Petra Sever. Stilsko-retorička analiza hrvatskoga političkog diskursa / diplomski rad. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 4. 4. 2023, 123 str. Mentor: prof. dr. sc. Krešimir Bagić.
Uvod
Širenje masovnih medija te tehnologizacija društva učinili su političare, a samim time i njihove ideje i govore, dostupnijima nego ikada prije. Pluralizam mogućnosti u demokracijama doveo je do procvata »političkoga tržišta«, a jedan od važnijih načina ostvarivanja kompetitivnosti je politička retorika. Kako bi obogatili svoj govor i istaknuli se, ali i kako bi manipulirali sadržajem poruke, politički akteri koriste raznovrsne stilske i retoričke postupke. Posebno je zanimljiv način političke komunikacije koji se odvija u Hrvatskome saboru, najvažnijem predstavničkom tijelu građana i nositelju zakonodavne vlasti.
U retoričkim postupcima koji se koriste u Hrvatskom saboru ogleda se retorika našega društva. U Hrvatski sabor postavljeni su predstavnici javnosti, osobe koje zajednica smatra dostojnim da ju kao retori predstavljaju. Zbog toga čudi zaključak Gabrijele Kišiček, stručne komentatorice političkih govora, o postojanju »loše političke retorike« u ovoj instituciji. Autorica opisuje hrvatski politički diskurs »u kojem ne nedostaje i osobnih uvreda i neprimjerenog rječnika i nekulturnog ponašanja (a koliko nedostaje dobre argumentacije, logičnosti i pripremljenosti ne treba ni spominjati)« (2021: 42).
Važnost bavljenja temom političkih govora i političke komunikacije najbolje se može opisati prijepisom jednoga političkog dijaloga. Primjer datira iz srpnja 2022. godine. U njemu zastupnik Zekanović u pojedinačnoj raspravi o ustavnim promjenama opozicijsku stranku »Možemo!« opisuje upotrebom metafore: »Ja Vam odgovorno tvrdim, i argumentirao sam i ponovit ću sada, da su oni glavni grobari referendumskih inicijativa u Hrvatskoj! Glavni grobari!«, na što mu zastupnica Benčić u žargonskoj maniri replicira: »Poštovani kolega Zekanoviću, da vi ne znate definirat' pojam žetončića, ozbiljno ne kužim (...) A Vaše ime i prezime u rječniku će stajati kao objašnjenje pojma žetončić (...)«.
U nastavku, rasprava u potpunosti prelazi na osobnu razinu, a zastupnici se počinju koristiti logičkom pogreškom ad hominem koja bi se mogla opisati i kao izravno vrijeđanje. Zastupnik Zekanović poručuje: »Poštovana kolegice Benčić, prvo mi je drago da ste barem u gornjem dijelu prikladno odjeveni, da niste došli i ovaj put u majici na špaline (...)«, na što mu zastupnica odgovara: »Osim što je to vrijeđanje, ja moram izrazit' već sad zabrinutost za Vašu opsjednutost bade kostimima, majicama na špaline i šta ste već sve ovdje nabrajali. Ja bih Vas molila da se obuzdate, ako zbog javnosti ako ništa drugo. A liječite se privatno.« Sabina Glasovac, javljajući se za riječ kako bi upozorila na povredu poslovnika, govori: »Bilo bi dobro kada biste ga Vi upozorili – kolegu Zekanovića, i objasnili mu da je u Hrvatski sabor važnije ponijeti mozak i kralježnicu, nego dugi par rukava«, dok zastupnik Zekanović odgovara kolegici Benčić: »Nemojte si laskati, niste moj tip!« (Internet TV Hrvatskog sabora, 2022: 5:56 – 6:03). Iako se po sadržaju tako ne čini, ovaj prijepis nije dijalog održan u nekoj zabavnoj emisiji, već segment saborske rasprave o izmjenama Ustava na 11. sjednici 10. saziva Hrvatskoga sabora. Kako je navedeno, odsječak rasprave temelji se na argumentacijskoj pogrešci ad hominem, a obiluje metaforama, žargonizmima i uvredama. I on nije izuzetak.
Od vrijeđanja zastupnica koje se proziva nakazama1 do različitih performansa koji se u izvode u Saboru, nedoličnih rasprava ima mnoštvo i one postaju sve kontroverznije. Slijedeći Kišiček koja smatra da percepcija javnosti o političarima kao kvalitetnim stručnjacima i sposobnim vođama proizlazi iz njihova načina komunikacije s oponentima, medijima i suradnicima (Kišiček, 2021: 42), ne čudi podatak kako je povjerenje javnosti u institucije zadnjih nekoliko godina izrazito nisko (Bovan i Baketa, 2022: 53).
Govornički incidenti kojima su skloni i predstavnici vlasti i opozicije umanjuju kredibilitet cijele institucije Hrvatskog sabora pred domaćom i stranom javnošću, a nije naodmet podsjetiti na to da »dobro govorno ponašanje u društvu ili govorni bonton slika je svakog čovjeka, njegova podrijetla, kulture, odgoja, a najvažnije njegova odnosa prema drugim ljudima« (Kišiček, 2014: 123). Ovakav diskurs pridonosi gubitku povjerenja građana u političke institucije i banalizaciji politike, a služi kratkotrajnim interesima medija. Kako zaključuju Omerbegović i Nadarević »[s]pektakl se dobro prodaje, a trgovina je u obostranom interesu i političarima i medijima« (2018: 300).
Kako bi se »zagreblo ispod površine« svakodnevnog političkog diskursa, ovaj se rad bavi upravo govorima političara. Budući da su sjednice Hrvatskoga sabora u cijelosti prenošene na javnoj televiziji, ali i dostupne u videozapisu i tekstualnom zapisu na internetu, one izmiču oblikovanju diskursa svojstvenom medijskim kućama. Zbog toga čine pouzdan materijal za analizu diskursa hrvatske političke scene i retoričkih osobina njezinih aktera.
Stoga, cilj je ovoga rada opisati suvremeni hrvatski politički diskurs kroz analizu zapisa političkih iskaza ostvarenih na sjednici Hrvatskoga sabora. U njemu se analiziraju stilska i retorička obilježja govora odabranih političara te njihovi načini uvjeravanja. Funkcije ostvarivanja figura i retoričkih sredstava promatraju se kroz sedam kriterija tekstualnosti te tri regulativna načela koja određuju komunikaciju tekstom autora de Beaugrandea i Dresslera. U radu se koriste i Ivasovi pojmovi mistifikacija i žargon kojima se opisuju sredstva prikrivanja nekomunikativnosti navedenih tekstova. Uzorak na kojemu je provedeno istraživanje odsječak je 10. sjednice X. saziva Hrvatskoga sabora, a politički su govornici odabrani prema stupnju njihove »popularnosti« među glasačima, koji je preuzet iz dostupnih istraživanja.
1. Određenje pojmova
1.1. Diskurs kao komunikacijski događaj i kao žanr
Sam pojam diskursa predmet je proučavanja mnogih disciplina. Van Dijk oprimjeruje različite pristupe svojstvima diskursa. Opisuje kako lingvisti proučavaju gramatičke strukture diskursa, analitičari razgovora analiziraju svakodnevne dijaloge dok se, primjerice, pragmatičari usredotočuju na govore činove te strategije uljudnosti (2006: 270). Autor, na tragu suvremene analize diskursa, zagovara interdisciplinarnu metodu proučavanja. Istovjetan »američki model« zagovara i Badurina smatrajući kako će se analiza diskursa »razmjerno broju motrišta s kojih se jezičnoj djelatnosti postupa – naći na najboljem putu da opiše mnogovrsnu, dinamičnu i složenu ljudsku jezičnu aktivnost« (2008: 87).
Kao što postoji mnogo metoda proučavanja diskursa, postoji i mnogo različitih definicija tog pojma. Van Dijk, u širem smislu, promatra diskurs kao komunikacijski događaj. On je složen, utemeljen u kontekstu te uključuje više društvenih aktera koji nose uloge govornika ili pisca, slušatelja ili čitatelja (ponekad i promatrača i slučajnoga slušatelja) te sudjeluju u konkretnom odvijanju komunikacijskog čina, dakle u njegovu vremenu, mjestu ili okolnostima. U užem shvaćanju, diskurs opisuje kao rezultat govornog čina, odnosno kao »izgovoreni ili napisani verbalni proizvod komunikacijskog čina« (2006: 263). Isti pojam koristi i kako bi »uputio na pojedinačne predmete ili znakove, tj. na jedinstvena zbivanja koja uključuju pojedinačne društvene aktere u konkretnoj inscenaciji i kontekstu« (ibid: 264), kao pojam kojim se upućuje na »apstraktne vrste« kao što su razgovori, članci, novinske vijesti (ibid: 265) ili pak kao naziv koji, uz dodavanje atributa, opisuje konkretne žanrove ili društvene domene, primjerice, politički ili akademski diskurs. Naziv diskurs ponekad se koristi i za opisivanje svih područja komunikacije i svih žanrova neke društvene zajednice, kulture ili društvenog razdoblja (zamjenjiv s nazivima formacija diskursa, diskurzivna formacija ili poredak diskurza) i time on, prema Foucaultovoj filozofskoj perspektivi, označava sustav ideja, odnosno ideologiju određenog razdoblja (ibid: 266–267).
I van Dijk i Badurina slažu se oko zastarjelosti razdiobe pojmova tekst i diskurs (van Dijk, 2006: 264; Badurina, 2008: 64). Badurina naglašava kako se
»i europska tekstnolingvistička misao i američka diskursna teorija kreću otprilike istim smjerovima, pa, na neki način, tupe oštri bridovi razlika između dvaju pristupa jezičnom fenomenu, jedno i dalje ostaje neupitno: bavljenja su jezičnom jedinicom najvišeg stupnja (hijerarhijski nadređenom rečenici, dakle nadrečeničnim jedinstvom) – izničući iz različitih i međusobno udaljenih znanstvenih tradicija – dovela do pojačana zanimanja upravo za jezičnu uporabu« (2008: 92).
Autorica smatra kako se bliskost tekstne lingvistike i analize diskursa ostvarila kroz otvaranje teksta prema situacijskom kontekstu čime se i pojam teksta približio pojmu diskursa (ibid: 88). Wilson, pak, percipira politički diskurs kao oblik diskursa koji ima obilježje političkog. U svojoj ga analizi, na tragu van Dijkova sagledavanja diskursa kao žanra, definira kao poseban tip diskursa koji postoji kao dio »formalnog/neformalnog političkog konteksta i političkih sudionika« (usp. i: Graber, 1981 u: Wilson, 2012: 199).
Ovim kratkim prikazom različitih shvaćanja pojmova diskurs i tekst željelo se ukazati na neujednačenost pojmovlja u postojećoj literaturi. Rad će se služiti pojmom diskursa na način kako ga opisuju van Dijk i Wilson. Politički diskurs će se definirati kao žanr, odnosno kao tip diskursa čiji je predmet promatranja politički kontekst i njegovi sudionici. Zbog pojmovnog razlikovanja, sam predložak analize – tekstualni zapis govora zastupnika na »Aktualnom prijepodnevu« preuzet iz fonograma, bit će prozvan tekstom, no važno je naglasiti kako se pri tome misli na jezik u uporabi, odnosno na zapis komunikacijskog procesa. Takvu perspektivu opisuje i Badurina navodeći kako »budući da je temeljna svrha jezika komunikacija, a ono čime komuniciramo uvijek jest tekst, tekst je realizacija jezika, sve što je izgovoreno ili napisano, odnosno »svaki primjer jezika, bez obzira na medij kojim se prenosi, u kojem smisao prepoznaje onaj koji zna taj jezik« (Haliday–Hassan, 1976. prema M. A. K. Halliday, 2004: 3 u: Badurina, 2008: 143–144).
1.2. Politika i retorika
Kišiček upozorava kako je ključ uspjeha vještog političara u njegovim komunikacijskim sposobnostima (2018: 9), stoga ne začuđuje što je upravo Atena u 5. stoljeću prije Krista, rodno mjesto i demokracije i retorike. Politički uspjeh i ostvarivanje ideja u skupštini ovisili su o govorničkim sposobnostima zastupnika. Osvještavanje važnosti govorničke vještine dovelo je do formiranja prvih profesionalnih učitelja i pisaca govora – sofista. Njihov nauk temeljen na dijalektici, odnosno osmišljavanju argumenata za i protiv različitih teza, uzrokovao je kreiranje negativnih konotacija vezanih uz govorništvo. Tomu su pridonijela i Platonove kritike. Smatrano je kako je tendencija prilagođavanja publici zapravo ulagivanje te kako je njihova naplata usluga poučavanja i pisanja govora nemoralna (ibid: 13–29).
Prema Aristotelu, zadatak retorike ostvaruje se u »sposobnosti teorijskog iznalaženja uvjerljivog u svakom datom slučaju« (1989: 5). On vrste govora razlikuje prema govorniku, slušatelju i temi govora, a kroz te odrednice prepoznaje politički, sudski i epideiktički govor. U političkom se govorništvu »ili na nešto podstiče ili se od nečega odvraća, jer uvijek jedno ili drugo čine ono što privatna lica savjetuju na njihovo osobno dobro, kao i oni što narod savjetuju na opće dobro« (ibid: 14). Prema Aristotelu, u političkom govoru glavni je argument upravo društveni probitak (Škarić, 2000: 13). On se u svojoj Retorici bavi načinima uvjeravanja, pri čemu ističe tri najvažnije metode. Etos je uvjerljivost i povjerenje koje govornik stječe na temelju svoga karaktera, patos je uvjerljivost koju govornik stječe pobuđivanjem određenih osjećaja u slušatelju, dok je logos dokazna vrijednost govora (Aristotel, 1989: 7–8). Opisana se persuazivna funkcija retorike, kako tvrde različiti autori (Škarić, 2000, Podboj 2011, Bagić 2012), i danas doživljava negativno »jer je od nje do manipuliranja ljudima govorničkom vještinom tek jedan korak« (Škarić, 2000: 9). Ivas, primjerice, smatra kako je u prirodi naše društvenosti da govornik ne teži otkrivanju svoje osobnosti i svog mišljenja, nego govorenjem želi kreirati »poželjnu sliku svoje osobnosti« (1988: 33).
No kako odvojiti težnju za uvjeravanjem slušatelja od manipulacije? Podboj se osvrće na ovu nejasnu granicu. Ona razliku vidi u kriteriju položaja primatelja poruke. Recipijenti su u slučaju persuazije slobodni vjerovati u ono što žele, dok se kod manipulacije primateljima poruke pridaje pasivna uloga u komunikaciji. Zbog toga ih nazivamo žrtvama manipulacije, a njihova podložnost manipuliranju ovisi i o kontekstu u kojemu poruka nastaje (2011: 126). Škarić pak smatra kako je manipulacija onemogućena u slučaju kada se ostvare određeni uvjeti kod govornika i slušatelja. Spominje suvremenog teoretičara J. Kopperschmidta prema kojemu, kako ne bi došlo do manipulacije, govornik mora pristati na ravnopravan odnos sa slušateljem, mora govoriti iz svog uvjerenja te jamčiti da neće primjenjivati nikakve kazne protiv slušatelja u slučaju da ga ne uspije uvjeriti. Također, slušatelj treba biti spreman na ravnopravan razgovor, na promjenu svoga mišljenja i na postupanje po novom uvjerenju (2000: 9–10).
Bagić suvremenu komunikaciju naziva »dobom paradoksa«. Zaključuje kako se retorika još uvijek smatra učenjem o manipulativnom govoru, ali je unatoč tome prisutna jaka retorizacija svih vrsta diskursa (2012: 8). Škarić pak smatra kako je jedini lijek za sprečavanje manipulacije upravo otkrivanje metoda kojima se ona postiže, odnosno naobrazba slušatelja kako bi se ostvarila ravnopravnost sudionika u diskurzivnom polju (2000: 8).
1.3. Komunikacija, stil i figure u političkom diskursu
Jedan od elemenata koji govoru pridaje uvjerljivost je, prema Aristotelu, i stil. Prepoznatljiv rječnik, tip rečenica i govorni ritam zajedno ovjeravaju govor. Ivas taj postupak opisuje kao »prizivanje starih svjedoka«, čime se prednjači pred razumskim zaključivanjem (1988: 73) i omogućuje uvjeravanje recipijenta.
Kovačević i Badurina jezičnoj kompetenciji pridodaju sposobnost jezične uporabe, odnosno komunikacijsku kompetenciju te stilističku kompetenciju. Komunikacijska kompetencija označava »sposobnost prilagođavanja iskaza (situacijskome) kontekstu i njime generiranu mediju, uvijek u skladu sa (socio)lingvističkim normama« (2001: 17), dok je stilistička kompetencija vidljiva u pojedinčevu poznavanju jezičnih potkodova. Autorice opisuju stilističku kompetenciju i kao sposobnost promjene navedenih kodova te vještinu govornika da »prepozna stileme u nekom tekstu i pravilno odredi stilski pasoš neke jezične jedinice« (Katnić-Bakaršić 2001: 69 u: Kovačević i Badurina, 2001: 17).
Iste autorice govoreći o stilskoj obilježenosti, odnosno neobilježenosti tekstova navode da »u području govora neutralnosti nema« (Kovačević i Badurina, 2001: 36). One smatraju kako se izvođenje stilski neobilježene mjere najčešće izvodi »nasilno« te kako ono ovisi o recipijentu. Naime, autorice naglašavaju da stilski dojam teksta ovisi o primateljevu dojmu neutralnosti, a neutralan se dojam obično ostvaruje onda kada se iskaz uklapa u recipijentov horizont očekivanja (ibid). Barthes, pak, težnju za neutralnim stilom, koji proziva neutralnim pismom, opisuje kao pokušaj da se jezik odvoji od sadržaja, pri čemu i takvo pisanje na svojoj formalnoj razini nosi poruku. Autor smatra kako »neutralnost pisma treba čitati kao želju pisca da ga se smatra nedužnim i čestitim« (Barthes 1985 u: Ivas, 1988: 80).
Govoreći o stilu, za razliku od Kovačević i Badurine koje se usredotočuju na recipijenta, Babok premješta fokus na govornika. Prema njezinu mišljenju govornici koriste stilske figure kako bi poantu prenijeli na začuđujuć i inovativan način (2020). Van Dijk i Ivas se, pak, usredotočuju na razotkrivanje ideologije koja stoji iza reprodukcije određenog stila. Van Dijk tako upozorava na manipulativan potencijal stila kao jednog od sadržaja političke komunikacije (2006), dok Ivas promatra žargonsku figuru kao jedan od načina manifestiranja pripadnosti i mistifikacije (1988).
Opisujući suvremene metode manipulacije, Van Dijk navodi kako se one sastoje od oblika kontrole misli kojih pojedinci nisu svjesni. Takva je prikrivenost omogućena suptilnim dijelovima diskursa – stilom, nadzorom nad temama, ili interakcijskim strategijama (2006: 367). Prema njemu, »leksički i gramatički stil jedno [je] od najočiglednijih sredstava koje govornici imaju da bi eksplicitno izrazili ili istančano naznačili ideološka mišljenja o događajima, ljudima i sudionicima«. Autor smatra i kako stilske, odnosno retoričke figure imaju specifične svrhe uvjeravanja na različitim strukturalnim razinama (ibid: 363).
Parafrazirajući Adornov Žargon autentičnosti, Ivas figuru promatra kao govornu shemu i tvrdi kako ona samim time predstavlja ograničenje. Potencijal za invenciju je ispunjavanje već postojećeg obrasca drugačijim sadržajem (1985: 52). Slično je i kod Genettea koji tvrdi kako je »figura uobičajeno odstupanje od uobičajnosti« (Ivas, 1988: 142) čime se kroz poznatu shemu predstavlja novi sadržaj. Ivas donosi zanimljiv pogled prema kojemu žargonske figure ili prepisane figure upućuju na drugost, očituju govor kao »govornu masku«, odnosno upućuju na njegov ideološki temelj (ibid: 93). Govoreći o figurama u političkom govoru, isti autor tvrdi kako je žargonska figura (jer politički govor promatra kao žargon) »potrošena poetska figura« koja se upotrebljava kako bi kreirala neodređenost i kako bi se kroz nju na afektivan način izrazile vrijednosti. Ona je, za razliku od standardnog izraza, ipak figura jer traži od recipijenata da razumiju više od onog što je doslovno izrečeno. »Oblik treba poslužiti kao potvrda istinitosti sadržaja; posebnost jezika kao zaštita« (ibid: 194–195). Upotreba figura tako podržava zatvorenost žargona jer semantički pomak koji figure proizvode, a koji je poznat samo unutar skupine, štiti tekst od eventualnog osporavajućeg tumačenja (ibid).
George Orwell u djelu Politika i engleski jezik iz 1946. zaključuje kako se govornim figurama ostvaruje nedorečenost, što je prema njemu, uz zastarjelost, najvažnije obilježje političkog žargona (Orwell, 1946. u: Zhao i Dong, 2010: 119). U djelu 1984. isti autor posebno oprimjeruje manipulativni potencijal etikete.2 Ivas etiketu definira kao ime koje odvraća od predmeta na koje bi se trebalo odnositi. Ona upućuje na vrijednosti, a ne na stvarnost, kreira nedorečenost te time mistificira sadržaj govora (1988: 200–201).
Naveli smo različite konceptualizacije toga što je stil i kako se on ostvaruje u tekstu. Dio autora naglašava manipulacijski potencijal oblikovanja poruke, dok drugi naglasak stavljaju na očuđenje i uljepšavanje poruke u svrhu uvećanja efikasnosti i efektnosti njezina primanja, onako kako te pojmove definiraju De Beaugrande i Dressler (1981. u: Badurina, 2008: 88). Važno je napomenuti da je upotreba figure obilježje prirodnog jezika, stoga ne proizlazi isključivo iz autorske intencije. Ipak, držimo da je za iscrpan opis važno opisati sve figure na koje nailazimo u analiziranu diskursu.
Dakle, tekst iznijet u političkom ili javnom diskursu uvijek je stilski obilježen, stoga treba nešto reći i o njegovu društvenu značenju. Badurina upućuje na kognitivističku perspektivu prema kojoj mentalne strukture, takozvani okviri, oblikuju način na koji pojedinci razumiju društvenu stvarnost. »Okvire saznajemo i pomoću jezika, jezik ih aktivira: riječi se naime definiraju s obzirom na konceptualne okvire.« (2008: 135). Autorica upozorava da promjena društvene stvarnosti povlači za sobom i promjenu jezika koji omogućuje doživljaj i stvaranje te stvarnosti, a smatra i kako isto vrijedi u obrnutom slučaju. Zbog toga zaključuje »kada se suprotstavljate drugom ne prihvaćajte njihov jezik jer njihov jezik povlači njihove okvire, a to sigurno nije ono što želite!« (ibid: 135).
1.4. Svrha analize političkog diskursa i njezina ograničenja
Van Dijk smatra da je važno analizirati diskurs zbog toga što on na osobit način omogućuje reprodukciju ideologija. Prema njegovu viđenju, pojedinci u društvenim interakcijama objašnjavaju, brane i legitimiraju svoje ideologije, a sve s ciljem usvajanja, promjene ili potvrde svojih uvjerenja što čine kroz sučeljavanja s drugim pojedincima (van Dijk, 2006: 260–262).
Prema Marcuseu, cilj ideologije je da društvene odnose koje zastupa prikaže prirodnima (1968. u: Ivas, 1988: 80).
Misaoni oblik omogućuje misaono kombiniranje, ali ga može i ograničiti. Kruti pojmovi i stabilna značenja mogu priječiti pristup izazovima pravog mišljenja – onome što nije lako smjestljivo u postojeće sheme. Smještenost mišljenja u obrasce potire svijest o potrebi novog graničenja ili, kako bi se izrazio Hayakawa, novog rasporeda na misaonoj mapi stvarnosti (Ivas, 1988: 18).
Još je Aristotel smatrao kako osjećaj pravednosti oblikuju interesi zajednice – uže ili šire. Primjerice, političari ne skreću pažnju svojega naroda na to da nije pravedno porobljavati druge narode upravo zato što se to za njih u tom trenu ne čini korisnim (1989: 31). Ivas stoga zaključuje kako se govorom oblikuje naše vrednovanje stvarnosti. Navodi kako snažan dojam zaključnosti koji nosi neka prosudba, čini taj izrečeni stav estetskim, a time i logički uvjerljivim. Vrijednost je za njega tek procjena smjestljivosti uvjetovana logikom, a ponajviše emocijama. Ono što može djelovati u postojećem sustavu poprima pozitivnu vrijednost, dok ono nesmjestljivo biva percipirano negativnim (1988: 23).
Način komunikacije u Hrvatskom saboru, ne samo da oblikuje naš doživljaj političke stvarnosti, već u vidu predloženih i odobrenih zakona i amandmana izravno utječe na kvalitetu našega života. Sučeljavanje političara utemeljeno u ideologijama jedan je od najvažnijih aspekata saborske rasprave o kojoj će biti riječi u ovome radu. U njemu će se opisati stil sučeljavanja koja bi se, u skladu s društvenim statusom institucije u kojoj se odvijaju, trebala temeljiti na jakim i koherentnim argumentima, spremnosti na dijalog, na prihvaćanje obrazloženih argumenata te bi uvijek trebala slijediti visoku razinu uljudnosti.
1.5. Tekst i ostvarivanje komunikativnosti teksta
Kako bismo objektivno vrednovali političke govore navedenih zastupnika, poslužit ćemo se De Beaugrandeovim i Dresslerovim pojmom komunikativnosti teksta. Naime, još je Aristotel zaključio kako glavna odlika stila treba biti jasnoća zbog toga što »nejasan govor ne može postići svoj cilj« (1989: 168).
De Beaugrande i Dressler smatraju da je svaki tekst komunikacijski događaj koji, da bi se mogao smatrati komunikativnim, mora ispunjavati sedam kriterija tekstualnosti. To su: kohezija, koherencija, intencionalnost, prihvatljivost, informativnost, situativnost i intertekstualnost (2010: 14–24). Autori navode kako, u slučaju da samo jedno od konstitutivnih načela ne bude zadovoljeno, tekst prestaje biti komunikativan. Takve nekomunikativne tekstove prozivaju ne-tekstovima (ibid.). Kišiček u svojim djelima upućuje na to da su politički govori često nekomunikativni. Navodi kako »[k]atkada možemo slušati i po nekoliko desetaka minuta govora ili iščitati cijelu karticu teksta nekog političara, a da nam nikako nije jasno što se, zapravo, želi reći« (2014: 16).
Osim navedenih konstitutivnih načela, De Beaugrande i Dressler opisuju i tri regulativna načela teksta – efikasnost, efektnost i primjerenost čija je zadaća kontrola komunikacije (2010). Prema Kišiček, jedno od retoričkih pravila je da »nema loše publike, samo lošeg, to jest, publici neprilagođenog govornika« (2018: 83). Ako je govorništvo »umijeće djelovanja na publiku«, govornik svoju publiku treba znati dobro procijeniti te joj prilagoditi svoj iskaz (ibid). Budući da se publika u ovome slučaju ne sastoji samo od zastupnika i ministara, već i od cijele hrvatske javnosti, tekstovi trebaju biti dovoljno službeni da se očuva odgovarajući ton rasprave, ali i dovoljno razumljivi i zanimljivi kako bi bili komunikativni većini hrvatskih građana.
Ivas, s druge strane, smatra kako cilj političke komunikacije nije komunikativnost. Autor smatra da Aristotelov stav kako »nejasan govor ne postiže cilja« vrijedi samo u slučaju kada znamo da je govornik doista želio biti jasan, ali mu to nije uspjelo. Politički govor opisuje kao mistifikatorski, a njegova se mistifikacija temelji na neskladu između očekivanja publike i namjere govornika. Naime, autor tvrdi da primatelj govora smatra kako je njegova svrha sporazumijevanje, dok on za govornika ima uporabnu vrijednost. Njime se »oponaša istinitost i iskrenost te prešućuju prave govornikove namjere« (1988: 33). On teži da uključi sudionika, ali to čini negiranjem njegove drugosti, odnosno njegova drugačijeg mišljenja te zavođenjem jezikom. On drugoga pokušava asimilirati i time ga potaknuti da se posve prikloni njegovu mišljenju. Prema Ivasu »[m]istificirani govor nije nužno neiskren ni namjerno lažan, budući da je sam govornik ovladan govornim oblikom te vjeruje u ispravnost onoga što govori. I on, međutim, mistificira jer reproducira i učvršćuje obrasce i tako zastire svijet i izbjegava istinski susret s drugima« (ibid).
Promatrajući dio saborske rasprave – Aktualno prijepodne kao skup tekstova koji kreiraju komunikacijsku situaciju pokušat će se utvrditi komunikacijska vrijednost tih tekstova, ali i same rasprave. Upotrebom pragmastilističke perspektive opisat će se način na koji korištenje pojedinih figura utječe na komunikativnost iskaza ili mistifikaciju argumentacijskih pogrešaka.
1.5.1. Konstitutivna i regulativna načela teksta
U nastavku se donosi kratko obrazloženje pojedinih konstitutivnih i regulativnih načela teksta prema De Beaugrandeu i Dressleru.
Kohezija kao konstitutivno načelo obuhvaća površinsku strukturu teksta – riječi koje su međusobno povezane ovisno o standardnim jezikom propisanim obrascima povezivanja (gramatičkim pravilima). Pogreške u gramatičkim pravilima mogu uzrokovati polisemiju i nerazumijevanje, no recipijenti takve pogreške često isključuju što svjedoči o interakciji kohezije i ostalih kriterija tekstualnosti (2010: 14).
Koherencija je povezanost rečenica unutar teksta i nastaje kao rezultat misaonog procesa govornika. Ostvaruje se »leksičkim i semantičkim sredstvima (zamjenicama, glagolskim vremenima, leksičkim vezama, ponavljanjima rečeničnih struktura, komparacijama i supstitucijama, rečeničnim veznicima, odnosno konektorima itd.)« (usp. de Beaugrande i Dressler, 1981 u: Badurina, 2008: 88–89). Koherenciju autori prepoznaju kao subjektivan proces zbog toga što se ona oslanja na sposobnosti sudionika komunikacijskog procesa da prepoznaju logičke i značenjske veze između iskaza. Te veze nisu uvijek eksplicitno navedene, odnosno one se ponekad »ne aktiviraju izrazima u površinskoj strukturi« (de Beaugrande i Dressler, 2010: 16), već često ovise i o ostalim tekstualnim elementima kao što je kontekst. Badurina tako tvrdi da »smisao teksta izrasta iz veza između tekstualnog i izvantekstualnog svijeta« (Badurina, 2008: 89–90).
Zbog toga je za razumijevanje smisla uvjetovanog kontekstom važno upozoriti i na nesklad između rečeničnog značenja i govornikova značenja, čime se širi pojam konteksta. Naime, autorica upozorava kako kontekst ne obuhvaća samo jezični kontekst, odnosno prethodne iskaze, već i »sudionike komunikacijskog čina, odnose među njima, iskustvo, ciljeve te socijalni i psihološki okvir komunikacijskog čina« (Cruse, 2006: 136 u: Badurina, 2008: 24). Zbog dinamičnosti razgovorne komunikacije između sugovornika važno je obratiti pažnju na kontekst upravo zato da bi se iskaz mogao interpretirati na primjeren način i onda kada se »surečenično okružje (jezični kontekst) pokazalo krajnje nepouzdanim i manjkavim (katkad i besmislenim)« (Badurina, 2008: 24–25). Važnost razumijevanja konteksta bit će posebno vidljiva u poglavlju naslovljenom Salama taktika u kojemu je vidljivo kako govornici koriste ideologem »salama taktika« te kroz iskaze koji su naizgled nekoherentni i besmisleni kreiraju jezičnu igru i svoj slang unutar rasprave.
Intencionalnost, kao naredno konstitutivno načelo teksta, označava težnju govornika za kreiranjem organiziranog teksta te za postizanjem komunikacijskih ciljeva. Ona je u komunikacijskom činu povezana s prihvatljivošću. Prihvatljivost je recipijentova sposobnost prepoznavanja kohezivnog i koherentnog teksta te prihvaćanje teksta kao poruke, neovisno o mogućim komunikacijskim smetnjama (de Beaugrande i Dressler, 2010: 19–20). »Prihvatljivost će teksta naime ovisiti o vrsti teksta, o postavkama društvene i kulturne zajednice, ali i o poželjnosti cilja koji se njime želi ostvariti« (Badurina, 2008: 90).
Načelom informativnosti smatra se izmjena očekivanih i neočekivanih, odnosno poznatih i nepoznatih tekstualnih elemenata. Autori upozoravaju kako je procesuiranje visoko informativnih poruka napornije od procesuiranja poruka koje su manje informativne, ipak, utoliko je i zanimljivije. Tekstovi niske informativnosti mogu uzrokovati neprihvaćanje poruke ili dosadu, dok oni visoke informativnosti mogu postati nekomunikativnima. Naime, koherencija uvijek zahtijeva određen stupanj ponavljanja (de Beaugrande i Dressler, 2010: 21).
Već je bilo riječi o odnosnu teksta i konteksta, a načelo situativnosti se odnosi na razinu prilagođenosti teksta situaciji u kojoj se on pojavljuje, odnosno načinu na koji tekst odgovara izvanjezičnom kontekstu. Načelo intertekstualnosti osvještava odnos teksta s drugim tekstovima, odnosno recipijentovu potrebu za poznavanjem korpusa tekstova s kojima ga on povezuje. Razumijevanje odnosa teksta s drugim tekstovima omogućuje potpuno razumijevanje njegova smisla (Badurina, 2008: 89–91).
Regulativna načela teksta omogućuju kontrolu komunikacije. Efikasnost opisuje lakoću proizvodnje i recepcije teksta, odnosno stupanj napora pošiljatelja i recipijenta poruke da informacija bude jasno prenesena. Efektnošću teksta opisuje se jačina dojma koji tekst proizvodi u primatelju, dok primjerenost teksta govori o tome je li tekst primjeren okolnostima i tekstualnim standardima (usp. De Beaugrande i Dressler, 1981. u: Badurina, 2008: 91–92).
1.5.2. Mistifikacija i žargon autentičnosti
Slijedeći Ivasovu premisu kako cilj političkih tekstova ili govora nije komunikacija, već mistifikacija, treba se osvrnuti i na načine kojima se ona ostvaruje kako bismo uspješno opisali funkcije nekomunikativnih tekstova. Autor smatra da se mistifikacija pojavljuje ondje gdje govorenje služi izvangovornoj svrsi, a ne poetiziranju. Naime, funkcija mistifikacije je, bez objašnjenja ili odobrenja sudionika komunikacije, zapovjediti neki smjer, a to se čini kategorizacijom, pozivanjem, pitanjem, zapovijedanjem, imenovanjem i izražavanjem vrijednosti. Česta metoda manipulacije ostvaruje se kada se govorom ukida smisao, odnosno kada se u govoru gomila tema u sličnim oblicima i značenjima, bez reme. Naime, kako bi postigao svoje učinke govor se mora činiti istinosnim. Zbog toga se politički govor (kao i svi ostali tipovi govora koje on inkorporira)3 ukrašava, odnosno oblikuje u skladu sa zahtjevima ovjerenim tradicijom. Time stil zasjenjuje tekst i njegov sadržaj. Ivas objašnjava kako se ovaj »efekt zasniva na mogućnosti da se oblik osamostali nakon što ga se izdvoji iz izvornog konteksta, pa ga se upotrebljava kao pokazatelja bivših njegovih sadržaja« (1988: 36). Tako se kreira žargon autentičnosti, odnosno »ideologija koja govor apstrahira od svakog posebnog sadržaja« (Adorno, 204 u: Ivas: 1988: 84), koji je posebice prisutan u političkom žargonu.
2. Metodologija i ograničenja analize
2.1. Cilj rada
Badurina razlikuje javni i privatni diskursni tip. Javni tip raslojava po funkcionalnosti, a vodi se kriterijima javnosti komunikacije i komunikacijskih uloga koje sudionici preuzimaju. Smatra kako jezik političke komunikacije spada u javni diskurs u užem smislu te je on time podložan javnoj verifikaciji i kritici. Budući da je usmjeren svima – javnosti, on teži demokratičnosti koja bi se trebala ostvariti kroz govornikovu intenciju da različitom slušateljstvu omogući razumijevanje i prihvaćanje poruke (2008: 119–120). Usmjerenost javnog diskursa najbolje opisuju Kovačević i Badurina tvrdeći kako je javni govor demokratičan zbog toga što »nastoji doseći i najudaljenijeg recipijenta« (2001: 25). Svako je diskurzivno polje, pa tako i političko, iznimno raznoliko, neujednačeno i bogato, a u nekim slučajevima čak i konfliktno. Autorice tvrde kako na njega utječe svaki govornik koji se njime kreće. Zaključuju kako »sve spomenute jezične pojave postaju legitimnim predmetom istraživačkog interesa s obzirom na njihov potencijalan, sporadičan ili stvaran formativni učinak« (ibid: 26–27).
U radu se stoga priklanjamo mišljenju autorica da svaki govornik, posebno u govoru koji ima obilježje javnog, utječe na polje diskursa. Zbog toga smatramo da je važno analizu provesti induktivnom metodom, dakle počevši od načina na koji pojedini govornici svojim stilskim osobnostima pridonose općem tonu rasprave.
Kako se analiza ne bi svela na puko nabrajanje stilskih figura i argumentacijskih potkrepa ili pogrešaka, tekst će se analizirati i kritički. Preduvjetom za kritičku analizu diskursa Fairclough smatra višerazinsku analitičnost: »deskriptivnu – onu koja se zadržava na formalnim osobinama teksta, interpretativnu – koja objašnjava odnose između teksta i interakcije te eksplikativnu – koja objašnjava odnose između interakcije i društvenog konteksta« (1989. u: Podboj: 2011: 128). Podboj objašnjava kako je puka deskripcija ostvaraja jezične manipulacije besmislena ako ju ne slijedi interpretacija i objašnjenje tih pojava (2011: 128). Iz tog se razloga u analizi, uz opis stilskih figura, problematizira i način, odnosno svrha njihova korištenja u tekstu.
Istraživanje se temelji na pojmovima komunikativnosti i mistifikacije. Prva teza zasniva se na de Beaugrandeovu i Dresslerovu konceptu po kojemu tekstovi teže komunikativnosti. Zbog toga se u radu opisuje funkcionalnost retoričkih sredstava i figura u ostvarivanju sedam kriterija tekstualnosti te u ostvarivanju tri regulativna načela teksta. Druga teza temelji se na Ivasovoj premisi prema kojoj politički govori ne teže komunikativnosti, već mistifkaciji prema njegovu razumijevanju tog pojma. Slijedeći autorovu premisu opisuje se kojim se retoričkim sredstvima i figurama ostvaruje »mistifikacija« u tekstu. Opis svih spomenutih pojmova može se naći u poglavlju Određenje pojmova.
Rad će se, dakle, usredotočiti na opis stilskih i retoričkih obilježja govora odabranih političara te na njihove načine uvjeravanja. Stoga, cilj je rada opisati suvremeni hrvatski politički diskurs kroz analizu zapisa političkih iskaza ostvarenih na sjednici Hrvatskoga sabora. Predložak na kojemu će se temeljiti opis je tekstualni zapis segmenta 10. sjednice X. saziva Hrvatskog sabora zvan Aktualno prijepodne.
2.2. Jedinica analize – Aktualno prijepodne
Aktualno prijepodne, kako je objašnjeno na službenim stranicama Hrvatskog sabora, je »mehanizam parlamentarne kontrole izvršne vlasti«, odnosno vrijeme kada saborski zastupnici usmeno postavljaju pitanja Vladi Republike Hrvatske. Održava se na početku svake sjednice Sabora nakon utvrđivanja dnevnog reda, a prije prelaska na daljnju raspravu (Sabor.hr). Kišiček i Stanković navode kako su saborske rasprave najburnije u vrijeme Aktualnog prijepodneva te kako tada zastupnici kreiraju svoje male političke govore (2014: 12). Autori opisuju kako predstavnici Vlade na pitanja odgovaraju opsežno, često koristeći mutatio controversiae, odnosno promjenu teme (ibid.) što će biti vidljivo u analizi govora.
U Poslovniku Hrvatskog sabora navedeno je kako prilikom Aktualnog prijepodneva svaki zastupnik može postaviti jedno pitanje koje mora biti kratko i jasno formulirano kako bi se na njega moglo odgovoriti odmah i bez pripreme. Svaki zastupnik ima dvije minute za postavljanje pitanja, dok članovi Vlade ili njen predsjednik na njega odgovaraju govorom koji ne može biti dulji od četiri minute. Neposredno nakon odgovora na pitanje zastupnik ima pravo na repliku u kojoj može izraziti svoj stav prema kvaliteti odgovora članova Vlade i ona može trajati do dvije minute. U slučaju nezadovoljstva odgovorom, zastupnik može tražiti naknadno dostavljanje pisanog odgovora na pitanje. Ostali zastupnici nemaju pravo replicirati na navode koji su izneseni u zastupničkom pitanju nekog zastupnika ili na odgovore članova Vlade. Prema Pravilniku je propisano i da zastupnici postavljanje pitanja trebaju najaviti najmanje dvadeset i četiri sata prije početka sjednice. Najave pitanja trebaju sadržavati ime i prezime zastupnika koji pitanje postavlja, naznaku kome je ono upućeno te naznaku područja na koje se pitanje odnosi (Poslovnik Hrvatskog sabora, čl. 132–139).
Segment Aktualno prijepodne odabran je kao jedinica analize zbog njegove tematske raznovrsnosti, točnije zbog činjenice da u njemu svaki zastupnik ima mogućnost ministrima postaviti pitanje o aktualnom problemu o kojemu je informiran, koji mu je tematski blizak i koji je dio njegove osobne sfere interesa. Iz toga proizlazi pretpostavka kako zastupnici pri kreiranju pitanja ulažu svojevrstan napor u osmišljavanje najboljeg načina za izlaganje problema i za ukazivanje na njegovu važnost, ne samo ministrima kojima pitanje postavljaju, već i cjelokupnoj javnosti. S druge strane, ministri su upoznati s područjem koje tematizira pitanje što im omogućuje anticipiranje pitanja, ali i pripremu odgovora. Analiza takva političkog govora prednjači pred analizom političkih govora dostupnih u medijima zbog pristupačnosti teksta koji se analizira, a koji je prenesen u gotovo neizmijenjenom obliku čime se umanjuje subjektivno prenošenje iskaza koje interferira u, primjerice, publicističkim tekstovima.
2.3. Fonogram
Prije provođenja same analize reći će se nešto i o predlošku iz kojega su tekstovi preuzeti. Naime, potpuni opis govornika zahtijeva bavljenje njihovim fonetskim i fonološkim osobitostima, mimikom i gestikulacijom što bi mogla biti zanimljiva tema za daljnje istraživanje. Budući da se ova analiza fokusira isključivo na stilske i retoričke osobitosti, zapisani tekst predstavlja kvalitetan predložak za analizu. Stoga su tekstovi zastupnika preuzeti iz dokumenta koji Informacijsko-dokumentacijska služba Hrvatskog sabora naziva »fonogram«. Fonogram je u ovome slučaju transkript sjednice, odnosno zapis usmenog govora zastupnika.
Iako su pojedine odluke zapisivača o transkripciji govora zastupnika dvojbene, iskazi će se u cijelosti prenijeti onako kako su zabilježeni u navedenom dokumentu. Uočeno je kako dokument vjerojatno nije lektoriran, a odluke o pravopisnoj organizaciji teksta prepuštene su zapisničaru ili zapisničarki. Ipak, smatramo kako eventualne pravopisne i gramatičke pogreške ne utječu značajno na cilj ove analize, stoga držimo da je navedeni dokument u svom autohtonom obliku odgovarajući predložak za analizu. Dokument je uvršten u priloge.
2.4. Ograničenja rada, odabrani govornici i njihovi tekstovi
Kao što Wilson upozorava, pri analizama političkih govora postoji potreba za kreiranjem »ravnoteže između lingvističke analize i političkog komentara« (2012: 201). Autor primjećuje kako bi analize političkog diskursa trebale osvijestiti svoju inherentnu političnost te se usredotočiti na uparivanje i pomirenje jezičnog, ali i semiotičkog, odnosno društvenog ili kontekstualnog pogleda na svoj predmet istraživanja (ibid: 212–213). Van Dijk, isto tako, upozorava na to da je i sama analiza diskursa oblik političke analize, obrazlažući kako mogućnost kontrole javnog diskursa povlači za sobom i mogućnost kontrole javnog mišljenja (1998: 44).
Usprkos tome što je ova analiza inherentno politička i zbog toga što se njezina političnost, a zasigurno i određena razina subjektivnosti ne može izbjeći, u radu se tome pokušalo »doskočiti« upotrebom jasno određenih teorijskih koncepata i reprezentativnim uzorkom. Naime, za analizu su odabrani tekstovi govornika različitih političkih pozicija. Odabrani su govornici koji su u mjesecima nakon odvijanja rasprava u istraživanjima proglašeni najpopularnijim političarima (Gregoret, 2022; Vrdoljak, 2022).4 Ipak, zbog ograničenja analize na jedan segment rasprave, treba naglasiti i kako nekoliko popularnih političara nije bilo prisutno na navedenoj raspravi. Oni su zamijenjeni zastupnicima istog kluba, a zbog težnje za jednakom razdiobom spolova u analizi, uključene su i dvije zastupnice većih političkih klubova.
U analizu, stoga, ulaze tekstovi ovih govornika: premijera Andreja Plenkovića, ondašnjeg ministra financija Zdravka Marića, zastupnice Marije Jelkovac (Klub zastupnika Hrvatske demokratske zajednice), zastupnice Katice Glamuzine (Klub zastupnika Socijaldemokrati), zastupnika Peđe Grbina (Klub zastupnika socijaldemokratske partije Hrvatske), zastupnice Marije Selak Raspudić (Klub zastupnika MOST-a), zastupnika Mire Bulja (Klub zastupnika MOST-a), zastupnika Ivana Penave (Klub zastupnika Domovinskog pokreta), zastupnice Sandre Benčić (Klub zastupnika zeleno-lijevog bloka) te zastupnice Marijane Puljak (Klub zastupnika Centra i Građansko-liberalnog saveza). Prije analize govora pojedinog govornika citiran je tekst koji se analizira, a govornici su poredani prema redoslijedu govorenja.
3. Stilistika i retorika govora na Aktualnom prijepodnevu
3.1. Zdravko Marić – strategija eufemizacije
Tekst ministra odgovor je na pitanje zastupnice Vesne Vučemilović.
Hvala lijepo poštovani predsjedniče Sabora, poštovane kolegice i kolege, cijenjeni zastupnici i zastupnice. Prije svega evo obzirom da se prvi puta vidimo da zaželim sve najbolje, uspješan rad u 2022. godini, prije svega puno zdravlja. Poštovana zastupnice hvala vam na pitanju. Porezna politika mislim da se u Hrvatskom saboru jako proteklih godina raspravljala i to je dobro, porezna reforma i svi ovi krugovi poreznog rasterećenja otvorili su čitav niz tema i ja mislim da možemo i danas konstatirati da je učinjeno jako puno i dobroga prije svega na rasterećenju gospodarstva i građana bilo u segmentu izravnog oporezivanja, bilo u segmentu neizravnog oporezivanja između ostalog u koji spada i porez na dodanu vrijednost koji ste sada upravo i spomenuli. Dakle, na jednoj od zadnjih sjednica Vijeća EU krajem prošle godine donesena je odluka, odnosno usklađena su sva stajališta da je otvorena ova mogućnost koju ste i vi spomenuli da se sada malo proširuju mogućnosti zemljama članicama po pitanju sniženih stopa poreza na dodanu vrijednost. Kako je i to kada je objavljeno odnosno sam sam osobno sudjelovao u tim raspravama i donošenju i tad smo rekli da u Vladi ćemo sigurno to uzeti u obzir, ali staviti i u kontekst kompletnog okvira i porezne politike što smo do sada učinili, trenutnih okolnosti i izazova, ali i pogleda prema naprijed. Tako da PDV u svakom slučaju neće biti zanemaren u nekakvim našim idućim koracima. Koje mjere konkretno će biti o tome ćemo naravno izvijestiti i Hrvatski sabor, a i javnost kada za to bude i trenutak bilo da govorimo o ovim trenutnim okolnostima, bilo da govorimo o nekakvim pogledima u budućnost. Ja ću vas podsjetiti da u programu Vlade koji je bio zapravo izborni program za ovaj drugi mandat, a isto tako i ušlo je u program Vlade između ostaloga i mjera sa kojom smo predvidjeli nastaviti i daljnje rasterećenje u smislu poreza na dodanu vrijednost spuštajući opću stopu PDV-a na sniženu za sve ostale prehrambene artikle. Koja je zapravo bila naša osnovna namjera i sa prvim izmjenama u sustavu poreza na dodanu vrijednost i zapravo pokušati doprijeti upravo do između ostaloga kategorija stanovništva i naših sugrađana koje ste i spomenuli da li umirovljenika, da li naših građana, dakle radnika koji ostvaruju ispod prosječna primanja kojima izmjene poreza na dohodak bilo stopa, razreda, osobnih odbitaka ne mogu učiniti nekakvu korist obzirom da niti nisu u tim škarama, dakle zbog na žalost visine primanja bilo mirovine, bilo dohotka niti ne ulaze u te škare, nego da se posredno kroz snižavanje stope poreza na dodanu vrijednost utječe na snižavanje cijena koje bi onda upravo u artiklima koji su u njihovim košaricama relativno više zastupljeni dovele do toga da dođe i do posebnog rasta njihovog raspoloživog dohotka. Međutim, iskustva koja smo do sada imali su više nego jasna. Dakle, kod snižavanja stope recimo poreza na dodanu vrijednost na električnu energiju, odvoz smeća i slične komunalije mislimo da se možemo složiti da je došlo i do opravdanog i pravog snižavanja cijene upravo za taj iznos snižavanja PDV-a, međutim situacija nije u potpunosti rezultira što smo u konačnici i sami bili u potpunosti svjesni kod recimo svježeg mesa, svježe ribe, voća, povrća, jaja gdje naravno nije porez na dodanu vrijednost jedina kategorija koja utječe na ukupnu cijenu. U svakom slučaju ja bih rekao da je uzevši u obzir trenutne okolnosti koje ste spomenuli bilo da što se tiče energenata, plina, struje, pogonskih goriva i sličnih sve je to nešto što promišljamo. Znate i sami da smo do sada također poduzimali određene mjere, a isto tako u razdoblju koje je ispred nas poduzet ćemo dodatne mjere. Porezna politika je jedan od segmenata tog paketa o kojemu govorimo. Hvala lijepo.
(Aktualno prijepodne, 2022: 6)
Ministar Marić odgovara na pitanje zastupnice Vesne Vučemilović o uvođenju nulte ili snižene stope PDV-a na osnovne prehrambene proizvode. Govor započinje pozdravom, čestitkom i izražavanjem zahvale na pitanju. Tim postupcima, koristeći se strategijama uljudnosti, preuzima kontrolu nad komunikacijom te ju održava na pristojnoj razini. Iako se njegova argumentacija kosi s kritikom koju iznosi zastupnica, on održava kooperativnost u komunikaciji. Ministar koristi više metoda kojima postiže prividnu suradnju: oslovljava zastupnicu kada se referira na njezine riječi (»koji ste sada upravo i spomenuli«), koristi modalne izraze subjektivnosti (»mislim«) te populističke modalne izraze (prema Škariću) ili nazovi-argumente (prema Ivasu 1988) »mislimo da se možemo složiti« ili »znate i sami«. Potonjim izrazima povlađuje primateljima poruke postavljajući se na njihovu stranu, te im sugerira da se slažu s njegovom argumentacijom, dok pojačavanjima (»ja ću vas podsjetiti«) kreira autoritet u komunikaciji.
Ministar izbjegava odgovor na pitanje koristeći argumentacijsku pogrešku red herring kojom prebacuje svoj iskaz na sličnu temu – govori o prošlosti, odnosno o svemu što je do toga trenutka učinjeno kako bi se građanima poboljšao financijski status kroz izmjenu porezne politike. Krivnju za neuspjeh poreznih izmjena na koje se poziva relativizira korištenjem zamjenica i glagola u 2. licu množine čime ostvaruje difuziju odgovornosti, dok 1. lice jednine koristi kada svoju argumentaciju želi učvrstiti vlastitim etosom (»ja sam pristustvovao«). Uljudnost u komunikaciji ali i mistificiranje odmicanja od teme postiže figurama i tropima. Među njima se posebno ističe eufemizam.
Eufemizam je figura misli koja se definira kao »ublaženi izraz koji zamjenjuje vulgarizam ili riječ koja označuje kakvu opasnu, šokantnu i neugodnu pojavu« (Bagić, 2012: s.v. eufemizam). Njezino je najvažnije obilježje odustanak od obavijesnosti. Različiti autori uočavaju višestruke funkcije ove figure, a kroz njezinu je upotrebu izrazito uočljivo kako govornik bira izraz ovisno o govornoj situaciji, vrsti komunikacije i jezičnom registru u kojemu se ona odvija (Bagić, 2012: s. v. eufemizam). Primjerice, u mnogim diskursima sudionici komunikacije sporazumno koriste eufemizam kako bi se lakše suočili sa zastrašujućim pojavama koje opisuju (Anić, 1994 u: ibid), čime je uzrok korištenje ove figure »strah pred zlokobnim koji poistovjećuje riječ i stvar« (ibid). Primjer ovakva korištenja eufemizma u političkom govoru je sintagma »građani s ispodprosječnim primanjima« kojom se prešućuje korištenje jakih leksema poput riječi »siromaštvo«.
Eufemizacija je u iskazu ministra Marića prisutna kroz iskaze kao što su, primjerice: »sada [se] malo proširuju mogućnosti zemljama članicama«, »sigurno to uzeti u obzir«, »mislimo da se možemo složiti«, »situacija nije u potpunosti rezultira[la]« i drugim. Razlozi izbjegavanja korištenja izravnog ili eksplicitnog jezika u političkom diskursu najčešće su pragmatički, a detaljno ih nabraja Chen. Autor navodi kako su govornici primorani prilagoditi iskaz onda kada postoji potreba za slijeđenjem principa pristojnosti, kada postoji socijalna distanca između sudionika koja se kreira kroz njihov društveni status, razliku u godinama i spolu, cjelokupnoj relativnoj moći sudionika razgovora te o odnosu prava i obveza.5 (Chen, 2010: 147–150).
Indirektan govor ministra Marića omogućuje održavanje harmoničnog odnosa među sudionicima komunikacije i time čini komunikaciju primjerenom. Također, ministar koristi eufemizam u funkciji prikrivanja istine, odnosno mistifikacije. Naime, Katnić-Bakaršić kritički upućuje na to da se eufemizmima pokušava prikriti »suština pojave« (2012: 24), a slično zaključuju i Zhao i Dong koji smatraju da korištenje eufemizama odražava nakanu političkih vođa da skrenu pozornost javnosti s određenih tema. Navode kako političari »takvim izražavanjem pokušavaju kontrolirati učenje ljudi o svijetu kao i prijenos informacija«. Najčešće korištena metoda eufemiziranja je zamjena specifičnih značenja općima. Tako ministar Marić govoreći »situacija nije u potpunosti rezultira[la]« ublaženo kazuje kako porezna politika nije ispunila planirane ciljeve, želeći umanjiti odgovornost donositelja odluka, ali i negativan dojam proizašao iz neuspjeha koji mora priznati. Prema autorima, često je i zamjenjivanje hiponima hiperonimima u službi eufemizacije. Tako ministar Marić spominje kako »se sada malo proširuju mogućnosti zemljama članicama«, umjesto izravnog kazivanja kako se ta mogućnost otvorila i Hrvatskoj, zemlji članici koja je predmet pitanja. Treća metoda koju spominju autori je korištenje neutralnih ili pohvalnih leksičkih jedinica umjesto pogrdnih. U analiziranom tekstu takav bi primjer bila fraza »radnika koji ostvaruju ispod prosječna primanja« koju, kako je spomenuto, koriste mnogi političari kako bi referirali na građane s niskim primanjima, odnosno siromašne građane.
Još jedna figura kojom ministar kontrolira prijenos informacija je batologija, a iskaz sadrži i mnoštvo pleonazama.6 Batologija je postupak »kojim se gotovo istim riječima opetuje već rečeno, prazan diskurz koji poseže za obiljem općenitih pojmova i formulacija« (Bagić, 2012: s. v. batologija). Ona se ostvaruje nizanjem bliskoznačnica te ponavljanjem istog sadržaja. Ovakvo ponavljanje iskazu oduzima uvjerljivost i snagu, a često se pojavljuje u političkom diskursu zbog želje političara da prešute osjetljive informacije ili da izbjegnu konkretne odgovore, kao što je primjetno u primjeru zastupnika Marića. Njome on proširuje svoj iskaz, odnosno prividno argumentira bez da iskaže išta sadržajno novo. Time umanjuje informativnost teksta, ali i efektnost prenošenja poruke.7 Batologijom se zastupnici počesto koriste i zbog pomanjkanja govorničkog umijeća, što će biti vidljivo u nekim narednim primjerima. Naime, ministar u svojemu iskazu nekoliko puta ponavlja i obrazlaže iste teme – kako se porezna politika već raspravljala, kako prijašnja reforma nije bila funkcionalna i kako će se o novim odlukama i dalje raspravljati. Primjetno je i ministrovo »gomilanje«, odnosno ponavljanje vremenskih odrednica. Primjerice, govoreći o poreznim politikama, ministar nekoliko puta ponavlja kako će se ona ponovno razmatrati u budućnosti, koristeći sinonimne izraze (»pogled prema naprijed«, »idućim koracima«, »pogledima u budućnost«, »u razdoblju koje je ispred nas« i slično). Govornik tako istu temu provlači kroz različite izraze, pri čemu nam uskraćuje »reme«, odnosno tražene nove informacije, uz objašnjenje kako će se one obznaniti kada za »to bude i trenutak«.
Kroz figuru misli – gradaciju, ministar otkriva kako se o poreznoj politici razmišljalo, kako se radi na njoj i kako će o njoj detaljnije govoriti u budućnosti. Gradacija je »postupno pojačavanje ili ublažavanje kakve predodžbe, emocije, misli ili ideje nizanjem značenjski bliskih izraza.« (Bagić, 2012: s. v. gradacija). Gradacijski niz sastoji se od najmanje triju riječi, sintagme ili rečenice koje sadrže istu značenjsku jezgru. Razlikujemo uzlaznu ili silaznu gradaciju, odnosno klimaks ili antiklimaks. Uzlazna gradacija ostvaruje se kroz postepeno pojačavanje izraza, dok se silazna gradacija ostvaruje kao njegovo ublažavanje. Gradacija u diskursu oslikava izraz, širi ga, a njome se može i predočiti slijed razvoja nekog događaja (ibid.). U iskazu zastupnik isprva podcrtava kako je sudjelovao u raspravama i donošenju porezne politike, a potom naglašava i implementaciju te stavke u trenutne rasprave. Iskaz kulumnira obećanjem da tema neće biti zanemarena u narednom periodu. Ovime ministar daje dojam kontinuiteta bavljenja poreznom reformom, a upornim ponavljanjem gradacije čini da slušatelj, kroz tekst u kojemu nisu argumentirani konkretni planovi, stekne i ponese dojam procesualnosti – kako se o poreznoj politici neprestano razmišlja i raspravlja te kako se u njoj poduzimaju konkretne mjere.8
Ministar nastavlja govoriti o prethodnom pokušaju snižavanja stope PDV-a i njegovim pozitivnim i negativnim učincima pri čemu koristi akumulaciju. Pomoću ove figure konstrukcije on pojašnjava svoj iskaz. Akumulacija je »gomilanje značenjski bliskih pojedinosti kojima se razvija temeljna misao ili emocija« ili pak »pomno prikazuje prizor, predmet ili situacija« (Bagić, 2012: s. v. akumulacija). Nabrajajući proizvode kod kojih nije došlo do očekivanog snižavanja cijene smanjenjem PDV-a, ministar oslikava svoj iskaz te ga čini razumljivijim široj populaciji koja ne razumije ekonomsku terminologiju. Time, naizgled, uvećava efikasnost razumijevanja iskaza, ali ga i proširuje. Tako se recipijentu može činiti da je rekao mnogo, dok zapravo nije iznio nove informacije.9 »Tipična glomazna rečenica-labirint obrambenog govora otežava pristup uljezima, a istovremeno govorniku priskrbljuje slavu tvorca labirinta« (Ivas, 1988: 231).
Govornik svoj iskaz temelji i na nizanju korekcija10 i refraziranju iskaza. Korekcija je, prema Bagiću »popravljanje upravo rečenog s ciljem da misao bude što preciznije iskazana« (2012: s. v. korekcija). Opisuje se kao posebna forma antiteze, a njome se olakšava stiliziranje usmenog govora te demonstrira elokvencija govornika. Iako treba služiti pojašnjavanju, u navedenom tekstu ona pojedine iskaze čini manje razumljivim, odnosno umanjuje koherentnost teksta. Naime, ministar Marić ovu figuru koristi ekstenzivno, njome zasićuje iskaz što posljedično umanjuje komunikativnost teksta, prikriva njegov manjak sadržajnosti i mistificira poruku.
Zaokruženost teksta, slijeđenje argumentacije, upotreba modalnih izraza te poentiranje čini tekst ministrova odgovora kohezivnim. Budući da ministar ne odgovara izravno na postavljeno pitanje, već poručuje da je uvođenje nešto o čemu se razmišlja, tekst iz aspekta zastupničinog pitanja nije informativan. Sadržajem, tonom i izborom leksika on je primjeren okolnostima govorenja, a ministar kao pošiljatelj poruke je odmjeren, odnosno efikasan govornik koji uzima u obzir i zastupnicu kao primatelja poruke. Prilagođavanje teksta široj publici vidljivo je u nizanju objašnjenja o rezultatima provedene politike, odnosno akumulacijama kojima oslikava te proširuje svoje tvrdnje, ali i u korištenju leksikaliziranih metafora kojima isto tako oslikava izraz. Zastupnik zaključuje svoj tekst logičkom pogreškom pozivanja na tradiciju – vladajući su do sada poduzimali mjere pa će ih i nastaviti poduzimati.
3.2. Marija Selak Raspudić – trovanje bunara
Naredni je tekst u kontekstu Aktualnog prijepodneva pitanje zastupnice Marije Selak Raspudić koje postavlja premijeru Andreju Plenkoviću.
Poštovani premijeru Plenkoviću, neću vam pitati je li vam se grlo osušilo kada ste trebali nazvati Ursulu von der Leyen kao što ste obećavali da nam produži rok za Fond solidarnosti EU ili se Ursula možda ne javlja na vaše pozive zato što je recimo u razgovoru s europskim javnim tužiteljem odlučila malo bolje birati društvo. Neću vas to pitati jer je svima jasno da imate bilo kakav utjecaj unutar EU nešto biste po tom pitanju učinili i ti novci ne bi na kraju išli iz naših džepova nego iz Fonda solidarnosti. Neću pitati ni zašto naričete nad nedostatkom medijske pažnje i jesu li sva sredstva javnog oglašavanja trebala prenositi uživo vaš velebni intervju na HRT-u. Neću vas to pitati jer je neupitno da će ministrica Obuljen koja je ovdje, kojoj je u emisiji Otvoreno čudesno izletjelo kako uređuje prilog u toj istoj emisiji potaknuti makar javni servis da malo bolje izvijesti o uspjesima vaše vlade. Neću vas pitati ni zašto je Markov trg još uvijek ograđen kada ste samo vi prepoznali ugrozu od terorizma ili kako vam se sviđa mijenjanje šešira vašeg najdražeg koalicijskog partnera Pupovca od proslave do proslave. Da vam to smeta sigurno biste tu koaliciju odavno raskinuli. Pitat ću vas radije jedno strukturno pitanje koje nije u fokusu javnosti, a koje objašnjava mnogo toga što se događa u Hrvatskoj kako ste premrežili sve institucije, širili vlastitu biračku bazu i onemogućili dugoročni prosperitet naše domovine. Moje pitanje je jednostavno, imate li podatak ili barem okvirni broj koliko je narastao ili se smanjio broj zaposlenih u središnjoj državnoj i javnoj upravi u odnosu na posljednje 4 godine i čime taj broj opravdavate?
(Aktualno prijepodne, 2022: 7)
Slijedi iskaz kojim zastupnica izražava svoje nezadovoljstvo premijerovim odgovorom:
Nisam iznenađena da ne znate odgovor na moje ključno pitanje, a to pokazuje koliko ozbiljno upravljate sustavom kad nemate ni pojma koliko je ljudi u njemu zaposleno, a kamoli onda tko tu i radi, pa ću ga ja dati. Dakle, uspoređujući podatke na dan 31.12.2017. i 30.9.2021. vidi se da je broj zaposlenih narastao za 6.761, kada se tom broju pridodaju i oni koji su decentralizacijom prešli u županije i oni koji su otišli u mirovine ispada da ste unazad četiri godine zaposlili najmanje 15.000 ljudi. Godinama vas se upozorava da državni javni aparat treba smanjiti jer ne samo da je ovoliki mastadont nemoguće financirati nego on omogućava razvoj klijentelizma koji vam očito odgovara čineći značajan broj ovisnima o političkoj volji onoga ko ih je na ta mjesta postavio. I onda se netko pita tko to guši naše gospodarstvo, zašto su porezi visoki i gdje nestaju proračunske milijarde. Ali kao u nekoj reklami, ni to nije sve, povrh tih novih troškova na hrvatskim kunama i nadalje jašu tvrtke povezane s USKOK-ovim optuženicima, pa tako vidimo da je Središnji državni ured za obnovu odabrao prvog izvođača radova na zamjenskim kućama koje će se graditi na potresom pogođenom području tvrtku u vlasništvu Marija Peteka sina kontroverznog poduzetnika Kreše Peteka koji je bio kao prvooptužen, uhićen u aferi Janaf. Mogli biste se malo raspitati o tome kako se troše proračunski novci u obnovi na potresom pogođenom području, ako nećete vi možda će europski javni tužitelj koji nije prepoznao kvalitete Gabi pa ju je ipak priveo pravdi kao što vi recimo jeste. Budući da jezik holivudskih blockbustera očito najbolje razumijete reći ću vam ovako, dont look down premijeru Plenkoviću, pardon dont look up, look down pa ćete vidjeti kakva je hrvatska stvarnost i zašto se toliki broj građana .../Upadica predsjednik: Hvala vam lijepa./... iseljava i sve ono što je nama svima ostalima odavno jasno.
(Aktualno prijepodne, 2022: 8)
Nadalje slijedi objašnjenje povrede Poslovnika na koju se zastupnica poziva nakon premijerova odgovora zastupniku Miri Bulju:
Članak 238. omalovažavanje saborskih zastupnika. Premijer je nervozan. Mislim da je to zato što je gladan, jer u zadnje vrijeme stalno spominje neku salamu. Ne znam jeste li na nekoj post blagdanskoj dijeti, ali mi ćemo rado pomoći u rješavanju tog problema budući da se on prelijeva i na rješavanje, odnosno ne rješavanje vaših problema koji se tiču hrvatskih građana. Tako da ćemo vam mi iz Mosta rado kupiti 10 deka parizera da prestanete misliti o salami i vratite se na ovo pitanje i ostale probleme koji se tiču hrvatskih građana.
(Aktualno prijepodne, 2022: 11)
Zastupnica Selak Raspudić svoje zastupničko pitanje kreira inovativnom kombinacijom pretericije i retoričkih pitanja čime očuđuje iskaz te ga čini zanimljivijim. Pretericija je figura misli kojom »govornik najavljuje da neće govoriti o nekoj osobi, pojavi ili temi da bi odmah potom o istom iznio pojedine, nerijetko i sve, informacije kojima raspolaže.« (Bagić, 2012: s. v. pretericija). Pretericija se ovdje pojavljuje u ironičnom kontekstu i njome zastupnica kritizira vladajuće, posebice premijera Plenkoviću. Pitanje Marije Selak Raspudić temelji se na hinjenoj nezainteresiranosti. Zastupnica najavljuje da neće govoriti o konkretnim temama, točnije da neće postavljati pitanja o različitim temama, a potom neizravno odgovara na njih kreirajući antipoforu. Antipofora je retoričko pitanje nakon kojeg slijedi odgovor koji poriče mogućnost odgovora (Škreb, 1986; Lešić, 2008 u: Bagić, 2012: s. v. retoričko pitanje). Ova figura misli ostvaruje se kao pitanje na koje govornik žurno odgovara kako bi ostvario svoju govornu strategiju. Ono je zapravo prikrivena tvrdnja kojom se naglašavaju govornikovi stavovi i dojmovi, govori o šokantnim temama, ističu snažne emocije poput, u ovom slučaju, ogorčenosti (Bagić, 2012: s. v. retoričko pitanje) te ga to čini moćnim sredstvom oblikovanja svijesti recipijenta (Ivas, 1988: 47). Prema Ferrit, funkcije retoričkog pitanja su razne, a kod Selak Raspudić ono čini govor subjektivnim, premješta težište sa sadržaja na učinak čime postiže znatiželju kod slušatelja i uvećava njegovu pažnju (Ferrit, 2010 u: Babok, 2020).
Ivas naglašava promjenu dinamike moći prilikom postavljanja pitanja. Onaj koji pita ima moć nad pitanim barem onoliko koliko je potrebno da se pitanje razumije i da se na njega odgovori. Kad se na njega ne očekuje odgovor, Ivas navodi kako pitanje može biti izraz neslaganja, pozivanja na odgovornost ili traženje objašnjenja. Autor isto tako opisuje srodnost pitanja i iskaza koji komuniciraju osudu i prijetnju – uz malu promjenu intenziteta, pitanje dobiva prijeteći ton. Selak Raspudić neostvarena retorička pitanja koristi kao poticaj na promišljanje o određenim temama, »problemima« te ih postavlja u uvodnom dijelu govora. Prema istom autoru, u političkom žargonu leksem »pitanje« je zapravo sinonim za »problem«, stoga ne čudi što zastupnica pod krinkom pitanja niže unutarstranačke probleme vladajuće stranke (1988: 204).
Zanimljiva je zastupničina upotreba negacije. Prema Adornu, negativni sudovi češće se prihvaćaju, neovisno o njihovim sadržajima, od onih pozitivnih. Time nihilizam postaje »farsa« ili metoda uvjeravanja, a pitanje je uspješnije što je radikalnije (Adorno, 1978: 75–76). Zastupnica odbijanjem postavljanja pitanja implicitno ukazuje na to da – ili su problemi nerješivi ili na pitanja ionako neće dobiti odgovor, stoga potpada u prividni nihilizam i odbija postaviti pitanja. Time, ako slijedimo Adorna, njezina kritika zapravo postaje validnija, snažnija i dobiva na važnosti.
Zastupnica rečenice povezuje figurom dikcije – anaforom. Započinje ih sintagmom »neću vas pitati«.11 Ponavljanjem negacija i sintaktičkim paralelizmima koji prate oblikovanje rečenica, ona objedinjuje naizgled nepovezane tvrdnje te time ojačava koheziju i iskaz čini koherentnim. Ponavljanja olakšavaju primanje poruke, odnosno čine da poruka bude efikasna, ali i efektna te naglašavaju probleme na koje zastupnica upućuje u svojemu iskazu. Nakon drugog ponavljanja recipijent je svjestan da početak rečenice vodi otvaranju još jedne kritike stanja u državi. Zastupnica na kraju iskaza ponavlja glagol »pitati«, ali ovoga puta u afirmativnom obliku, čime kreira kontrast pitano – nepitano.
Kontrast naglašava i upotrebom leksema »strukturno«, koji vrši funkciju epiteta. Naime, epitet je »[p]ridjev koji se dodaje imenici s ciljem da se naglasi pojedimo svojstvo ili vrijednost označenog bića, stvari ili pojave, da se izraz učini snažnijim, uvjerljivijim, slikovitijim« (Bagić, 2012: s. v. epitet). Iako je ova figura naizgled uobičajena, zbog toga i često nevrijedna spomena, ne treba podcijeniti njezinu važnost. Njome zastupnica kreira validaciju za pitanje koje će uslijediti. Atributom »strukturno«, zastupnica komunicira objektivnost pitanja, kako bi moguće izbjegavanje odgovora protivniku učinila neugodnijim. Naime, navedeno se pitanje, kako implicitno poručuje zastupnica, ne tiče pojedinog ljudstva, afera ili ideologije već »strukture« kojom premijer upravlja i koju bi, stoga, trebao izvrsno poznavati. Informativnost, a time i efikasnost i efektnost njezina iskaza uvećava bogatstvo atributa, apozicija i priložnih oznaka načina, odnosno rečeničnih dijelova kroz koje zastupnica najčešće kreira ironiju, figuru na kojoj je utemeljen gotovo cijeli njezin iskaz.
Ironija je figura misli koja se ostvaruje kroz razmak između onoga što je rečeno i onog što se misli, odnosno kroz raskorak između znaka i smisla. Ona osnažuje iskaz te se poistovjećuje s visokom kulturom i inteligencijom (Bagić, 2012: s. v. ironija). Ironija je jedna od najčešće korištenih figura u analiziranom tekstu, a više o njezinu značenju reći će se u raspravi. U iskazu zastupnice ironija se ostvaruje kroz figure antifrazu, eufemizam i metaforu.
Antifrazom smatramo »uporabu riječi, izraza ili rečenice kojom im se pridaju značenja suprotna njihovu pravom (leksičkom) značenju.« Kod antifraze se, umjesto riječi koja doista opisuje ono na što se misli, koristi njezin antonim (ibid.). U političkoj komunikaciji koja se odvija između opozicije i vlasti dominira ironija, a s njom dolazi i obilato korištenje antifraze u službi neobične, šaljive, a time i pamtljive kritike. Ironijski intoniran govor zastupnice Selak Raspudić obilježavaju sljedeće antifraze: »velebni intervju«, »kvalitete Gabi«, »čudesno izletjelo«. Ironija se odbacuje u trenutku kada zastupnica, pri završetku iskaza, postavlja pitanje premijeru te kada, budući da nije dobila zadovoljavajući odgovor na postavljeno pitanje, u replici sama na njega odgovara koristeći činjenične podatke i time se obraća logosu publike.
Još jedna figura kroz koju zastupnica ostvaruje ironiju je eufemizam.12 Uz humorističan efekt koji proizvodi eufemizacija u iskazu Marije Selak Raspudić, ona omogućuje i održavanje komunikacije na određenoj razini pristojnosti. Zastupnica iznosi oštru kritiku i porugu, ne zalazeći u vulgarnost. Funkcije pristojnosti, taktiziranja i humora spominje autor Abdul Wahid. Obrazlaže kako se eufemizmom u političkom govoru političari najčešće koriste kako bi se zaštitili od mogućih kritika i uvreda (2012). Drugi autori pak upozoravaju da uljudnost u eufemiziranim izrazima koji nose ironijski prizvuk proizlazi samo iz eksplicitnog dijela iskaza, dok pravi smisao u implicitnom dijelu često može biti oštriji od neke eksplicitne kritike (Leech, 2014: 233 u: Palašić, 2015: 133).
Zastupnica u službi ironiziranja iskaza koristi i imenovanja političara. Umjesto »neutralnog« imenovanja koje u ovom kontekstu najčešće nosi oblik »apozicija + prezime«. zastupnica upotrebljava imena ili nadimke političarki koje dovodi u vezu s premijerom, dok zastupniku Pupovcu pridružuje atribuciju »najdražeg koalicijskog partnera«. Autorice Glušac i Kozari navode kako je takav način imenovanja pejorativan i kako se njime aktivira strategija neuljudnosti (2022: 156).
Jedna od metoda proizvodnje humora, očuđenja iskaza, a time i povećanja njegove efikasnosti i efektnosti je metafora. Metafora je »[z]amjenjivanje jedne riječi drugom prema značenjskoj srodnosti ili analogiji; prijenos imena s jedne stvari na drugu i značenja s jedne riječi na drugu« (Bagić, 2012: s. v. metafora). Značenje se u metafori oblikuje kao spoj pravog (konvencionalnog) i nepravog (značenja) i ono je vezano uz kontekst u kojemu se pojavljuje. Metaforom oslikavamo izraz te ga činimo neposrednijim i bogatijim. Bourdieu ju opisuje kao »novi perceptivni program« ili malu zagonetku koja uključuje ugovor (1985: 41 u: Ivas, 1988: 58).
Razlikujemo dvije vrste metafora – konvencionalne metafore i autorske metafore. Kod konvencionalnih metafora značenje je stabilno, dok je pri autorskoj metafori ono otvoreno. Metafora povezuje različite sfere značenja te time može usporiti, ali u nekim slučajevima i ubrzati komunikaciju, čime ova figura značajno utječe na efikasnost primanja poruke. Konvencionalne metafore specifične za pojedini žargon, posebice politički, Ivas promatra kao izraze vrijednosti ili sistemske metafore. Smatra kako one ponavljanjem postaju trivijalne, no ipak u većem ili manjem stupnju održavaju svoju slikovitost. Iako je značenje konvencionalnih metafora stabilno, ono nije uvijek prozirno (1988: 201 – 203). U zastupničinu iskazu pronalazimo primjere leksikaliziranih metafora koje nemaju poetsku vrijednost, ali se mogu percipirati kao stilemi. Primjerice, kada Marija Selak Raspudić kaže kako je ministrici Obuljen »izletjelo« da uređuje prilog, ona pri tome koristi ovaj glagol u značenju 'neoprezno izjaviti'. Uporabom izraza koji pripada razgovornom jeziku iskaz čini slikovitijim, manje birokratskim te bližim i razumljivijim prosječnom slušatelju.13 Iskaz zastupnice bogat je i frazemima kao što je, primjerice, »grlo osušilo« ili pak »mijenjanje šešira (...) od proslave do proslave«. Umjesto objašnjavanja kako zastupnik mijenja mišljenja, zastupnica Selak Raspudić koristeći preneseno značenje sažima iskaz, očuđuje ga i čini zanimljivijim. Uz to što je ovakav iskaz mogao uhvatiti pozornost slušatelja prilikom situacije govorenja, njegova se atraktivnost nastavlja i onda kada on dospijeva u publicistički diskurs. Brzi pregled internetskog pretraživača pokazat će kako je izraz »mijenjanje šešira Pupovca« jedan od ponavljanijih u medijskim člancima koji tematiziraju ovu sjednicu. Naime, uz to što je on kontroverzan, on je i slikovit, razumljiv, ali i zanimljiv potencijalnim primateljima poruke. Sličan učinak vidljiv je i kada zastupnica državni aparat naziva »mastadontom«. Njime ona slikovito i hiperbolički opisuje veličinu državnog aparata. Ipak, korištenje metafora koje ne moraju svima biti razumljive, umanjuje efikasnost prenošenja poruke i njezinu informativnost. Naime, još je Aristotel smatrao kako je pretjerana uporaba metafora, posebice onih koje »se izvode izdaleka« odraz »visokoparnosti«, odnosno neukusnog stila (1989: 172–174).
Za uvjeravanje recipijenta u istinitost poruke važan je i način njezina sintaktičkog oblikovanja. Marija Selak Raspudić pretericiju (»neću vas pitati«) ponavlja tri puta, a rečenice često gradi u obliku tročlanih i-skupina. Ivas parafrazira Tomaševkoga koji tvrdi kako tročlani izraz podrazumijeva zajedničku značenjsku jezgru, redoslijed, te kako je on »sintaktička simbolizacija volumena«. Naime, autor smatra kako broj tri označava mnogo. Kreiranjem iskaza koji se sastoji od triju istovjetnih jedinica, on se doima prirodnim, a time i istinitim (Ivas, 1988: 160).14 Tako i Selak Raspudić iznosi po tri optužbe i umeće ih u jednu sintaktičku cjelinu čime kreira dojam mnoštva afera, ali i osnažuje validnost svojega iskaza.
Na brojnost upućuje i korištenjem poredbe. Žargonom reklame »[a]li kao u nekoj reklami, ni to nije sve« oslikava svoj izraz, a on je samo jedan od brojnih načina uvođenja interteksta kojim je prožet njezin govor. Intertekstualni element je i sentencija koja ne dolazi od same zastupnice Selak Raspudić, već biva preuzeta iz tada aktualne američke političke satire Don't look up. Sentencija je prema Bagiću »autorska mudra izreka koja donosi općenitu misao o ljudima, stvarima i pojavama«, a nastaje uopćavanjem pojedinačnog slučaja. Dok se poslovica vezuje uz iskustvo neke zajednice, sentencija proizlazi iz kreativne sposobnosti autora (2012: s. v. sentencija) koji je u ovom slučaju scenarist navedenog filma. Sentencija glasi »don't look up, look down«, a zastupnica pridodaje i »pa ćete vidjeti kakva je hrvatska stvarnost« čime ju prilagođava društvenom kontekstu u kojem djeluje.
Intertekstualno je i nabrajanje mnoštva afera povezanih s HDZ-om. Naime, zastupnica ne dokazuje i ne argumentira veliki broj događaja koje spominje, već ih samo nabraja. To čini iskaz izrazito informativnim, utoliko što je prepun rema, ali negativno utječe na efikasnost primanja poruke kod recipijenata. Naime, recipijent mora biti upoznat s detaljima optužbi na koje se referira zastupnica kako bi mogao u potpunosti razumjeti iskaz. Ipak, zastupničin ironijski odnos prema sadržaju implicira recipijentu da se i on treba kritički odnositi prema navedenim događajima, iako možda ne poznaje detalje slučaja. Kroz ironijski odmak zastupnica svojim tekstom cilja na patos publike, poziva ih na ismijavanje i na nekritičko rasuđivanje. Brojnost afera prikazuje kao argument za kritiku veličine javnog aparata te ga koristi za dokazivanje tvrdnje kako su javne institucije »premrežene« klijentelizmom. Ipak, njezina kritika kroz brojčane i činjenične podatke ukazuje samo na povećanje broja javnog kadra, ne i njegovu kvalitetu, odnosno moral ili stranačku pripadnost. Argumentacija njezina pitanja, ali i odgovora na njega je, stoga, pogreška pogrešnog uzroka. Pogrešan uzrok je pogreška koja nastaje kad se tvrdi da postoji uzročno-posljedična veza između dvije stvari u slučajevima kada ona ne mora postojati (Stojadinović, 2016: 35–36). Zastupnica, naime, implicira kako je broj zaposlenih u državnoj upravi povezan sa svim aspektima »onemogućavanja dugoročnog prosperiteta naše domovine« što je, dakako, preuveličavanje. Povezivanje faktografskih podataka s logičkim pogreškama osnažuje zastupničin iskaz te njezinu argumentaciju čini uvjerljivom.
Prilikom postavljanja zastupničkog pitanja, Marija Selak Raspudić koristi se logičkom pogreškom trovanje bunara. Prema Stojadinoviću, »[t]rovanje bunara je retorička taktika preventivnog predstavljanja nepovoljnih informacija o protivniku, s namjerom da se omalovaži ili ismije sve što kaže« (2016: 75). Njome se izlažu nepovoljne informacije o sugovorniku bez obzira na relevantnost i istinitost podataka. Zastupnica u obrazloženju pitanja koje tematizira broj djelatnika u javnoj upravi, neizravno, koristeći se figurama, nabraja premijerove afere i kritizira njegov način vođenja države. Upotrebljava argument protiv osobe tako što na odgovornost izravno poziva premijera Plenkovića kojemu se i obraća.
Koheziju kreira slijeđenje gramatičkih pravila te sintaktička ponavljanja, iako tekst nije u potpunosti koherentan. Budući da je intencija teksta zapravo kritika premijera, on za njega neće biti prihvatljiv što će, kako će pokazati njegov odgovor, dovesti do odbijanja pružanja odgovora i nastavka polemike utemeljene na kritici i ironiji. Zastupničina upotreba figura riječi, ali i faktografije te izmjena ironičnog i neironičnog tona čini njezin informativnim u smislu da se u njemu izmjenjuju očekivani i neočekivani tekstualni elementi. Korištenjem eufemizama vidljivo je da zastupnica pokušava tekst prilagoditi situaciji u kojoj on djeluje, ipak pejorativno imenovanje političkih figura krši standarde uljudnosti. Tekst je komunikativan utoliko da građanima prenosi kritiku, a premijeru upozorenje. Upitna je tek efikasnost komunikacije, budući da je tekst u pojedinim svojim dijelovima znatno metaforički. Polisemičnost stilski izrazito obogaćuje tekst i čini ga efektnim, no može dovesti i do njegova nerazumijevanja kod određenih društvenih skupina kojima je ironija manje bliska. Korištenjem leksikaliziranih metafora i fraza zastupnica tekst čini dostupnijim širem sloju građana, no autorske metafore i sentencije na engleskom jeziku umanjuju tu efikasnost, a time i komunikativnost teksta za određene skupine recipijenata. Upitno je, dakle, je li korištenje ovakva polisemičnog iskaza, posebice kada je on značajno ironijski intoniran, primjereno u važnim raspravama u instituciji čiji je temelj demokratičnost. Problematična je i uporaba argumentacijskih pogrešaka kojima se diskreditira etos sugovornika, a pokušava utjecati na patos slušatelja koji u iskazu prevladava u usporedbi s činjenicama.
3.3. Andrej Plenković – crvena haringa
Odgovor premijera Andreja Plenkovića na zastupničko pitanje Marije Selak Raspudić.
Hvala vam lijepa. Poštovana, poštovana zastupnice Selak Raspudić, najprije vam čestitam, želim vam svako dobro, pratimo medije, ne gledamo samo vlastite intervjue i u tom kontekstu osvrnut ću se na ove neke stvari koje ste rekli da nećete pitati jer mislim da je dobro da to pitamo. Prvo ću omiljenu tezu MOST-a, ne samo vas nego i vaših kolega, a to je proglašavanje naše parlamentarne većine hrvatsko-srpskom koalicijom. Vi kao glavna ljubiteljica Milanovića šutite, kao i gospodin Bulj tu iza vas kad se Milanović grli, hvali, bratimi, partneruje s Dodikom, tišina, gromoglasna tišina MOST-ovaca. Ništa, nula, zero i tako godinu i pol dana, a niste jedini, kao i svi ovi drugi koji su se očitovali prije 10-tak dana, šute, čak i na jučerašnju ili prekjučerašnju izjavu šute, ništa. Šta biste vi raskinuli, jeste vi raskinuli vašu ljubav s Milanovićem, niste. E pa vidite kada aršini budu isti onda grakćite. Ne mislim na vas, nego na druge koji su se tu očitovali. Što se tiče EU, dakle za razliku od vas i vašeg silnog utjecaja i u Hrvatskoj, a kamoli na europskoj razini, Hrvatska je respektabilna članica EU. Članica koja u ovom razdoblju, a to je razvojno desetljeće jer kad smo riješili sve nacionalne zadaće ima na raspolaganju 25 milijardi EUR-a, od toga većina bespovratna. To je sigurno zaslugom MOST-a, jer da nije bilo MOST-a i oporbe sigurno tih novaca na raspolaganju ne bi bilo. Ne bi, 100% ih ne bi bilo to je sigurno. Što se tiče upliva i utjecaja, e to ćemo vidjet, to ćemo vidjet. Što se tiče Europskog fonda solidarnosti ja ne pamtim da je netko dobio za Grad Zagreb, čini mi se 683 milijuna eura sa usporedivim prirodnim katastrofama u drugim situacijama, a za Petrinju 320 milijuna i jedno i drugo se provodi, troši, ubrzat će se, dapače, propasti neće. Specifičnost dvaju potresa, specifičnost činjenice da se sve ovo odvija u vremenu pandemije covida-19, specifičnost činjenice koju omogućuje regulativa Europskog fonda solidarnosti to je da ako birate da ne vraćate samo u prijašnje stanje, a samo bi neko ko nema nikakav osjećaj u kavom stanju je Zagreb i njegove stare zgrade u pogledu čvrstine i protupotresne snage vrati sve u prijašnje stanje, malo polijepio i čekao da nas puf pukne još neki potres recimo od 6 pa da sve nestane kao kula od karata. Upravo zato je preporuka stručnjaka bila ići na konstrukciju obnovu, a EU fond solidarnosti će participirati u onom dijelu sredstava dokle bi išlo inače prihvatljivo u povratu prijašnje stanje. Prema tome, mi ćemo to sve riješiti, a što se tiče broja zaposlenih dal ih ima manje ili više, vjerojatno ih ima više, ja ću to pitati ministra Malenicu, ja taj podatak nemam, nemam ga u rukavu, ali ima zaposlenih zaposleni su da država bude učinkovitija, bolja i na korist građanima. Tako da u miksu ovoga što niste pitali i onoga što jeste, Malenica će vam poslati precizan broj. Hvala vam lijepa.
(Aktualno prijepodne, 2022: 8)
Iako je premijer tijekom rasprave imao veći broj odgovora na postavljena zastupnička pitanja, zbog opsega rada, ali i zbog istovjetnosti dužine govora s drugim analiziranim govornicima, odabran je jedan iskaz i to odgovor zastupnici Selak Raspudić. Ipak, i u tom iskazu nailazimo na mnoštvo figura i retoričkih osobitosti.
Premijer započinje pozdravom i čestitkom zastupnici, čime naizgled izražava uljudnost te uspostavlja kontrolu nad komunikacijom. Za razliku od ministra Marića, premijer svoj odgovor ne nastavlja u uljudnom tonu, već priliku za govorenje iskorištava za polemiku u kojoj se obračunava sa svojim suparnicima i kritičarima. Zastupnicu koja postavlja pitanje diskreditira prozivajući je zbog članstva u Klubu zastupnika MOST-a. Time koristi argumentacijsku pogrešku koja se naziva krivnja po pripadnosti. Njome se tvrdi da je »krivnja neistinita samo zato što je podržava osoba ili skupina koja je iz nekog opravdanog ili neopravdanog razloga omražena« (Stojadinović, 2016: 81). Priliku govorenja premijer iskorištava za napad ad hominem na oporbu, specifično na pripadnike stranke MOST, posebice zastupnika Bulja. Svoje retoričke napade ojačava figurama poput hiperbole, gradacije, akumulacije i oksimorona.
Hiperbola je »naglašavanje ideje, emocije ili obavijesti pretjerivanjem, koje ističe afektivni odnos govornika spram predmeta govora« (Bagić, 2012: s. v. hiperbola). Njome se mogu uvećavati ili umanjivati osobitosti bića ili stvari (ibid), a premijer, ironično nazivajući zastupnicu »glavnom ljubiteljicom Milanovića« umanjuje njezin kredibilitet, odnosno cilja na njezin etos.
Opisujući odnos između predsjednika Milanovića i srpskog člana predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorada Dodika upotrebljava gradaciju u izrazu »kad se Milanović grli, hvali, bratimi, partneruje s Dodikom«. Unatoč tome što bi se ovaj izraz mogao protumačiti i kao enumeracija (nizanje značenjski bliskih riječi), ipak smo ju opisali kao uzlaznu gradaciju. Iako bi u nekom drugom diskursu leksem »grliti« upućivao na veći stupanj bliskosti od primjerice »hvaliti«, mišljenja smo kako je neologizam »partnerovati«, u ovome kontekstu najsnažniji izraz, odnosno klimaks, budući da izravno upućuje na moguće koruptivne odnose između dvojice vođa. Zbog toga gradirani leksemi »grljenje«, »hvaljenje« i sklapanje čvrstog prijateljstva, riječi koje opisuju odnose koji pripadaju privatnoj sferi života, bivaju tek priprema za posljednju optužbu – »partnerstvo«, odnosno odnos koji ulazi u javnu sferu i koji zbog toga može imati negativne posljedice za cijelu državu.
Gradacija se pojavljuje i na razini cjelokupnog iskaza kojim premijer želi prenijeti poruku da oporba nedovoljno kritizira djelovanje predsjednika.15 Naime, premijer optužuje zastupnicu Selak Raspudić za »šutnju« (odnosno nereagiranje na predsjednikove postupke), a potom proširuje optužbu i na zastupnika Bulja, a onda i na sve druge zastupnike oporbe koji ne samo da šute već više od godinu dana, već šute »čak« i na nedavnu kontroverznu izjavu. Gradacija bi se mogla apstrahirati na izraz – jedan šuti, drugi šuti, svi šute već dugo vremena, svi šute čak i na najveću kontroverzu. Premijer u ovom iskazu naglašava glagol »šutjeti«, kroz ponavljanje jednom u drugom licu, a dva puta u trećem licu množine. Glagol premijer postavlja na sam kraj rečenice te ga time naglašava.
Unutar spomenutog iskaza nailazimo i figuru konstrukcije – akumulaciju. Akumulacijom on razvija temeljnu misao, onu o šutnji oporbe. Premijer, dakle, niže bliskoznačnice kojima izražava da oporba nedovoljno kritizira djelovanje predsjednika. »Ništa, nula, zero i tako godinu i pol dana...« Premijer nizanjem riječi amplificira njihovo zajedničko značenje – isticanje da nečeg nema, odnosno da nešto ne postoji.
U funkciji osnaživanja svog retoričkog napada koristi i oksimoron. Oksimoron je »sintaktičko povezivanje značenjski suprotnih pojmova« (Bagić, 2012: s. v. oksimoron) koje izaziva šok, iznenađenje te potiče recipijenta na tumačenje iskaza. Oksimoronom »gromoglasna tišina MOST-ovaca« premijer želi hiperbolički naglasiti razmjer šutnje opozicije.
Zastupnici Selak Raspudić uzvraća kritiku koristeći pogrešku pozivanje na licemjerje koju oblikuje kroz antipoforu16 i sentenciju. »Pozivanje na licemjerje je logička pogreška koja nastaje kada se netko pokušava obraniti od kritike tako što okreće kritiku prema sugovorniku« (Stojadinović, 2016: 37). Kritiku poentira autorskom sentencijom »kada aršini budu isti onda grakćite«. Ovime poručuje zastupnici Selak Raspudić, ali i svim ostalim kritičarima njegove stranke da ne budu dvolični, odnosno da iste kriterije (aršin je stara mjerna jedinica) primjene i na sebe nakon čega bi tek bilo opravdano da iznesu svoju kritiku.
Premijer u tekstu niže ironične iskaze kojima kritizira oporbu, a jedna od figura koju pritom kreira je dijasirm. Dijasirm je »pokuda u formi pohvale; prividna ili lažna pohvala.« (Bagić, 2012: s. v. dijasirm). Premijer ju koristi u iskazima u kojima spominje »silni utjecaj« i »zasluge« stranke MOST. Zanimljiva je i njegova upotreba epizeukse. Epizeuksa spada u figure dikcije te se definira kao »[u]zastopno ponavljanje iste riječi ili skupine riječi u iskazu bez koordinacijskog veznika u stihu ili rečenici. Iznimno se između dvaju pojavljivanja istog izraza može smjestiti čestica ili koja druga riječ« (Bagić, 2012: s. v. epizeuksa). Andrej Plenković dva puta ponavlja sintagmu »to ćemo vidjet«. Prema Bagiću, ovakva dvočlana ponavljanja naglašavaju značenje riječi i emocionalno stanje govornika. Njome se govornik oslikava kao odlučan, promišljen ili hrabar, ovisno o kontekstu unutar kojega se figura rabi (ibid). U navedenom primjeru epizeuksom se komunicira prijetnja, a prenosi se i poruka o odlučnosti govornika čime iskaz dobiva na težini. Tako je i u iskazu »Hrvatska je respektabilna članica EU. Članica koja u ovom razdoblju (..)«. Ponavljanjem govornik naglašava kako je zemlja »članica« zajednice. Naglašavanje »članstva« je vrlo važno uzevši u obzir da je ono primjer uspjeha Hrvatske demokratske zajednice koji predstavnici stranke često ističu.
Cjelokupan se iskaz temelji na crvenoj haringi, odnosno izbjegavanju odgovora na postavljeno pitanje te na ignoriranju problema (pitanja). Ignoriranje problema je »argument koji nema veze s temom dijaloga« (Stojadinović, 2016: 19). Premijer isprva usmjerava pažnju na kritiku stranke MOST opisujući njezino licemjerje i mali stupanj utjecaja. Potom kreira kontrast između njih i HDZ-a nabrajajući uspjehe svoje stranke pri prikupljanju financijskih sredstava za obnovu grada Zagreba. Uspjehe dodatno osnažuje nizanjem iskaza kojima usmjerava pažnju na sve nedaće, odnosno »specifičnosti« situacije s kojom su se vladajući trebali nositi. Govoreći o izvanrednim teškoćama s kojima se u posljednje dvije godine susrela njegova Vlada, kontinuirano upotrebljava leksem »specifičnost«.17 Ponavljajući ovu apstraktnu imenicu, on kreira ritmičnost u svome govoru, a time ističe i mnogobrojnost »specifičnih« teškoća s kojima se Vlada morala susresti. Time implicitno pohvaljuje svoju Vladu naglašavajući kako je ona funkcionirala u iznimnim uvjetima te kritiku koja mu je upućena izvrće u pohvalu, a time i u obranu. Kišiček u svojim analizama primjećuje kako se premijer »pokazao kao stručnjak za ublažavanje problema i popravljanje štete koristeći recept: Reci nešto pozitivno da se oblaži negativno. A drugi retorički recept jest: govori puno, okolišaj, impresioniraj rječitošću pa će se zaboraviti glavni razlozi cjelokupne situacije« (2021: 39).
Premijerova je rječitost vidljiva i po tome što koristi enumeraciju. Enumeracija je »nabrajanje dijelova kakve cjeline ili sastavnica kakve ideje. Nizanje je u enumeraciji stupnjevito, što znači da svaki član niza pojačava ili oslabljuje temeljnu ideju izraza (Bagić, 2012: s. v. enumeracija). Nizanjem predikata on naglašava procesualnost i dinamičnost obnove i korištenja sredstava »i jedno i drugo se provodi, troši, ubrzat će se, dapače, propasti neće«. Zanimljivo je što premijer ne nudi nikakve primjere trošenja novca, već »trošenje« pokušava dokazati upravo poetskim korištenjem jezika. Koristeći inverziju »propasti neće« umj. »neće propasti« kreira nepravu rimu i ritam, ali i naglašava posljednju sastavnicu iskaza – negaciju.
Kišiček, opisujući retoriku premijera Plenkovića navodi kako je on, u svome obraćanju javnosti usavršio »svoju retoričku taktiku umanjivanja, marginaliziranja i banaliziranja problema s kojima se suočava u svojoj Vladi« te kako »eufemizmi, odnosno izrazi ublažavanja, u premijerovoj retorici dobivaju neku sasvim novu dimenziju« (Kišiček, 2021: 39). Plenković eufemizme koristi u službi prikrivanja stvarnog sadržaja iskaza, odnosno umanjivanja njegove težine i izbjegavanja izravnog odgovora na pitanja.18 Za izbjegavanje pitanja zastupnice premijer koristi i frazem »nemam ga u rukavu«. U tekstu govora vidljivo je korištenje mnoštva riječi koje pripadaju, takozvanom, razgovornom stilu – frazema, tuđica i neologizama (»sto posto ne bi bilo«, »u miksu«, »partneruje«, »zero«), metafora (»ljubav s Milanovićem«) i usporedbi (»kao kula od karata«). Zanimljivo je izmjenjivanje standardnog jezika i razgovornih izraza, budući da su takvi izrazi, kao i kod ostalih zastupnika, najčešće ironijski intonirani. Takvim leksičkim odabirima premijer osnažuje i oslikava sadržaj svojih iskaza čime govor čini efikasnim, odnosno pristupačnim prosječnim građanima. Ipak, time umanjuje njegovu prikladnost okolnostima govorenja, odnosno javnoj komunikaciji u službenoj instituciji.
Uvjerljivost govora osnažuje iznošenjem kvantitativnih podataka o iznosu prikupljenih novčanih sredstava, a iskaze koje ne može potkrijepiti osnažuje raznolikim figurama i leksičkim odabirima. Tekst govora nije informativan, budući da premijer u potpunosti izbjegava odgovoriti na postavljeno pitanje, ali ga miješanje različitih stilova, doskočica i figura čini efektnim pa time i efikasnim. Dijelovi teksta, odnosno pojedine rečenice nisu u potpunosti kohezivne. Naime, premijeru se događaju omaške u govoru što se može pripisati tome da govor nije unaprijed pripremljen, a primjer za to je rečenica »Što se tiče EU, dakle za razliku od vas i vašeg silnog utjecaja i u Hrvatskoj, a kamoli na europskoj razini, Hrvatska je respektabilna članica EU«. Rečenica sadrži logičku pogrešku naziva pogrešna analogija jer uspoređuje utjecaj političke stranke i države u međunarodnom okruženju.19 Koheziju kreira česta upotreba anafore (»što se tiče...«)20 te drugih sintaktičkih, ali i semantičkih ponavljanja (batologija)21 kojima širi i time osnažuje svoju argumentaciju. Tekst se doima zaokruženim i zbog referencije na postavljeno pitanje na njegovu početku i završetku. Ipak, on nije koherentan budući da ne nosi jasnu poruku niti je informativan, budući da svojom cjelokupnošću ne odgovara na postavljeno pitanje. Njime premijer niže protukritike na provokacije koje mu je uputila oporba te uvjerava građane kako su kritike neopravdane.
3.4. Miro Bulj – figure ponavljanja
Prvi iskaz zastupnika Mire Bulja bilo je objašnjenje povrede Poslovnika na koju se pozvao nakon odgovora premijera Plenkovića na pitanje zastupnice Selak Raspudić:
Hvala lijepo predsjedniče. Premijer je povrijedio čl. 238. najprije je imenovao mene osobno što nema veze sa pitanjem moje kolegice, samo bi ukazao premijeru da na četničkim dernecima u Bačkoj Palanci i slaveći tvorevine kao što je Republika Srpska je bio vaš koalicijski partner Milorad Pupovac, slavio je tvorevinu četničku koja je nastala na zločinu Ratka Mladića i na tome vi i dalje inzistirajte i na tome radite jer .../Upadica predsjednik: Kolega Bulj./... ...zaista dobar partner sa Dodigom.
(Aktualno prijepodne, 2022: 8)
Zastupničko pitanje zastupnika Mire Bulja premijeru Andreju Plenkoviću:
Poštovani premijeru, znam da imate velike probleme, demontiraju vas europske institucije, znamo da OLAF vašoj Gabi provjerava trošenje europskih sredstava, svjedoci smo da i fond koji je 5 milijardi EU da ćete ga vi riješit jednim telefonom rekli ste sa vašom prijateljicom Ursulom, međutim očito ste vi drugorazredni igrač, il eventualno trećerazredni igrač pa nemate nekakvi utjecaj prema vašoj prijateljici Ursuli, ali to nije moje pitanje. Moje pitanje je realnost. Trenutno imamo najskuplje cijene goriva, dolazimo na granicu 12 kuna. Vi ste zamrzli cijene, međutim što se događa, pada cijena barela, a u Hrvatskoj raste cijena goriva jel kod zamrzavanja vi ste trebali smanjiti i trošarine, a trošarine niste smanjili i sad ste trgovcima naravno omogućili da ono šta su izgubili kod zamrzavanja sad naplate kod odmrzavanja i to utječe na cijene, to i sama energija koja utječe na cijenu naravno povećanje cijene svih i prehrambenih proizvoda, cijene života, standarda. Evo samo plin, povećanje plina će utjecati na poljoprivrede. Evo vidjet ćete koliko će biti umjetno gnojivo poljoprivrednicima i kako će biti skupa hrana i opstanak uopće ljudi, a vidimo da ljudi s tih područja odlaze. Vidim da spominjete sad smanjenje PDV-a za pet posto plina, nekakvu cijenu ste spominjali. Međutim, narod zanimaju točne mjere i radnika i seljaka i umirovljenika i zdravstvenog djelatnika. .../Upadica predsjednik: Hvala vam./... Koje mjere ste poduzeli za inflaciju?
(Aktualno prijepodne, 2022: 10)
Izražavanje nezadovoljstva odgovorom:
Hvala lijepa na odgovoru premijeru. Ja bih sa salame samo rekao premijeru, premijeru nije vama Most toliki problem, veći imate vi problem unutar, imate dosta visibaba, najave proljeća. Tu vam je problem u HDZ-u vam je problem. Samo pratite gospodina Jandrokovića vidjet ćete kada vam se bude približavao kraj vi kolege iz HDZ-a, dalje nebitno. Znači uhvatite se toga dijela. Tu vam je veći problem nego Most. Samo vam je Most na pameti. I ja bih samo kratko još rekao da ste spominjali antivaksere. Ja ne znam o čemu vi pričate. Apsolutno nije bilo to tema. Tema je moja da danas imamo 3 milijuna i 100 tisuća manje, 4 milijuna ljudi. Tema je da dolazite baš u tu Splitsko-dalmatinsku županiju, pa niti jedan projekt u Splitsko-dalmatinskoj županiji niti da spomenete, a to je jedan od najvećih potencijala poglavito Cetinska krajina za život. A što se tiče vaših cijena ja ću vam još jednom reći što ste vi sad rekli. Vi ste zamrzli cijene na 11 kuna. Sad kad ste odmrzli barem pada, a u Hrvatskoj cijena je došla goriva na 12 kuna. Zbog čega? Zbog toga što niste smanjili, a ukinuli trošarine u ovo vrijeme da mogu biti energenti jeftiniji. Imaju problem i javne, lokalne firme, imaju problem naši građani, imamo problem poljoprivrede, imamo ogroman problem poskupljenja cijena inflacija. I sada još uvodite euro jer vam možda guverner Vujčić rekao što znači ovo sad trenutno poskupljenje ovih cijena i ove inflacije koje nas čekaju kod eura? Što će naš narod čekati? Imate od doznaka 5 milijardi dolaze. To vam drži. To mladih što ste poslali vani. 3 milijuna i 800, .../Upadica: Hvala kolega Bulj./... premijeru, 10% .../Upadica: Hvala vam./... Hrvatske ste iselili otkad ste na vlasti.
(Aktualno prijepodne, 2022: 11)
Kod zastupnika Bulja počet će se od njegovog obrazloženja povrede poslovnika, budući da taj iskaz kronološki prethodi njegovom pitanju. Spomenuto obrazloženje je, osim za imenovanje povrede poslovnika, iskorišteno i za ad hominem argument protiv zastupnika Pupovca, a time i za izricanje argumenta krivnje po pripadnosti protiv premijera Plenkovića. U svojoj se kritici zastupnik služi ideologemom »četnički« kojim želi diskreditirati zastupnika srpske manjine, neizravno ga prozivajući sljedbenikom toga pokreta. Više o ovom, i drugim ideologemima, reći će se u zasebnom poglavlju naslovljenom Salama taktika.
U pitanju zastupnik Bulj slijedi sličan način oblikovanja pitanja zastupnice Selak Raspudić – pretericiju22 kroz koju iskazuje sve što neće pitati, ali to ne čini vješto. Ton mu je ironičan i podrugljiv, a ostvaruje se korištenjem antorizama,23 hipokoristika,24 metonimija25 i metafora. Kako bi kritizirao premijera koristi leksik sportskih utakmica nazivajući premijera »drugorazrednim« i »trećerazrednim igračem«.
Nabrajanjem leksema koji tematiziraju društvene skupine poziva se na argument većine koju zanima odgovor na pitanje.26 Tako ostvaruje i figuru sinatrezam. Ona se definira kao »nizanje riječi, izraza ili surečenica radi što podrobnijeg prikaza ili što iscrpnijeg opisa (Bagić, 2012: s. v. sinatrezam). Sinatrezmom i polisindetonom iskaz postaje ritmičniji, a time i stilogeniji čime se kreira kreira patos. Istovremeno se ostvaruje i figura sermocinacija. Sermocinacija je »digresija u iskazu kojom pripovjedač ili govornik izriče svoje misli tako da ih stavlja u usta kome drugom« (Bagić, 2012: s. v. sermocinacija). Ova je figura zapravo retorička dosjetka kojom se osobno mišljenje uspoređuje s općim i ona se često koristi u iskazima političara. Zastupnik Bulj koristi sermocinaciju kako bi argumentirao svoju potrebu za postavljanjem određenog pitanja tvrdeći kako građane zanima upravo ta tema.
Konkretno pitanje »Koje ste mjere poduzeli za inflaciju?« zastupnik prilaže nakon što ga voditelj rasprave već prekida. Ovo je primjer iskaza koji nisu kohezivni, budući da zastupnik ovim iskazom zasigurno misli na mjere »za ublažavanje inflacije«. Zastupničko pitanje, dakle, nije u potpunosti definirano, iskaz nije koherentan, a objašnjenje pitanja zastupnik kreira miješajući kritiku prethodnih postupaka vladajućih, činjenično stanje cijena, ali i pretpostavke koje ne potkrepljuje dokazima.
U izražavanju (ne)zadovoljstva odgovorom, zastupnik koristi autorske metafore27 poput »visibaba«. Ovo je primjer metafore »koja se izvodi izdaleka« (Aristotel, 1989: 174), odnosno metafore kojom se umanjuje razumljivost, odnosno efektnost iskaza, a time i komunikativnost teksta. Metafora je istovremeno i primjer eufemizacije, budući da zastupnik neizravno upozorava na mogućnost revolucije u stranci, odnosno na promjenu. Zastupnikov je iskaz prepun i razgovornih fraza zbog čega je on blizak široj populaciji.28
Cijeli uvodni dio teksta zastupnik povezuje ponavljanjima leksema. Uočljiv je način na koji zastupnik koristi riječ »problem«. Predsjednik Vlade, na čiji odgovor na pitanje zastupnik Bulj daje repliku, niti jednom ne koristi riječ koju će zastupnik u dvominutnoj replici izreći čak devet puta. Istu riječ iskoristila je zastupnica Selak Raspudić koja je, prije kolege Bulja, također replicirala (kroz institut kršenja Poslovnika, što je čest način izražavanja replike u analiziranoj raspravi) premijeru. Dio iskaza zastupnika Bulja koji sadrži spomenuti leksem izgleda ovako:
Ja bih sa salame samo rekao premijeru, premijeru nije vama Most toliki problem, veći imate vi problem unutar, imate dosta visibaba, najave proljeća. Tu vam je problem, u HDZ-u vam je problem. (...) Tu vam je veći problem nego Most. (...) . Imaju problem i javne, lokalne firme, imaju problem naši građani, imamo problem poljoprivrede, imamo ogroman problem poskupljenja cijena inflacija. (Aktualno prijepodne, 2022: 11)
U ovom kratkom iskazu zastupnik Bulj koristi više oblika ponavljanja s različitim funkcijom. Čini se kao da je riječ problem postala lajtmotiv njegova iskaza. Naime, isprva riječ koristi u blago ironijskom tonu kako bi upozorio na kontrast između »lažnog problema« – inzistiranja na kritici opozicijske stranke MOST i »stvarnog problema« – korupcije unutar vlastite stranke. Kritiku dodatno naglašava koristeći epizeuksu (u iskazu podcrtana dvama crtama). Potom u par rečenica izlaže kritiku HDZ-a, a zatim ponovno refrazira iskaz kojim kreira kontrast između HDZ-ova »većeg« problema i stranke MOST. Iskaz zaključuje anaforom i u njemu iznosi neironičan stav o tome tko se doista susreće s »problemima« u državi, ponavljajući sintagmu »imati problem«. Mišljenja smo kako je korištenje samog leksema »problem« ironijsko, ali i kako se on na razini cjelokupnog iskaza koristi polivalentno. Njime se kreira kontrast »stvarnih društvenih problema« koji su, prema zastupniku, povezani s HDZ-om i unutarstranačkih problema MOST-a koji se prikazuju kao fiktivni, odnosno izmišljeni. Zanimljivo je što se u iskazu leksem »problem« pokušava povezati sa strankom HDZ kroz ovakvo kontinuirano ponavljanje. Prema Bagiću, figure ponavljanja mogu se koristiti za naglašavanje teme te za emocionalno bojenje iskaza (2012: s.v. palilogija). Kako bi riječ proizvela učinak »tematskog i ritmičkog isticanja«, ona se mora dovoljno često ponavljati kako bi svaki put bila opažena, a korištenjem geminacije postiže se učinak inzistiranja na ideji što je vidljivo i u iskazu zastupnika Bulja (2012: s.v. geminacija).
Kod zastupnika Mire Bulja prisutno je i tročlano ponavljanje riječi tema. Isprva slijedi negacija protivnikova iskaza kroz neizravno ukazivanje na argumentacijske pogreške kojima se služi njegov oponent – ad hominem i ignoriranje problema (»Apsolutno nije bilo to tema.«), a potom afirmacija svojega iskaza i amplifikacija važnosti vlastitog stajališta kroz palilogiju (ako ju promatramo kao nadređeni pojam), odnosno epizeuksu i anaforu. »Tema je moja da danas imamo 3 milijuna i 100 tisuća manje, 4 milijuna ljudi. Tema je da dolazite baš u tu Splitsko-dalmatinsku županiju, pa niti jedan projekt... ».
Zastupnik neironičan dio govora, u kojem upozorava na pitanja koja smatra važnima, osnažuje batologijom29 i retoričkim pitanjima. Od retoričkih pitanja koristi antipoforu,30 erotezu, odnosno pitanje kojim se sugerira odgovor31 te eperotezu ili emfatičko pitanje.32 Zastupnik Bulj često ne dovršava svoje rečenice ili ih kreira u inverziji što umanjuje koheziju i efikasnost teksta. Iz rečenice u rečenicu prelazi na drugu temu, a često ne dovršava svoje misli ili ih završava u višeznačnom obliku što otežava razumijevanje teksta. Zbog toga tekst, bez poznavanja konteksta o kojemu zastupnik govori, nije koherentan ni komunikativan.
3.5. Sandra Benčić – složeno pitanje
Zastupničko pitanje zastupnice Sandre Benčić postavljeno premijeru Andreju Plenkoviću:
Zahvaljujem se. Poštovani premijeru, vi ste neki dan izjavili parafrazirat ću da su građani manje-više sami krivi za stanje u zemlji jer vide čašu polupraznu. Nadam se naravno da pri tome cijenite da smo pogledali vaš intervju na javnoj televiziji koju vi svrstavate u državnu televiziju posebno nakon što smo vidjeli da ste pogođeni činjenicom da ... Vaša izjava da su građani pre pesimistični i vide čašu polupraznom dobila je zaista dostojan odgovor od našeg satiričara Borne Sora koji vam je rekao da čaša nije ni poluprazna ni polupuna nego nema čaše, ukrali ste nam čašu. Kada vam građani poručuju da ste im ukrali čašu poručuju vam da ste im uzeli perspektivu, a perspektivu ste im uzeli kontinuiranim omogućavanjem povlaštenosti manjine koja je vezana za vašu elitu i eksploatacije većine koja nije dovoljno vaša. Posljedice toga i takvih vaših politika vidjeli smo kao rezultat popisa stanovništva. Sve te stotine tisuća mladih ljudi koje su otišle, otišle su zbog nepravde i zbog nejednakosti. Jedna takva nepravda vama se godinama odvija pred očima u HNB-u, dakle vi ste svojim propisima dozvolili da zaposlenici HNB-a ujedno i direktori HNB-a trguju dionicama i obveznicama onih banaka koje reguliraju i superviziraju, onih istih banaka koje su oni trebali regulirati u slučaju Franak pa da su te banke morale vratiti građane preplaćeno bi možda dionica pala, ista ona dionica koju između ostalog drže zaposlenici HNB-a. Pa vas pitam, je li vaša odgovornost da ste to propustili regulirati Zakonom o HNB-u 2020. i smatrate li odgovornim HNB da to nije internim aktima regulirao .../Upadica predsjednik: Hvala vam./... i spriječio ovakvo ponašanje?
(Aktualno prijepodne, 2022: 17)
Izražavanje (ne)zadovoljstva odgovorom zastupnice Sandre Benčić:
Pa zahvaljujem se premijeru. Moram reći zbilja bi ovaj bilo se lijepo odmorit ovako u vašoj glavi na par dana i mislit kako je u ovoj državi zapravo sve super i ide odlično, a građani zapravo sve to na krivi način vide. Vidite kad ste odgovarali na ovo pitanje iznijeli ste ponovno teze koje odgovaraju zapravo teorijama zavjere. Dakle, nije problem što zaposlenici i direktori HNB-a trguju dionicama banka koje oni reguliraju nego je problem, problem je u tome da je to netko vidio i rekao, to je problem. Neki akteri koji žele demontirat HNB-a mi baš smo u postupku pristupanja Eurozoni, nije problem u DORH-u, problem je u onima koji vide problem u DORH-u, nije problem u HRT-u, problem je u onima koji to vide. Nije problem u standardu u Hrvatskoj, problem je u građanima koji stalno tupe da on nije dobar iz nekog nepoznatog razloga. To prebacivanje odgovornosti na druge nije obilježje niti lidera, niti nekoga tko očigledno ima ambiciju biti neki državnik. I zato vas pozivam za korist svih građana Hrvatske da prihvatite ponekad kritiku, da uvidite gdje ste pogriješili i da u skladu s time najavite promjenu smjera, pa i promjenu nekih ljudi koji ovdje sjede jer ovakvim načinom odbijanja odgovornosti i prebacivanja odgovornosti na građane nećete ni vi, a ni mi svi zajedno doći nigdje. Dakle, kad govorite o HNB-u morate znati da se ne razgovara o Vujčiću, razgovara se o tome da je on propustio to regulirati za svoje zaposlenike, sada da je 40 i nešto njih trgovalo ne obveznicama, nego dionicama banaka u većoj vrijednosti od 10 miliona kuna. Istih onih banaka koje nadziru i reguliraju.
(Aktualno prijepodne, 2022: 18)
Zastupnica Benčić postavlja pitanje premijeru Plenkoviću služeći se argumentacijskim pogreškama ad hominem i trovanje bunara, a ostvaruje ih kroz antorizam. Antorizam je »neprijateljsko preuzimanje tuđih riječi te njihova sarkastična interpretacija« (Bagić, 2012: s. v. antorizam). Figura se gradi tako što govornik u suparnikovu iskazu traži opravdanje za osporavanje tog istog iskaza kroz ironičan ili ciničan ton (ibid.). Zastupnica iskorištava premijerovu izjavu u kojoj je Hrvatsku radioteleviziju opisao kao »državnu televiziju« te ju koristi protiv njega. Također, preuzima i izjavu u kojoj premijer kazuje kako »građani vide čašu polupraznu« te, citirajući satiričara Bornu Sora koji se tome iskazu narugao, humornu dosjetku razvija u kritiku vladajućih, korupcije i nepotizma koju iznosi prije no što će prijeći na konkretno zastupničko pitanje. U njezinu je iskazu vidljiva i figura misli – litota. Litota je »svjesno slabljenje ili umanjivanje izraza s ciljem da se naglasi ili pojača kakva ideja, misao, predodžba, emocija i sl. Zastupnica, naime, citira satiričara Bornu Sora i razvija svoje pitanje opisujući njegovu dosjetku kao »dostojnu«, usprkos tome što joj se svidjela u tolikoj mjeri da je njome započela svoj govor. Kritiku oprimjeruje korupcijom u Hrvatskoj narodnoj banci, a iskaz zaključuje postavljanjem argumentacijske pogreške složenog pitanja.33 Složeno pitanje je pitanje koje sadrži »lažnu ili nedokazanu pretpostavku, a na njega se traži jednostavan i direktan odgovor koji podrazumijeva prihvaćanje te pretpostavke« (Stojadinović, 2016: 53). Kako bi premijer izravno odgovorio na postavljena pitanja on mora prihvatiti zastupničine pretpostavke, da Zakon o HNB-u nije dobro formuliran te da HNB nije regulirao ponašanje svojih zaposlenika internim aktima. Premijer stoga ne prihvaća pitanje jer bi izravni odgovor upućivao na to da je kritika validna.
U tekstu se zastupnica služi i logičkom pogreškama pozivanje na emocije i tvrdnja pogrešnog uzroka, točnije njenom podvrstom – jedan uzrok. »Jedan uzrok je pogreška koja nastaje iz tvrdnje da postoji samo jedan, jednostavan uzrok, a u stvari postoji više povezanih uzroka« (Stojadinović, 2016: 36). Zastupnica, naime, tvrdi kako su svi mladi otišli zbog »nepravde i nejednakosti« i pri tome poziva na emocije publike. Isprva ironičan ton ovdje prelazi u patetiku. Djelovanje na patos slušatelja zastupnica postiže i korištenjem dvočlanih i-skupina koje opisuje Ivas. Autor tvrdi kako takvi oblici (primjerice, »sve super i odlično«; »vidio i rekao«) nastaju tako što govornika na njih potiče jednostavan ritmični obrazac koji takvi oblici proizvode, a postupak opisuje kao »simbolično širenje iskaza« (1988: 157 – 158). Isti autor tvrdi kako se ritmičko porijeklo i-skupina može pronaći u narodnoj usmenoj književnosti, pučkoj frazeologiji, ali i u suvremenom javnom govorenju zbog čega smatra kako su oni jedan od najčešćih oblika mentalne organizacije mišljenja i govora (ibid: 173). Autor upozorava kako »[v]eličinom i suprotstavljanjem razdvojenog sugerira se sintetičnost, a neprestanim se raščlanjivanjem, uglavnom lažnim – jer radi se o sinonimnim skupinama – sugerira analitičnost« (ibid: 221). I-skupine prisutne su kod više analiziranih govornika što ukazuje na to da se one često koriste u ovakvoj vrsti diskursa.
Zastupnica u govoru često koristi razgovorni jezik, na što ukazuje i fraza »bilo [bi] se lijepo odmorit ovako u vašoj glavi na par dana« koju osnažuje batologijom »sve super i ide odlično«. Time hiperbolizira i ismijava premijerovu pozitivnu perspektivu stvarnosti i kreira ironiju.
U izražavanju nezadovoljstva odgovorom, zastupnica na ironičan način kroz leksička i sintaktička ponavljanja ukazuje na premijerovo odbacivanje odgovornosti za korupciju u HNB-u. U tekstu zastupnice Benčić možemo primijetiti istovremeno korištenje mnogih figura, od kojih su najvažnije korekcija i anafora, a prisutno je i udvajanje strukture rečenica. Korekcija je vidljiva u ponavljanjima iskaza čija je shema ne A nego B, što je provedeno u ironičnom tonu. Zastupnica, kao i zastupnik Bulj, u tekstu leksem »problem« ponavlja čak jedanaest puta. Prema Bagiću, figure ponavljanja mogu se koristiti za teme te za emocionalno bojenje iskaza (2012: s.v. palilogija). Njihovim se korištenjem postiže učinak inzistiranja na ideji što smo mogli primijetiti u iskazu zastupnika Bulja, ali i što primjećujemo kod zastupnice Benčić. Zastupnici se u svojim iskazima najčešće služe ponavljanjima kako bi ekspresivno naglasili poantu svojeg iskaza – upućivanje na probleme hrvatskih državljana.
Zastupnica opravdava svoj ad hominem argumentom pozivanja na posljedice u slučaju da se ponašanje ne promijeni.34 »Pozivanje na posljedice znači da se tvrdnja proglašava istinitom ili neistinitom ovisno o tome ima li željene ili neželjene posljedice« (Stojadinović, 2016: 31–32). U zaključku ponovno ukratko ponavlja problem na koji ukazuje čime zaokružuje tekst. Koheziju u tekstu postiže i ponavljanjima, no iskaz nije u potpunosti koherentan. Naime, zastupnica iznosi vrlo široku kritiku premijera umjesto da iznese detaljnije informacije o temi svojega pitanja – korupciji u HNB-u. Efektnost i efikasnost recepcije zastupnica u govoru postiže izmjenjujući razgovorni jezik, fraze koje pripadaju razgovornom stilu te standardni jezik čime gradi svoj dinamičan i opušten stil govorenja.
3.6. Ivan Penava – plemenite riječi
Zastupničko pitanje zastupnika Ivana Penave premijeru Andreju Plenkoviću:
Poštovani predsjedniče Hrvatskog sabora, poštovane kolegice i kolege, poštovani predsjedniče vlade, ministrice, ministri, cijenjena Hrvatska, gubitak 400.000 ljudi u 10 godina ili godišnje 40.000 ljudi više je nego dvostruko što su cjelokupne žrtve 2 Domovinska rata koji je trajao 5 godina. Tema svih tema i jedna čista nacionalna katastrofa. Od 10 godina koliko popis obuhvaća vi ste predsjedniče vlade 5 na vlasti, znači pola od toga kad bi gledali to tako je vaše. Ova katastrofa sasvim sam siguran u to nadilazi mogućnosti vladajuće koalicije i to je sada dokazano, to više nije ja mislim ovo, vi ono to je sada na jedan brutalan ili najgori mogući način dokazano rezultatima popisa stanovništva. Neću vama kao ni vašim prethodnicima bivšim predsjednicima vlade uputiti teške riječi kritike, a koje bih trebao i imao pravo temeljem rezultata rada vaše vlade, ali i svih dosadašnjih vlada i to samo iz razloga što smatram da ova katastrofa nadilazi bilo koju vladu pa i aktualnu i mislim da se tiče svih nas i zahtjeva zajedništvo svih nacionalnih snaga. Vas pitam, ali i pozivam hoćete li hitno raspustiti aktualnu vladu i okupiti sve političke snage u zemlji ali i stručne i znanstvene koje mogu pridonijeti rješavanju ovakvih pogubnih tendencija jer kao što sam uvodno rekao to je tema svih tema. Po tome možete, tim činom možete .../Upadica: Hvala vam./... vratiti vjeru u hrvatsku politiku .../Upadica: Hvala lijepa kolega Penava./... ili se možemo nastaviti praviti da nam dobro ide.
(Aktualno prijepodne, 2022: 18)
Izražavanje (ne)zadovoljstva odgovorom zastupnika Ivana Penave:
Hvala vam lijepo poštovani predsjedniče vlade, pa dalo bi se to tako na osobnoj razini sad raspravljati, ali nije to uopće bila tema, nit je pitanje, al evo samo u 10 sekundi kao vaš HDZ-ovac 2016.g. sam vam lijepo u Vukovaru rekao i upozorio vas da odumiremo. Nisam stao na tome, dapače čak smo u jednom dijelu i skupa radili, nažalost nije nam prošlo Zakon i o poticanju investicija, pa se sjetim g. Pervana kao investitora i stotina radnih mjesta u taj dio jer sam bio svjestan da tonemo i da ćemo potonuti, bio sam svjestan ovoga dana da će on doći, jednako kao što sam svjestan da će doći i puno gori dani ukoliko se ne trgnemo. Međutim, to su sve neke stvari i prošlosti i neke stvari i relacija razgovora privatnih ili poluprivatnih ili itd.. Pitanje koje je bilo ticalo se konkretnih egzaktnih katastrofičnih podataka o odljevu stanovnika. Zašto? Naravno, bio sam vrlo oprezan u pitanju, nisam koristio teške riječi, niti mislim da je baština isključivo vaše vlade, ali definitivno imate jedan velik obol u tome. Put i mjere koje ste do sad donosili i kojim idete ne ukazuju da se imamo pravo nadati bilo čemu boljem. Ukoliko ćemo tu raspravu svesti na puko nadmudrivanje tko će biti humorističniji ili tko će kome smjestiti i dovesti ga u ćorsokak onda možemo se nastaviti nadmudrivati, otprilike to je ono što smo radili i sve ove godine prije. Ova ozbiljnost ovog trenutka nalaže nešto sasvim drugo, a to je da se sjedne za stol i da se najbolje što se ima izvuče na taj stol i sukladno tome donesu odluke kako dalje. Hvala lijepo.
(Aktualno prijepodne, 2022: 19)
Zastupnik Penava započinje svoj iskaz pozdravom slijedeći princip uljudnosti te tradicionalno koristeći anaforu, ali i metonimiju. Metonimija je »zamjenjivanje jedne riječi drugom na temelju njihove logičke bliskosti, vremenske ili prostorne povezanosti« (Bagić, 2012: s. v. metonimija). Zastupnik pomoću naziva države pozdravlja državljane. Ova je figura, kao što primjećuje Vuković, česta u političkom diskursu (2015: 234). Autorica primjećuje kako mogućnost da se cjelina predstavi jednim svojim dijelom ili atributom omogućava političarima sakrivanje, ali i isticanje određenih dijelova sadržaja u skladu s argumentacijom koju žele istaknuti (ibid: 233). U analiziranim tekstovima prisutno je mnogo primjera u kojima zastupnici apostrofiraju institucije, stranke, Vladu, umjesto pojedinih predstavnika, kako bi ih hvalili ili kritizirali, čime se odaje dojam živosti tog entiteta podložnog pohvali ili pokudi, ali i relativizira aspekt pojedinačne odgovornosti. Kod zastupnika Penave zanimljivo je obraćanje »Hrvatskoj«, budući da upozorava na problem iseljavanja građana koji zapravo čine taj entitet.
Na problem emigracije stanovništva zastupnik upozorava kreirajući analogiju s ljudskim gubicima u Domovinskom ratu.35 Ton njegova iskaza je borben, poziva na patos i korištenjem argumenata prizivanja na posljedice poziva na djelovanje. Leksemi i fraze koje koristi, primjerice »zajedništvo svih nacionalnih snaga«, »brutalan«, »katastrofa«, »političke snage«, »pogubnih tendencija«, »vratiti vjeru« podsjećaju na leksik budnica. Riječi i sintagme poput »zajedništvo svih nacionalnih snaga« ili »vratiti vjeru« Adorno naziva plemenitim ili arhaičnim riječima koje se, zbog toga što podsjećaju na određene povijesne kontekste, eksploatiraju u službi ciljeva onih koji se služe određenim žargonom (1978, 90–91). Ivas pak takve izraze opisuje kao vojne ili ratne metafore koje proziva sistemskim. Napominje kako one služe poistovjećivanju, odnosno promatranju stvarnosti kroz mitske kategorije: »Suvremenost se smješta u oblike da bi joj se dao željeni smisao.« (1988: 210). Koristeći takve izraze zastupnik povezuje situaciju prekomjernog iseljavanja s alarmantnošću situacije rata čime naglašava problem na koji upozorava. Iskaze ojačava i kroz batologiju.. Figura slikovito, ali izlišno opisuje krivnju vladajućih zbog iseljavanja mladih iz države.
U iskazu koristi mnogo brojčanih podataka čime želi postići uvjerljivost. Enumeracijom, dodjeljujući imenici »podaci« epitete kao što su »konkretni«, »egzaktni« i »katastrofični« uvećava ekspresivnost izraza, daje prividnu validnost podacima te time pokušava amplificirati ozbiljnost situacije. Ipak, cjelovita argumentacija zastupnika temelji se na argumentu lažne dileme. »Lažna dilema je neformalna logička pogreška koja nastaje kada se uzima pravo izbora isključivo između dvije mogućnosti, često krajnje, dok zapravo postoji bar još jedan izbor ili čak više njih« (Stojadinović, 2016: 69). Zastupnik svoju tvrdnju završava argumentom koji se sastoji od dva izbora – ili će premijer raspustiti aktualnu Vladu ili zemlju iščekuju kobne posljedice.
Pri izražavanju nezadovoljstva odgovorom zastupnik se isprva opravdava i brani od ad hominem argumenta kojim ga kritizira premijer. Pokušava se udaljiti od optužbi za hipokriziju zbog prijašnjeg članstva u HDZ-u, stoga eufemistički relativizira suradnju s vladajućima »Međutim, to su sve neke stvari i[z] prošlosti i neke stvari i relacija razgovora privatnih ili poluprivatnih ili itd...« te isto tako upućuje i naizgled nesubjektivnu kritiku »niti mislim da je baština isključivo vaše vlade, ali definitivno imate jedan velik obol u tome«. Eufemizacija u ovome tekstu služi održavanju harmoničnog odnosa sudionika komunikacije koji stoje u neravnopravnom položaju moći (Chen, 2010: 147–150). Zastupnik upotrebljava i antipoforu »Zašto?«, a efikasnost primanja poruke ojačava primjenom leksikaliziranih metafora u primjeru kada propadanje države iskazuje glagolom »tonuti«.
Treba naglasiti da je ovo jedini zastupnik oporbe čiji ton nije ironičan i koji kritizira upotrebu ironije i pošalica čime izražava svijest o tome da takvi postupci prevladavaju u pokušajima dijaloga između vlasti i opozicije.36 Pri izražavanju nezadovoljstva odgovorom na postavljeno pitanje proziva zastupnike zbog njihovih ironično intoniranih izjava te poziva na odbacivanje takvog diskursa, što kreira prvu samokritiku i kritiku institucije Hrvatskog sabora u analiziranim tekstovima. Takvu samokritiku Ivas proziva figurom samokritičnosti jer smatra kako je ona u svojoj osnovi lažna. Kao jedan od oblika manifestiranja ovakve kritike opisuje tematizaciju »suvišnosti nedjelatnoga govora«, odnosno figuru pređimo s riječi na djela koja se pojavljuje i u zastupnikovu iskazu (1988: 215).
Primjeri kao »to više nije ja mislim ovo, vi ono« ili »Vas pitam, ali i pozivam hoćete li hitno raspustit« upućuju na to da tekst nije u potpunosti kohezivan, ali prevladavanje jedne teme i poentiranje zastupničko pitanje čine koherentnim. Efektnost čestog pozivanja na patos predmet su subjektivnog dojma pojedinog recipijenta, no treba iskazati kako se ovakav postupak, u mnoštvu ironičnih iskaza u raspravama između vladajućih i opozicije, izdvaja, iako se doima arhaičnim. U pogledu argumentacije, iskaz je poduprijet kvantitativnim podacima, koji su, kako je već navedeno, oslikani analogijama, korekcijama i ponavljanjima.
3.7. Marija Jelkovac – argument većine
Zastupničko pitanje zastupnice Marije Jelkovac upućeno je (tadašnjem) ministru prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Darku Horvatu:
Hvala lijepa poštovani predsjedniče Hrvatskog sabora, poštovani predsjedniče Vlade, poštovani potpredsjedniče Vlade i ministri. Sve vas pozdravljam. Poštovani gospodine Horvat imam pitanje za vas. Zadatak obnove potresom pogođenog područja nakon zagrebačkog potresa i potresa u Banovini sigurno su najprioritetniji zadatak Vlade u ovom trenutku, a posebno onog dijela koji se tiče na obnovu stambenih objekata naših sugrađana čiji su objekti stradali u potresu. Za obnovu smo dobili i značajna sredstva iz Fonda solidarnosti kao pomoć. Kako su se ovih dana u javnosti plasirale informacije vezane za korištenje tih sredstava i vezano na to da ćemo veći dio tih sredstava morati vratiti kao neiskorištene molim vas da nam date odgovor točan što je sa korištenjem tih sredstava, što vi očekujete jer ta je informacija sigurno značajna pogotovo za one naše sugrađane koji očekuju obnovu. Hvala vam.
(Aktualno prijepodne, 2022: 21)
Izražavanje (ne)zadovoljstva odgovorom:
Poštovani ministre, zahvaljujem vam se na odgovoru i na informacijama koje ste dali i koje sigurno zanimaju cjelokupnu javnost. Vjerujem da ćemo iskoristiti maksimum sredstava za cjelokupnu obnovu, a da će prioritet u ovom razdoblju sigurno biti obnova obiteljskih kuća odnosno stambenih jedinica koje su oštećene u potresu i u kojima ljudi trenutno ne mogu živjeti nego su u privremenom smještaju, a najgore prolaze oni koji su u tzv. kontejnerima. I sigurna sam da i mi i cjelokupna Hrvatska žele da se oni što prije vrate u obnovljene domove i vjerujem da je ovaj administrativni proces iza nas i da ćemo u ovim danima koji su u ovoj godini ispred nas na terenu zaista vidjeti strojeve da će se početi izgrađivati objekti i da će oni biti što prije završeni da će se ljudi zaista moći vratiti u normalan život.
(Aktualno prijepodne, 2022: 21)
Zastupnica Marija Jelkovac u svome pozdravu koji je dio uvriježene prakse govorenja, ponavlja pridjev »poštovani« pri imenovanju nositelja najvažnijih funkcija.37 Zanimljivo je izostavljanje pridjeva pri imenovanju ostalih sudionika rasprave, postupak koji smo primijetili i kod zastupnika Penave. Zastupnici, čini se, smatraju kako bi ponavljanje istog pridjeva četvrti put moglo zvučati izlišno. Naime, već je primijećeno i opisano kako kod figura ponavljanja postoji tendencija za ponavljanjima koja se pojavljuju tri puta. U slučaju anafore trostruka ponavljanja pojavljuju se kod premijera Plenkovića, zastupnice Glamuzine i Jelkovac.
Iskaz Marije Jelkovac zanimljiv je i zbog toga što je on reprezentativan primjer unutarstranačkog dijaloga, odnosno pitanja koje postavlja član vladajuće koalicije. Ton zastupničina pitanja je uljudan, a argumentacija je iznesena kroz mnoštvo sermocinacija i batologija. Zastupnica govori uime građana, uime cijele Hrvatske, dakle služi se argumentom većine, a svoju tvrdnju osnažuje leksemom »sigurno« koji Škarić svrstava u modalne izraze pojačavanja. U primjeru, »što je sa korištenjem tih sredstava, što vi očekujete jer ta je informacija sigurno značajna pogotovo za one naše sugrađane koji očekuju obnovu« zastupnica se ograđuje od mogućnosti da postavljanjem pitanja implicitno proizvede kritiku. Ovaj je postupak još naglašeniji u izražavanju zadovoljstva odgovorom u kojemu iskazuje »Poštovani ministre, zahvaljujem vam se na odgovoru i na informacijama koje ste dali i koje sigurno zanimaju cjelokupnu javnost«. Iskaz koji je sadržajno jednostavan, a svodi se na pitanje 'Kako napreduje obnova potresom pogođenog područja?' je znatno proširen. Batologija se ostvaruje kroz pleonastične konstrukcije. Čini se kao da zastupnica proširivanjem iskaza (pre)naglašeno traži i izražava opravdanje za postavljanjem pitanja, dok opširnošću uspostavlja dojam bogatstva iskaza, usprkos sadržajnoj manjkavosti (Ivas, 1988: 214).
U tekstu zastupnice Jelkovac vidljiv je i eufemizam. U iskazu »stambenih objekata naših sugrađana čiji su objekti stradali u potresu« objekti se personificiraju. Koristi se izraz »stradao« umjesto da se koriste leksemi kao što su »razrušen«, »uništen«, »razoren« ili »devastiran«. Eufemizacija proizlazi iz težnje za iskazivanjem suosjećanja sa stradalim sugrađanima zbog simboličke važnosti tih objekata. Zanimljiv je i odabir leksema »plasirati« pri opisivanju načina na koji su informacije došle u javnost čime se implicira kako su informacije postavljene (HJP: s. v. plasirati).
Zastupnica je jedina od analiziranih zastupnika koja iskazuje zadovoljstvo odgovorom. Primijećeno je kako zastupnici vladajuće stranke češće38 iskazuju zadovoljstvo odgovorima premijera i Vlade. Naime, vjerojatnost je da postavljanje pitanja služi tek kao poticaj ministrima za govorenje o svim pozitivnim promjenama koje su učinili, dakle za samohvalu. Upitna je svrsihodnost takvih postupaka unutar segmenta Aktualno prijepodne. Naime, i Škarić smatra kako je komunikacija, odnosno govorenje »suvišno ako prethodno ne postoji disens među govornika i slušatelja radi postizanja ili konsensa ili jasno utvrđenih razlika u mišljenjima« (u: 2000: 9).
U svome izražavanju zadovoljstva odgovorom zastupnica ističe pozitivne predikcije vezane uz tijek obnove. Iskazom poziva na patos, odnosno na suosjećanje prema stradalima, ali poruku završava u pozitivnom tonu izražavanjem sigurnosti u pozitivan rasplet događaja. Patos i uvjerenje u pozitivan ishod osnažuje koristeći hiperbolične izraze kao što su: »najprioritetniji«, »maksimum«, »cjelokupnu«, »prioritet« »što prije« kojima kreira implicitnu pohvalu, a umanjuje kritiku. Kohezija i koherencija teksta umanjuju se pleonazmima i batologijom kojima zastupnica nepotrebno proširuje iskaz i mnogostruko udvaja već rečeno.
3.8. Katica Glamuzina – tropi
Zastupničko pitanje zastupnice Katice Glamuzine upućeno premijeru Andreju Plenkoviću:
Poštovani g. Plenković, dozvolite da kratko pročitam da ne bi slučajno krivo citirala dvije rečenice iz dokumenta kojeg je sastavljala vaša vlada. Hrvatska po kvaliteti znanstvenih istraživanja ima još prostora za napredovanje kada je u pitanju broj utjecajnih znanstvenih publikacija. Rezultati znanstveno istraživačkog sustava skromni su i Hrvatska se ističe velikim brojem publikacija slabe kvalitete po čemu je najlošija u EU. To vam piše u NPOO-u, ne u onoj skraćenoj verziji koju ste nama pokazali nego u onoj proširenoj koju ste od nas skrivali. Mene zanima jeste li je skrivali od čelnog čovjeka vaše stranke u drugom po veličini gradu u Hrvatskoj jer po pisanjima nekih hrvatskih portala izgleda da predsjednik vaše stranke u Splitu pojma nema da mi već imamo i viška loših znanstvenih publikacija, pa nam je odlučio podariti još jednu. Već mjesecima iz medija čitamo kako su se dakle članovi HDZ-a okomili na još jedan hrvatski sustav, ovaj put sustav obrazovanja i to izgleda opet združeno jer neki pišu ili plagiraju, neki sjede u komisijama koji sve to odobravaju i propuštaju. Zanima me, molim vas, što ćete reći studentima EFOS-a kako biste ih uvjerili da nakon svega ovoga njihove diplome i disertacije neće vrijediti apsolutno ništa?
(Aktualno prijepodne, 2022: 23)
Izražavanje (ne)zadovoljstva odgovorom:
Zahvaljujem. Dakle, odgovor iznimno nezadovoljavajući, čega ste vi premijeru, ja mislim i sami svjesni. Kada spominjete svog ministra Fuchsa, dozvolite da i njega citiram, ako se ne varam, u medijima je izjavio da nikad u svojoj karijeri nije čuo da se već obranjena disertacija ispravlja. Tako, možda bolje njega ne spominjite. I još jednu jako bitnu stvar, molim vas, ja u SDP-u nisam. Moja jedina bliskost s njima je kad sjedimo u ovim klupama jer drugog izbora nema. U cijeloj ovoj situaciji, .../Upadica se ne čuje./... u cijeloj, nemojte mi krasti vrijeme, u cijeloj ovoj situaciji, ono što je sramotno postalo jasno, to je zašto su hrvatska sveučilišta tako nisko postavljena na, na svjetskim znanstvenim ljestvicama. Obezvrijeđen je cijeli naš sustav, obezvrijeđeni su znanstveni postupci koji se u Hrvatskoj dešavaju, obezvrijeđen je svaki doktor znanosti, uključujući kolegu Reinera kojeg osobno poštujem, koji je svoje, on i brojni drugi koji su svoje zvanje pošteno stekli, ovim su okaljani. Jasno mi je da se vaši stranački funkcioneri na svim razinama .../Govornik se ne razumije./... ovo sve izracionalizirati i objasniti ljudima u akademskoj znanosti da nisu budale pred čijim se očima sve ovo dešava. Dakle već obranjenu, ispravke već obranjene disertacije piše sveučilište umjesto autora, a vaš Vice čist k'o suza, čist k'o suza i pravi trendseter u svijetu znanosti. Prvi doktor znanosti uz čiju disertaciju dobijete i uputstva za korištenje. Ma sjajno, čestitke na takvom članstvu.
(Aktualno prijepodne, 2022: 24)
Zastupnica Glamuzina svoj iskaz započinje antorizmom, odnosno preuzimanjem tvrdnje iz službenog dokumenta. Koristi ga kako bi kritizirala korupciju u sustavu obrazovanja, odnosno upozorila javnost na aferu s plagiranim doktoratom dužnosnika Mihanovića. Ton njezina iskaza je ironičan, a ironiju postiže retoričkim pitanjem39 i hiperbolama.40 Na kraju argumentacije postavlja složeno pitanje, odnosno pitanje koje u sebi već sadrži pretpostavku kako je doktorat krivotvoren.
U izražavanju nezadovoljstva odgovorom zastupnica ponovno koristi antorizam41 kojim diskreditira ministra Fuchsa. Potom, pomoću inverzije naglašava da ne pripada SDP-u. Koristi argument pogrešnog uzroka kako bi objasnila zašto hrvatska sveučilišta ne postižu zadovoljavajuće rezultate na svjetskim ljestvicama, kazujući kako je to zbog korupcije HDZ-a. Zastupnica poziva na patos koji naglašava anaforom ponavljajući pridjev »obezvrijeđen«. U kritici premijera koristi i ideologem »stranački funkcioneri« kojim diskreditira stranku, a svoj iskaz poentira očuđujući ga usporedbom,42 metaforom43 i dijasirimom.44 Cjelokupni iskaz se može sagledavati kao ad hominem, tekst je kohezivan, ali nije koherentan. Naime pitanje nije jasno postavljeno, naglašena je tema i kritika, ali nije jasno na što zastupnica poziva pri postavljanju pitanja, odnosno što ona od vladajućih traži. Iskaz je zbog korištenja razgovornog jezika, humora i već spomenutih figura prenesenog značenja efektan i populistički, diskreditira etos govornika te je usmjeren na patos recipijenata. Tekst nije informativan, budući da pobliže ne argumentira tvrdnju o plagijatu, već na različite načine niže kritike, probabilističke posljedice i nelogične uzročno-posljedične veze koje proizlaze iz afere s plagijatom.
3.9. Marijana Puljak – pretericija
Zahvaljujem predsjedavajući. Poštovani premijeru dosta kolega se evo već ovdje izredalo, feticu po feticu evo nadam se, vjerujem da ste, zapravo vjerujem da ste već i umorni od tog guglanja i traženja je li tko je sve ovdje demonter je li države i demontira i destabilizira državu koju tako stabilno vodite. Vjerujem da Hrvatska sigurno ne bi bila na dnu EU niti bi 400.000 ljudi napustilo Hrvatsku da evo kad vas oporba ne bi ovoliko napadala. Međutim, evo ajmo na pitanje, moje pitanje vama danas isto tako trebalo bi biti uz HNB i ovu aferu prema kojoj su šefovi zaposlenici HNB-a navodno trgovali dionicama i obveznicama banaka koje nadziru i tako bili u potencijalnoj zlouporabi povlaštenih informacija. Međutim, u međuvremenu smo dobili zastrašujuće i porazne rezultate popisa stanovništva, pa sam vas onda htjela pitati u vezi s time, imate li možda podatak o tome koliko ima članova HDZ-a na funkcijama u nekom ministarstvu, javnom poduzeću ili instituciji koji su iselili iz Hrvatske u proteklih 10 godina. Međutim, istovremeno s time opet smo saznali podatak o tome da postoji inflacija doktorata na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, njihov broj je gotovo isti kao na fakultetu u Zagrebu koji je 3 puta veći, imali smo dakle i cijeli kombi HDZ-ovaca na putu za Osijek, međutim onda smo saznali da obnove nema, a vi i dalje držite na svom mjestu ministra kojem je jedini i najvažniji zadatak bio izvršiti tu obnovu. Zanimalo me dakle što o tome mislite, ali onda smo na internetu vidjeli podatak da HDZ-ovom šefu državne ustanove koji nudi jednoj djevojci posao u zamjenu za seks pa mi se smučilo. Tako da vas zapravo nemam što pitati i odustajem od zastupničkog pitanja. Hvala.
(Aktualno prijepodne, 2022: 25)
Zastupnica Puljak svoje zastupničko pitanje, odnosno svoj iskaz očuđuje time što odbija postaviti zastupničko pitanje. Ipak, to ne biva veoma uspješno jer na svoju kritiku (ili provokaciju) ne dobiva opširan odgovor premijera već samo izjavu: »Hvala lijepa što nemate pitanje i to je dobro«. Iz njegova odgovora vidljivo je kako je zastupničino oblikovanje kritike olakšalo premijeru neprihvaćanje komunikacije i njezino odbijanje.
Zastupnica iskaz započinje razgovornim stilom koristeći izraze kao što su »izredati« i »guglati«, te paregmenonom45 kojim ostvaruje ironiju. Metaforički opisuje zastupnike, točnije govornike kao »fete« (»feticu po feticu«), čime se ironično referira na svojevrstan lajtmotiv rasprave, »salama taktiku« o kojoj će biti više riječi u poglavlju o ideologemima.
Ostatak iskaza zastupnica temelji na pretericiji kojom naglašava sve što je željela pitati, ali ipak odlučuje ne pitati, budući da je pitanja previše. Kohezija se u iskazu ostvaruje kroz anaforu, odnosno ponavljanjem rečeničnog priloga »međutim«. Time zastupnica oslikava brojnost problema i čini govor efektnim. Takav joj način kazivanja omogućuje iznošenje brojnih kritika i upozoravanje na probleme u državi. Na razini konstrukcije cijelog govora moguće je primijetiti i gradaciju koja efektno kulminira u navođenju slučaja korupcije kroz iznudu seksualnih usluga, nakon čega zastupnica konstatira svoj zazor i odbija postaviti pitanje.
Ovakav je način komunikacije zapravo odustanak od dijaloga te upozorenje na nesvrhovitost komunikacije između vladajućih i opozicije. Škarić upozorava na to kako govornička šutnja nastaje u slučaju kada su slušatelji unaprijed nepovjerljivi i odlučni da, štogod čuli, neće promijeniti svoje ponašanje (2003: 10), dok Kovačević i Badurina govore o kršenjima načela suradnje u konverzaciji (2001: 70). Naime, kao što je primijetila i Kišiček, većinu pitanja koja dolaze iz opozicije premijer vješto izbjegava koristeći retoričke smicalice kao što su crvena haringa ili ignoriranje problema (2021: 39). Budući da premijer ne daje odgovore, zastupnica odbija postaviti pitanje, iako je problema mnogo.
3.10. Peđa Grbin – antorizam
Zastupničko pitanje zastupnika Peđe Grbina upućeno premijeru Andreju Plenkoviću:
Zahvaljujem poštovani gospodine predsjedniče Hrvatskog sabora. Uvaženi predsjedniče vlade, uvaženi gospodine Plenkoviću, ja imam za vas pitanje jer postoji jedna tema koje je u ovom trenutku za naše društvo, za ljude prije svega u Zagrebu ali i na Baniji izuzetno bitna, a na koju od vas nismo dobili decidirani odgovor. Prije nekih godinu dana kada smo utvrdili da će Hrvatskoj biti iz Fonda solidarnosti stavljeno na raspolaganje iznos od 5 milijardi kuna vi ste govorili o overbookingu sredstava. Govorili ste o tome kako to neće biti ni izbliza dovoljno, kako će to biti sve potrošeno. 13 mjeseci kasnije to se nažalost, napominjem nažalost nije dogodilo. Zašto nažalost? Jer taj novac nije tu zbog vas, taj novac nije tu zbog mene on je zbog toga da bi se iskoristio da se dio, dio onoga što je stradalo u potresu popravi. Taj novac je tu zbog građanki i građana ove zemlje kako bi se osiguralo da se poprave bolnice, da škole mogu raditi. Međutim ono što je sporno u svemu tome je hoće li Hrvatska biti u stanju povući ta sredstva. I sada imamo vrlo kontradiktorne informacije, vi prije nekoliko dana kažete tražit ćemo produljenje roka, Europska komisija prošloga tjedna kaže rok se ne može produžiti jer u uredbi o osnivaju Fonda solidarnosti jasno stoji 18 mjeseci, to je u slučaju Hrvatske 17.6. Međutim, vaš ministar Horvat kaže rokovi nisu Sveto pismo, vaš politički tajnik potpredsjednik sabora danas kaže pa rokovi se mogu produljiti. Zato vas pitam, koliko će novca .../Upadica: Hvala vam./... do 17.6. biti potrošeno i može li se .../Upadica: Hvala lijepa./... taj rok produljiti? Hvala.
(Aktualno prijepodne, 2022: 25)
Izražavanje nezadovoljstva odgovorom:
Zahvaljujem poštovani g. predsjedniče. Sada je potpuno jasno da vi na jednostavna pitanja niste u stanju dati jasan odgovor. Pitao sam vas koliko će od ovih 5 milijardi kuna biti investirano, uloženo do 17. 6., vi na to ili ne znate ili ne želite dati odgovor. I jedno i drugo pokazuje katastrofalno upravljanje krizom odnosno katastrofalno upravljanje obnovom. Drago mi je međutim što ste uprli prstom u g. Horvata kao najodgovornijeg kao nacionalnog koordinatora upravo i za to što ni iz Fonda za solidarnost nismo u stanju povući sredstva koja su nam stavljena na raspolaganje, neću reći poklonjena, stavljena na raspolaganje. Drago mi je međutim i što ste na sebe preuzeli odgovornost jer ste izrekli ono što smo od vas htjeli čuti da ćete i dalje inzistirati i tražiti da se taj rok produlji. Ukoliko se taj rok ne produlji očekujem od vas, osobno od vas da za to što ste više puta najavljivali za šta vam je bio dovoljan navodno samo jedan telefonski poziv ako se to ne dogodi da ćete za to preuzeti odgovornost. I zadnja stvar da ne ostane samo na kritici. Imam vam jedan konstruktivan prijedlog kako ubrzati obnovu koja stoji, a taj prijedlog je u svaku od onih 10-tak tisuća, nekoliko 10-taka tisuća zgrada, u svaku od onih nekoliko 10-taka tisuća zgrada koja su stradale u potresu stavite jednog Frku-Petešića i u tom slučaju za obnovu neće biti frke jer vidimo kako kad se hoće, kad postoji osoban interes onda obnova može ići jako jako brzo. Hvala vam.
(Aktualno prijepodne, 2022: 26)
Peđa Grbin svoje zastupničko pitanje izražava jednoznačno, kroz figure ponavljanja, retoričko pitanje i antorizam. Ponavljanje je vidljivo već u pozdravnoj riječi koja glasi »Uvaženi predsjedniče vlade, uvaženi gospodine Plenkoviću«. Budući da je govornik koji iskazuje ovu tvrdnju član oporbene stranke, ponavljanje bi se moglo interpretirati kao blago ironiziranje uvodnog pozdrava s ciljem ismijavanja. Nenamjeran primjer batologije je ponavljanje istog sadržaja u izrazu »postoji jedna tema koje je u ovom trenutku za naše društvo, za ljude prije svega u Zagrebu ali i na Baniji izuzetno bitna«. Njome želi neumješno ukazati na važnost problema o kojemu govori. Naime, »naše društvo« su naravno i »ljudi u Zagrebu« koji su, po zastupnikovom izrazu preči (»prije svega u Zagrebu«) od onih članova društva koji su »ali i na Baniji«.
Svoje zastupničko pitanje zastupnik temelji na antorizmu. Neprijateljski preuzima riječi premijera navodeći njegove izjave o povlačenju financijskih sredstava iz fondova, spominje »jedan telefonski poziv«, ali i iskaze njegovih političkih suradnika o rješavanju prekoračenja roka za dostavu dokumenata. Preuzimanjem iskaza svojih protivnika i skretanjem pažnje na njihovo neispunjenje zastupnik Grbin ostvaruje svoj retorički napad trovanjem bunara.
Gradacijom, te ciljajući na patos publike, upozorava na nekvalitetno trošenje novca za obnovu potresom pogođenog područja. Gradira iskaz govoreći kako financijska sredstva nisu prikupljena zbog potreba vladajućih, niti njega samoga, već zbog potreba stanovništva, a taj iskaz osnažuje antipoforom.46 Upotrebom leksema »bolnice« i »škole« kojima upućuje na nužne institucije oformljene radi zaštite ranjivih članova društva, osnažuje emocionalni utjecaj na recipijente. Značaj posljednjega segmenta iskaza naglašava kroz figuru ponavljanja, odnosno geminaciju leksema »kaže«, navodeći tko je što rekao vezano uz temu povlačenja sredstva.
Pri izražavanju nezadovoljstva odgovorom ponavlja svoje pitanje te kroz argument pogrešnog uzorka zaključuje kako nedobivanje odgovora dokazuje nezadovoljavajuće upravljanje obnovom. U ovome dijelu iskazu zastupnik kreira ironiju pomoću anafore i dijasirma,47 iskazujući prividnu pohvalu premijeru, a zapravo kritizirajući njegovo nepreuzimanje odgovornosti. Zanimljiv je i iskaz u kojemu izražava svijest o vlastitom korištenju eufemizacije u izrazu »nismo u stanju povući sredstva koja su nam stavljena na raspolaganje, neću reći poklonjena, stavljena na raspolaganje« čime uvećava iznijetu kritiku.
Ironijska pozadina cijeloga odgovora obznanjuje se u završetku teksta u kojemu ironijski iskaz doseže svoj maksimum. U posljednjem dijelu iskaza, koristeći antanaklazu, zastupnik jezičnom igrom efektno proziva vladajuće zbog korupcije. »Antanaklaza je ponavljanje riječi u rečenici ili iskazu koje prati promjena u značenju. Temelji se na homonimiji i polisemiji« (Bagić, 2012: s. v. antanaklaza). Zastupnik Grbin poigrava se prezimenom »Frka«. Kreiranjem semantičke veze između žargonizma »frka« i prezimena »Frka« zastupnik na začuđujuć, ali i efektan način zaokružuje i poentira svoj iskaz. Bagić opisuje kako su učinci antanaklaze trenutačni, naime ona »intelektualizira banalne i oživljuje frazeologizirane iskaze«, a oba ova postupka vidljiva su u navedenom primjeru (ibid.). Antanaklazom zastupnik uvećava efektnost svoga zaključka. Zastupnikov iskaz je kohezivan i koherentan, a stupanj ironije koji koristi je dobro odmjeren.
4. Rasprava
4.1. Uloga zamjenica u polarizaciji
Kako bi poduprli svoj iskaz, ali i uputili na pripadnost ideologiji, grupi ili stranci, zastupnici u analiziranu diskursu vješto koriste i zamjenice. Zbog raznolikosti njihove upotrebe, posvećeno im je posebno poglavlje.
Badurina zamjenice u 1. i 2. licu jednine promatra kao kohezivna sredstva koja upućuju na sudionike komunikacijskog procesa (Badurina, 2008: 70), dok ih Halliday smatra referencijalnom vrstom kohezije, odnosno »elementima jezičnoga sustava koji su objašnjivi isključivo ako ne upućuju samo na sebe, već na nešto drugo« (Hallida 1975 u: Mikić Čolić i Trtanj, 2019: 252).
Fillmore ih promatra kao deikse u užem smislu i navodi da one omogućuju interpretaciju odnosa s identitetom govornika i recipijenta (sugovornika) te njihove prostorne ili vremenske relacije u kontekstu komunikacije. Objašnjava kako deiktička sredstva čine zatvoren razred u koji spadaju deiktičke zamjenice i sustavi demonstrativa, odnosno pokaznih zamjenica. Kazuje kako se termini »deiksa i deiktični mogu uporabiti za one jezične izbore koji otkrivaju nešto iz govornikove uključenosti u aktualni prostorni, vremenski ili društveni kontekst čak i kada odabrana leksička i gramatička sredstva ne sudjeluju u deiktičkim procesima« (Fillmore, 1998. u: Badurina: 2008: 20–71) te ih naziva deiksama u širem smislu. Deiksama govornik otkriva prirodu svog odnosa u kontekstu komunikacije, točnije može se reći kako »deiktički sustavi jezika osiguravaju važne dodirne točke između govornika i konteksta u kojima se oni nalaze« (Malmkjær–Williams, 1998: 27 u: Badurina, 2008: 71).
Strani autori pokazuju kako je uporabom zamjenica moguće kreirati polariziranu komunikacijsku situaciju koja dijeli sudionike komunikacije po pripadnosti određenoj grupi. Perdue i suradnici tako empirijski dokazuju da ispitanici preferiraju iskaze u kojima su korištene zamjenice mi (we), umjesto oni (they), odnosno kako je korištenje zamjenice mi povezano s pozitivnijim stavom prema primljenu iskazu. Korištenjem izraza koji upućuju na sudjelovanje u grupi (mi) i izvan grupe (oni) moguće je preoblikovati nedruštvenu ili interpersonalnu situaciju u situaciju u kojoj se kreiraju grupni identiteti, a njihova uporaba može dovesti do pristranosti unutar grupe (in-group bias). Autori studije zaključuju kako bi primjena bilo koje zamjenice u prvom licu bila dovoljna za poticanje pozitivne atribucije i kako dijelovi govora koji se obično koriste za označavanje članstva u grupi i izvan grupe »generiraju daljnje evaluativne pristranosti pomoću jednostavnog, kontinuiranog pridruživanja i automatskim utjecajima na semantičku memoriju« (Perdue i suradnici, 1990: 483–484).
Istraživanjima korištenja zamjenica u hrvatskom političkom diskursu bavili su se i domaći istraživači. Podboj tako otkriva manipulativni aspekt uporabe zamjenica prvog lica te ga oprimjeruje na govornom iskazu Jadranke Kosor (2011: 130–132). Zaključuje kako govornica alternira između korištenja zamjenica »ja« i »mi«. Kada koristi zamjenicu »mi«, to čini kako bi otklonila pažnju sa sebe kada ju se optužuje za određene negativne postupke tako što podrazumijeva i ostale saborske zastupnike, te time neizravno raspoređuje odgovornost koju su nosili ona i njezina vlada. S druge strane, deiktički oblik »ja« koristi u iskazima u kojima ističe svoje pozitivne osobine, odnosno kada pomoću njih želi uvećati svoj kredibilitet i moral. Slične nalaze iznosi i Vlašić Dušić koja upozorava da je funkcija uporabe prvog lica jednine navođenje vlastitih uspjeha (usprkos činjenici da ti uspjesi nisu rezultat isključivo osobnog angažmana, već kolektivnog rada), a time i »populističko poistovjećivanje sebe s narodom« (2019: 116). Matić upozorava kako je odnos političara i njihovih protivnika »neminovno polariziran« (2012: 188) obrazlažući da političari upotrebom »mi«, upućuju na zajedništvo te nastoje stvoriti privid konsenzusa na razini svoje stranke ili cjelokupne politike koju provode kao vlastodršci, dok zamjenicom »oni« referiraju na protivnike kojima ne priznaju nikakve zasluge te ih obvezno predstavljaju u negativnom svjetlu (2012: 197).
Opisane strategije korištenja zamjenica vidljive su i u analiziranim tekstovima.48 Oblikovanje polarizirane komunikacijske situacije posebno je uočljivu u tekstu premijera.49 On se njime ne obraća samo zastupnici Selak Raspudić, već svima »vama«, isprva stranki MOST, a potom i cjelokupnoj opoziciji. Konteksta radi, Marija Selak Raspudić je nezavisna zastupnica, a članica je Kluba zastupnika MOST-a, dok je Miro Bulj zastupnik te političke stranke. Premijer posebno ističe povezanost Selak Raspudić sa strankom MOST (»omiljenu tezu MOST-a, ne samo [V]as nego i [V]aših kolega«), čime umanjuje njezin kredibilitet nezavisne zastupnice. Jedan od zanimljivijih načina na koji to čini je i upućivanjem na prostorni raspored sudionika komunikacije insinuirajući kako prostorna blizina nje i zastupnika Bulja ukazuje i na njihovo političko savezništvo.
Ukratko, govoreći o opoziciji premijer Plenković koristi deiksu »vi« ili neodređene zamjenice »ne(t)ko«, »drugi« koje povezuje s negativno intoniranim iskazima upućujući na nedosljednost, pasivnost i šutnju, dok zamjenicu u 1. licu množine koristi afirmativno upućujući na to da će neimenovani »mi« sve riješiti. Zanimljiv je i premijerov iskaz koji glasi »Što se tiče EU, dakle za razliku od vas i silnog utjecaja i u Hrvatskoj, a kamoli na europskoj razini, Hrvatska je respektabilna članica EU«. Ovaj se iskaz argumentacijski može definirati kao pogrešna analogija. To je logička greška koja nastaje kada se kao podrška određenom argumentu koristi analogija, odnosno usporedba koje posjeduju slične osobine, ali ne podržava zaključak argumenta jer postoje značajne razlike koje nisu uzete u obzir (Stojadinović, 106: 79). Pogreška proizlazi iz toga što »vi« čiji je referent 'utjecaj stranke MOST u Europskoj uniji' nije usporediv s utjecajem države, u ovom slučaju Republike Hrvatske u istom kontekstu. Time ovaj iskaz nema smisla. No ako se vodimo mišlju da premijer iskazom želi izjednačiti Vladu ili Hrvatsku demokratsku zajednicu s nazivom Republike Hrvatske tada analogija postaje smislena. U oba načina interpretacije, iskaz uvećava polarizaciju među govornicima. Na jednoj se strani prikazuje Republika Hrvatska i/ili Hrvatska demokratska zajednica, a na drugoj stranka MOST.
Na izravno korištenje zamjenica u populističke svrhe upućuje zastupnica Benčić pri tome odvajajući sebe i građane »a perspektivu ste im [građanima] uzeli kontinuiranim omogućavanjem povlaštenosti manjine koja je vezana za vašu elitu i eksploatacije većine koja nije dovoljno vaša«. Zastupnica Glamuzina izravno odgovara na implikaciju premijera kako je ona članica SDP-a: »I još jednu jako bitnu stvar, molim [V]as, ja u SDP-u nisam. Moja jedina bliskost s njima je kad sjedimo u ovim klupama jer drugog izbora nema.« i pri tome također odvaja sebe, odnosno »ja« od »njih«. Zastupnica također kreira polarizaciju »mi« i »oni« u nastavku iskaza50 ovaj puta poistovjećujući se s državom, građanima, a postavljajući opreku između potlačenih »mi« i korumpiranih »vi«.
Drugačija je strategija vidljiva u tekstu zastupnice Hrvatske demokratske zajednice Marije Jelkovac. U iskazu »[i] sigurna sam da i mi i cjelokupna Hrvatska žele da se oni što prije vrate u obnovljene domove i vjerujem...«, zastupnica jasno odvaja sebe, stranku i hrvatsku javnost, ali i »one«, odnosno žrtve s potresom pogođenih područja. Imenovanje žrtava s potresom pogođenog područja neodređenošću zamjenice »oni« ili imenicom »ljudi« kreira perceptivni odmak te umanjuje senzibilizaciju za stradale, brigu i izražavanje nade u bolje sutra koje zastupnica ostvaruje glagolima kao što su »sigurna sam«, »vjerujem« i sl.
Odgovor ministra Marića ne sadrži polarizaciju »vi« i »mi«, iako zastupnik uzima u obzir zastupnicu Vesnu Vučemilović kao partnericu u komunikaciji. Ministar na pitanje odgovara u 1. licu množine, a hrvatske građane naziva »našim« postavljajući ih kao objekt pripadanja. Deiksu »ja« koristi kao argumentacijsku potkrepu, odnosno dokaz autoriteta i anegdotalni dokaz, o čemu je već bilo riječi.
U navedenim je primjerima vidljivo da su hrvatski političari koristili deiksu kao uobičajeni način oblikovanja komunikacijske situacije, ali i kao sredstvo polarizacije ili udaljavanja od onih kojima u tome trenutku ne žele pripadati. Ponekad ističu samo vlastite uspjehe pa govore u jednini, ponekad se poistovjećuju s građanima pa upotrebljavaju množinu, a ponekad građane prikazuju kao objekt pripadanja. Može se zaključiti kako kroz zamjenice izražavaju svoju pripadnost društvenoj skupini koja im u tome trenutku odgovara, istodobno se udaljavajući od pripadnika protivničke stranke, nekadašnje stranke ili vladajućih. Pri tome se, kako su pokazala i prikazana istraživanja, zamjenice u prvom licu najčešće povezuju s pozitivnim osobinama, dok se drugo lice vezuje uz kritiku i negativne osobine protivnika.
4.2. »Salama taktika« i ideologemi
Adorno smatra kako žargon sadrži riječi koje »škljocaju poput signala« (1978: 54). Pri tome misli na riječi (banalne ili plemenite) koje, izravno ili neizravno, upućuju sugovornike na svoje ideološko podrijetlo. Ideologem je prema Hrvatskom jezičnom portalu »riječ ili fraza koja u nekoj ideologiji dobiva simboličku vrijednost pripadanja i prepoznavanja u pisanju tekstova i načinu izražavanja« (HJP, s. v. ideologem).
Zastupnici koriste ideologeme kako bi konstruirali povezanost između svojih retoričkih protivnika i ideoloških opcija koje govornici i njihovi glasači, prema svome gledištu, percipiraju kao negativne. Često koriste ideologeme povezane s povijesnim političkim sustavima kako bi diskreditirali protivnike prozivajući ih za licemjerje.
Primjerice, Katica Glamuzina koristi ideologem »funkcioneri« koji je sinonim hrvatskoj riječi dužnosnik. Govornica preuzima riječ koja se kontekstualno prepoznaje kao dio rječnika socijalističke birokracije kako bi uputila na namještanje »podobnih« pripadnika na različite pozicije u javnoj upravi.51 Upotreba obilježenog leksema omogućuje joj da kroz šturi izraz iznese efektnu i oštru kritiku.
Mnogo radikalniji iskaz ideologemima kreira zastupnik Miro Bulj u replici koju iznosi javljajući se institutom povrede Poslovnika. Optužuje zastupnika Samostalne demokratske srpske stranke za »slavljenje« kreiranja Republike Srpske koju naziva »tvorevinom«, povezujući pojam »četnika« i pokreta »četništva« te osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića sa zastupnikom Pupovcem, njegovom strankom, ali i entitetom Federacije Bosne i Hercegovine.52
U ovoj raspravi ideološki termin »salama taktika«, odnosno leksem »salama« te njegove varijacije postaju lajtmotiv rasprave i predmet jezične igre zastupnika i zastupnica. Inzistiranje na igranju riječima ne čudi ako slijedimo de Beaugrandea i Dresslera koji tvrde kako je procesuiranje visoko informativnih poruka, u ovome slučaju poruka s višom razinom prenesenog značenja, napornije od procesuiranja manje informativnih, no utoliko i zanimljivije. Autori tako smatraju da se efektnost može pojačati onda kada se ne pridržavamo konvencionalnog obrasca efikasnosti (2010: 81).
Zastupnici opozicije preuzimaju termin premijera Plenkovića te ga ponavljaju i izvrgavaju ruglu koristeći antorizam. Primjer za to je način na koji zastupnica Selak Raspudić u ironijskom tonu opisuje premijerov »problem sa salamom«.53 Naime, naziv »salama taktika« proizlazi iz boljševičkog sustava u kojemu su se likvidirali, odnosno »uklanjali« protivnici režima. Termin se proširio i na ekonomiju, a njime se opisuje način uklanjanja konkurenata s tržišta kojim ih se »reže šnitu po šnitu«. U političkom smislu pojam se odnosi na uklanjanje opozicije, odnosno njezino razjedinjavanje. Spomenuti leksem u raspravi preuzima čak i predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković kada odgovara zastupnici Selak Raspudić. »Jedna salama opomena za ovo što ste napravili jer nije bila nikakva povreda Poslovnika, nego replika« (Aktualno prijepodne, 2022: 11).
Neki zastupnici odbacuju jezičnu igru. Primjer je Miro Bulj koji odbacuje temu salame kazujući »[j]a bih sa salame samo rekao premijeru, premijeru nije vama Most toliki problem, veći imate vi problem unutar, imate dosta visibaba, najave proljeća.«. Zastupnica Marina Opačak Bilić iskorištava metaforu salame kako bi kreirala kontrast između vladajućih i siromašnih građana, odnosno između važnih i irelevantnih problema,54 dok zastupnica Puljak pak metaforički opisuje zastupnike kao fete salame.55
Ova komunikacijska situacija upućuje na to da se unutar Hrvatskog sabora kreira svojevrsni žargon koji nadilazi žargon struke te se približava nekoj vrsti slanga. Ivas kao dokaz tvrdnje o kreiranju posebnog žargona vidi »bogatu sinonimiju i semantičku polivalentnost« (1988: 206) koja se primjećuje i u izrazima na koje smo naišli u analiziranim tekstovima, a koje zastupnici jedni od drugih preuzimaju i ponavljaju dajući im specifična, unutargrupna i kontekstualno povezana značenja: »visibabe«, »salama taktika«, »fetice«, »demontaža« i »demonter«,»jedan telefonski poziv« ili pak neka na koje nismo imali prilike naići u analiziranim tekstovima, ali se često spominju u političkom diskursu: »žetončići« ili »uhljebi«. Radilo se o specifičnom slangu ili ne, analiza je pokazala kako je politički diskurs iznimno bogat figurama, leksemima i frazama polivalentnih značenja i često bliži razgovornom govoru, no što je blizak administrativnom govoru i standardnom hrvatskom jeziku, kakvim se često opisuje.
4.3. Figure i humor
Već je spomenuto kako se zastupnici u kreiranju svojih govora često oslanjaju na figure prenesenog značenja (metafore, metonimije, ironiju, eufemizam), a takve figure zastupnici posebice koriste pri poentiranju. Navedeni postupci diskurs čine dinamičnim, očuđuju ga i skreću pozornost recipijenta na njegov sadržaj, a usto su i zanimljivi i lako pamtljivi za daljnje prepričavanje. De Beaugrande i Dressler opisuju tu taktiku tvrdeći kako su recipijenti spremniji prihvatiti sadržaj onda kada mu i sami moraju pridonijeti, »gotovo kao da su i sami formulirali tu tvrdnju« (2010: 21). Primjerice za govornika je korisno da njegova publika prihvati, a potom i upamti izraze da »Pupovac mijenja šešire«, da je »Vice trendseter u svijetu znanosti« ili kako pak »rokovi nisu Sveto Pismo«. Naoko, puko prebrojavanje stilskih figura i izraza otkriva kako je većina analiziranih govornika, ako ne poetična u svom nastojanju da očudi izraz, onda bar naoko demokratična u smislu da se služi izlizanim izrazima prenesenog značenja koje će njihova publika razumjeti. Takve figure Ivas proziva žargonskim figurama. Autor, parafrazirajući Barthesa, tvrdi kako očuđenje koje je proizvedeno poetskom figurom dovodi do zastoja u percepciji, odnosno do pojačanog asocijativnog kretanja koje kreira užitak u tekstu. Funkciju pak žargonske figure vidi u tome da popuni šablonski okvir i izrazi vrijednosti. Njome se izriče govornikova težnja da bude drugačiji, ali time i nesposobnost da to doista bude (1988: 195–196).
Najpopularniji trop kod zastupnika (zastupnika oporbe, ali i premijera Plenkovića) je ironija. Čini se kako ironija govornicima omogućava oštro kritiziranje protivnika bez eksplicitnog zalaženja u vulgarnost, a neobični iskazi kojima se ona ostvaruje kreiraju dovoljnu razinu verbalnog spektakla koja bi bila od interesa medija. Ironični su dijelovi često povezani s korištenjem razgovornog jezika i žargona čime se govornici na stilskoj i jezičnoj razini približavaju svojoj pravoj publici – građanima. Vuković napominje kako ironija omogućava govorniku da ostvari određenu distancu o problemu o kojemu govori ili prema osobi na koju je figura usmjerena (2014:132), dok parafrazirajući Gricea navodi da u ironiji treba potražiti i signale izražavanja emocije i stava pri izražavanju suda (1978: 115 u: ibid: 132). Korištenje ironije kod recipijenta kreira humorni efekt, a govornik se recipijentima koji prepoznaju ironiju i nose isti stav prikazuje kao zanimljiv komunikacijski partner.
Analizirani primjeri tekstova potvrđuju zaključak Vučić Đekić, koja smatra da je humor u političkoj komunikaciji ambivalentan. Naime, on se javlja i kao oblik borbe za vlast, ali i borbe protiv nje, što pokazuje pronalazak humora i u iskazima oporbe, ali i premijera Plenkovića. Autorica ukazuje na njegov potencijal za razotkrivanje ideologija te smatra kako je on koristan alat za retoričko sukobljavanje (2021: 309). Tsakona i Popa upozoravaju kako političari humornim dosjetkama žele kreirati dojam da su dio naroda i da govore istim jezikom. »Glasači žive s iluzijom da političari govore jezikom običnih ljudi i da su jedni od njih« (Tsakona i Popa, 2011: 7 u: Vučić Đekić, 2021: 311). Sličnu funkciju nosi i često korištenje razgovornog jezika umjesto standarda. Tako govornici uvećavaju efektnost i efikasnost svojih govora približavajući kritiku građanima, ali i umanjuju dojam formalnosti komunikacijske situacije.
Analiza je pokazala da korištenje figura koje ne sadrže značenjski pomak (sinonimi, tautologije, korekcije) prikriva manjak sadržajnosti i kreira koheziju u nekoherentnim tekstovima. Navedenim proširivanjima, ali i korištenjem dvočlanih i tročlanih i-skupina ostavlja se lažan dojam širine, analitičnosti ili sintetičnosti (1988: 121). Za govornika je time, višak metaforičnosti doista jedan od načina uvećanja komunikativnosti.
Ipak, važno je obratiti pozornost i na način na koji preneseno značenje omogućuje predstavljanja pojedinog sadržaja. Weststejin spominje Genettea i njegov članak La rhétorique restreinte (1972). Autor poručuje da je svaki trop zamjena izraza što upućuje na ekvivalenciju između dva izraza čak i ako među njima ne postoji odnos analogije. »Kada tko upotrijebi jedro umjesto brod, jedro postaje supstitutom i, u skladu s tim, ekvivalentom za brod. Semantički odnos najbliži ekvivalenciji, nastavlja Genette, jest očigledno sličnost, koja se spontano doživljava kao kvaziidentitet, čak i u slučaju samo djelomične korespondencije« (Genette, 1972: u Weststeijn, 1995: 116).
Prema Fontanieru, metafora se sastoji u predočavanju jedne ideje pod znakom druge, znakom koji je upadljiviji ili poznatiji (Fontanier 1968: 99 u: Weststeijn 117). On pak tvrdi kako se metaforom »stvarima ne pridaje smo novo ime već se neka ideja predstavlja pod znakom druge, uočljivije ili bolje poznate« (Fontanier 1968: 99 u: Weststeijn, 1995: 125), dok Khatchadourian izriče kritiku tog pristupa naglašavajući kako se kod slušatelja stvara tek učinak sličnosti (1968: 236 u Weststeijn, 1995: 129). Ricoeur pak tvrdi da se prenesenim značenjem samo prividno napušta uobičajena referencija, no kako je njena posljedica zapravo otkrivanje referencije »drugog reda koja otkriva duboka ustrojstva realnosti« (1979: 152 u: Weststeijn, 1995: 131).
Sažimanje i pojednostavljivanje stvarnosti, a time i metaforičnost kao jedan od njihov alata, je u prirodi čovjeka i ona mu omogućuje mišljenje i djelovanje. Kroz jednostavne i empirijski spoznatljive pojmove, razumijemo one složene i aspstraktne (Lakoff i Johnson, 2003: 8 u: Vuković, 2014: 230–231). Pojednostavljivanje ostvareno tropima, stoga, može služiti i kao koristan alat za uspostavljanje misaonih okvira koje spominju Badurina (2018) i Lakoff (1991), ali može dovesti i do manipulacije slušateljstvom i mistifikacije.
Upravo zato se u posljednje vrijeme ističe kritička analiza metafora koja svoju svrhu najbolje obznanjuje u analizama političkih govora. Na potencijal ovakve analize prvi je skrenuo pažnju Lakoff u eseju o ulozi metafore u legitimiziranju rata u Iraku koji svoju tezu sažima u jednoj kontroverznoj rečenici: »Metafore mogu ubiti« (1991: 1). U radu argumentira kako su Prvi i Drugi zaljevski rat američkoj javnosti konceptualizirani u maniri klasičnih bajki koje govore o samoobrani i spašavaju – Bush je heroj, Sadam je zlikovac, dok su narod Iraka i SAD-a žrtve. Prema autoru, jednom kada su građani prihvatili ponuđeni koncept mišljenja, izneseni argumenti koji su problematizirali rat bili su odmah odbačeni, jednostavno iz razloga što se nisu mogli uklopiti u ponuđeni okvir (Lakoff, 1991: 3). Autor zbog toga upozorava da metafora ograničava našu recepciju stvarnosti, ističe ono što sami mislimo i kreira strukturu u okviru koje možemo promišljati (1991: 8).
U većini analiziranih govora vidljiva je težnja za visokom razinom ironije i metaforičnosti, figurama koje često proizvode humoran efekt i »oslikavaju izraze«. Upotrebom figura koje nose promjenu značenja privlače pažnju i uvjeravaju recipijente u sadržaj iskaza koji nije uvijek osnažen činjeničnim dokazima. Tako mistificiraju mnoge logičke pogreške od kojih su samo neke – napad na čovjeka, pogrešna analogija i trovanje bunara. Kroz značenjski pomak navode recipijente da se, kroz sudjelovanje u interpretaciji, a time i u kreiranju značenja, priklone i stavu koji stoji iza iskaza.
Problematičan je, dakle, sadržaj koji zastupnici, koristeći prenesena značenja u službi diskreditacije političkih protivnika, komuniciraju svojoj publici. Hoće li publika metaforičnost prihvatiti kao metodu »razoružavanja protivnika« ili će ju nekritički prihvatiti kao »znak otkrivanja dubinske istine« koja se iznosi veoma pojednostavljeno? Predstavljanje pojedinih političara kao četnika, a zastupnika vladajuće stranke kao prevaranata i lopova i to još kroz humor i jezičnu igru, je funkcionalan način kratkoročnog privlačenja pozornosti na vlastiti govor i kritiku. Dakako, poruka će se svidjeti recipijentu koji se s tezom slaže, dok će ju drugi smatrati uvredljivom i lažnom. Prvi će ju nekritički prihvatiti, a drugi će ju nekritički odbiti, samo zbog njezina oblika. No koje su dugoročne posljedice takva »pojednostavljenog« načina komuniciranja?
Slikovit primjer sadašnjosti i budućnosti ovakva političkog diskursa nalazi se u pitanju Marijane Puljak, koje i nije pitanje. Ono se temelji na nizanju kritika i vodi do – odbijanja dijaloga. Zastupničino odbijanje može se shvatiti na nekoliko načina. Prvi je samosvijest da njezino pitanje uopće i nije pitanje jer se njime ne traži odgovor već upućuje kritika, a drugi je upućivanje na to da u sabornici ne postoji istinska komunikacija, stoga ju je beskorisno i pokušati ostvariti. Vladajući, služeći se retoričkim smicalicama, odbijaju odgovoriti na pitanje, stoga ne vrijedi ni pokušati komunicirati. Ako je nemoguće ostvariti dijalog kako bi se prenijela poruka i upozorilo na probleme, opoziciji je jedino što preostaje spektakl.
No govornici njime ne urušavaju samo svoje suparnike. Kako upozorava Gruner, humor negativno utječe na ugled govornika u slučajevima kada ga publika percipira klaunovskim, odnosno kada on nije prikladan situaciji (1967 u: Vučić Đekić, 2021: 312). Inzistirajući na humoru, očuđenju i retoričkim smicalicama zastupnici opozicije, ali i nositelji moći, udaljuju se od mogućnosti za komunikaciju. Sprečavajući dijalog, oni potkopavaju svoju zastupničku ulogu koju su preuzeli kao retori sposobni da predstavljaju zajednicu u sustavu demokracije. Jer bez dijaloga i, kako upozorava Ivas – bez retorike, nema demokracije, a ona je neizbježna u slučajevima kada zajednica treba odlučiti o putu kojim će krenuti. A oslobođenje govora, po Ivasu, nemoguće je bez oslobođenja slušanja. »Slušanje je druga polovica govorenja: kada ljudi prestanu slušati, govorenje postaje besmisleno, a kad govorenje postaje besmisleno, ljudi prestaju slušati (Ross, 1970: 28 u: Ivas, 1988: 246). Kako bi se umanjila vlast govora nad ponašanjem i refleksno reagiranje na govor, autor smatra da treba osvijestiti govorne oblike. Zbog toga je i zadaća ovoga rada bila uputiti i upozoriti na recentne trendove u hrvatskom političkom diskursu. Osvještavanjem načina tvorbe diskursa, otvara se mogućnost za dijalog s drugima (Ivas, 1978: 246). Iliti kako bi premijer rekao: »kada aršini budu isti onda grakćite«.
Zaključak
U radu je provedena stilsko-retorička analiza zapisa govora desetero popularnijih političara na segmentu saborske rasprave Aktualno prijepodne. Analizirani su tekstovi govora: Zdravka Marića, Marije Selak Raspudić, Andreja Plenkovića, Mire Bulja, Sandre Benčić, Ivana Penave, Marije Jelkovac, Katice Glamuzine, Marijane Puljak i Peđe Grbina.
Za analizu političkih govora korištena je de Beaugrandeova i Dresslerova pragmalingvistička teorija komunikativnosti tekstova. Služeći se pojmovljem autora opisano je jesu li tekstovi komunikativni, odnosno ispunjavaju li sedam kriterija tekstualnosti te ostvaruju li tri regulativna načela koja određuju komunikaciju tekstom. Za opis nekomunikativnih tekstova korištena je i pragmastilistička teorija Ivana Ivasa po kojoj politički govornici svojim tekstovima, koristeći figure, mistificiraju i zavode jezikom prikrivajući pogreške u argumentaciji. Promatrajući kojima se od Aristotelovih triju tehnika uvjeravanja govornici najčešće služe, pokušalo se utvrditi koje figure govornici koriste za ostvarivanje svojih retoričkih ciljeva i kako uočeni obrasci grade politički diskurs. Analizom tekstova pojedinih govornika uočeno je nekoliko ponavljajućih obrazaca.
Gotovo svi govornici koriste po nekoliko figura dikcije, konstrukcije, riječi i misli, a pojedina figura može nositi različite funkcije ovisno o cilju govorenja. Analizom se tako utvrdilo da govornici kreiraju logičke poveznice među mnoštvom kritika koje nabrajaju pri argumentaciji svoje teme koristeći figure dikcije – anaforu i geminaciju, te ponavljajući iste sintaktičke strukture (Selak Raspudić, Plenković, Bulj, Benčić, Glamuzina, Puljak). Ponavljanjima kreiraju prividnu koherenciju u tekstovima i prikrivaju nedostatak kauzalnosti, odnosno argumentacije logosom. Njihova se pitanja, naime, temelje na intertekstualnim umecima kojima se površno informira o problemima ili provedenim aferama, pri čemu se računa na već postojeće znanje recipijenta koji su uvijek, uz zastupnike i članove Vlade, i građani. Takvi se tematski bogati, a informativno sažeti iskazi gomilaju te obogaćuju upotrebom modalnih izraza i figura čime govornici posreduju pri kreiranju recipijentova stava o iskazu. Analitičnost i sintetičnost sugerira se dvočlanim (Benčić, Plenković, Puljak) i tročlanim i-skupinama (Selak Raspudić, Plenković, Puljak) kojima se gradi ritmičnost u iskazu. Uočen je, dakle, nedostatak činjeničnih podataka i izvora informacija, a većina argumentacije temelji se na logičkim pogreškama kojima govornici djeluju na patos slušatelja, pokušavajući diskreditirati etos protivnika.
Govornici najčešće slikovito osnažuju svoje kritike kroz figure riječi i misli, pri čemu je najistaknutija figura ironija (Selak Raspudić, Plenković, Bulj, Benčić, Glamuzina, Puljak, Grbin). Ironični su dijelovi često povezani s korištenjem razgovornog jezika i žargona čime se govornici na stilskoj i jezičnoj razini približavaju svojoj publici. Naime, korištenje ironije kod recipijenata koji ju prepoznaju i koji nose isti stav kreira efekt humora, a govornik im se tako prikazuje kao zanimljiv komunikacijski partner. Efekt djelovanja na patos ostvaruju i logičke pogreške prisutne u govorima gotovo svih analiziranih članova opozicije i premijera – trovanje bunara i ad hominem. One se najčešće oblikuju kroz figure prenesenog značenja, odnosno figure riječi: metaforu, antifrazu, poredbu, zatim figure misli među kojima se posebno ističu antorizam, retoričko pitanje, pretericija i dijasirm, a nailazimo i na gradaciju, hiperbolu, sermocinaciju te sentenciju. Govori zastupnice Jelkovac i zastupnika Penave zasnivaju se na metodi pozivanja na emocije, a govor potonjeg ističe se i kroz povezivanje alarmantnosti problema iseljavanja s ratnom situacijom. Kod zastupnica Benčić i Glamuzine uočena je logička pogreška složeno pitanje, govor premijera Plenkovića sadrži krivnju po pripadnosti, a uočena je i lažna dilema kod Penave te pogrešan uzrok kod Grbina.
Argumentacijske pogreške crvena haringa i ignoriranje problema, prisutne u govorima premijera i ministra, prikrivaju se, a argumentacija se osnažuje suvišnim udvajanjima i proširivanjima iskaza kroz figure konstrukcije: pleonazam, akumulaciju i enumeraciju. Premijer očuđuje svoj govor temeljen na crvenoj haringi, banalizira važnost pitanja te se verbalno približava građanima koristeći ironiju, metafore, poredbe, hiperbole, sentenciju, dijasirm i oksimoron, a poantu prenosi koristeći inverziju, ali i mnoge riječi i fraze razgovornog jezika. Govor ministra Marića, pak, sadrži obilje eufemizama, kojima se ublažavaju neugodne asocijacije, te pleonazama i korekcija koje ga proširuju, ali i umanjuju njegovu koherenciju. Od govornika koji ekstenzivno koriste pojedine figure ističu se Selak Raspudić i Puljak koje svoje iskaze oblikuju kroz pretericiju, Benčić, Glamuzina i Grbin koji ih grade na antorizmu te Bulj kod kojeg se snažno ističe geminacija.
Govornici upotrebljavaju metaforički jezik, a često i preuzimaju figure jedni od drugih te ih ponovno upotrebljavaju u novom kontekstu. Istaknuti primjer ovakve jezične igre je rasprava oko ideologema »salama taktika« koji je spomenuo premijer i činjenice kako je mnogo zastupnika (Selak Raspudić, Bulj, Penava, Puljak) preuzelo motiv i ponovo ga reinterpretiralo u vlastitom kontekstu. Kreiranje metafora koje smisao ostvaruju samo unutar pojedine skupine i unutar određenog konteksta upućuje na kreiranje svojevrsnog slanga među govornicima.
Unutar rasprave uočeno je i kako govornici koriste zamjenice kao standardni način oblikovanja komunikacijske situacije, ali i kao metodu polarizacije. Upotrebom 1. lica množine upućuju na svoju pripadnost stranci, poistovjećuju se s građanima, a takvi su iskazi najčešće pozitivno intonirani. Korištenje 2. lica javlja se u iskazima kojima govornici kritiziraju pripadnike političke opozicije ističući njihove negativne osobine.
Dio govornika u obzir uzima kontekst govorenja koji zahtijeva formalnost i uljudnost. Formalni pozdrav, oslovljavanje zastupnika, upotrebu standardnog jezika i eufemizme pojedini govornici koriste kako bi održali raspravu na razini visoke institucije u kojoj govore, pri čemu se posebno ističe ministar Marić. No strategije uljudnosti najčešće se krše i to korištenjem figura prenesenog značenja, etiketama, ideologemima te pejorativnim imenovanjima (Plenković, Selak Raspudić, Bulj, Benčić, Glamuzina, Puljak). Time govornici krše načelo primjerenosti, bez obzira na komunikacijski cilj i recipijente. Naime, neuljudan ton uzrokuje neprihvatljivost kod sugovornika koji potom odbija odgovoriti na postavljeno pitanje. Tako se, kako je primjer zastupnice Selak Raspudić i premijera Plenkovića pokazao, razvija međusobna, općenita ideološka i ad hominem kritika u većem dijelu teksta, dok se na temu osvrće tek posredno. No važno je uzeti u obzir kako je prihvatljivost usko vezana uz intencionalnost govornika. Ako intencija nije postaviti pitanje, već u dvije minute iznijeti što širu kritiku, ne čudi što je osnovna intencija sugovornika obrana, a ne odgovaranje na pitanje.
Da sažmemo, ako ciljem komunikacije smatramo onaj naveden u Poslovniku – komunikaciju, dakle postavljanje i argumentaciju pitanja te odgovor na postavljeno pitanje tada možemo zaključiti kako tekstovi nisu informativni, a time ni koherentni ni komunikativni. Ako slijedimo Ivasovu tezu kako je pravi cilj zapravo zavođenje jezikom, odnosno obraćanje biračima i kritika političkih sugovornika kroz prividni dijalog, tada uočavamo kako se recipijente pokušava pridobiti upravo uvjeravanjem kroz patos te napadajući etos političkih protivnika. Iako su figure iznimno efektne, a time i efikasne, njima se najčešće ne pokušava pobliže objasniti problem ili pitanje, već se iznosi kritika usmjerena na osobu ili stranku. Inzistiranjem na kritici, humoru i figurativnom jeziku političari se populistički priklanjaju političkim istomišljenicima umjesto da situaciju govorenja iskoriste za osvještavanje političke opozicije i šire javnosti o temi koju predstavljaju. Problematično je hoće li politički istomišljenici, odnosno recipijenti, simplificiranu metaforičnost prihvatiti kao metodu »razoružavanja protivnika« ili će ju nekritički prihvatiti kao »znak otkrivanja dubinske istine«.
Dakle, analiza govora deset odabranih političara ukazala je na nedostatak dijaloga u Hrvatskom saboru. Tekstovi govornika nisu komunikativni jer ne ispunjavaju načela koherentnosti, prihvatljivosti, informativnosti i situativnosti te krše načelo primjerenosti. Ipak, figurativna upotreba jezika omogućuje im da budu efektni, a zbog toga i efikasni. Većina analiziranih govora temelji se na ironiji, figuri kroz koju političari izražavaju kritiku, ali i krše načela uljudnosti. Takvi su govori efikasni i efektni u populističkom smislu, no najčešće nisu poduprti validnim dokazima. Aktualno prijepodne obilježavaju zastupnička pitanja u kojima se nabrajaju aspekti kritike usmjerene na etos protivnika, a nedostaje argumentacija problema pa i samo pitanje [sic!], dok se odgovori temelje na odbacivanju informacija, odnosno na neprihvaćanju razmjene u komunikaciji.
Literatura
- Aristotel. 1989. Retorika. Zagreb: Naprijed.
- Adorno, T. 1978. Žargon autentičnosti. Beograd: Nolit.
- Bagić Krešimir. 2012. Rječnik stilskih figura. Zagreb: Školska knjiga
- Babok, E. 2020. Retoričko pitanje u jeziku političara i govornika
- Badurina, L. 2008. Između redaka – studije o tekstu i diskursu. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.
- Bovan, K., i Baketa, N. 2022. Stabilnost i/ili promjene? Povjerenje u institucije u Hrvatskoj od 1999. do 2020. Revija Za Sociologiju, 52(1), 31–60.
- de Beaugrande R-A. i Dressler W. U. 2010. Uvod u lingvistiku teksta. Zagreb: Disput.
- Fairclough I. i Fairclough, N. 2012. Political Discourse Analysis: A method for advanced students. London: Routledge.
- Gazdić–Alerić, T. 2009. The Phraseology of the Croatian Political Substyle. Südslavistik Online.
- Glušac M. i Kozarić M. 2022. Pragmatički čimbenici pri imenovanju u hrvatskom političkom i medijskom diskursu. Lingua Montenegrina 15(1). 137–158.
- Ivas, I. 1988. Ideologija u govoru. Zagreb: Hrvatsko filozofsko društvo.
- Kišiček, G. 2010. Pogreške u argumentaciji – dvojbe u tumačenju i klasifikaciji. Govor, 27 (2), 129–143.
- Kišiček, G. 2021. Homo politicus – politička retorika u teoriji i praksi. Zagreb: Jesenski i Turk.
- Kišiček, G., Stanković, D. 2014. Retorika i društvo. Jastrebarsko: Naklada
- Kišiček, G. 2018: Retorika i politika. Zagreb: Jesenski i Turk.
- Kovačević, M. . i Badurina. L. 2001. Raslojavanje jezične stvarnosti. Rijeka: Izdavački centar Rijeka.
- Lakoff, G. 1991. Metaphor and War: The Metaphor System Used to Justify War in the Gulf. Peace Research 23(1) 25–32.
- Matić, D. 2002. Zamjenice u hrvatskim političkim govorima. Filozof – časopis za jezik, književnost i kritiku. (5) 187–198.
- Mikić Čolić, A. i Trtanj, I. 2019. O koheziji i koherenciji teksta. Suvremena lingvistika, 45–88: 247–264.
- Palašić, N. 2015. Komunikacijska vrijednost ironije. Fiuminensia, 27 (1), 123–136.
- Perdue, C. W., Dovidio, J. F., Gurtman, M. B., & Tyler, R. B. 1990. Us and them: Social categorization and the process of intergroup bias. Journal of Personality and Social Psychology, 59–3: 475–486.
- Podboj, M. 2011. Manipulacija u političkom diskursu – kritički pristup. Hrvatistika, 5(5), 123–133.
- Omerbegović, S. i Nadarević, D. 2018. Imidž političara u svjetlu medijalizacije i teatralizacije politike. DHS – Društvene i humanističke studije: časopis Filozofskog fakulteta u Tuzli. 4–4: 283–304.
- Sabor.hr. Aktualna prijepodneva (1. 7. 2022).
- Stojadinović, P. (2016). Logičke pogreške za koje je dobro znati. Zagreb: Jesenski i Turk.
- Škarić, I. 2000. Temeljci suvremenoga govorništva. Zagreb: Školska knjiga.
- Van Dijk, T. A. 1997. What is political discourse analysis. Belgian journal of linguistics, 11–1, 11–52.
- Van Dijk, T. A. 2006. Ideologija – multidiscilinaran pristup. Zagreb: Golden Marketing – Tehnička knjiga.
- Vučić Đekić, D. 2021. Humor kao sredstvo konfrontiranja političkoj vlasti u Hrvatskoj. Predsjednička kanditatura Daria Juričana. Dani Hvarskoga kazališta, 47 (1), 303–314.
- Vuković, M. 2014. Analiza političkog diskursa. U: Slavica Perović (ur.) 2014. Analiza diskursa: teorije i metode. Podgorica: Institut za strane jezike, 213–249.
- Weststeijn W. G. 1995. Metafora: teorija, analiza i interpretacija. U: Živa Benčić – Dunja Fališevac (ur.) 1995. Tropi i figure. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti, 113–149.
- Wilson, J. 2012. Politički diskurs (prijevod Igora Pišteleka). Hrvatistika, 6–6: 199–216.
- Zhao, X. i Dong, J. 2010. Study on the Features of English Political Euphemism and Its Social Functions. English Language Teaching, 3–1: 118–121.
Internetski izvori
- B. P. 2022. Objavljen video izgreda u kojemu Prkačin vrijeđa Uršu Raukar. Nacional. 6. lipnja 2022. (3. 9. 2022).
- Gregoret, D. 2022. CRO Demoskop: Potpora HDZ-u stabilna, SDP raste, a Mostov rejting se ispuhuje. Poskupljenje i inf... RTL.hr. 6. veljače 2022.
- Hrvatski jezični portal – pretraživ rječnik hrvatskog jezika. Pristup 10. 11. 2022.
- Internet TV Hrvatskog sabora. 2022. 6 7 2022 – 1. dio, 11. sjednica Hrvatskoga sabora, 10. saziv, 6. 7. 2022.
- Vrdoljak, V. 2022. CRO Demoskop: Pad izborne podrške četiri vodeće stranke, rat u Ukrajini gurnuo u drugi plan sve d... RTL.hr. 6. ožujka 2022.
Izvor predloška
- Hrvatski sabor – informacijsko dokumentacijska služba, 2022. Aktualno prijepodne 19. 1. 2022. (PDF)