Marko Pogačar. 2023. Ponoćni glagoli. Zagreb: V.B.Z.
Marko Pogačar (1984.) autor je mlađe srednje generacije, nezaobilazna točka kada je riječ o pjesništvu nultih i aktualne pjesničke produkcije (Nagulov 2024). Autor je osamnaest knjiga, od čega su dosadašnje zbirke poezije Pijavice nad Santa Cruzom (2006.), Poslanice običnim ljudima (2007), Predmeti (2009), Crna pokrajina (2013), Zemlja Zemlja (2016) i Knjiga praznika (2021). Aktivan je i kao pjesnik, prozaik, esejist, antologičar te književni kritičar. Knjige su mu prevedene na desetak, a tekstovi na više od trideset jezika.
Njegov se pjesnički kod i strategije obrade iskustvenih uporišta bitno nadovezuju na poetike 80-ih godina, ali i one "američkih pjesnika Johna Ashberyja ili Franka O'Hare, a ne treba zaboraviti ni u Hrvatskoj nekad vrlo utjecajnog Tomaža Šalamuna" (Oblučar 2009). Šalat, nešto detaljnije, smješta i veže Pogačarovu poetiku uz "modernističku tradiciju i suvremenost angloameričke poezije s paundovskim imažinizmom i eliotovskom orkestriranom fragmentarnošću, kao zaglavnim kamenom" (Šalat 2022). S obzirom na takvu vrstu meandriranja, zaključuje Šalat, radi se o autorskom prosedeu koji "se ne udvara bilo kojoj teorijskoj preskripciji te intuitivnošću i lucidnošću uspijeva 'izbijati' neku resku poetičnost" (ibid.) Specifičnost Pogačarove poetike Šalat pronalazi u nekoliko točaka. Prva je njegov tretman (hiper)metafore, koji je motiviran "i socijalnim, kulturnim, psihološkim, egzistencijalnim pa čak i ontološkim i estetskim dimenzijama" (ibid.), a druga je zasićenost postmodernističkom "citatnosti, intertekstualnosti i intermedijalnosti" (ibid.) Stoga se može reći da se radi o poeziji koja je "sintetizirala i aktualizirala neka bitna iskustva hrvatske (ne samo hrvatske!) poezije u rasponu od razlogaške do postističke pjesničke generacije" (ibid.)
Nakon prethodne zbirke poezije u proznom slogu, Pogačar se, ispisivanjem Ponoćnih glagola (2023), vraća u okrilje pomahnitale, nasrtljive logike stiha. U svome protezanju jezični titraji pohotno krulje; gladni hvatanja vlastitog imena, tijela i glasa. To je samo još jedna u nizu prilika za odvažiti se na čitateljski okršaj: vrlo vjerojatno spotaknuti se, prepustiti se na milost i nemilost mehanizmu kruženja, proždrljivom radu pjesme koja uvijek "traži / sve što ne može imati" (Pogačar 2023: 8). Lirski glas uporno zuji, odbija podilaziti ili približiti se zrcaljenju zbilje; on je djelatan dio pjesničke radnje, glagol, "magija sprezanja" (ibid.). Pogačar u ovoj knjizi diže ruke od ustaljenih strategija ukroćivanja teksta pa je posljedično i mogućnost uočljivosti greške, nagiba ili iskliznuća bitno veća. Pjesnička se radnja prepušta razbarušenoj naravi strukture koja šušti, reži, šiklja – priziva na posvećeno osluškivanje, opetovano hvatanje uzduž i poprijeko.
Postavke ustroja cjeline ne oslanjaju se na shemu ciklusa, kao olakotnog sredstva konceptualizacije, već su nerazdijeljene. Pedeset pjesama kompozicijski je ustrojeno kao jedan podivljali dah, međusobno uvezan specifičnim tipom jezičnog mišljenja; uzorkom motivskih i ritmičkih čvorišta. Same su pjesme formalno ujednačene: dugačkog, slobodnog i ritmiziranog stiha. Semantička stilizacija uglavnom se provodi korištenjem guste mreže zareza i točaka, uz upotrebu velikih početnih slova isključivo na početku pjesme i kod osobnih imena. Od najvećeg je značaja, i na formalno-stilskom i na tematsko-motivskom planu, rudarenje po ritmičkim podatnostima jezika, sprezi zvuka i značenja u poetskom izrazu. Pogačar se, više nego u dosadašnjoj pjesničkoj praksi, hvata u koštac s fonostilističkim nabojem jezika, njegovom melodičnosti i dinamičnosti. U ovoj zbirci lirski glas upornije podsjeća da "mimo vlastitog smisla, riječi posjeduju i drugačiju realnost; zvuk, grafiju, vezu s kontekstima u kojima smo ih ranije susretali" (Pejaković 2003: 127). To se daje zaključiti zato što je glavni postupak u povezivanju pjesama u cjelinu zasićivanje fonetskim simbolizmima, koji se uglavnom postižu posezanjem za onomatopejom. Ona nije samo postavka koja se kao "postupak oponašanja zvukova iz prirode (...), ne oponaša samo zvuk kretnji, nego i 'ritam pokreta'" (Ajduk 2022: 12). Neki od upečatljivijih primjera, u kojima stihovi istovremeno klecaju ili naznačuju kretnju te izvode aliteracijsku, asonancijsku ili homofonijsku igru, mogli bi biti: "oluj se spustio / srh straha sunuo je uz oluk" (Pogačar 2023: 11) ili "ukrug / i ukrug režeći režnjevi, kriške na kiši" (ibid.: 7), "hladno je i dah hlapi." (ibid.: 16). Dakle, zbirka vrvi glasovnim ponavljanjima i sugestijama, pri čemu se, kako primjećuju i kritičari Nagulov i Kos Lajtman, posebno ističe aliteracija (Nagulov 2024, Kos Lajtman 2024). Nagulov naglašava da "aliteracija u ovom naslovu igra znatniju ulogu no u ranijim zbirkama (posebice se to odnosi na opetovano isticanje/ponavljanje palatala, što je moguće protumačiti kao svjesni autorski postupak)." (Nagulov 2024) Kritička oštrica Andrijane Kos Lajtman precizno zamjećuje da "hipersenzornost glasova nadilazi obične aliteracije, i rjeđe asonance, razrastajući se u grozdove drugih stilskih figura zasnovanih na glasovnoj strukturaciji" (Kos Lajtman 2024). Posrijedi su različite vrste paralelizama ("tijelo pluta potopljeno u pitanje, / tijelo pluta i tone." (36), "vrijeme se odmata kao tepih, / čupavi tepih." (Pogačar 2023: 38), "(...) sricao slova / slova iz juha sa slovima" (ibid.: 10), "uvijek je uvijek. dolaziti je doći. (ibid.: 49), "glagoli goli i gladni" (ibid.: 44)).
Sloboda subjekta zamjetljiva je u njegovom posezanju za jezikom, što se upečatljivo podvlači na mjestima gramatičkih "gafova" mijenjanja roda imenica (oluj, zemlj, knjig). Raspršenost i gipkost subjekta očituje se u migoljenjima iz potpune obezličenosti u prvo lice, a zatim i preskakanjima u treće, koje se grana na progovaranje iz gledišta likova iz književne tradicije (poput Orfeja, Euridike, Perzefone, Jude), a ponegdje i iz biljnog ili životinjskog gledišta. Takvom se pozicijom kazivača proširuje rasuti mikrosvijet zbirke; kao onaj lišen cjelovitosti. Raspadanje u niz rascjepkanih prizora ostvaruje se i manevrom sintagmatskih sklopova. Prema Bagiću, to su mjesta "eksplozivne semantike, lingvistički čvorovi na kojima se prepleću i međusobno hrane zvuk i značenje." (Bagić 2021), što se vidi u sljedećim stihovima: "(...) suha pupkovina svijeta, odbačena, na kraju / očajno sama, pustinja kreveta." (Pogačar 2023: 15), "rukama-kašikama" (ibid.: 57), "nježne nasade vremena" (ibid.: 52). Važno je spomenuti i korištenje aforističkog tipa stiha ("tko traži ništa ne želi / tko nudi ničega se ne odriče." (ibid.: 7), "tvoje ime je ime svijeta i jesi: / glagol si. magija sprezanja." (ibid.: 8), "pjesma je stonoga, koju šišaju kao pudlicu." (ibid.: 27)) jer se radi o predjelima pjesme koji donose distorziju u ton koji inače podsjeća na skup neutralnih konstatacija. Također doprinose naglašavanju izravnosti i utvrđivanju bitnih mjesta, a ujedno i iskazuju egzistencijalističke primjese uzaludnosti, tjeskobe, prividne utjehe. Njihova važnost leži i u tome što se u čitanju nude kao stabilna mjesta na kojima se moguće lakše osoviti na noge, barem se privremeno snaći, dok pjesma iznova ne proklizi u neuhvatljivo.
Izbjegavanje značenjski dovršenog izričaja, kao i fino konturiranje savladivog i nesavladivog, ustvari je temeljno obilježje ovog stiha, koji u sebe pohranjuje bujne oksimoronske slike i poredbe: divlja, ljepljiva začudnost prianja na pjesnički kod zahvaljujući metaforičkim čvorovima apstraktnog i svakodnevnog ("vrijeme ima sendvič sa slaninom." (ibid.: 38)), sumanutim vrludanjem između artificijelnog i jednostavnog, zasićenog i ekonomiziranog ("iz torza trga izvirali su komadi kamena / kao isprike" (ibid.: 12)). Prisutni su kod Pogačara i iskazi-spone kojima se fingira cjelovitost i postojanost, smještenost i pristupačnost pjesme i njezinog kazivača. Frekventnošću se ističu motivi iz prirode (sjever, jug, vjetar, kiša, snijeg, kamen, sjeme, grašak, ptice, miš, crvi, psi, mačke), motivi vezani uz protok vremena (dani u tjednu, mjeseci, godišnja doba), biblijski i antički motivi (Isus, Marija, Izak, Juda, Perzefona, Orfej, Euridika itd.) Važno je, međutim, napomenuti da, iako naizgled lako uhvatljivi i poznati, ovi pojmovi svejedno nisu lišeni promatranja iz perspektive subjektne pozicije koja ih, prije svega, doživljava kao savitljive riječi namijenjene proučavanju, raščlanjivanju, rasapu unutar prostora teksta. Dobar su primjer stihovi iz početne pjesme Sonatina o divljoj gladi i završne pjesme Ponoćni glagoli, kojima se ostvaruje efekt zaokruženosti cjeline na formalnoj i sadržajnoj razini, ali i želje lirskog subjekta za ovladavanjem jezikom i postojanosti: "vrijeme je da se konačno oglasi glad. / da se cipeli kaže cipela, bočici bočica." (ibid.: 7) i "možda je čas da se oprostiš. / kažeš nevenu neven, jabuci jabuka." Nešto drugačiji je postupak u označiteljskoj igri s motivom mačke u pjesmi Stonoga: mačka prvo označava životinju "S psima je jednostavno. / (...) kako je s mačkama, ne znamo." (ibid.: 27), a zatim, uslijed nagle smjene diskurzivnog registra i tematskog okvira, navedena se karakteristika dovodi u izravnu vezu s naravi pjesme i smisao se zaključnim uvidom "pjesma postaje mačkom, / a mačka ostaje ono što jest." (ibid.) Iz ovoga postaje jasnim da je imenovano i opipljivo vrsta prepreke, dok je, u suštini, okosnica ovog pjesničkog događaja jezik i njegova materijalnost, to jest samo slovo i njegovo "uporno bježanje od svake sličnosti" (Barthes 2004: 51). U pjesmi Prozor nad praonicom prostor pjesme eksplicitno se i jasno naznačava kao zaseban, vođen vlastitom iščašenom logikom. Lirski subjekt, u žaru zaokupljenosti motivom sive sove izriče da je to ptica "sačinjena od slova / (...) izdvojena / okrutnim posvojim pridjevom" (Pogačar 2023: 46), a rub grada izjednačava s rubom jezika. Jezična masa je, dakle, i materijal kojim se zida pjesma i njezin izvorni predmet zanimanja, ali i sredstvo borbe i otpora ("ipak su od svega najteže padale riječi. / i taložile se, prašne, u korijenju." (ibid.: 31), "jezik zgušnjavao u izbor i zaborav / kroz prozor riječi su sipile kao čestice čađe" (ibid.: 47)). Pjesma se definira kao "stonoga, koju šišaju kao pudlicu." (ibid.: 27) i "kratka zavjera izloga-jezika." (ibid.: 55); ima kapacitet dokrajčiti, pohraniti sve čega se domogne, a njezino ukroćivanje samo je privid.
Tema jezika dodatno se uslojava dovođenjem u vezu s motivima mraka, tijela, ljubavi i žudnje, proizvodeći niz autopoetičkih i metajezičnih stihovnih iluminacija. Pogačar je sklon i odan korištenju, kako to Bagić naziva, "tamne mitologije" (Bagić 2013) pa se na svakom koraku može pronaći neka inačica mraka: "moguće da je noć bila začeta" (Pogačar 2023: 12), "čudesna proljetna noć" (ibid.: 13), "U tvojim grudima kao u tamnom grotlu" (ibid.: 20), "tamna tvar" (ibid.: 24)... Mrak pritom konotira spas, izbavljenje (pjesma postaje "mazna u noći" (ibid.: 27)), a svjetlost prijetnju. Posebno je značajno što se u prvoj pjesmi, svojevrsnom prologu i dobrodošlici, sugerira da je početak rada jezika ujedno i trenutak u kojem nastupa tama ("zastor se podiže, / spušta, podiže, i mrak pada na oči brže, jasnije." (ibid.: 8)), dok se u zadnjoj pjesmi sažima prijeđeni put, lirski subjekt najavljuje skorašnji dolazak svjetla, kada je i trenutak u kojem će se oprostiti, istrgnuti iz jezika.
Stihovi se bljeskovito promeću u, i dalje čiste i pedantne, ali sladostrasne i senzualne prizore obilježene prisutnošću instanci tjelesnosti, onih koje su "još uvijek koža / umjesto kamena." (ibid.: 61). U tom se tipu registra lirski subjekt umnaža u "mi" i često tematizira postupak primicanja ili zbližavanja: "u najboljem / od svih predsoblja, prilazimo si / kako se primiču gaza i glačalo" (ibid.: 21). Barthes piše kako je odnos prema pismu istovjetan odnosu prema tijelu (Barthes 2004: 69), što se i kod Pogačara potvrđuje snažnom metaforizacijom odnosa tijelo-tekst. Tijela se etiketiraju kao uzorana od želje, šuplja, nedovršena, propusna, okružena okolnom vrevom, ubačena u strani i tuđi prostor, pogodna za bliskost jedino tijekom sitnog vremenskog okvira nade – noći (Pogačar 2023: 22, 52). Iako se, puna žudnje, slijede "kao što se slijede stepenice" (ibid.: 52), njihovo se dodirivanje uvijek unaprijed sprječava. U pjesmi Barbarstvo ispoljavaju se grickanja opreza, čežnje koja se ostvaruje u istovremenom sprezanju i želji za izobiljem, što je jednako prisutno i u načinu na koji lirski subjekt tretira jezični materijal i temu pisanja:
i mi smo, ipak, nepopravljivo stidljivi.
ne odajem što ne moramo.
nikad pretjerane slatkoće, nikad pogrešan potez,
prvi korak koji ćemo, svakako požaliti.
laki smo i sačinjeni od želje. lišće je i naš uteg. (ibid.: 59)
Pogačarova se poetska rečenica, prema Bagiću, "kreće između izgovorenog i prešućenog, teksta i svijeta, poetike i politike" (Bagić 2013), a tretman građe zasniva se na izbjegavanju otkrivanja šavova pjesme i narušavanju harmoničnog ustroja. Stoga češće podliježe asocijativnom nizanju misli, koje katkad djeluje i proturječno, ali ono se, prema Šalatu, ne može smatrati samo "nekom jezičnom premetaljkom ili larpurlartističkim asocijativnim vrtlogom" (Šalat 2022). Šalat napominje da pogačarovske asocijacije gotovo uvijek imaju "emotivnu, svjetotvornu ili društvenokritičku realizaciju i opravdanje" (ibid.) Nerijetko se u tom obliku pojavljuje "niz kritičkih opaski, dijagnoza općega stanja i političkih invektiva koje upućuju na subjektov stav spram konteksta u koji je uronjen" (Bagić 2013): motivi rata, grada, zastava, kamena, himne. Prema Bagiću, to su trenuci kada "lirski iskaz postaje političan i angažiran, a pjesnički subjekt zdušno zapodijeva polemiku s ideološkim praksama, poviješću i zbiljom" (Bagić 2021), za što su prigodan primjer sljedeći stihovi:
a mi smo umorni, usamljeni, svi smo
iznutra stari, ponekad neizlječivo mračni
kao kiša na kraju kolovoza, napušten grob
kao Ministarstvo kulture. (Pogačar 2023: 34)
Lirski subjekt također "koristi ironiju ili sarkazam kao retorička sredstva otpora rigidnim ideologijama i različitim oblicima ugrožavanja slobode pojedinca" (Bagić 2021), što je slučaj u pjesmi Pisac u usponu, u kojoj Juda "promrmlja nešto o izdaji, / ili moguće izdavaštvu" (Pogačar 2023: 25).
Za razliku od prethodnih zbirki koje su tvorile čvršće i strože odgojene koncepte, Pogačar u Ponoćnim glagolima dopušta da se jezik raspline, okrene protiv njega i dokaže da ga nikada ne može do kraja izigrati. Pjesme u svojoj međuigri odrješito šaraju i skriče, loptajući se labavo povezanim tematskim nabačajem. "Ponoćni" namaz većinski je gorkog, melankoličnog okusa, ali ponegdje procuri gusto ukuhani sok, zašiklja mlaz medenog sirupa, koji se još dugo zadržava, slatkast i ljepljiv pod prstima. Cjelina, zahvaljujući čvrstoj i zavodljivoj ritmičkoj armaturi, djeluje skladno, kompaktno i zaokruženo. Osim nešto radikalnijeg pristupa zvučnoj matrici i služenju općim mjesta književne tradicije, ova zbirka, doduše, ne donosi osobiti kolut naprijed u Pogačarovoj poetici, već samo iznova potvrđuje njegov istančan pjesnički senzibilitet i spretnost u rukovanju, ali i prepuštanju slovima-stvarima.
Popis literature
- Ajduk, Iva. 2022. "Funkcija fonostilističkih postupaka u novijoj hrvatskoj poeziji". Diplomski rad. Sveučilište u Zagrebu. Filozofski fakultet. Internet. 11. veljače 2024.
- Bagić, Krešimir. 2013. "Marko na Markovu trgu". U: Vijenac 504. Internet. 11. veljače 2024.
- Bagić, Krešimir. 2021. "Lirska kronika vrištine". U: Vijenac 721. Internet. 11. veljače 2024.
- Barthes, Roland. 2004. Užitak u tekstu/Varijacije o pismu. Zagreb: Meandar.
- Kos Lajtman, Andrijana. 2024. "Pupanje pjesme". Portal Novosti. Internet. 11. veljače 2024.
- Nagulov, Franjo. 2024. "Marko Pogačar: Ponoćni glagoli". Moderna vremena. Internet. 11. veljače 2024.
- Oblučar, Branislav. 2009. "Nulte, dobra pjesnička berba". U: Sarajevske sveske, 25/26: 95 – 99.
- Pejaković, Hrvoje. 2003. "Poezija Branka Maleša". U: Kružnica nade. Ur. Tonko Maroević. Zagreb: Matica hrvatska: 127 – 130.
- Pogačar, Marko. 2023. Ponoćni glagoli. Zagreb: V.B.Z.
- Šalat, Davor. 2022. "Pjesništvo nultih – četiri interpretacije". Stilistika.org. Internet. 11. veljače 2024.