Kratke sociolingvističke rasprave

Eseji koji slijede objavljeni su u prvoj polovici 2011. u Jutarnjem listu, te jedan u Globusu, a posljednji u nizu također u Globusu u lipnju 2015. godine

Uz dvadeseti rođendan esemesa i esemesice

U dvadeset godina od slanja prvog SMS-a u vezi s jezičnim posljedicama takve komunikacijske prakse razvilo se mnoštvo stavova, od onih koji teže za ozbiljnim analitičkim uvidom u proces, do onih koji u njemu vide kvarenje jezika i slabljenje izražajnih kompetencija mladih govornika.

Postupak ili proces danas se uglavnom zove esemesiranje ili esemesanje, a prije desetak godina bio se nakratko pojavio i naziv porukiranje, lijep dokaz da su mladi jezično kompetentni i umiju, kad se pojavi komunikacijska potreba, spontano stvoriti sustavski pravilan i u leksik materinskog jezika besprijekorno uklopiv glagol radi diferenciranja dva načina vršenja radnje slanja poruke, poručiti i porukirati. Ta nova praksa nije pak kvarenje ni govornoga ni pisanoga jezika, nego nova, treća kategorija koja preuzima elemente obje dotične, povijesno zatečene realizacije jezika i na toj podlozi razvija vlastite značajke i pravila. Osim kao interakcija govora i pisma, proces se odvija i kao interakcija onoga što omogućuje – ili dopušta – tehnologija sama po sebi i onoga što sam sudionik komunikacije unosi u tehnologiju.

Iako su neke značajke univerzalne, istraživanja su otkrila i niz posebnosti uvjetovanih strukturom jezika i komunikacijskim kontekstima – psihološkim, kulturološkim, sociološkim, antropološkim... Tako znamo da mladi Norvežani u SMS-ovima rabe 15% složenih rečenica, a Norvežanke čak 75%, i k tome su jezično i pravopisno inovativnije; ta rodna razlika širi je trend potvrđen u Italiji, Njemačkoj, Južnoafričkoj Republici i drugdje. Švedske poruke u prosjeku imaju 14,77 riječi, njemačke 13, a američke samo 7,7. Mladi crni Južnoafrikanci rado hibridiziraju autohtone jezike i engleski, što njihovi nigerijski vršnjaci izbjegavaju, čak inzistiraju na standardnom britanskom engleskom itd.

Mnoge značajke pisanja SMS-a zbunjuju i plaše odrasle i navode ih na zaključak da su posrijedi neukost i nemar iako najčešće posrijedi nije ništa drugo doli šira upotreba onoga što već postoji u jeziku, uključivši standardni. Esemesko tnx ili lol u principu su isto što su u službenom, formalnom pismu akronimi i kratice poput EU, USD i HAK, cm, km i kg, tzv. ili npr.

Esemeska izostavljanja suglasnika i samoglasnika samo preuzimaju istovrsne postupke iz govora, primjerice to što malotko, osim u krajnje formalnoj upotrebi standarda, izgovara završno i u infinitivima, i uglavnom zbog toga ne trpi društvenu stigmu (Sutra ću bit doma). U Splitu se izostavlja suglasnik t u sintagmi pe-šest i općenito broju pet (pe puti san ti reka), prilogu ope(t), nerijetko u infinitivima (doša san te vidi; nemoj mi to čini) i još nekim pozicijama, kao što se posljednjih desetak godina u svim varijetetima mladih, iako u raznim regijama i gradovima s različitim intenzitetom, širi ispadanje suglasnika d, m, b i još nekih u međusamoglasničkom položaju (tream od trebam, neam od nemam, jean od jedan, eo od evo, potonje posebno u Osijeku i njegovoj utjecajnoj sferi). I izostavljanja nenaglašenih samoglasnika ima u svim govorima, od zagrebačko-kajkavskoga ak, tak, niš do štokavskoga životnja, napravt, vamo, a to što se neki stigmatiziraju kao ruralni, a drugi afirmativno vrednuju kao urbani, što kolko-tolko nije problematično, a kliko-tliko jest, iako oba formalno jednako odstupaju od standardnoga koliko-toliko, nije stvar valjanosti jezika po sebi, nego odraz izvanjezičnih, društvenih, kulturnih i ekonomskih, odnosa moći i prestiža, posljedično tome također stereotipa i predrasuda.

Utoliko nije posrijedi nepoznavanje službenoga pravopisa, nego razvoj novoga, esemeskoga pravopisa kao kategorije za sebe koju je ispravno prosuđivati isključivo njenim unutrašnjim kriterijima i zakonitostima. Sudionici toga tipa komunikacije naprosto su spontano učinili isto što u svoje doba akademije i druge formalne institucije društveno-političkih elita: stvorili i standardizirali grafiju i pravopis kao društveni dogovor, konvenciju kao preduvjet jednoznačne i brze pisane komunikacije. Nije pogrešno reći da su iz toga rakursa mladi korisnici SMS-ova krivi manje-više samo zato što (još) nisu etablirana elita i društveno formalizirani autoriteti.

U početku su, istina, preuzimana neka angloamerička rješenja, posebno u upotrebi brojki u slovnoj funkciji, no samo su se neka zadržala, jer su govornici drugih jezika počeli stvarati vlastite inovacije: u španjolskom se 2 (dos) koristi u pisanju pozdrava adiós kao A2 i saludos kao salu2, još kraće sl2, u talijanskom 3 (tre) omogućuje oblike 3mendo (tremendo, strašno, u značenju super, odlično, što je kao i u nas u slengu izrazito čest izraz) i 3no (treno, vlak), u njemačkom 8 (acht) pisanje achtung (opasnost) kao 8ung i nacht (noć) kao N8, u francuskom jednaka upotreba 7 (sept, izgovor set) proizvodi oblike kao k7 (cassette, kaseta), i tako dalje oko cijeloga globusa.

Tvrdnju o kulturnoj mekdonaldizaciji i duhovnoj kolonizaciji teško je braniti, jer baš takvi primjeri pokazuju da govornici neengleskih jezika niti objektivno jesu niti oni sami osjećaju da jesu na bilo koji način inferiorni. Naprotiv, oni iskazuju izrazitu jezičnu prilagodljivost, težnju za učenjem i prijenosom naučenoga u vlastiti sociokulturni kontekst i tradiciju, te sasvim solidno socijalno – ili barem generacijsko – samopouzdanje. Drugim riječima, zadržavanje nekih amerikanizama poput 4U (for you) i 4ever (forever) i u inače izrazito kroatiziranim, talijaniziranim, hispaniziranim itd. porukama simbol je čuvanja generacijske i svjetonazorne veze s globalnom kulturom, a istinski, stvaralački razvoj u svojoj se matici nastavlja sredstvima materinskoga jezika i unutar autohtone kulture, bilo regionalne, bilo nacionalne.

U hrvatskim je porukama rano uočena pojava nazvana obnovom aorista, katkad i imperfekta. Tako aoristom krenuh štokavci i kajkavci štede, uključivši razmak, četiri slovna mjesta ili udarca (krenuo/ krenul sam), a žene – i Dalmatinci – čak pet (krenula sam; krenija san), dakle gotovo 50 posto. I sami korisnici to zovu aoristom, no veliko je pitanje koliko je posrijedi stvarno poznavanje tog vremena i njegovih tvorbenih pravila, a koliko samo opća ideja o tome da je posrijedi izražavanje prošle radnje. Aorista, imperfekta pogotovo, odavna nema u živom govoru, kao ni u medijima i žanrovima popularne kulture. U školi se mehanički nauče definicije i nastavci, što ih sutradan nakon mature zaborave manje-više svi osim onih koji se upišu na kroatistiku i učiteljske fakultete (a i njima su bezaoristni stihovi Hladnoga piva, TBF-a, Parnoga valjka i Gibonnija bitno draži i tematsko-motivski bliži od štokavske usmene junačke epike).

Oblici kao vozih (vozio/la sam) stoga traže drugo tumačenje, jer niti su pravilan aorist, budući da voziti nije svršeni glagol, niti imperfekt, budući da tada treba biti vozijah. Umjesto paušalna zgražanja, umjesnije je nastojati vidjeti što se tu zaista zbiva. A zbiva se to da govornici imaju dobru jezičnu intuiciju koja, posve u skladu s općom naravi i sustavom jezika, svaku jednočlanu glagolsku tvorbu sa završnim -h u prvom licu shvaća kao prošlo vrijeme, što, tako gledano, potvrđuju i aorist i imperfekt. Ujedno, komunikacijsko im iskustvo pokazuje da takve tvorbe ne izazivaju značenjske nesporazume niti unutargeneracijsku stigmu, jedinu koja je njima važna (kao što je svojedobno bila i njihovim zaboravnim roditeljima).

Točnije je zato reći da je u esemeskom hrvatskom nastalo novo, opće prošlo vrijeme, za što bi zgodan naziv bio aorfekt. Ono se iz toga konteksta ne prelijeva u druge varijetete, dakle ne “kvari” jezik, niti kvari one koji zaista znaju tvorbena i upotrebna pravila aorista i imperfekta. Esemeska je gramatika, kao i esemeski pravopis, naprosto autonomna kategorija ili vid jezičnoga ostvaraja.

To je samo jedan od načina na koje SMS aktivira jezičnu svijest i potiče jezičnu kreaciju, ali i uspostavlja nove tipove odnosa jezika i identiteta. Dva su mi takva slučaja svojedobno prikazali studenti, izvorni sudionici tih procesa, s napomenom, dakako, da u te prakse nikad nisu uključeni svi pripadnici neke govorno-teritorijalne zajednice, nego veće ili manje grupe povezane dobno, interesno, svjetonazorno, srodstveno ili na koji drugi način, privremeno ili trajnije.

U porukama je općenito najčešći oblik pozdravljanja akronim lp (lijep pozdrav) ili skraćenica poz, zaigranije i intimnije pozz, no u jednom su trenutku, 2007. ili 2008, Zadrani na studiju u Zagrebu i u međusobnoj i u komunikaciji s prijateljima u rodnom gradu počeli koristiti poZDrav. Među prvima se ta identitetska registracija brzo širila, dok drugi uglavnom nisu reagirali. Sve savršeno logično i prirodno: u Zadru su svi Zadrani i identitet se podrazumijeva, dok se u Zagrebu, usred tolikih drugih i drugačijih, on osvješćuje i ritualizira. Spomenuti oblik prenosi se i na nove generacije koje dolaze u Zagreb, ali i uglavnom napušta po povratku kući, kad opet ekonomičnost izbija u prvi plan. Čast brzini, ali i u lokalnom identitetu očito ima nešto zbog čega se u sociokulturno fluidnoj i identitetski izrazito kompleksnoj sredini kakva je Zagreb vrijedi potruditi, pa umjesto dva, tri ukucati čak sedam znakova plus dva udarca za aktivaciju i deaktivaciju velikih slova.

Koprivnica je pak povijesno kajkavski grad, što se u razgovornom jeziku mladih dobro čuva, uz prirodnu hibridizaciju s globalnim anglizmima, zagrebačkim kolokvijalizmima (kužiš, frend/ica), pokojim mediteranizmom pokupljenim od studenata iz Dalmacije, na ljetovanju ili iz glazbe (ajme, gušt), te standardnim jezikom. Iz njega je preuzet glagol spavati umjesto spati, jer se prezentski oblici spim, spiš, spiju itd, živi u okolnim kajkavskim selima, u gradu doživljavaju kao znak neobrazovanosti i arhaične ruralne tradicije. No, kako su osjetno kraći od standardnih spavam, spavaš, spavaju koriste se u SMS-ovima iako ih ti isti govornici i dalje ne bi ni za živu glavu upotrijebili u stvarnom govoru.

I upotreba brojevno-slovne kombinacije u SMS-u nije kaos, nego sofisticiran samonikao sustav čvrstih pravila. Kad se brojkama daje slovna vrijednost, samo se dijelom radi o kopiranju angloameričkih rješenja. Dio jest preuzet, ali u cjelini je riječ o širem kulturnom utjecaju, o učenju tijekom kojega se od druge kulture doznaje što se sve može činiti s jedinicama vlastitoga jezika da bi mu se proširila funkcionalnost, a čime se jezična kultura primateljica nije koristila dok joj kultura davateljica nije takvu mogućnost otkrila. Ne, dakle, ropsko oponašanje, nego stvaralačka prilagodba, k tome fino regionalno diferencirana.

Dalmatinski ikavski govornici brojku 3 koriste za pisanje glagola tribat (trebati) i njegovih izvedenica (sad 3ba poć doma; sta bi ja sad 3bala rec; sad nije po3ba), što je neikavcima uskraćeno, pa se može govoriti o dvije trice: općejezičnoj i dijalektalnoj. Petica je nadregionalna (5ar, 5ra, 5ak), čak općeslavenska (o5 kao hrvatsko opet, a rusko opjat, no s češkim treba biti oprezan, jer njihovo z5 dolazi od zpět, leđa), kakva je i dvica (Je2 cekam ljeto; gadna po2la). Šestica se katkad javljala u samo jednom kontekstu, u obliku ne6to kad se piše bez dijakritičkih znakova, pa je funkcionirala kao grafički sinonim za š, uputa da napisano treba razumjeti kao neodređenu zamjenicu nešto, a ne kao nesto, kolokvijalno skraćeni glagolski pridjev radni muškog roda nestao.

I eto još jedan dokaz primjerene reakcije na konkretne komunikacijske potrebe govornika raznih gradskih i regionalnih idioma: u unutrašnjosti je inovacija korisna, a u Dalmaciji nepotrebna, jer regionalni oblik (on je) nesta ne može stvoriti zabunu.

No, barem što se tiče Zagreba, šestica se počela širiti kad su u Šestinama skužili da su 6ine veća fora, iako kasne za Utrinama, gdje je poodavna u SMS-u, internetskim forumima i blogovima, sad i u grafitima, gotovo sramota pisati ikako drugačije osim U3ne. Grafiti pokazuju da SMS-inovacije mogu izići iz svojega izvornoga konteksta, ali i to da i tada ostaju u srodnim, supkulturnim i neformalnim žanrovima. U tu kategoriju ulaze i transparenti koje su mladi Tribunjci nosili 28. kolovoza 2012. na Jadranskim susretima u Kaštel Lukšiću i HTV-ova ih kamera više puta zumirala: SVI ZA 3BUNJ! i NAPRID 3BUNJ!

No, jezik je uvijek višeznačan, slojevit i kontekstualan, pa valja stalno biti na oprezu. Naoko istovrsni primjeri kao 3benti i 3bise ne znače tribenti i tribise, jer se tada trica ne čita kao brojka, nego na temelju vizualne sličnosti kao zamjena za E, dakle kao ebenti i ebise. Ti se oblici, dakle, pojavljuju u funkciji eufemizma za onaj vrlo čest glagol koji sad ne treba u cijelosti ispisati, jer ga se, izvan svake razumne sumnje, štovano čitateljstvo već sjetilo. Stoga esemesicu, kao i svako pismo, valja učiti da bi se znalo kad 3bate znači dalmatinsko tribate, a kad ovo netom spomenuto drugo koje je, jasno, nadregionalno i sveregionalno.

Tako je očito da esemesica zahtijeva aktivnu svijest (i) o grafičkoj supstanciji jezika, odnosno sve razvijeniju ne samo jezičnu, nego i grafijsku intuiciju. Ako se i ustraje u tezi da je govor primaran, ne poništava se činjenica da je razvoj pisma ključan u izgrađivanju jezične svijesti i usmjeravanju jezičnih intuicija. Pismenost stvara i jača svijest o strukturi jezika, jer vizualizirani jezik omogućuje slojevitije i dublje poimanje njegove strukture i organizacije. Pismo, ukratko, ima nemalu samostalnu snagu.

Zahvaljujući SMS-u, u kratku se vremenu razvila zapravo dvopismenost, bigrafizam, kad supostoje tradicionalna i esemeska latinica, a u jezicima koji se služe nelatiničnim pismima i tropismenost: autohtono pismo, službena latinična transkripcija u svrhu komunikacije s vanjskim svijetom i spontano standardizirana esemesica koja u raznim opsezima i odnosima spaja elemente autohtone grafije, međunarodne angloameričke latinice i brojke.

Kad su, primjerice, mladi Kinezi zaljubljeni, samo napišu 521, što izgovoreno na standardnom mandarinskom zvuči gotovo kao rečenica Volim te!, a kad su bijesni, utipkaju 748, što je u izgovoru vrlo blisko mandarinskom slengizmu u značenju Crkni! Njihovi su ruski vršnjaci razvili sustav od tri komponente: ćirilična slova koja su i oblikom i izgovorom jednaka latiničnima (K, A, O) ostaju nepromijenjena, onima jednaka oblika ali drugačijeg čitanja (C, B, H) dodaju se zvjezdice i drugi grafizmi kao izgovorni signal, a ona bez ikakva ekvivalenta u globalnoj latinici zamjenjuju se vizualno najsličnijim brojkama – 4 za Ч (Č) i 9 za Я (ja). U arapskom se svijetu grleni glas za koji nema znaka u latinici u službenoj transkripciji označuje apostrofom (inša’llah), a u esemesici dvicom (insha2llah).

SMS je iz lingvističke perspektive donio revoluciju ne toliko u jezičnim izvedbama ili praksama, koliko u samom spoznajnom pristupu jeziku, što teško da se može paušalno o(t)pisati kao nedoučenost i nepismenost, niti opću vrijednost tih inovacija umanjuje to što ih njihovi zaigrani tvorci i korisnici uglavnom nisu svjesni. Osviještena analiza ionako je posao odraslih, tako da i od njih bude neke koristi.

Uhljeb ili o tome kako je dobro činiti jezične greške

Ima jedna riječ koja se barem petnaestak godina širi među hrvatskim govornicima, u medijskom i uopće javnom prostoru, toliko da su je mnogi raznih godina proglašavali riječju godine. To je, lako je pogoditi – uhljeb, što ćemo ovdje promotriti iz dosad nespomenuta kuta.

S pojmom izvornoga govornika u načelu se susrećemo u kontekstu učenja stranoga jezika, kad nastavu ili (raz)govorne vježbe vodi rođeni Englez, Francuz, Nijemac, jer to je jamstvo da ćemo učiti ne samo formalno dobar, nego i živ, dinamičan, a ne krut, knjiški jezik. Taj pojam stoga u prosječnoj svijesti označava isključivo stranca, jer je naša dominantna jezična poduka i kultura zaboravila domaćim ljudima reći da su i oni izvorni govornici. U gorim slučajevima čak im je sugerirala da postoje samo dva vjerodostojna govornika hrvatskoga, Jezični Savjetnik i Razlikovni Rječnik, dok su svi ostali stranci u vlastitoj kući koji se trude približiti tom idealu. Biti izvorni govornik i imati svijest o tome znači, naime, biti moćan, slobodan i kreativan najprije u jeziku, onda i s odrazom na sve drugo, a vrijedi i obratno – tko je slobodan u izvanjezičnom, takav postaje i u jezičnom.

Izvorni govornik vlada automatizmima koji mu omogućuju neograničenu proizvodnju jedinica koje se u sustav njegova jezika gdjekad glatko uklope, a gdjekad ga ponešto, u početku neprimjetno promijene. Intuitivno poznavanje gramatike materinskoga jezika možda je i najsloženija (i najzagonetnija) čovjekova umna sposobnost. Izvorni govornik, ugrubo, ne može pogriješiti u upotrebi svojega jezika kao strukture, a i kad se čini da je pogriješio, to se u širem okviru otkrije posve logičnim i ispravnim. Drugim riječima, on griješi samo kad mu treba i koliko mu treba, što nije nevažno umijeće.

Primjeri koji se ovdje donose pronađeni su u klasičnim medijima, internetskim pretraživanjem, te – jer života ima i mimo interneta – u javnom prostoru: u redu za kruh čuo sam za jednu odurnu uhljebusinu, znam koju i gdje, a u tramvaju prezriv komentar na račun osobe koja nije niti uhljeb nego, kajaznam, uhljepčić, uhljebek, uhljepček, ono, bogec uhljebečki skroz-naskroz... Ljutita govornica lako je nizala sustavski besprijekorne tvorbe koje je njena prijateljica jednako lako razumijevala iako je zacijelo većinu čula prvi put, kao i ja. I u tom i u ostalim slučajevima značenje je nove riječi od početka svima bilo jasno, jer riječi nikad ne žive same za sebe, nego uvijek u nekom kontekstu, u kojemu ih besprijekorno razumijemo i kad ih prvi put čujemo. Američki jezikoslovac Ray Jackendoff postavio je sebi pitanje gdje je engleski odnosno, načelno, svaki jezik, pa odgovorio: Ako igdje jest, onda je u glavama svojih govornika.

No, da se vratim na početak, na problem koji zapravo to nije. Kad se u jednom trenutku u društvu počelo intenzivno govoriti o fenomenu uhljebljivanja i njegovim akterima, hrvatski jezični sustav zahtijevao bi da se od glagola uhljebiti naziv za uhljebljenu osobu izvede tvorbenim modelom kojim se na glagolski pridjev trpni dodaje nastavak –ik pa tako od kažnjen imamo kažnjenik i od iseljen – iseljenik, sa ženskim oblicima na –ica. U skladu s tim modelom zaista su nastale imenice uhljebljenik i uhljebljenica, također uhljebljivač i uhljebitelj za aktera koji vrši radnju uhljebljenja, što nas zasad manje zanima. Prvospomenuti “pravilni” oblici cijelo vrijeme postoje u komunikaciji, ali su izrazito manje zastupljeni od “nepravilnog” uhljeba.

Nije da hrvatski ne poznaje imenične izvedenice sa završnim –eb. Možda ih nema mnogo, ali postoje, recimo, pogreb od zaboravljenoga glagola pogrepsti te odjeb i zajeb od jednoga još vrlo živa i općepoznata glagola, samo što te imenice ne znače osobu nego stanje ili radnju. Drugim riječima, upotrijebiti uhljeb otprilike je kao upotrijebiti osuđ umjesto osuđenik i zaljub umjesto zaljubljenik. Preciznije kazano, tako je to bilo dosad, a za dalje – vidjet će se. Jer, u neformalnijim registrima, onda i u medijima, postoji i strukturno jednako građena imenica celeb/ seleb kao kraći, time i ekonomičniji oblik posuđenice celebrity/ selebriti, i ona znači baš osobu. Ti oblici, neovisno o razlici u značenju i porijeklu, zacijelo se nekako susreću u intuiciji govornika na temelju svoje strukturno-zvukovne sličnosti, pa pomažu navikavanju na taj zvuk i strukturu, a onda i potiču proizvodnju novih takvih oblika kao što je uhljeb.

Osim što je zvučan, dvosložni je oblik i ekonomičan i ta mu značajka, osobito kod mlađih govornika, naviklih na razna slengovska kraćenja, daje veliku prednost u odnosu na formalnu pravilnost četverosložnice uhljebljenik. Govornici, naime, ne misle danonoćno na formalna pravila nego se s većom ili manjom spontanošću izražavaju na načine koji im padnu na pamet i koje, uoče li da ih je sugovornik razumio onako kako su namjeravali, otad drže pravilnima i komunikacijski upotrebljivima. Kraći oblik lakše potiče stvaranje složenica i izvedenica, koje onda i same, u spirali koja se ubrzava, nadahnjuju dodatne oblike s dodatnim konotacijama i izvanjezičnim poveznicama.

Jedan nacionalni portal tako ima brojčanik o iseljavanju nazvan BIJEG IZ UHLJEBISTANA, jedan šibenski portal govori o Lijepoj našoj Uhljebini, jedan autor predlaže da se zemlja i službeno preimenuje u Uhljebland, dubrovački portal ima rubriku ARS UHLJEBICA, a satirični mrežni medij egidu Znanost i uhljebnost... Novi oblik, njegovo širenje i nesumnjiv komunikacijski i sociokulturni uspjeh potiču primjenu jednaka postupka i kod drugih tvorbi. Autor komentara u Novom listu, pod naslovom Uhljebi su male bebe za usise, osuđuje prvospomenute ali financijski teret koji znače za državu drži relativno malim u odnosu na “pustošenje državne blagajne” od strane onih “majstora koji su farbali tunele po više puta” i slično, dakle usisavali proračunske milijune. Formalno pravilno, takve bi, jer su osobe, trebalo nazvati usisavatelji/ usisavaoci, ali eto, autoru je zgodno sjelo usisi, što u paru s uhljebima, koji su očito bili model, tvori solidan, asocijativan temelj za buduće analogijske tvorbe.

U medijima se i raznim mrežnim žanrovima može naći i množina uhljebenci, što podrazumijeva jedninu uhljebenac, pa oblik uhljebuša za ženu, bilo da je sama uhljebljena, bilo da je uhljebova supruga, u smislu i konotaciji usporedivima s izrazom oficiruša. Nađe se i imenica uhljebljivost u značenju sposobnosti neke stranke, državnog tijela ili javne djelatnosti da uhljebi ovoliko ili onoliko osoba, i to što neprimjetnije za javnost. Samo uhljebljivanje, kad se želi istaknuti sveobuhvatnost i ekspanzivnost procesa, naziva se uhljebizacijom, uzrok i rezultat čega je uhljebizam kao stanje svijesti, djelatni svjetonazor, gotovo ideologija. Mjesta gdje se vrši uhljebljivanje, razne ustanove i tvrtke, najčešće se zovu uhljebilišta, besprijekorno napravljeno po modelu mrestilišta, uzgajališta ili igrališta, dok je jednom zgodom Ustavni sud određen kao uhljebionica, opet dobro po tvorbenom modelu radionice.

Kao i gotovo uvijek kad se pojavi nešto jezično novo, medijski autori i tzv. obični govornici postavljaju pitanje o pravilnosti, nastojeći sami na njega i odgovoriti ili se obraćajući raznim formalnim autoritetima za savjet. Tako je bilo i kad su se pojavili uhljebljivanje, uhljeb i sve ostalo, no izvor nedoumica mnogo govori o našem odnosu prema vlastitom jeziku i načinu na koji nas uče da ga doživljavamo.

Ta su se pitanja i savjeti, naime, redovito odnosili na imenicu hljeb kao potencijalno srpsku, pa se u takvim zgodama objašnjavalo da to nije tako, da je to (i) hrvatska riječ, s krunskim dokazom u Mažuranićevu stihu Hljeba, hljeba, gospodaru. Očito, ima ih kojima je za uvid u aktualne procese u jeziku relevantnije što stoji u pjesničkom djelu otprije 170 godina, negoli što se zbiva u živoj jezičnoj zbilji oko nas. Dirljivo je kako se u više od petnaest godina nitko od inače brojnih i budnih čuvara jezika nije dosjetio postaviti pitanje o pravilnosti ili primjerenosti same tvorbe uhljeb iako takva tvorba imenice za osobu dotad nije postojala, te se, teorijski, morala uočiti kao neobična, pogotovo u zajednici koja se odgaja da jezične novume dočekuje s oprezom i sumnjom.

Svaka jezična promjena počinje kao greška, kao odstupanje ili odmak od nečega što se drži normom, pravilom. Takvi odmaci u startu su jednaki, a razlika nastaje kad se neki – kao uhljeb – počnu širiti, čak služiti kao model za druge takve tvorbe, kad greška napravi karijeru. Tko razumije bit i smisao svojeg jezika može samo veselo iščekivati tko je sljedeći na redu.

Cijelu pak dinamičnu, slojevitu i interaktivnu leksičku i značenjsku mrežu, koja je ovdje prikazana samo manjim dijelom, stvorili su izvorni govornici u zapravo vrlo kratkom vremenu: nekoć je negdje netko u trenutku spontanosti napravio formalnu tvorbenu grešku koju ne samo što nitko živ nije primijetio, nego su je masovno počeli preuzimati i širiti. Ona se pak izdašno odužila tako što je svojom kratkoćom i zvučnošću potakla mrežu izvedenica kakvu u takvu opsegu i nijansiranosti teško da bi potakao pravilno tvoreni uhljebljenik. U tom procesu, koji se još ne usporava, zorno se pokazuje koliko je relativan rigidno, formalistično shvaćen pojam tzv. kvarenja jezika i koliko je pojam pravilnosti, koji u sebi nije sporan, prije svega dinamična, fluidna i kontekstualno uvjetovana kategorija.

Sve u svemu, imenica uhljeb jedna je od korisnijih i ljepših grešaka u novijoj povijesti hrvatskoga jezika i služi na čast njegovim govornicima. Tako griješe samo istinski majstori.

(Jutarnji list / Magazin, 3. veljače 2018)

Fast forward – rewind, ili o metaforama brzine

Nekidan je jedan kolega na ovim stranicama napisao kako se u nekoj situaciji našao u nebranu grožđu, pa se javno naljutio na sebe što se tako izrazio: Kvragu i ove seljačko-agrikulturne metafore, ali što se može kad novo vrijeme još nije izrodilo i nametnulo svoje.

Kad jezik, zapravo njegovi govornici jednom ostvare i učvrste neku usporedbu ili figuru nemoguće je imalo pouzdano predvidjeti kad će od nje odustati i posegnuti za nekom drugom. Neki odnos jezične slike i stvarnosti na temelju koje je ona stvorena uvijek postoji, no niti je postojan niti se logika jednoga slučaja dade samo tako primijeniti na drugi. I nije zapravo riječ o tome jesu li neko zanimanje ili iskustvo nestali, nego na pameti valja imati nešto drugo: svijet koji je oblikovao onakvu sliku nije posve nestao, ali nije više jedini.

Nas ne zbunjuje što se svjetovi mijenjaju, nego što u našem vremenu raznoliki svjetovi postoje jedan uz drugi, što su nastali novi, a stari nisu nestali, i što, izvedeno iz toga, u našem jezičnom svijetu zajedno žive i njihovi jezični odrazi i raznovrsna se iskustva miješaju u neočekivanim kombinacijama. Svaki dan u istom okruženju može se čuti govor nekoliko generacija, svaki s drugačijim izvorom slikovnosti, usporedbi i značenja, i s jednako istaknutim pravom na javnu prisutnost.

Ukratko, sve promjene stale su u samo jedan ljudski vijek. Ne tako davno, prije šezdesetak godina, nenadmašni analitičar hrvatskoga javnog života i njegovih likova prve polovice 20. stoljeća Josip Horvat uočio je kako je u novinskom žargonu, “tom banalnom ali prilično točnom registratoru prolaznosti pojmova”, do početka prvoga svjetskog rata fraza događaji se razvijaju kaleidoskopskom brzinom bila neizbježna u opisu nečega izuzetno brza. No, već s krajem dvadesetih istisnula ju je fraza nikla iz ljudske fascinacije jednim novim medijem, pa se odonda sve do danas događaji razvijaju filmskom brzinom. Ono što je u Horvatovu zapažanju zanimljivo nije zanovijetanje zbog promjene koja mu narušava navike, nego podatak da su se dvije slike smijenile u trenu, da je novi sloj učas prekrio i potisnuo stari, i da praktički nije bilo prijelaznog razdoblja u kojemu bi se koristile obje.

Film je do danas ostao žanr i tehnika koja nas opskrbljuje vjerojatno najvećim brojem slika i figura iako u međuvremenu nije manjkalo inovacija koje su mu mogle preoteti takav status. Kao da se prvobitna fascinacija pokretnom slikom više nikad nije uspjela ponoviti tolikim intenzitetom, k tome spojiti dvije tako moćne i oprečne emocije kao što su udivljenje i strah. Poslije pojave filma sve ostalo čini se samo banalnom tehničkom razradom, nikako dubinskom revolucijom u doživljaju svijeta.

Još doprije koju godinu svako malo su se u novinama nalazile fraze kako čovjek kad se nađe u nevolji, dakle u nebranu grožđu, često poželi staviti život na fast forward, ili, muči li ga kakav promašaj, na rewind. Otprilike pri kraju te faze, recimo oko 2005, čitalo se i čulo kako nekome fali disketa u glavi (što se brzo širilo valjda i zbog toga jer je podsvijest novu disketu po zvuku povezivala sa starom daskom u glavi) ili da je postao dosadan i nesuvisao, pa mu treba ubaciti novu disketu. Nije da se danas to posve izgubilo, ali kad god naiđe kakav rewind i fast forward, nepogrešivo se ispostavi da je autor rođen najkasnije sredinom šezdesetih i stoga trajno obilježen kasetofonom, walkmanom i video-uređajem, s daljincem na kome su komande za premotavanje vrpce. Najčešće je u pitanju baš filmofil, jer audiofili su se prilično bezbolno odvikli od kaseta.

Da je upitati maturante razumiju li što hoće reći staviti nekoga na rewind ili živjeti na fast forwardu, odgovor se vjerojatno ne bi razlikovao od onoga da ih se pita za značenje nebrana grožđa, tjeranja maka na konac i trinaestog praseta. Daljinci za njihove CD i DVD-playere, naime, više nemaju one dvije komande, nego samo SKIP za oba smjera, i za pogled u budućnost i za pogled u prošlost.

Još u Horvatovo vrijeme sve su generacije posezale za slikama iz manje-više jedinstvenoga fonda neovisno o tome što su i tada, u doba sve brže urbanizacije i industrijalizacije, već imali dosta raznorodnih i teško spojivih iskustava. Danas, međutim, postoje barem tri sloja: onaj stari, kojemu pripadaju slike iz agrarnoga društva i koji nas nervira jer je nekako ostao ni na nebu ni na zemlji i ne znamo što ćemo s njim, pa srednji, koji nas izrazima da smo dosadni kao pokvarena ploča podsjeća na drugu polovicu 20. st, kada smo se upoznavali s novim medijima i tehnologijama, i najnoviji, proizišao iz informatičke i digitalne audio-vizualne tehnologije.

Ona nas danomice zasipa figurama iz svojega svijeta, toliko brzo da budi strah, sve dok ne shvatimo da još uvijek, makoliko sveprisutna bila, nije uspjela svoje napredovanje iskazati nekom vlastitom, novom logikom. Iako navodno nezamislivo brzi, kompjutori se ipak i dalje razvijaju dobro znanom, već 115 godina starom filmskom brzinom. I dok su prava kina sve rjeđa, naš duh još uporno sjedi u nekoj polumračnoj dvorani, zanesen prizorima na platnu.

Mobitel kao sredstvo povezivanja

Među vijestima iz Libije u vrijeme kad je Gadafijeva vojska, činilo se, nezadrživo pokoravala ustanički istok bila je i ona da režim sustavno šalje SMS-ove građanima u kojima im prijeti i najavljuje odmazdu. Amnesty International objavio je da je i u Bahreinu vlast zaključila da se, osim metaka i pendreka, protiv prosvjednika može upotrijebiti i SMS. Najprije su 10. ožujka tri istaknuta aktivista dobila poruku da će biti ubijeni nastave li demonstrirati, a potom je na mobitele građana stigao poziv na ubojstvo one trojice. Da ne bi bilo zabune, uz puna imena stajala je kućna adresa, privatni telefonski broj, mjesto gdje su zaposleni, broj osobne iskaznice i fotografija.

Dosad su se diktatori protiv nepoćudne upotrebe tehnologije borili tako da su je ukidali: gasili mobilne mreže, isključivali telefone i blokirali internet, no ovi događaji pokazuju da su je i sami počeli primjenjivati.

I zato su prekretnički, jer je s njima i mobitel izgubio nevinost i ušao u društvo svih ostalih čovjekovih izuma, tj. postao običan predmet koji se može upotrijebiti i ovako i onako, na zlo i na dobro, već kako se kome učini korisnim, kao dinamit ili nož. A stvarno je dugo uživao glas uređaja koji se ne da, barem ne sustavno zloupotrijebiti onako kako se vrlo brzo dogodilo internetu i e-mailu s pedofilima, peračima novca i kradljivcima identiteta. On je jamčio slobodu, katkad, kao i fiksni, propuštao gnjavatore, ali i – za razliku od fiksnoga – omogućavao zaštitu: isključiš ga i nema te.

Vidi se to i u promjeni formulacije kojom novine objašnjavaju zašto ne donose nečije mišljenje o nečemu. Nekoć bismo pročitali kako “do zaključenja lista nismo uspjeli dobiti NN-ovu izjavu”, pa intuitivno znali kako je to moralo izgledati: zoveš kući, žena kaže da još nije došao, zoveš u ured, tajnica kaže da je izišao, zoveš u birtiju, konobar kaže nije svraćao, očajan zoveš i ljubavnicu, a ona, naravno, nikad čula za gospodina, pogrešan broj, doviđenja, i eto učas cijele jedne društvene freske ili dramaturgije i svakovrsnih socijalnih kontakata. A sad tek formulacija da mu je “mobitel cijeli dan bio isključen”. Nema mobitela, nema ni živa čovjeka; samo anonimni snimljeni glas, jednak za sve.

Fascinacija mobitelom kao sredstvom masovnog povezivanja u svrhu – podrazumijevalo se – nekakva poštenog cilja ili javne dobrobiti počela je na Filipinima 16. siječnja 2001. U parlamentu se provodio opoziv korumpiranoga predsjednika Josepha Estrade, što je prenosila nacionalna RTV-mreža. No, u jednom času 11 senatora poslušnika odbije uzeti u obzir ključne dokaze i objavi obustavu istrage, a ljudi ostanu zapanjeni, bijesni i – nepomični. Ni minutu potom na mobitele im stigne poruka: Krenite na EDSA-u! tj. glavnu aveniju u Manili. Tisuće su poslušale i proslijedile poruku i idućih pet dana milijun ljudi zahtijevalo je Estradin odstup (razaslano je, navodno, sedam milijuna esemesova). Vojska je sve shvatila, prišapnula par pravih riječi u prave uši i Vrhovni je sud objavio da je Estrada “konstruktivno napustio dužnost”.

Iako je istraga bila javna, TV i radio zapravo su držali ljude kod kuće ili na radnom mjestu, a onda ih je u kritičnom trenutku novi komunikacijski medij podigao sa stolica i potjerao na ulicu. Kako se to kaže, nadrasli su pasivan status gledatelja ili slušatelja i postali aktivan dio mnoštva koje se formiralo oko zajedničke težnje.

U međuvremenu je od toga događaja sazdana cijela teorija da mobiteli imaju ugrađen demokratski potencijal, da su medij građanskoga samooslobađanja i izgradnje društvene solidarnosti, čak “pješaštvo svake buduće revolucije” i “sve dok ti je baterija puna, u matici si zbivanja i spreman za borbu”. Jedna je stvarčica idealizirana kao pokretač promjene i pripisana joj je moć da uvede nove oblike društvenosti. Ona je, eto, omogućila da ljudi koji se svakodnevno mimoilaze na ulici i pojma nemaju što je kome u glavi nadiđu to stanje i ostvare komunikaciju na razini višoj od pukoga mnoštva ili “fizičke gustoće u prostoru”. Rođen je fetiš mobilne komunikacije, a važna babica bio je i sam Estrada kad je za svoj pad optužio “SMS-generaciju”.

Taj što djetinji, što snobovski zanos prepoznavao se u tekstovima o svakojakim prosvjedima, uključivši i aktualne domaće, i svuda se sugeriralo da se ljudi, da im nije mobitela, ne bi umjeli ni okupiti, ni shvatiti što im je činiti, pa ni misliti.

A onda su diktatori pokazali da je mobitel i sredstvo državnoga terora, da se njime može proizvesti i masovni strah, čak cijelom narodu ponuditi ugovor o plaćenom ubojstvu. Ukratko, da je posrijedi predmet koji sam po sebi ništa ne jamči i da je ipak čovjek, ako nije ovca, taj koji definira tehnologiju, a ne obratno.

I baš sam htio zvati Estradu i oprati mu uši. Da je bio tehnološki, zapravo psihološki osvješteniji, trebao je uzvratiti svojim SMS-ovima: uputiti prosvjednike u razne smjerove da se opet pretvore u prolaznike, hitno ih poslati kući, jer nailazi strašni uragan (u potpisu: Državni hidrometeorološki zavod), ili najdjelotvornije: Svi u shopping-centar XY! Poklon-bon za prvih milijun kupaca! Lako je moguće da bi još bio na vlasti.

Nažalost, mobitel mu je cijeli dan bio isključen.

Sinkronizacija ili Hrvati u jezičnoj ekspanziji

Bilo nekoć vrijeme kad su se Hrvati odavali maštanjima o tome kako će im zemlja izgledati pošto (ako) jednom postane samostalna. Tako su se nizale predodžbe ekonomskog napretka, kulturnog razvoja, demokracije i tko zna čega još ne, i u odnosu na sve to podrazumijevao se nekakav aktivan odnos, neko djelovanje. Formula je glasila: nešto je problem zato što postoji jedan državni okvir i jedna ideologija koji to sprečavaju i usporavaju, a kad njih ne bude, nešto će se raditi, poduzimati, smišljati, i bit će nekakva rezultata.

Samo se u jednoj stvari nije podrazumijevala aktivnost, nego samo prestanak ometanja. Formula je glasila: dovoljno je da prestane ometanje, pa sve samo od sebe, po samoj naravi stvari i bez ikakva truda, sjeda na svoje mjesto. Riječ je, naravno, o jeziku. Dok će se za sve ostalo na neki način trebati truditi, u vezi s njim ideal je čista nirvana: nek je njega našega dokle su naše granice, nek se nitko izvana u nj ne miješa i svi sretni i zadovoljni. Točka! Uzalud je i nakon 1990. tražiti neku izjavu ili priopćenje gdje se o toj temi zauzima ikakav stav osim obrambenoga: Ne dirajte nas, ne diramo vas!

I onda odnedavna do Hrvata počnu stizati čudne vijesti: u Srbiji se neki građani, pa i institucije, ljute da se šire neki kroatizmi, a bosanskosrpski političari najavljuju i sankcije za njihovu upotrebu. Hrvati pak načisto zbunjeni: nigdje nikakva plana, nijedna državna institucija dokazivo nema ništa s tim, Matica i HAZU nisu ni prstom makli, nema radio-postaja tipa Free Europe s odašiljačima usmjerenima na susjedne zemlje, čak su i tajne službe nevine kao novorođenče. Eno tek dvije privatne distribucijske kuće koje svojim novcem otkupljuju animirane filmove, sinkroniziraju ih na hrvatski i izvoze, a eno i nekih Srba, pa Bošnjaka i Crnogoraca, čak i Hrvata, koji to švercaju, prže i jeftino prodaju. I djece koja to s užitkom gledaju. I njihovih roditelja koji u novinama i na forumima raspravljaju o dojučer nezamislivom – hrvatskom jezičnom ekspanzionizmu.

Jedna Srpkinja tako mrtva-hladna kaže da ona i njena djeca, iako imaju i vlastite sinkronizacije, “naprosto obožavaju” baš hrvatske. Druga je posve sluđena. Nije htjela kćer opterećivati hrvatsko-srpskim pitanjem i bilo joj je svejedno koju sinkronizaciju mala gleda sve dok joj nekoordinirani kolege s posla za rođendan nisu darovali isti crtić u dvije verzije – hrvatskoj i srpskoj. Sad curica gleda malo jednu, malo drugu, mijenja ih u pol filma, katkad istu repliku presiječe popola i pita nemoguća pitanja o žlici, lipnju i koječem još.

Crnogorci su uglavnom hladnokrvni. Onako mali, nekako sa strane, svjesni da se teško mogu nadati vlastitima, razvili su neke kriterije po kojima za neki film preporučuju gledanje u hrvatskoj, a za neki drugi u srpskoj sinkronizaciji. No, u BiH se zakompliciralo.

Hrvati se ne miješaju, a jasno je i zašto. Njima je hrvatski, pa i kad je posrijedi koji sleng ili regionalni govor, ne samo sredstvo (samo)identifikacije, nego i način učenja onoga što drže (i) svojim, i situacija im ne smeta. Štoviše, ako se neki žešći Srbin ili Bošnjak usprotivi hrvatskim sinkronizacijama kao takvima, redovito ga neki drugi podsjeti da je hrvatski jedan od tri službena jezika u BiH i da one stoga u BiH nisu strano tijelo.

Bošnjacima je, čini se, glavno da na DVD-u imaju opciju bosanski kao potvrdu da im jezik postoji, a sve ostalo svodi se na prepričavanje anegdota. Tako jedan mali Haso trčkara po stanu i klikće tetan bodid, dakle Sretan Božić!, što, kako je tata odnosno bábo ispravno shvatio, nije nikakvo prevjeravanje, nego je to djetetu jednostavno “sinonim za stanje kad je pravo radostan”, ali zato nervira baku. Mali Zijo se za objedom zgranuo: Isusek, kaj je ovo!?, pa su se svi nasmijali, baka doduše kiselo. Jednom su gledatelju zasmetali baka, ujak i stric, jer bi radije nenu, daidžu i amidžu, samo što mu, podsjetili su ga, za ona prva tri naziva crtići i ne trebaju – nasluša ih se dovoljno od domaćih Hrvata (i Srba). Drugi je pak zadovoljan kad u hrvatskoj sinkronizaciji naiđe na glas Ede Maajke – samim tim za nj je film bosanski makoliko inače u njemu bilo hambića, spiki i ajme meni.

Ni Srbima nije jednostavno. Sinkronizacije iz Srbije baš im ne pašu jer su ekavske, što oni kao ijekavci ne osjećaju dokraja svojim. Hrvatske su, istina, ijekavske kad je u pitanju standard, ali sadrže izraze koji su im tuđi, kao i hrvatske regionalne govore, najčešće ikavske, pa su im također nekako strane. Na kraju uglavnom priznaju da su im najbliže neke novije bosanske sinkronizacije, što najčešće bude kolokvijalni sarajevski. To, kažu, najbolje razumiju, ali... Ali, na toj točci više ne znaju što bi osim što su za to što žele skovali termin ijekavski srpski, nasuprot hrvatskom, bosanskom i ekavskom srpskom.

I kako da se dobar, jezično defenzivni Hrvat sad snađe? On, uvjeravaju ga kod kuće, govori ugroženi jezik koji svi nastoje zanijekati, a taj je jezik istodobno u ekspanziji kakvu ne pamti i većina njenih “žrtava” o tom raspravlja prilično ležerno, nimalo protuhrvatski. Ta nije valjda da je Hrvat negdje promašio metu? Ili stoljeće...

Dejtanje ili sudarovo novo ruho

Neki dan u jednom listu novinar razgovara s tri žene, dvije razvedene, o aktualnim oblicima vrlo, vrlo stare pojave da muškarci i žene pokazuju interes jedni za druge i iznalaze načine da ugovore izlazak na razna mjesta, s relativno stabilnom temeljnom motivacijom, ali i krajnje raznovrsnim i teško predvidivim rezultatima. Kako to već biva u ljudskim djelatnostima, i protagonisti ove razvili su posebnu terminologiju da nekako ekonomičnije i življe označe ono što standardni jezik zove “ljubavni sastanak” ili “zajednički izlazak mladića i djevojke/ muškarca i žene”, a što je predugo i odveć tehničko, kao iz evidencijskoga kartona u poduzeću.

Kako posrijedi nije ni znanost ni tehnologija, najčešće ni uopće racionalna djelatnost, ta je terminologija podložna promjenama među generacijama, a u današnjoj brzini i unutar iste generacije ako se takvo ponašanje oduži ili, nakon zastoja zvana brak, obnovi.

I tako žene opisuju svoja iskustva i poglede, pa navode kako se najčešće poziva na dejt, što se očekuje na prvom dejtu, kako djeca reagiraju na njihove dejtove, kako se jedna načekala i nadejtala dok nije naišao onaj pravi, kakve je neugodnosti druga doživjela u svom stažu dejtanja, a doznaje se i da je jedan gospodin, ostavši udovac, ponovo počeo dejtati sa šezdeset.

Za dotičnu se djelatnost spominju još dva naziva, istina, samo po jedan put, ali na način koji mnogo govori. Jednom novinar pita ženu razgovara li s kćeri o svojim “sudarima”. Baš tako, u navodnicima, kakvih nema nijednom u tridesetak spominjanja dejta i raznih izvedenica. Takav postupak redovito pokazuje da autor neki izraz osjeća čudnim, mnogima nerazumljivim, a opet mu odnekud stalno dolazi u pamet, pa muku rješava tako da ga ipak upotrijebi, ali navodnicima signalizira čitatelju da on tu nije baš normalan, neutralan, ali eto, nije da ne postoji ili da nije postojao, recimo, u mladenačkom rječniku onog reaktiviranog udovca. Druga pak sugovornica kaže da zasad šuti pred sinovima, a da progovori, misli da bi joj bilo “ugodnije reći da ide na rendes nego na dejt iako u principu znači isto”. Posvuda su, naime, američki filmovi s nekom “napaćenom samohranom majkom” i onda Brad Pitt ili Tom Cruise, pored tolikih krasotica, poželi “baš tu izmučenu jadnicu” i zadobiva povjerenje njene djece kao uvjet za njen pristanak na izlazak. Dakle, mami je rendes, izraz još jučer pun mistike i uzbuđenja, sada tek nevin tehnički podatak, sličan odlasku u dućan u koji Brad i Tom ne zalaze, a dejt je opasno asocijativan.

Krenem onda tragom tih izraza prekapati internet, pa nađem primjere koji nude dva zgodna zaključka.

Kao prvo, širenje jednog amerikanizma i nestanak zatečenih naziva, nekih izvorno hrvatskih, nekih također uvezenih ali odavna udomaćenih, uopće ne mora značiti pošast i siromašenje jezika, kako nas plaše, nego poticaj procesima koji olakšavaju komunikaciju i aktiviraju inače neostvarene tvorbe i značenja.

Za razliku od spoja, sudara, čvenka, randevua i rendesa, dejt omogućuje razlikovanje jednokratna čina, tj. dejta, i procesa u kojem se ti činovi nižu i prerastaju u nešto ozbiljnije, tj. dejtanja. Nadalje, iz imenice dejt lako se izvodi glagol dejtati i potom prirodno sva glagolska vremena (dejtam, dejtaš, dejtamo itd) i stanja (bivati dejtan, dejtan sam itd). Postaje moguće i imenovati vršioce radnje, pa je očito na djelu razvoj jezika. Tako su muškarci dejteri, neutralno, a žene dejterice, također neutralno, ali i dejtuše, što je prezrivo, asocijativno vezano sa sponzorušama, iventušama i posvudušama. Takva oblika za muškarce nema iako i njih takvih itekako ima, izuzevši silikonuše, iz razumljivih razloga. Iz toga onda vidimo da je i modernizacija relativna: iako je na razini razrade nazivlja za jednu važnu aktivnost neosporna i puna tvorbenog potencijala, taj se potencijal i dalje može koristiti za održavanje starih, ponižavajućih stavova o ženi.

Kao drugo, na forumima i blogovima za koje se po jeziku i inače vidi da su iz Hrvatske najčešći je oblik dejtati, a javlja se i dejtirati (i dejtiranje). Na onima iz Srbije i Banjaluke dejtati je bitno rjeđe, dejtirati ne postoji, a najraširenije je dejtovati, odnosno dejtovanje, čega kod Hrvata nema. Iz dejtovati se onda izvode oblici za sva lica: dejtujem – dejtuješ – dejtuje – dejtujemo – dejtujete – dejtuju, baš kako u srpskom i treba. Tako i oni koji mrko bdiju nad razlikama mogu biti zadovoljni: kome je do njih, eto mu ih, oblikovanih posve spontano, bez ičije zapovijedi i propisa, na osnovi nečega u što mrki stražari nemaju nimalo povjerenja – intuicije izvornih govornika, jednih i drugih, i njihove prirodne uklopljenosti u komunikacijske navike i tradicije svoga društva. Pa se i iz toga može puno naučiti.

Na kraju, na www.coolinarika.com nađem kako mlada dama piše: nisan se pojavila bila na dejtu, ali on ne odustaje – kaže da me hoće i dalje dejtati ;) pa mi se to učini nekako poznatim. Mislim, mislim, i prepoznam slučaj koji je veliki Vlaho Paljetak opjevao još 1936. godine:

Jedne divne tihe majske noći,
ti si rekla da ćeš doći
na prvi randevu.
Ponoć davno već je prošla,
Marijana nije došla
na prvi randevu.
O Marijana, slatka mala Marijana,
ja ću te čekati
jer ti ćeš doć.

Pa zaključim, kao prvo, čisto lingvistički, da je posrijedi zapravo vrlo dobar prijevod na suvremeni internetski hrvatski i, drugo, malo šire, da se ni u izvanjezičnoj stvarnosti koja nadahnjuje jezične oblike ipak ništa bitno nije promijenilo.

Zadnji ili predzadnji govornici ajapskoga?

Neki tiskani mediji i portali objavili su ovih dana agencijski posredovanu vijest o dvojici staraca u Meksiku koji su zadnji govornici jezika ayapaneco (što bi, budući da se selo i narod zovu Ayapa, na hrvatskom trebalo biti ajapski, ali tko bi – da malo zagrintam – još vodio računa o tome kad je lakše mehanički prepisati engleski izvornik). Svijet je danas, kao što je oduvijek bio, pun takvih primjera nestajanja jezika, struka ih marljivo nastoji pobilježiti, a mediji svako malo donesu vijest da je negdje umro neki zadnji govornik i to uvijek bude nekako sjetno, prožeto nekom prigušenom jezom, jer kod ljudi pobudi misao neće li se jednoga dana tako ugasiti i njihov jezik.

Doduše, ako ćemo pravo, jezik istinski ne nestaje sa zadnjim, nego s predzadnjim govornikom, u trenutku kad nestaje mogućnost da se na njemu komunicira. Onaj zadnji može onda još samo razmišljati, dakle šutjeti. Meksički je slučaj zanimljiv zato što postoje dvojica, ali je nevolja u tome što međusobno ne razgovaraju. Utoliko se može reći da postoje dva samostalna, jedinstvena i načelno jednakovrijedna posljednja govornika i da će ajapski biti unikatan primjer po tome što će nestati dvaput. Štoviše, da je već nestao u času kad su dva starca prestala razgovarati, čak još ranije, kad je jednome umro brat s kojim je razgovarao ajapski, dakle – s nestankom pretpretposljednjega govornika. Samo što to tada nitko nije shvatio.

Valjda se svaki jezikoslovac posvećen istraživanju jezika s malim brojem govornika u nekom trenutku suočio s dvojbom o kojoj uoči polaska na teren nije ni razmišljao.

A situacija je uvijek ista. Dođe se u selo dojučer izolirano od svijeta, među ljude koji su tek nedavno doznali da izvan njihova svijeta postoji nekakav sustav – upravni, prometni, obrazovni, zdravstveni, pravosudni – koji je izgradila neka država. Taj sustav je s jedne strane nahrupio u njihov svijet, donoseći i drugi jezik, a s druge i dotad nepoznate izglede za obrazovanje, veće tržište, mogućnost boljeg liječenja... Mladi su za to zainteresirani, neki su već i otišli, drugi će uskoro, a stari na sve gledaju sumnjičavo.

Nakon dugih razgovora s jezikoslovcem, pošto se svi slože kako je tužno što jezik nestaje i što ga mladi ne znaju, neki se odrasli ipak osmjeli, otvori dušu i kaže otprilike ovako: “Ja svoju djecu uopće nisam učio naš jezik. S njime mogu samo ponoviti život kakav sam ja imao, a ja želim da se oni školuju, da doznaju za stvari o kojima ja nemam pojma i da žive bolje od mene. To pak mogu samo na tom-i-tom jeziku” – većem, uglavnom državnom. Ili: “Jest, tužno je što naš jezik nestaje, ali meni je važnije da mi dijete ima posao, nego da govori naš jezik!” I jezikoslovac se tada upita: “A tko sam ja da mu kažem da je u krivu? I u ime čega?”

Jedan se uvaženi francuski jezikoslovac ovako zapitao: Kad na svijetu ne bi postojao nijedan jezik osim engleskoga, što bismo znali o funkcioniranju ljudskoga duha, onakvom kakvo se ogleda u strukturama gramatike? Pitanje ostavlja jak dojam i čovjeku gotovo automatski izleti katastrofičan odgovor: Ništa! Ipak, neće biti da je tako. Kao prvo, na tako postavljeno pitanje nemoguće je dati suvisao odgovor, jer na svijetu ne postoji samo engleski i sve je neozbiljna spekulacija. Kao drugo, ne vrijedi ni spekulirati zato što na svijetu nikad neće ni postojati samo jedan jezik, ma koji bio. Ljudska težnja za razlikovnošću, znanom i po imenu identitet, jaka je i postojana barem koliko i težnja za komunikacijom, pa bi se taj “engleski” isti čas počeo razlagati na sve više odvojaka i vrlo brzo opet bismo imali golemu raznolikost u kojoj bi neki “engleski” nestajali s mitskim posljednjim govornikom, a drugi se širili.

Princip na svoj način potvrđuje i vijest iz Meksika. Dva starca uopće nisu zavađeni niti se mrze, nego jednostavno, kažu suseljani, nemaju zajedničkih tema i interesa, a i po naravi su mučaljivi, kakvi već ljudi znaju biti neovisno o jeziku. Ukratko, različiti su i takvi žele i ostati. Modernije bi se to kazalo da drže do osobnoga identiteta više nego do zajedničkoga jezika. Ima i dodatni, najzanimljiviji razlog što ne razgovaraju: svaki, naime, niz ajapskih riječi i izraza razumijeva na svoj način. A to onda znači da nema toliko malene ljudske zajednice a da u njoj ne bi nastale jezične razlike, dakle zameci potencijalnih novih jezika.

Bilo to paradoksalno ili ne, proizlazi da se vijest može čitati i optimistično, kao potvrda da jezici, doduše, nestaju, ali i neprestano nastaju i da nema razloga za strah od jezične unifikacije svijeta.

Iz toga kuta meksički su starci u dvojakoj ulozi: istodobno su i zadnji govornici jednoga staroga i prvi govornici dvaju novih jezika. To što se ti novi jezici u konkretnom slučaju neće dalje razvijati ovdje je manje važno. Bitno je nešto drugo i načelno: oni u svom zabitnom, siromašnom selu potvrđuju univerzalnost i nezaustavljivost onoga što se danomice događa (i) u svijetu toliko različitu od njihova, u postindustrijskim, visokourbaniziranim zapadnim društvima, gdje bujaju novi oblici, komunikacijski mehanizmi i jezični varijeteti, gdje se ukršta i preklapa mnoštvo jezika, žargona i slengova. I gdje smo svi slika i prilika baš dvojice starih Meksikanaca u dvije njihove simultane uloge.

Bratstvo i jedinstvo neizvornih govornika engleskoga

U povijesti je niz jezika igrao ulogu sredstva za komunikaciju među ljudima koji su se služili različitim jezicima, no engleski je prvi koji se može nazvati globalnim u smislu da njegova proširenost nadilazi regije ili kontinente i obuhvaća doista cijeli svijet i u njemu ne samo političke, poslovne i kulturne elite nego doslovce sve društvene i dobne grupe.

Ta novost zbunjuje i plaši. S jedne se strane javljaju puristi koji bi zapriječili ulazak anglizama istim metodama kao nekoć germanizama ili hungarizama, ne uviđajući da su posrijedi drugačiji, nesumjerljivi konteksti. Drugi tvrde da će engleski posve progutati ostale jezike, pa tješe sebe i druge opaskom da je njegova ekspanzija dosegla maksimum, pa će i njemu, kao nekoć francuskom, ubrzo odzvoniti. U ulozi jezika međunarodne komunikacije, jer nitko ne spori da je čovječanstvu nužan neki takav jezik, zamijenit će ga kineski, hindski ili španjolski, ovisno o tome tko se, pošto SAD prijeđe zenit, nametne kao globalna megavelesila – Kina, Indija ili neki latinskoamerički savez po modelu EU-a. Kako je takvu ekonomsku zajednicu nemoguće zamisliti bez Brazila, možda to bude i portuñol ili portunhol, dakle portunjolski, hibrid portugalskoga i španjolskoga koji se spontano i živahno razvija na tom kontinentu i već dobro služi u neformalnim, pa i nekim formalnijim prilikama. Posebno važan doprinos njegovoj elaboraciji, kažu, daju stjuardese na letovima između Rio de Janeira i Buenos Airesa.

Izvorni govornici jezika koji su prije služili za međunarodnu komunikaciju od toga su imali samo korist. Onima koji su učili njihov jezik bili su autoritet i stranac je pred njima uvijek strahovao da štogod ne pogriješi i s uvažavanjem ih molio da ga u nečem pouče. Bio je to nesumnjivo ugodan osjećaj, dodatno osnažen spoznajom da si nešto važno, vrijedno i korisno stekao samim rođenjem, prirodnim putem, dok svi ostali u to ulažu nemalo vremena, truda i novca (i svejedno te nikad neće dostići u izražajnim finesama). Amerikanac ili Britanac na međunarodnom je sastanku mogao biti jezično opušten i usredotočen na temu, a ostali su se napeto koncentrirali na gramatiku, stalno u strahu da se ne obrukaju.

Danas je sve češće obratno: na sastancima, a posebno u ležernijim ambijentima, Grk, Japanac, Brazilac, Kamerunac i Indijac živo razgovaraju na svom međunarodnom engleskom i razumiju se bez problema, a Amerikanac i Britanac (i Australac, i Kanađanin...) zbunjeni stoje i štošta ne razumiju. Da muka bude veća, to ne smiju priznati, nego mudro klimaju i paze da ne promaše trenutak kad se treba na nešto nasmijati. Sad su oni umorni od neprestane koncentracije da pohvataju što li znače sve te fraze, izrazi i gramatičke konstrukcije koje su neizvorni govornici stvorili sami, uopće ne pitajući izvorne govornike, najčešće doslovce prevodeći sa svojih jezika, ali uvjereni da je to baš tako autentično engleski. I još su ponosni što im engleski nije udžbenički suh, nego slikovit i dinamičan. I izvorni govornik malo-pomalo shvaća da je zapravo smetalo koje svima ide na živce, da se njegova povlastica istopila i da mu nema druge nego odvojiti vrijeme, trud i novac za učenje toga vražjega globalnoga engleskoga.

I to je posve logično. Dosad je uvijek izvornih govornika bilo više od onih koji su neki jezik naučili. Nemoguće je izračunati koliko je Europljana u 19. st. znalo francuski, ali je sigurno da ih je bilo manje nego rođenih Francuza i da su se upravljali prema jezičnim oblicima kakve je ovjeravao Pariz. Čist posao i jasan odnos. Danas pak neizvorni govornici engleskoga, oni koji ga govore kao drugi ili strani jezik, brojčano gotovo triput nadmašuju izvorne – Amerikance, Britance, Australce, Kanađane i druge, njih petstotinjak milijuna (a ni oni sami nisu jezično homogeni niti imaju neki svoj općeuvaženi Pariz).

Stoga uvjerljivo zvuči procjena da je broj neizvornih govornika engleskoga već dosegao kritičnu masu kada postaje posve nevažno kako se ponašaju izvorni govornici i što će se dogoditi s anglofonim društvima. Engleski kao globalni jezik već ima vlastitu, neopozivu razvojnu logiku, samopouzdane govornike i autonomne oblike, toliku proširenost i korisnost za sve koji ga znaju (ili misle da znaju), da to jamči njegovu kontinuiranu međunarodnu upotrebu i u slučaju da SAD prestane biti glavni pokretač globalizacije. Taj novi odnos snaga osjećaju i izvorni i neizvorni govornici: prvi kao izvor nelagode, a drugi kao snagu. A tko se osjeća moćnim baš i ne voli da mu se, dok ležerno i tečno razgovara sa sebi sličnima, soli pamet gramatičkim i leksičkim finesama.

Čak bi se dalo reći da u svakom takvom, bio toga svjestan ili ne, čuči jedan mali, pritajeni Tito, onaj koji je u ožujku 1967, nakon hrvatske Deklaracije, kazao: “Ja sam uvjeren da naši radnici i ratari ne misle o tome da li se neka riječ izgovara ovako ili onako, već gledaju da zajedničkim naporima stvore sebi bolji život. Jer ne živimo mi od gramatike, već od onoga što stvore stvaralačke ruke naših radnih ljudi”.

I zato, drugovi i drugarice, moramo biti budni i ne dozvoliti da nam Amerikanci, Britanci, ti, šta ti ga ja znam, vanjski neprijatelji svih boja, podrivaju najsvjetliju tekovinu naše jezične revolucije – bratstvo i jedinstvo više od milijarde neizvornih govornika engleskoga.

Alternativne gradske topografije

Kad je u Zagreb nedavno došao novi taksi, vozači dotad monopolnoga udruženja na razne su načine ometali konkurenciju, pa tako i lažnim pozivima u njenu centralu, kad bi vozilo naručivali na lokacije Folka, Džamija i Maršalka, možda još koju. To je vozačima nove firme, kako su se požalili, nepoznato, jer su prošli poduku samo u službenim nazivima: Folnegovićevo naselje, Trg žrtava fašizma i Trg maršala Tita.

Takva je obuka, naravno, jedina koju prolaze svi taksisti u svim gradovima na svijetu iako se dobro zna da svuda postoji i neslužbena topografija, samo što se ona stječe na neformalne načine: čovjek u jednom trenutku shvati da je zna, ali nema pojma kad ju je i od koga naučio. No, to ne znači da se u nju može tek tako intervenirati – svaka inovacija mora proći slojevitu ovjeru dok ne dobije svjedodžbu za koju se ne zna tko je konkretno izdaje, ali svi znaju da postoji. Nije uljudno zbunjivati nove sugrađane, ali ako se to već čini, i u tome treba biti principijelan i uvažavati kolokvijalnu gradsku topografiju. Samo tako šala, i kad je neslana, ima nekog smisla i pokazuje da dotični, makar i na naopak način, poštuje svoj grad. Inače stvar postaje čisto ruganje i došljaku, i sebi, i gradu.

U navedenim primjerima to se odnosi na Maršalku, jer ta se lokacija na paralelnom planu grada ne naziva tako, nego Kazalište ili Kod kazališta, i uvijek se zna na koje se misli, a Maršalka je bio i ostao naziv za novozagrebačku kasarnu JNA Maršal Tito, već dvadeset godina vojarnu Croatia.

Dok službena topografija dopušta udvajanje, pa i uvišestručenje, koje se rješava tako da razni istoimeni odvojci, prilazi i ulice dobiju redni broj, temeljno je pravilo neslužbene topografije da je svaki naziv jedinstven. Zato ne mogu u istom gradu biti dvije Maršalke, koje bi se eventualno razlikovale nekim atributom. To izvrsno znaju, točnije – osjećaju oni zagrebački tinejdžeri koji su ipak za Trg maršala Tita smislili alternativni naziv izveden iz njegova službenog naziva. On glasi Maršalac, što je savršeno logično i još jednom pokazuje da intimna topografija nije zbrkana ekshibicija, nego odgovoran, važan i sustavan posao, ozbiljniji i delikatniji od onoga koji obavljaju članovi povjerenstava za imenovanje ulica i trgova.

Na takav oblik anonimne je tvorce nepogrešivo uputila njihova jezična i socijalna intuicija, njihov doživljaj gradskoga prostora, iz barem dva razloga. Jedan je što je time sačuvan muški rod i imenice trg i osobe dotičnoga maršala (baš kao što je u originalnom primjeru sačuvan ženski rod kasarne koji nije poremetila njena nasljednica vojarna). Drugi je što se oblik tvorbom i zvukom zakonito uklapa u veću cjelinu trgova i parkova centra: Maršalcu su s jedne strane Britanac, a s druge Mažuranac i Tomislavac, na svoj način i stariji Zrinjevac, pa malo istočnije ali još u užem centru Branimirac i Krešimirac.

Svaki grad koji drži do sebe, usporedo sa službenom topografijom na uličnim tablama, u planovima i prospektima, posjeduje i alternativnu koja se prenosi usmeno. Ona ne pokriva cijeli grad, niti joj je to svrha, nego odabrane točke, i dijeli se na dvije grupe. U jednoj su točke općegradskoga značenja, temeljni orijentiri za koje se očekuje da ih poznaje, ako već ne i rabi, manje-više svatko, nevezano za dob, zanimanje i datum doseljenja, iako se neznanje katkad može oprostiti. Drugu grupu čine lokalnije, kvartovske točke, koje se tiču odabranih, pri čemu je dob vrlo važna, i tu vrdanja nema: ili znaš ili ne znaš. Nazivi iz prve grupe s vremenom postanu neutralni, tehnički, a oni iz druge trajno nose intimnije konotacije.

Možda ne upada odmah u oko, ali rezultat je toga nerijetko da čovjek istodobno, ne mijenjajući crte svojega svakodnevnoga kretanja – ali katkad prolazeći kroz mijene što ih donosi vrijeme – usporedo živi u dva grada. Prisjetio se toga pravi Zagrepčanec Mladen Kuzmanović u zapisu s kraja devedesetih, prisjećajući se kako su u međuratnom Zagrebu ljudi “cijeloga života živjeli na istom mjestu, pa su ulice i kvartovi bili tople zajednice u kojima su se svi znali”. On sam rođen je u blizini Kvaternikova trga koji su stariji zvali Međašnim placem, jer je nekoć ondje bila gradska međa iza koje su se sterala polja i kukuruzišta. Upotreba takva naziva podcrtavala je diskretno zagrebačku dugovječnost govornika. Ići na Međašni plac bilo je, znači, nešto posve drugo od odlaska na Kvaternikov trg.

Nekad su ti svjetovi obilježeni privatnom nostalgijom, nekad terminološkim intervencijama što ih donose plime i oseke ideologija, a nekad su šarmantna igra koje njeni sudionici nisu ni svjesni.

Nekad se pak ti svjetovi susreću i sukobljuju na nekoliko razina, ne samo u svijetu osobnih nostalgija, nego i ideologiziranih okvira. Ime je uvijek signal i posjetnica koju predajemo prilikom prvoga susreta, za ljude koliko i za gradove. O tome, a u vezi s Rijekom, lijep je esej, nazvan Feljton o Rijeci, 1953. godine napisao književni povjesničar Antun Barac, predstavljajući ondje u uvodnim ulomcima grad upravo njegovom višeimenošću:

Naši školovani ljudi zvali su je Rijekom – po službenom školskom pravopisu, udešenom za štokavsko narječje. Imućniji građani i malograđani iz unutarnje Hrvatske, koji su se htjeli podičiti nekom otmjenošću ili kozmopolitskim shvaćanjima, nazivali su je Fijumom. No za okolni hrvatski svijet Istre, Hrvatskoga primorja i Gorskog kotara ona je uvijek bila samo Rika, Reka.

Naziv Rijeka – ma koliko inače bio ispravan i književan – zvuči odviše svečano. Ime Fijuma podsjeća na mutež mrtvoga kanala Rječine, izazivajući pomisli na sav taj talog društvenoga života kakvim su živjeli oni koji su joj davali izvanjsko obilježje u godinama njezina ekonomskoga uspona. U izrazima Rika, Reka, kako ga je izgovarao tamošnji domaći čovjek ili hrvatski seljak i radnik iz njene okolice, kao da je bilo sadržano i sve ono čuvstveno što je on prema tome gradu osjećao, držeći ga – unatoč nekim izvanjskim obilježjima – ipak svojim.

Iako veličinom četvrti, Osijek je hrvatski grad s valjda najrazrađenijom i najduhovitijom paralelnom – ili emocionalnom – topografijom za koju se, nažalost, izvan njegove šire okoline ne zna. Ondje je, primjerice, Donji grad – Donjika, Strossmayerova ulica – Štrosika, a Vukika je zona između Vukovarske, Klajnove i pruge. Dravska plaža Copacabana intimnije je Kopika, a ima i Garnika, kupalište kod bivšega Garnizona, pa Feđika, što je danas Svačićeva, a do rata je bila Ulica Feđe Milića, prema španjolskom borcu i načelniku Agitpropa 21. udarne NO slavonske brigade. To će reći da neslužbeno ime nadživljuje službeno preimenovanje i dokazuje, kao i slučaj Maršalke, da je intimna topografija neovisna kategorija otporna na političke i ideološke mijene, točnije, posve ravnodušna na njih. Još točnije, neovisna i o starome i o novome, te primarno usredotočena na riječ kao takvu, na čisti znak u prostoru, dok izvan percepcije ostaje je li posrijedi ime načelnika Agitpropa 21. udarne NO slavonske brigade ili legendarnoga posljednjega hrvatskoga kralja. U temelju stoga griješe oni koji u tome vide neku nacionalnu neosviještenost, jugonostolagiju i tko zna što još, kao što su metu promašivali i oni koji su u nazivu Banovina za Komandu JRM u Splitu 45 godina vidjeli djelovanje kontrarevolucionarnih elemenata.

Kod Tvrđe je veliko srednjoškolsko igralište Srednjika, dok je Specika Osnovna škola za specijalno obrazovanje u koju, naravno, idu specovi i specike. Taj -ika možda je stigao iz nestaloga esekerskoga i općenito govora izvornih Osječana, gdje postoje germanizmi kao lembika, kruh, i šajzika, kanalizacijski ispust, a možda iz mađarskih umanjenica za osobna imena kao Lacika (Lászlo), Janika (János) ili Zsuzsika (Zsuzsanna).

Ovako ili onako, eto sustava kakva drugdje u takvu opsegu nema, ali tu nije kraj. Uz bok mu stoji drugi, jednako autohton sustav koji čine gimba (gimnazija), šemba (šetalište), Sjenjba (naselje Sjenjak) ili Zrinjba (Sportska dvorana Zrinjevac). Pa se njih dva nekako zaigrano naganjaju gradom, malo na -ika, malo na -ba, ako treba sve do Mačkamame, kandidatkinje za najotkačeniji urbani toponim u zemlji, odnedavna formaliziran kao naziv tramvajske postaje. A bila je to vila dame Pauline Hermann koja je stare dane kratila uz bezbroj mačaka, kao da je mama i njima, a ne samo svojim kćerima.

Kako je kazao antropolog C. Geertz, nitko ne živi općenito na svijetu, nego uvijek na konkretnim mjestima, ulicama i trgovima koji nisu samo fizičke točke na gradskim planovima, nego uporišta jedne čvrste simbolične zajednice. I s time se nije šaliti.

Sociolingvistika (pred)globalnog nogometa

Za koji dan bit će 44 godine otkad je 25. svibnja 1967. u lisabonskom finalu Kupa europskih prvaka glasgowski Celtic s 2:1 pobijedio milanski Inter. Podatak nije samo tehnički, niti se tiče samo ljubitelja zeleno-bijeloga dresa, nego je nevjerojatan zato što su jedanaestorica na terenu, šestorica na klupi za rezerve i trener John Jock Stein bili rođeni i odrasli u Glasgowu i okolici, točnije u krugu 50 km. Senzacija je i veća ima li se na umu da je lijevo krilo Bobby Lennox rođen u Saltcoatsu, pa su njegovi roditelji tim krajnje nepromišljenim činom skrivili više od pola kilometraže; inače bi svi bili iz kruga promjera ni 20 kilometara. Dakle, europski prvak bila je jedna autentična lokalna klapa.

Danas je vrlo neobično i što su u Interu svi bili Talijani: nitko, istina, rođeni Milanez, no dosta ih je bilo iz same Lombardije, a ostatak iz Bologne, Verone, Udina...

Igrači i trener Celtica prirodno su razgovarali na svom prigradskom slengu, zacijelo nemajući ni osjećaj da se kontekst vrhunske utakmice i kontekst ćakule na gradskim ulicama komunikacijski imalo razlikuju, a interovci su se lako sporazumijevali na kakvom-takvom općetalijanskom, tu i tamo valjda začinjenim nečijim lokalizmom, pa je momčad, osim interesno-organizacijske, bila i jezična zajednica iako ne tako intimna i spontana kao protivnička. Talijanski je znao i trener Helenio Herrera, inače biografijom idealna najava suvremenoga nogometa u kojem nema mjesta ni za onakav Inter, a kamoli Celtic: rođeni Argentinac španjolskih roditelja odrastao je u Maroku s francuskim državljanstvom i karijeru, do selidbe u Italiju, ostvario u Francuskoj i Španjolskoj.

Današnje su momčadi i na mnogo nižim razinama višejezične, što načinje važne sociokulturne i komunikacijske teme, a proizvelo je i niz anegdota. Nijemci Lukas Podolski i Miroslav Klose, čiji su roditelji dok su oni još bili djeca emigrirali iz Poljske, za zajedničkoga su igranja u Bayernu 2007–2009. u napadu komunicirali na poljskom da ih protivnička obrana ne razumije. Danas su i treneri i igrači, barem do neke razine, poligloti, a prvak je, kažu, švicarski reprezentativac Phillippe Senderos, sin Španjolca i Srpkinje rođen u frankofonoj Ženevi, koji uz tri materinska, vlada i talijanskim, portugalskim, engleskim i njemačkim.

I suci su rano shvatili važnost stranih jezika, kako se vidjelo kad je u finalu Olimpijskih igara u Rimu 1960. između Jugoslavije i Danske talijanski sudac Concetto Lo Bello u 38. minuti isključio Milana Galića zbog – službeno – prigovaranja i vrijeđanja. A svi su mogli vidjeti da je Galić samo mirno prišao sucu, naklonio se, namjestio osmijeh i, gledajući ga u oči, dugo nešto govorio, te tu i tamo načinio neku trivijalnu, posve benignu gestu. Lo Bello je strpljivo sačekao da završi, pa ga izbacio. Navijačko se zgražanje smirilo kad se doznalo da je Galić izložio bogatu riznicu psovki svih naših naroda i narodnosti, ne znajući da savjesni Lo Bello, pripremajući se za utakmice, uči psovke raznih naroda da mu se ne dogodi da ispadne budala.

No, nakon mnogo godina Milan Galić sve je iscrpno objasnio Boži Koprivici, velikom navijaču Partizana i piscu prekrasne knjige o nogometu Samo bogovi mogu obećati (2010). Ovako je, dakle, bilo. Mjesec dana prije OI Lo Bello je bio na seminaru za suce u Subotici, gdje su se, uz ostalo, učile i psovke, posebno one vezane za majke kao podvrsta na koju su ljudi najosjetljiviji. Lo Bello bio je dobar učenik, kao Talijan posebno senzibiliziran za dotičnu podvrstu. Onda u finalnoj utakmici Bora Kostić dade gol koji Lo Bello poništi zbog zaleđa, Kostić bijesno krenu prema njemu, a Galić staje među njih, leđima okrenut sucu, i smiruje Kostića: Boro, nemoj tebe da izbaci, nek ide u pizdu materinu, jer vodimo s 2:0 i osvajamo zlato! Uzalud se tada Galić opravdavao, ali zadovoljštinu je dobio sedam, osam godina kasnije kad je kao član belgijskoga Standarda igrao u Leedsu u četvrtfinalu Kupa kupova. Sudio je Lo Bello i temu njihova razgovora nije teško pogoditi (a i vrijeme je to kad je ratno siroče Galić već znao ponešto ponekih jezika). Galić, dakle, krene objašnjavati da je 1960. nepravedno isključen, jer mu ništa nije rekao niti je to u onom položaju mogao, a Lo Bello prizna da je, pogledavši kasnije snimku utakmice, i sam vidio da mu je Galić bio okrenut leđima i da se nije njemu obraćao. I Talijan se uljudno ispriča.

Sad, iz kuta teorije, pogotovo etnografije komunikacije otvara se zanimljiv prijepor. Rečenica nek ide u pizdu materinu nesumnjivo se odnosila na Lo Bella, ali je bila posredovana Kostiću, izrečena u komunikaciji s njime, a ne izravno Lo Bellu, neovisno o tome što ju je on dobro čuo i ispravno razumio u smislu njena značenja. No, nije sve u značenju; nešto je i u upravnom i neupravnom govoru i komunikacijskom kontekstu. Dakle, kad nije izravno, ne računa se. Čak bi se moglo reći da Lo Bello baš i nije bio pristojan kad je osluškivao tuđi razgovor.

Globalizirani je nogomet ozbiljno otvorio pitanje jezika, najviše u Europi, ali i u bogatijim klubovima na Dalekom Istoku i drugdje. UEFA kao organizacija ima službene jezike, engleski, francuski, njemački i španjolski, ali se ne miješa u to kako će se govoriti na terenu i pored njega. Tek, radi bolje međusobne komunikacije, potiče suce da uče engleski, što bi mogla postati i obaveza, jer nije lako uvijek postići što je uvedeno na svjetskom prvenstvu 2006: za svaku utakmicu složiti suce istoga materinskoga jezika.

Razvija se i sociolingvistika globalne nogometne momčadi koja istražuje komunikaciju na više razina: unutar momčadi, između igrača i trenera, te igrača i službenih osoba na utakmici. Poseban je aspekt kad suigrači privatno odu u restoran ili na slično mjesto i razgovaraju o svemu i svačemu, nekad ozbiljno, nekad kroz šalu, često najmanje baš o nogometu. Tada govornici dominantnoga jezika momčadi, što više nije nužno izvorni jezik dotične zemlje, čak ni materinski svima koji ga znaju, bez ikakve primisli pokažu drugačiji odnos prema slabijim govornicima. To kod ovih rađa nesigurnost i povratno utječe i na komunikaciju u igri iako je ona dotad bila besprijekorna i na temelju čega su novodošli igrači logično zaključili da dobro vladaju dotičnim jezikom, da su i jezično integrirani u kolektiv.

Prve studije o tome izrađene su u Nizozemskoj i Britaniji, a velik projekt vodi Sveučilište u Salzburgu na primjeru tri austrijska prvoligaša u kojima igraju i Česi, te frankofoni igrači iz Francuske (i Belgije i Švicarske), njenih prekomorskih departmana i bivših kolonija, što onda otvara temu kulturnih razlika, dakle i raznolikih komunikacijskih navika među izvornim govornicima formalno istoga jezika.

Kako igra postaje kompleksnija i zahtjevnija, tako se i znanost o jeziku i komunikaciji suočava s istraživačkim izazovima ondje gdje su nekoć bili sasvim dovoljne geste. No, daleko od toga da je sve počelo s globalizacijom. Štoviše, daleko i od toga da je sve počelo na bogatom Zapadu. Ima se što učiti i u nas. Jedan razlog kad se u momčadi pojavi problem višejezičnosti opisao je riječki novinar i kroničar Mišo Cvijanović. Dok je granica na Rječini dijelila grad na talijansku Fiume i hrvatski, odnosno jugoslavenski Sušak, u talijanskom dijelu djelovao je klub Gloria, a u hrvatskom Orijent, te se samo po sebi razumije da je sporazumijevanje teklo glatko na pripadnim lokalnim govorima, otprilike kao u Celticu ’67. Kad je 1946. grad sjedinjen, osnovan je i jedinstveni nogometni klub Kvarner, od 1954 Rijeka, u kojem su igrali i Fjumani i Hrvati, ali i dosta nogometaša dovedenih od Vardara pa do Triglava, kako to već biva kad se stvara momčad iz početka. Nije stoga bilo neobično da su se u toj kakofoniji, svjedoči Cvijanović, neki sporazumijevali na mote, i na utakmici i na treningu, i među sobom, i s trenerom, Splićaninom Jozom Matošićem.

(Na višem stupnju komunikacije i višejezičnosti, nije sigurno manjkalo ni situacija usporedivih s onom koju navodi već spomenuti Božo Koprivica, kad je u početku pedesetih beogradski Partizan u Beču loše igrao protiv Rapida, pa je u poluvremenu u svlačionicu ušao bijesni trener Ilyes Spitz, tipični srednjoeuropski apatrid, mađarski Židov, predratni igrač Ujpestdozse, preživjeli logoraš i poratni trener u Splitu, Sofiji i Skopju, pa zagrmio prema Stjepanu Bobeku: To ne može ovako igra! Bobi, uzmeš lopta i daš gol! Mi drukčije ne možeš pobedi!)

Ima, međutim, i stariji primjer od riječkoga. Prvi u mnogo čemu, recimo i u tome da je prvi igrao s obje strane Rječine, tj. 1923. pobijedio Orijent 3:2, a dogodine s Glorijom odigrao 1:1, Hajduk je u hrvatskom nogometu takav i u pogledu iskustva s višejezičnošću. Kako bilježi Miljenko Smoje u Kronici Velog mista, ubrzo poslije osnutka 1911. u klubu su odlučili organizirati prvo gostovanje, pa pozvali sarajevski Osman (zapravo Srednjoškolski športski klub, SŠK, ali su ih Splićani na svoju ruku najavili kao Osman i zvali osmanlijama, a njima se šala svidjela, pa su se po povratku kući i službeno preimenovali). Odigrali su dvije utakmice, jednu su dobili domaći, drugu gosti, jelo se, pjevalo i držali “zanosni govori”, sve do “dirljiva oproštaja” na Rivi. Kako je u Hajduku igrao i Bosanac Joseph Buchberger, on bi, kad bi se hajdukovci dovikivali na čakavštini, Sarajlijama prevodio.

Tu je važno troje. Prvo, nitko ga zato nije proglasio kvislingom, drugo, igrački pridošlica držao je normalnim što brže svladati jezik nove okoline, a treće, posrijedi je možda i u širim razmjerima prvi slučaj aktivnoga nadilaženja višejezičnosti na terenu, tj. barem jednoga modela kojim se to može riješiti, i to na međumomčadskoj razini koju suvremeni istraživači posve zanemaruju. Smoje ne navodi detalje, ali oni se mogu lako zamisliti.

Dok se Šime, Duje i Frane deru: Molaj! Kolpaj livon! Drito, drito! Stoj atento, enti malega miša potopira! Balun prid branku!, Meho, Jovo i Mato što ustravljeno, što molećivo gledaju u ex-jarana Josepha, a on im hladan kao špricer u trku dobacuje: Rajo, žao mi je, al merak je zabt gol i to t je, bolan, sva mudrost! I štokavcima padne kamen sa srca: A to!? Znači, baš ko i nama!

O načinu da se rekne, a ne kaže

Iskrena je težnja svih koje posao dovodi pred javnost u nekim nezgodnim situacijama dosegnuti izražajno savršenstvo ili komunikacijski ideal uobličen u formuli: Govoriti, ništa ne reći, ali i ne lagati! Netko je za to prirodno nadaren i vještina funkcionira neosjetno, kao disanje, drugi moraju učiti, učiti i samo učiti, što je ne samo naporno, nego i komplicirano i neizvjesno, jer uspjeh u jednoj situaciji ne jamči ništa za sljedeće.

Važno je ovdje imati na umu onaj treći član formule koji javnost, često bijesna i razočarana, smetne s uma i odmahne rukom uz komentar: Opet lažu! ili, ako je usredotočena na drugi član formule, zaključi: Opet ništa nisu rekli! Nije da nema i toga, ali šokantna je istina da je pravih, jednoznačno dokazivih laži veoma malo, a posve ispraznih izjava možda i manje.

Pustimo načas domaće umjetnike na miru i pogledajmo kako svako toliko službeni libijski glasnogovornici objašnjavaju činjenicu da je neki ministar pobjegao iz zemlje. Izjava je već uigrana: “ministar je na službenom putu, samo što je s njim izgubljen kontakt”. Što bi, dakle, tu bila istina, a što laž? Istina je priznati da je pobjegao, a to se ne čini, jer je vlast svjesna da je to prikazuje u lošem svjetlu. Laž je poreći bijeg, a ni to se vlast ne usuđuje, jer zna da bi se dodatno kompromitirala. Zato se primjenjuje treći član – ili treća razina – formule. Ministri zaista idu na službena putovanja i po naravi svog statusa ovlašteni su odlučiti kada, kuda i zašto (i aktualni bjegunci čine baš to). Ni prekid kontakta nije nešto samo po sebi izrijekom zabranjeno, tehnički nemoguće ili politički sumnjivo. Prema tome, jasno je da se ne laže, a jasno je i da posrijedi nije istina. Točnije, jest istina, ali samo tehnička, ne i kontekstualna ili puna istina.

Jedan domaći primjer pokazuje kakve situacije potiču ljude da grade tu izuzetno delikatnu ravnotežu. Jest da je malo postariji, ali jest i neodoljiv, prava umjetnina i čudo ljudskog uma i kreativnosti.

Bira dakle jedan dnevni list na samom kraju 1999. nogometaša godine, pa glasuju nekadašnji nogometaši i o svakom se u okviru donese kratak pregled karijere. Tako na red dođe i jedan koji je karijeru počeo u prvoj Jugoslaviji, nastavio je i u drugoj, a nije mirovao ni u onome između. Štoviše, nastupio je i za reprezentaciju. Ali, reprezentaciju koga ili čega? Tko misli da zna, teško griješi, jer novinar u igračevoj biografiji navodi da je to bila “reprezentacija Hrvatske i Bosne i Hercegovine”.

E, sad, do 1990. ta se epizoda iz karijere ne bi ni spominjala. Štoviše, takav nogometaš ne bi ni bio uzet u obzir za glasovanje, a i sam bi bio sretan što ga se pušta na miru. Zato je dobro što je jedna ideološka paranoja okončana, ali je bilo loše što je u idućih deset godina postalo turbo trendi, pače sveudilj fensi-šmensi iznalaziti ma i najtanju vezu s NDH i tako pokazivati nacionalnu i političku ispravnost. Ako se novinar nad tim i zgražao, svejedno je bio svjestan da nakon 1990. nema zapreke da se normalno, tehnički navede podatak o nastupima za reprezentaciju NDH. Nogometaš, nipošto jedini, tih je godina samo radio svoj posao, od toga živio, preživio i – točka.

Novinar ipak to nije učinio, ali nije htio ni prešutjeti podatak. Osjećao je on dobro da to ne dolazi u obzir, da je, što se kaže, ispod dosegnutih demokratskih standarda, a i nezgodno je pred sugovornikom kad si ga već pristojno pozvao i kad on zna da ti za to znaš, i da je već deset godina otkad se to ne mora skrivati. Ta i veliki je Franjo Wölfl odigrao 14 utakmica za NDH, pa još osam za Jugoslaviju, i nikom ništa.

I sad, kao konjica u westernu, stiže kontekst koji omogućuje da se sve apotekarski precizno razumije. Posrijedi je ono fluidno vrijeme, vakuum ne duži od tri tjedna, na prelasku iz 1999. u 2000: Šušak je mrtav, eto je umro i Tuđman, HDZ po svoj prilici gubi izbore, a ne zna se, iako se može pretpostaviti, tko će biti nova vlast. Još jučer mogao si mirno napisati za koju je to reprezentaciju čovjek igrao, čak podatak ponosno izvući u naslov i biti faca koja ruši komunističke tabue, a već sutra tko zna. Jasno je da se zabrana otprije 1990. neće ponoviti, ali nekako se sluti da će iskrsnuti neke nijanse. Samo koje? I na što će se odnositi: na Crnu legiju ili na nogometnu reprezentaciju, ili na oboje, ili ni na jedno kao takvo, nego samo na način govorenja i o jednom i o drugom?

A nigdje nikoga da ga pitaš za uputu. Jedni u rasulu, drugi tek na putu. Ostaje očito samo jedno: misliti svojom glavom i smisliti način da se rekne, a ne kaže, i pritom ne izlaže.

I u toj kreativnoj muci nastaje možda najdomišljatiji izraz u povijesti hrvatskog novinstva. Njime svi, baš svi mogu biti zadovoljni, a opet, zlu ne trebalo, postoji odstupnica za sve, baš sve varijante izbornog raspleta. “Ono” nit je spomenuto, nit je nespomenuto, nije baš da je kazana istina, jer onakve reprezentacije nikad nije bilo, ali nije ni laž, jer teritorij koji je reprezentacija pokrivala, mora se priznati, ipak je manje-više tu.

Čak i šezdesetosmaši mogu biti sretni. Time je izrazom, makar na posve neočekivanu mjestu, ostvareno njihovo slavno geslo: Budimo realni, tražimo nemoguće!

Umijeće priopćenja u kojem se ništa ne kaže

Vijeće za nacionalnu sigurnost na svojoj sjednici održanoj 31. svibnja 2011. godine raspravljalo je o sigurnosnim aspektima posjete Pape Republici Hrvatskoj, osiguranju neovisnosti i integriteta državnih tijela i optužbama o navodnim zlouporabama institucija kaznenopravnoga sustava u političke svrhe, sigurnosnim aspektima nadolazeće turističke sezone te sigurnosti pripadnika Hrvatske vojske u mirovnim misijama.

Vijeće za nacionalnu sigurnost podržalo je odlučnu borbu institucija države protiv korupcije i organiziranoga kriminala, radi osiguranja integriteta i neovisnosti institucija kaznenopravnoga sustava te zaštite ljudskih prava, Vijeće potiče sva nadležna tijela da u okviru svoje nadležnosti provjere navodne zlouporabe kaznenopravnoga sustava te o tome izvijeste Vijeće. Vijeće potiče sve institucije da beskompromisno nastave borbu protiv svih oblika kriminala.

Vijeće za nacionalnu sigurnost izvješteno je o organizacijskim i sigurnosnim aspektima posjete Svetog oca Hrvatskoj i konstatiralo da se sve pripreme odvijaju na predviđeni način.

Vijeće za nacionalnu sigurnost razmatralo je i sigurnosne pripreme za turističku sezonu te temeljem izviješća nadležnih tijela istaklo kako je Hrvatska iznimno sigurna zemlja, kako za domaće, tako i za strane turiste.

Prošlotjedna sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost (VNS) bila je jedan od očekivanijih događaja domaćega političkoga kazališta posljednjih mjeseci, a kad je najzad počela, činilo se da će opravdati taj status: umjesto očekivana dva, trajala je više od tri sata, sudionici su se razišli bez izjava i najavili priopćenje, koje se čekalo dodatna tri sata. Kad je objavljeno, zavladali su muk i razočaranje, pravi antiklimaks. Mediji su ga odreda što razočarano, što bijesno nazvali “šturim”, “umivenim” ili “dosadnim”, jedne su novine istakle da se Vijeće samo “uhvatilo fraza”, a druge stavile u naslov da u priopćenju ne stoji “doslovce ništa”, pa ga još donijele u okviru s posebnim naslovom: Ovo je umijeće: priopćenje u kojem se ništa ne kaže.

Kad me Globusov urednik pitao bih li napisao jezičnostilsku ili kakvu srodnu analizu toga nevelikog teksta, prihvatio sam u skladu s čvrstim uvjerenjem da politika, i kad naizgled ništa ne kazuje, neizostavno kaže mnogo, pogotovo o sebi samoj, samo što često nije lako naći pravi ključ za ulazak u svijet – ili strukturu – takvih priopćenja. Nađe li im se ključ, ti tekstovi i kad su najfrazerskiji potvrde koliko je u pravu bio Friedrich Georg Jünger kada je rekao: “Otvorite li današnje novine, u njima ćete naći više simbola nego u Ilijadi i Odiseji”. Ne samo simbola, nego i autentične dramaturgije, fabularnih obrata, ekspozicije, katarze i sličnih postupaka.

Najprije, jasno je da autori priopćenja, odnosno oni u čije je ime sastavljeno, nisu izvršili obavezu prema javnosti da je ne samo obavijeste o jednoj važnoj temi, nego i da to učine na razumljiv način. Jasno je, međutim, i to da se politika po samoj svojoj naravi ne može uvijek prema vani služiti jednoznačnim i izravnim jezikom, da neke informacije mora zbog objektivnih razloga neko vrijeme dozirati i da javnost, kad jednom dozna punu istinu, nerijetko uvaži takve više interese, dakle ne zamjeri što je neko vrijeme bila prikraćena za ono na što ima pravo.

No, urednik nije tražio takvo mudrovanje ni političku analizu teksta, u smislu tko je iz te utakmice prenio više bodova na sljedeću razinu natjecanja, tzv. predsjednikova ili tzv. premijerkina momčad. Onako oblikovano priopćenje upućivalo je, čini se, na neodlučen rezultat uslijed dvaju mogućih odnosa moći. Prema jednom, momčadi su izjednačene i nijedna ne uspijeva nametnuti svoj stav, pa su klišeji logična posljedica te nemoći, pri čemu su svi nezadovoljni, ali i svjesni da je izabrano manje zlo. Prema drugom, momčadi su uza sve razlike složne u temeljnom interesu da se ne izlažu neizvjesnim sukobima, pa su rečenice rezultat trgovine, pri čemu su svi relativno zadovoljni i spremaju se za obračun nekom drugom zgodom.

I sad ostaje sam jezik, jezična sredstva za kojima su posegnuli da ostvare bilo jedno, bilo drugo, a da sve skupa ostavi dojam neke suvisle cjeline i ozbiljna posla.

Dok gledam u tekst, shvaćam da od početka griješim što mislim da je posrijedi samo jedan, a zapravo su preda mnom dva teksta, dva priopćenja, i to različita u samoj svojoj biti.

Svi su zamijetili da je sjednica sazvana zbog jedne bitne teme, tvrdnji da stranke zlorabe policiju i pravosuđe za svoje interese i obračune, a da se u priopćenju govori o još tri teme: Papinu posjetu, sigurnosti vojnika u mirovnim misijama i sigurnosti stranih turista. Odmah na pamet pada da je u pitanju lukavstvo – naivno i nespretno, doduše, ali ipak nekakvo lukavstvo – da se stvar razvodni, da se bitna tema ubaci među neke druge, rutinske, i tako barem donekle neutralizira.

Ovisno o kutu čitanja, načina za to su dva, ali komplementarna: ili se nove teme uzdižu na razinu one ključne ili se ta ključna spušta na razinu ostalih, manje-više rutinskih. U prvom slučaju poruka je da je neprimjereno, čak neumjesno toliko izdvajati optužbe o manipulaciji policijom kad je svakom jasno da su u vezi s Papom, Afganistanom ili turizmom u pitanju mnogo veće stvari, čak ljudski životi i nesagledive političke i druge štete s međunarodnom dimenzijom. U drugom slučaju, poruka je da je sve to jednako, čista rutina, niz uhodanih radnji koje, istina, imaju neke rizike, ali na nadležnim mjestima o tome postoji jasna svijest i prokušani načini za njihovo sprečavanje.

Na toj se točki, međutim, otkriva pukotina kroz koju se ulazi u dubinsku unutrašnju dramaturgiju teksta i vidi da posrijedi nije ni jedno ni drugo, čak ni preklapanje toga dvojega u istom tekstu i na istoj sjednici, nego dvije sjednice s različitim polazištima i temeljno drugačijim odnosom prema institucijama. Logično, s tih su sjednica onda izdana i dva priopćenja, samo što su se nekako ispremiješala.

Tema o Papi, Afganistanu i turističkoj sezoni predočena je tako da je Vijeće “izviješteno” što je s tim u vezi učinjeno, pa je na temelju tih “izvješća” “konstatiralo” da je sve taman kako treba. Čisto, jednostavno i rutinski, a lako je pogoditi i kako je teklo: prvi ljudi odgovarajućih institucija – za sigurnost turista ministar unutrašnjih poslova, a za mirovne misije i Papin posjet još i načelnik Glavnoga stožera i ministar obrane – ostalim članovima VNS-a kazuju što se čini, a ovi to saslušaju i odobre. Posve birokratski, s jasnom razdiobom uloga, tj. podjelom na one koji su stručni i nadležni za neke radnje i o tome mjerodavno govore, te na one koji to nisu, niti treba da budu, ali im položaj zahtijeva da u to budu upućeni i za to su suodgovorni. Jasni su i redoslijed nastupa, kao i hijerarhija među sudionicima. Pred nama su, ukratko, ljudi u razgovoru, a institucije koje oni predstavljaju i za koje odgovaraju naprosto se podrazumijevaju, pa zapravo i nisu izrijekom imenovane.

Tema o zloporabi policije i pravosuđa predstavljena je pak posve oprečno: formulacijom se ne posreduje slika ljudi koji o nečem raspravljaju, nego se inzistira baš na onome što je drugdje praktički prešućeno, dakle institucijama. Jednom imenovane kao “institucije države”, jednom kao “sve institucije”, a jednom kao “nadležna tijela”, one su te koje se bore protiv korupcije i organiziranoga kriminala, istražuju optužbe i štite ljudska prava. No, institucije su zapravo apstrakcija, nevidljiv sustav koji se konkretizira u ljudima i njihovu djelovanju i koji je prema javnosti utjelovljen u osobama koje su tim institucijama u nekom razdoblju na čelu i njima upravljaju.

Sve su te institucije u takvoj svojoj materijalizaciji sjedile za stolom VNS-a i gledale jedna u drugu: najprije Republika, Sabor i Vlada, pa četiri ministarstva – unutrašnji i vanjski poslovi, pravosuđe i obrana, pa Glavni stožer, dakle Vojska, i dvije sigurnosno-obavještajne agencije, civilna i vojna. Precizno, samo dvojica prisutnih nisu bili institucije, nego pojedinci, javni službenici koji obavljaju administrativne, stručne i tehničke poslove: predsjednikov savjetnik za nacionalnu sigurnost i predstojnik Ureda Vojne sigurnosno-obavještajne agencije.

Shizofrenija je vjerojatno pregruba riječ za ono što se dogodilo, ali čini se izvjesnim da je posrijedi zanimljiv paranormalni fenomen: dok su na dnevnom redu bili Papin posjet, vojnici u inozemstvu i sigurnost turista, institucije su kroz usta osoba u kojima su u aktualnom mandatu utjelovljene gotovo trivijalno radile svoj posao, a kad su na red došle moguće zloupotrebe u nekima među tim institucijama, sve su se složno rascijepile nadvoje. Kao čovjek koji izlazi iz vlastite kože, one osobe izišle su iz svojih institucija, odmakle se na pristojnu udaljenost i onda tako izvana te prazne, apstraktne ljušture potakle da rade, čak ih u tome odlučno podržale.

Drugim riječima, osobe za stolom zapravo su se ogradile same od sebe i svog posla, objavljujući da one nisu ono što se misli da jesu, naime baš te institucije. A kad je tako, onda one navodne manipulacije zaista nisu njihova stvar.

Tako se ipak i ovaj put pokazalo da politika ponajviše o sebi kaže onda kada nastoji ništa ne kazati.

Dundo Bumbo na Neretvi

Otkad mediji javljaju da se uz Neretvu viđa strahotni varan, prilika je nešto naučiti o drevnim pučkim predajama, ali i dosta iz psihologije, sociologije i sličnih disciplina. Samo je lingvistika ostala prikraćena, sve dok se nije doznalo da su ondje za biće smislili naziv – krokodlak, jer u tom kraju, objašnjava mlada konobarica, stari ljudi ionako sve beštije zovu vukodlacima, a kako je ova nalik krokodilu, onda su skovali primjeren naziv. Kako se razabire, ta je kreacija djelo mlađih, ležernijih stanovnika i reporter ju je spontano nazvao “miks”.

Općenito, posrijedi nije tvorbena novost, a riječi tvorene po takvu modelu – slijevanjem ili stapanjem dviju riječi u jedinstvenu s novim značenjem – lingvistika zove blende, slivenice ili stopljenice. Ima ih svuda, od visoke ekonomske teorije, gdje je glokalizacija slivenica globalizacije i lokalizacije, do reklama i novinskih naslova, posebno feralovske tradicije.

Naravno, svako društvo ima vlastite tradicije i sustave vrijednosti, pa se situacije iz jednog ne mogu mehanički preslikati u drugo. Stoga ni stopljenice koje nastanu u jednoj zemlji nije uvijek lako rastumačiti građanima zemalja koje nemaju odgovarajuća iskustva. Primjerice, u ruskom je u ranim devedesetim, stapanjem riječi mer, koja je ondje davno posuđeno francusko maire u značenju gradonačelnik, i riječi mafiozi, stvoren izraz meriozi u značenju “gradonačelnici koji djeluju u sprezi s mafijom”, kompleksna kategorija koju je teško pojmiti stanovnicima upravno efikasnih i zakonito vođenih hrvatskih gradova.

Atraktivna su podvrsta slivenice što nastaju iz osobnih imena članova ljubavnoga ili kakva drugoga nerazdvojnoga para. U glumačkom svijetu najpoznatiji su takav par Brangelina, tj. Brad Pitt i Angelina Jolie, a najpraktičniji je Ben Affleck: postao je polovica Bennifer kad je 2002. prohodao s Jennifer Lopez, ništa nije morao mijenjati ni kad je nju nogirao i 2005. se oženio s Jennifer Garner, a otkad je pukao Vaughniston, tj. veza Vincea Vaughna i Jennifer Aniston, Benu je – prohtije li mu se – otvorena prilika za zavidan kontinuitet (ili za pogibeljnu monotoniju, ovisno o kutu gledanja).

Svijet visoke politike zna iz sedamdesetih Nixingera, tj. predsjednika SAD-a Richarda Nixona i njegova moćnoga državnoga tajnika Henryja Kissingera. Među Nixingerovim je nasljednicima u Bijeloj kući i Billary Clinton, slivenica koja je značila – kao i u primjerima iz glumačkog svijeta – nerazdvojan, slavan, moćan i utjecajan (bračni) par, no nije uhvatila korijena. Oživljena je nakon petnaest godina, kad se u utrku za predsjedničku nominaciju uključila Hillary, ali se značenje promijenilo, zapravo rasplinulo: nije jasno želi li se s Billary reći da od 2008. iza Hillary zapravo stoji Bill ili da je 1993. umjesto Billa zbiljski zavladala Hillary. Kako je dvosmislenost marketinški i medijski disfunkcionalna, slivenica ni tad nije potrajala.

A sve je skuhao svestrani i ponešto čudnovati Englez Charles Lutwidge Dodgson, profesor matematike i logike, ujedno anglikanski đakon, pa darovit fotograf, jedan od prvih koji je sredinom 19. st. prigrlio taj izum kao novu umjetničku formu, k tome izumitelj neobičnih, ne nužno i beskorisnih stvari poput niktografa, koordinatne mreže sa sustavom znakova za bilježenje ideja koje čovjeku padnu na um noću i do jutra propadnu samo zato što je lijen ustajati, paliti svjetlo i škiljeći škrabati po papiru. Povrh svega, pod pseudonimom Lewis Carroll objavio je dvije velikoj i maloj djeci mile knjige – Alicu u zemlji čudesa (1865) i Alicu iza zrcala (1871).

Ondje Alica susreće neobična stvora po imenu Humpty Dumpty, pa njih dvoje raspravljaju o upotrebi i značenju riječi. On ustvrdi da zna objasniti sve pjesme ikad izmišljene, a i dobar dio onih koje još nisu izmišljene. Nato mu Alica izrecitira jednu pjesmu u kojoj štošta nije baš razumjela, a koju je Carroll oblikovao od vlastitih stopljenica. Neke su u međuvremenu ušle u opći engleski jezični fond, te potakle nastanak niza novih po istom modelu. Tako ni mnogi izvorni govornici danas ne znaju da je, recimo, smog zapravo stopljenica od smoke, dim, i fog, magla.

Carrollove su stopljenice vrhunski ispit za sve prevoditelje, što je, suvišno je i spominjati, u hrvatskom slučaju Antun Šoljan sjajno položio. Tako njegov Dundo Bumbo Alici tumači da “đipahan” znači biti toliko živahan da se sveudilj poskakuje iliti đipa. Ta je riječ, veli on, kao “one putne torbe na preklop, s jedne strane jedno, a s druge drugo, pa se sklopi sve zajedno: tako su ovdje dva značenja pakirana u jednu riječ”. Takve su i druge, primjerice “rućkanje” kao nešto između “rikanja” i “fućkanja”. To je glasanje, priznaje Dundo Bumbo, teško opisati, ali “možda ćeš ga i sama imati prilike čuti... ondje, u gaju tom... i kad čuješ jedanput, bit će ti to potpuno dovoljno”. Rućkanjem se, naime, glasaju tovke, naravno, kad su đipahne, a tovke su, hm, “nešto kao jazavci, a opet malo kao gušteri... i, dakako, imaju dosta od vadičepa”, bez daljega, dakle, vrlo čudni stvorovi koji svijaju gnijezda u travi pod sunčanim satovima, a hrane se isključivo sirom i stoga su debeljuškaste.

I sad postaje jasnije što se zbiva na Neretvi: ondje vjerojatno nije viđen varan, možda ni krokodlak, već neko vrijeme ne čuje se ni rućkanje đipahnih tovki, no prilično je očito da odnedavna nad vodom lebde zaigrani duh Lewisa Carrolla i mudri Dundo Bumbo.

Dijalekti kao šifre

Kad se sprema neki rat, svakom je ideal stvoriti šifru koju neprijatelj neće moći razbiti. Šifre, dakako, nisu samo numeričke ili oblikovane nekim u tu svrhu stvorenim verbalnim sustavom, nego mogu biti i stvarni jezik koji neprijatelj ne poznaje. Tako su u prvom svjetskom ratu u američkoj vojsci u Francuskoj služili dvojezični Čerokiji koji su zapovijedi s engleskoga prevodili na svoj jezik i prosljeđivali postrojbama, američkima i britanskima, gdje su ih drugi Čerokiji vraćali u izvornik. Metoda se pokazala vrlo uspješnom, pa je s tim na umu Hitler, spremajući se za rat, dao zadatak tridesetorici njemačkih antropologa da nauče razne indijanske jezike. Iako je to premalo da se makar i ovlašno upozna tolike jezike, dijalekti da se i ne spominju, Amerikanci nisu mogli znati dokle su marljivi njemački antropolozi stigli i na koje su se jezike usmjerili, pa su se pokolebali u namjeri da se i u novom ratu posluže starim trikom.

Ipak, jedan umirovljeni veteran prvoga svjetskoga rata, koji je uz roditelje misionare odrastao među Navajosima i tečno govorio navaški, nagovorio je zapovjedništvo marinaca da se, barem na pacifičkom ratištu, upotrijebi taj jezik. U tom trenutku, kako su odgovarajuće službe hitro provjerile, samo je tridesetak ljudi, mimo samih Navajosa, koliko-toliko znalo navaški, i to uglavnom razni misionari bez ikakve veze s Japanom.

U prilog izboru išlo je i to što je posrijedi bio isključivo usmeno prenošeni jezik, za koji je standardizirano pismo stvoreno tek 1939, pa se nije mogao učiti iz knjiga, nego samo na terenu. Sintaksa mu je izrazito kompleksna, a posebno je bitno što svaki samoglasnik ima do deset intonacija, čime se, u nizu kombinacija, mijenja značenje riječi. Prvih 29 navaških dragovoljaca stvorilo je i 450 riječi za vojne, tehničke i geografske pojmove koje jezik izvorno nije imao. Neke su bile tvorbe s izvornim osnovama, primjerice naziv za tenk izveden je iz korijena za kornjaču, a neke figurativni ili opisni izrazi: za Britaniju Toh-ta, doslovce Između Vodā, što bismo na tragu Međuzemlja iz Tolkienova Gospodara prstenova mogli prevesti kao Međuvođe, a za Hitlera – Ludi Bijelac. Za razliku od 1918, kada su Čerokiji samo prevodili s jezika na jezik, navaški je preustrojen na vrlo kompleksne načine, te je dodatno uspostavljena korelacija njegovih riječi s početnim glasovima engleskih, pa na testovima ništa nisu razumjeli ni izvorni govornici; neki čak ne bi shvatili da je posrijedi njihov vlastiti jezik.

U rezultatu, marinci su iz rata izišli kao jedini rod američke vojske čiju šifru Japanci nikad nisu probili! Drugim riječima, navaški su vezisti spasili tko zna koliko života.

Sudjelovali su u svim bitkama na Pacifiku, a opći je stav da su u onoj ključnoj za Iwo Jimu i presudili – njih šestorica prenijeli su u kritičnih prvih 48 sati, u očajnim uvjetima, 800 poruka bez greške i brže od ijednog šifrantskoga uređaja. Sudjelovali su i u korejskom ratu, a kad je 1969. s projekta skinuta oznaka tajnosti, njih ukupno 400, od čega 13 posmrtno, dobilo je najviša odličja i priznanja, slijedile su knjige, romansirane i stručne, a 2002. i film Johna Wooa Windtalkers, prema kodnom imenu operacije, u nas prikazan kao Glasnici vjetra (iako bi možda bolje bilo Vjetrozborci).

Te sam se priče sjetio kad mi je neki dan jedna gospođa koja je u jesen 1991. služila u vojnom sanitetu pripovijedala čemu je svjedočila kod Glibodola, Dabra i Jezerana. Našla se ondje slučajno – kao što je u tim danima štošta bilo takvo – dva vojnika iz Čabra, pa motorolama počela nešto razgovarati na svom zavičajnom idiomu, pa opušteno razgovarala i razgovarala, i odjednom shvatila da svi zapanjeno zure u njih. Sljedeći je stupanj bio predvidiv: kao što su i inače dvije strane jedna drugoj upadale u komunikacije i razmjenjivale svakovrsne poruke, Čabrani iz 128. brigade lijepo su se povezali i tom običaju, što se Hrvata tiče, dali posve novu i nadasve kreativnu dimenziju. U daljem razvoju, nadišavši spontanost, uspješno su prenosili i neke ozbiljne poruke i zapovijedi među postrojbama.

Tako nemilosrdno izloženi onom što se – kako danas znamo – valjda zove prekomjerno dijalektiziranje, četnici i JNA nedvojbeno su trpjeli teške duševne boli, dok su se njihovi šifranti i kontraobavještajci suočili s intelektualnim pregnućem na koje nisu bili upozoreni ni pripremljeni. Istina, nije da su bili bez iskustva. Nešto ranije kod Brinja su im u veze upadali Istrani i izluđivali ih što čakavštinom, što talijanskim, ali to su relativno lako razriješili zaključkom da su – trijumfalno je objavio Radio-Knin i potkrijepio odgovarajućom snimkom – među Hrvatima i talijanski plaćenici, krvožedni, dakako. Ovaj put, međutim, nije bilo pomoći. A nije ni čudo.

Govori čabarskoga kraja pripadaju kajkavštini Gorskoga kotara, imaju ikavskih elemenata, primili su utjecaj susjednih slovenskih govora, s juga i čakavskih, na osobit način apsorbirali idiom njemačkih rudara koji su se nekoć doselili i s vremenom pohrvatili, pa kad se doda duga prometna izoliranost u kojoj su se svi ti slojevi prožimali i razvijali, dobiju se čudesni rezultati, lijepo prikazani u knjizi Slavka Malnara Pamejnek, što na čabarskom znači razgovor.

Može se samo spekulirati da li još negdje neki s druge strane, dok mu u glavi zuji, nastoji dokučiti što je natjeralo te, valjda Čerokije, možda čak Navajose, du vej, tko zna, da se, akule i tjondule, zapute sve do Like, četnike v rit perpjelat. U ušima mu možda, kao zakašnjela pamet, odzvanja i ovakva rečenica:

– Kaga uod m’ajhnega več’ijo de ma’re vb’ougat t’este se na m’are u’adreč ne na st’are d’an!

A s tom se mišlju, naravno, svaki razuman čovjek mora složiti.

Pljačkaš koji je govorio standardom

U medijima se, kad izvještavaju o nekom zlodjelu, često nađe i izjava žrtve ili svjedoka koji, osim viđeno, opisuju i ono što su čuli, i to ne sadržajno, nego u jezičnom, zapravo dijalektološkom smislu. Primjerice, u slučaju noćnoga ubojstva u Osijeku svjedok je jedva što vidio, ali kaže da su napadači “govorili po zagrebački”, u zagrebačkom kafiću uz banku koja će uskoro biti orobljena jedan je gost uočio sumnjiva muškarca sa ženom “koja je govorila iznimno bosanskim akcentom”, radnica opljačkane karlovačke pošte upamtila je “jak bosanski naglasak” jednoga razbojnika, baš kao i napadnuti splitski poštar koji je raznosio mirovine.

Posrijedi su, naravno, kratki govorni uzorci, dojmovi laika o tome kako netko govori i što odlikuje govor nekoga kraja, često i stereotipi, pogotovo negativni, sociokulturno i politički motivirani u vezi s Bosancima, čiji se govor uvjerljivo najčešće spominje u takvim izjavama. Ima tu sigurno i dosta kolektivne psihologije, kao i odraza ekonomsko-demografske strukture našega društva. Naime, u povijesno neštokavskim krajevima – gdje je pak glavnina većih gradova, samim time i banaka s većim prometom i poštara s punijim torbama – praktički sve što se u nekom negativnom kontekstu percipira kao štokavsko automatski se, ne nužno sa zlom namjerom, protumači kao bosansko.

U vezi sa svim tim postoji i posebna disciplina, forenzička lingvistika, koja traga za tzv. lingvističkim otiskom prsta, dakle upotrebom jezika koja upućuje na socijalno i regionalno porijeklo osobe i tako olakšava istragu. To je bitno lakše ako postoje snimci telefonskih razgovora ili prijetnji, dakle duži ili višekratni uzorak govora, kad i dobru glumcu promakne neki autentični naglasak, izgovorna značajka ili izraz, ali i spomenuta laička zapažanja mogu koristiti uzmu li se s nužnim oprezom i ispita li se svjedok stručno. Pritom se, ne bez osnove, podrazumijeva da kriminalci govore u slengu, kvartovski, lokalno ili regionalno, čak ne toliko zato što su neobrazovani, koliko zato što je pljačka i za njih situacija puna uzbuđenja i stresa, a tad svatko spontano poseže za svojim izvornim izrazom, ili, ako ih je više, što međusobnu bliskost i vezu prirodno iskazuju i prirodnim, zavičajnim načinom govora.

Sve je to tako sociolingvistički logično teklo dok se nedavno nije dogodilo nešto neobično, s potencijalom da uzdrma cijeli sustav.

U poštu u P, međimurskom selu s 450 stanovnika, malo prije podneva ušao je “nepoznati počinitelj” i s plastičnom vrećom u ruci preskočio pult, naredio službenici da otvori ladicu i u vreću ubaci sav novac iz nje i sefa, pa je zaključao u zahod i naredio joj neka nekoliko minuta ne zove u pomoć. Službenica ga je kasnije precizno opisala: na glavi crvena kapa s prorezima za oči, na rukama bijele rukavice, građa takva, visina i dob otprilike toliki... Budući da je iz radnje očito kako je pljačkaš morao i podosta govoriti, ne čudi što je žena, šoku usprkos, mogla policiji dati i tu vrstu opisa. No, tko sad očekuje kakav dijalekt, lokalizam ili što slično, ljuto se vara, jer dotični je, prenose novine, “govorio hrvatskim književnim jezikom”.

Može se, naravno, beskrajno raspravljati o tome što osoba koja radi u takvu mjestu i živi u obližnjem upola manjem selu uopće podrazumijeva pod pojmom književnoga, odnosno standardnoga jezika kad se on u tim sredinama i ne koristi. Ondje se svi poznaju, svi su domaći, povezani gustom mrežom rodbinskih i susjedskih odnosa koji su važniji od eventualnih statusnih razlika, te svu komunikaciju, privatnu i javnu, neproblematično obavljaju na lokalnom govoru. Granica između javnoga i privatnoga, formalnoga i neformalnoga, ne postoji niti bi bilo prirodno da postoji: osoba koja od 8 do 16 sati za šalterom vrši neku formalnu službu ista je ona s kojom ste još u 7,45 ili ćete već u 16,15 ležerno čavrljati, jer vam je prva susjeda, školski drug, ujak ili bratićeva djevojka iz sedme kuće niz ulicu, preko puta bandere, da, da, baš ona čiji je otac nekidan starom Štefu popravio plot. Ni sama ta osoba, poštanska ili kakva druga službenica, nema razloga išta znatnije mijenjati ni kad službeno komunicira s nadređenima, na općinskoj razini u Sv. Jurju na Bregu, na županijskoj u Čakovcu, a dalje uz ljestvicu ona ionako ne stiže.

Standardni je jezik u takvu kontekstu zapravo uljez kojem se s mudrim oprezom pažljivo zagleda u lice, nešto što ne postoji utjelovljeno ni u jednoj živoj osobi, čak ni u školi, nego tek kao jezik iz kutije ili s papira, iz tv-dnevnika ili s formulara, s jasnim značajkama i granicama. Baš zato on se može prepoznati preciznije, nego ondje gdje žive ili češće nailaze govornici drugih varijeteta, uključivši štokavske ijekavske kao osnovicu standarda, pa se govori pretapaju i neki se kolokvijalni općeštokavski može lako pobrkati s formalnim standardom i obratno.

Službenica je zato zacijelo u pravu, na veliku žalost policije koja teško da će – ostane li stvar samo na jeziku – pljačkaša uloviti. On možda ima i dobro formalno obrazovanje, možda samo prirodno stečena socijalna iskustva, no bitnu stvar zna kao da je profesionalni lingvist: standardni jezik i postoji samo kao neutralan i nadregionalan, takav da, kad se njime pravilno govori, ničim ne odaje odakle je govornik.

Tajni život financijaškog žargona

Svako toliko pripadnici neke struke nahrupe u javni prostor i to, prirodno, koristeći se svojim internim pojmovljem, jer da ne vladaju njime, ne bi ni bili to što jesu niti bi ih tko zvao u medije, za okrugle stolove i javne tribine. Potraje li potreba za tim specifičnim znanjima, njihov način izražavanja, žargonizme, metafore, retoričke figure i frazeologiju počnu preuzimati mediji (u svoje svrhe i političari, što je pak priča u priči) kao posrednici između tih, u načelu uskih, zatvorenih krugova i široke, laičke javnosti. Neizbježno je da pritom što nesvjesno, što iz potrebe, što iz želje da i oni malo mistificiraju sebe i svoj posao, usvajaju i dotičnu strukovnu terminologiju. Ona tako izlazi iz konteksta u kojem je i za koji je izgrađena i u kojem tvori zaokružen sustav, te postaje javna i u fragmentima ulazi u repertoar sve više govornika.

Teorijski, lako je govoriti da bi stručnjaci kad nastupaju u javnosti trebali pojednostavniti izraz i prilagoditi se publici koja nema njihova (pred)znanja, kao i da bi novinari trebali naći zlatnu sredinu između nužnoga dijela strukovne terminologije, bez čega se i ne može o nečemu ozbiljno raspravljati, i općega jezika koji je svima pristupačan i razumljiv. U stvarnosti se, međutim, ni jedna od tih dviju kategorija ne može jednoznačno izmjeriti: svi znaju da to-i-to treba “jednostavno” kazati i opisati, svi se s tim slažu ‒ i nitko ne zna formulu kojom se to određuje. Pitanje se dodatno komplicira kad se to zbiva u društvu s izrazito purističkim odnosom prema jeziku, pa se (o)lako zaključi da je bit problema u globalnom engleskom i da bi sve poteklo glatko čim bi se silni anglizmi zamijenili hrvatskim riječima.

Malo je koja struka u modernoj povijesti tako naglo i masovno ušla u javnu sferu kao prije dvadesetak godina bankarsko-financijska. (Kompjutoraši ili informatičari drugačija su priča: oni nisu bili struka koja je i prije relativno dugo postojala u sjeni, nego su od početka bivali javni, tj. nastajali su i razvijali se, zajedno sa svojim žargonom, pred očima javnosti.)

Šok je pritom bio obostran. S jedne strane, financijaški je posao po naravi stvari nejavan i nevidljiv, u masovnoj predodžbi hladan i dosadan, i zadnje što bi još jučer prosječan građanin očekivao jest da će svakodnevno na televiziji gledati bankare, burzovne, porezne i fiskalne stručnjake u žustrim raspravama punim optužbi, pikanterija i emocija. S druge strane, i sami su ti akteri bili nepripremljeni na javnu komunikaciju i njene zahtjeve: kretali su se u svojim zatvorenim krugovima, savršeno komunicirali svojim strukovnim jezikom i nisu, neki ni do danas, shvatili dubinu komunikacijske promjene koja je i njih zahvatila.

Time su se razlikovali i od onih s kojima su često povezani, naime političara. Ti, kakvi bili da bili, ipak imaju jasnu svijest da moraju javno nastupati: demokrati da građane razumljivo i razložno u nešto uvjere i pridobiju, a diktatori da im se, barem tu i tamo, prikažu kao mudri i brižni makar katkad strogi očevi.

Dodatno, masovni izlazak financijaša u javnost, ili nagao prodor javnosti u njihov izolirani svijet, što su dva lica istoga procesa, podudario se s globalnom ekspanzijom engleskoga jezika. Iako se iz aktualne perspektive ne čini tako, riječ je o procesu koji se ubrzava tek s krajem osamdesetih: još 1986. čak 58% dokumenata Europske komisije bilo je izvorno sastavljeno na francuskom prema skromnih 26% na engleskom i tek 1996. odnos doseže 45% prema 39% za engleski; francuski i engleski i tada su ravnomjerno zastupljeni u dokumentima Vijeća ministara EU-a i tek s novim tisućljećem prvi pada ispod 20% a drugi prelazi 70% udjela. To je, dakle, točka od koje se može govoriti o neopozivoj anglizaciji međunarodne komunikacije u svim područjima.

U bankarsko-financijskoj struci, međutim, engleski je postao svojevrsni materinski jezik već potkraj 19. st, s učvršćenjem Londona i New Yorka kao prijestolnica svjetskoga financijskog poslovanja, što opća javnost nije uočavala niti imala potrebe uočiti. Kad su pripadnici te struke počeli izlaziti u javnost, činili su to ne samo sa strukovnim žargonom, nego, prirodno, i s mnoštvom engleske terminologije, frazeologije i poštapalica, na što su, za razliku od javnosti, u svojoj okolini odavna bili navikli: taj jezik za njih nije bio identitetska, kulturna ni emocionalna, nego posve tehnička, praktično-komunikacijska kategorija. Tako je nastao dojam da su dvostruko nerazumljivi, i društveno i kulturološki strano tijelo.

S tim se združio i stereotip da je financijsko-korporacijska retorika nešto posve apstraktno, bezlično, mehaničko, po naravi posla lišeno svake slikovitosti i tvorbene kreativnosti. Stvari, međutim, stoje drugačije: mnoštvo bitnih izraza koji su svakodnevno u medijima ne samo što su izrazito slikoviti i asocijativni, nego su im spoznajni korijeni u iskustvima jednoga svijeta koji baš ne asocira na visokotehnologizirane urede u poslovnim neboderima. Paradoksalno ili ne, ali korporacijska je metaforika uvelike agrarnoga, ruralnoga porijekla, pa je oni koji pamte komunizam čak mogu s malo mašte vidjeti kao nastavak partijskih referata koji su krčili putove u sretnu budućnost, orali brazde revolucije, hvatali kriznoga bika za rogove i zatezali uzde inflaciji.

Ako se sudi samo po toj terminologiji, može se lako zaključiti da je SAD, tehnološkoj superiornosti usprkos, podsvjesno još duboko u svojim ruralnim počecima, kad su farmeri plugom i sjekirom zadirali u divlja prostranstva, baš kao u svojoj retorici i autori netom spomenutih partijskih referata.

I eto nas opet kod onih koji misle da bi svijet postao jednostavniji ako bismo ga opisali vlastitim jezikom, odnosno nekako natjerali one koji nas zasipaju greenfield-ulaganjima, seed moneyjem, seed hack-fazom i grassroots-pokretima neka nam to “kažu na hrvatskom”.

Kao princip, to ne bi smjelo biti teško, pogotovo u zemlji gdje su zbog kasne urbanizacije veze sa selom još jake i žive. Recimo, taj greenfield, koji znači izravno ulaganje, lako prizove sliku zelena, još neobrađivana polja, dobru staru ledinu ili livadu, pa izvorni hrvatski govornik učas prirodno izvede pridjevsko ledinsko ili livadno ulaganje. Seed je, znamo iz osnovne škole, sjeme, pa na početku posla, zagledani u ledinu, provjerimo je li nam sjemenski novac u torbi i ako jest, na redu je seed hack, dakle zasjek ili kratka brazda (hack) što se u tlu načini spravom nimalo nalik iPhoneu koju farmer iz Iowe također zove hack, a naši djedovi zvali su je mašklin, kramp, budak, pijuk ili trnokop.

Onda se pažljivo položi sjeme i ‒ kao da se stoljećima ništa nije promijenilo.

Problema ne bi smjelo biti ni s grassroots-pokretima ili grassroots-marketingom, dakle procesom koji umjesto odozgo, iz formalnih institucija, počinje odozdo i od te se baze širi kroz društvo. Taj grass je, osim trave, još pašnjak ili tratina, pa je izvorni hrvatski govornik zacijelo već u glavi spontano izveo izraz pašnjački pokret/ marketing. Pa ako nije smiješno američkom globalnom bankaru sa 112. kata manhattanskog nebodera, ne bi smjelo biti ni Hrvatu običnom domaćem.

Ima u cijeloj toj terminologiji i prijevoda, čak dosta medijski proširenih i prihvaćenih, ali ni tu nisu stvari jednoznačne. Smislili su tako Amerikanci i u globalni poslovni svijet izvezli naziv cash-cow tvrtka da označe poslovnu jedinicu koja traži malo ulaganja, a stvara gotovinu koja se može koristiti za ulaganje u drugim poslovnim jedinicama. U nas se, kad se zaželimo svojega jezika, takva tvrtka zove krava muzara, jer i američki je termin oblikovan asocijacijom na ono što njihovi farmeri zovu milk-cow i znači im kravu koja, kako to već s njom biva, u probavnom sustavu stvara mlijeko i treba je ujutro pomusti, figurativno ‒ uzeti novac.

Nevolja je s prijevodom u tome što je, kulturološki, naša metafora krave muzare stekla značenje bezočnoga iskorištavanja, što upućuje na osobu ili ustanovu čiji trud i imetak mimo njene volje i protuzakonito uzimaju drugi, dočim je iz službene definicije takve tvrtke jasno da posrijedi nije nikakva pljačka, prisila ni varka, nego zakonit proces u kojem sudionici dijele zaduženja i svatko unaprijed točno zna svoju ulogu, svrhu i korist u međuovisnoj poslovnoj cjelini. Na hrvatskom se pak krava koja nesebično daje mlijeko, kako zna svaki seljak, zove mljekulja, te može ali i ne mora postati ona figurativna muzara. Takvo, neutralno značenje, u obliku tvrtka mljekulja, savršeno bi odgovaralo smislu koji se razvio u američkom, a onda i međunarodnom poslovnom svijetu. Ali, eto, nitko iz naših financijsko-bankarskih elita nije mario svratiti na selo ni sjetiti se svojih starih, kao što se neki Amerikanac očito jest sjetio djeda farmera, pa sad imamo zadovoljenu formu, hrvatski naziv, ali kulturološki promašen i strukovno netočan sadržaj.

Bit će stoga da nije baš toliki problem u engleskom kao takvom, nego u tome što njegova neosporno velika prisutnost u poslovnom jeziku služi kao alibi za nešto drugo, među ostalim strah pred svijetom koji se tako naglo mijenja. Joseph A. Tainter u knjizi Kolaps kompleksnih društava procjenjuje da su društva lovaca i skupljača sadržavala nekoliko desetaka različitih društvenih uloga, i nisu poznavala profesionalne uloge, dakle zanimanja u današnjem smislu, dok suvremena Europa poznaje do 20.000 profesionalnih i više od milijun različitih tipova društvenih uloga; kombinacije su toga dvojega neizbrojive, jer društvena i profesionalna uloga nisu isto, pa ne donose ni iste žargone i terminologije.

Osnovni problem stoga nije u jeziku kao takvom, bio engleski ili hrvatski, niti u ovako ili onako oblikovanoj strukovnoj terminologiji, nego u konceptima koji se njime iskazuju i ako se oni ne razumiju, u biti je svejedno spominje li se greenfield ili livadno-pašnjačko ulaganje, sjemenski novac ili kukuruz, hack ili kramp...

Današnji munjeviti razvoj financijsko-bankarskoga sektora i prodor pripadne strukovne terminologije i internoga profesionalnoga žargona u javnu sferu donekle bi mogao podsjetiti na jednako brz razvoj medicine prije stotinjak godina: i tad je posrijedi bilo nešto što se izravno ticalo svačijega života, čemu se nije moglo umaknuti, čiji su akteri također stalno tumačili laicima što je na djelu i što je danomice donosilo nove izraze i figure, samo što oni nisu potjecali iz engleskoga, nego iz latinskoga i grčkoga.

Utoliko je možda predvidiva i sudbina današnje bankarsko-financijske terminologije. Jedan dio ukorijenit će se u domaćem obliku i govornici neće ni imati osjećaj da rabe nešto što je izvorno bilo specijalizirani termin uske društvene grupe, primjerice otvoreni prijelom ili upala srednjega uha. Drugi dio ostat će u stranom jeziku ali će postati prirodan dio rječnika cijele populacije neovisno o obrazovanju i zanimanju, pa ćemo onako kako danas govorimo bronhitis i tromboza sutra govoriti startup i quantitative easing. Treći dio zadržat će se u izvornom, društveno i profesionalno ograničenu kontekstu i znat će ga samo oni kojima izričito zatreba.

Dotad svratimo do naših pradjedova: još su živi, ali su im njive nekako čudne ‒ sve u staklu i s barem dvadeset katova.