Podvučeno žutim: politička i sociokulturna karijera jedne krilatice

Ovaj je tekst prethodno objavljen pod naslovom “Podvučeno žutim: Raspad Jugoslavije i značenjsko-funkcionalne transformacije jedne krilatice, 1987–2004.” u: Devijacije i promašaji: etnografija domaćeg socijalizma, Lada Čale Feldman – Ines Prica (ur). 2006: 121–149.

I.

Godine 1989. europski istok i jugoistok bili su u društvenom i političkom previranju, a duboku ekonomsku, političku i ustavnu krizu proživljavala je i SFR Jugoslavija: Milošević je populističkim pučevima svrgavao vodstva Kosova, Vojvodine i Crne Gore, u Sloveniji su se reformirani komunisti spremali za prve slobodne izbore, a Predsjedništvo SR Hrvatske osnovalo je radnu grupu sa zadatkom da oblikuje poglede na buduće ustavnopravne odnose u federaciji. Dva tjedna prije kongresa Saveza komunista Jugoslavije, sazvana za 11–13. prosinca, njeni su se članovi složili u bitnim stavovima, npr. da svi ustavi moraju uvažavati pravo naroda na samoodređenje kao trajno i neotuđivo, te da je za svaku promjenu Ustava SFRJ nužna suglasnost svih republika. O tome je u intervjuu splitskoj Slobodnoj Dalmaciji iscrpno 3. prosinca 1989. govorio član komisije, politolog Zdravko Tomac. Njegov sugovornik u jednom trenutku nije mogao ne primijetiti ono što je upućeniji čitatelj i sam uviđao iako Tomac ništa takvo nije izrijekom spominjao, naime da su načela Komisije “u bliskoj vezi s vrlo sličnim slovenskim amandmanima”. Tomac je to dijelom potvrdio, a dijelom naveo i razlike dviju političkih koncepcija.

Intervju je izišao na dvije stranice pod krupnim naslovom: HRVATSKI USTAV: PODVUČENO ŽUTIM.

Za krilaticu u drugom dijelu naslova nije bilo nikakva uporišta u tekstu, ni u pitanjima ni u odgovorima, i iz njega samoga nije se dala razumjeti osim u najopćenitijem smislu da je posrijedi neka pozitivna, afirmativna odrednica, odnosno kvalifikacija, jer je to prirodno proizlazilo iz intonacije razgovora i vrednota što su ih zastupala oba sudionika.

Godinu i pol dana kasnije prilike su bile bitno drugačije. Na izborima u Sloveniji i Hrvatskoj vlast su osvojili nekomunisti, a na slovensku (i hrvatsku) objavu suverenosti potkraj lipnja 1991. Beograd je odgovorio vojnom akcijom u Sloveniji, za koje se JNA u nekoliko dana raspala. Pod pritiskom Europske zajednice donesena je 7. srpnja Brijunska deklaracija kojom se zahtijeva da se JNA bezuvjetno povuče u vojarne, Predsjedništvo SFRJ preuzme nadzor nad vojskom, te se svi suzdrže od jednostranih koraka. Novinar Božidar Zečević objavio je 12. srpnja 1991. u beogradskom tjedniku NIN komentar o prilikama u zemlji i političkom položaju Srbije i uopće središnje vlasti. Osnovna je teza glasila da je za takav ishod krize, krajnje nepovoljan iz rakursa Srbije i savezne vlasti, jedan od glavnih krivaca njena frazerska, anakrona i dezorganizirana propagandna djelatnost u zemlji, a pogotovo prema inozemstvu i glavnim zapadnim centrima odlučivanja, nasuprot moderno i dinamično osmišljenu medijskom djelovanju slovenske vlade, kojega su simbol postale konferencije za novinstvo mladoga i nekonvencionalnoga ministra informiranja Jelka Kacina.

Komentar je izišao na gotovo cijeloj stranici, s naslovom DEBAKL PODVUČEN ŽUTIM.

Ni ovdje se krilatica nije mogla razumjeti – ili dekodirati – iz samoga teksta, ni formalno ni sadržajno, osim u najopćenitijem smislu da je posrijedi neka negativna, difamativna odrednica, jer je to prirodno proizlazilo iz vrijednosne usmjerenosti izlaganja, i jer je bila vezana uz “debakl”, imenicu koja po sebi ima takve konotacije, otprilike onako kako se implicira da i većina čitatelja Slobodne spontano vezuje pozitivne konotacije uz sintagmu “hrvatski ustav”.

Očito, biti podvučen žutim značilo je dvije različite, kontekstualno čak sukobljene konotacije, odnosno pretpostavljalo dva različita razumijevanja u odnosu na respektivne očekivane publike, s time da kontekst aluzija neosporno upućuje kako stvar ima neke veze sa Slovenijom, odnosno djelovanjem slovenske političke elite. U oba slučaja, nadalje, autor naslova, bio on ujedno autor intervjua odnosno komentara ili ne, držao je da se takav naslov ne mora sadržajno i značenjski utemeljivati u tekstu i izravno izvoditi iz njega, a da svejedno može biti komunikacijski funkcionalan, dakle prepoznatljiv i razumljiv, i s tim tekstom tvoriti informacijsku, pa i vrijednosnu cjelinu. To su očito držali na temelju znanja koja su posjedovali neovisno o dotičnim tekstovima i, što je još važnije, uvjerenja da isto takvo znanje posjeduju i čitatelji. A za to je bila nužna iskustvena potvrda ili uvjerljiva pretpostavka o dovoljnoj raširenosti dotične krilatice u čitateljskoj javnosti na koju su autori naslova ciljali.

Drugim riječima, oni su na temelju nečega vjerovali da s tom javnošću, odnosno njenim dovoljno velikim, pretpostavljivo većinskim dijelom dijele jednu činjenicu društvenog iskustva ili društvene memorije, makar i u njenim najopćenitijim obrisima – smisaonima i značenjskima, činjenicu dovoljno relevantnu za spontano uočavanje i razumijevanje, i da je status toga iskustva nekako reguliran i upravljiv. To iskustvo onda po naravi stvari biva temeljna podloga koja omogućuje okvir razumijevanja, dočim se same konotacije – bilo pozitivne, bilo negativne – mogu izgraditi implicitnim ili kontekstualnim porukama, kao u dva navedena primjera, ali načelno i onima eksplicitnima, ne nužno usmjerenima samo na dio publike koji se drži (nedovoljno) upućenim u spomenutu temeljnu podlogu.

II.

Pitanje se može postaviti i riječima kojima se poslužio američki politolog, posebno posvećen istraživanju procesā odlučivanja u društvenom i političkom kontekstu, naime “kako se djelovanje za koje nema presedana može razumjeti bez neke vrste gramatike?” (O’Neill 1999: 25). Primjer na kojemu taj autor analizira nastanak, razvoj i strukturu jedne takve gramatike masovno je javno isticanje žutih vrpci u SAD-u za zaljevskoga rata u siječnju–ožujku 1991. Time se ujedno pokazuje da je distinkcija simbolična komunikacija/ konvencionalni jezik zapravo kontinuum, jer se spomenuta praksa u svom razvoju kretala naprijed i natrag duž dotičnoga kontinuuma, predočujući kako prednosti, tako i ograničenja slanja poruka na simboličan način. Slučaj vrijedi opširnije prikazati zbog precizna uvida u mehanizam odabira prototipa za komunikaciju, ali i zbog razvoja simboličnih značenja iste boje, neovisno o tome što je podudarnost slučajna.

Taj običaj izravno je potekao iz slične prakse pošto su u studenome 1979. iranski studenti pod zakulisnim pokroviteljstvom nove islamističke vlasti zauzeli američko veleposlanstvo u Teheranu, uzeli 53 taoca i zauzvrat tražili izručenje šaha Reze Pahlavija. A tadašnja je pak praksa nastala stjecanjem dviju tradicijskih struja: jedna je sadržavala pučke i popularne pjesme u kojima se spominje nošenje raznih boja kao izraz ljubavi prema odsutnoj osobi; druga uključuje pjesme, priče i urbane legende u kojima muž vlakom ili autobusom prolazi pokraj svoje kuće, a žena mu prenosi važnu novost posredstvom dogovorenoga znaka bojom.

Što se tiče prve struje, još iz 15. st. datira niz pučkih pjesama o odbačenu ljubavniku koji u spomen na svoju ljubav nosi zelenu javorovu granu ili kakav drugi znak. Na tragu istoga motiva među studentima je oko 1900. nastao niz erotičnijih pjesama o djevojci koja u znak vjernosti odsutnom mladiću nosi podvezicu određene boje, ovisno o sveučilištu, uredi za autorska prava u zabavnoj glazbi najraniju su verziju zaprimili 1917, a pjevali su je i vojnici u ritmu koračnice. Godine 1949. motiv je postao glazbena tema popularna filma She Wore a Yellow Ribbon, Nosila je žutu vrpcu, o ženama i djevojkama čiji su dragi otišli u rat s Indijancima; pjesma je bila velik hit, a i poslije je snimana u raznim izvedbama, pa se može govoriti i o ciklusu.

Druga struja proizlazi iz općega okvira željezničke signalizacije, koja je 1896. nadahnula sentimentalnu pjesmu Just Set a Light. Strojovođa mora u noćnu smjenu dok mu je kći teško bolesna, a kako pruga prolazi nedaleko od njihove kuće, sa ženom se dogovori da na prozor postavi lampu: ako je “moje zlato” mrtvo, neka svijetli crveno, a ako je živo – zeleno; emocionalni je vrhunac kada strojovođa u daljini ugleda treperavo zeleno svjetlo. Najmanje iz četrdesetih datira srodna priča o muškarcu koji je odslužio zatvor, a kako ga je mučilo hoće li ga žena primiti natrag, pisao joj je neka na jabuku pred kućom priveže bijelu vrpcu ako mu je oprostila; ne bude li toga znaka, produžit će i početi nov život drugdje. Kada se vlakom vraća kući, sam nema snage pogledati kroz prozor, pa zamoli za to suputnika, koji mu kaže da je stablo prepuno bijelih vrpci. Događaj se prepričavao u novinama, župnici su ga spominjali u propovijedima, a 1972. obrađen je i u TV-drami.

Dvije struje ukrstile su se 1973, kada su dvojica profesionalnih skladatelja zabavne glazbe napisali pjesmu Tie a Yellow Ribbon Round the Ole Oak Tree, pošto je jedan u Vijetnamu čuo priču o zatvoreniku povratniku, doduše, u verziji s “bijelim rupcima”, ali je boju promijenio u žutu računajući da u svijesti publike još živi pjesma iz onoga westerna iz 1949, kao i zato što mu se činila “romantičnijom”, a i bolje se uklapala u metar stiha. Pjesma je postala veliki radijski hit, svirali su je i plesni orkestri, pa je učas stekla veoma široku socijalnu osnovicu. Upravo u vrijeme njene najveće popularnosti, u siječnju 1975, element zapleta u vezivanju vrpce pretvorio se u praksu: kada je sudionik afere Watergate J. Magruder pušten iz zatvora, njegova je žena u znak dobrodošlice vezala žute vrpce na trijem njihove kuće, izravno se referirajući na pjesmu. Potaknuta upravo tim slučajem, koji je vidjela na televiziji, zajedno s vlastitim “nejasnim” sjećanjem na pjesmu iz 1973. žena jednoga taoca vezala je u travnju 1979. žutu vrpcu za stablo pred kućom, s idejom da je odveže njen muž kada se vrati. Kako se kriza u Teheranu odužila, Barbara Parker, autorica romanā iz špijunskoga i političkoga miljea, napisala je 10. prosinca u Washington Postu da bi svi Amerikanci trebali slijediti taj primjer, našto je udruga za pomoć obiteljima talaca naručila značke sa žutom vrpcom i dijelila ih diljem zemlje izviđačima i sličnim organizacijama, te ličnostima koje su svakodnevno na oku lokalnih javnosti, npr. onima koji na televiziji donose vremenski izvještaj.

Taoci su najzad pušteni u siječnju 1981, nakon 444 dana, ali devet godina kasnije, kada su američke postrojbe počele odlaziti u Saudijsku Arabiju radi napada na Irak, žute su vrpce uskrsnule na automobilskim antenama, stablima, stupovima javne rasvjete i prometne signalizacije... Praksa je poprimila i nove forme: novine su izlazile sa žutom crtom preko zaglavlja, robne kuće su takvu crtu otisnule za svoje vrećice, a praksa se nastavila i nakon rata, u znak dobrodošlice vojnicima koji su se vraćali. Žute vrpce prilagodile su se i drugim značenjima, npr. za vrijeme intervencije u Somaliji, te potkraj 1994, kada je Sjeverna Koreja zarobila pilota američkog helikoptera, postavljale su se i prilikom potrage za nestalom djecom ili pomorcima, a na suđenjima za ubojstva nosili su ih članovi žrtvine obitelji.

Tako povijest vrpci pokazuje da dvije silnice trajno pomiču dotičnu praksu između simbola i konvencije. Ljudi “razumiju značenje isticanja vrpci posredstvom nekoga prototipskog scenarija ili priče koje se prisjete”, pa s vremenom priča izblijedi “i ljudi počnu razumijevati značenje posredstvom presedana”, dakle, “praksa se preseli u konvenciju”. Konvencija se pak uključi u neki zaplet, pučku priču, pjesmu ili film, koji u pravilu iskorištavaju kulturne stereotipove i prototipske scenarije, pa upotreba konvencije u priči osvježava simbolične aspekte motiva obojane vrpce i “prosječna svijest ponovo ga vidi kao metonimiju izvučenu iz prototipova u priči”, dakle praksa se “ponovo preselila u simbol”. Dakako, ako u toj trajnoj dinamici film ili priča postanu naširoko poznati, ljudi steknu samopouzdanje da dotični element rabe kao metonimiju (O’Neill 1999: 37).

Kao potvrda značenjske profilacije i stabilizacije, ali i trajne evolucije motiva O’Neillovoj se analizi može dodati da je u početku travnja 1999, za vrijeme intervencije NATO-a protiv Srbije, pošto je srpska vojska zarobila trojicu američkih vojnika iz međunarodnih mirovnih snaga u Makedoniji, u Kanzasu pokrenuta kampanja vješanja žutih vrpci na stabla u dvorištima i na trgovima. Novost je bila institucionalizacija akcije: na zamolbu obitelji, okružna vlast dala je službeno dopuštenje za neograničeno isticanje, a metar vrpce prodavao se na ovlaštenim mjestima za jedan dolar ili “onoliko koliko građani žele dati”, jer je novac bio namijenjen za pomoć albanskim izbjeglicama s Kosova.1

Značenje se žute vrpce mijenjalo u rasponu od neuzvraćene ljubavi preko oprosta do potpore i dobrodošlice vojnicima na povratku kući, pa onda i žaljenja za izgubljenim članom obitelji, i opet natrag. Ono se “uklapalo u ono što je kontekst zahtijevao, pod uvjetom da posrijedi ne bude prevelik odmak od prethodnog stupnja” (O’Neill 1999: 42). Žena sudionika afere Watergate pod izravnim je utjecajem popularne pjesme oblikovala poruku da ne odbacuje muža iako je neosporno bio prekršio zakon, dočim je postupak taočeve žene bio u labavijoj vezi s pjesmom: njen muž jest bio zatočen, ali mu nije trebalo ništa praštati. Mijena u značenju “bila je moguća utoliko što je javnost posegla ne toliko za zapletom pjesme, koliko za presedanom gospođe Magruder”. U usporedbi s vrpcama iz razdoblja iranske krize, one iz zaljevskog rata značile su još korak dalje od pjesme: vojnici su bili daleko od kuće, ali nisu bili zarobljenici. Tako “za konvenciju svaka nova upotreba oblikuje presedan za sljedeću” (O’Neill 1999: 42), ali u trajnom je slijedu prilagodbi moguć i povratak na izvorn(ij)a značenja, odnosno iz posljednjega presedana u neki raniji ili čak na osnovu iz koje je cijela konvencija izrasla: žute vrpce za trojicu vojniku u srpskom zarobljeništvu bliže su onima koje su se vješale za taoce, pa i onima iz poratnoga westerna o borbama s Indijancima, negoli onima iz vremena intervencije u Iraku.

Ono pak što je bitno – i za američku žutu vrpcu, i za hrvatsko-srpsko podvlačenje žutim – jest trajna, isprepletena i nepredvidiva dinamika koja u matici redovito čuva manje-više prepoznatljivu vezu s općom cjelinom značenja, neovisno o tome je li i koliko je u nekom trenutku prevagnuo izravan oslonac na prethodni presedan, a u nekom drugom obilazna uputa na prototip, tj. ono što pripadnici društva, točnije komunikacijske zajednice posjeduju kao zajedničko znanje na nekoj točki onoga kontinuuma između simbolične komunikacije i konvencionalnoga jezika. Ti su prototipovi ili prototipski scenariji kulturne činjenice za koje pojedinci mogu pouzdano pretpostaviti da ih poznaju i drugi, odnosno, u idealnom slučaju, posrijedi je zajedničko znanje u smislu da svaki član grupe zna da i drugi članovi znaju što nešto znači, i tako ad infinitum, jer je neka činjenica, shvaćena kao simbol, ponovljena dovoljno puta da su svi članovi imali pristup do nje i da su je s vremenom konvencionalizirali.

Na toj točki, međutim, mogu nastati varijacije ako se dotad cjelovita komunikacijska zajednica, “jugoslavenska”, počne po nekim kriterijima vrijednosno raslojavati, pa njeni dijelovi i izravno međusobno suprotstavljati, sve do stupnja da posve prekinu komunikaciju. Budući da nove zajednice zadržavaju znanje o prototipu, jer prekid komunikacije ne podrazumijeva ukidanje dotad zajedno stečenih znanja nego samo zajedničkih interpretacija i konvencija, na staroj se značenjskoj osnovi razvijaju nove, samostalne, u pravilu i konkurentne konvencije, “hrvatska” i “srpska”, ali nije isključen ni paralelan razvoj treće varijacije u kojoj, neovisno o tome jesu li izravno i svjesno povezani, sudjeluju pripadnici spomenutih dviju, pa i više autonomnih zajednica, tvoreći tako, u raznim opsezima prepletanja, treću zajednicu, “postjugoslavensku”.

Preduvjet za njeno postojanje jest isključenje onih interpretacijskih konvencija koje je prototip zadobio u trenutku prekida komunikacije, što u načelu znači povratak izravno na izvorna značenja prototipa, njegovu svojevrsnu depolitizaciju. Ta treća zajednica čak ne mora biti svjesna vlastita postojanja kao zajednice, no ona u panoramskom pogledu neosporno postoji, jer novi presedani i konvencije, neovisno o svim transformacijama, potvrđuju postojanje zajedničkog znanja.

III.

Desetljeće i pol kasnije štošta je bilo drugačije: politički, SFRJ se neopozivo raspala u ratovima, a komunikacijski, nastali su i u državama sljednicama proširili se novi mediji i novi oblici društvenosti, dakako, i nove jezično-komunikacijske prakse s pripadnim frazeologijama, kolokvijalizmima, asocijativnim mehanizmima i sličnim. Stasali su i novi naraštaji koji nisu pamtili rat i sve što mu je prethodilo od sredine osamdesetih. U jednoj internetskoj pričaonici beogradske djevojke Sonja i Sandra, čiji je odnos prolazio krizu koju su mogli pratiti sudionici komunikacije, objavile su da su izgladile nesporazume, da su opet najbolje prijateljice i da će se jednom o njima pisati chitavi romani, našto je jedna sudionica dopisala kratak komentar:

Znači, od sad ste Si&Si, podvučeno žutim. Cheers!2

Nešto kasnije na jednom hrvatskom blogu, mrežnom dnevniku, u žanru koji kombinira novinske i knjiške forme stvarajući beskonačan lanac pisaca-čitatelja, u sklopu komunikacije koja se bavi različitim temama, većinom razmjenom viceva, sudionik čini digresiju i zahvaljuje na fotografijama koje su mu poslane:

slike
STIGLE SU!!!!!
PREKRASNE SU.
PUSA ‘TETI’ D sa crtom:)) podvučeno žutim.-))
–––––––––––––––––––––––––––––––––––:)))
VOLIMO TE.3

Na svome pak osobnom mrežnom dnevniku autor tofu objavio je koji mjesec kasnije dijalošku ljubavnu sms-pjesmu od četiri stiha, popraćenu fotografijom Salvadora Dalija na kojoj su na krajeve njegovih dugih i šiljatih brkova nataknuti cvjetovi, pa pozvao čitatelje na komentare. Jedan od prvih koji se odazvao, ni sat pošto je transkript postavljen, potpisan kao dylan, bio je kratak i jezgrovit:

rekao bih, podvučeno žutim! :)) 4

Oba komentara jasno iskazuju zadovoljstvo i/ili sreću, i to ne samo verbalno nego i neverbalno, znakovima koji predstavljaju emocije, emotikonima. Ti su znakovi nastali spontano, iz potrebe da se u dvodimenzionalnom, on-line tekstualnom svijetu iskažu emocije, na predlošku stiliziranih izraza lica prilikom komunikacije uživo, pa se u bitnome i razumijevaju tako da se glava nakrivi ulijevo: dvije točke predstavljaju oči, crtica nos, a zakrivljena crta, bilo da se njome otvaraju, bilo zatvaraju zagrade, usta koja se smiješe, odnosno koja su ovješena u tuzi i neraspoloženju. U kombinacijama tih i niza ostalih znakova s tipkovnice moguće je u kratku vremenu iskazati mnoštvo složenih emocija i emocionalnih stanja, te tako pisanoj on-line komunikaciji pridružiti inače neprenosive značenjske i smisaone nijanse, složene i višeslojne koncepte i ideje, što je ključno u pričaonicama koje dopuštaju samo sekvencijalna tekstovna uključivanja. Često ponovljene fraze, emocionalna stanja i komentari lako se reproduciraju sklopom unaprijed prihvaćenih znakova s tipkovnice.

Iako emotikoni (još) nisu niti zacijelo u tome tipu komunikacije uopće mogu biti posve standardizirani i kodificirani, oni koji prenose temeljne, najfrekventnije emocije prepoznatljivi su i jednoznačni, s time da su u oba slučaja pojačani uvišestručenjem znaka za zatvaranje zagrada – posrijedi je ikona vesele, nasmiješene osobe, osmijeh izrazita zadovoljstva, utoliko sinoniman beogradskom, zapravo univerzalno preuzetom engleskom uzviku Cheers! u značenju radosna klicanja u znak odobravanja, bodrenja i pozdravljanja. Ovdje je bitno što u supkulturnoj on-line komunikaciji i žargonski usklik i oba primjera upotrebe emotikona u poruci slijede krilaticu podvučeno žutim, koja i sama očito za sudionike komunikacije ima jednak smisao i značenje, pa je oni samo potvrđuju, pojačavaju ili pak u iste svrhe prevode, odnosno ponavljaju u drugačijem grafičkom sistemu, odnosno drugom pismu.

Navedene poruke iz konteksta su koji s uobičajenim oblicima i kategorijama političkoga ideologijskoga djelovanja nemaju veze, a može se razložno pretpostaviti da su njihovi akteri u dobi koja im ne omogućuje izravno sjećanje ni na prototip niti na ideologijske preferencije i odnose političke moći u godinama raspadanja jugoslavenske države, iz kojih su izvedene značenjski različite konvencije u splitskim i beogradskim novinama.

Poruke su, štoviše, bez obzira na sve formalne i kontekstualne razlike, lako uzajamno prevodive: naslov iz Slobodne Dalmacije emotikonima bi se izrazio kao HRVATSKI USTAV :) ili HRVATSKI USTAV :-)) (što su znaci za osmijeh, smiješak zadovoljstva i odobravanja), također HRVATSKI USTAV (()):** (što znači grljenje i poljupce), a naslov iz NIN-a kao DEBAKL %-C (zbunjenost) ili DEBAKL }-) (zajedljiv, ciničan osmijeh), možda DEBAKL }:[ (ljutnja i frustracija) ili DEBAKL :-e (razočaranje) itd. Verbalno, u istim urbanim žargonskim kategorijama međunarodne omladinske pop-kulture, uz početni, informacijski nosivi dio prvoga naslova išlo bi vrijednosno sugestivno Cheers! (uz sinonimno tradicionalnije Bravo! ili modernije Cool! ili Superiška!), a u drugome naslovu istu bi asocijativno-afektivnu funkciju preuzelo Shit! (ili jednako žargonsko Totalna bedara!).

Isto je tako očito kako bi, oduzmu li im se emotikoni, on-line poruke izgubile ponešto ekspresivnosti i stilske obilježenosti, kako bi im dijelom bila narušena prepoznatljivost kao oblika koji pripada jasno profiliranu komunikacijskom prostoru i slijedi njegova pravila, kako bi možda uslijed toga ponešto trpjela njihova identitetska razina, onoliko koliko svaki komunikacijski čin – od novinskog naslova do internetskoga dijaloga – ujedno znači uspostavu, obnovu i/ili potvrdu grupne solidarnosti, ali je neosporno kako time ne bi izgubile ništa na osnovnoj razini prijenosa informacije. One bi, naime, i dalje jednoznačno obavještavale sve sudionike da je jedan od njih izrazio zadovoljstvo što se nešto dogodilo upravo na taj, a ne neki drugi način.

Iz toga proizlaze dva pitanja. Kao prvo, odakle potječe krilatica koja u tako dugom vremenskom rasponu, u tako različitim komunikacijskim, vrijednosnim i socijalnim kontekstima, ostaje razumljiva tolikome broju osoba, točnije, koju toliki sudionici komunikacije drže razumljivom potencijalnim primateljima svojih poruka (jer da je ne drže takvom, ne bi za njom posezali)? Kao drugo, koji mehanizmi omogućuju, s jedne strane, relativno veliku smisaono-značenjsku stabilnost krilatice podvučeno žutim, a s druge, uslijed čega je moguće da se ona već na početku profilira u dvije funkcionalne varijante: kao sredstvo sugeriranja (ili prijenosa) afirmativnih stavova i pozitivnih emocija, i kao sredstvo sugeriranja (prijenosa) difamativnih, pa i (auto)ironičnih stavova i negativnih emocija?

Drugačije formulirano, što je prototip i na kojim su se – i kako proizvedenim – presedanima etablirale raznolike konvencije? Ili, pitano iz kuta sociologije znanja, kako je ostvareno navikavanje – a procesi navikavanja prethode svakog institucionalizaciji – koje “uklanja nužnost da se svaka situacija iznova definira korak po korak” i omogućuje da se “široka raznovrsnost situacija” supsumira pod prethodne definicije (Berger – Luckmann 1992: 75).

A primjera ne manjka.

Prigodom međunarodnog priznanja Hrvatske u početku 1992. splitski novinar napisao je deset kratkih eseja o ličnostima i reprezentativnim društvenim tipovima (Branitelj, Gastarbeiter) koji “zaslužuju trajnu zahvalnost Hrvatske”. Među strancima, istaknuo je ulogu njemačke politike, utjelovljene u demokršćanskom kancelaru Helmutu Kohlu i liberalskom ministru vanjskih poslova Hans-Dietrichu Genscheru, koji su, držalo se, presudno utjecali na zajednički stav EU-a. Među tom dvojicom “trenutno najmarkantnijih političara u Europi, pa i šire”, na čelu “moćne zemlje u punoj ekspanziji”, “nama je za nijansu, iz razumljivih razloga, bliži onaj sa žutim puloverom”.

A nad esejom je stajao naslov u dva retka: GENSCHER: Hans, podvučen žutom.5

Žuto je u simbolično-ikonografskom kolorizmu zapadnih ideologijsko-političkih koncepcija stabilna oznaka liberalizma, a njemački ministar učinio ju je dodatno prepoznatljivom, ujedno dijelom osobnoga javnog identiteta, time što se redovito pojavljivao u žutom puloveru. Prihvatili su to i hrvatski liberali, ne samo u stranačkim ikonografijama nego i u različitim jednokratnim ritualnim praksama, npr. kada su predsjedniku Gradske skupštine Zagreba Ivanu Peniću (HDZ) na odlasku s dužnosti zastupnici oporbenoga HSLS-a predali “prigodan poklon”, žuti pulover, koji “predstavlja, simbolično rečeno, duh europskog liberalizma”.6 Lako je zamisliti da se naslov o Genscheru, uključivši spomen simbolične boje, mogao sročiti barem na nekoliko načina, i gnomskih, i efektnih, i publici razumljivih, sigurno i duhovitih, no samo je krilatica podvučeno žutim mogla posredovati ne samo svjetonazornu identifikaciju, jer simpatije prema njemu u Hrvatskoj su nadilazile ideološke razlike, i ne samo poštovanje ili zahvalnost, nego i osobitu prisnost, gotovo dragost.

Nasuprot tome, jedan srpski primjer istom krilaticom proizvodi jasan ironijski učinak. Beogradski novinar Teofil Pančić, žestok kritičar Miloševićeva režima, napisao je 1997. esej potaknut time što je predsjednikov dvadesetpetogodišnji sin Marko kosu obojao u žuto. U članku se taj čin naziva “bizarnim”, s obzirom na opće siromaštvo u zemlji drži se da “deluje kao izazov i provokacija koje ‘autor’ uopšte nije svestan”, jer živi u izdvojenu svijetu bahatih novih bogataša, a iza njega stoji svemoćni otac, zapravo cijela Familija, “lokalna postkomunistička paradinastija s kojom – i pod kojom – Srbija živi poslednjih desetak godina”.

Nije neobično što naslov sadrži spomen boje kose, koja se i kroz tekst provlači kao simbol neukusa razmetljive “turbo-mladeži”, ali ovdje jest zanimljivo što glasi: FAMILIJA – PODVUČENO ŽUTIM, to prije što same krilatice ni u tome tekstu nema.7

Tri godine kasnije, ujesen 2000, u Srbiji su održani predsjednički izbori na kojima su bile očite mnoge manipulacije, a službena se objava rezultata odgađala s neuvjerljivim objašnjenjima. Iako su neovisne procjene upućivale na suprotno, Milošević se držao kao pobjednik i čak dao izjavu u tom smislu, pa su zaprijetili i ulični nemiri. U napetoj situaciji službeno se oglasio EU priopćenjem predsjedateljice Francuske čiju su glavnu rečenicu u istovjetnu obliku, tek s ponekom sitnom lektorskom intervencijom, prenijeli i hrvatski mediji: “Svaki pokušaj s Miloševićeve strane da proglasi pobjedu držat ćemo prijevarom” (Večernji list, 26. 9. 2000). Veću intervenciju učinio je pak zagrebački Radio 101, očito spontano, kao plod jednokratna nadahnuća, to lakše što je posrijedi usmeni medij, jer se nije ponovila u kasnijim vijestima, pa ni dva sata kasnije u Aktualcu, središnjoj i najiscrpnijoj informativnoj emisiji. Naime, u vijestima u 16 sati 25. rujna urednica i spikerica Sanja Pleša ovako je, s jednim ironično intoniranim umetkom, ali nimalo mu ne oduzimajući na prepoznatljivosti, prenijela ono upozorenje: “Europska petnaestorica izjavila su da bi svaka Miloševićeva izjava o pobjedi bila neosnovana, podvlačeći žutim da rezultati izbora još nisu poznati”. Informacija i značenje nisu time narušeni, ali poruka jest dobila dopunsku, vrijednosno usmjerenu dimenziju.

Ponešto, dakako, govori već činjenica da oba medijska aktera, i Pančić i Pleša, kao i općenito njena radio-postaja, kao dio svoje autorske poetike trajno rabe diskurs prožet leksikom, izrazima i konstrukcijama urbanih žargona, beogradskoga i zagrebačkoga, uključivši u drugom slučaju i ležernije, kolokvijalne intonacije i neformalne spontane digresije. No, mimo ironije koja je u oba slučaja proizvedena upotrebom iste krilatice, i koja je kao takva, na općoj razini, prepoznatljiva, ili barem ne ometa osnovno razumijevanje poruke i njene intencije, osjeća se kako u njoj postoji još nešto, neki ekspresivni višak ili dodatak, dokraja uhvatljiv samo upućenima, k tome – za razliku od internetskih, a srodno novinskim primjerima – postavljen u izrazito politički obilježen kontekst.

Tema ima dvije razine: lingvističku i komunikacijsku. Na prvoj se tiče nastanka, strukture i difuzije sintagme podvučeno žutim kao frazeološkoga izraza, a drugoj onoga što se naziva etnografijom komunikacije, dakle disciplinom koja, uključivši u sebe lingvistiku, svoj predmet, jezik, ne shvaća “kao apstraktnu formu ili kao apstraktan korelat društva, nego kao deo procesā i obrazaca kroz koje se komunikativni događaji odvijaju” (Hymes 1980: 17), tj. kao cjelovitu interakciju jezika i društvenoga života u mnogostrukim odnosima lingvističkih sredstava i društvenih značenja.

IV.

Što se tiče prve, čisto lingvističke razine, leksikografski obrađena frazeologija (Matešić 1982, Menac – Fink-Arsovski – Venturin 2003) ne daje uporište za objašnjenje gornjih primjera. Kao prvo, nema ni jedne fraze koja bi uključivala glagol podvući u smislu podcrtati, istaknuti podcrtavanjem, jer fraza podvući/povući crtu znači okončati neki posao, donijeti odluku da se zaključi jedno razdoblje ili posao. Kao drugo, fraze koje sadržavaju spomen žute boje uglavnom nose negativne konotacije, te je s obzirom na značenjsku stabilnost takvih jezičnih formi teško zamisliti brzu preobrazbu takve temeljne vrijednosne intonacije, što, uostalom, i nije u naravi frazeoloških izraza.

K tome, referiraju se na prepoznatljive, lako odredive pojavnosti fizičkog svijeta: žargonski izraz dobiti žutu (dobiti otkaz) zasniva se na boji službenoga papira kojim njemački poslodavci ispisuju odluku o otpuštanju s posla, a nadrljati/ nagrabusiti kao žuti (nastradati, veoma loše proći, doživjeti velike neugodnosti, užasno se provesti) proizlazi, vjerojatno, s jedne strane iz medijski posredovanih prizora teškoga fizičkoga rada azijskog stanovništva, npr. vozača rikši i radnika na rižinim poljima, možda i stradanja civila u atomskom bombardiranju Japana, a s druge iz niza metafora koje tu boju eksplicite vezuju uz neželjena stanja, npr. žut kao limun i žut kao vosak (bolestan, ispijen, vrlo blijed). Neodrediva porijekla, osim ako posrijedi nije rima, odnosno asonanca i kontekstualno, smisaono vezivanje za spomenute izraze koji govore o “nenormalnim” stanjima, jest kolokvijalni, dominantno urbani frazem žuta minuta u značenju privremene neuračunljivosti i hirovitosti.

Takve konotacije u širem okviru slijede ruralnu pučku frazeologiju: veliki rječnik JAZU-a prenosi iz Karadžićeve zbirke narodnih poslovica izraz žut posao u značenju loš, naopak posao, a i Maretić u studiji o pučkim vjerovanjima, spominjući i taj primjer, ističe da, uz crnu, “ni žuta farba ne budi u naroda veselih pomisli, valjda zato, što sjeća na žuticu (bolest) i što je žuta farba prama crljenoj tamna” – tako Kukuljević bilježi da vidjeti crvena leptira znači zdravlje, a tko u proljeće najprije vidi žuta leptira dobit će groznicu (Maretić 1882: 182).

Ni u drugim jezicima žuta boja izvorno ne evocira pojmove dobra i ugode: u engleskome sintagma yellow belly kolokvijalno znači strašljivca, mlakonju, a u frazama koje se danas osjećaju arhaičnima, kao i maločas navedene južnoslavenske, taj je pridjev izraz ili iskustvo stanja osjećajnog poremećaja ili izobličene rasudne moći uslijed ogorčenosti ili potištenosti, kao u primjeru iz Alexandera Popea da all looks yellow to the jaundiced eye, žutu oku [oku oboljeloga od žutice] sve je žuto. Figurativno yellow znači i ljubomoran, zavidan, sumnjičav. Iz istih dubinskih i transkulturalnih predodžbi očito proizlazi i simbolika u hrvatskoj domoljubnoj pjesmi iz druge polovice 19. st. kada se austrijska carska ratna zastava, kojoj je gornja polovica bila crna, a donja žuta, očitava kao znak onoga što su “tuđinci” donijeli Hrvatima: “Žutu boju vašeg kletog jala,/ Crnu tugu, u kû grud nam pala” (Horvat 1990: 145).8 Model koji iste moralne osobine i osjećaje vezuje za žutu buju neosporno stoji i u podlozi francuskoga kolokvijalnoga i žargonskoga être peint en jaune, doslovce biti obojan u žuto, a znači rogonju, muža kojega žena vara.

Fraza pak rire jaune, doslovce žuto se smijati, znači usiljeno se smijati, što jest smisaono blizu hrvatskoj, također kolokvijalnoj i žargonskoj žutoj minuti, pa i (auto)ironijskoj, kritičkoj, čak ogorčenoj intonaciji što je krilatica podvučeno žutim posreduje u citiranim srpskim primjerima, kao i onom sa Stojedinice, ali i daleko od ideje ugode i zadovoljstva što ih ista krilatica posreduje u drugim hrvatskim medijima i pogotovo žargonskoj on-line komunikaciji. I talijanski idiomatski izraz diventare giallo dalla rabbia, požutjeti od jeda ili bijesa, povezuje tu boju s neugodnim i mučnim situacijama.

Znanost o jeziku izrazitije se idiomatologiji ili frazeologiji posvetila relativno kasno, sredinom 20. st. S jedne strane, od početka se uočava znatna suglasnost u pogledu temeljnih kriterija, npr. kada se zaključuje da je neki izraz “idiomatičan” ako ga izvorni govornici intuitivno drže uobičajenim, prirodnim ili općenito prihvatljivim, da je dakle njegova osnovna funkcija familijarnost i čestota upotrebe, ili kada se ističe da fluentna i idiomatična kontrola performance u nekom jeziku uvelike proizlazi iz poznavanja sklopa “rečeničnih korjenova” koji su “institucionalizirani” i “leksikalizirani”. I tvorci klasifikacija manje-više slažu se da se tipovi idiomatskih fenomena javljaju u rasponu od naizgled arbitrarnih i nemotiviranih redukcija preko ilogičkih i semantički nepravilnih formi do gramatičkih izuzetaka. Govorilo se i o jezičnim “formulama” kako bi se naznačilo da ti osebujni, izuzetni izrazi zahtijevaju drugačiju mentalnu aktivnost od one koju traže “slobodni izrazi”, uveden je i pojam rutine, odnosno “prethodno stvorena jezika u konverzacijskim rutinama”, pa formulirana i hipoteza da je u prirodnim jezicima sve idiomatsko, dakle zasnovano na principu kodiranja i dekodiranja, od fonologije preko tvorbe riječi do sintakse i semantike. S druge strane, nije se uspjela sročiti precizna i jednoznačna definicija koja bi sadržavala sve relevantne parametre, a u raznim se definicijama i termini fraza, frazem i idiom, makoliko autori inzistirali na distinkcijama, u biti svode na isto (v. Kavka – Zybert 2004).

Ipak, dvoje se općenito prihvaća. Jedno je da svi idiomatski izrazi, makoliko bili rašireni – pučki, nacionalni ili univerzalni – nastaju kao inovacije pojedinaca, da su jednom, bilo gdje i bilo kad, izgovoreni prvi put i oni koji su ih čuli, ako su im se svidjeli, prenijeli su ih dalje, bilo takve, bilo ponešto preoblikovane, sve dok se u tom nizu nije stvorila konačna, standardna verzija kao tradicija; stoga se ne stvaraju svaki put iznova u govornom procesu nego reproduciraju u gotovu obliku. Drugo je da im se značenje ne izvodi iz značenjā dijelova, jer svi ili neki redovito u tom procesu dožive značenjsku pretvorbu, nego je novo i samostalno, različito od doslovnoga i neprevodivo doslovno, element po element, na drugi jezik. Jasno je i to da frazeološke jedinice ili idiomatske fraze, kao još jedan u nizu termina za trojstvo fraza, frazem i idiom, nisu ni rečenica niti jedna riječ nego “fraza u funkciji određenoga dijela rečenice”, koja se u nju uklapa kao jedna sintaktičko-semantička cjelina, dakle da su posrijedi “metaforički izrazi od najmanje dvije riječi, koji pripadaju govornom jeziku”, te da je upravo njihova metaforičnost bitan kriterij koji ih odvaja od kolokacija, tj. leksički uvjetovane spojenosti riječi u govoru (Maček 1992–1993: 264).

U klasifikaciji idiomatskih fraza izraz podvučeno žutim bio bi krilata riječ ili krilatica, Schlagwort ili catchphrase, što se katkad drži istoznačnim s geslom i parolom, te definira kao “zgodan, karakterističan izraz, citat, aforizam, popularna izreka, koji su u živom govoru prošireni poput poslovica i uzrečica” (Simeon 1969: 722), ili kao “duhovita izreka koja stekne velik publicitet” (Matešić 1982: 571). Autori češko-poljskoga rječnika krilatica iz 1996. godine u njih uvrštavaju i “ustaljene idiomatske sklopove koji se odnose na poznate povijesne, političke, kulturne i druge događaje”, te ih dijele na citate znamenitih autora, poznate naslove pojedinih djela, pjesama i filmova, slogane i tekstove reklama itd, ukratko “popularne, ‘vječne’ i aktualne citate iz poznatih izvora, koji u komunikaciji djeluju živo, brzo, jednostavno i slikovito”. Na tome je tragu i zaključak da je “osnovno obilježje krilatica upravo citatnost – u smislu određenosti njihova podrijetla ili autora, odnosno etimologičnost – u smislu utvrđivanja njihova najstarijeg oblika i prvobitnog značenja“ (Sesar 1998: 306–307).

Kada pak raspravlja o jednostavnim književnim oblicima, ili mikrostrukturama, teoretičar književnosti drži bitnim još jednu razliku: nasuprot poslovici, krilatica “nije poučna, nema poučan značaj, nema čak ni poučnu tendenciju”, te mora udovoljiti trima zahtjevima:

1. da je dokazivo njeno književno porijeklo ili začetnik u smislu stvarne osobe;
2. da nije samo općepoznata nego i da je u nekom jeziku prešla u upotrebu, odnosno da je pripadnici neke zajednice općenito rabe i primjenjuju; te
3. da ta upotreba i primjena nisu samo privremene nego trajne (Jolles 1978: 113–115).

A to dokazivo porijeklo ili dokazivi povijesni začetnik, odnosno osnovna obilježenost krilatice podvučeno žutim citatnošću, u kontekstu ovoga razmatranja neće biti drugo doli identifikacija onoga prototipa koji je spominjao O’Neill u vezi s genezom američke prakse isticanja žute vrpce.

V.

Početak jednoga duga razvoja pada u 1949. godinu, kada je u Sloveniji osnovano trgovačko poduzeće Les, koje je kao svoju boju imalo žutu u raznim nijansama.9 Na početku je bila više oker, što je, bivajući “dobra prepoznavna barva za reklamiranje”, imalo simbolizirati toplinu drva, a nakon preimenovanja u Lesninu 1956. uslijedila je kombinacija žute sa sivom, pa reklamna akcija Sledite rumeni črti, Slijedite žutu crtu, koja je kao svojevrstan putokaz vodila ljude do Lesnininih prodavaonica drva, namještaja i sličnih proizvoda. Započela je 1973, kada se prodajna mreža počela organizacijski osamostaljivati, a pošto je 1982. osamostaljenje formalno okončano poslovodstvo se 1985. povezalo s ljubljanskim Studiom Marketing (SM) radi oblikovanja cjelovita i dugoročna tržišnoga identiteta. Rezultat je bila kampanja Podčrtano z rumeno, Podvučeno žutim, koja u Sloveniji još traje. Naručio ju je u ljeto 1987. tadašnji OOUR NT-Prodajna mreža, a do kraja listopada osmislio mladi dizajner Jani Bavčar s petero suradnika, pod naslovom Idejni projekt tržnega komuniciranja in senzibiliziranja interne javnosti v Lesnini.

SM je najprije proveo istraživanje koje je pokazalo da se u ostatku Jugoslavije Lesnina jasno percipira kao slovenska tvrtka. Iako mnogi ispitanici izvan Slovenije nisu znali čime se bavi, tijesno su je povezivali s onim što su definirali kao “slovensku kvalitetu”, ali i procjenjivali da u komuniciranju zaostaje za drugim dvama istovrsnim slovenskim proizvođačima i trgovcima – Slovenijalesom i Meblom. Zato su kao bitni ciljevi određeni ustanovljenje imagea tvrtke kao “najstarejše in največje trgovske organizacije za prodajo pohištva v Jugoslaviji” i informiranje potrošača da je “nakupovanje pohištva v Lesnini prijetno in lažje”, ugodno i lakše.

Za razliku od dvojice američkih skladatelja šlagera i njihovih – što sociokulturnih, što psiholoških, što tehničkih – razloga za zamjenu bijelog rupca žutom vrpcom, slovenski su dizajneri zadržali žutu boju kao vizualnu dominantu u novinskim oglasima, vizualno-verbalni akcent u tv-spotovima i verbalnu poentu u radijskim reklamama.

Za televiziju je bio predviđen 45-sekundni spot u dva dijela, “v dvojnem registru emotivne odzivnosti”. Prvi dio na komičan, pa i burleskan način vizualizira muke kupca prije ulaska u prodavaonicu namještaja, mučan san vezan za neljubaznost, nepoštenje i visoke cijene, a u drugome slijedi obrat uvođenjem žute crte u različitim obradama: vidi se na tlu, pa na odjeći prodavača i oznakama namještaja, te se na kraju kao animacija protegne kroz cijeli ekran “in afirmira blagovno znamko”. Potencijalni kupci, roditelji s djetetom, bodro hodaju po njoj dok se čuje glas: Sledite rumeni črti, ki pelje v Lesnino, Slijedite žutu crtu koja vodi u Lesninu, unutra su im na usluzi stručni, ljubazni i vedri prodavači, s kojima se na kraju rastaju srdačnim rukovanjem iznad žute crte, pa se preko cijeloga ekrana na žutoj podlozi pojavi logo tvrtke i pod njim široka crta, uz istodobnu audio-poruku: Lesnina – podrčrtano z rumeno črto! U kraćoj verziji od pet sekundi, koja je trebala krenuti pola godine kasnije, na ekranu se samo pokaže logo Lesnine, pa zdesna uđe ruka s flomasterom i podcrta ga, dok vedar glas izgovara istu poruku.

U većim tekstovnim novinskim oglasima u bojama, objavljivanima na pola ili na cijeloj stranici četiri do pet puta uzastopce, također se sugestivno rabila žuta: njome su redovito bili podcrtani na vrhu standardna glava: V Lesnini vam pohištva ne bomo zgolj [samo] prodali, pomagali vam ga bomo kupiti! i na dnu naziv tvrtke, te u raznim verzijama razni ulomci ili rečenice teksta koji je govorio o susretljivosti prodavača, pogodnostima prodaje, brzini dostave, pouzdanosti montaže itd, ponajčešće uputa Sledite rumeni črti v naše salone. Male dvobojne pasice u revijama sadržavale su pak samo navedenu glavu, odnosno rečenicu, pod njom žuto podcrtani logo poduzeća i “pozicijski slogan” koji je eksplicirao: Podčrtano s rumeno.

I na radiju se reklama emitirala u dvije verzije, u objema sa sugestivnom auditivnom simulacijom onih raspoloženja koja su bila vrijednosno usporedna s vizualnom simbolizacijom na televiziji i u novinama, u dobro osmišljenu sinestezijskom postupku.

Jedna verzija počinje najavom: “Prvi put u povijesti radija program ćemo emitirati u bojama. Budući da imate crno-bijeli prijemnik, pozorno ćete slušati žutu crtu koja vodi u Lesninu”. Slijedi simulacija provjere u kojoj glas nakon svakoga zvuka pita slušateljicu koju boju čuje: piskavi sintetički zvuk nije odgovarao ničemu, nizak i mukao nazvala je smeđim, još niži i mukliji čula je kao crven, a ugodno zviždukanje kao žuto. Na upit što sluša, odgovorila bi: Žutu crtu, koja vodi u Lesninu, pa bi novi glas na podlozi još živahnijega zviždukanja ponovio ime tvrtke, a voditelj poentirao: Podrčrtano s rumeno! Druga verzija počinje otužnim zvukom engleskoga roga i nervoznim žamorom iz kojeg se razabire da je posrijedi neka prodavaonica namještaja; zvučni dojam potpune izgubljenosti pojačava monotono kapanje vode. Odjednom se čuje ugodan zvuk, iznenađeni kupac pita što je to, a glas mu, dok se prostorom razlijeva svijetla i ugodna orkestralna glazba, odgovara: Rumena črta! Slijedi niz živahnih tonova, pa razigrano zviždukanje, preko njega Lesnina! i veseli novi glas: Podčrtano z rumeno! Zvučni spotovi emitirali su se svakodnevno, od ponedjeljka do petka uz središnje informativne emisije, a subotom i nedjeljom i izvan tih termina.

Kampanja, zamišljena na godinu dana, pokrenuta je 20. prosinca 1987. Budući da su imali prodavaonice u svim republikama i pokrajinama, svuda se provodila u istovjetnu obliku, s time što je njen verbalni dio preveden i sinkroniziran na odgovarajuće jezike; na hrvatskome – i srpskome – krilatica je glasila: Podvučeno žutim! Obuhvaćene su bile i lokalne radio-postaje u Ljubljani, Zagrebu (Radio 101) i Beogradu, s planom da se ponajprije širi upravo ta razina oglašavanja. Raspon novina također je bio velik: od ženskoga beogradskog Bazara, koji je promicao tradicionalne obiteljske vrednote, ili apolitičnoga Našega doma, mjesečnika specijalizirana za uređenje kuća i stanova, preko intelektualnoga, građanski usmjerena dvotjednika Start do ljubljanske Mladine koja se upravo pretvarala u medij što je prvi razbijao društvene i političke tabue i trpio svakodnevne kritike. Oglasi su se tiskali i u svim središnjim, visokonakladnim dnevnicima, na pola stranice: Delu i Večeri u Sloveniji, zagrebačkom Večernjem listu, sarajevskim Večernjim novinama, beogradskoj Politici, skopskoj Novoj Makedoniji, novosadskom Dnevniku, podgoričkoj Pobjedi i prištinskoj Rilindji, na albanskom.

Za godinu dana bilo je planirano 3.489 objavljivanja, odnosno emitiranja reklame: 1 132 tv-spota, 2 021 radijski, te 336 novinskih oglasa, od čega 32 u dnevnicima, a u periodici 70 cjelostraničnih i 234 polustranična. Ujedno je izrađen raznovrstan propagandni materijal (posjetnice, olovke) koji se dijelio posjetiocima, na prospektima su dominirale žute podloge i okviri, a i štošta u prodavaonicama bilo je tako obilježeno: ogrtači zaposlenika, metri, blokovi, natpisi s cijenama, zaglavlja računa... (Uzgred, ne toliko različito od postupaka na vrhuncu američke kampanje sa žutim vrpcama u vrijeme zaljevskog rata.) Utoliko zacijelo nije pretjerano reći da je u sljedećim mjesecima svaki stanovnik Jugoslavije – i to na svome jeziku – barem tri, četiri puta na tjedan čuo i/ili vidio ime tvrtke i jezgrovitu, zaraznu poentu. Krilatica je stekla maksimalno zamislivu socijalnu osnovicu.

S jedne strane, bila je dovoljno općenita da se pojmi kao zgodna, polivalentna i utoliko neobavezujuća uzrečica, dakle samo na verbalnoj razini, kao jezično-komunikacijska inovacija, a s druge opet dovoljno čvrsto vezana uz kontekst nastanka da se spontano doživi i kao njegov jednoznačan, umah prepoznatljiv element, integriran u slojevitu vizualno-auditivnu poruku, i posljedično kao metonimija za Sloveniju neovisno o eventualnim vrijednosno-političkim stavovima i preferencijama.

U prvom slučaju krilatici se otvarao put da prijeđe u slobodnu upotrebu, da se uvrsti u frazeološki repertoar svih društveno kompetentnih govornika, i u njemu primjenjuje na raznorodne, spontano odabrane komunikacijske situacije, uključivši i one posve kolokvijalne, pa i žargonske, ispunjene humorom i (auto)ironijom. To se i dogodilo barem u dva potvrđena slučaja, k tome s nemalo (auto)ironije i humora, kako se i očekuje u žargonima i slengovima, pogotovo urbanima: u Beogradu se već od pojave reklame kao “popularna doskočica” za upotrebljeni toaletni papir počelo govoriti da je podvučen žutim,10 a nekoliko tisuća učenika koji su u ljeto 1995. demonstrirali gradskim ulicama zbog nejasnih upisnih odredbi gađali su zgradu vlade jajima, pa komentirali da je “ožućena” ili – “podvučena žutim”.11 Toj kategoriji, u kojoj porijeklo krilatice, ako je sudionicima i poznato, nije relevantno za upotrebu i ne utječe na vrijednosne konotacije i razumijevanje poruke, pripadaju i primjeri iz online komunikacije.

U drugom slučaju upravo porijeklo stječe važnost, i to ne (više) kao tehnički podatak, odnosno vrijednosno neutralno znanje o žanru ili komunikacijskom kontekstu nego upravo – i posebno – kao znanje o činjenicama širima od žanra, kao znanje – stvarno ili zamišljeno – o društvenom, kulturnom, političkom i vrijednosnom sustavu zajednice u kojoj je krilatica nastala. Posljedično, njena upotreba tada u ovom ili onom opsegu znači evokaciju upravo tih vrednota i implicira govornikov stav o njima.

Krilatice, naime, često iskazuju bitna obilježja kultura i društava, te “neki općepoznati izrazi i izreke u jednoj kulturi uopće ne moraju biti jednako poznati u nekoj drugoj” (Sesar 1998: 307) ili, valja sada dodati, ne moraju biti jednako vrednovani i kada jesu jednako poznati. Također, dok jest u bîti, u smislu u kojemu se maloprije govorilo, točno da je porijeklo “jedino formalno obilježje krilatica” (Sesar 1998: 309), ono, kako također valja sada dodati, ne mora biti samo formalno i shvaćeno nego mu se mogu pridružiti i sadržaji koji će krilaticu definirati u kategorijama koje uopće nisu postojale u trenutku njena postanka.

Novonastali, intenzivno politički određen okvir komunikacije tada u novoj vizuri čita izvorno formalnu klasifikaciju koja krilatice razvrstava u pet skupina: biblijske (lažni prorok, dolina suza), antičke (trojanski konj, prelazak Rubikona), književne, uključivši klasične i suvremene (posljednji Mohikanac, komu zvono zvoni), europske – u širem civilizacijskom smislu (željezna zavjesa, pranje mozga) i nacionalne, u konkretnom slučaju hrvatske (razgovor ugodni, svoga tela gospodar) (Sesar 1998: 309).

Ostajući na formalnoj razini, sustav je nužno dopuniti šestom skupinom, odnosno kriterijem ili žanrom, to prije što je posrijedi izvor koji u suvremenom društvu postaje možda i glavni i najutjecajniji izvor krilatica: reklamne poruke i uopće marketinška industrija. Igra riječima i druge jezične inovacije bît su oglašavanja i ono danomice generira riječi, idiomatske fraze i cijele rečenice koje su same po sebi prepoznatljive i pamtljive. Druga je važna značajka jezika u reklamama način na koji se on oslanja na poslovice, krilatice i druge zatečene, stabilne izraze, primjerice kada prerađuje – ali nikad do neprepoznatljivosti! – formulaciju koja pripada zajedničkom znanju, odnosno kada na nju aludira, pa tko ne poznaje izvornik, ma kojemu žanru pripadao, ne uspijeva razumjeti cjelinu novoga značenja iako to u načelu ne sprečava da se novooblikovana krilatica sama za sebe ne stekne status krilatice, što je opet ekvivalentno O’Neillovu prikazu trajno dinamična i ciklična odnosa prototipa i presedanā u neverbalnoj komunikaciji žutim vrpcama.

Drugačije kazano, među vještinama koje posjeduju ne samo dobri autori reklama nego i oni što smišljaju, primjerice, efektne i aluzivne novinske naslove, koji u bîti i nisu drugo doli svojevrstan reklamni žanr u odnosu na tekst nad kojim stoje, jest i sposobnost da “procijene razinu intuitivnoga kulturnog znanja na koje se mogu osloniti”, jer primalac koji “nema lingvističko pamćenje u odnosu na koje može sumjeriti neku jezičnu igru” ne samo da je neće razumjeti nego čak neće uočiti da je posrijedi igra (Crystal 1998: 100–103). Nužan je zapravo onaj tip komunikacijske kompetencije u kojemu je cijela društvena zajednica u ulozi konteksta, i u kojemu težište na primaocu poruke, dakle na njenu odredištu, podrazumijeva “identifikaciju odredišta i načinā putem kojih anticipiranje stava odredišta može da upravlja porukom ili čak celim događajem”. Među tim su funkcijama i postupci pomoću kojih osobine samoga primaoca utječu “na ostale aspekte događaja” (Hymes 1980: 51), s napomenom da se, dakako, i te osobine mogu ciljano društveno proizvoditi.

U tom smislu valja prikazati dva isprepletena i međuovisna, ali u matici jasno razlučiva procesa. Jednim se krilatica podvučeno žutim, koja već u javnosti postoji kao metonimija, treba preoblikovati u dosljedno negativan simbol, što zapravo znači da se simbolika žutoga kao njen nosivi značenjski element mora redefinirati i iznova uspostaviti kao konvencija. Drugim se procesom krilatica čini komunikacijski operativnom, dakle prepoznatljivim, razumljivim i prihvatljivi javnim iskazom upravo s takvom, novom vrijednosnom konotacijom.

VI.

Nova simbolika bit će usvojena ponajprije posredstvom iskustva i kulturnoga okruženja u kojemu živi ciljana publika i u kojemu je upoznala, i u svom znanju stabilizirala, određene tipične obrasce za kulturu u kojoj živi, koji su dio njena svjetonazora i vjerovanja, navika, načina na koji su dionici određene kulture konceptualizirali svoja iskustva. Redefinicija će se neizbježno odvijati na istim principima na kojima je zasnovana i Lesninina reklama, jer posrijedi i jest istorodna akcija, tj. propagandna poruka, samo što je u prototipu poruka promicala ekonomski, a prilikom konstrukcije presedana promicat će politički proizvod. Obje poruke djeluju na zakonu prijenosa čuvstava, psihološki zasnovanu na pojavi da su emocije vezane uz neku intelektualnu podlogu. Zakon prijenosa čuvstava “sastoji se u tome da se neko čuvstvo vezano uz određenu intelektualnu podlogu prenese i na neku drugu intelektualnu podlogu ako se ona supojavi” (Horga 1991: 192).

Onako kako se, primjerice, u reklami uz lijepu djevojku “supojavi” novi model automobila u koji ona uđe, pa se ugodne emocije s nje prenesu na nj, tako se u kontekstu jugoslavenske političke krize i sve napetijih odnosa Beograda i Ljubljane “supojavila” reklama Lesnine, pa je mogao uslijediti niz medijski posredovanih komunikacijskih operacija sa svrhom da se negativan stav prema slovenskoj politici i političkoj eliti kognitivno veže uz žutu boju, odnosno – što ne mora uvijek i na svim razinama biti istovjetan, samo tehnički oprečan postupak – negativno vrednovanje žute boje proširi tako da prijenosom čuvstava obuhvati slovensku političku elitu, a u konačnici cijelu Sloveniju i sve Slovence.

No, taj proces tvori značenjsku i komunikacijsku cjelinu s onim koji je istodobno, s oprečnim predznakom, tekao u samoj Sloveniji, i što je stvaralo cikličnu dinamiku. U Sloveniji je, naime, neovisno o reklamnoj kampanji Lesnine, iako ne i percepcijski posve njome neuvjetovano, žuto postajalo izrazito pozitivno konotirano, i upravo u kontekstu političke polemike, dakle u istoj onoj kategoriji na kojoj su počeli inzistirati protagonisti javne komunikacije u Srbiji. Takvo uspostavljanje, pa usustavljivanje veze između politizirane simbolike žutoga i Slovenije kao političkoga identiteta u pozitivnome smislu načelno je olakšavalo izgradnju konkurentnoga, difamatorskoga znakovnog sustava.

Potkraj rujna 1989, dvije godine pošto je Studio Marketing dobio narudžbu Lesnine da joj osmisli branding strategy za jugoslavensko ekonomsko tržište, Skupština SR Slovenija usvojila je ustavne amandmane koji su redefinirali odnose moći na novonastajućem jugoslavenskom političkom tržištu (i kojima su, korisno se prisjetiti, tako nalikovali nešto kasniji prijedlozi hrvatske radne grupe da je novinski intervju s njenim članom dobio naslov kakav je dobio). No, odredbe koje su jačale republički suverenitet u odnosu na savezni srpski su politički krugovi oko Miloševića proglasili razbijanjem SFRJ i “kontrarevolucijom”.

Jedanaesti kongres reformiranih slovenskih komunista imao se održati u prosincu, pa je 23. listopada u Ljubljani, u zgradi Centralnoga komiteta i u nazočnosti Milana Kučana, Cirila Ribičiča i drugih članova najužeg vodstva, službeno predstavljen nacrt programskoga dokumenta Za evropsku kvalitetu življenja koji je formalizirao njihov ideološki zaokret. Kongres će se odvijati, najavljeno je, pod sloganom – ili krilaticom – Evropa zdaj! Europa sada! s dodatkom S Jugoslavijom u Europu, a među vizualnim simbolima nije bilo dotad neizostavnih srpa i čekića; osnovna je boja bila plava, sadržavala je zelenu crtu, a dominirala je petokraka zvijezda, ali – žuta. Time, objasnili su, žele korespondirati s modernim europskim temama, idejama i programima: zeleno znači svijest o očuvanju okoliša, a plava boja i žuta zvijezda elementi su zastave ujedinjene Europe.12 Nove simbole osmislio je također Studio Marketing.

Stalni dopisnik zagrebačkih novina iz Ljubljane s razumijevanjem i simpatijom objašnjava njihova značenja i poruke, hvali “jedno novo shvaćanje, jedan novi, zapravo normalni odnos prema komunikaciji s javnošću, točnije, prema političkom marketingu”, nasuprot dotadašnjoj “poplavi kongresnih govorancija”, čak se poziva na Cassirerovu misao da su simboli “temeljna funkcija svijesti”, ali komentar počinje pretpostavkom da je izbor boja “stručna, a ne politička odluka”.13 No, te su razine nerazlučive: stručno, u izvedbi profesionalnih dizajnera, bilo je samo oblikovanje, a političko, ili politički motivirano, bilo je sve drugo, od naručitelja do ideje koju je on odredio kao značenjski okvir. Drugačije kazano, formu jest stvorila struka, ali sadržaj je zadala politika. Malo niže to je priznao i sam dopisnik: SM se našao “pred klasično svršenim činom”, dobio je programski dokument koji je trebalo “pročitati i shvatiti”, pa “idejama, usmjerenjima i htijenjima njegovih autora dodati neophodnu komponentu komuniciranja s tržištem”. A kad se ni iskusan i obrazovan novinar nije lako snalazio u tim prijelomnim vremenima, nije teško pretpostaviti s kolikom su zbunjenošću prodor nove simbolike nakon gotovo pola stoljeća stabilne uniformnosti reagirali mnogi tzv. obični ljudi, o ideološkim dogmatima da se i ne govori.

Kako je pokazalo ono istraživanje SM-a, Lesnina je poodavna imala republički identitet, dominantna boja njene reklamne akcije u međuvremenu je postala stabilan dio zajedničkog znanja, odnosno konstituirala se kao dio “raspoložive društvene zalihe znanja” (Berger – Luckmann 1992: 60), kao što je to bila i europska zastava sa žutim zvjezdicama. No, posrijedi su bila dva odvojena znanja, utemeljena u odvojenim, kategorijalno raznorodnim prototipovima, i samo posve formalno poveziva, onoliko koliko su povezivi bilo koji fenomeni što posjeduju bilo koju zajedničku formalnu značajku. Moderna, racionalna svijest poznaje i priznaje tu temeljnu spoznaju razliku; predmoderna ili mitska – ne. Baš tih dana Komisija CK SK Srbije za informiranje i propagandu raspravljala je o “ulozi javnih glasila u društvenoj reformi”, ponajprije o tjedniku Mladina, te Kosovu, gdje je netom bilo uvedeno izvanredno stanje. Sudionici su napadali “separatističko” i “kontrarevolucionarno” slovensko vodstvo, tamošnju “lažnu demokraciju” i “egoizam”, a jedan od ključnih Miloševićevih ljudi, direktor TV-Beograda Dušan Mitević, kazao je kako njega više brine “različito pisanje o Kosovu”, a manje “različite zvijezde, makar i nije duhovito da jedna partija uzima boju tvornice namještaja”.14

U notornim Odjecima i reagovanjima tiskan je kao čitalačko pismo tekst ekonomista i potpredsjednika Skupštine SR Srbije u kojem ističe da istinske reforme vodi Srbija, koja se bori za Jugoslaviju, a ne Slovenija, koja odobrava “pucnjeve [albanskih] separatista i kontrarevolucionara u Jugoslaviju” i provodi “nacionalističko zatvaranje”. Jer, reforme “nisu rušenje svega postojećeg (...) Reforme nisu žuta zvezda i plava podloga, makar bile i samo simboli, jer sa simbolima trobojnice i crvene zvezde se za ovu zemlju, slobodu i socijalnu revoluciju ginulo, pod mukama ćutalo, neizdavalo, trpelo, padalo i uzdizalo”.15 Reklamna krilatica učas je stigla i do samoga središta političke moći, ili se pak samo javno vratila ondje odakle je potaknuta njena politička interpretacija. Slobodan Elezović komentirao je na XI. kongresu SK Srbije da su “Slovenci uveli novu olimpijsku disciplinu – komunisti Slovenije podvučeni žutom”, pa se vrijedno natječu “u bacanju srpa i čekića u dalj”.16 Bila ta metafora duhovita, kako je očito držao govornik, ili pak banalna, neosporno jest značila dalje učvršćivanje redefinicije konotacija.

Kulminacija takve resimbolizacije uslijedila je nakon 1. prosinca, kada je bio najavljen srpski Miting istine u Ljubljani, da bi se “slovenačkom narodu prenela istina o Kosovu”, ali ga je slovenska policija dva dana ranije zabranila, na što je Predsjedništvo SSRN Srbije pozvalo sva poduzeća i ustanove da prekinu sve veze sa Slovenijom. Najvidljivija posljedica takve odluke, kojoj su mediji davali velik prostor, bio je gospodarski bojkot Slovenije. U medijima su se zaredali tekstovi iz kojih je bilo jasno da nastaju nove govorne zajednice kao društvene zajednice koje dijele novo “znanje pravilā za proizvođenje i razumevanje govora” (Hymes 1980: 94), da, među ostalim, jedna elita za pripadnike svoje zajednice počinje sustavno graditi novu konvenciju simbolične komunikacije u novim značenjskim koordinatama. Taj okvir precizno reproducira kratko pismo čitatelja iz Kragujevca glavnom dnevniku pod Miloševićevom kontrolom, napisano pisaćim strojem i doneseno faksimilno, grafički izdvojeno okvirom:

Dragi drugovi –
moćnici SR Slovenije,
Na vaše NE” podvučeno “ŽUTIM”
Srbija i srps“ki narod vam je odgovorio
sa “DOVIDJENJA” podvučeno “CRVENIM”
Lep pozdrav.17

Posebno je dvotjednik Duga promicao takvu asocijativnost, kao što je i općenito među periodikom bio propagandno najaktivniji, ali i najsuptilniji: u reportaži iz Ljubljane uoči najavljenog mitinga, punoj zajedljivih i otvoreno podrugljivih tonova, Slovenija se naziva “deželom sa žutom petokrakom”,18 a kolumna novinara koji će uskoro postati jedan od najmorbidnijih ratnih reportera već u nadnaslovu – Povratna karta za Lajbah – njemačkim imenom grada sugerira ne(jugo)slavensku narav Slovenaca, njihovu sumnjivu i opasnu drugost, najočitije izraženu vezama s germanskim svijetom, a naslovom – Alpe-Albanija, podvučeno žutom – prokazuje programsku vezu navodnih razbijača Jugoslavije i srpskih neprijatelja.

Članak se cijeli zasniva na sustavnoj izgradnji negativne simbolike žutoga, varirajući s cinizmom i sarkazmom niz općih mjesta tadašnje srpske propagande, npr. da je “Lajbah postao izuzetno bitna tačka za prodor Islamske revolucije u Evropu”, u sprezi s kosovskim Albancima i “Bosanskim Ajatolasima, čuvenim ljubiteljima demokratije iz Tamnog Vilajeta”, da su bahata “braća Alpini”, “naša nesrećna slovenačka braća”, ti “osioni sitni bogataši, ratni liferanti”, “lažni demokrate”, “pokriveni smokvinim listom demokratije”, puni prezira prema Srbima, da njihovu “oduševljenju Žutom gredom niđe kraja nije bilo”, da hapse “jugoslovensku zastavu, narod serbski, svoj narod”, jer nisu sposobni shvatiti “kako na svijetu postoje važnije, svetije stvari” od trgovine i profita stečena prodajom namještaja i drugih industrijskih proizvoda.

Sve kulminira u ulomku koji ima intonaciju konačna i neopoziva obračuna:

Žuta crta nam kroz uši izlazi, između nozdrva se omotava, žuta crta nam se niz grkljan spušta, omču omčicu oko vrata pravi, niz utrobu ka rektumu gamiže, ruke nam sputava, žuta crta nas u svijetlu budućnost vodi.

Ona nam je putokaz i spas.

Da nje nema odavno bismo propali.

Ona je jedina nit što nas sa civilizacijom spaja. (...)

Nije njima do soli i hljeba. Do žute crte im je.

Kažu da su je tamo neki iz Soc. saveza pokidali.

A ne znaju nesretnici da tamo neki iz Soc. saveza ne bi mogli da prekinu ono što narod neće (...) Koji bre Soc. savez? Narod je to iskidao! Soc. savez da to nije uradio, uradio bi narod. Zubima bi, bre, tu žutu crtu iskidali.19

Tekst je žanrovski najprimjerenije odrediti kao programiranu komediju zabune. Najprije se naslovom sugerira na žutu crtu iz reklame Lesnine, pa se u drugom dijelu ulomka počinje razabirati da je posrijedi (i) standardna žuta vrpca kojom policija ograđuje opasna i zabranjena mjesta, i kojom je – s obzirom na najavljeni dolazak sudionika srpskog mitinga vlakom – bila ograđena željeznička postaja u Dobovi, a bila je postavljena i duž ulica oko središnjega ljubljanskog trga. No, onda opet slijedi znak da autor ima jasnu svijest o tome odakle proizlazi znakovnost žutoga (i da računa kako isto znanje posjeduje i njegova publika), kao i to koja se tvrtka može držati utjelovljenjem profiterskih kalkulacija slovenskoga gospodarstva: obični Slovenci jednom će se osvijestiti i shvatiti da ih je njihova elita odvela u ekonomsku, koliko i moralnu propast, da i njima trguje kao što je trgovala srpskim svetinjama i jugoslavenskim idealom, a to će biti onda kada i slovenski radnici počnu dobivati otkaze, kada “na vratima Lesnine nađu poruku koju njihovi demokrate godinama sirotinji bosanskoj upućuju, GO HOME! Idite kući!”, poruku koju nisu izmislili ni srpsko vodstvo ni srpski narod nego “oni koji nam o demokratiji pričaju”.

Tako je u asocijativnu sferu žutoga ugrađen nov element: predodžba proračunatih profitera, otuđenih od ideje južnoslavenskog zajedništva, povezana je s predodžbom brutalne policije, sluškinje brutalne vlasti, obiju otuđenih od neiskvarena, čestita, samo privremeno zavedena naroda. Binomu koji je sažimao opreku žute bezosjećajnosti i crvene osjećajnosti, žutoga egoizma i crvene solidarnosti, žutoga separatizma i crvenoga jugoslavenstva, dodan je binom u kojem se sučeljuju žuta represija i, ako već ne eksplicite crveni, ono svakako implicirano nežuti narod, koji će se kad-tad probuditi i jednom zauvijek strgati žute vrpce i izbrisati žute crte.

Godinu dana kasnije novinar beogradskog tjednika tada ironično komentira osnutak izrazito, ne samo imenom proameričke Republikanske stranke u Sloveniji, tome “delu moje ove lepe domovine pod imenom Jugoslavija”, što drži novim očitovanjem “podaništva i kolonijalne pameti”. Budući da stranka želi učiniti Sloveniju “novom zvezdicom na američkoj zastavi”, zaboravili su obavijestiti “nas”, “južnjake, žitelje Balkana”, “kakve bi hteli boje da bude njihova zvezda”. Možda će čak zahtijevati da SAD promijeni zastavu.

Jer nije prikladno da bude toliko petokrakih zvezda. Ili da bar njihova bude – PODVUČENA ŽUTOM.

Krajnje je vreme, po meni, da slovenački narod ispod raznih ovakvih slovenoamera, raznih drugih evroposlovena, slovenodemokrata – podvuče debelu crtu, i to crvenu sa upisanim – STOP.20

Metonimija je i dalje bila na djelu, samo što se prototip definitivno transformirao u presedan; dvije su se boje stabilizirale kao oznake ne toliko za konkurentne ideologije, liberalizam i “socijalizam” (komunizam), koliko za temeljnu nadideologijsku opreku: održanje ili razdruživanje Jugoslavije. One su iz takve perspektive značile stav o opstanku države, a ne o načinu njena (pre)uređenja.

Drugačije zapravo nije ni moglo biti pošto je dio političkih aktera svaku ideju ili prijedlog o tome (pre)uređenju unaprijed apodiktično proglasio sinonimom za njeno uništenje, posebno pak iskorištavanjem jednoga njena naroda. Time je simbolični referentni sustav stekao dodatnu čvrstinu, jer bez ekstrapolacije simbolike na tu razinu ona nije mogla biti konzistentna i propagandno jednoznačna. Tko ističe žuto može biti proeuropski nastrojen liberal, što nekome drugome ne mora biti simpatično, ali još ne znači da je taj i načelno protiv jugoslavenske državne zajednice. U takvoj varijanti mogu supostojati žuto i crveno, pod uvjetom da je crveno također samo simbol jedne ideologije i svjetonazora, pa među njima načelno ostaje moguć dogovor ili barem tolerantno supostojanje unutar toga, obostrano priznata formalnoga okvira.21

No, ako se dvije simbolične boje identificiraju (i) s načelnim stavom o državi, pa se žuto apriorno percipira kao njeno poreknuće, a crveno kao njena potvrda, onda razgovora nema i kategorije su apsolutne: više ne postoje akteri koji različito misle nego izdajice i čuvari. Isticati žuto ili biti podvučen žutim, znači biti simultano i neodvojivo troje: antikomunist, što se ovdje razumijeva kao protivnik ravnopravnosti i bratstva i jedinstva, te antijugoslaven i naposljetku antisrbin, jer Srbin je najpouzdaniji, ako ne i jedini čuvar države, podvučen crvenim.

Kao svi simboli tako su i boje arbitrarne, uglavnom slučajno odabrane, s nemalim udjelom trivijalnoga kriterija da budu “romantičnije”, kao žute vrpce umjesto bijelih rubaca u američkom šlageru, ili uočljivije, pa se onda značenja naknadno upisuju i tradicije, što spontano, što organizirano, očituju tek u mnogo kasnijim perspektivama i sjećanjima koja od presedana konstruiraju konvencije. Ima tumačenja da su nacisti za Židove odabrali žutu vrpcu po uzoru na odredbu bagdadskoga kalifa Haruna al-Rašida s početka 9. st. da Židovi moraju nositi žuti pojas (i visoki, stožasti šešir). Ima, međutim, i onih koji drže da je žuto izabrano naprosto zbog toga što je uočljivo, pa je, izvedeno iz toga, posve moguće da je jednaku trivijalnu svrhu – istu zbog koje se i školski autobusi u SAD-u boje žuto – na umu imao i Harun al-Rašid, sve da su nacisti zaista ideju našli kod njega.

U daljim stupnjevima procesa trebalo je na žuti brand Lesnine, kao metonimije za Sloveniju, u tome pogledu već stabiliziranu i vrijednosno redefiniranu krilaticu, što sustavnije prenijeti negativna čuvstva što većega broja negativno vrijednosno obilježenih povijesnih iskustava iz zajedničkoga znanja ciljane publike, neovisno o tome jesu li ona spontano stečena ili društveno konstruirana. A to je mnogo složenije i mnogo važnije od Mitevićeve izjave da su slovenski komunisti preuzeli boju tvornice namještaja; proizvodnja presedana kao novoga prototipa, ili preslagivanje slučajnosti kako bi se konstruirao sistem, mora nadići razinu dosjetke i predstaviti se kao nešto zakonomjerno i objektivno.

Među tim znanjima neka su naslijeđena iz ideološkoga sustava i službenoga političkoga imaginarija Jugoslavije, a neka će se tek stvoriti. Naslijeđena je, primjerice, bila ideološka demonizacija Austro-Ugarske koja je konstrukciji novoga društvenoga znanja namaknula pejorativnu sintagmu “crno-žuta monarhija”, lako aluzivno prenosivu na drugu, aktualnu kombinaciju istih dviju boja: žute kao metonimije za Sloveniju i crne kao boje albanskoga nacionalnog simbola, dvoglavog orla. Taj smjer naznačuje ne samo naslov citirane Jevrićeve reportaže nego i novinski članak koji jednu satiru Mladine o Miloševiću naziva “otužnim akordom” u izvedbi “već poznatog orkestra (žutih zvezda i dvoglavih orlova), čiji dirigenti ne biraju instrumente u orkestraciji svojih mračnih ciljeva”.22

Tako je oblikovan trokut u kojemu na osnovici stoje žuto i crno, bilo kao znak obnove stare katoličke monarhije, bilo kao znak novoga slovensko-albanskoga, katoličko-muslimanskoga saveza, a na vrhu crveno kao znak obrane Jugoslavije, ili barem onoga naroda – i njegove vjere – koji na nju ima najviše prava.

VII.

Makoliko se sve to uklapalo u opće društveno znanje, nije moglo biti dovoljno za izgradnju cjelovitoga i djelatnoga simboličnog univerzuma. Takvu okviru bio je nužan jak aktualni, neposredni sadržaj, događajna podloga koja će biti asocijativno kompaktna, a ne raspršena na niz fenomena koji se prepleću i koji, budući da podrazumijevaju određen stupanj historijskih znanja i političke kulture, ne moraju nužno biti poznati cijelom opsegu ciljane publike niti spontano i jednoznačno evokativni.

Ukratko, bilo je potrebno još jedno sistemsko i supstancijalno povezivanje odvojenih stvarnosti na temelju neke slučajne formalne podudarnosti, bila je potrebna perspektiva u kojoj će se lako i brzo razumjeti što je to, u danima kada su slovenski komunisti predstavljali novu krilaticu i ikonografiju, htio reći član Predsjedništva CK SK Srbije, k tome redoviti profesor na beogradskom Ekonomskom fakultetu Vlajko Petković na sjednici CK SK Srbije. A upozorio je “na napade iz nekih sredina”, na one koji “sklapaju krvave paktove”, “pomažu [albanski] teror” nad Srbima i “blate rukovodstvo Srbije”, pa uzbuđeno poentirao da su “danas sve maske pale”, te je “sada svima jasno tko je za Jugoslaviju i socijalizam, a tko za žutu zvijezdu i Žutu gredu, tko je za bratstvo i jedinstvo, a tko za razbijanje Jugoslavije”.23

Da žuto, pa još ako je njime oskvrnuta zvijezda, znači Sloveniju, to se znalo; znalo se i da to znači razbijanje države, ali Žuta greda nov je i prekretnički element, ovdje posve ekspliciran, ali spomenut, kako će se čitatelj sjetiti, i u netom citiranoj Jevrićevoj reportaži.

Posrijedi je toponim, u kojemu greda ima staro značenje strmine, litice, kako potvrđuju i Tulove grede na Velebitu, a atribut je dobila, kaže lokalna predaja, pošto su “bogumili” protjerani iz srednjovjekovne Srbije, pa se jedna skupina zaputila u Crnu Goru, predvečer kod Nikšića sklonila “pod visoku strmu stijenu” i naložila vatru. O ponoći se digla strašna oluja, pa se začuo “silan, strašan, upravo lavovski glas: Bježite, gadovi pogani! (...) Ova stijena je božjom desnicom ovdje posađena da se od nje svijet boji i da joj nitko blizu ne smije prići, a vi eto ispod nje natutnjeli ognjeve. Vidite li, kako je požućela (...) Otsada će biti žuta, a ne strašna stijena kao dosad...” (Pavićević 1936: 149–150).

Predaja je, kako to već biva, naknadna pučka interpretacija kojom se jedna trivijalna lokalna stvarnost, žućkasta boja pješčanika, upisuje u širi, tradicijski posredovani sustav identitetskih znakova, selektivno povezuje s nekima od njih, kroza nj i u njegovim kategorijama (re)interpretira, te tako sakralizira i legitimira, čini većom od sebe. Navlas jednak postupak primijenit će politička elita i akteri javne komunikacije kada u moderno vrijeme uoče poticajnu slučajnost, naime da se nešto nije dogodilo, iako je moglo, ni u Crnom lugu ili uz Crno vrelo, ni u Bijelom dolu ili na Bijelom lazu, niti na Modroj glavi ili Modrim stijenama, nego upravo na Žutoj gredi, što onda – kako valja komunikacijski posredovati – nipošto nije slučajno nego duboko smisleno, kao što bi jednako smisleno bilo da se dogodilo na kojemu drugome mjestu s takvim atributom: Žutoj lokvi u Lici, Žutoj stijeni u bosanskom Podrinju, Žutom bregu ili Žutoj poljani u Šumadiji...

Jer, ključ je u atributu, u boji, i samo je ona ta koja u mreži značenja omogućuje postignuće ciljane smislenosti na višoj razini.

Dogodilo se, dakle, baš ondje gdje cesta Nikšić-Podgorica (Titograd), stiješnjena između litice i strme, kamenite padine, čini blagu okuku. Onuda se ujutro 8. listopada 1988. nekoliko stotina radnika nikšićke željezare zaputilo da se u Podgorici pridruži mitingu kojim su Milošević i srpska tajna policija, pošto su tri mjeseca ranije istom metodom osvojili Vojvodinu, rušili legalno republičko vodstvo. Taj put nisu uspjeli: u Podgorici su proglašene izvanredne mjere i policija je suzbila svjetinu, na sjeveru zapriječila ulazak autobusima s kosovopoljskim Srbima, a pred Žutom gredom postavila dvije blokade. Nikšićani su ih razbili, pa na najužem dijelu ceste naišli na interventni odred, zapovjednik kojega ih je megafonom dvaput pozvao neka se vrate. Odbili su, te napali policajce kamenjem, bocama i motkama, na što je pred njih bačen suzavac. Većina se okrenula, no dio je u metežu počeo bježati niza strminu, pa ih se desetak lakše ozlijedilo, uglavnom izgrebalo i natuklo. Izravnog sudara dviju strana zapravo nije ni bilo.

U odnosu na bitno dramatičnije i duže noćne sukobe u Podgorici, gdje je bilo pokušaja paleža javnih zgrada i dosta ozlijeđenih u izravnim obračunima s policijom, taj događaj nije privukao osobitu pažnju medija, čak ni beogradskih. No, sredinom siječnja sljedeće godine tema naglo počinje dobivati veće prostor. NIN tiska posebno izdanje o listopadskim događajima, među kojima Žuta greda dobiva istaknuto mjesto: podnaslov objašnjava da je ona “čvorna tačka jednog novog masovnog narodnog proloma u Crnoj Gori”, sugerira se da je policija bacala radnike niza strminu, spominju “polumrtvi i isprebijani drugovi”, “tragični prizori” i “krvnici” koji “udaraju nemilice, krvnički”, fotografija lokaliteta nosi potpis Predeo za kataklizmu, a reportaža počinje opširnim izvodom pučke pjesme o tome kako radnici “na prolazu ispred Grede žute/ nagaziše na specijalce ljute”, pa “pendrek puca a dime suzavci/ niz stijene padaju kukavci./ Lelek stoji, nebo se prolama (...) lete ljudi niz strme litice”.24

Priprema, ne samo medijska, za drugi je pokušaj puča očito bila bolja, pa potkraj mjeseca Milošević na vlast u Podgorici dovodi svoje poslušnike; događaj na Žutoj gredi odmah se počinje izgrađivati u legitimacijski mit nove vlasti.

Nije bilo medija koji o tome nije opširno govorio, hiperboliziranim rječnikom i dramatičnim slikama, u pravilu s najavom na naslovnici: sve je vrvjelo od “batina, krvničkih batina”, “krvnika”, “haosa” u kojem je “sami Bog spasio narod”.25 Uz dosljednu provedbu metonimije, klasične figure svih populizama i totalitarizama, da je policija ondje “tukla narod”, pisalo se o “birokratiji koja je udarila na radnike čiji hleb jede” i njenu “izdajstvu” (Politika, 27. 4. 1989), “narodu koji nikad neće oprostiti svojim glavarima Žutu gredu, simbol strašne uvrede, poniženja i sramote” (Politika, 28. 4. 1989), a policijska blokada na Žutoj gredi, “tragičan primjer obračuna” vodstva s narodom (Politika, 26. 4. 1989), postala je čak jači simbol od znatno veće intervencije specijalaca u Podgorici, barem ako je suditi po istupima na Izvanrednom kongresu SKCG, kada su Miloševićevi ljudi preuzeli potpunu kontrolu i nad Partijom, a s time i nad njenom frazeologijom i metaforikom. U redakcijskom uvodniku lista Saveza socijalističke omladine Crne Gore definirana je kao “udes”, “simbol represije”, ali istodobno “svijetla tačka crnogorske istorije, stoga što označava prelomnu, oslobodilačku, katarzičku situaciju”.26

Na tu temu pisale su se pjesme i eseji, guslari su opijevali kako su radnike “tukli nemilice,/ pesnicama lomili vilice”, a oni, “polumrtvi/ survali se niz gole strmine”,27 drugi moćni mas-medij proizveo je dokumentarnu radio-dramu Žuta greda – I, II i III čin, predloženo je da se na mjestu blokade podigne Spomenik narodu, na “krvavom sudilištu Žute grede”, “ovoj oštrici noža, pomolu provalije i ambisa” (Pobjeda, 10. 10. 1989) priređivali su se pjesnički recitali, dok su se sudionici institucionalizirali, te nastupali kao moralni arbitri i grupa za politički pritisak. Na mitinzima su se pojavili transparenti Žuta greda – crn obraz, kao, uzgred rečeno, još jedna, treća varijacija na opreku istih dviju boja, ili, npr. u Nevesinju, odakle je upravo počinjao populistički pohod na BiH, u varijanti Nije ovo Žuta greda – ovdje narod zapovijeda. Neovisno o tome kako se policija držala i je li bilo naznaka da će djelovati, mitingaši su joj čim bi je vidjeli dovikivali: Nije ovo Žuta greda...

Utoliko se može reći da je i Žuta greda stekla status krilatice, dijelom autonomno, dijelom kao izvedenica iz krilatice podvučeno žutim, otprilike kako je iz nje izvedeno i konkurentno, antonimno podvučeno crvenim. Reklama je zapravo funkcionirala kao žarišna točka u odnosu na koju su se situirali ostali elementi simbolično-interpretativnog univerzuma. Ovdje su pak najzanimljivije medijske poruke koje uspostavljaju izravnu vezu metaforiziranoga crnogorskoga toponima sa Slovenijom, u tom trenutku samo s dominantnom bojom Lesninine reklamne kampanje, jer je do objave nove ikonografije i krilatice za kongres slovenskih komunista trebalo još dosta čekati.

Tako netom citirani omladinski list donosi u istom broju, u tematu o represiji i tzv. neprincipijelnim antijugoslavenskim koalicijama, “aforizam” M. Mitrovića Slovenci se u Srbiji reklamiraju žutom crtom, koji nije lako razumjeti osim kao mehaničko podsjećanje na jedan već profiliran motiv i simbol, opću sugestiju koju treba trajno osvježavati s vrijednosno negativnom konotacijom.

Kada se pak potkraj godine u Ljubljani pojavi službena žuta petokraka, pa još policija žutim vrpcama osigura mjesta kuda se očekivao nailazak sudionika Mitinga istine, a u veljači 1990. u Podgorici počne farsično suđenje bivšem republičkom vodstvu zbog “batinanja naroda”, središnji crnogorski dnevnik moći će isto učiniti u razrađenijem obliku. Glavni politički komentar na prvoj stranici nosi naslov Greda podvučena žutom, a njegov autor drži da su optužene relativno nevažne osobe, da je suđenje stoga farsa, dočim je sam događaj bio istinska tragedija, što je “iskusila upravo radnička klasa Nikšića (...) u dobro poznatim događajima koji će od ondašnje osione vlasti biti podvučeni žutom”.28 Tada je već presedan koncizno i motivski zaokruženo oblikovan u nov prototip: žuto je boja represije, svake, a ne samo slovenske, štoviše, to je boja svakoga tko se ne slaže s Miloševićem, s njegovim idejama i metodama.

U konstrukciji zapleta nedostaje još samo jedan element: poimeničan, jednoznačno definiran pozitivni junak koji je u Prvobitnom Događaju – iako je formalno bio ovlašten da je primijeni – eksplicite zanijekao represiju kao metodu, te se time legitimirao kao spasitelj, kao onaj koji će obnoviti neuvjetovanu, prvobitnu slobodu i dostojanstvo naroda. Koji će, ukratko, dokinuti i žutu crtu, i žutu zvijezdu, i crno-žutu opasnost, i ponajprije samu Žutu gredu kao princip. Svijet će se tada vratiti u izvorno stanje, u odsutnost žutoga, dakle nasilja, diskriminacije, tuđinštine, bahatosti...

Miloševićev kult kao podloga za nezadrživ i bezobziran uspon do apsolutne vlasti ponikao je u Kosovu Polju, zasnovan na rečenici koja, čini se, za razliku od cjelokupnoga konteksta, nije bila programirana. U tom prištinskom predgrađu tadašnji predsjednik Predsjedništva CK SK Srbije sastao se 24. travnja 1987. s predstavnicima kosovskih Srba, dok se pred zgradom okupio velik broj ljudi koji je skandirao “Ne damo Kosovo, ne damo Jugoslaviju!” Iz kamiona, koji je dovezen prethodne večeri, uzeli su kamenje i počeli ga bacati na policiju koja je dotad stajala postrani. Ona je nato krenula prema njima, a oni su počeli skandirati: “Biju nas, biju nas!” Milošević je izišao pred zgradu i kazao: “Niko nema prava da bije narod. Upotreba palice ne dolazi u obzir. Milicija nema tu da održava nikakav red. Vi ga sami održavajte”, pa izgovorio još nekoliko stereotipnih patriotskih rečenica i vratio se unutra.29

Prvu njegovu rečenicu kontrolirani su mediji i organizacijska mreža mitingaša na terenu promovirali u geslo “antibirokratske revolucije” i u nekoliko je sljedećih godina ponovljena bezbroj puta u najrazličitijim prilikama. Njome je “jedan hrabar čovek (...) izveo srpski narod iz teške frustracije” (Politika, 17. 7. 1990), ta je poruka “vratila srpskom narodu veru u život, veru da je moćan narod, duhovno i politički” (citat u: Nedjeljna Dalmacija, 5. 8. 1990), tim “veličanstvenim rečima počela je demokratska revolucija u našoj zemlji” (Politika, 28–30. 11. 1989)...

Krilatica, jer i ona se u to pretvorila, kao sada već treća, odnosno četvrta u diskursu krize, postala je ključan znak ideologije zajednice, njene samopercepcije i samoopisa u inverziji vrijednosnih kategorija: ona je ne samo implicite, ili posredno, kroz prizmu krilatice Nije ovo Žuta greda, nego prvi put eksplicite i izravno legitimirala njenu nedodirljivost neovisno o tome kako se ponaša (i samim time delegitimirao one koji to nisu poštovali neovisno o njihovu društvenom statusu i ulozi); društvene grupe definirane su neovisno o posebnim situacijama i promjenjivim odnosima, kao inherentno stabilne samim time što su to što jesu, što je društvo podijeljeno na one koji biju i one koji se ne smiju biti, na podvučene žutim, i sa Žute grede, i podvučene crvenim.

Bio je to tipičan i uspješan primjer upotrebe “jezika obećanja” ili “otkrića uspješne fraze” – ili krilatice – od strane aspiranta na političko vodstvo i društvenu prihvaćenost, a u “takvim slučajevima publiku ne osvaja kreativnost, nego to što političari govore ljudima upravo ono što oni žele čuti u kontekstu koji poruku čini uvjerljivom”. Jezik konstruira ono što “ljudi doživljavaju kao vlastitu subjektivnost”, a obećanja su njegovi djelići koji “kreiraju subjekte koji su začarani ‘drugim’: vođom na zemlji ili nebu; vizijom utopije ili distopije; odanošću ili antipatijom prema nekoj politici” (Edelman 2003: 130). Precizna vrijednosna veza uspostavljena je između toga događaja i prvoga, neuspjeloga puča u Crnoj Gori godinu i pol kasnije, odnosno njegovim dvama središnjim događajima: sukobu na Žutoj gredi i policijskoj intervenciji u Podgorici. Sada je, naime, i Podgorica mogla biti uključena u mit, jer to više nije ovisilo o formalnoj – i slučajnoj – podudarnosti atributa koji je spajao žutu crtu i Žutu gredu nego se utemeljivalo na sadržajnoj istorodnosti postupka.

Naime, kada je ondje masa ignorirala pozive da se raziđe i bivala sve agresivnija, jedan je republički funkcionar u izravnom tv-prijenosu uzviknuo: “Milicijo, postupi po naređenju!” Ta poruka i ona kosovopoljska Miloševićeva postale su simboli dva sučeljena pola, dva nepomirljiva, jasno definirana vrijednosna sistema, koji su se uspostavili kao dvije oprečne krilatice usporedo s dvjema oprečnim bojama. Sustav je dotad bio nepotpun, jer je binom bio bez drugoga člana, otvoren; otad je potpun i zaokružen. Reporter to i izrijekom sučeljuje kada piše kako se u jednom trenutku u Podgorici bio ponadao da će neki funkcionar smoći hrabrosti stati “uz narod”, ali je ubrzo shvatio da je to nemoguće: “Zar neko od njih mudrosti i hrabrosti za to da ima!? Da pred narod svoj izađe i kaže: ‘Niko ne sme da vas bije’”.30 Drugi put sjeća se kako je jednom funkcionaru, kada je htio govoriti, “narod” okrenuo leđa, a “da je izgovorio samo onu čuvenu: ‘niko ne sme da vas bije’, narednih četrdeset godina” nitko ga ne bi mogao smijeniti, kolik bi ugled stekao.31 Drugom prilikom argumentira se da je odluka iz listopada 1988, “po kojoj je ceo jedan narod tučen (a narod se ne može tući)”, bila nezakonita i po republičkim i po saveznim propisima, osim – kako se ironično poentira – “ako [Predsjedništvo SRCG] nije imalo u vidu skoro usvojene amandmane [na Ustav] SR Slovenije”.32

Slovenija se od toga trenutka mogla vratiti u igru na velika vrata, jer je sustav bio kompletiran i aktiviran na svim razinama. Sa zabranom Mitinga istine postalo je jasno da je ta republika “pretvorena u veliki logor”, da njeni policajci “hapse sve kojima je Jugoslavija na srcu” i da, ukratko: “Miting istine ne može, Žuta greda – može!”.33 Stoga bi valjalo, predlaže drugi autor, umjesto neodržanoga ljubljanskoga mitinga o Kosovu organizirati Miting istine o Sloveniji u Beogradu, pa na njemu minutom šutnje odati počast “bivšoj slovenačkoj demokratiji, i zviždati za slovenačku prazničnu ‘žutu gredu’”.34 U sažetku, u tekstu koji u neki ruku sažima novu simboliku:

Žuta greda se, ove godine, sa krajnje ‘primitivnog’ Juga preselila u ‘najcivilizovaniji’ deo, još uvek, jugoslovenskog dela Jugoslavije. Usred Ljubljane (...) Sve će se, ipak, na kraju zaboraviti. Samo će Žute grede ostati kao spomenici, zašto ne i kao uklin [prokletstvo] potomstvu ‘slavnih’ predaka.35

Simbolika, odnosno ukupna semantika Žute grede i, što u nju uvedene, što iz nje izvedene žute boje, bila je, međutim, još složenija i dodatno se, mimo stapanja s metaforiziranom slovenskom politikom, razvijala duž dvaju značenjskih vektora, koji će povratno opet što urasti u negativnu simboliku Slovenije, što nju usisati u svoja značenjska polja i tako je učiniti još dramatičnijom i sudbonosnijom: jedan je vodio prema tadašnjim zbivanjima u sklopu sloma komunizma, a drugi prema ostalim domaćim, jugoslavenskim događajima u kojima su se na bilo koji način i iz bilo kojega razloga sukobili policija i građani.

Prvi vektor zahvatio je dva brutalna čina državnog nasilja: pokolj na pekinškom Trgu nebeskoga mira (Tien Anmen) 4. travnja 1989, kada je kineska vojska tenkovima ugušila višetjedne mirne studentske demonstracije u prilog demokratskim reformama i ubila najmanje 2 000 ljudi, te događaje u Temišvaru 17–18. prosinca iste godine, kada je mirni i zapravo marginalan prosvjed protiv uhićenja protestantskoga svećenika koji se zauzimao za ljudska prava naglo prerastao u masovne demonstracije protiv diktature, pa je uz policiju i tajnu policiju intervenirala i vojska s tenkovima i oklopnim vozilima; ubijeno je 97 i ranjeno oko 200 građana. Bio je to pravi ustanak iza kojega je ostao posve poharan grad i koji je izravno pokrenuo prevrat u Bukureštu nekoliko dana kasnije. (A nije nekorisno spomenuti da je u međuvremenu, 28. lipnja, Milošević na Gazimestanu faktično najavio rat rečenicom kako “ni oružane bitke nisu isključene”.)

Očito je kako i najblaža primisao da bi se ti masovni zločini mogli mjeriti s dotadašnjim događajima u Jugoslaviji izlazi iz granica dobra ukusa, ali propagandni stroj djelovao je vlastitom logikom: Žuta greda bila je “vjesnik bure koja je zahvatila i uzdrmala znatan dio Evrope, pa i šire” (citat u Vjesnik, 11. 1. 1990), “Rumunija, Tjenanmen i Žuta greda su savremena mora komunističkog sveta” (Duga, 415, 20. 1–2. 2. 1990), diktature su pale usprkos posezanju za silom, od blaže forme na Žutoj gredi do “tragičnog oblika u Rumuniji” (Borba, 10. 1. 1990). Nije lako u svijesti očuvati razliku kada se u vezi sa Žutom gredom čita o “bacanju ljudi niz liticu”, “uperenim puščanim cijevima” i “zlikovcima” koji mirnu kolonu zaustavljaju, ne suzavcem, nego – “bojnim otrovima” (Politika, 12. 1. 1990), kada se ističe da je “sličnost između uperenih cevi Sekuritate [rumunjska tajna policija] u sopstveni narod i [slovenskih] pušaka uperenih u one sa Kosova više nego očevidna”, pa je sreća što su odustali, jer ih je u Ljubljani očito čekala Žuta greda, možda i Temišvar (Politika ekspres, 28. 12. 1989), ili uskoro u vezi s intervencijom u bosanskom selu Moševcu: “I jeziva slika: po asvaltu previjaju se deca, žene, jedan starina nepomično na leđima. Samo deca vrište, ostali su bez glasa skamenjeni (...) milicija se povlači, ljudi plaču (...) deca i dalje u strahu vrište”,36 također: “Vriska. Jauci. Ljudi posrću pod udarcima. Jedna žena izvi se u luk i uz krik sruši (...) Krv frusnu po meni i po zidu”, svi su se u “šoku skljokali” i samo je jedna majka “kroz plač zvala sina”.37

Moševac – početna točka drugoga vektora – muslimansko je seoce u sjevernoj Bosni, gdje su dvojica mladića, čini se, s pokrićem optuživali lokalno vodstvo za pronevjeru, ali su mediji njihov naivni idealizam uključili u Miloševićev projekt destabilizacije BiH. Kada su 13. svibnja 1989. poveli seljane u Maglaj, na cesti ih je presrela policija i uhapsila jednoga od vođa. Tako će prvospomenuti list odmah istaći da “i BiH ima Žutu gredu – podvožnjak u Maglaju”, čak da je “Žuta greda bila samo dečja igra prema ovom”, drugi će i terminološki stopiti toponime i stvoriti novi diskurzivni prototip: “Posle Žute grede dobili smo Žuti Maglaj”. I druge novine slijedile su tu temeljnu identifikaciju: novosadski Dnevnik u naslovu pita “Da li je i Bosna i Hercegovina dobila svoju Žutu gredu?” beogradska Politika gotovo istim pitanjem počinje urednički komentar, Politika ekspres već zna – “Ponovila se Žuta greda”, a već citirani dvotjednik u istom broju, uz nadnaslov “Žuta greda, Žuti Maglaj”, podsjeća kako onaj tko smetne s uma Miloševićevu poruku “Narod niko ne sme da tuče”, “neće više moći da vlada ni samim sobom, a kamoli narodom”, pa nabraja razne afere u BiH, zaključno sa “Žutim Maglajom”.38 Istodobno, novine u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH, iako pišu o događajima, ne dovode u vezu dvije intervencije, pogotovo se ne poigravaju s metaforikom. No, nova metafora usisavala je sve oko sebe, pa je, primjerice, i policijska intervencija u Vevčanima kod Ohrida, gdje su se dva sela mjesecima sukobljavala zbog diobe izvora pitke vode, naknadno za beogradske medije postala “makedonska Žuta greda”...

U ovom trenutku na djelu je ono što sociolozi znanja zovu “‘drugostepenim’ objektiviranjem značenja”, tj. legitimacijom kao procesom proizvodnje novih značenja “koja služe za integriranje značenjā što ih se već pridaje disparatnim institucionalnim procesima”. Njena je funkcija “prvostepene”, već institucionalizirane objektivacije učiniti objektivno raspoloživima i subjektivno uvjerljivima, objašnjavati ih i opravdavati, pripisati im “kognitivnu valjanost” i pridati “normativno dostojanstvo” (Berger i Luckmann 1992: 115–116).

Učinak može biti dvojak: s jedne strane, izravno praktičan, tj. da se proizvede strah i tako točke potencijalnoga otpora političkoj akciji apriorno diskvalificiraju ili onesposobe, a s druge komunikacijski ekspanzivan, tj. da što više sudionika javne komunikacije – pogotovo onih izvan kruga samih legitimatora i kruga onih na koje oni izravno utječu – spontano i neosviješteno u svoje znanje uključi ponuđene legitimirajuće formule kao prepoznatljive i pamtive entitete, te ih doživi kao sadržajno neuvjetovane i naprosto izražajno efektne, zgodne.

Što se tiče prvoga, uspjeh nije izostao, pa prvi čovjek reformiranih komunista u BiH Nijaz Duraković priznaje nakon Moševca da su država i njeni organi “jako opterećeni sindromom Žute grede”, “isprepadani”, te se, to više što se bliže slobodni izbori, “boje provoditi zakon i Ustav”.39 Neovisno i o neukusnim međunarodnim usporedbama i o proizvodnji novih domaćih značenja, koje su promicali samo kontrolirani srpski mediji i politička elita oko Miloševića, još se jednom pokazalo koliko su dobre krilatice moćne, sugestivne i zarazne, kako počinju u komunikaciji samostalno funkcionirati čim se osjete svježima, neobičnima, na bilo koji način atraktivnima i u osnovnom značenju razumljivima.

Neuspješan nije bio ni drugi smjer. Jer, primalac reklamno-propagandne poruke – a novinski naslov ili efektna krilatica u tekstu nisu drugo doli (i) to – ne mora biti svjestan krajnjih konsekvencija uvjeravateljskih namjera EP-poruka, no one kod njega neizostavno stvaraju određene stavove i mišljenja, kao i “određena emocionalna stanja iz kojih mogu proizaći određeni govorni/ komunikacijski ili nekomunikacijski postupci”. Odašiljatelj poruke, naime, očekuje ne samo da primalac reagira nekomunikacijski, tj. kupnjom dotičnoga proizvoda, nego i komunikacijski, tj. “da postane prenosnik ekonomsko-propagandne poruke kroz svoje privatne, interpersonalne kanale” (Horga 1992: 191–192), novinar, dakako, logikom svoje profesije i kroz javne, bio toga svjestan ili ne. Doslovce su neizbrojive reklamne poruke koje ulaze u razgovorni jezik, pogotovo žargone, te kao sintagme, krilatice i frazemi opstaju u aktivnom ili barem pasivnom jezičnom fondu članova društva, neke i dugo pošto izblijedi njihov prvotni izravni utjecaj na opći socijalni i kulturni kontekst.

Kako dobro znaju “upravitelji kolektivnoga nesvjesnoga” (D. de Rougemont), jednako zakonomjerno u opći jezični fond ulaze i politički proizvedene retoričke formule i metafore: intervencija milicije zbog navijačke tučnjave na nogometnoj utakmici u Banjaluci, kada su zagrebački BBB izolirani, nekoliko sati držani na pomoćnom igralištu, pa ukrcani u vlak, za sportskoga je reportera odmah značila da je “i nogomet dobio svoju ‘Žutu gredu’”, i to, da sve bude dokraja jasno i znakovno zaokruženo, baš kada je u 40. minuti “‘milicija postupila po naređenju’”.40 Tako su se uz legitimatore kojima je bilo službeno povjereno definiranje zbilje, u sferi javne komunikacije pojavili i oni koji tome krugu nisu pripadali, ali su olakom mehaničkom reprodukcijom krilatica, metafora i drugih jezičnih formula, ne uočavajući njihovu funkciju u izgradnji simboličnoga univerzuma ili ne mareći za nju, razvijali, prenosili i održavali bitne poruke dotičnoga univerzuma.

Svoje pamćenje, naime, čovjek stječe ne samo kao pojedinac nego i kao pripadnik određenih zajednica pamćenja, “mnemoničkih zajednica”, poput obitelji, vjerskih skupina i nacija, i ta su pamćenja u pravilu organizirana u skladu s određenim “mnemoničkim tradicijama” koje čovjek uči kao dio svoje “mnemoničke socijalizacije” u tim zajednicama (Zerubavel 1998). Ponajintrigantniji aspekt takve socijalne organizacije pamćenja jest način na koji se konvencionalno periodizira prošlost, odnosno na koji se povijesti pristupa kao klasifikacijskom sustavu, ali su ne manje važne i društvene logike procesā kojima se klasificiraju drugi vidovi stvarnosti i kojima im se pripisuju društvena značenja.

Po naravi stvari, klasificirati fenomene znači dopustiti da sličnost između različitih elemenata što tvore bilo koju kategoriju pretegnu nad razlikama među njima, te “posljedično te elemente držati praktički zamjenjivim varijantama jedne, u svojoj biti nediferencirane jedinice značenja” (Zerubavel 1998: 315–316). Pa kao što, kao forma klasifikacije društvene stvarnosti, periodizacija uključuje trpanje povijesnih događaja koji su se odigrali posve odvojeno jedan od drugoga u naizgled homogena razdoblja, tako se načelno zbiva i u drugim klasifikacijama, pa i onima što teku u aktualnoj vremenskoj horizontali. Neizbježno, jezik u tome procesu mentalnoga stapanja ima glavnu ulogu: pridati cijelom skupu objekata jedinstvenu oznaku znači omogućiti – ili potaknuti – ljude da ih percipiraju kao zaista homogene, da ih u svom duhu okupe u grozdove i tako spoznajno asimiliraju u navodnu jedinstvenu bît.41

Ukupnu simboliku, odnosno presedan koji je konstruiran u novi prototip, u novu nediferenciranu jedinicu značenja, gotovo idealno sažela je čitalačka pjesma u dvotjedniku koji je bio među najustrajnijima u njenoj gradnji i promicanju:

U drugom svetskom ratu
tom Hitlerovom mraku,
svi Jevreji i Cigani
nosili su “ŽUTU TRAKU”.

Auto-put Nikšić-Titograd
tu magistralu drugog reda,
istorija će obeležiti
pod imenom “ŽUTA GREDA”.

Iz Cankarjevog doma
tog nekada sokoljeg gnjezda,
sada izleće kukavica
nazvana “ŽUTA ZVEZDA”.

Širom otvorenu Sloveniju,
vođe proglasiše zaprtom,
a proglase koje ističu
podvlače “ŽUTOM CRTOM”.

Žuta traka, žuta greda,
žuta zvezda, žuta crta,
zar još svima nije jasno
šta predstavlja pojam “ŽUTA”.

Crna slova, žuta crta
znamo to iz istorije,
simboli su nekadašnje
crno-žute monarhije.

I baš zbog te žute boje
s kojom tamo neko muti,
spasavajmo našu Jugu
dok nam stvarno ne požuti.42

Primjer je više nego tipičan za ono što dobro znaju i psihološka teorija i promatrači dnevne politike, tj. da je svako vjerovanje sustavno povezano s drugima i da se “dijelovi kognitivnih struktura međusobno ojačavaju, impliciraju i transformiraju jedni u druge”. Ta vjerovanja nisu nužno logički konzistentna, pa ni kada su dio iste kognitivne strukture, no “svako vjerovanje je pod utjecajem funkcije koju ima u širem skupu vjerovanja i pretpostavlja taj širi skup vjerovanja” (Edelman 2003: 94).

VIII.

U početku 1990. ljubljanski OOUR NT se preimenovao u Lesnina – Moderni interijeri (MI), a u listopadu 1990. pokrenuta je nova faza reklamne kampanje, ali na istoj značenjsko-simboličnoj podlozi. Isti dizajnerski studio osmislio je tv-spotove na istome općemu modelu: početni mučni ugođaji ili bezlični ambijenti pretvaraju se u ugodne prostore, a znak je preobrazbe pojava žute boje kao široke crte na tlu, naljepnice, metra koji visi iz prodavačeva džepa ili vrpce kojom je omotan proizvod, s time što je sada na njoj kratica MI. I nove su reklame uglavnom završavale izgovorenom ili tiskanom poentom: MI – podčrtano z rumeno, MI – podvučeno žutim.

Ujesen 1991. godine MI se uključio u švicarsko-njemačko-švedski lanac trgovaca namještajem Evropa Möbel (EM), te službeno prezvao u Evropa Möbel Moderni Interieri. Kontrastirane ugođaje u reklamama i dalje prate odgovarajuće svjetlo i glazba, od hladne i turobne do tople i vesele, no više nema onako dominantne žute boje ni pripadne krilatice; tv-spotovi završavaju novom porukom: Pri nas vam dobre volje ne zaračunamo. Ali, nema ni potpuna diskontinuiteta iako su nove prilike neizbježno naložile i uvođenje nove boje. Tv-reklama počinje nizanjem europskih zastava zdesna nalijevo, pa kada u tom slijedu do natpisa Evropa Möbel stigne slovenska, uz nju se pojavi novo ime tvrtke u novoj – modroj boji. Bila je to zatečena boja međunarodnoga lanca, ali i vizualna sugestija Europske unije, odnosno dominantne boje njene zastave. Ipak, nije izostala ni ona druga boja s te zastave, ujedno znak koji znači kontinuitet s nekadašnjim vizualnim identitetom: u kadar ulaze nasmiješeni ljudi odjeveni u žuto, načas ih obasja fotografska bljeskalica, pa kreće orkestralna izvedba ulomka Beethovenove 9. simfonije uz natpis EVROPA ZDAJ.

Novi odnosi političke moći, novo tržište, nove vrednote, nova publika, pa i nove boje... Ali i nove mnemoničke zajednice.

Jer, kao što se kategorije mogu stapati, mogu se i razdvajati. Nekadašnja zajednička socijalna organizacija pamćenja, plasirana i potaknuta izvornom reklamnom kampanjom u ukupnoj jugoslavenskoj javnokomunikacijskoj sferi, u međuvremenu se, s raspadom te sfere, neizbježno raspala na nekoliko mnemoničkih tradicija, čak neovisno o tome što su još za postojanja zajedničke sfere u njoj izgrađene barem dvije vrijednosno različite, oprečne značenjske interpretacije s pripadnim asocijativnim poljima. Povezivalo ih je to što su obje, “hrvatska” i “srpska”, polazile od metonimijske identifikacije najprije Lesnine, pa posljedično njene dominantne boje sa Slovenijom, a razdvajalo što su različito politički vrednovale procese koji su se začinjali u Sloveniji. Hrvatska elita na njih je gledala pozitivno, a srpska negativno, pa su u skladu bilo s takvim držanjem svojih elita, bilo na temelju vlastitih odluka i stavova, i mediji promicali odgovarajuće značenjske konotacije.

Drugačije kazano, izvorni, nepolitični simbolični univerzum jedne reklame za namještaj segmentirao se u potpuno razvijene, društveno odijeljene subuniverzume značenja. Svaki od njih nosio je poseban kolektiv, tj. “grupa koja stalno proizvodi nova značenja i unutar koje ta značenja imaju objektivnu zbiljnost”. Među njima može postojati konkurencija, čak sukob, jer svaka teži učvrstiti vlastiti korpus znanja, time i samu sebe, a diskreditirati, ako već ne likvidirati konkurentni. S uspostavom takvih subuniverzumā značenjā “pojavljuju se raznovrsne perspektive spram totalnoga društva, a svaka ga vidi iz kuta jednog subuniverzuma” (Berger – Luckmann 1992: 106–107). Čim se perspektive počnu umnažati, pa i ako nastanu samo dvije, teško je uspostaviti stabilan simbolični svod za cijelo društvo, odnosno, ako je dotad postojao, nemoguće ga je održati osim kao puko nametanje samo jedne perspektive.

Grupa koja je na predlošku reklamne krilatice podvučeno žutim, što je makar i kratkotrajno bila ušla u simbolični svod cijeloga društva, proizvodila njen simbolični subuniverzum s negativnom značenjskom konotacijom – i uklapala ga u slojevit sistem znakova – bila je institucionalizirana i prva je započela djelovanje, što je po naravi stvari i morala budući da je njen projektirani subuniverzum bio u koliziji sa zajedničkim znanjem. Druga grupa, neinstitucionalizirana, u osnovi je sačuvala izvornu pozitivnu konotaciju krilatice i njoj pripadna sistema znakova, ali je – budući da se proizvodnja i reprodukcija svakoga znanja odvija u društvenom kontekstu – nije mogla, a ni htjela sačuvati neopterećenu političkim vrednotama. Jednom kada se pojmi da diskurs i jezik konstituiraju društveni svijet u kojemu živimo, tj. društveni kontekst, i da su središnji u svakodnevnom razmišljanju i odlučivanju, diskurs postaje društvena i materijalna praksa; više nije puki odraz društvene stvarnosti nego proces i praksa kojima pojedinci i grupe pregovaraju o toj društvenoj stvarnosti. Utoliko je svaka konotacija služila različitim funkcijama i bila združena s različitim političkim i društvenim konsekvencijama.

Pritom ostaje veoma važno, čak ključno što je barem u početnim – presudnim ali i rizičnim – fazama izgradnje značenjā svim sudionicima komunikacije, i onima koji su poruke oblikovali i odašiljali, i onima koji su ih imali primati i poželjno razumijevati, trajno u javnoj sferi bio dostupan izvorni i uzorni model, tj. Lesninina reklama kao dio stabilna zajedničkoga znanja, kao zajednički kôd koji je omogućavao okvirnu uzajamnu razumljivost ovakvih ili onakvih diskurzivnih strategijā kao sugestijā poželjnoga političkog ponašanja i vrijednosnoga situiranja. Praktički svakodnevno susretanje s njenim dominantnim znakom, verbalnim i vizualnim, učinili su da primaoci poruke postanu (i) komunikacijski kompetentni članovi svoje društvene zajednice, tj. da trajno obnavljaju i učvršćuju znanje o tome što je prototip određenih poruka.43

Ukratko, poznavanje porijekla proizvodilo je razumljivost, a ona pak znanje o pravilnoj upotrebi ili dekodiranju. Diskursi su, dakako, u krilaticu i pripadnu vizualnu komponentu upisali političke sadržaje, no na temeljnoj razini hrvatski je slijedio izvornu konotaciju krilatice utoliko što je njome sugerirao ugodu, zadovoljstvo, simpatiju i druga afirmativna stanja, dočim ju je srpski dvojako značenjski profilirao: u komunikacijskoj izvedbi službenih društvenih elita bila je radikalno reinterpretirana i prevrednovana, odnosno nizom komunikacijskih strategija izgrađen je presedan koji je promoviran kao novi i zapravo jedini autentični prototip, a u disidentskoj je stekla izražene ironijske, čak cinične konotacije. I drugi kritičar one politike, vrstan kozer kao i Pančić, spomenut će je i nakon 15 godina u opisu kolektivne psihoze i grotesknih prizora kada je u Srbiji proglašen

žestok bojkot slovenačke robe, uključujući voćne sokove, frižidere, garderobu, nameštaj podvučen žutim, supe u kesicama, kurtone, dezodoranse i tipično smrdljive mariborske parfeme kojima su pokušali da potkupe prirodno mirisne (...) Srbe.44

Primjeri koji slijede pokazat će kako se upotrebna stabilizacija krilatice podvučeno žutim i u srpskoj javnoj sferi u drugoj polovici devedesetih i kasnije odvija na manje-više jednak način kao i u Hrvatskoj. Preduvjet za to je bio nestanak ili barem bitno slabljenje institucionalne proizvodnje simboličnoga subuniverzuma agresivno difamativnih konotacija; dok je on postojao, jedina moguća, komunikacijski relevantna reakcija bila je ironija, a pošto nestane, otvorit će se načelna mogućnost razvoja i drugačijih značenjskih varijacija. Ipak, njegovo višegodišnje djelovanje nije moglo ne ostaviti posljedice koje, istina, više ne mogu biti funkcionalno i smisaono vezane za Sloveniju, jer ona više ne postoji kao politički antagonist u zajedničkom komunikacijskom prostoru, ali jednom stvoreni i fiksirani smislovi teško blijede.

Kada srpski politički analitičar raskrinkava “kamufliranu autokratiju” koja se obogatila pljačkom, za neistomišljenike sprema “gvozdenu metlu”, a “plebsu” pruža samo “političke igre i povremeno hleba”, pa takvu političku elitu definira kao “demokrate podvučene žutom”, lako je shvatiti da meta nisu Slovenci nego vlast u Srbiji,45 ali i to da krilatica u takvu značenju i s takvom konotacijom, neovisno o tome što je konkretna meta Vojislav Koštunica, jednostavno ne bi bila moguća da prethodno javna sfera nije bila premrežena jednako optuživalačkim komentarima o Milanu Kučanu i njegovim “velikim ‘demokratama’” koji su “svim sredstvima” spriječili ljubljanski miting, ukratko – o slovenskoj “demokratiji Žute grede”.46 Prototip tome komentaru iz 2004. nije Lesninina reklama iz 1987. nego presedan sustavno stvoren 1989–1991. kao dominantno društveno znanje i sada samo preusmjeren.

Izdvojen, poseban slučaj je nepolitična ili postpolitična zajednica u virtualnom prostoru. Krilatica podvučeno žutim ušla je u skup komunikacijskih sredstava kojima raspolažu i njeni kompetentni članovi, ali posve kolokvijalizirana, čak žargonizirana i upotrebno spontana, ne samo osamostaljena od političkoga konteksta s kraja osamdesetih i početka devedesetih nego i izvornoga konteksta ekonomsko-propagandne poruke. Eventualno znanje o njenu porijeklu može biti samo posve tehničke naravi kao i kod tolikih drugih uzrečica, metafora, krilatica ili igara riječima koje su urasle u svakodnevnu komunikacijsku praksu i spontane govorne navike.

Ostaje još pitanje može li se, ipak, procijeniti kakvo i koliko znanje o izvornom kontekstu i značenju imaju oni koji krilaticu rabe i gotovo dvadeset godina od njena nastanka u ljubljanskom marketinškom studiju. A rabe je mnogi, i to upravo u masovnim medijima, pa utoliko održavaju njenu prisutnost u vrlo širokoj socijalnoj osnovici. Zagrepčanka G. R. kupila je jedan proizvod Lesnine, ali kako je dostava uvelike kasnila, ogorčio ju je takav “arogantan odnos prema kupcu”, pa zaključuje:

Sjećam se Lesninina slogana – “podvučeno žutim”. Možda bolje odgovara “podvučeno crvenim” jer crvena je oduvijek bila boja koja signalizira opasnost.

Urednik je naslov oblikovao upravo na toj ideji: Oprez, komoda podvučena crvenim!47 Otud proizlazi barem troje: da se građanka točno sjeća porijekla krilatice, čak da ju je takvo sjećanje izravno potaklo da i nakon 15 godina ode u Lesninu, zatim da je urednik, ako je se i nije izrijekom sjetio, prepoznao njenu efektnost, promaknuo je u verbalni simbol cijele situacije i tako zapravo nastavio učvršćivati u znanju zajednice, i naposljetku, da građankina varijacija temeljnog predloška, ili prototipa, nema veze s formalno istovrsnom varijacijom koju je potkraj osamdesetih kao novi prototip gradio kontrolirani javni diskurs Miloševićeve elite nego proizlazi iz autonomne, osobne asocijacije na posve drugačiju stvarnost – prometnu i drugu javnu signalizaciju. A to opet pokazuje komunikacijsku vitalnost temeljnoga predloška. Izvornu reklamu precizno pamti i gradski kroničar čakovečkih novina: želio bi, kaže, prikazati logiku gradskoga života i navike stanovnika “konvencionalno”, kratkom rečenicom o izlasku iz kuće ili stana, pa “onda na toj rečenici graditi, pratiti liniju koja će i mene i vas nepogrešivo, i podvučeno žutim, dovesti do”...48 Ne više, istina, do prodavaonice Lesnine nego do uobičajenih odredišta i omiljenih gradskih okupljališta, ali posrijedi je točan, i vizualan i verbalan, preslik izvorne situacije, zamišljena znaka koji vodi na mjesta gdje se čovjek osjeća ugodno i druži sa susretljivim ljudima.

U građi su takva eksplicitna sjećanja ipak rjeđa. Budući da je krilatica očito zadobila autonomnu komunikacijsku funkcionalnost i izražajnu ekspresivnost, postala je podobna da se vezuje za bilo što, pod uvjetom da je to žute boje i da – implicira se – postoji u zajedničkom znanju zajednice, odnosno iskustvu njenih pripadnika, jednom kao također neka krilatica ili općepoznata metafora, drugi put kao nešto što se kao takvo neposredno uočava u fizičkoj stvarnosti.

Primjer je za prvu varijantu metaforični izraz žuta štampa, i sama krilatica, za senzacionalističko izvještavanje koje zanemaruje činjenice, nastao potkraj 19. st. u SAD, najvjerojatnije prema naslovnom liku prvoga stripa u bojama The Yellow Kid, krezubu deranu čije se riječi nisu, po običaju, ispisivale u oblačićima nego na žutoj spavaćici u kojoj je stalno bio, a u konkurentnim je verzijama izlazio u dvjema novinama što su stvorile takvo novinarstvo. Na svom blogu urednik NOebiUS Agramer to i izrijekom povezuje: izdavači podilaze publici zbog naklade i profita, ali i novinari su odgovorni, jer im daju “gluposti koje traže”, “pa se piše ‘podvučeno žutim’”, dakle senzacionalistički.49 Osječki novinar drži da su napisi visokonakladnoga zagrebačkoga dnevnika “odavno poslovično upitni u svojoj istinitosti”, ali da se jedan, “makoliko bio ‘podvučen žutim’”, doima vjerodostojnim.50

Povremenik Imperijal, koji se prvi u Hrvatskoj otvoreno i s ponosom deklarirao tabloidom, ljeti 2001. reklamirao se na lokalnoj OTV plagijatom Lesninine reklame iako u novom, dvosmislenom, pa i autoironijskom čitanju: uz odgovarajuće fotografije najavile bi se glavne teme, dramatičan glas bi objavio: Imperijal – svakoga drugog ponedjeljka na kioscima! Imperijal – podvučeno žutim! i dok bi ekranom dominiralo zaglavlje lista, simultano s krilaticom pod njim bi se zdesna nalijevo protegla žuta crta. Nešto kasnije na internetu, preimenovan zbog pravne ekvilibristike, oglašavao se kao Novi Imperijal – Hrvatski tjednik, podvučen žutim! Srpska privatna televizija BKTV imala je 2003. emisiju Tabloid – podvučen žutim koja, kaže službena najava, poznate ličnosti “na originalan i duhovit način” prikazuje “iz nekog drugog ugla”, “s intrigantnim najavama i foršpanima”.51

Iako nisu u tom smislu senzacionalističke nego ponajprije zabavne, satirično-humoristične, na istu se ideju naslanjaju i rubrike u dva srpska lista: magazin Reporter od 2003. Podvučeno žutim naziva rubriku u kojoj prenosi smiješne, nelogične i na drugi način deplasirane izjave, natpise i naslove, a tjednik Pančevac uveo je u ljeto 2004. pod istom egidom stranicu gdje su se objavljivale izmišljene reportaže i pseudoznanstvene analize, pa kada su na jedno “čudesno” otkriće nasjeli mnogi građani i napali uredništvo zbog prijevare, novinar iz drugog lista komentirao je da su građani, ako već šalu nisu shvatili iz samoga teksta, trebali barem uočiti da je tiskan ispod nadnaslova Podvučeno žutim, “što takođe asocira na verodostojnost onoga što tamo piše”.52

U drugome slučaju takav asocijativni oslonac biva, primjerice, boja sportskih dresova. Potkraj 2003. u Splitu su domaći košarkaši pobijedili beogradsku Crvenu zvezdu: gosti su se neko vrijeme dobro držali, ali tu je ujedno “bio kraj priče o dvije momčadi na parketu. Crvena zvezda je totalno potamnjela, sve je na Gripama postalo ‘podvučeno žutim’”.53 Doduše, članak prati kolor-fotografija igrača u žutom dresu, novinar je u dvorani to vidio i uživo, uključivši navijačku ikonografiju iste boje, kao što se i naslušao navijačkih povika Žuti! Žuti! pa i sam u članku stalno spominje “žute”, ali ta se simbolična boja mogla metaforizirati i u drugačijim sklopovima, kako je, uostalom, učinio autor naslova, i kako, uostalom, svakodnevno, već klišeizirano sportski reporteri govore i pišu da se npr. sve zavilo u modro, bijelo ili crveno, da je požutjelo ili se zabijelilo. Ipak, posegnuo je za krilaticom iz davne slovenske reklame, baš kao i kolega mu koji prelazak “nekadašnjega ‘žutoga’”, košarkaša Splita CO, u Zadar odmah u prvoj rečenici metaforizira: “Jazine podvučene ‘žutim’!”54

Kada je pak Borussia 2002. osvojila njemačko nogometno prvenstvo, novinski naslov glasio je BUNDESLIGA PODVUČENA ŽUTIM. Članak nije popraćen fotografijom kao prethodni (a i da jest, bila bi crno-bijela), ali za razliku od “političkih” novinskih tekstova citiranih ovdje na početku, odmah daje jasan predložak za naslov, pa i intonaciju: u Dortmundu je “cijelu noć trajalo slavlje”, ulice su pune navijača, “sve je podvučeno žutim”, dakako šalovima, transparentima, dresovima i drugim rekvizitima u službenoj boji kluba.55 Ni u jednom ni u drugom slučaju više nema vrednovanja, ni afirmativna ni difamativna, nego samo čistih, apolitičnih pozitivnih emocija: krilatica se formalno emancipirala i od izvornoga (prototipskoga) i od naknadno konstruirana (presedanskoga) konteksta, te počela živjeti samostalnije iako – kako će se vidjeti – još ne i posve samostalno.

Srpski urednik pak etapnu pobjedu slovenskoga natjecatelja u biciklističkoj utrci Kroz Srbiju 2002 naslovljava Zajc podvučen žutim56 iako mu tekst, kao ni u primjerima navedenima na početku ovoga rada, za to ne daje osnove (zapravo, on ju je dao sam sebi time što je u nadnaslovu naveo da je najbolji bio “slovenački takmičar”). Utoliko se od čitatelja zahtijevaju dvostruka znanja: i ono vrijednosno neutralno, tehničko (ili sportsko), da etapni pobjednik u biciklizmu, neovisno o bojama svoga stalnoga dresa, navlači prijelaznu žutu majicu, i ono vrijednosno markirano, sociokulturno (ili političko), da je upravo tako formulirana obavijest o tome nekako posebno povezana sa Slovencima, doduše, desetak godina nakon raspada SFRJ više ne kao difamacija nego svojevrsna benigna poluironija, pa i izraz simpatije. Beogradski dnevnik Kurir pod naslovom PODVUČENO ŽUTIM piše o folk-pjevačici Jeleni Karleuši, no tekstu, podosta ironijski intoniranu, tema je baš njeno “šepurenje” u “ultradrečavom žutom mantilu i šeširu iste boje”, što dominira i kolor-fotografijom,57 pa je odmah razvidno na što naslov smjera, odnosno da ta boja ima i za svijet razmetljive pseudoelite sugerirati manje-više isto što i za svijet štampe, tj. trud da se pošto-poto privuče pažnja i bude drugačiji od drugih, pa se utoliko krilatica, neovisno o svim drugim razlikama, situira u isto značenjsko polje kao i u Pančićevoj ironizaciji Miloševićeva sina.

Svaka upotreba načelno je mogla značiti, pa je počesto i značila nov, čak samo jednokratan prototip, koji katkad biva posve trivijalan, pa i komunikacijski teško proziran, kao kada se za narcisoidna političara, implicirajući da publika zna kakav je cvijet narcisa, kaže da mu je “svaki potez koji povuče podvučen žutim”,58 ali i lakoumno prizeman, na prvu loptu, bez svijesti o latentnim rasističkim konotacijama, kao kada stoji da je konferencija za novinstvo, na kojoj je bilo mnogo japanskih novinara, “bila podvučena žutim”.59 Jednom će se prikaz filma u kojemu su glavni glumci Afroamerikanac i Hongkonžanin nasloviti: Crno podvučeno žutim,60 a drugi put, u članku o nelegalnim gradilištima što ih je građevinska inspekcija opasala žutom vrpcom, spontana asocijacija u nastavku će ponijeti autoricu da istakne kako je akcija ipak selektivna, jer “nikome od poznatih i moćnih kuća nije bila ‘podvučena žutim’”.61

Uglavnom, jednom uspostavljena formula više uopće ne ovisi o prototipu, pa ni o presedanima koji su se sukcesivno ili kružno konstituirali u prostoru javne komunikacije i društvenoga znanja. Ona se kao prava krilatica, kojoj porijeklo, istina, jest dokazivo, ali je funkcionalno irelevantno, počinje rutinski reproducirati kao efektna jezična figura u više funkcionalnih stilova, nalazi stalno nova uporišta, izrasta iz drugih referencijalnih podloga i poticaja u stvarnosti i tako stječe sve nove i nove vitalnosti. Sve što je žuto može joj biti kontekstualna podloga, s načelnom napomenom da bi jednako gramatički strukturirana krilatica čiji bi drugi element bio neka boja zacijelo također počela jednako komunikacijski funkcionirati pod uvjetom da se steknu izvanjezični, kontekstualni uvjeti koji su se stekli u ovome slučaju, jer se “sve ljudsko ‘znanje’ razvija, prenosi i održava u društvenim situacijama” (Berger – Luckmann 1992: 17).

To ujedno pokazuje da ona u medijima ipak nije dokraja osamostaljena: još joj je potreban izvanjski poticaj, asocijacija na nešto žuto, ma što to bilo u rasponu od metafora, drugih krilatica i imaginarnih slika iz starijih društvenih znanja do realnih, konkretno vidljivih i fizički opipljivih objekata. I opet s izuzetkom online komunikacije: jedino u virtualnom prostoru živi u posve čistu obliku, bez oslonca na stvarnost, kao destiliran, od fizičkih referencija apstrahiran znak individualnog stanja ili raspoloženja. On je utoliko nevezan za profiliran društveno-politički kontekst i, moglo bi se reći, klasično psihološki motiviran, onako kako su ljubljanski dizajneri i napisali da je žuto “emotivno odzivno”, i kako psihologijski testovi pokazuju da pruža osjećaj topline, lakoće i širine, potiče ponajprije veselo raspoloženje (ali – ambivalentna kakvi ti fenomeni već jesu – i agresivnu reakciju). Utoliko nije netočno zaključiti da je takva upotreba, sumjerena prototipu, zapravo uščuvala – ili ponovo uspostavila – izvornu ideju na kojoj je prototip i oblikovan, da je čak ona svojevrstan proto-prototip. Jer, i reklama je krenula od apstraktne ideje dobra i ugode koju je potom verbalno i vizualno postvarila.

Nadalje, u medijskim primjerima na djelu je neka vrsta doslovnoga, konkretnoga čitanja, pa onda prevođenja stvarnosti; u virtualnom su prostoru riječi – ili slike – stvarnost za sebe, apstrahirane od izvanjezičnih referenci. U prvima utoliko ovise o izvanjskom, fizičkom podražaju, a u drugima o unutrašnjim, emotivnim poticajima, i utoliko je taj tip komunikacije bliz spontanoj, kolokvijalnoj jezičnoj praksi koja funkcionira kao neosviještena kompetencija na temelju unutarjezične logike (pa je, primjerice, izraz sve u šesnaest savršeno komunikacijski funkcionalan i logičan iako je po kriterijima izvanjezične, racionalne logike notorna besmislica). Tek s ulaskom u mrežne dnevnike i internetske pričaonice krilatica se, može se reći, počela kretati u cjelini onoga kontinuuma između simbolične komunikacije na jednome i konvencionalnoga jezika na drugome kraju.

To, međutim, postavlja pitanje o komunikacijskoj funkcionalnosti i efikasnosti tako oblikovane poruke. Gdje je, naime, izvedena iz fizičke stvarnosti, razumljivost je neizbježno ograničena, odnosno uvjetovana (pre)poznavanjem te stvarnosti: tek će onaj tko prepozna vezu s dresovima, odjećom, pűti Jackieja Chana ili čime drugim, prepoznati i smisao krilatice, ali će mu i dalje trebati dopunska znanja da dohvati sve njene slojevite konotacije, s velikom mogućnošću da mu to znanje, budući da evocira ugodu, u nekim slučajevima prije odmogne negoli pomogne, jer se sukobljuje s temeljnim smislom ili je irelevantno u odnosu na nj. U punini asocijacija uživat će zapravo samo onaj tko je ne samo oslobođen tih referencija nego i potreba za takvim znanjima, tko bez posljedica za opseg informacije – iako, prirodno, ne i bez posljedica za njenu ekspresivnost – može krilaticu izostaviti ili zamijeniti s Cheers! ili kojim drugim iskazom ugode, verbalnim ili grafičkim, u vlastitoj gramatici komunikacijske slobode.