Biblioteka

Edita Hercigonja-Mikšik: Ogledi o jeziku ljudskome i protuljudskome

Ništa protuljudsko nije nam strano

Ivan Marković

Suvremeni jezikoslovni gorostas R. M. W. Dixon (1939–) u svojoj se intelektualnoj autobiografiji (2011) među bezbrojnim iskričavim, kadšto bodljikavim opaskama o akademskome životu osvrnuo i na golem trud uložen u jasno pisanje, jer da ga razdražuju laske kolegâ da je sretan jer mu lako polazi za rukom pisati tako čitko i pitko. Ne znaju kolege ili se prave da ne znaju da jasno pisanje traži ustrajan rad, sate i sate provedene nad vlastitim rečenicama. Pa nastavlja Dixon gotovo savjetodavno da jasno pisanje podrazumijeva znatnu uporabu kratkih domaćih riječi, u njegovu slučaju engleskih, germanskoga podrijetla, i ograničenu uporabu dugih pozajmljenica, u njegovu slučaju latinskoga i francuskoga podrijetla, te da su bolje kraće rečenice s točkom od dugih sa zarezima. Stil dakako valja prilagoditi prigodi pa je u prijavama za stipendije, projekte, zaklade i slične financijaše razumno poslužiti se varkom i rabiti duge učene riječi i složene konstrukcije, otprilike:

Nuždan preduvjet za kvalitetnu realizaciju ishoda istraživačkoga projekta bit će ekscerpcija postojećih referentnih materijala glede teme podvrgnute istom.

Što bi u svakodnevnu, neusiljenu jeziku izvan obrazaca kojima apliciramo na kompetitivne projekte i povjerenstvima komuniciramo svoje namjere glasilo otprilike ovako:

Proučit ćemo sve što je o temi dosad objavljeno.

Zapravo je zabavno – veli Dixon – provesti jutro pokušavajući pisati što je jasnije moguće, tako da te razumije što veći krug čitatelja, a onda se poslije ručka prebaciti u uštogljenu i neprirodnu naduvenost, sve u nastojanju da zadiviš prosudbeni gremij (2011: 343).

Dixon lijepo kaže – varka. Zna on kako se pišu prijave za grantove, zna kako se stipendije dobivaju, zna kojim se stilom poslužiti, zna što kod povjerenstava prolazi, kojim se trikovima poslužiti pri kamčenju potpore. Sasvim je vjerojatno da i članovi povjerenstva to znaju. I tako svi sve znaju i svi pristaju na igru u kojoj smo se unaprijed manje ili više prešutno sporazumjeli da ćemo biti što zamršeniji, nejasniji, prikladno zaogrnuti u opsjenu birokratske fraze. Jer naravan jezik ne pije vode, važna je forma, sadržaj je nužno zlo.

Ima u Dixona još mnogo odjeljaka s kojima se svaki sveučilišni nastavnik lako poistovjeti, primjerice njegovo neposredno iskustvo praćenja rasta papirologije i plime kojekakvih obrazaca koja od 1970-ih samo buja (2011: 134–135), ili beskrajna sastančenja u najbistrijem dobu dana, prijepodne (»što ljudi govore više, to više ljudi želi govoriti«), što zove »australskom bolešću« (2011: 136), jer da toga u Europi i Sjevernoj Americi nema (gdje li mu je ta Europa?), no crtica o visokoparnu a ispraznu jeziku znanstvene administracije bit će dovoljan i posve prikladan uvod u čitanje zbirke ogleda Edite Hercigonja-Mikšik. Tek s važnim dodatkom: Hercigonja-Mikšik isprazni jezik smatra protuljudskim. Mi ćemo ga u ovome predgovoru smatrati posve ljudskim jer ništa protuljudsko nije nam strano.

Snebivanje nad navodnom dekadencijom jezika nije novo. Ako je utemeljeno, to bi značilo da nije nova ni jezična dekadencija. Zgražanje nad tuđim jezikom u hrvatskoj kulturi ima dugu i neprekinutu tradiciju. Ostavimo li po strani savjetništvo, kao filološku disciplinu pozamašne bibliografije, dovoljno je pročitati nekoliko Matoševih prikaza suvremene mu beletristike da vidimo domete, eto primjerice ovaj o drami Velika žrtva Frana Hrčića iz 1910. objavljen 28. I. 1911. u Hrvatskoj slobodi (v. Matoš 1973: 115):

Prije svega, Fran Hrčić ne zna pisati. Njegov je jezik jezik palanačkih birokratića i kancelarija. »Jedaća soba«, »puckeća vatra«, »uzimlje« (uzima), »posjedati« nekoga, »upotrijebiti« (upotrebiti), »izgleđem«, »dulje« (duže), »tajni« (tajana), »uvjet« (pogodba), »produljiti« (produžiti), »kakov« (kakav), »sjeo« (sio), »presahla« (presahnula), »prijezir« (prezir), »odsutnost«, »isključen je« (schliesst aus), »odsutan« (abwesend), »cijelj« (cilj), »uslišati«, »neodgodiv«, »okolnost«, »otapljati«, »preuzimljem«, »pisaći stol«, »snjegovito popodne«. No Fran Hrčić ne poznaje ne samo jezika. On ne zna ni pisati. Dinamika fraze i ekonomija riječi mu je stvar nepoznata.

Pretpostavljamo da bi nakostriješeni lektor danas Matošu mnogošta zacrvenio, mnogošta je pak Matoša nadživjelo upravo u Hrčićevu obliku. Međutim nepoznavanje »dinamike fraze i ekonomije riječi«, na što je Matoš upozorio, neizliječena je boljka javnoga govora u nas i u svijetu:

U naše vrijeme politički govor i pisanje uglavnom su obrana neobranjivog. Stvari poput nastavka britanske vladavine u Indiji, ruskih čistki i deportacija, bacanja atomskih bombi na Japan doista se mogu braniti, ali samo argumentima koji su presurovi da bi se većina ljudi s njima mogla suočiti i koji se ne podudaraju s objelodanjenim ciljevima političkih stranaka. Stoga se politički jezik uglavnom mora sastojati od eufemizma, neutemeljenih dokaza i puke maglovite neodređenosti. Nebranjena sela bombardiraju se iz zraka, mještani su prognani, stoka izrešetana, kolibe se pale zapaljivim mecima. To se naziva pacifikacijom. Milijunima seljaka otete su farme i potucaju se cestama noseći tek ono što mogu ponijeti. To se naziva transferom stanovništva ili korekcijom granica. Ljude na više godina zatvaraju bez suđenja, ili im se puca u potiljak, ili ih šalju u arktičke šumske logore da umru od skorbuta. To se naziva eliminacijom nepoćudnih elemenata. Takva frazeologija nužna je ako se stvari žele imenovati a da se ne prizove njihova mentalna slika.

Te rečenice o političkome lažijeziku nije napisao Don Watson (1949–), kojega Hercigonja-Mikšik često spominje, inače nekadašnji pisac govorâ za australskoga premijera Paula Keatinga, insajder koji je početkom 21. stoljeća svojim knjigama razgolitio prijetvorni javni jezik i njegove prijetvorne riječi (e. weasel words, dosl. riječi lasice), pa na neki način i sebe sama. One su napisane prije no što se Don Watson i rodio. Napisao ih je George Orwell (1946/1968: 136), taman nekako između Životinjske farme (1945) i 1984. (1949), kao živi svjedok jačanja totalitarizama i njihova sraza. U isto doba Victor Klemperer objavljuje svoj čuveni LTI (lat. Lingua Tertii Imperii, jezik Trećeg Carstva/Reicha), u kojem se zorno pokazuje kako se prijetvorni javni jezik spuštao u privatnu sferu: da su židovske knjige smještene na sigurno, značilo je zapravo da su ih partijski povjerenici zaplijenili; a onda su Židovi sami počeli govoriti o naslijeđenim knjigama, onima koje su se u njih zatekle pošto je njihov vlasnik nestao u Theresienstadtu ili Auschwitzu (1947/2007: 159), što se isprva, dok se logori još nisu bili poistovjećivali sa sigurnom smrću, reklo eufemizmom – otputovao je (isto: 202). Organizirati kaznenu ekspediciju (nj. Strafexpedition) u jeziku partijske mladeži značilo je u špaliru izbatinati nepoželjnike (isto: 53), sve je bilo u superlativu, sve je bilo stopostotno i totalno (isto: 236–237). Dan-danas isto, dakle ni dekadencija javnoga jezika nije ništa nova, promijenili su se samo hegemoni i lokaliteti, ali frazarij je uglavnom isti, Orwell i Klemperer kao da opisuju jučerašnje mrežne portale, možda bismo tek umjesto transfera stanovništva našli humano preseljenje, ali to je uglavnom to. Watsonov prinos (2003) u odnosu na Orwellov i Klempererov nije velik, no pokazao je kontinuitet i agresivno širenje praznorječja. Hercigonja-Mikšik u svojim ogledima sve to prepoznaje i u hrvatskome. Taj karikaturalni jezik tu je, oko nas, njime se služe političari, marketing, diplomati, menadžeri, reklamni prodavači magle, spin-doktori i komunikatori, sportaši i sportski komentatori, EU-birokrati, agenti telekomunikacijskih operatera, novinske agencije, znanstvenici kad prijavljuju projekte. Eto bar u nečemu stojimo na ramenima bjelosvjetskih divova. Ali ne bismo rekli da je riječ o novoj pojavi u hrvatskome. Tko je dovoljno star da se sjeća isprazna govora socijalističkih političara i aparatčika, ne treba mu mnogo objašnjavati. Pavičić ga je (1982) donekle uhvatio u svojim člancima u Vjesniku na prijelazu 1970-ih i 1980-ih, primjerice u onome u kojemu je metodom obratnom od Dixonove pokušao pojednostavniti rečenicu:

Najnovije privredne mjere tekuće politike ekonomske stabilizacije uspješno se provode.

ne bi li redukcijom na normalan jezik dobio Stabilizacija uspješna! (Pavičić 1982: 21–23). Pisac u predgovoru knjizi dobro kaže (isto: 7):

Jezikom se čovjek služi i onda kad se želi sporazumjeti, ali i onda kad se ne želi sporazumjeti. Jezik je u službi i onda kad čovjek želi biti razumljiv, ali i onda kad ne želi da ga razumije. […] Jezikom čovjek otkriva ili traži svoj identitet, ali njime i prikriva ili gubi svoj identitet.

Taj socijalistički jezik imao je svoje ustaljene kalupe (v. npr. Czerwiński 2016) i svoju razvedenu metaforiku, koju je na primjeru narativa borbe s inflacijom – danas bi se to tako reklo, narativ je u akademskim krugovima poželjna riječ – izvanredno i neshvatljivo neprimijećeno iščitao Žanić (1987), uočivši između ostaloga i posve u skladu s Lakoffom i Johnsonom (1980/2003) da je kaos krize – voda, more, bolest, žena zavodnica, vještica, neukroćena životinja, zlo i neprijatelj, a kozmos da je – zemlja, kopno, zdravlje, muškarac ratnik, ukroćena životinja, dobro i branitelj. Morao je tog specifičnog jezika u Istočnoj Njemačkoj, gdje je postao viđenom akademskom figurom, biti svjestan i Victor Klemperer, koji je još 31. III. 1942. u svoj dnevnik zapisao da jezik ne laže (1995/2017: 123):

Ponekad netko želi riječima sakriti istinu. No jezik ne laže. Ponekad netko želi izreći istinu. No jezik je istinitiji od njega. Ne postoji sredstvo protiv istinitosti jezika.

Na stranu razumljiva patetika neposredna Klempererova ratnog iskustva, pisac ovoga predgovora radi higijene vlastita sjećanja od svega toga ipak radije pamti oronuloga čerokijskoga poglavicu u fraku iz filma Odmetnik Josey Wales (1976, r. Clint Eastwood, s. Phil Kaufman i Sonia Chernus). Kao jedan od poslanika susreo se bio s ministrom unutarnjih poslova u Washingtonu. Pohvalio ih je ovaj da izgledaju civilizirano, a oni mu se – predstavnici domorodačkih američkih naroda – požališe da im je zemlja oteta, da umiru. Ministar reče: Nastojte ustrajati! (e. endeavour to persevere). I novine su prenijele: Indijanci prisegnuli da će nastojati ustrajati. Potom su Indijanci dugo razmišljali o tom nastojanju u ustrajavanju i nakon što su dobro promislili – objavili su Uniji rat.

Don Watson svoju je knjigu o javnome jeziku (2003) podnaslovio riječju koja pokriva značenja od truleži i kvarenja do nazatka i propasti (e. decay). Pitanje nazatka i napretka u jeziku sve je samo ne novo, kao uostalom mnogošta u jezikoslovlju. Ne bez razloga prisjetit ćemo se velikoga Danca Otta Jespersena (1860–1943) i njegove monografije o napretku u jeziku s kraja 19. stoljeća, u kojoj usuprot onomad uvriježenu mišljenju temeljenu na radovima Augusta Schleichera piše da mijenu u jeziku ne valja promatrati kao regresivnu, nego kao progresivnu, upravo tim riječima (Jespersen 1894: 3):

Treba li zbroj tih infinitezimalnih modifikacija koje su naš jezik odvele tako daleko od izvornoga stanja nazvati evolucijom ili disolucijom, rastom ili propašću? Jesu li jezici u pravilu progresivni ili regresivni? […] nema sumnje da će odgovor biti upravo suprotan onomu što bi stariji naraštaj jezikoslovaca presudio.

Zbijeno je o tom Jespersen ponovo pisao u svojoj kapitalnoj knjizi Jezik (1922/1968). Polazište mu je izrijekom antropocentrično (isto: 324), a zahtjeva u mjerenju uspješnosti jezika dva, gotovo gospodarstvena: maksimum postignuta učinka (izražajnosti) i minumum uložena truda (tjelesnog i umnog). Jasno je Jespersenu da nemamo metodu kojom bismo mjerili bilo postignut ekspresivni učinak bilo trud uložen u govorenje ili pisanje, pa nema druge nego pažljivo analizirati pomno odabrane konstrukcije i jezične odlike i pokušati odmjeravati jesu li one s vremenom jeziku donijele nazadak ili napredak. No kad je sve zbrojio i oduzeo, Jespersenu se nadao ovaj zaključak (1922/1968: 326):

Sve što mogu tvrditi jest da ukupan zbroj tih promjena – kad usporedimo davno razdoblje sa sadašnjošću – pokazuje višak progresivnih nad regresivnim ili neutralnim promjenama.

Riječ je dakle o tendenciji napretka, tendenciji usavršavanja, koja je rezultanta raznosmjernih silnica, jednostavnim bismo rječnikom rekli: dva koraka naprijed, jedan unatrag, ili dvadeset dva naprijed, dvadeset jedan unatrag. I tako stotinama godina. Privedemo li to evolucijskoj utrci između javnih lažaca i onih koji njihove laži konzumiraju: što se u javnome jeziku više mulja, to su konzumenti više spretni u čitanju između redova, to se laži lakše prozru. Ovaj naš predgovor stoga nije ogorčen i neće ustrajati u potrazi za izgubljenim jezičnim zavičajem, zlatnim dobom (spominje ga i O. Jespersen) u kojemu je jezik bio bolji. Unaprijed pristajemo na to da je sve protuljudsko posve ljudsko, u svemu ljudskome klica je protuljudskoga.

Jespersen se čak odvažio pobrojiti nekoliko prednosti modernih jezika: oblici su općenito kraći, manje ih je, pravilniji su i apstraktniji, sintaksa pokazuje manje nepravilnosti, slaganje se napušta kao zališno, sintaktička nedvosmislenost postiže se strogim pravilima reda riječi i sl. (1922/1968: 364). U sličnu duhu nastavio je naš R. M. W. Dixon s početka ovoga predgovora, koji se odlučio postaviti moguće opasno i politički nekorektno pitanje: ima li boljih i lošijih jezika (2016). Pod bolji misli na bolje ispunjavanje funkcija: osnaživanje pripadnosti skupini, pospješivanje skupnih suradničkih poduhvata, uspostava i njegovanje društvenih odnosa, iskazivanje osjećaja, prijenos obavijesti, estetska ekspresija, sredstvo znanosti, uvjeravanja pa i prozelitizma svake vrste. Dixon je iznio svoj prijedlog dobre jezične infrastrukture, kako ju prozva, tj. onoga što bi relativno dobar jezik trebalo da ima jer je korisno, što bi trebalo izbjeći, a što spada u luksuz koji si pojedini jezik može priuštiti.

Prvo ukratko što bi trebalo izbjegavati. – Intonaciju kao jedini biljeg gramatičke opreke, redoslijed riječi kao jedini biljeg gramatičkoga svojstva, mnogo homonima, sličnozvučne riječi koje pripadaju istom značenjskom polju (poput e. thirteen ‘trinaest’i thirty ‘trideset’), nepravilnosti (poput h. bratbraća, mišmiševi nasuprot mrav mravi), slovopis u kojemu nema jednostavne korespondencije između slova i razlikovnih glasova, tj. fonema.

A što je onda dobrodošlo u jezicima? – Plodni postupci reduplikacije s različitim značenjima, jednostavan način tvorbe uvećanica i umanjenica (opet s mnogim nijansama značenja), pet vokala (što je najčešće u jezicima svijeta), dvadesetak konsonanata (također svjetski prosjek, i to u trima serijama – bilabijali, alveolari/dentali, velari), slogovni ustroj CV(C) (opet uobičajeno, sve povrh toga svojevrstan je luksuz), dva razlikovna tona (visoki i niski), tročlani sustav demonstrativa (primjerice kakav ima hrvatski – blizu govornika, blizu sugovornika, podalje od obojice), tri lične zamjenice u jednini i množini, i to tako da 1. lice množine ima distinkciju inkluzivnosti i ekskluzivnosti (uključuje sugovornika ili ne uključuje), pogodno anaforičko sredstvo kojim se nadomješta stalno ponavljanje onoga o čemu se govori, eksplicitno sredstvo za iskazivanje triju načina (izjavni, zapovjedni i upitni), potpun niz upitnih riječi (usp. e. who, what, which, where, when, why, how, i to s distinkcijom how much i how many, što hrvatski nema), negacijsko sredstvo koje se može upotrijebiti na različitim mjestima u rečenici, spretna sredstva za iskazivanje posvojnosti (pričem se misli ne na puku apoziciju posjednika i posjedovanoga, nego na eksplicitan biljeg posvojnosti, eventualno otuđive i neotuđive), što uključuje i glagol imati ‘posjedovati’ (što u jezicima nije tako često kako bi se moglo pretpostaviti), padežni sustav srednje veličine (5–6 oblika), kopulu (bolja je od puke jukstapozicije, jedna je dovoljna, više od toga je luksuz), niz veznih sredstava za povezivanje rečenica (bolje od asindetskih jukstapozicija), subordinirane rečenice, tzv. switch reference s mogućnošću ispuštanja glagolskog argumenta bez posljedica na smisao, tročlani rodni sustav (više od toga je luksuz), eksplicitan biljeg određenosti i neodređenosti (začudo ima ga manjina jezika), osnovni sustav glagolskih vremena, koji razlikuje prošlost, sadašnjost i budućnost ili barem budućnost iskazuje u okviru modalnosti (takav osnovni sustav vremena i nije tako proširen kako bi se moglo očekivati), skromniji sustav iskazivanja evidencijalnosti, komparativne konstrukcije, pasivne, refleksivne i recipročne konstrukcije, kauzativne konstrukcije (korisne su, dok su primjerice aplikativne možda ipak luksuz), nadalje bilo bi dobro izbjegavati pripadnost pojedinoga leksema različitim vrstama riječi, bilo bi dobro imati jednoriječne lekseme (bolji su od višeriječnih, plav bi dakle bilo bolje od boje neba), znatan broj apstraktnih imenica (da umjesto Gdje se na nebu nalazi sunce? možemo upitati Koliko je sati?), razlikovati procese od rezultata, poželjno je imati raznovrsna imena, razumno nijansirano rodbinsko nazivlje, razumno razvijen opći leksik.

Najzad svaki jezik kao uostalom ljudska vrsta treba biti prilagodljiv i prilagođen, prikladan, uravnotežen između gospodarnosti izraza i jasnoće misli, između kohezije i retoričke nadogradnje, između doslovnoga i prenesenoga. I svaki služi svrhama s kojima je Dixon započeo svoju spekulaciju, pretpostavku koja tek čeka potvrdu (2016: 246).

Mnogi će čitatelj željan senzacionalnog otkrića najboljega jezika od sviju vjerojatno biti razočaran Dixonovim popisom i knjigom. Reći će, Dixon je uzeo nekakav svjetski prosjek i proglasio ga dobrim. Odgovorili bismo potvrdno, tek dodali da je to prosjek »razvijenih« jezika poput engleskoga i mandarinskoga, s milijardama govornika, i »nerazvijenih« jezika Australije i Amazonije s nekoliko stotina govornika, donedavno kamenodobnih lovaca-sakupljača. Ako je i prosjek, valja priznati da uzorak nije loš. Konačno čitatelju koji se sam ne bi osmjelio prema Dixonovim mjerilima načiniti svoju ljestvicu možemo preporučiti knjigu Dalibora Brozovića o slavenskim standardnim jezicima (1970), u kojoj je veliki hrvatski jezikoslovac slavenske jezike magistralno odmjerio prema petnaest uspostavljenih mjerila standardnosti, dakle prema mjeri njih samih, evo ima tomu već više od pola stoljeća (radovi skupljeni u knjizi pisani su i objavljivani u drugoj polovici 1960-ih). U najgrubljoj, nediferenciranoj ljestvici, uza sve moguće ograde kojih se pisac mogao dosjetiti, najviša su mjesta bili zauzeli ruski i poljski, potom češki, pa slovački i srpska varijanta, pa bjeloruski i hrvatska varijanta, pa bugarski i makedonski, pa ukrajinski i donjolužički, pa slovenski i gornjolužički, najzad na začelju jedinstveni hrvatskosrpski (v. Brozović 1970: 53–54).

To je dakle jezikoslovlje, ali gdje je tu filozofija o kojoj Edita Hercigonja-Mikšik piše? Ako je jezikoslovlje destilirana filologija, što je uopće filozofija jezika? Destilirano jezikoslovlje? Ili opet samo jezikoslovlje? Ili su sve to samo etikete?

Otto Jespersen, kojemu se vraćamo, radni je vijek proveo na Sveučilištu u Kopenhagenu, gdje će se 1930-ih okupiti čitav krug izrazito formalnih glosematičara na čelu s Louisom Hjelmslevom (1899–1965). Akademske godine 1909–1910. Jespersen je bio gostujući profesor na Sveučilištu Columbia u New Yorku. Svoja njujorška predavanja uobličavat će godinama i najavljivati njihovu ukoričenu inačicu pod različitim imenima – 1914. najavio ih je kao Introduction to English grammar (h. Uvod u englesku gramatiku), 1922. u predgovoru knjizi Language najavio je The basis of grammar (h. Osnove gramatike), potom ih zvaše The logic of grammar (h. Logika gramatike), eda bi predavanja nakraju 1924. bila objavljena kao The philosophy of grammar (h. Filozofija gramatike), što je sam Jespersen smatrao »vjerojatno preambicioznim naslovom« (1924/1992: 11), a današnji čitatelj – koliko god joj sklon bio – teško da bi tu knjigu nazvao filozofijom gramatike. Naprotiv takav bi prišvarak više pristajao Hlemslevljevoj knjizi, objavljenoj u godini Jespersenove smrti, koja se uvriježeno u prijevodima na engleski, njemački, pa i hrvatski učeno zove Prolegomena teoriji jezika (1943/1980), premda je u danskome izvorniku daleko »neambicioznije« O osnovama teorije jezika (dan. Omkring sprogteoriens grundlæggelse). Filozofijom se očito može nazvati i ono što filozofija (možda) nije, pitanje je samo ovakve i onakve etikete.

Taman između dviju Jespersenovih knjiga (1922, 1924) njemački filozof Ernst Cassirer (1874–1945) objavio je prvi dio svoje Filozofije simboličkih oblika – Jezik (1923/1985). I vjerojatno će se sad svi složiti da je tu riječ o punokrvnoj filozofiji. A što Cassirer u dobru dijelu svoje knjige čini? – Čita jezikoslovce, filologe. Prvi dio knjige on jest posvetio kratku pregledu povijesti filozofskoga razmišljanja o jeziku, no kad treba dati vlastiti prinos, okreće se psihologu Wilhelmu Wundtu i piscima gramatika. Iz Wundtove Völkerpsychologie (1900/1973) nasljeduje nekoliko važnih uvida, dajbudi jezikoslovcu. Primjerice gestička se komunikacija izvodi iz primarnih afektivnih pokreta. Potom se njezini znakovi razrađuju. Osnovni su pokazivački (demonstrativni), koji su zapravo po-kazivanje, u-kazivanje rukom ili kaži-prstom, a dostaju ne samo za ukazivanje na predmete nego i za raščlanjivanje prostora na odrednice poput gore, dolje, lijevo, desno, visoko, nisko, pa i za razlikovanje sudionika komunikacije. Primijetiti valja da pokret rukom nije drugo doli neostvareno, tj. nagoviješteno hvatanje, na način sličan onomu kako je Charles Darwin izražajne pokrete razvojno izvodio iz primarnih svrhovitih radnji (1872). Drugi su Wundtovi (1900/1973) gestički znakovi oponašalački (imitativni, pantomimički), bilo da je riječ o crtanju oblika po zraku kažiprstom bilo objema rukama. Konotativne geste još uvijek su deskriptivne, no predmet opisuju njegovom odabranom odlikom, primjerice dijete pokretom ruku pri nunanju, šutnju stavljanjem kažiprsta okomito preko usana. Najzad simboličke geste one su u kojima se postupno kida veza između izraza i sadržaja, premda se nerijetko još može prepoznati, primjerice spuštanje prstom donjeg očnog kapka kao znak laži navodno ima veze s pozornošću, oprezom koji podrazumijeva motrenje, širom otvorene oči. Wundt neprestano ponavlja: razvoj gestičkih znakova nije skokovit, klica svakog razvojnog stupnja nalazi se u prethodnome, a prethodni se zadržava u sljedećemu, koji donosi nadgradnju.

Cassirer u motrenju jezičnoga razvoja ide sličnim putom. Tri su mu razvojna stupnja jezika: mimički, analoški i simbolički. U svakom sljedećem – ponavlja se ovaj motiv – prežici su prethodnoga, u svakom prethodnom klica je sljedećega. Ljudsko tijelo pritom je polazišna točka pri uspostavi koordinata prostora, vremena i broja (1923/2010: 186, 1923/1985: 159):

Razlikovanje brojevnih odnosa, poput onoga prostornih odnosa, polazi od ljudskoga tijela i mjere njegovih udova te se odatle sve više širi na cjelinu osjetilno-opažajnoga svijeta. Vlastito tijelo posvuda čini temeljni model prvih primitivnih brojenja: »brojiti« isprva ne znači baš ništa drugo doli određene razlike na vanjskim predmetima označivati tako da se one takoreći prenose na tijelo onoga tko broji i na njemu čine vidljivima. Prema tomu svaki brojevni pojam, prije negoli postane verbalni pojam, mimički je pojam povezan s rukom ili nekim drugim dijelom tijela. Brojevna gesta ne služi kao puki privjesak inače samostalne brojevne riječi, nego je takoreći stopljena s njezinim značenjem i biti.

Brojenje kreće od tijela, a istinski pojam broja razvija se tek pošto se brojenje apstrahira od konkretnoga, pojedinačnoga, posebnoga za pojedini predmet, odijeli od tijela i poopći u niz primjenljiv na sve predmete i dakako uvrsti u rečenicu kao konačan stadij jezika pojmova. Primijetimo ponovo postupan prijelaz hvatanja (nj. Greifen) do shvaćanja (s-hvat-janja, nj. Begreifen), od pokazivanja (nj. Weisen) do dokazivanja (nj. Beweisen), od deikse do apodeikse (usp. 1923/1985: 116, 1923/2010: 127), što indoeuropski jezici orječuju tako zorno blisko, a primijetila je i Edita Hercigonja-Mikšik u radu o vrstama frazema s opisima govora tijela. Cassirer se, ponovimo, napajao na gramatikama jezika »primitivnih« naroda, svih koje su mu pale šaka, od Nove Gvineje do Afrike. Spominjemo to i stoga što će mnogo desetljeća kasnije kognitivni jezikoslovci nanovo otkrivati ono što se već moglo znati:

Uzmimo primjerice metaforu nepoznato je gore; poznato je dolje. Primjeri su »To još visi u zraku« i »Odluka je pala«. Iskustvena osnova te metafore vrlo je slična osnovi metafore razumijevanje je hvatanje, kao u primjeru »Nisam shvatio što je htio reći«. U slučaju fizičkoga predmeta, ako ga možemo uhvatiti i držati u rukama, onda ga možemo pažljivo pregledati i bolje razumjeti.

Pišu to Lakoff i Johnson u svojoj utjecajnoj studiji o metafori (1980/2003: 20, 2015: 20, engleski tu ima glagol grasp kao ‘zgrabiti’ i kao ‘shvatiti’), pa potom pišu knjigu o utjelovljenu umu (1999), pa Lakoff i Núñez pišu o rađanju matematike iz utjelovljena uma i malo-malo spomenu važnost prstiju i ruku (2000). A mnogošta od toga odavno je već ovako ili onako napisano, i to nijansirano, bez odrješitih strukturalističkih rezova.

Kako onda izgleda to brojenje dijelovima tijela i kako se ono moglo mijenjati, kako su se to jezik i pojam broja mogli kretati od tjelesnoga do općega. Brojenje na dijelovima tijela dobro je posvjedočeno u jezicima otoka Nove Gvineje. Ima izvještaja o takvu brojenju i u jezicima Australije, Amazonije i Afrike, no valja biti oprezan jer ti sustavi kadšto su zapravo znakovni jezici, ne brojenje dijelovima tijela (e. body-part tally ili counting), za novogvinejske jezike ono je nedvojbeno (usp. Hanke 2010: 83), za jezike supsaharske, crne Afrike i danas je prilično izvjesno ili je donedavno bilo (usp. Zaslavsky 1973/1979, sa živim opisom cjenkanja među Hausama na tržnici).

Opis gotovo 900 brojevnih sustava papuanskih jezika dao je 1980-ih i 1990-ih Glendon Lean, a Rauff je podatke provjerio i sažeo statistiku (2003): od obrađenog 741 jezika u 38 njih nalazimo eksplicitno brojenje dijelovima tijela. Gotovo u svim istraženim jezicima brojenje počinje od maloga prsta bilo koje ruke. U nekim slučajevima početna ruka mora biti lijeva, ali u većini slučajeva nije važno koja je. Broji se dakle od maloga prsta do palca (1–5), pa dalje po ruci do glave ili prsa, pa dalje po suprotnoj strani tijela do maloga prsta druge ruke. Jezik anggor primjer je takva sustava: uključuje riječi za ručne zglobove (6 i 18), podlaktice (7 i 17), laktove (8 i 16), nadlaktice (9 i 15), ramena (10 i 14), grudi (11 i 13) i prsnu kost (12). Najveći broj u takvu sustavu jest 23, za brojenje iznad 23 potvrđena su dva načina – ili se kaže nešto poput jedan čovjek i… pa se istim smjerom broji iznova ili se broji obratnim smjerom, dakle unatrag, ali naviše. Jezik faiwol primjer je 27-dijelnoga sustava, koji uključuje i riječi za dijelove glave. Razlika prema anggoru jest i brojenje unutarnjom stranom lakta (8 i 20), ne vanjskom, te brojenje na ključnoj kosti (11 i 17). Jezik paiela 27-dijelnomu sustavu dodaje znak za 28, on se zove pondo i zapravo znači udarac objema stisnutim šakama jedne o drugu. Duljina ciklusa u brojenju može jako varirati, postoje izvještaji o sustavima s 12, 14, 18, 19… 33, 35, 37, 47, 68 i 74 člana. Različiti izvještaji ne trebaju čuditi – kazivači mogu dati različite podatke, pogotovo u novije doba, kad se paralelno s tradicionalnim načinima pojavljuju i novi načini brojenja – a može biti i to da je na djelu svojevrstan razvoj sustava. Ako je najveći izbrojivi broj neparan, srednji broj obično bude negdje na čovječjoj osi simetrije, kao što je to prsna kost u anggoru, nos u faiwolu, jamica na vratu, Adamova jabučica, vrh nosa, između očiju ili – u jeziku amanab – srce (Rauff 2003).

Jezik yupno osebujan je, slika će reći više od riječi (usp. Wassmann – Dasen 1994: 84):

Na očekivano pitanje – kako broje žene? – Brian Butterworth odgovara ovako (1999: 56):

Uzgred rečeno, žene u javnosti ne broje i ništa se trenutno ne zna o tome kako ili da li uopće broje.

Wassmann i Dasen pišu da žene tradicionalno ne smiju brojiti u javnosti, pokušali su ih ispitivati, ali nije im uspijevalo jer su ženama sama pomisao i situacija bili neobični (1994: 81). Kako je to David Lancy kazao (1983: 109), domoroci Papue Nove Gvineje uvelike su indiferentni prema količinskim aspektima stvari iznad razine ‘jedan’, ‘dva’ i ‘mnogo’. Govornik yupna ne broji ni dane, ni ljude, ni plodove. Brojenje nema praktičnu svrhu. Na tržnicama se roba nudi u hrpicama standardne vrijednosti. Kupac uzima hrpicu i ostavlja novac. Nema tu ni zbrajanja ni uzvraćanja kusura. U trgovinama trgovac je taj koji se bavi zbrajanjem, obično na kalkulatoru. Tradicionalno je doista malo konteksta u kojima je brojenje nužno. Jedan od njih je razmjena dobara i mlade. Tada muškarci broje naglas, a žene muklo, u sebi: konopčane vreće i suknje broje se na tijelu, a svinje i tradicionalni konopčani novac štapićima. Tek u novije doba s pojavom malih trgovina tu je i prodaja poljoprivrednih proizvoda poput kave i povrća. Uostalom, ni muškarci testise i penis ne imenuju, nego ih natuknu frazama poput strune lûka ili muška stvar (Wassmann – Dasen 1994: 83).

Brojenje u yupnu počinje na lijevoj ruci od maloga prsta do palca, prsti se jedan po jedan preklapaju kažiprstom desne ruke. Da se počinje na lijevoj ruci, nije slučajno. Strane tijela ne vrednuju se jednako. Desna je važnija. Kad se orijentira, Jupno se orijentira prema istoku, tako da lijeva strana tijela bude okrenuta prema sjeveru. Stoga je lijeva strana hladna, pasivna, ženska, pomoćna. Desna strana tijela okrenuta je prema jugu, aktivna, topla, muška. Desna ruka napinje luk, lijeva samo pomaže držeći ga. Desna ruka broji na lijevoj, pregibajući lijevoj šaci prste. Posebna riječ u yupnu postoji za 1, 2 i 3, broj 4 iskazuje se kao ‘2 i 2’, a 5 je uvijek ‘prst kojim se guli mladica bambusa’, tj. ‘palac’. Brojevi 6–9 broje se na isti način desnom rukom, izgovara se ‘šaka na drugoj strani tijela’. 10 je ‘dvije šake’, također se kaže i ‘majka’. Brojevi 11–20 broje se na stopalima. Kad se dođe do zadnjega dijela tijela, zbroj se obično iskazuje s jedan mrtvac, isto kao kod broja 20. Ako treba brojiti iznad 33, brojenje se može nastaviti na drugoj osobi. Broje se obično predmeti, apstraktno brojenje – bez predmeta koji bi se brojili – u svakodnevnome životu jako je neobično. Obično se broje predmeti ili se broje štapići koji zamjenjuju predmete. Potpun sustav 1–33 poznat je samo starijim muškarcima. Djeca uglavnom znaju samo riječi za 1, 2 i 3, a broje obično na tok pisinu.

Razlika u brojenju ima, pogotovo iznad broja 20. Već na ručnim prstima postoji razlika u tome kako parafraziraju pojedine prste, kako ih zovu. Na nožnim prstima postoji razlika u tome kreću li od maloga prsta ili palca. Najzanimljivija je zapravo razlika u tome do koliko se broji – neki broje do 33, jedan ispitanik završio je na 30, dva na 32, a jedan na 37 (dodao je bradu, usta, vrat i stražnjicu). Brojenje uvijek završava s penisom, ali mijenja se broj dijelova tijela do penisa. Ispitanici su stoga pitani kako se onda slažu u brojenju. Ako primjerice jedan na jedan način broji 23 svinje, a drugi na drugi način, kako znaju da se broj svinja podudara. Ispitanici isprva uopće nisu shvatili što ih se pita i smatrali su to bjelačkim cjepidlačenjem. Ipak, shvatili su u čemu je problem kad im je problem predočen novcem.

Iznad 33 brojiti je zahtjevno. Obično se broji na drugoj osobi. Jedan je ispitanik 44 štapića izrekao ovako: jedan čovjek mrtav (33), drugi čovjek iz mladine obitelji, njegova prva šaka, njegova druga šaka i još ostaje jedan nožni prst. Čak postoji svijest o tome da je na yupnu nemoguće brojiti više. Naime mlađi znaju da se na engleskome ili tok pisinu može brojiti unedogled, ali znaju i to da bi to na yupnu bilo zahtjevno, pa se uzima kao nemoguće.

Sve u svemu, s obzirom na gotovo nikakvu prisutnost brojeva u svakodnevnome životu Jupnâ sustav brojenja zapravo je nevjerojatno razrađen. Kroz akulturaciju stari se sustav brojenja na tijelu gubi, zamjenjuju ga sustav 5-20 (u kojem se broj 5 iskazuje riječju za šaku, a 20 riječju za čovjeka) i onaj iz tok pisina. Istraživanje Wassmannovo i Dasenovo (1994) pokazalo je da su najveće žrtve sociokulturnih promjena u Jupnâ sredovječni, mlađi muškarci, koji ne znaju stari sustav, ali nisu išli u školu pa ne znaju ni tok pisin.

A kako je razvoj civilizacije mogao utjecati na razvoj brojevnih sustava, pokazuje haruai. Govornici jezika haruai na raspolaganju imaju tri različita sustava brojenja, koje je na temelju vlastita terenskog istraživanja podrobno opisao znani jezikoslovac Bernard Comrie (1999). Premda za ovo nema pravih povijesnih dokaza, može se s velikom sigurnošću pretpostaviti da je najstariji sustav onaj izvorni, koji sadrži samo dva morfa, paŋ ‘1’ i mos ‘2’ (ima i inačica möhös), koji nemaju nikakve veze s nazivima za bilo što drugo, znače samo brojeve 1 i 2. Od tih se morfova repeticijom izvode riječi za 3 i 4:

1 paŋ

2 mos

3 mos paŋ (dosl. 2 1)

4 mos mos (dosl. 2 2)

Comrie piše da bi se načelno mogli nizati i izrazi za više, ali da se s time u realnoj uporabi nikad nije susreo; govornici kovanicu mos mos paŋ ‘5’ razumiju, ali prepoznaju kao umjetnu.

Drugi brojevni sustav u haruaiu onaj je koji rabi riječi za dijelove tijela, veoma sličan sustavu susjednoga jezika kobon, iz kojega su neke riječi i pozajmljene, barem kao inačice domaćima, pa je moguće da je čitav sustav nekad pozajmljen iz kobona. Niz riječi kreće od maloga prsta, obično lijeve ruke, do palca, preko ručnoga zgloba, podlaktice, lakta, bicepsa, ramena, ključne kosti do jamice udnu vrata, pa niz drugu ruku i nazad. Brojenje 1–5 prstima izravan trag ostavilo je i na tome kako se u haruaiu kaže ‘brojiti’ – (ili ymag) wöd nwgw, hoće reći šaka/prst-stisnuti-vidjeti, odnosno ‘skvrčiti šaku/prst i promatrati rezultat’. Evo nekih brojeva:

Comrie svojim jezikoslovnim nervom uočava i opisuje glavne odlike sustava, koje nejezikoslovcima promaknu, pa opisi koje načine antropolozi ili etnolozi nerijetko jezikoslovcu budu nedostatni, u detaljima nerazrađeni. Prvo, tri su načina kako se uopće može brojiti: 1) izgovaranjem riječi u trećem stupcu, 2) dodirivanjem dijela tijela u četvrtome stupcu, obično kažiprstom druge ruke, prsti se obično presavijaju prema dolje, 3) kombinacijom (1) i (2). Drugo, unatoč mogućnosti i potrebi da se dijelovi tijela pokazuju nije riječ ni o kakvu ekstralingvističkom sustavu jer se riječi za brojeve sasvim naravno uključuju u tečni brzi govor. Treće, kao brojevna riječ pojavljuje se ygwwö, pozajmljenica iz susjednoga kobona (ondje glasi igwo), koja može značiti i ‘2’, i ‘3’, i ‘4’, pa zahtijeva da se u razgovoru točan prst doista dodirne. Četvrto, kako se iz tablice vidi, riječi mogu biti dvo- i trosmislene. Primjerice mj samo po sebi načelno znači ‘7’, a značenje ‘17’ postiže se ili upiranjem prsta u desnu podlakticu ili dodavanjem izraza koji znači ‘druga strana’. Peto, brojevi od 19 do 36 iskazuju se vraćanjem po tijelu istim putem i dodavanjem riječi sa značenjem ‘vratiti, povratak’. Comrie ističe da govornici nisu posve sigurni u svoju prosudbu kako se što kaže ni što točno znači u tom »drugom prolaženju« tijelom. I zapravo se brojevi iznad 30 tim sustavom rijetko iskazuju, za te brojeve rabi se sustav iz tok pisina.

Treći je dakle brojevni sustav onaj iz tok pisina i on se za brojeve iznad 12 najčešće rabi. Budući da je tok pisin pidžinski jezik nastao na temelju engleskoga, brojevi od 1 do 10 jednostavno su engleske riječi prilagođene lokalnom izgovoru. Za veće brojeve rabe se engleski izrazi, ali zanimljivo je da postoji i stariji sustav, koji u Papui Novoj Gvineji brzo iščezava, koji na poseban način interpretira engleske brojeve, pomoću morfa -pela ‘-put’, primjerice:

Izneseni sustav u haruaiu mnogošta nam može kazati o razvoju potrebe i spoznaje broja. Izvorni sustav brojenja dostajao je za negdanji svijet. U tradicionalnim pričama na haruaiu nailazimo na dvojicu braće, ali na ništa poput sedam patuljaka (Snjeguljica) ili četrdeset razbojnika (Alibaba). Kako su se s vremenom razvijali trgovački ili razmjenski odnosi sa susjedima, tako se u dodiru s jezikom kobon razvio sustav brojenja do 30. Najzad prodorom civilizacije i tok pisina – sa svim razinama prestiža i vertikalne socijalne pokretljivosti koju je on donio – preuzet je i sustav brojenja koji je omogućio brojenje većih brojeva. Comrie piše da je za njegova boravka među govornicima haruaia sredinom 1980-ih brojenje do 100 bila česta dječja zanimacija, čak i one djece koja nisu pohađala školu.

Riječ je dakle o razvojnome nizu, od najstarijega tipa do najmlađega, koji je Cassirer veoma dobro slutio (1923). Slično onda možemo pretpostaviti za sve ljudske jezike. Ono što je zanimljivo jest zapravo nevjerojatna brzina kojom se govornici pojedinih jezika navikavaju na nove brojevne riječi, na velike brojeve, na arapske brojke, na računanje općenito. Na Novoj Gvineji skok iz kamenodobnoga brojenja po dijelovima tijela do modernoga društva i ekonomije mogao se dogoditi u samo jednoj generaciji. I sve je to – privedimo ovu dužu ekskurziju o brojenju zaključku – u jednakoj mjeri ljudsko i po ljudskoj mjeri. Uostalom u digitalnome dobu vratili smo se na početak, za sve nam je dovoljno samo 0 i 1, a digitus je ništa nego palac, dakle prst, premda brojimo sve veće količine sve sitnijih predmeta, sve do krvnih zrnaca.

U četrdesetak godina svoje karijere sveučilišne nastavnice Edita Hercigonja-Mikšik objavila je tuce ogleda o jeziku i odrazima ljudske i protuljudske zbilje u njemu. Ovdje su oni prvi put skupljeni ne bi li bili dostupniji i ne bi li se pokazali u novu svjetlu osebujne cjeline. Ogledi su za ovu prigodu minimalno redigirani, ujednačeno je u njima pozivanje na literaturu, dobar dio citata provjeren je, ujednačeni su popisi referentne literature. Zainteresiran će u njima naći drugačiji pogled na ljudski jezik, drugačiju literaturu, neke nove naslove i poticaje. Hvala recenzentima Krešimiru Mićanoviću i Tatjani Pišković, uredniku Krešimiru Bagiću te Draženu Karamanu na slogu. Najzad hvala Editi, koja mi je isprva bila profesorica, a potom draga katedarska kolegica.

Zagreb, 24. lipnja 2021.

Literatura

  • Brozović, Dalibor. 1970. Standardni jezik: Teorija – Usporedbe – Geneza – Povijest – Suvremena zbilja. Zagreb: Matica hrvatska.
  • Butterworth, Brian. 1999. The mathematical brain. London – Oxford: Macmillan.
  • Cassirer, Ernst. 1923/1985. Filozofija simboličkih oblika. Prvi deo. Jezik. Prev. Olga Kostrešević. Novi Sad: Dnevnik – Književna zajednica Novog Sada.
  • Cassirer, Ernst. 1923/2010. Philosophie der symbolischen Formen. Erster Teil. Die Sprache. Text und Anmerkungen bearbeitet von Claus Rosenkranz. Hamburg: Felix Meiner Verlag.
  • Comrie, Bernard. 1999. Haruai numerals and their implications for the history and typology of numeral systems. U: Jadranka Gvozdanović (ur.) 1999. Numeral types and changes worldwide. Berlin – New York: Mouton de Gruyter, 81–94.
  • Czerwiński, Maciej. 2016. Novogovor: Retorika hrvatskih komunista. Riječki filološki dani 10: 371–385.
  • Darwin, Charles. 1872. The expression of the emotions in man and animals. London: John Murray.
  • Dixon, R. M. W. 2011. I am a linguist. Leiden: Brill.
  • Dixon, R. M. W. 2016. Are some languages better than others? Oxford: Oxford University Press.
  • Hanke, Thomas. 2010. Additional rarities in the typology of numerals. U: Jan Wohlgemuth – Michael Cysouw (ur.) 2010. Rethinking universals: How rarities affect linguistic theory. Berlin: De Gruyter Mouton, 61–89.
  • Hjelmslev, Louis. 1943/1980. Prolegomena teoriji jezika. S njemačkoga preveo Ante Stamać, stručna redakcija Mirko Peti. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.
  • Jespersen, Otto. 1894. Progress in language: With special reference to English. London: Swan Sonnenschein & Co.
  • Jespersen, Otto. 1922/1968. Language: Its nature, development and origin. Thirteenth impression. London: George Allen & Unwin Ltd.
  • Jespersen, Otto. 1924/1992. The philosophy of grammar. With a new Introduction and Index by James D. McCawley. Chicago – London: The University of Chicago Press.
  • Klemperer, Victor. 1947/2007. LTI: Bilježnica filologa. Prev. Dubravko Torjanac. Zagreb: Disput.
  • Klemperer, Victor. 1995/2017. Želim svjedočiti do kraja. Dnevnici 1933–1945. Izbor. Prev. Damjan Lalović. Zagreb: Disput.
  • Lakoff, George – Mark Johnson. 1980/2003. Metaphors we live by. With a new Afterword. Chicago – London: Chicago University Press.
  • Lakoff, George – Mark Johnson. 1999. Philosophy in the flesh: The embodied mind and its challenge to western thought. New York: Basic Books.
  • Lakoff, George – Rafael E. Núñez. 2000. Where mathematics comes from: How the embodied mind brings mathematics into being. New York: Basic Books.
  • Lakoff, George – Mark Johnson. 2015. Metafore koje život znače. Prev. Anera Ryznar. Zagreb: Disput.
  • Lancy, David F. 1983. Cross-cultural studies in cognition and mathematics. New York: Academic Press.
  • Matoš, Antun Gustav. 1973. Sabrana djela. Svezak VII. O hrvatskoj književnosti II. (1909–1913). Ur. Dubravko Jelčić. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti – Sveučilišna naklada Liber.
  • Orwell, George. 1946/1968. Politics and the English language. U: 1968. The collected essays, journalism and letters of George Orwell. Vol. IV. In front of your nose. 1945–1950. Ur. Sonia Orwell – Ian Angus. London: Secker & Warburg, 127–140.
  • Pavičić, Josip. 1982. Novogovor: Sociolingvistički ogledi iz svakodnevnog života jezika. Zagreb: Stvarnost.
  • Rauff, James V. 2003. Counting on your body in Papua New Guinea. Mathematical Connections 2: 20–41.
  • Wassmann, Jürg – Pierre R. Dasen. 1994. Yupno number system and counting. Journal of cross-cultural psychology 25/1: 78–94.
  • Watson, Don. 2003. Death sentence: The decay of public language. New York: Knopf.
  • Wundt, Wilhelm. 1900/1973. The language of gestures. With an introduction by Arthur L. Blumenthal and additional essays by George Herbert Mead and Karl Bühler. The Hague – Paris: Mouton.
  • Zaslavsky, Claudia. 1973/1979. Africa counts: Number and pattern in African culture. New York: Lawrence Hill Books.
  • Žanić, Ivo. 1987. Mitologija inflacije: Govor kriznog doba. Zagreb: Globus.