Ovaj je tekst prethodno objavljen pod naslovom “Nema hrvaštine do talijanštine: hrvatski jezični Mediteran, kopnena standardizacija i popularna glazba” (2020) u: Lozić Knezović – Runjić Stoilova (ur). Navigare necesse est. Zbornik u čast professoru emeritusu Jošku Božaniću. Split: Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu.
1. Uvod
Podosta je hrvatskih jezikoslovaca što iz jezičnopovijesnih, što iz širih sociokulturnih i povijesnih rakursa, ali i iz osobnih iskustava primarne jezične socijalizacije kada se ona u društvenom životu sukobljavala s eksplicitnom normom i ideologijom u njenoj pozadini, kritički govorilo o kodifikaciji tipa standardnog jezika koji, ponajprije leksički, “daje prednost slatkoj vodi pred morem”, kako se izrazio Vojmir Vinja. Pritom je ihtionimija, “baš zato što je isključivo morska, najmanje pretrpjela nivelizatorsko djelovanje ‘kopnene’ standardizacije”, ali to u bîti ne mijenja opću trajnu diskriminaciju obalnih, jadranskih govora ‒ čakavskih ali i štokavskih kad je posrijedi dotični, svima zajednički leksik ‒ čije su se jedinice svrstavale u regionalizme, provincijalizme, tuđice i slično, dočim su jednako regionalni turcizmi ili turskim posredstvom primljeni orijentalizmi uslijed “poznatih okolnosti oko formiranja jezičnog standarda ušli u svakodnevni govoreni i pisani jezik” te se drže nadregionalnim, neobilježenim, svenacionalnim... (Vinja 1985: 59). I Vladimir Anić kritički se navraćao na taj model jezične politike, uočavajući objektivne razloge za njegov nastanak, ali nipošto i za rigidno ustrajanje u njemu sve do naših dana. Sredinom sedamdesetih piše da se norma koja se pri kraju 19. st. i u 20. st. tumači u gramatikama konstruira na beletristici, a ne “na jeziku saborskih spisa, publicistici i novinarstvu”. To je razlog, iako ne jedini, što je Dalmacija ostala izvan vidokruga tvoraca norme: u cijelom 19. st. ona nije imala roman, a njena vrhunska publicistika na razvojnoj crti Natko Nodilo ‒ Mihovil Pavlinović ‒ Frano Supilo naprosto nije bila relevantan korpus.1 Tako je ignorirana “gotovo jedina slavenska inteligencija” koja se obrazovala u talijanskom kulturnom krugu i “imala sluha za romanske jezike”, a nacionalna je norma dobila “određenu germanolikost”, jer taj izostavljeni “dalmatinski idiom” nije bio “samo lokalan i vezan samo za pomorstvo i zanate”, nego je imao i razrađenu pravnu terminologiju te “bogatu i osobitu sintaksu” (Anić 2009: 104). Ili, kako se izrazio drugdje, da se naše gramatike “i naše povjerenje u jezik ne osnivaju tradicionalno na beletristici kao svom korpusu”, izražajni oblici razvijeni u Dalmaciji, uključivši sintaksu, ušli bi zacijelo ranije i “vidljivije” u naš jezik. Ovako se pak iz njega, iz njegove kulturološke dimenzije, uopće ne vidi da na “obalama Jadrana postoji živa korespondencija s talijanskom kulturom” (isto: 116–117).
I sav opus Joška Božanića pronosi istu kritiku ne samo opisane standardnojezične ideologije, nego i opće kulturološke paradigme koje je ta ideologija dio i iz koje izrasta. Umjesto, naime, da u bogatu maritimnom leksiku vidi “razlog našeg nacionalnog ponosa, činjenicu našeg milenijskog pripadanja mediteranskom kulturnom krugu”, ona radikalnim purizmom demediteranizira jedini slavenski jezik čiji je leksik “mediteraniziran prirodnim putem” (Božanić 2003: 41–43). U dokazivanju da je mediteranska jezična sastavnica bitan, organski dio hrvatske kulture ustrajao je i kao član Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika 2005–2012. iako su ondje takve teme ostajale u sjeni onih koje su izazivale ‒ točnije, bile pogodne da u politikantskim i kozerijskim igrama izazovu ‒ političko-ideološke reakcije i diskvalifikacije. Tako je na 15. sjednici Vijeća govorio o statusu maritimnog nazivlja nekoć spram “štokavskog purizma”, danas spram anglizama, a na 17. o “sustavnu zanemarivanju mediteranskog naslijeđa” u pomorskom i ribarskom nazivlju (Zapisnik 2013: 106, 114).
Nemaran, čak izrijekom negativan odnos jezikoslovaca, posebno leksikografa prema teritorijalno, što uvijek znači i kulturno obilježenu leksiku ostavio je traga i u prijevodima književnih djela, s nizom grotesknih primjera koji odaju nepoznavanje tradicionalnih naziva za dijelove broda, mornarsku i ribarsku opremu, primorski i morski reljef, regionalne društvene realije, te terminološku nesigurnost jer se isti pojam prevodi raznim, značenjski i funkcionalno nesinonimnim izrazima. Takvi prijevodi uništavaju ugođaj radnje i ambijenta, ne prenose stilističku razinu izvornika, te zbunjuju one hrvatske govornike kojima je tradicijski maritimni leksik prirodan dio jezičnog repertoara, čak u nekim slučajevima ‒ poput upotrebe leksema čamac za sva manja plovila ‒ “vrijeđaju njihov jezični osjećaj” (Stepanić i Maslek 2006: 128; 2007).
U takvu sociokulturnom okruženju mukotrpno su se gradile i hrvatska pomorska terminologija i leksikografija, u trajnom sukobu dviju škola: radikalnog purizma koji je proskribirao sve “tuđe”, što su u tom sociokulturnom kontekstu bili uglavnom romanizmi, stvarni ili percipirani, i inkluzivizma koji je nastojao sačuvati hrvatske noštromizme, tj. leksik i sintagmatiku koji su se pogrdno nazivali talijanštinom, a zbiljski su “univerzalni maritimizmi” ili “panmediteranizmi” (Božanić 2003: 43). Oni etimologijski, dakako, jesu pristigli najprije iz autohtonog dalmatoromanskog idioma istočne jadranske obale čiji su govornici naraštajima živjeli u kulturnoj simbiozi s novodošlim slavenskim odnosno hrvatskim govornicima, te kasnije iz apeninskih i drugih zapadnoromanskih idioma, kao i iz grčkog, turskog i arapskog, kako je to već, što se pomorske terminologije tiče, naša znanost o jeziku iscrpno prikazala (Vidović 1993; Stolac 1998). Nedvojbena problematičnost nekih terminoloških rješenja ne može, međutim, opravdati jezik pojedinih, nipošto rijetkih prijevoda, jer je lako uočiti da je posrijedi način razmišljanja ukorijenjen u jednoj kulturi, nešto dakle što daleko nadilazi terminologijska pitanja, te se tiče načina na koji ta zajednica promišlja svoj jezik u njegovoj cjelini, na koji razumije sebe i svoje mjesto u širem povijesno izraslom okruženju koliko i dinamiku svojih unutrašnjih odnosa: kulturoloških, tradicijskih, percepcijskih, jezičnih...
U ovom prilogu, međutim, nećemo slijediti te crte jezičnopovijesnih, poredbenojezičnih i terminologijskih istraživanja, nego na trima primjerima pokušati razumjeti neka iskustva jezika u njegovu mediteranskom aspektu, neovisno o tome nazivamo li ih formalno regionalnima ili dijalektnima. Neće nas zanimati ni za koliku i koju društvenu grupu ta iskustva mogu biti reprezentativna (niti, uostalom, ima načina da se to više ustanovi), ali će nas voditi uvjerenje da su za svoje protagoniste ona autentična, da se oni u skladu s takvom percepcijom i doživljajem jezika upravljaju u svom društveno-komunikacijskom ponašanju. Dva od tih iskustava njihovi su protagonisti, zbog svoje novinarske profesije, mogli predočiti znatno široj i raznolikijoj publici od one koju zahvaća uobičajena svakodnevna komunikacija, pa su ona zacijelo za određen segment publike postala i interpretacijski, jezičnoideologijski relevantna.
2. Prvo jezično iskustvo i pokušaj interpretacije
Reporter Večernjeg lista Marin Penavić i dvojica prijatelja proputovali su u proljeće 2017. godine neke zemlje srednje i istočne Europe, pa tako u nekom lokalu u središtu Krakówa upoznali kolegu novinara i publicista “u kasnim tridesetima” Ziemowita Szczereka, odmila Zemieka. Ideološki, bio je to dobrano zakašnjeli panslavist koji je “oduševljeno” opisivao svoje boravke u Ukrajini, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Češkoj i Slovačkoj, gdje da se snalazio “bez ikakva problema”, jer “kod nas”, slavenskih naroda, nema “jezične barijere”, “svi se razumijemo. Možemo razgovarati normalno, svatko na svom”, o svemu ‒ od hrane i pića do politike. Kako i inače biva u takvim prilikama, Zemiek je, iako pun slavenskog zanosa, sačuvao svijest da mora “govoriti nešto sporije”, a gosti su mu se trudili prilagoditi, pa su razumijevali “svaku treću-četvrtu riječ” i “otprilike slagali smisao izgovorenog”, što je uobičajen komunikacijski postupak u takvim slučajevima.
No, najstarijem putniku, Mirku, sve je to dodijalo, pa je odlučio Zemieka “staviti na ispit, na ultimativni test poznavanja jezika”, i to pjesmom Ribari koju je 1998. snimio i proslavio Vinko Coce. Mirko je “hrabro” počeo Prije jutra ribari se bude... a Zemiek je ponavljao riječi, kao da ih shvaća, sa smiješkom na licu i potvrdnim klimanjem glave.
‒ Eto vidite, eto vidite da razumijem ‒ nije se predavao. No pjesma je išla dalje: Svako jutro parangale dižu, vižitaju i vršu i mrižu... Poljak se potpuno pogubio. Njegov izbezumljen izraz lica dao je do znanja da samo čuje riječ, ali u njima ne vidi nikakvo značenje. Što se Mirkovo, ajmo reći pjevanje, bližilo kraju, to je Zemiek bio mirniji, samo je slušao. Digli smo ga, ustvari, na talijanštinu, ali to nije trebao znati.
‒ Lijepa pjesma ‒ na kraju je zaključio.
‒ Da, lijepa. Ali o čemu čovjek pjeva? ‒ bacili smo kontru.
‒ O moru ‒ nešto tiše odgovorio je Zemiek.
‒ Pojma ti nemaš hrvatski, stari, isto kao što mi pojma nemamo poljski ‒ zaključili smo i svi skupa nazdravili (Penavić 2017: 26)
Uporni je Zemiek “još nekoliko puta” u toku večeri pokušao otvoriti raspravu o općoj uzajamnoj razumljivosti slavenskih jezika, ali se smirio kad je veselo društvo zaprijetilo da će Mirko opet zapjevati. Dalje se razgovaralo na engleskom, podosta i na hrvatskom jer su naišli studenti krakowske kroatistike. Utoliko je vrijeme da se pokušaju identificirati i razvrstati kategorije u kojima se odvijala ta dogodovština.
Teorijski, uglazbljena ili pjevana riječ ne mora se semantički razumjeti, u njoj se ne mora, kako kaže reporter, “vidjeti nikakvo značenje”, i to samo po sebi, na toj razini upotrebe, posredovanja i primanja jezika nije dokaz ni za što. Ipak, svijest o razlici dva ostvaraja jezika vidi se iz podatka da je Zemiek “ponavljao riječi” pošto bi ih Mirko otpjevao, dakle pjevani je jezik prenosio u govoreni i uspio razumjeti ne samo prvi, nego i stihove koji slijede, jer inače ne bi znao da se govori o moru:
more zna njih, more zna te ljude:
prije jutra, u zoru,
s galebima na moru,
na poštama sunce čekaju.
Koliko se tiče prve kitice, dvojbeno može biti jedino kako je shvatio leksem pošta: kao ustanovu ‒ ili ured gdje zaposlenici te ustanove posluju sa strankama ‒ koja za određenu cijenu prenosi poruke i dostavlja raznovrsne pošiljke, pisma, pakete, novac, ili kao povoljan položaj na moru gdje ima dosta neke vrste ribe i gdje se ona lakše i bolje lovi. Prvo je možda vjerojatnije, jer je leksem bliz poljskom poczta, te nije formalnologički neuklopiv u naraciju shvati li se kao metafora, kao terminologizacija metaforizacijom.
Mimo posebnoga značenja leksema pošta, zacijelo nepoznata i mnogim izvornim hrvatskim govornicima, prva je kitica zapravo na nadregionalnoj književnoj novoštokavštini unutar koje govornici kontinentalnih polazišnih idioma kratku množinu galebi mogu, možda, doživjeti kao stilski obilježenu, kao poetizam, ali bit će da ni stranci koji uče hrvatski, što se toga tiče, nemaju problema s razumijevanjem. Za razliku od ostatka, u prvoj kitici nema ni ikavice, jer jedini takav kandidat, jednosložni vremenski prilog pri(n), uobičajen u govorenoj komunikaciji, u pjevanu jeziku, posebno na početku stiha, naglasno-metrički ne funkcionira: stih prija zore i Danice, moja lipa golubice ima i tradicijski pučki napjev Dobra večer, uzorita, kao i klapa Bošket već u naslovu skladbe Jeno jutro prija zore, kao i niz dosljedno ikavskih skladbi sa splitskih Melodija Jadrana i kasnije opće dalmatinske zabavnoglazbene produkcije.
Jezik Ribara, koje je na vlastite stihove skladao Boris Oštrić, rođen 1967. u Splitu, gdje je i odrastao i živi, u cjelini je sukladan suvremenom govornom jeziku maritimne Dalmacije, uvelike i drugih jadranskih (sub)regija, te generacijski, obrazovno i profesijski neuvjetovan, jer nekoliko izraza iz ribarstva spadaju i u opći, a ne samo u strukovni leksik. Posrijedi je varijetet u kojem se dijalekt slobodno prožima sa standardnim jezikom i prirodno apsorbira njegove jedinice: povijesni “čisti” dijalektofon, ili onaj koji poetički poseže za ranijim jezičnim stadijima i arhaičnim repertoarima, kazao bi, primjerice, u završnim kiticama trudan, ili pritrujen, umjesto umoran i vjerojatno (barku) turadu umjesto guraju. Nasuprot mnogim zabavnoglazbenim, te pseudoklapskim stihovima koji ‒ često bez ikakva osjećaja za mjeru ‒ posežu za arhaičnim leksikom, te morfološko-fonetskim značajkama uglavnom nestalima iz komunikacije, Oštrićevi su stihovi primjer uspjele pjesničke upotrebe svakodnevnih govornih praksi izraslih u sociokulturnom ambijentu koji se tematizira.
Iz reportaže ne doznajemo je li tko od veselih Hrvata bio s mora, no ideja da se Poljaka “digne na talijanštinu” upućivala bi na pogled izvana, na kontinentalce. Naime, govornici jezičnog tipa kojim je napisana pjesma, kao ni govornici uopće, ne razmišljaju o jedinicama svog leksika s etimologijskom sviješću, ne misle, kada govore, na osnove i porijeklo riječi, nego na njihovo stvarno značenje i prirodnu uraslost u komunikacijski sustav, slikovito kazano ‒ nemaju svijesti o tome da bi, po formalnom etimologijskom kriteriju, ručnikom smjeli brisati samo ruke i da je ženska momčad prirodni i logički apsurd. Izvedeno iz te univerzalije, oni ne bi svoj idiom nazvali talijanštinom, pogotovo ne s tim pogrdnim prizvukom, jer je za njih posrijedi prirodna, kulturno nesporna sastavnica jezične i komunikacijske kompetencije, regionalnog identiteta i načina života. Tu sastavnicu na koju bi eventualno digli Zemieka oni imenuju dijalektom, čakavštinom, neovisno o stupnju štokaviziranosti, pa splitskim, dalmatinskim, domaćim, govorom po domaću itd.
Tako se čitatelj zatječe pred jednim paradoksom i jednim pitanjem.
Paradoks je u tome što Hrvati Poljaku koji tvrdi da razumije sve slavenske jezike, uključivši hrvatski, žele dokazati da griješi tako što posežu za “talijanštinom”, dakle nečim što je ‒ modelski gledano ‒ lingvistički, a u izvedenici i sociokulturno i povijesno nehrvatsko ili izvanhrvatsko. Reporter i izrijekom kaže da su takvim leksikom Zemieka obmanuli, prevarili, slengovski dignuli na nešto. Drugim riječima, zbiljsko jezično hrvatstvo dokazuje se tako da se drugome učini maksimalno nerazumljivim, što se postiže prisutnošću izvanjskoga, ovdje talijanštine, neki drugi put valjda neke druge -štine, ukratko, smanjivanjem udjela hrvaštine u hrvatskom, a s obzirom na ideološki kontekst rasprave, koji je odredio Zemiek, dakle s obzirom na panslavizam i sveslavensku jezičnu razumljivost, talijanština ima i širu ulogu: ona hrvatski deslavenizira, u nekom ga opsegu, teško kvantitativno odredivu ali kvalitativno ‒ implicira se ‒ dovoljnu čini neslavenskim, ne posve slavenskim ili dovoljno neslavenskim da bi se na njemu dala dokazivati Zemiekova teza. Veseli Hrvati nisu posegli za izrazom dijalekt, pa rekli da su sugovornika digli na nj odnosno na čakavštinu, što bi idiom Oštrićeve pjesme ostavilo unutar hrvatskog jezika i ne bi proizvelo protuslovlje, nego upravo za onim što upućuje na drugo, tuđe, i stoga rađa paradoks: posrijedi nije nešto izvorno ili autohtono hrvatsko, ali ono u čemu je to izvanjsko prisutno i kad u njemu postane prisutno upravo se time čvrsto potvrđuje kao hrvatsko. To je tipična vizura iz rigidne, maretićevske norme, pa kad smo maloprije rekli da izvorni govornik s mora identitet svog idioma ne bi odredio kao talijanštinu, ovdje to valja dograditi: ne bi dok govori spontano, kao čovjek s mora, iz usvojenog varijeteta, ali bi kad govori iz naučene norme, kao jezični ideolog i purist.
Taj paradoks nuka pak na pitanje zašto Hrvat misli da poljski sugovornik “nije trebao znati” za čim su oni posegnuli, zašto su mu skrivali porijeklo leksika, ukratko ‒ zašto su ga išli varati? I zašto ih kasnije, čini se, muči nečista jezična savjest iako su ostvarili čistu pobjedu? Načelno, lako se domisliti: zato što im je, po njihovu doživljaju ili percepciji vlastitog jezika, “talijanština” davala najveću sigurnost da će dokazati svoju, odnosno pobiti Zemiekovu tvrdnju. Nije nužno biti psiholog da se vidi kako su time odali da u podlozi, iza njihove samouvjerenosti, leži strah da je Zemiek možda, barem dijelom, u pravu i da je taj strah najbolje suzbiti onim što, zaključuju, Zemiek nije imao prilike susresti, pa neće ni znati što ga je snašlo, ali će vjerovati da je posrijedi hrvatski jer tako tvrde izvorni govornici tog jezika i dotična je pjesma nedvojbeno iz njihove zemlje. Nogometnom prispodobom kazano, da se igralo i sudilo pošteno, postojala je opasnost da Poljak pobijedi, pa se Hrvat morao nekako snaći. Princip je jasan, a sve su ostalo nijanse, naime to hoće li se pomoć potražiti u Vinka Coce ili Olivera Dragojevića, Nene Belana ili Zlatana Stipišića Gibonnija...
Dalje slijedi da za (neke) Hrvate jedinice romanskog porijekla nisu prirodno kulturnopovijesno urasla i funkcionalno opravdana sastavnica njihova jezika, nego leksički spremnik u koji se poseže kad se želi dokazati da nije svakome dano razumjeti hrvatski, točnije ‒ kad se vlastiti jezik i samome sebi, a pogotovo inojezičnu sugovorniku želi učiniti začudnim, zagonetnim, možda na poseban način i poetičnim, asocijativnim, u svakom slučaju nekako nesvakodnevnim. Da nije tako, takve jedinice, tako izdvojena reporterova talijanština, ne bi imala svrhe: ili bi leksemi bili izvan jezika, dakle tuđice, ili unutar njega, dakle usvojenice. Ovako, ispalo je da su istodobno i strane i domaće, i unutrašnje i izvanjske, i naše, jer nam jeziku daje posebnu auru, ali i prepoznatljivo strane.
Takav doživljaj, ili podloga za takvo zaključivanje, može biti pojedinačno, osobno iskustvo dotičnoga govornika s takvim jezičnim tipom, bilo izravno, u komunikaciji s izvornim govornicima, bilo posredovano glazbom, filmovima ili tv-serijama, ali neosporno, u cjelini hrvatske kulture i poimanja jezika, proizlazi iz jednoga dugotrajna općedruštvenoga i normativističkog stava.
Prije negoli se time pozabavimo, valja istaknuti da je Zemiek, kojemu su romanizmi, zacijelo i ikavizmi i specifična semantika (pošta, kosti u značenju leđa), stvorili znatan problem, ipak razumio da pjesma govori o moru (i ostaje nejasno zašto je taj odgovor radikalno odbijen kao netočan). Razumio je dakle kontekst u kojem se leksik pojavljuje, kao i to da leksemi ne žive sami za sebe, nego značenje zadobivaju u suodnosu s drugim leksemima, ukratko ‒ razumio je više nego što je bio svjestan da razumije. A na tom putu prema razumijevanju išao je obratno od smjera koji su zamislili njegovi hrvatski sugovornici: oni su mislili da se do razumijevanja konteksta dolazi poznavanjem semantike pojedinačnih leksičkih sastavnica, a on je iz nekoliko bazičnih semantičkih činjenica razumio okvirni kontekst. Da mu je socijalni i komunikacijski kontekst išao naruku, lako je moguće da bi prešao i kritičnu točku, tj. stihove:
Noć je mirna, vali spavaju,
pod svitlon se ribe skupljaju;
špurtilon i ostima
dobit će po kostima
kad se smire, kad se pridaju.
U dubini mriže, parangali,
na pučini bile se sinjali.
Tiho kraju veslaju,
malu barku guraju,
a ribara ruke izdaju.
Prije jutra umoran
ribar čeka novi dan;
dok svi ljudi spavaju,
galebi se karaju.
Cijela pjesma, a ovdje gornja kitica posebno, otvara pitanje što su za hrvatske putnike bile jedinice talijanštine. U konkretnom tekstu to bi bio glagol vižitavat, te imenice špurtil, parangal,2 sinjal, vjerojatno i barka, nasuprot čamcu, kako uče škola i jezični savjetnici, s otvorenim pitanjem pošte u specifičnom značenju, ili pak sve, u smislu sociokulturne konotacije, što je vezano za život na moru i ribarstvo, dakle i osti i vrša, praslavenske i u daljem razvoju “prave” hrvatske riječi. Drugim riječima, u svojevrsnoj ambijentalno-kulturološko-jezičnoj stereotipiji, u vizuri one “kopnene standardizacije” i kulturne paradigme o kojoj govore Vinja, Anić i Božanić, sve jezično čime se izražava život uz more i na moru može se doživjeti talijanštinom. Ovako ili onako, Hrvati su dobro odredili trenutak u pjesmi u kojem počinje talijanština, točnije ‒ u kojem se zgušnjavaju jezične jedinice što ih reporter takvima vidi. Ima, dakako, tu i nešto netalijanštine što je Poljaku teško moglo biti shvatljivo: kosti u značenju leđa, s tim što opće razumijevanje obavijesti da se nečim nekoga udara nije narušeno, te izraz kraj za obalu, koji se može razumjeti kao “svršetak”. Usput, ovdje je zgodno spomenuti da hrvatski govornici uz Dravu, Savu i Dunav obalu također zovu kraj, a imaju i romanski leksem barka, “drvena kutija usidrena u rijeci za čuvanje žive ribe” (Kolenić 2016).
Iz reportaže se, nažalost, ne doznaje kako je i gdje Zemiek učio hrvatski, jer nešto očito jest (na)učio. Institucionalno ili izvaninstitucionalno, samostalno, uz rječnik i gramatiku, u načelu se uvijek uči standardni varijetet nekog jezika. Zanimljivo bi bilo istražiti što je, kad se polazi od standardnojezične, eksplicitne norme i relativno formalnih ostvaraja javnog jezika, nerazumljivije poljskom govorniku koji uči hrvatski: glagol vižitavat i imenica sinjal ili zamjenica ča ili ikavizmi mriža, bilit (se) i pridat (se), pa zatim vidjeti kako u procesu značenjskog dekodiranja svaki leksem funkcionira kad se predoči samostalno, a kako kad je u kontekstu, u suodnosu s drugima leksemima i ukupnim značenjsko-tematskim poljem, koje je Zemiek točno identificirao kad je rekao da pjesma govori o moru. Jednako zanimljivo bilo bi znati što naš reporter i njegovi prijatelji percipiraju kao talijanštinu ‒ sintagmu “bile se sinjali” ili samo imenicu “sinjali”, naposljetku i čuti njihovo objašnjenje zašto su Zemieku žestoko odbrusili da je neznalica kad je rekao da Coce pjeva o moru te o čemu se, po njihovu mišljenju, govori u predmetnoj pjesmi. Kad bi se to znalo, znalo bi se mnogo o stvarnim jezičko-komunikacijskim odnosima one večeri u Krakówu, a u sklopu toga ponajviše o tome kako (neki) hrvatski govornici percipiraju vlastiti jezik i kako ga sociokulturno kontekstualiziraju.
Kratke množine kao galebi i vali valjda ne utječu na razumijevanje, kao zacijelo ni dočetno -n na mjestima gdje je u standardu -m, jer su dva suglasnika artikulacijski blizu i dvojbeno je kako ih je Mirko otpjevao (i sam Coce, uostalom, na izvornoj studijskoj snimci ima instrumental i ostima i ostiman, da se i ne spominju koncertne varijacije u suglasničkom paru -n/-m).3 Glagolska je i imenična morfologija novoštokavska, normativna: instrumental s galebima, treće lice množine dižu, spavaju itd. a ne dižedu, spavadu, vesladu, izdajedu, nema ni čakavske depalatalizacije, nego se pjeva ljude, skupljaju umjesto jude, skupjadu. Može se samo spekulirati zašto naši domoljubni veseljaci nisu posegnuli za nečim, recimo, slavonskim, pa da Zemieka “dignu na turštinu” ili “osmanštinu”, recimo kad Miroslav Škoro krene onim Garavušo garava! pa Zemiek ne dobiva ni onoliko uvodne pripreme koliko je dobio s Oštrić-Cocinim početnim stihovima, ili možda za zagrebačko-kajkavskim, pa da se vidi što je Poljaku teže: taubek ili peharček, nijemština ili kajkavština.
Panslavizmu neskloni Hrvati u Krakówu ponašali su se baš kao i Splićanka Tanaja na internetskom forumu 2004, kad se zapodjenula rasprava o tome razumiju li se govornici hrvatskog i srpskog te jesu li, izvedeno iz toga, posrijedi dva ili jedan jezik. Tanaja je odlučno ustvrdila da su dva, uzajamno nerazumljiva, te da nema Srbina koji može razumjeti tekst koji je priložila: desetak uvodnih stihova Ljube Stipišića iz pjesme Dalmatino povišću pritrujena. U domoljubnom žaru, smetnula je s uma da je, za razliku od Oštrića, gdje je pjesnički jezik izveden iz živog govora i komunikacijske zbilje, Stipišić ‒ poetološki kao Krleža u Baladama Petrice Kerempuha ‒ stvorio autorski konstrukt koji, koliko je do konvencionalne razumljivosti, ne razumije ni mnogi Hrvat, jer tom tipu razumljivosti tekst nije ni namijenjen. Naletjela je, međutim, na stanovitog Milu koji je stihove jezično dobro i sociokulturno primjereno prenio na idiom koji su, svatko sa svojim razlozima, i on i Tanaja držali srpskim iako je sociolingvistika tog prijevoda bitno kompleksnija i daleko od hrvatsko-srpske, na razini nacionalnih kultura shvaćene dihotomije, te realizirana u realijama regionalnih kultura koje se preklapaju. Mile se čak upustio u razradu jedne metafore, te predstavio kao osoba vrsno obaviještena o prilikama u Hrvatskoj i sklona finoj ironiji na račun Hrvata: Stipišićeve rvacke oputine, ‘stranputice’, preveo je kao rvacka bespuća istorijske zbiljnosti, s jasnom aluzijom na naslov knjige Franje Tuđmana Bespuća povijesne zbiljnosti iz 1989. godine (Žanić 2007: 10–18). Kad se već u Srbiji našao Srbin, pa makar bio i jedini, koji razumije Stipišićeve stihove, tko može zajamčiti da nema Poljaka koji razumiju sintagmu parangale dižu, vižitaju i vršu i mrižu?
Među komentarima na raznim jezicima uz jednu u nizu izvedaba Ribara na YouTubeu stanoviti rozmarin125 dopisao je prijevod na poljski i poveznicu na portal odakle je prijevod preuzeo.4 Tako se dođe se na adresu http://lyricstranslate.com na kojoj entuzijasti, poznavatelji raznih jezika, prevode stihove popularnih zabavnih skladbi, primjerice, s engleskog na rumunjski, ukrajinskog na finski, grčkog na mađarski... Među najradišnijim je sudionicima tih altruističnih i nedvojbeno korisnih vježbi stanoviti augustsson koji je od 29. rujna 2013, kad se učlanio, do 17. rujna 2017, kad sam opisanim putem dospio do rečenog portala, objavio čak 754 prijevoda u kombinacijama četiri jezika: poljskog, koji navodi kao materinski, te hrvatskog, njemačkog i ruskog, za koje kaže da ih je studirao ili učio (studied). Dodatno, taj je Poljak, koji u Poljskoj i živi, mnogo puta pomogao drugim prevodiocima i odgovorio na molbe da se nešto prevede na neki jezik, čime je postao Super Member. Za Oštrić-Cocinu pjesmu Ribari, poljski Rybacy, te neke dijalektne Gibonnijeve i slične stihove kao polazišni idiom navodi Croatian (Chakavian dialect), inače za pjesme na novoštokavštini navodi samo Croatian. Prijevod je, koliko se dade razabrati, solidan, na razini obavijesti ne manjka mu ništa relevantno, no ovaj autor ne može procijeniti koliko su dosegnute sociokulturne ekvivalencije i kakvi su u poljskih primatelja konotacijski učinci pojedinih leksičkih odabira. No, korisno ga je promotriti i s oskudnim znanjima.
Završni stih prve strofe da ribari na poštama sunce čekaju preveden je na wschód słońca czekają dakle da čekaju izlazak sunca, no iz toga se ne može zaključiti je li na djelu versifikacijska nužda ili augustsson ne poznaje značenje leksema pošta u ovom kontekstu, pa ga je preskočio. Smisao, međutim, nije iznevjeren. Stihovi svako jutro parangale dižu/ vižitaju i vršu i mrižu, koji su u Krakówu očito poslužili kao prekretnica da se Zemieka izbaci iz igre, ovdje glase:
Każdego ranka wyciągają liny
przeglądają pułapki i sieci
To je sasvim dobar posao: parangal je preveden kao lina, mn. liny, ‘uzica’ (na koju se vezuje udica), standardno povraz, tradicijski tunja ili krena kad se baca s kraja ili zaustavljena broda odnosno panula ili traina kad se vuče za brodom, i denotacija nije netočna ima li se na umu šire značenjsko polje ribolova udicom. Vižitavanje očito nije bilo problem, što je zgodno imati na umu s obzirom na samouvjerenost hrvatskih putnika koji posežu za “talijanštinom”, pułapka je ‘zamka, klopka, stupica’, što odgovara značenju vrše u općem smislu naprave za lov, a sieć je točno ‘mreža’. U kasnijim stihovima augustsson špurtil prevodi kao podbierak, ‘manja mreža nalik torbi, na štapu, kojom se zahvaća u more’, što je primjereno, a osti kao harpuny, što je opet u općem smislu dobro. Hrvatske dijalektne kosti, ‘leđa’, razumije kao da su standardnojezične kosti, kości, dakle pogrešno iako u kontekstu ne i nesuvislo. U cjelini, nema mu se što bitno zamjeriti iako bi, naravno, za dublju analizu valjalo poznavati nazivlje poljskog morskog ribarstva i njegovu sociolingvistiku, te ponajprije augustssonovo vladanje tim sustavom i njegovim suodnosom sa standardnim varijetetom, drugim riječima njegovu upućenost u poljske povraze, parangale, tunje, panule i traine, iako je jasno da nije neuk u hrvatskim dijalektnim ribarskim izrazima. Bez greške su razriješeni i “talijanština” i dijalektizmi poput zamjenice ča, koje dakako nema u poljsko-hrvatskim rječnicima, također ikavizmi, te glagol karati (se) (galebi se karaju), koji je točno razumljen u regionalnom značenju kao sprzeciwić się, ‘prepirati se, svađati se, bučno raspravljati’, te stih preveden kao mewy się sprzeczają, ‘galebovi se svađaju’, što ne biva ni svuda u Hrvatskoj, gdje je proširenije značenje ‘spolno općiti’. Gledano na ovom primjeru, dijalektizmi ‒ semantički i leksički ‒ očito nisu problem ni kad su romanskog porijekla, kad su dakle “talijanština”.
I da se vratimo na temeljno pitanje, naime zašto Hrvati kad žele istaknuti posebnost odnosno identitet svojeg jezika, bilo pred Srbinom, gdje se do daljega može razumjeti određena političnost, bilo pred Poljakom, gdje toga nema, zaključuju troje? Prvo, da treba posegnuti za pjesmom, za uglazbljenim jezičnim ostvarajem, za pjevanim jezikom, pa bio to Oštrićev zbiljski govorni idom ili Stipišićev kulturnopovijesni konstrukt koji i ne teži za komunikacijskom funkcionalnošću. Drugo, da treba posegnuti za nečim što je hrvatskom izvanjsko, bilo iz drugog jezika, bilo iz drugog vremena, bilo iz drugog ambijenta. Treće, da unutar povelike lepeze jezičnopovijesnih utjecaja treba posegnuti baš za talijanštinom, što čini i Tanaja kad izabire stih kao “isfrolani patakuni, žurke i kadene” iako, kao izvorna govornica splitskog, taj idiom zacijelo ne bi imenovala kao Večernjakov reporter; za nju je posrijedi hrvatski i ‒ točka! Štoviše, lako moguće da bi se ozbiljno uvrijedila da joj je Mile odgovorio kako to nije nikakav hrvatski, nego obična talijanština.
Jedini koliko-toliko logičan odgovor na sve to glasio bi da je (nekim) Hrvatima Dalmacija metonimija za Hrvatsku, a talijanština metonimija za Dalmaciju, samim tim i za Hrvatsku i hrvatski. Nevolja je jedino u tome što bi se uvrijedili, čak naljutili da im se to tako predstavi.
3. Još dva jezična iskustva i pripadne interpretacije
Teško je reći kako Poljaci općenito percipiraju hrvatski, ali zanimljiva su dva primjera sa srpske strane. Prvi pripada novinaru Radovanu Kovačeviću, rođenu 1938. u središnjoj Srbiji, koji je u Beogradu završio Vojnu akademiju, pa u Splitu studirao pravo i radio kao novinar Čuvara Jadrana, lista Jugoslavenske ratne mornarice (JRM). Godine 1969. postao je splitski dopisnik beogradske Politike i to ostao dok s početkom velikosrpske agresije na Hrvatsku nije otišao u Beograd, te još neko vrijeme bio novinar matičnog dnevnika.5 Kad je umirovljen, okrenuo se publicistici i objavio omašnu knjigu uspomena i prikaza događaja iz svog splitskog razdoblja, posebno političkih i posebno u kontekstu prilika u JRM. Podnaslov ‒ Dalmacija 1967–1972. u predigri za jugoslovensku tragediju ‒ jasno veli da on petogodišnje razdoblje od objave Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika do sloma Hrvatskog proljeća drži zametkom ratova u devedesetima. Za njega, “istinski Jugoslaveni”, ni u vojsci ni u Partiji, nisu se tada dobro snašli, bili su što naivni, što tolerantni, pa su u Hrvatskoj preživjeli zagovornici de facto ustaških ideja i dvadeset godina kasnije izazvali rat.
Tvrdnje iz Deklaracije da se hrvatski izrazi potiskuju u Tanjugu i na Željeznici te da se srpski nastoji uspostaviti kao državni jezik za Kovačevića su “poluargumenti”. Takav izraz i napomena da se “možda oštrica primedbi mogla okrenuti na ovu ili onu stranu” kao da sugeriraju da načelno nije protiv razgovora o tim pitanjima u nekim aspektima, ali za jezičnu praksu u vojsci odlučno tvrdi da besprijekorno potvrđuje nacionalnu ravnopravnost. Posebno je Mornarica dokaz da je Deklaracija počivala na “lažnim premisama”, jer u njoj je “prećutno u stalnoj upotrebi i vrlo široko rasprostranjeno bilo dosta hrvatskih, a i lokalnih, dalmatinskih izraza” za dijelove broda, pribor, život na brodu, pa i za “neke” zapovijedi, što da su “oficiri” shvaćali kao prirodno poštovanje pomorske tradicije. Primjerice, zapovjednika se “kolokvijalno” zvalo barba, kormilo se okretalo livo neovisno o tome što bi časnik bio iz Šumadije ili Podravine i je li brod bio trgovački ili ratni, nisu se spominjali ni kotva ni lenger, nego se u more bacalo sidro (Kovačević 2012: 55). Osobna su iskustva dakako uvijek raznolika, pa tako hispanist i književni prevoditelj, Dalmatinac i dugogodišnji profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Milivoj Telećan pamti kako je jednom u uvali na zadarskom području lovio ribu kad je naišla vojna peniša i s nje odjeknula zapovijed Lenger obori! što ga je kao čovjeka odrasla uz more doslovce šokiralo (navod u Bagić 1995: 280). Lenger je, naime, tip sidra za riječne brodove, nepoznat na moru i kao naprava i kao termin.
Kovačević nastavlja da u JRM brodski bokovi nisu “bojeni” nego pituravani, i to pinelom, “a ne četkom ili kistom”, na remontu bi se najprije skidala ruzina, rđa, stoji u zagradama, što se zvalo rašketavanje.
U plovidbi se pazilo na bušulu (kompas), a noću na lanternu (svetionik), a kad brod uplovi u luku, prvo se bacao špreng (tanko uže),6 da bi se vezivanje izvršilo cimom (konopcem) [...] Konačno, posada je vojnički pasulj redovno imenovala kao fažol, ređe pašta fažol (pasulj sa testeninom). Ali su zato podjednako bili korišćeni izrazi ostrvo i otok (Kovačević 2012: 55; kurzivi izvorno).
Dakako, Kovačević nije jezikoslovac, ali jest obrazovan čovjek koji bi, da ga je uopće briga, lako shvatio da se Deklaracija 1967. nije bavila dijalektima nego standardnim jezicima. U njegovu prikazu jezičnih praksi u JRM ispremiješano je praktički sve što se u jeziku i s jezikom može ispremiješati, i unutar jednog jezika, i u odnosima dvaju srodnih standarda. Ipak, način na koji je Kovačević postavio razmatranje i primjeri koje je spomenuo itekako su zanimljivi (i, paradoksalno ili ne, njima bi kao pravim hrvatskim bilo oduševljeni i Tanaja i veseli momci u Krakówu).
Ponajprije, praktički svi leksemi su, općenito govoreći, romanizmi, talijanština, rekao bi reporter, leksik koji hrvatska jezična politika, norma i savjetnici suzbijaju. Dijalektni ili regionalni (hrvatski) romanizam pinel Kovačeviću je opreka leksemima četka i kist, pa bi proizlazilo da je prvi autentično hrvatski, u smislu u kojem su mladi veseljaci u Krakówu takvom zamislili talijanštinu, dočim bi druga dva valjda bili srpski izrazi ‒ ili na neki način manje hrvatski izrazi ‒ koje politika jezične ravnopravnosti u vojsci ne nameće niti želi nametati hrvatskim govornicima, ili su pak izrazi zajednički Hrvatima i Srbima, pa se ne osjećaju toliko tipično hrvatskim kao pinel; iako za jedan član malobrojniji, u biti isti je odnos uspostavljen i u paru pituravat/ bojati. U odnosu na, kako drži, hrvatsko sidro opreke su kotva, iako je i to hrvatska riječ, osobito kao deminutiv kotvica, u posebnom značenju, te lenger, također opći pojam na hrvatskim rijekama (Kolenić 2016), tako da se taj leksički trojac značenjski, regionalno, terminološki i po upotrebnim domenama dokraja razrješava unutar hrvatskog jezika, bez ikakve potrebe za uvođenjem eventualno drugačijih značenjskih i dijalektnih odnosa iz srpskoga. Ono što su sociokulturne varijacije unutar hrvatskoga jezika, ono što u samom hrvatskom razlikuje rijeku i more, Kovačević drži hrvatsko/ srpskom razlikom. Lijep primjer da jezici nisu mehaničke strukture nego povijesne i sociokulturne institucije dugoga trajanja. Jedni imaju samo rijeke, drugi rijeke i more, ali bi da imaju samo rijeke, točnije ‒ da sve načine rijekom.
Nadalje, Kovačevićeva “podjednaka” upotreba otoka i ostrva ne svjedoči o ravnopravnosti, nego o terminologijskoj nesređenosti, o nemogućnosti da se izgradi, u pomorstvu i drugim područjima, ono što se zvalo “zajedničkom terminologijom za srpskohrvatsko jezično područje”, ukratko ‒ o tome da jedan leksem, ma koliko iza njega stajala moćna institucija poput vojske, ne može istisnuti drugi, iza kojega stoje obrazovni sustav, medijske i druge javne jezične prakse znatnog broja govornika u JRM, mornara ročnika i profesionalnih časnika, naposljetku i komunikacijske prakse društva, hrvatskoga, u kojemu je JRM realno živjela. U tom, sociokulturno konkretnom a ne apstraktnom društvu ona je obavljala bojanje i druge poslove vezane za remont svojih plovila: neovisno o tome kako se izražavao onaj koji bi službeno utanačivao posao, njega su vršili domaći ljudi, sa svojom prirodno baštinjenom i značenjski stabilnom jezičnom i terminološkom praksom. Ona, usput rečeno, u mnoštvu primjera i prema vlastitom standardu stoji u odnosu ‒ koliko funkcionalnoga, toliko i identitetskoga ‒ paralelizma: otok je leksem iz standardnoga jezika toga društva, te republike, jer dijalektni je sinonim otoku kod onih među tim govornicima koji su socijalizirani uz more ‒ škoj. Isto vrijedi i za odnos fažol ‒ pasulj: oni koji izvorno u repertoaru imaju prvu, dijalektnu riječ na standardnojezičnoj razini kao njenu istoznačnicu priznaju i u odgovarajućim komunikacijskim situacijama rabe grah; pasulj je za njih u njihovu jeziku, u njegovoj cjelini, irelevantan, baš kao i ostrvo u prethodnom slučaju.
No, kategorijalnom kaosu usprkos, kad se sve zbroji i oduzme, ostaje činjenice da je jedan ideološki pravovjerni Srbin formiran u Srbiji, u politici protagonist rigidnoga jugoslavenstva, identificirao barem dvije važne značajke: ikavicu kao tipično hrvatski izgovor (livo) te dalmatinske i uopće jadranske dijalektizme ili regionalizme kao nešto jednoznačno hrvatsko, kao dio hrvatskoga koji nije protivan njegovoj cjelini nego je sutvori s, implicira se, drugim takvim regionalizmima. Posrijedi nisu nespojive ili sukobljene, nego komplementarne jezične razine. Ona, uvjetno kazano, niža razina toliko je dodatno prepoznatljiva i jedinstvena u pripadnoj nacionalnoj kulturi da izvanjcu može simbolizirati cijeli jezik, baš kao što je to činila i insiderima: Tanaji na internetskom forumu i hrvatskoj trojci u krakówskoj gostionici.
Filmski redatelj i scenarist, međunarodno nagrađivani autor dokumentarnih filmova Bogdan Žižić rođen je pak 1934. godine u Solinu, te je odrastao uz more i s morem u tada još bistrom istočnom kutu Kaštelanskog zaljeva, uz ušće Jadra, što je, kao i toliko toga iz svoga zanimljivoga života, lijepo opisao u knjizi uspomena. U Zagreb je otišao na studij prava, a kad je diplomirao, dobio je poziv za služenje vojnog roka u mornarici, u Puli. U kasno proljeće 1957, po povratku s vježbovnoga veslanja do Fažane, bio je pozvan na prijavak, jer je očito netko prijavio što je kazao kad se u jednom predahu govorilo o dijelovima čamca.
Tada sam rekao kako je žalosno da usprkos našoj sjajnoj pomorskoj tradiciji, mi za dijelove čamaca ili brodova upotrebljavamo nekakve “prašinarske”, seljačke nazive. Naveo sam primjer upotrebe riječi rudo za ručku, kojom se upravlja kormilom, iako za to postoji lijepa mediteranska riječ argola, rekao sam, i dodao kako je za mene rudo prije neka vrsta zaobljene grede za koju se upreže tegleća marva, nego pomorački izraz.
Kapetan Lazo mi je odmah kazao kako zna sve što sam pričao u čamcu, i dodao da nisam govorio samo o rudu, nego i o prijeklopnoj građi čamca. A u svim našim udžbenicima, rekao je kapetan, lijepo piše da se kaže preklopna, a ne prijeklopna građa. To nije ništa drugo nego nacionalizam, rekao mi je Lazo, za koji bih ja, zaprijetio je uvijeno, trebao znati šta slijedi. Usudio sam se tek reći da u enciklopediji Krležina Jugoslavenskog leksikografskog zavoda piše: prijeklopna građa. Ostavi ti na miru tog tvog Krležu, rekao je kapetan Lazo, znam ja bolje istoriju naše Partije, nego on i ti zajedno! (Žižić 2009: 270–271; kurzivi izvorno).
Kapetan Lazo nešto je kompleksniji, gotovo da bi se reklo i kulturološki izazovniji u odnosu spram hrvatskoga iako jednako miješa kategorije. Ono što je za Kovačevića znak ravnopravnosti i upotrebne jednakovrijednosti hrvatskoga, dakle mediteranski maritimizmi, za Lazu biva simptom najtežega ideološkog skretanja ‒ nacionalizma. Istina, ne čini samo argola, koju Žižić kulturnopovijesno ispravno određuje kao mediteranizam, a ne talijanštinu, opasnoga kontrarevolucionara, nego njena kombinacija s jednim službenim nazivom, ovjerenom terminološkom činjenicom koja ima nevolju što sadrži odraz nekadašnjega jata. Iako je, čini se, potonje presudnije razljutilo nadređenu osobu, nema sumnje da je i argola pridonijela osudi mornara, dakle i ona je, rekli bismo, u očima budnoga čuvara Jugoslavije zračila kakvim-takvim hrvatstvom, što nije malo. Dodatno, dok je mladi mornar prijeklop upotrijebio čisto terminološki, s ponešto političkoga prkosa, argola je stavljena u bitno slojevitiju značenjsku mrežu koja, uz politiku, uključuje ne samo terminološki izbor, nego i socijalnu psihologiju, različita kulturološka iskustva i čitanja, vrijednosne percepcije, konotacije i asocijacije, i štošta još s čim i u čemu jezik u zajednici svojih govornika povijesno funkcionira.
4. Zaključno razmatranje
Sve u svemu, primjeri pokazuju kako u modernoj povijesti hrvatskoga jezika, i to, što valja posebno istaknuti, ne samo u povijesti eksplicite normirana varijeteta, nego u povijesti ukupnosti njegovih javnih ostvaraja i uloga, kao i u lepezi percepcija što ga o njemu imaju kako njegovi govornici, tako i izvanjci, ne manjka paradoksa i neobičnih obrata. Oni postaju posebno vidljivi kad se usporede visoka i niska, elitna i popularna kultura.
Aleksandar Flaker zapazio je da hrvatsko preporodno pjesništvo nije “razvijalo primorski pejzaž”, pa ni u Primorca Ivana Mažuranića nema brodarske metaforike, česte u renesansnom i baroknom pjesništvu, kao ni primorskog krajolika, tek “katkada tradicionalnih poredbi preuzetih iz usmene poezije”. U hrvatsko je pjesništvo “pejzaž naše obale” unio tek Petar Preradović u nedovršenu, byronovski zamišljenu spjevu Lopudska sirotica, pisanu 1853, no objavljenu posmrtno, 1873. godine (Flaker 1976: 179). No, i na to se poetsko oblikovanje ambijenta može primijeniti što je kazano za Mažuranića, s tim što je potonji odrastao na moru, a Preradović ‒ izuzevši kratko službovanje u Zadru ‒ nije imao osobno iskustvo mora i primorja. Vidi se to u slikama koje stvara, knjiškima i šablonskima: dalmatinska je “obala kršna”, ondje se “ljubi sa zemljicom more”, sunce “prži kamen sinji”, rastu “smokve i masline tmaste”, “bor i lovor dični”, “bajamovo cvieće”, jedra se “biele morem/ ko labudi mirno plandujući”, pjena valova je srebro itd. (Preradović 1890: 337–338). Posrijedi je očito neproživljena stvarnost, stil koji odaje snažan utjecaj lektire, bilo stajaćih sintagmi i epiteta narodne pjesme tipa sinje more i bijeli dvori, bilo Homerom nadahnutih složenica tipa lađa hitroplovka, i nemoguće je u njegovoj podlozi zamisliti živu komunikaciju.
U početku je ovoga rada navedeno kako su rigidna norma i općenito zanemarivanje mediteranske tradicije u jezičnoj politici urodili okljaštrenom nacionalnom integracijom na leksičkoj i frazeološkoj, dijelom ‒ napominje V. Anić ‒ i sintaktičkoj razini. Razlozi koje navode ondje citirani autori mogu se u široj političkoj, sociokulturnoj i antropološkoj vizuri dopuniti još nekolikima. Jadranski tip mješovite ribarsko-vinogradarsko-trgovačke ekonomije i tip ruralnoga naselja urbanih značajki nije bilo moguće uklopiti u ideologiju Hrvatske seljačke stranke i njenu temeljnu, oštru kulturnu dihotomiju selo/ grad odnosno građanin/ seljak, jer se to na obali preklapalo i prožimalo; rješenje je nađeno u tome što je takav nejasni kulturni model jednostavno ignoriran. Etnologija i folkloristika, znanosti koje posredstvom obrazovnoga sustava utječu na svijest zajednice o sebi, bile su uvjerene da je južnoslavensko stanovništvo isključivo kontinentalna karaktera, te su ignorirale maritimne tradicije (Žanić 2016). No, žrtva nije bila samo pučka, nego i elitna kultura, nacionalni kulturni kanon: povijest kulture i književnosti sve do druge polovice 20. st. nije uzmogla stvarno razumjeti i istražiti temeljni korpus hrvatske književnosti. Kroatistika i uopće slavistika dugo nisu znale kako da pristupe tim djelima, jer renesansa i barok jednostavno “nisu bile slavističke kategorije” i “pioniri kroatistike” nisu uopće očekivali da će naići na nešto poput Lucića, Hektorovića, Zoranića, Nalješkovića i Držića, na petrarkističke kanconijere, ekloge i pastorale. To im je moralo izgledati kao predmet romanistike, nešto “po svojem biću ‘neslavensko’”, jer oni su se orijentirali primarno u kategorijama “slavensko” i “tuđe”. Tek 1945. Mihovil Kombol, “u Beču izvrsno školovan i slavistički i romanistički”, svojom Poviješću hrvatske književnosti do narodnog preporoda, tj. načinom na koji je obradio rani pučki i kasniji rafinirani petrarkizam i njihove utjecaje na prekojadransku hrvatsku liriku, pokazuje da “nema uspješnog bavljenja kroatistikom bez romanističke spreme” (Katičić 1999: 132–133).
Potom je niz istraživača koji su u obrazovanju i metodologiji združili kroatistiku i romanistiku, ponajprije Frano Čale i Mirko Tomasović, istražio, vrednovao i koliko u nacionalni, toliko i u europski kontekst postavio taj kapitalni literarni korpus nacionalne kulture (Tomasović 1978). Ima li se na umu samo Bukovčev svečani zastor za zagrebački HNK, u kojem ilirci s poštovanjem dolaze pred Gundulića, i zna li se za stožernu ulogu koju je njegov Osman imao u kulturnoj ideologiji, estetskoj hijerarhiji i jezičnoj politici Preporoda, doima se nevjerojatnim da su, recimo, prvi lirik ilirizma Stanko Vraz i povjesničar Šime Ljubić držali da je taj spjev “zatrovan talijanštinom” (dok današnji mladi Hrvati, kao i poneki Srbin, drže da je njome urešen te da ga baš to čini pozitivno i neprijeporno posebnim).
Jezične ideologije, posebno u ranim fazama kodifikacije nacionalnog varijeteta, svuda sadržavaju snažan purizam, ideju “čistoće” i “čišćenja tuđinskog korova iz perivoja našeg jezika”, pa drugačije ‒ pod općim geslom europskih romantizama da narod tek po jeziku postaje narodom ‒ nije bilo ni u Hrvatskoj. Prvo ime Zagrebačke filološke škole, rodom čakavac iz Bakra Adolfo Veber pisao je 1874. naizgled uravnoteženo da “barbarizmi mogu dolaziti od svakoga tuđega jezika”, da su “grješnici jednaki” i oni na koje djeluje njemački i oni pod utjecajem talijanskoga, ali potonji su, posebno “dalmatinski pisci”, veći grešnici i nema “pisca srednje ruke” koji toliko “u hrvatskom jeziku njemčari” koliko je jedan Dubrovčanin “talijančario” (Veber Tkalčević 1999: 381–382). I Matoš 1912. u zagrebačkom Obzoru kreće načelno, osudom jezika u gradovima kao takvima, jer su primorski “puni i danas talijanizama, bosanski turcizama, banovinski ungaro-germanizama”, ali već dva, tri ulomka potom jasno stupnjuje: “germanizam i mađarizam” su tek površinska pojava, samo kod inteligencije, dok je primorskoj čakavštini “talijanizam udario [...] u krv i u kosti” (Matoš 1973: XI, 212–213). Ponajborbeniji novoštokavski purist, Vatroslav Rožić, prosvjedovao je 1922. zbog oblikā tipa instanca naspram onima tipa instancija, jer su prvi iz “jezika onog naroda”, talijanskog, koji je Hrvatima povijesno najveći neprijatelj, “a vidi se po svemu, bit će i u budućnosti!” (Rožić 2001: 244). Sociolingvistički zakonomjerno, na djelu je otpor jeziku kao simbolu nepoželjne politike, ali i visokorazvijene kulture koja se u takvu odnosu snaga ne vidi kao poticaj, nego kao opasnost. Već u tim godinama, a konačno nakon 1945. zagrebačka i druga nijemština ne spominje se na nacionalnoidentitetski relevantan način, pa uvelike ni kao standardološko-terminološki problem, no zazor od talijanštine, te pripadna ideologizacija opstaju i u poratnim desetljećima.
Na tragu već spomenute ideologije o kontinentalnoj naravi hrvatskoga naroda zanimljiv je slučaj opere Adel i Mara splitskog skladatelja Josipa Hatzea. Iako je djelo na premijeri u Zagrebu 1933. doživjelo izuzetan uspjeh, s posebno frenetičnim ovacijama na otvorenoj sceni nakon arije Splite grade, skladatelj Josip Hatze ostao je frustriran novinskim kritikama da glazba “nije pisana u nacionalnom duhu”, da je “talijanski obojena, jer da u njoj ima nešto od talijanske mekoće, ljupkosti i žara”, što da je poprimio za studija u Italiji. Kako pamti libretist Branko Radica, ujedno Hatzeov zet, skladatelj se kod kuće često s gorčinom navraćao na tu temu, ne shvaćajući zašto je svuda, osim kad je u pitanju obala, odnosno jadranski kulturni areal, razumljivo da regionalne tradicije usvajaju elemente kultura s kojima su u doticaju. U zadrtijim slučajevima proizlazilo je da je svaka melodičnost ‒ talijanska osobina.
Drugim riječima, nazivati naš primorsko-dalmatinski melos talijanskim, znači ne priznavati da primorska Dalmacija ima svoj vlastiti narodni melos. Zašto ovaj naš primorsko-dalmatinski melos [...] ne bi bio hrvatski? I zašto bi kompozitor s dalmatinskog primorja morao da piše muziku u stilu zagorskog, dinarskog (vlaškog) ili kajkavskog melosa, da bi tobože pisao u narodnom duhu?
Isto je tako skroz pogrešno deducirati, da se moja muzika ‘doimlje talijanski’ zato što sam se školovao u Italiji. Ona je rezultat moje južnjačke prirode i temperamenta, a ne škole. Konzervatorij u Pesaru dao mi je solidno stručno znanje, ali mi nije transformirao prirodu, karakter i nacionalni osjećaj (Radica 1989: 109).
Muzikolog, skladatelj i povjesničar glazbe, Šibenčanin Lovro Županović, još je u drugoj polovici sedamdesetih ‒ dakle, o petnaestoj obljetnici splitskoga festivala zabavne glazbe Melodije Jadrana i deset godina po osnutku Festivala dalmatinskih klapa u Omišu ‒ dokazivao da se značajke melosa maritimne Dalmacije mogu naći i u melosu kajkavskih i dijelom štokavskih krajeva. Utoliko je posrijedi, uz neizbježne ali na pravu mjeru svedene utjecaje izvana, dubinska “jedinstvenost osnovice” na cijelom nacionalnom teritoriju, a ne “dosad često i zlurado isticana ‘nepremostivost’ partikularističnosti folklornih regija”. Primjer takve odbojnosti prema dalmatinskom melosu, kad se uporno ističe “njegova tobože osnovna ovisnost o talijanskoj melodici”, jest predratni ali još djelatan stav utjecajnog mu kolege etnomuzikologa Božidara Širole da “dalmatinska ‘gradska pismica’ [...] nije čisti proizvod hrvatskog duha” (Županović 1977: 77). S time su prestajale sve rasprave o regionalnoj hrvatskoj mediteranskoj (jadranskoj) kulturi i njenu mjestu u nacionalnom identitetu, no srodna su se kulturološka sumnjičenja i diskvalifikacije nastavljali i u drugoj Jugoslaviji. Vrijedi navesti i glazbenoga pedagoga i skladatelja, umjetničkog direktora splitskih Melodija Jadrana u zlatnim godinama 1972–1988, koji također u vezi s istim tipom pjesme spominje “umjetno stvorene dileme” i “određene [...] kvalifikacije odnosno diskvalifikacije iste”, “maćehinski odnos” struke prema njoj, “uvriježeni stav” koji trajno potiče “određenu rezervu” prema dalmatinskoj pjesmi, posebno gradskoj, kao o “nekom drugorazrednom pučkom glazbenom izričaju”, nevrijednu ozbiljne pažnje, “zbrkanu konglomeratu svega, svačega i svačijeg” koji je nespojiv s “onom ‘pravom’ izvornom pjesmom” (Mirošević 1978: 45–48).
I eto opet paradoksa. Melodika koju kao predmet žestoke, ideološko-kulturnopolitičkim razlozima motivirane kritike navode Hatze i Županović isti je onaj tip melodike na kojoj počivaju dva i pol zlatna, općim sociokulturnim utjecajem nemjerljiva desetljeća Melodijā Jadrana i na koju se oslanjaju i Ribari Borisa Oštrića u tipično belkantističkoj izvedbi jednoga napuljskog tenora iz Trogira (i nizu kasnijih klapskih obrada). Ta je glazba ‒ neovisno o stereotipijama, jezičnim klišejima, repetitivnim srokovnim shemama i često forsiranoj arhaizaciji leksika ‒ taj leksik, tradicijski, povijesno izrasli pojmovnik jadranskoga kulturnog areala, njegove lanterne, ferale, rivu, marendu, kantun, kaletu, raširila cijelom zemljom i učinila ga istinski nacionalnim, u početku na razini pasivnoga, s vremenom sve češće i aktivnoga leksičkog (i frazeološkog) sloja kontinentalnih govornika. Potvrdio je to iz svoje vizure Radovan Kovačević, ali i ‒ usprkos netočnu, pa i difamativnu terminu ‒ novinski reporter u Krakówu kad je kategorijom talijanštine legitimirao identitet hrvatskoga jezika kao cjeline, a ne, kako bi se naprečac moglo pomisliti, prepoznatljivost tek jednoga njegova regionalnoga varijeteta. Na kraju krajeva, nešto bi dobrohotnosti trebalo pokazati i prema trivijalnim, knjiškim metaforama, stereotipnim ambijentima i predvidivim rimama što su nerijetko stizali s festivalske pozornice, zaključno s grotesknom, u besmislu neponovljivom sintagmom “jidra mog vapora” Alena Babića za Klapu Cambi 2013. godine. Jer, pokazuje uvod Lopudske sirotice, ni sam veliki Preradović nije na estetskoj razini svaki dan uspijevao biti Preradović, ali kulturna zasluga ostaje kulturna zasluga i ta je činjenica neponištiva.
Svedeno na metaforu, ali ključnu, zabavna je glazba s Melodija Jadrana, uz ispomoć u prvim godinama Opatijskoga festivala te Melodija Istre i Kvarnera, desetljećima bila jedini medij u javnom prostoru u kojemu se manje morsko plovilo nije nazivalo čamcem, tim kanonskim leksemom tolikih normativnih priručnika i jezičnih savjetnika. Tek je dijalektologinja Silvana Vranić potkraj 1993, u rubrici jezičnih savjeta Obrazovnoga programa Hrvatskog radija, istakla kao “zanimljivo” što na moru, u krajevima pomorske i ribarske tradicije, “mala djeca uopće ne znaju” što znači čamac, a barka, “općejadranski izraz”, i lađica, su im “sasvim razumljivi”, dočim je u unutrašnjosti čamac “sasvim uobičajen”. Zato “nije potrebno isključivo rabiti turcizam čamac kao općenit naziv za manja plovila” (u Dulčić 1997: 19). Napisano je to obazrivo, s naznakom “ne isključivo”, jer na djelu je opet bio snažan val purizma, ali prosudba je točna i precizna. Jedan hrvatski normativni priručnik najzad je, eto, naveo da su morski i slatkovodni ambijenti različite kategorije, jer izraz “općenit naziv za manja plovila” zapravo znači da čamac nije dobar za oba sociokulturna i povijesna svijeta, za oba kulurna areala, ali jest dobar i nezamjenjiv za jedan od njih, baš kao što je barka za onaj drugi koji su opjevali Oštrić i Coce.
I nije to uopće samorazumljivo. Što se terminologije tiče, ne tako davno tvrdilo se ‒ iz pera Korčulanina opijena ideologijom jugoslavenskog integralizma, u još jednom iz neprebrojiva niza paradoksa hrvatske jezične povijesti ‒ da na more treba dosljedno prenijeti izraze iz riječnog brodarstva i ribarstva, jer “naše reke teku većinom kroz predele, gde se naš jezik prilično ili sasvim pravilno govori”, pa ako i sadrži pokoji turcizam, on je primjereniji od talijanizma ili germanizma. “Finu uhu, priviknutu harmoniji našeg jezika, manje je zlo” čuti dereglija, ‘riječna teglenica’, negoli batel, trabakul itd. (Sardelić 1920: 111). Takva ideologija leksički je poharala medijski, dijelom i jezik publicistike i popularne znanosti, te esejistike i književnosti, uključivši pisce odrasle na moru poput Nazora koji elemente mediteranskoga graditeljstva poput balature i skalina ‒ točno po Sardelićevu modelu za brodarstvo ‒ imenuje terminima iz kontinentalnog, osmanskoga graditeljstva doksat i basamak (Žanić 2016: 205– 210), jer su se orijentalizmi zbog “poznatih okolnosti oko formiranja jezičnog standarda”, kako se uopćeno ali jasno izrazio V. Vinja, držali nadregionalno neutralnima. No, usporedo s tim procesima kulturne nivelacije jedno se sve važnije, utjecajnije i recepcijski šire područje danomice zahuktavalo slijedeći vlastitu unutrašnju logiku. Neće mnogo proći od Sardelićeva i sličnih članaka, a popularna kultura, dotad podcjenjivani žanrovi, stići će s mora i oduševiti zagrebačku, osječku i drugu publiku u hrvatskoj unutrašnjosti.
Najprije će to biti dvije operete Splićanina Ive Tijardovića, Mala Floramye i Spli’ski akvarel, izvedene u Zagrebu već godinu odnosno dvije poslije splitskih premijera; prva će se 1939. davati i u samostalnoj postavi u Osijeku. Bio je to nov jezik za tu publiku, ali još uvijek jezik s pozornice, jezik glumaca, makoliko vrsni i uvjerljivi bili. Živ jezik i živ govornik koji se ne viđa samo na pozornici, nego, jednaka izgleda, pod crnim šeširom široka oboda, ogrnut crnom pelerinom i s gitarom u ruci, i kao svakodnevni prolaznik na ulici, gost u kavani i promatrač na klupi, pojavio se u Zagrebu koju godinu ranije. Bio je to Dubrovčanin Vlaho Paljetak, šansonijer na čijim ramenima u mnogom smislu stoji najbolje što je dala hrvatska autorska pjesma. Na zagrebačkim pozornicama, na čestim i dugim gostovanjima u Osijeku, s gramofonskih ploča ili preko radio-prijemnika, izvodio je prepjeve europskih hitova, kao i Domjanićeve kajkavske stihove Fala i Popevke sam slagal, uglazbljene i izvedene s takvom osjećajnošću da ih mnogi drže narodnima, naposljetku i stihove smještene u ambijente i jezik s kojima je odrastao ‒ o ljubavi “na žalu kraj mora” i zaljubljeniku koji “pod palmom sjedi sam”, jer Marijana nije došla.
Očekivano ili ne, kao u inat svim rigidnim kulturnim ideolozima, bio je tenor, kao Coce, stil je brusio ugledajući se u najbolja imena talijanskoga belkanta i melodike, a savršeno prirodnim ‒ pred kontinentalnom publikom koja ga je obožavala ‒ držao je pjevati i ovakvim jezikom:
Nikad već s tobom preko Straduna,
niti te pratit do tvog portuna [...]
Nikad već s tobom u gondoleti,
niti na Lokrum u maloj barketi [...]
Adio, Mare, adio, moja Mare!