Kako govore hrvatski političari? Tko se oslanja na argument većine, a tko na figure i trope; tko pribjegava strategiji zvanoj crvena haringa, a tko truje bunar. Rad opisuje i analizira suvremeni hrvatski politički diskurs na predlošku zapisa govora s Aktualnoga prijepodneva 10. sjednice X. saziva Hrvatskoga sabora od 19. siječnja 2022. Analizirani su iskazi deset političara koji su, prema dostupnim istraživanjima, u tom trenutku bili najpopularniji, a to su: Zdravko Marić, Marija Selak Raspudić, Andrej Plenković, Miro Bulj, Sandra Benčić, Ivan Penava, Marija Jelkovac, Katica Glamuzina, Marijana Puljak i Peđa Grbin. Autorica se usredotočila na analizu stilskih i retoričkih obilježja govora odabranih političara te na uporišne elemente njihovih strategija uvjeravanja.

Ivan Slamnig mogao bi se okarakterizirati i kao poeta amans. U njegovim ljubavnim pjesmama nalazimo bogat retorički i figuralni aparat, eksperimentiranje s androginim lirskim subjektom, vrlo spretno balansiranje između tradicionalnih oblika i onih sasvim modernih te naglašeno dijaloškog usmjerenje. Bez trunke prijetvornosti, no uz obilatu (samo)ironiju, podrugljivost, ali i nježnost, Slamnig gađa u samu srž ljudskih odnosa i svaki svoj tekst čini i našom osobnom biografijom. Što vrijedi za sve meteore, vrijedi i za Slamniga: čak i dvadeset i jednu godinu nakon autorova odlaska, njegov neobični ljubavni kanconijer progovara nesvakidašnjom svježinom i upravo nevjerojatnom, pa i gotovo frustrirajućom vječnom prikladnošću i primjenjivošću na svaki ovozemaljski romantični odnos.

Opskurni su tekstovi utjelovljenje umjetničkih dilema modernih i postmodernih pjesnika, njihova propitivanja tradicionalnog odnosa označenog i označitelja te promišljanja poezije kao komunikacijskog sustava uopće. Kolebljive su semantike i traže aktivan angažman čitatelja. Kazuje ih iluzivni lirski subjekt koji zazire od stabilnih identiteta. Navedena obilježja poetske nejasnoće karakteriziraju lirsko pismo Anke Žagar.

O Žamoru, Negdje i Kasnomu ljetu Danijela Dragojevića

Poetski univerzum posljednjih triju objavljenih zbirki pjesama Danijela Dragojevića, Žamor (2005), Negdje (2013) i Kasno ljeto (2017) mjesto je konkretiziranih ambivalentnosti, nastavljanja već dobro poznatih autorskih praksi, ali i njihovoga predstavljanja i »uprizorenja« na nove načine. U tom se novom svijetu stvorenom na starim temeljima ocrtava razdoblje kasnoga Dragojevićeva stvaralaštva. Starost se pojavljuje i eksplicitno i implicitno, u iskazima i oblikotvornim procesima gradnje pjesama. Međutim Dragojević se ni u tim zbirkama nije odrekao svojih ustaljenih imaginativnih koncepata (primjerice zamjeničnih igara) i svojih stalnih tematskih preokupacija, samo im je nadodao nove.

Analiza i interpretacija romana »ʼRiva i druži ili, caco su nassa dizza« Milana Rakovca

U radu se analizira i interpretira roman ʼRiva i druži ili, caco su nassa dizza Milana Rakovca iz perspektive diskurzne stilistike. Problem konstrukcije identiteta uzima se kao središnji problem romana kojem se pristupa kroz koncepte polja diskurza, interdiskurzivnosti, citatnosti, dokumentarnosti te postmoderne teorije konstruiranja identiteta i odnosa zbilje i fikcije. U radu se pokazuje kako se u romanu destruiraju ideje binarno konstruiranih kolektivnih identiteta i konstruira fluidni identitet postmodernog subjekta romana kroz razne diskurzivne prakse.

Komparativnom analizom propitivali smo odnos literarnog teksta i teksta adaptacije, odnosno načine transformacije romanesknog u dramski diskurz. Pritom smo na umu imali polazišnu tezu da su i roman i predstava narativni oblici te oba imaju mogućnost prenošenja, posredovanja priče, ali na drugačiji način s obzirom na različite medijske specifičnosti. Priča ili narativ tako se pokazala kao ona "izvanmedijska" struktura, koja se prenosi u druge žanrove.