazvonio i ja sam znala što nas čeka.
rekla sam joj: dobro je, našli smo ga. samo nam je to i trebalo.
stara je plakala. znam ja, nisi ti to zaslužila, ali... dogodilo se.
žao mi je što sam te ostavila mjesec i pet dana kasnije i što ti nisam bila dovoljno dobra.
ja plačem kad se sjetim brata koji ga je našao.
njegovu glavu odvojenu od tijela. i taj miris.
nosio je bratovu jaknu i moj sat.
vratili su mi taj sat s crvima tri dana kasnije. proučavala sam ga u zahodu.
moj stari je živio u tim crvima i ja sam mogla razgovarati s njim.
bilo je jezivo. nikad nije bio bjelji. pretvorio se u kolutićavca.
rekla sam mu: dobro je. rekla sam mu: ti si stvarno lud.
rekla sam mu: zaboravit ću te. brzo. rekla sam mu: oprosti, ali ja ovo moram napraviti.
zgazila sam sve te crve. sat sam dugo kuhala u kipućoj vodi.
plakala sam.
moj stari se ubio. izgubio je kontrolu nad svojim životom.
moj brat ga je našao, a ja sam razbila vrata sobe vrišteći kako mu neću otići na sprovod.
moj brat je stajao pored mene u povorci. nikad prije ga nisam voljela k’o tad.
moja stara je rekla: jebi ti njemu mater i pokoj mu duši.
nema dana kad ne pomislim što bi se bilo dogodilo s nama od mjesec i šest dana kasnije.

Interpretacija

»moj stari se ubio« početni je stih nenaslovljene pjesme koja otvara središnje »poglavlje« (izostaje za pjesništvo očekivani pojam »ciklus«) poetske zbirke »davide, svašta su mi radili« (2007) Marije Andrijašević. Postavljanje jezgrovitog i sasvim nefigurativnog ispovjednog iskaza na jako stilisko mjesto pjesme hrabar je postupak – sugerira igru na sve ili ništa, »traženje nokauta« od prvog stiha, a rezultira, mimo svake vjerojatnosti, pjesmom nakon čijeg čitanja usiljeni pojam »emocionalna stanka« više ne djeluje tako smiješno.

Od prvog je stiha jasno kako pjesnikinja iskaz neće graditi na metafori, barem ne dominantno, kao i to da će tekst odstupati od standardnojezične norme, pri čemu je posebno zanimljiva interpunkcija, konkretnije, gotovo potpuno odsustvo zareza. Zarez, naime, konotira neki vid nedovršenosti i nastavljanja, a poezija Marije Andrijašević pjesništvo je velike i masne točke, izjavnih i izravnih rečenica kojima ne treba ništa dodavati i koje tek katkad istrpe korištenje sastavnog veznika (najčešće »i«). Točke stoje i na onim mjestima gdje obično dolazi zarez, a rečenična je parcelacija jedan od najčešćih postupaka u izgradnji pjesničkog iskaza. Štoviše, čini se kako je u pojedinim stihovima prisutno toliko patosa da ga je naprosto bilo potrebno razbiti točkama da bi ga čitatelj mogao apsorbirati u cijelosti, dio po dio. Ukupan emocionalni naboj tako je samo dodatno porastao (primjerice: »smrdljiv. neopran. nesvjestan. živ.« Ili »moj brat ga je namirisao. njegovu smrt.«).

Stih je uglavnom dug, narativan, katkad razbijen na više kraćih rečenica. Bez sumnje, radi se o pjesmi koja ulazi pod kapu onoga što se obično naziva stvarnosnom poezijom – prisutne su primarne osobine takvoga pjesništva: (relativna) nefigurativnost, naglasak na sadržajnom sloju, semantička prozirnost, razgovorni stil.

Riječ je o iskazu ispovjednoga tona, pri čemu spomenuti prvi stih funkcionira kao detonirana bomba, tj. svojevrsni »in medias res«. Jezik je dominantno govorni, no prisutne su i određene primjese izravnije literarizacije – pjesma nije (a rekao bih i ne može biti) do kraja lišena figurativnosti, pa tako već drugi stih donosi zamjetniju stilsku obilježenost i čita se u prenesenom značenju (»stari« je zaista kod sebe morao imati konopac, no očito je da ipak nije otišao na posao). Nekoliko stihova kasnije iskaz u kurzivu iznenada prekida glavnu matricu poetske naracije (onu o samoubojstvu oca i agoniji potrage za njim), nastupa promjena jezičnoga koda – diskurz je sada ljubavni i fingira se dijalog (s tim da se ne dobiva uvid u replike sugovornika). Čini mi se da u poeziji postupak usporednoga razvijanja dviju motivsko-tematskih razina, štoviše, dviju skiciranih priča i dvaju diskurza unutar iste pjesme nije nimalo čest slučaj. Razlog tomu moguće je tražiti u potencijalnoj neuvjerljivosti koja bi mogla nastupiti kao posljedica eksperimentiranja s miješanjem poetskih kodova. Kod Andrijašević se pak događa upravo suprotno – jedna razina iskazivanja depatatetizira i osnažuje drugu i obrnuto. U drugim pjesmama zbirke Andrijašević vješto miješa neposredne ispovijedi o zbilji disfunkcionalne obitelji s često ironičnim ljubavnim diskurzom. Ovdje su pak obje razine obilježene visokim emotivnim registrom, a pritom obiteljska trauma postupno prodire u ljubavni odnos i naposlijetku dovodi do njegova prekida. U čitavoj zbirci ženski subjekt, kojeg se okvirno može smjestiti u adolescentsku dob, unatoč disfunkcionalnoj obiteljskoj situaciji inzistira i na drugim aspektima svoga identiteta, a jedan je od najizraženijih identitet ljubavnice – ovdje se i on barem privremeno slama pod onim »što im je stari priredio sutra«. S druge strane, riječ je i o svojevrsnoj iskošenoj perspektivi u kojoj se krah kratke ljubavne veze promatra u istoj traumatskoj ravni s obiteljskom tragedijom. U svakom slučaju, u odnosu ovih dviju tematskih razina nešto je duboko katarzično.

Spomenuto je ranije kako se radi o tzv. stvarnosnoj poeziji, kako pjesma posreduje govorni jezik i kako je posrijedi defiguralizacija pjesničkog iskaza – sve navedeno je više-manje točno, ali ne vrijedi apsolutno. Naime, valja napomenuti kako lirska iskazivačica (»marija«) kroz tri »poglavlja« zbirke balansira između metaforičkog iskaza i neposredne ispovjednosti. U prvom i završnom poglavlju prevagu blago odnosi figurativnost, dok je središnje semantički najprozirnije. Pjesmu »moj stari se ubio« može se promatrati kao samo simboličko središte zbirke jer osim što je u njoj najeskplicitnije izražena trauma, čijom je atmosferom nabijena čitava zbirka, ona funkcionira i kao vrhunac bolne težnje da se napusti metaforu i o »onome što se dogodilo« progovori neposredno. Potonje je vidljivo iz nekoliko stihova razasutih po ostatku zbirke: »treba zabraniti ovo poetsko u meni. / šugavo je.« ili »nikad nećeš pronaći izlaz iz ove metafore, zar ne?«.

Poetsko je u pjesništvu Marije Andrijašević ipak konstantno prisutno, ono se krijumčari u govorni jezik, izviruje tamo gdje ga na prvu ne bismo tražili. Dokazuje to, primjerice, sjajna metafora o agoniji potrage za »starim«: »umalo da nismo i televiziju rastavili. možda se skrio u katodama.«. Tu je i obraćanje crvima u koje se otac »pretvorio«, apostrofa koja funkcionira dvostruko, kao morbidan razgovor s kolutićavcima i obraćanje neživoj osobi. A što tek reći na stilski obilježenu uporabu vulgarizama?! Pri početku pjesme javlja se »promišljeni kurvin sin«, izraz čija je afektivna stilematičnost sasvim ništavna prema pretposljednjem stihu – »moja stara je rekla: jebi ti njemu mater i pokoj mu duši« – u koji, može se reći bez puno premišljanja, staje čitava pjesma. Kombinacijom psovke i frazeologiziranog izraza tipičnog za ispraćaj pokojnika (interdiskurzivnost na kvadrat, reklo bi se) Andrijašević je snažno i precizno ocrtala psihogram obitelji koja je godinama proživljava tihu, a »mjesec i pet dana« intenzivnu agoniju.

Iako lirska subjektica progovara u ich-formi, njezin iskaz kao da na neki način zastupa i članove najuže obitelji koji s njom dijele traumu (»stara«, »moj brat«). Naime, više od vlastite traume iskazivačica ističe majčinu (»znam ja, nisi ti to zaslužila, ali... dogodilo se.«), a posebice bratovu. Na bratov se pronalazak očeva trupla vraća čak tri puta, pri čemu i sama ponaviše pati zbog onoga što je brat proživio: »ja plačem kad se sjetim brata koji ga je našao«. S obzirom na to da se radi o poetskom iskazu koji je oblikovan narativno, a posebice imajući na umu konceptualnu formu knjige i suodnos interpretirane pjesme s drugim pjesmama u zbirci, držim  da je moguće govoriti o likovima (iskazivačica, stari, stara, brat). Nadalje, čitavu je poetsku naraciju moguće podijeliti na nekoliko jednostavnih segmenata i konstruirati svojevrsnu kvazifabulu. Nakon početnog »in medias resa« (»moj stari se ubio«) slijedi potraga za ocem, tj. »mjesec i pet dana agonije«. Krnji kvazidijalog s crvima (»moj stari je živio u tim crvima i ja sam mogla razgovarati s njim«) i gaženje istih može se čitati kao simboličko suočavanje s traumom, a sve završava, dakako, sprovodom.

Kako nemam često priliku skrnaviti pjesništvo naratološkom metodologijom (što da radim, pjesma je zbilja narativna), nadodat ću kako ljubavna priča (tekst u kurzivu) funkcionira kao svojevrsna sporedna dijegeza čija radnja brzo napreduje od početnog zavodničkog ispipavanja terena (»hoću li mu se svidjeti?«), preko funkcionalnog ljubavnog odnosa (»naravno da te volim«), pa do prekida veze (»žao mi što sam te ostavila mjesec i pet dana kasnije...«) koja ne može izdržati razarajuću težinu obiteljske traume. Pritom stih »vatrogasna kola su projurila cestom kad si me prvi put pitao jelʼ te volim.« čitateljima koji su u cijelosti pročitali zbirku može sugerirati viđenje »vanjskog svijeta« kao kaotičnog i divljeg mjesta koje zasigurno ne može sačuvati ljubavni odnos od obiteljskog mraka, i to upravo zato što je i samo jednako disfunkcionalno.