Ivica Prtenjača. Sine, idemo kući. 2021. Zagreb: V.B.Z.
Posljednjih godina čvrsto ukorijenjen na parceli književnog zemljišta čije plodove publika zoblje, a kritika redovito povoljno vrednuje, pjesnik, prozaik i blagoglagoljivi promotor književnosti, Ivica Prtenjača, objavio je 2021. svoj novi spisateljski proizvod, (i) ovaj put ovjenčan (eko-)certifikatom V.B.Z.-ove književne nagrade, roman Sine, idemo kući. Na književnoj sceni kao pjesnik etabliran još od ranih dvijetisućitih, Prtenjača je, objavljujući paralelno poeziju i kratke priče, u manje od deset godina napisao čak četiri romana: Sinu prethode Brdo (2014), Tiho rušenje (2017) i Plivač (2019), a autor je u ovom žanru debitirao još 2006. s Dobro je, lijepo je. Struka je dosad uglavnom isticala poetski aspekt njegove intenzivne književne produkcije: snažnu metaforu, izbrušen, prepoznatljiv stil. I doista, pravi je užitak čitati te sjajne introspekcije, spisateljske driblinge na malom prostoru, moćne metafore, romane u kojima sve naprosto vrvi od dobrog pisanja.
Kosac na književnom polju
No mora li baš svaki darovit pisac ujedno biti sjajan romanopisac? Čini mi se kako, kada je riječ o Prtenjači, naša kritika na ovo pitanje nije znala ili nije htjela odgovoriti. Njezini su kombajni, da se poslužim metaforom Jagne Pogačnik (koja istu preuzima od Dalibora Cvitana), ovdje prečesto slijedili jedni druge, prepisivali i priklanjali se općem mnijenju. Stroj je ponekad programiran, lijen i neprecizan, svoj posao odrađuje predvidljivo, mehanički – književni kritičar treba iskočiti iz vozila, napustiti kolonu, nasred književnog polja stati s kosom u ruci... i udarati precizno, prema vlastitom nahođenju i kriterijima, pa nekʼ isto je i đavolu i đakonu, prstima i kosom valja mu prevrtati tekst i ništa osim teksta. A tekst romana Sine, idemo kući pati od sličnih boljki kao njegovi prethodnici, koje (te boljke), zanimljivo, prepoznaje i poneki »naivni« čitatelj s Goodreadsa, dok im kritičarski profesionalci uz »najbolju volju« ne uspijevaju ući u trag. Osim slabih, tekst s autorovim prethodnim romanima dijeli i snažna mjesta, pokazujući uz to ipak određene promjene, pomake u Prtenjačinom proznom pismu – nabolje ili nagore, već ćemo vidjeti.
Dirljiv nepolifonijski roman
Radi se o fabularno poprilično jednostavnom proznom tekstu, razdijeljenom na dva vremenska rukavca i posredovanom pripovjedačem u prvom licu – sinom. Okosnica glavne narativne linije s jedne je strane teška plućna bolest oca, koji prilikom jednog posjeta bolnici ondje ostaje »zatočen«, a s druge namjera sina (obojica su, kao i majka, neimenovani) da ga odande »otme«, omogući mu tako koliko-toliko dostojanstvene posljednje trenutke u vlastitom domu. Iz glavnog se pripovjednog tijeka često propada u prošlost, u priče koje naprosto poteku s triju obiteljskih fotografija, kao s nekoliko bijelih svečanih časova / iz crnog života ljudi – uslikane su dvije scene s obiteljskih svadbi i jedna s roditeljskog vjenčanja. Te su pripovjedne dionice u funkciji konstruiranja obiteljskih odnosa (prvenstveno između oca i sina ) i individualnih identiteta, kako sinovog, u čije djetinjstvo i adolescenciju poniremo, tako i očevog, premda se, zapravo, radi isključivo o pripovjedačevoj slici oca. Bahtinova teorija o romanu kao polifonom žanru pred Prtenjačinom prozom pada u vodu, s obzirom na to da autor ne pokazuje interes za »ozvučivanjem« ijednog lika osim pripovjedača, čije introspekcije i metaforične opservacije čine najveći dio teksta.
I u tome, samome po sebi, nužno ne vidim problem, štoviše, mora se priznati kako je Prtenjača, usprkos izostanku svakog višeglasja, napisao uistinu dirljiv roman o bolesti i umiranju, strahu i odgovornosti, posvetu obiteljskoj nježnosti i brizi. Ganuće koje čitatelju Sina u grlu zapliće čvor slično je onome u romanu Meʼmed, crvena bandana i pahuljica Semezdina Mehemdinovića, toj također nesvakidašnje toploj priči o bolesti najbližih. Ako pitate Tolstoja, sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, a police knjižara skladišta su onih, svakih na svoj način nesretnih. I zaista, o brižnim obiteljskim odnosima nemamo prilike čitati često, no tandem Sin-Meʼmed dokaz je kako su i upravo takvi, posebice onda kada su suočeni s prijetnjom smrti, itekako literarno potentni.
Muke po mimezi i neuvjerljivi dijalozi
Prtenjača nije prvi autor čija proza, izgrađena na pjesničkim slikama i rascvjetaloj metaforizaciji, u prave probleme upada upravo kada se iz okrilja metafore izađe. Njegovi dijalozi i živa radnja vidljivo su slabiji od introspekcija, a povremeno se čini kako autor radnju zakotrljava tek toliko kako bi svome pripovjedaču omogućio nove opservacije. Općenito, izgradnji svijeta s onu stranu metafore pridaje se premalo pažnje, pa roman u cjelini donekle gubi na uvjerljivosti i mimetički pomalo nalikuje kazališnoj predstavi u kojoj recipijent neće ostati lišen emotivnog doživljaja, ali prethodno mora zažmiriti na očitu artificijelnost umjetničkog procesa.
Najslabija mjesta romana neuvjerljivi su, pomalo »umjetni« dijalozi (pogotovo oni između pripovjedača i doktorice ili majke), kao i iskazi likova iz seoske sredine, u kojima manjka prave interdiskurzivnosti, pa im tako autor u ono malo prostora što im ga je ustupio , neprestano, do karikature, u usta ubacuje psovke. Kratak uvid u još jedan roman najnovije književne produkcije, Zemlju bez sutona (2021) Marije Andrijaševićdovoljan je da postanejasno kako jezik kontinentalne Dalmacije itekako ima potencijal koji nije tek psovački – pa ne rađaju se valjda u zadarskom zaleđu (Sin) sve sami mutavci, a u Cetinskoj krajini (Zemlja) jezični magovi narodske kulture. Kod Andrijašević je vidljiva svijest o tome kako jezik u romanu ne pripada samo njoj (kao autorskoj osobi), ne prilazi joj nevin, već ga ona naprosto pušta da iz drugih diskurza, opterećen prethodnim značenjima, upliva među stranice Zemlje, a tamo često tako lako postaje estetski obilježen. Prtenjača, naprotiv, neprestano inzistirajući na literarnosti, nedvojbeno stvara lijep, no za žanr romana pomalo i problematičan jezik – fali mu povremeno one praktičnosti drugih diskurza, one žive vibrantnosti, gibanja unaprijed – jezična je to voda koja prečesto ima tendenciju stajaćice.
Iskoračiti iz metafore ili zauvijek u njoj ostati?
Ipak, knjiga je ovo koju, unatoč određenim manjkavostima, vrijedi pročitati. U prvom, najuspješnijem dijelu romana (tekst je podijeljen na tri poveće cjeline) nemoć likova suočenih s bolešću i utopljenih u surovom bolničkom okruženju sjajno je kontrastirana s vinskim ekstazama sinovog prvog pijanstva (o kojemu se u analepsama pripovijeda). Zahvaljujući rezovima koji se događaju upravo na najintenzivnijim mjestima naracije čitatelj iz jednog u drugi vremenski tijek upada neočekivano, često zatečen izmjenama kadrova, što izaziva gotovo konstantnu ekstazu (a da vinu ne treba ni primirisati) – piščev figurativan jezik za takvo je što definitivno sposoban i možda se upravo tu krije formula koju bi njegovo prozno pismo trebalo slijediti. Ili drugim riječima, Prtenjača ovdje ponajviše piše po mjeri vlastitoga stila. S obzirom na to da autor iz romana u roman (a ovomu je već peti) ne pokazuje napredak u korigiranju ranije navedenih manjkavosti, ni namjeru da se s njima uhvati u koštac, već naprosto uživa u ispisivanju svojih lirskih pasaža (koji se u prozi mogu razmahati, donekle osloboditi hermetičnosti poezije i kao takvi vrlo dobro funkcionirati), ne bih mu ni savjetovao da napušta okrilje figurativnosti. Naprotiv, sasvim lirska proza ono je što mu najbolje odgovara, tekstovi u kojima onoga u čemu je slab nema ili ima što manje.
***
A sada, nakon što je kritičar olakšao dušu – od udaraca istupio kosu – uzima si za pravo nastaviti u nešto ležernijem tonu, premda, oprostit ćete mu, ne može garantirati kako s vremena na vrijeme iznova neće zabljesnuti oštrica kakvog srpa. Čini se da oni, kosci u književnom polju, bez toga ne mogu.
Ako se napijem do smrti
Prtenjača, nije mu prvi put, vješto piše o alkoholu, pridonoseći povijesti književnosti kao beskrajnoj točionici, pića i duha (posuđujem iz eseja Alkohol u književnosti Mirka Kovača, Feral Tribune, 2001). Prvi je dio romana, kao što rekoh, natopljen vinom, posljednji pivom, a u međuvremenu oblozi od viskija i rakije dvaput djelotvorno k svijesti dozivaju unesrećene, što u prvom, bezazlenijem slučaju, nije opisano bez humora: Jedna je žena na krpu izlila pola boce rakije i stala mu trljati lice, ali Mile se nije budio. Nastavila je utiskivati tu krpu, uskoro mu je rakija curila po licu, kao suze. I naš je poštar, još žmireći, ukosio usne i lovio te potočiće, pio je svoje lijekove, kao i mnogo puta dosad. Govori se ovdje, usputno, o svim stadijima pijanstva, pa tako i onom posljednjem: dječaku (sinu) alkohol na jednoj seoskoj svadbi potpuno oduzme tijelo pa on, ležeći nepomičan i nasmrt preplašen, pokušava u pomoć dozvati oca (koji u glavnoj narativnoj liniji upravo nemoćan leži na bolničkom ležaju!). Ako se napijem do smrti (Mol) Urbana & 4 odgovarajuća je zvučna kulisa ove scene (a možda i čitave knjige):
Noćas mi je sevdah
Zapeo u grlu
Oprosti što pjesmom
Povraćam po tebi
Ako se napijem do smrti
Volio bih da me ti, tata
Nosiš kroz noć
...
Kada Zagreb izranja iz sna
U središtu većine analepsi priče su koje oslikavaju odnos oca i sina, i to tako da se uglavnom radi o svojevrsnim prekoračenjima, nesvakidašnjim događajima i izljevima, najčešće emotivne prirode, no neke pak služe konstruiraju individualnog, sinovog identiteta, koji je, kao kod svakog djeteta (iz radničke obitelji osamdesetih), bitno drugačiji od roditeljskog. Ken Parker i Jack London junaci su njegova djetinjstva, a koju godinu kasnije u džepu će mu se naći presavijeni intervju s Džonijem Štulićem (njegovim nacerenim anđelom), frontmenom Azre kojeg u svojim prozama autor ne propušta spomenuti. Premda u Sinu preferiram minimalizam i liričnost, plutanje u suštini između boli rastanka s ocem i sjećanja na životne ekstaze, i premda Prtenjačino upisivanje osobnog svjetonazora u pripovjedače često suviše opterećuje njegova djela, priznajem kako mi je pobjegao osmijeh kad sam otprilike na sredini romana »ugledao« Džonija. I zato, kada se čitajući dođe do jednog zagrebačkog jutra (što se dovezlo noćnim tramvajem, na licu beskućnika, pijanice ili kakvog portira s ruba grada – zbog ovakvih metafora zaista se isplati čitati Prtenjaču!), jutra pred potencijalno koban transport oca iz bolnice u obiteljski dom, do posljednjeg mjesta mira prije kulminacije napetosti, valja pustiti Azrinu 041 (Kada Zagreb izranja iz sna) – njezini završni taktovi poput buke bunovnih tramvaja najavit će ono što dolazi.
Mali čovek želi preko crte
Sam vrhunac napetosti ponešto se odgađa, malo se predugo boravi u pripovjedačevoj nervoznoj svijesti, propada unatrag u još jednu od prekobrojnih analepsi, no kada se vratimo u prezent romana, u vožnju koja očev život znači, Prtenjača će tenziju efektno razbiti. A kako bolje razbijati nego – punkom: Vrtim stanice na radiju, gubim signal Radio studenta, ulazim u pustoš etera, skoro grozničavo tražim nešto. Jurim po uzbrdici, pa se signal nakratko vrati i ja čujem poznatu pjesmu. Mali čovek želi preko crte, preko crte želi, ali ne sme. I ja urlam u automobilu, param grlo vičući tu parolu, ne prestajem ni kad se signal posve izgubio, čak je i krčanje prestalo. Vičem, odbacujem sa sebe onaj teret, kolebljivost, onog sam psa satrao kotačima, odagnao sam svojim glasom treperave strahove i skoro sve one loše stvari koje su se mogle dogoditi. Jednostavno sam urlajući pristao, i na život i na smrt.
***
I dolazimo tako do točke kada kritičaru ne preostaje drugo nego opet se na trenutak »uozbiljiti«, zauzeti pozu profesionalca, sabrati dojmove i sastaviti za kraj trezven vrijednosni sud, a možda i zaokružiti kakvu metakritičku misao. Već ćemo saznati.
Oprez, povećana mogućnost za samopregaženost!
Prije svega, Sine, idemo kući sjajan je roman za književnokritičku analizu. Radi se tu o solidnom, dirljivom proznom tekstu koji nerijetko i oduševljava, ali pati od već karakterističnih boljki prtenjačavštine, koje mu oduzimaju na uvjerljivosti i cjelokupnom dojmu. Roman jeipak za nijansu bolji od svojih prethodnika, čini se kako je riječ o jednoj od onih knjiga koju se ne izabire, već jednostavno mora napisati, zbog čega je autor manje nego ranije djelovao kao boksač nes(p)retno zaglavljen između težinskih kategorija, poezije i proze. Udobno smještenom na onom bujnom komadiću naše književne livade, od kritike paženom i maženom, Prtenjači je za kakav-takav (ali ipak ne odviše značajan) stvaralački pomak trebalo petnaestak godina. Postavlja se pitanje: snosi li recepcija književne sredine, konkretnije, književna kritika, za ovaj i slične slučajeve stanovitu odgovornost? Trebaju li kritičarski kombajni svojom nepotkupljivom rasudnom moći usmjeravati pisce ka većem i boljem? Nalazi li se to uopće unutar granica njihovih mogućnosti?
Za kritičara nema mnogo koristi, pa ni užitka, u bavljenju šund-literaturom, u cipelarenju onoga što svaki iole upućen čitatelj lako i sam može svrstati na prikladno mjesto. Slično je i s povlađivanjem već stoput pohvaljenim, u širim ili užim krugovima popularnim autorima. Prava kritika događa se negdje između, preko crte, a pisci poput Prtenjače i romani poput Sine, idemo kući savršen su teren za dinamičan, smislen i uzbudljiv govor o književnosti. Našoj kritici, čiji moć i utjecaj posljednjih godina drastično opadaju, krajnje je vrijeme da to shvati, jer onda kada je predvidljiva i(li) podobna, kritika u potpunosti gubi svoj smisao i nasred književnog polja ostaje pokošena, pregažena vlastitim strojevima.