Lana Derkač, Azil za nebeska tijela, Zagreb: V.B.Z., 2025.
Znano je da je pjesnikinja Lana Derkač nagrađena za zbirku pjesama Azil za nebeska tijela nagradom »Tin Ujević« u 2025. godini, što je visoko priznanje i znak osobito pozitivnog vrednovanja i recepcije njezina pjesništva. Nakon takve nagrade očekuju se i kritički prikazi radi posredovanja tog djela širem čitateljstvu. Na web stranicama Društva hrvatskih književnika može se naći Obrazloženje povjerenstva za odabir prvonagrađene zbirke u čije se ime potpisuje Željka Lovrenčić, u kojemu se ističu »postmodernistička svježina, inovativnost i izvornost zbirke«, te s jedne strane »igra riječima« i »smiono slaganje rečenica od najneobičnijih metafora« a s druge »društveni angažman i važne poruke«. Dodaje se da je pjesnikinja Derkač »sklona filozofskom razmatranju života i svijeta oko sebe, te da »uspješno spaja naizgled nespojivo, stvarnost i fikciju, svakodnevicu i snove«. S obzirom na teme, »Lana Derkač promišljeno i kritično progovara o svemu onome što je dio našeg postojanja u ovome trenutku i na ovome planetu«, što je najšira tematska lepeza koja se dade zamisliti.1
Na portalu Kultura u Zagrebu Josipa Marenić piše da je zbirka »kompaktna« unatoč svojoj dužini, i to jednako u svih sedam cjelina, da je odgovorna prema čitateljima i ne zapada ni u jednu krajnost u smislu težnje za praznom stiliziranošću ili pak za izravnim, nestiliziranim kazivanjem, da je refleksivna i da sadrži i otpor prema narušavanju prirode do koje joj je stalo kao i otpor prema ratu. Izdvajajući cjelinu Između mene i mene, Marenić piše da je ona posebno ističe zbog toga što sadrži osobnu kvalitetu koja će čitateljima biti bliska.2
Većina će ranijih kritičkih tekstova uz prethodne zbirke Lane Derkač također već istaknuti jedinstvenost i originalnost te poezije, njezinu navadu spajanja udaljenih značenjskih polja, sklonost motivima prirode, neće previdjeti ironiju i grotesku, začudnost, duhovnost, asocijativnost i bajkovitost. S druge strane, kritika će različito tumačiti osobito dvije sastavnice te dojmljive poezije: profil njezina subjekta i odnos prema svijetu stvarnosti.
Kako nakon tih prvih prosudbi još jednom čitati Laninu zbirku Azil za nebeska tijela? Prvo pitanje koje se nadaje jest: Što su temeljne teme i predmeti u fokusu te zbirke?
Tema neba. Prva uočljiva fascinacija, istodobno i prostor i tema, jest svemir i nebo, s nebeskim tijelima Suncem, Mjesecom i zvijezdama i atmosferskim, meteorološkim pojavama – oblacima, kišom, vjetrom i snijegom, što zamjećuje i Darija Žilić u Vijencu: »U temelju jest upravo nebeski svijet.«3 Ta je nebeska sfera, kako se registrira pjesničkim okom, razvidna u brojnim pjesmama, kao na primjer u sljedećim stihovima:
O svemiru: Svemir je pun glasova. (»Nijemi Bog«, 22), o Suncu: No Sunce ... lebdi visoko na nebu sa snovitim bićima, bokorom, svijećnjakom, pticom. (»Marc Chagall«, 12), o Mjesecu: A Mjesec, kako stari, bora se i skuplja (»Loza i forenzika«, 97), o zvijezdama: Kad god je Bogu bilo dosadno na nebu, crtao je zvijezde. (»Preuređivanje stana«, 120), o nebu: Je li nebo uopće jedno tijelo s obzirom na toliki razmak? Kako se ono giba? Upravo je zakoračilo u zoru. (»Pod svodovima«, 135), o oblacima: Jutro nad Moskvom instaliralo je igricu oblaka kao ikonu na kompjuteru. (»Oblaci nad Moskvom«, 34), o vjetru: Vjetar, još uvijek pažljivo, veze nebom. (»Dok nas još ima«, 123), o kiši: Prognoza najavljuje histerični napad kiše i tek sutra njeno smirenje. (»Alzheimerov pozdrav«, 30) i snijegu: Borovi stražare uz rub ceste. Paze da ne zaspu dok naoružani snijegom čuvaju obitelj. (»Zimska ljubavna pjesma i smrznute riječi«, 128).
Iako su nebeska tijela i pojave znani poetski rekviziti, već je iz navedenih primjera razvidno da su oni oživljeni, personificirani i antropomorfizirani (npr. Mjesec stari i bora se), što je Lanina poetska specijalnost, te da se zamjećuju u različitim akcijama kao što su: nebo je zakoračilo u zoru, vjetar veze nebom itd., dakle višestruko su i živopisno aktivirani.
Tema Zemlje. Druga paralelna, a istodobno antitetička sfera, jest planet Zemlja, s njezinim površinama, planinama, šumama i rijekama. Ta je sfera složenija, posebice stoga što sadrži i slabo prikrivene probleme – suše, epidemije/bolesti, ratove i požare, kako je razvidno u primjerima:
Nebo je feniks, / Zemlja nije ptica. (»Snježna kraljica«, 133). Zemlja je opet žedna. / Tko bi znao hoće li prvo kiša ili krv / dospjeti do njenih iznutrica! (»Razred«, 126), Planina provlači potok kroz ušicu od stijenja. / Pa njime hoće zašiti usjek. (»Švelja«, 56), Šuma je tkalački stan./ Stabla su niti / za koje se hvataju mahovina, lišće, bube / pa tako biva istkan čupavi tepih Zemlje. (»Šuma i geometrija nisu u srodstvu«, 52), Za suše vatra prvo uhodi, potom lako zapleše tango. / I sve je bliže stablu koje će zagrliti pa pojesti / kao bogomoljka svog mužjaka. (»Samo su cesti ostala gnijezda«, 74) i Iznenada poželim kopati po povijesti Zemljine bolesti i sjeti. / Talogu ratne misli i logorima. (»Veliki petak«, 37).
Uza sve glavne pobrojane elemente zemaljske dimenzije u diskursu ove zbirke, zamjećuje se i tema vremena i zaborava, Alzheimera, bolesti s kojom se suočavaju ljudska bića. Na primjer, u sljedećim ulomcima:
Alzheimer guta ptice u ljudima. / On je pogrebno poduzeće, / svakog trenutka pokopa barem neko znanje, / baci zemlju preko trulog sjećanja. / [...] Alzheimer je najveće reciklažno dvorište. (»Mislim da sam našla drvo iz kojeg izlazi Pero Djetlić«, 27)
Priznajem, živim sa zaboravom, / odnedavno imamo sve više zajedničkih tema. / Odbijam ga kao prosca, / a ipak si je dio mog pamćenja uzeo za miraz. / Ali toga se više ne sjeća. / Iščekujem da prošlost izroni, / ne želim da mi poligamni zaborav bude partner. / Neka ga netko drugi poljubi. / Pa što onda ako mi je / Alzheimer poslao pozdrav! (»Alzheimerov pozdrav«, 31).
Ta vrlo plodna tematska crta zahtijeva posebno proučavanje, sada tek napominjem da je posljednja navedena rečenica pokušaj ublažavanja ili eufemizacije susreta s Alzheimerovom bolešću – istodobno i psihološki mehanizam i retorička/stilska figura, štoviše paradigmatski uzorak koji uvodi u poliperspektivno poetsko razmatranje prolaznosti, pamćenja, zaborava i moći vremena.
Tema suodnosa neba i Zemlje. Obje sfere ili dimenzije, i nebeska i zemaljska, utječu jedna na drugu i povezane su brojnim osjetljivim suodnosima. Štoviše, zemaljska površina prekopirano je nebo, ili kako bi se moglo izreći molitvenim citatnim izrazom »kako na nebu tako i na zemlji«, što je razvidno u pjesmi »Teatar sjena«: Kao da svemir nema svoju Afriku! / Kontinente koje je preko indiga neba / kopirao na Zemlju. (11) U pjesmi »Oblaci nad Moskvom« zemaljska se sfera projicira recipročno na nebo: »A kako i bi kad je ja vidim na nebu! U oblacima prepoznajem prizor koji mi je opisala i čekam razvoj radnje.« (34) Nebo i Zemlja/zemlja, unatoč razdaljinama, upućeni su jedno na drugo, prepoznaju se jedno u drugome. Usto, ova se zbirka zalaže za prisno prijateljstvo s prirodom i gotovo indijansku senzibiliziranost za prirodne pojave s kojima su i oni i sve u prirodi u odnosu bratstva i sestrinstva. Takvo gledište prirodu ne razumijeva samo kao resurs već kao živi entitet. Tu je umjesno citirati, već citiran drugdje, i vrlo sretan iskaz Damira Radića o ovoj zbirci: »Na djelu su nekovrsna borgesovska enciklopedičnost i svojevrsno ujevićevsko pobratimstvo lica u svemiru, ispisani svježim i potentnim jezikom koji stvara osebujan svijet djela.«4 Posebno ovdje ističem »ujevićevsko pobratimstvo lica u svemiru«, kako slijedi i u sljedećim ulomcima:
Zemlja mu (nebu) daje barem polovicu svog vjetra / kao da mu je sestra i tamo gdje ga, nijema, / najduže zadrži u zagrljaju, / okameni se u planinu. (»Hiromantija«, 44). I osobito impresivan ulomak:
U prosincu milijuni umanjenih zvijezda / svijetle na Zemlji. / Ne znam koja je od tih umanjenica moja lampa, / a koja majčina. / Čitav svemir preseli se na Zemlju / i svaka zvijezda svemirski je brod što uz nju pristaje. [...] Nije važno je li moja zvijezda Alpha Centauri A, / Arktur, Izar, Vega ili neka druga. / Ni kako se zove ona majčina. / Nije važno ni kad će se na Zemlji ugasiti / i vratiti u svemir. / Važno je da danas blista. (»Zvijezde, svemirski brodovi«, 121)
Ovo potonje spajanje svemira sa Zemljom, i svjetlost njegovih zvijezda u rukama protagonistice i njezine majke, kulminacijski je prizor tog srodstva i sraza neba i Zemlje, svemira i ljudskih bića. Nasuprot sjedinjenju neba i Zemlje i sjedinjenju ljudskih bića s prirodom stoji u antitetičkoj protivnosti napadna invazija tehnologije u ljudskom življenju, kako tiho prosvjeduje pjesma »Koliko pisaca odjednom!«: Između mene i mene / bespolno su se namnožili pametni telefoni, / Facebook stranice i kiborg-prijateljstva. / Svi moji odnosi pretvoreni su u kiborge. (92/93)
Metapoetska tema. Istodobno, unutar tog prostornog okvira i suodnosa umještena je i meta-poetska tema o pjesništvu i samoj pjesnikinji. Mnoštvo stihova prokazuju poetiku Lane Derkač, a sljedeći je ulomak simptomatičan:
Plamen je pisac. Vrijeme je pisac. Čak i bolest / [...] Kad bolest upiše svoj kod u tijelo, ispisala je zaplet. [...] Između njega i njega, između mene i mene, nas i nas, njih i njih, nas i njih, napeto se čeka na njen rasplet. (»Koliko pisaca odjednom!«, 93)
Pjesma iz koje je ulomak kazuje prvenstveno kako vrijeme piše književnost između »mene i mene«, »mene« nekada i »mene« danas, no postoje i drugi pokretači književnih priča, poetskih ili proznih, i čini se da ta naslovna uzvična rečenica ne podrazumijeva konačan popis, već nezavršeni niz pisaca koje književnik/poeta može prepoznati i dati im riječ. U konačnici, to znači da pjesnikinja osluškuje i osigurava prijenos poruka raznolikih metaforičkih kazivača iz prirode ili iz društva, čak iz tehničkog i virtualnog područja. Tako se odgovor na nejasno pitanje o odnosu poezije Lane Derkač prema stvarnosti vjerojatno i naslućuje. No još relevantniji poetski zapis o njezinoj poetici, posebno ove zbirke, jest sljedeći:
Pisac rabi osjećaj kao vezivni materijal. / Sazida pjesmu ili priču, kuću i svemir. / Slažući riječi, sazida livadu, golubove i forum. / Kopije otopljenih ledenjaka, vjetrova / i polarnih medvjeda. / Prekopira tišine koje i jesu i nisu tišina / jer su podignute izgovorenim riječima! / Načini vjerne preslike represija i tortura / s temeljem i krovom, kao da su kuće. / Već prilično vješt, / pripazi da mu azilanti od riječi-blokova / zadrže oblost. (»Pisac«, 106)
Tako se i potvrđuje značenje metaforična naslova zbirke. Poezija je azil, i to ne samo za nebeska tijela već i za svekoliko polje riječi koje pisac-zidar udomljuje u svoju poetsku kuću. Na taj je način jasnija i referencija na Davora u pjesmi »Marc Chagall«: Davor se vraća iz azila za napuštena nebeska tijela. / Udomio je Sunce poput psa. (12) Pišući o zbirci Davora Šalata u kritici pod naslovom Šalat i svemir, Krešimir Bagić kaže: »Zbirka Zvijezde, davna lica spašenih razrađuje ograničen broj motiva. Najčešći i najvažniji su: svjetlost i noć, sunce i mjesec, snijeg i tama, pijesak i more, govor i šutnja, svemir i pojedinac.«5
Tako je i Lana poput Davora, što je razumljivo u tandemu, udomila riječi poput Sunca i ostalih nebeskih tijela. Poezija je i azil i gradnja, bauštela. I obje autorice tekstova koje sam navela (Ž. Lovrenčić i J. Marenić, usto i I. Matijašević na V.B.Z.-ovoj web stranici)6 ističu Laninu marljivost upravo nezaobilaznu u ozbiljnoj gradnji, koja ju je uz neospornu darovitost kao pjesnikinju provela kroz brojne zemlje i jezike na kojima se danas čita njezina poezija u svijetu.
Još jedna crta poetike Lane Derkač iskazana je metaforom i paralelom s kruhom. U pjesmi »Lažni pekar« čitamo: Kažem, ako su sastojci kruha brašno, kvasac, voda, / onda bi doživljaje i poretke, detalje i stanja / trebalo upisati na etiketu kruha-pjesme. / Sve što hrani može biti kruh. (90)Iako je metafora neodređena i ne znamo što sve to može biti poetska hrana, jasno je da je poezija u tom slučaju duševna i duhovna potreba, barem za konzumente poezije.
Njezina lirska protagonistica vrlo je često poistovjećena s autoričinim glasom, što potvrđuje i njezino ime Lana (u pjesmi »Vrata, prozori«, 78) a svakako je jednim dijelom i fikcijski konstrukt. Ona se u diskursu ove zbirke prepoznaje kao pjesnikinja, samo-reflektivna je i autoreferencijalna. U sljedećem stihu ruke su sinegdoha koja upućuje na cijelu osobu: Umačem ruke u koštano brašno poezije. (»Krivokletstvo«, 118) Lanina protagonistica je i emotivna, nježna osoba koja ne grli samo stihove već i druge osobe, prvenstveno muža Davora, a potom i majku i oca, a metaforički i Violetu i razne bezimene lirske likove, ili zamjećuje i ističe personificirane pojave i tijela u međusobnim zagrljajima: Ali oblaci se još uvijek množe. / Jedan se nadvija nad noćnu kapicu / i grli je na nebu kako ja grlim Davora na Zemlji. (»Skupljači«, 68)
I ako je ranija kritika bila u dvojbi je li lirski subjekt u poeziji Lane Derkač sklon osami i čak narcizmu ili je toliko samozatajan da sebe i ne vidi, u ovoj je zbirci jasno da je subjekt biće odnosa i biće zagrljaja i da nastoji spojiti sve što je udaljeno poput neba i zemlje, a udaljiti sve što je hladno kao tehnologija ili neprijateljsko i ranjava, ovdje osobito istaknuto motivima žice i ograde koji stoje u antitetičkom odnosu prema ljudskim bićima i biću prirode.
Auditivne slike. Kao i u ranijim zbirkama, Lanino je pjesništvo bujno izvorište vizualnih slika, no u ovoj zbirci više no u prethodnim ojačane su i auditivne slike te se čini kao da je diskurs prožet zvukom, ozvučen prvenstveno referencijama na glazbenike i njihove skladbe, kako klasične kao što je Mjesečeva sonata u pjesmi »Ludwig van Beethoven« i Mozartov Requiem u pjesmi »Requiem« tako i referencijama na rock glazbu kao što su pjesme Norveška šuma Johna Lennona i Man Gave Names To All the Animals Boba Dylana te na gospel-jazz When the saints go marching in u izvedbi Louisa Armstronga.
Usto, auditivnoj slici doprinose uz glazbene referencije i niz drugih zvučnih motiva: kao što su truba, ritam trkača uz evociranje afričkog bubnja, zborovi šuma, jeka kiše, kazaljke sata, kucanje zvekirom, pjesma poljodjelca, najposlije i tahikardija. Ozvučenju pjesme doprinose i dikcijske stilske figure, najčešće asonance, no i druge kao u sljedećem primjeru epifora i antimetabola, koje ritmiziraju diskurs:
U kući ruke naslagane jedna na drugu
četiri su lego kocke.
U šumi ruke naslagane jedna na drugu
bršljan su.
Četiri ruke naslagane jedna na drugu
u šumi su kuće i u kući su šume. (»Ruke«, 16)
Inventivnost i odnos prema stvarnosti. Kritika se uglavnom slaže da je poezija Lane Derkač inventivna i inovativna. No na čemu se zasniva ta inventivnost u ovoj zbirci? Sljedstveno ranijem poetskom iskustvu i sada intenziviranjem tog iskustva inventivnost je ostvarena spajanjem udaljenih značenjskih polja pomoću stilskih figura, pretežito metafora i poredbi. Kao nositelji začudnih značenja, što im je inače svojstveno, stilske figure vode do novih, neočekivanih gledišta. Tako se ostvaruje svjetotvorstvo u jeziku, prema jednom pravcu kritike, ili pak stvarnosna poezija u kojoj je svijet »retuširan«, prema drugom pravcu. Kad je riječ o tom potonjem tumačenju, dodala bih da se u poetskom diskursu Lane Derkač prepoznaje transformacija svijeta realnosti u svijet značajno većih mogućnosti i slobode. U svakom spajanju »nespojivog« stoji zahtjev za slobodnim preuređenjem ili transformacijom svijeta. Moj osobni stav, koji može biti i osporen, jest da Lana Derkač u svom diskurzu samosvojno uspijeva spojiti i svjetotvorstvo u jeziku i poetsku transformaciju stvarnoga svijeta.
Evo primjera neočekivanih spajanja značenja prenosivih stilskim figurama:
Metaforom: Uloga kazaljki je izdati trenutak / u kojem bjeličasto jato ptica / postaje krošnja puna cvjetova. / Neobična krošnja usred zime. (»Ritam«, 109)
Metaforom u sprezi s personifikacijom: Ali Dunav sve više otkriva svoj karakter. / [...] Dok mi se bezuspješno pokušava izgubiti iz vida, / a otišao je kilometrima daleko, / propovjednik je koji širi nauk o nizini. (»Panonija«, 43)
Poredbom u sprezi s metaforom: Ionako se na trenutak presijava poput srebra. / U sljedećem nalikuje limu potamnjelog tanjura s Britanca. / Nebo je cink. (»O svodovima«, 134)
Također se nebo u istoj pjesmi pojavljuje kao jezgreni motiv u razvoju fraktalne kompozicije pri čemu se zamjećuje niz svodova u posljednjoj pjesmi:
Budim se pod zvjezdanim svodom. / Pomislim kako mravi žive pod svodom od lišaja i mahovine. / I trepavice su svod koji oko pod njima ne vidi. Isto, 135) I niz se svodova nastavlja, kojima su oblik ili funkcija zajednički da bi se potom pojavili i metaforički svodovi:
Svod se može saviti i od graje. / Oblikovati od Fuge u c-molu. / Od istina i laži. (Isto, 135).
Postupkom multiplikacije oblika poput babuški također se očituje inventivnost: Jesen je ušla u lipanj, / lipanj u mene, / ja u razgovor s Davorom. [...] Koliko babuški koje ulaze jedna u drugu! (»Rečenica je agnostik«, 32). U istoj je pjesmi još niz »babuški«.
Funkcija je takvih inventivnih postupaka očitovati moć imaginacije u izgradnji novog ili transformaciji poznatog svijeta, što može djelovati inspirativno na čitateljstvo. Također pjesničko djelo s inventivnim potencijalom pruža nove perspektive i razvija sposobnost razvijanja plodnih gledišta i, svakako, emotivnih dubina.
Na kraju ovog analitičkog čitanja sklona sam zaključiti da je zbirka Azil za nebeska tijela usredotočena na metapoetsku temu, te da usporedno i istodobno uspijeva zahvatiti širok dijapazon razjedinjenog i destruktivnog realiteta što ga ona pokušava poetski spojiti i zagrliti.