Davor Žmegač. Crvotočina. 2023. Zagreb: Hena com.
Davor Žmegač (Zagreb, 1955), još jedan od vječnih zaljubljenika u grad Zagreb, ispisujući svoje krvave zagrebačke vedute uspostavio je trku između dva medija – romana i filma. »Crvotočina« je njegov prvi objavljeni prozni tekst. Prigodan trenutak za povesti se riječima kojima Godard otvara svoj poznati film Le petit soldat: »Za mene, prošlost je vrijeme za djelovanje. Sada sam stariji. Vrijeme za refleksiju započinje.« Možda je bilo potrebno da se Žmegač drzne postati piscem kako bi napokon doznao kakav je htio biti režiser.
Ruski teoretičar književnosti M. M. Bahtin tvrdi da je roman jedini žanr koji je u nastajanju, koji još nije završen. Gotovo kao da je kategorija druge vrste koja proždire sve ostale žanrove i modificira ih u neki novi oblik. S druge strane, u igru nam ulazi film koji se sada na svoj način natječe s romanom, krade njegove umjetničke postupke i stavlja ih u pokret. Do koje granice film povlači svoga recipijenta u iluziju, do koje granice film ostaje film, a gdje postaje stvarnost?
Vrijeme za postaviti takva pitanja uzima roman Davora Žmegača »Crvotočina« za koji bi se po glavnim elementima priče moglo zaključiti da je kriminalistički roman. Odmah na omotu knjige kočoperi se Godardov citat: »Sve je film.« Gledajući u tu tvrdnju, čitatelj se može zateći u situaciji da mu Godardov glas nastavi odzvanjati u glavi, da se upita je li to doista tvrdnja radi koje bismo trebali pretpostaviti da ona obavezuje ovu knjigu na njezino ispunjenje, ili je to možda pitanje, glas koji je poslužio autoru kao putokaz. Dovoljno da privuče one znatiželjne ljubitelje krimića, mlade i stare filmoljupce ili jednostavno ljude koji su netom otišli u ljetno kino Tuškanac čija se slika nalazi na omotnici knjige. Koji je god spektar recepcije ciljao Žmegač, mene je naciljao i uvukao me u svoje filmotočine.
Ipak, sam početak romana na prvi pogled djeluje pomalo suhoparno te se njegova kompleksna kompozicija ne može naslutiti na prvih stotinjak stranica. Dapače, snažnija dinamizacija radnje događa se tek od njegove sredine. Početak odmah unosi glavnoga lika Tibora koji je upravo dobio udarac u glavu te ubrzo saznajemo njegovu priču: donedavno je radio u policiji, ali vrlo brzo, zbog događaja koji nam se kroz čitav roman polako otkriva, on dobiva otkaz te postaje privatni detektiv i formira svoj tim za privatne istrage. Njegova bivša žena i dalje radi kao policajka, a kći se uskoro useljava u njegov stan, nakon što je skoro počinila samoubojstvo. Odatle oni ponovno počinju graditi odnos, polako se upoznajući iznova, nakon njegove i njezine velike traume. Scena se postavlja – otac i kći nakon mnogo vremena opet zajedno večeraju te kći Kaja kaže: »... Kakav god da se cušpajz kuha u tebi, moraš sam sebi reći – ovo su good guys, a ovo bad guys. Tak si ti baždaren. A ja ti baš ne vjerujem u te strane, ja više vjerujem u cušpajz.« Taj cušpajz radnje zakotrljava smrt Viktora Radana, nekadašnjeg režisera, a sada kandidata za gradonačelnika Zagreba, čovjeka vrlo razvikanog po medijima, dobroga ugleda, nešto lošijih ratnih i poslijeratnih filmova, ali sve u svemu riječ je o jednom celebrityju. Dva glavna motiva radnje su fotografija Ante Pavelića koja je nađena u mrtvačevu krilu i blijedi grafit »SVE JE FILM« napisan na donjem rubu platna ljetnog kina Tuškanac. Radanova žena traži od Tibora i njegovog tima da saznaju što više o pravim razlozima iza Radanove smrti zbog straha da bi u javnosti mogle završiti neke informacije koje bi mogle naštetiti njoj i njihovoj djeci. Kriminalistička priča ovdje započinje, ali Žmegač ju vještom pripovjednom tehnikom pretvara u čitav lanac međusobno isprepletenih priča ispričanih iz različitih kutova kojima se na zna početka i ne nazire kraja.
Pripovjedač je u trećemu licu te pretežito prati unutrašnje doživljaje i izvanjska događanja iz dviju perspektiva – Tiborove i Kajine. Tiborova vizura je mnogo sporijega tempa, rečenice su kraće, pune pitanja, susrećemo njegove unutarnje misli, povremeno sarkastične ili komične. Tu su umetnute i mnoge druge priče kao što su biografije drugih likova, nešto sumnjivaca, nešto ljudi iz njegove prošlosti ili prošlosti Zagreba. Žmegač ovdje upliće zbiljske povijesne ličnosti pa, osim što susrećemo poznate ličnosti kao što su Ante Pavelić, Eugen Dido Kvaternik ili Mile Budak, susrećemo i one »nepoznate« kao što je, npr. Etelka Goldman, kućevlasnica i Židovka od važne moralne funkcije za djelo.
S druge strane, »Kajin pripovjedač« je mnogo neposredniji, formira krajolike u impresionističkom duhu, ali njegov misaoni proces nalikuje onom Sherlocka Holmesa, djeluje kao kamera koja je stalno u pokretu. Rečenice znaju biti vrlo dugačke, glasovi se međusobno pretapaju, boje, mirisi i zvukovi se prelijevaju preko stranica, a dinamika nikada ne pada tokom čitavog poglavlja. Kaja ima mozak koji vješto rekonstruira loše ispričane i nedorečene priče pa ih pomoću vlastite mašte usavršava i prenosi ocu. Ona je glavni prijenosnik »struje priča« u romanu te se preko nje prelamaju različita vremena, prostori i radnje, dok je Tibor glavni izvršitelj radnje, onaj koji će zadati udarac u glavu.
Pripovjedač mnogo pažnje poklanja opisu interijera odnosno opisu prostora i razmještaja stvari u njemu. Svaki detalj je postavljen u funkciju pojašnjavanja nutrine lika koji tamo obitava te, kako se prostori šire i razotkrivaju, tako se sve više razotkriva i tajna pojedinog lika. Postoji i još jedna zgodna analogija koju Žmegač koristi pri napredovanju radnje a to je da mu vremenske nepogode, njihov razvoj i izmjene iz »lijepo« u »ružno« vrijeme prije svega služe kao okidač za radnju, ponegdje za opis unutrašnjeg stanja likova, a što se više približavamo kraju, dolazi do potpunog obrata i spajanja »lijepih« misli i »ružnoga« vremena.
Zagreb se oslikava u raznobojnim vedutama, kroz opise slika, mirisa i zvukova grada, ali uvijek ostajući blizu likova, kao poslovni partner od povjerenja koji ih prati u njihovim prikrivenim istragama. Žmegač nije izgradio mega profil Zagreba, već jedan tihi, privatni profil grada za privatne detektive.
Iako djelo sadrži mnogo akcije ona se ne svodi na jurcanje automobilima kao u televizijskim serijama poput »Cobre 11« (osim u jednom dijelu gdje Žmegač očito nije mogao odoljeti), niti je sva pozornost usmjerena na ubojstvo i rješavanje slučaja. Zapravo je upravo suprotno, radnja se toliko suptilno odvija da likovi ni sami nisu sigurni kako su se u njoj našli, ali su najednom primorani birati strane i snositi krivnju. Sve to vrlo nalikuje upravo Hitchcockovoj poetici filma. Razlika je u tome što Žmegač ipak najzad objašnjava »pravo stanje stvari« te na tim mjestima dokida svoje pripovijedanje koje najednom poništava prethodno uspostavljenu atmosferu i pretvara se u najobičniji krimić što je pomalo razočaravajuće rješenje nakon toliko truda koji je uložio u komponiranje čitave strukture.
Ono što se također može prigovoriti autoru jesu povremene sintaktičke nelogičnosti i kontradiktornosti. Primjerice, lik mladog režisera Karla Milete vrlo eksplicitno u svome dnevniku zaključi da ne želi snimati propagandne ustaške filmove, a Tibor nešto kasnije iz toga izvede zaključak: »... Za Karla Miletu, primjerice, film je bio stvarnost. Tvrda stvarnost za koju se isplatilo prodati dušu.«
Bez obzira na to što bi Žmegač trebao još izbrusiti svoj novootkriveni spisateljski talent, svakako je ponudio jedno osvježavajuće djelo koje ima obrise kriminalističkoga žanra, a da unutar sebe sama putuje mnogo širim tokovima. Svakako je podignuo kriterije i uljepšao sveopće strujanje toga žanra. Općenito knjiga je izvrsno spojila tematiku ubojstva, umjetnosti i ljubavi što je velika pohvala jer je iste elemente pokušavao povezati naš poznati i cijenjeni autor Miro Gavran 2016. godine djelom »Jedini svjedok ljepote« čiji je vjerojatno jedini svjedok ljepote isključivo sam autor.
Roman je unatoč svome žanru uspio uspostaviti komunikaciju s prošlošću, ali i sa sadašnjošću. Intermedijalnost se očituje prvenstveno kroz vezu s filmom (mogao bi se navesti dug popis svih filmova i redatelja koji su navedeni u romanu), ali i s glazbom (stihovi pjesama ponegdje se isprepliću s radnjom). Roman se vješto služi filmom da dođe do istine, ide se tragom filma kako bi se otkrio ubojica. Funkcija filma u romanu podsjeća na funkciju Mišolovke u »Hamletu«, gdje je kazališni komad sredstvo kojim se pokušava utvrditi istina. Ovdje umjesto »predstave u predstavi« Žmegač nudi »film u romanu«. Nadalje, spominje se COVID i nedavni potres koji je zahvatio Zagreb 2020. godine i na taj način se radnja smješta se u aktualni kontekst. Autor se između ostaloga odlučio da povijesne osobe, radnje konkretnih filmova bitnih za radnju i događaje vezane uz političke režime ukratko razloži za mlađu čitateljsku publiku, što je mjestimice izvedeno vještim iskorištavanjem neznanja mlađih likova u romanu, ali djelomice i pomalo nespretno ugurano u sadržaj Tiborovih misli.
Unatoč svim vrludanjima ove ni započete, ni završene priče, najfascinantniji okršaj zbio se upravo na planu medija. Ovdje roman mjestimice parodira film: »Trebalo je dodati nekakav epilog, neku pouku, makar slutnju poetske pravde, no ovdje ni sama priča nije bila jasna, kao u onim festivalskim filmovima čiji redatelji uživaju u zbunjivanju gledatelja.« Na drugim ga pak mjestima uzdiže u nebesa: »... u prve dvije ili tri godine studija i mi smo izvlačili iz filma više nego iz života.« Zaključak: roman može bolje žvakati film, negoli film može roman. 1:0 za roman.
Film koji je, kao popularniji umjetnički medij, književnosti oteo mnoge potencijalne čitatelje sada je prožvakan u jednome najobičnijem romanu bez velikih napuhanih likova kakve stalno viđamo na velikim ekranima. Da sve bude još veselije, kreirao ga je upravo jedan strastveni filmoljubac.