Studij stilistike

KNJIŽEVNA KRITIKA

Maša Kolanović. 2019. Poštovani kukci i druge jezive priče Zagreb: Profil.

Djelo »Poštovani kukci i druge jezive priče« Maše Kolanović (1979, Zagreb) nije nikakav dinosaur, već je vrlo aktualno djelo koje nas proziva sve odreda.

Sama knjiga na prvi pogled naslovnice (par jednostavnih skica, podsjeća na proizvod za mlade) izgleda kao lako štivo za brzu konzumaciju, ali tek što uronimo u njegovu šumu značenja, gubimo se. Uporno ponavljanje motiva kukaca u različitim pričama (koji ipak odišu sličnom jezovitom atmosferom) postavljaju određen uzorak te se čitatelju nameće njihovo poprilično izazovno tumačenje.

Autorica se potrudila pokriti širok opseg društvenih pora – mlado-staro, muško-žensko, živo-mrtvo, bogato-siromašno itd. Posebno je zanimljivo kako razotkrivanjem svake priče postepeno saznajemo kako je autorica u njima kreirala vrlo sličan razmještaj vremena, prostora i poretka. Od dvanaest priča, samo se dvije pripovijedaju iz muške perspektive (ističe se patrijarhalna prožetost svijeta na svim razinama, iako je muška perspektiva u manjini – i u priči, i u zbilji). Prostorno se postavlja sjever-jug (čitav prostor zemlje), vremenski kao ljetno-zimovanje (samo glavni likovi rade, svi ostali odmaraju), a jezik je organiziran hijerarhijski te ovdje autorica različitim jezičnim igrama upućuje na uloge. Npr. »Žohar i ja« najbolji prijatelj kukac, »žena koja vješa veš« žena-leš koju muž zlostavlja, na kraju »čovjek bez lica«, »čovjek-gušter«, kao i Gadni, je pri vrhu hijerarhije - bezlični gušter koji jede kukce. Savršeno odgovara poemi Jima Morrisona »Proslava guštera kralja« u kojoj lirski subjekt također bježi iz grada na Jug, postaje svemoćan gušter-kralj, pa bježi na Istok, odlazi u lov na neuhvatljive »ruševine značenja«.

Peta priča »Poštovani kukci« nije bez razloga u naslovu djela, jedina govori iz trećega lica dok su sve ostale u prvome. Pratimo mladu ostavljenu ženu i njenog sina, u šoping-centru dođe do njihova odvajanja – sin bježi od majke, pretvara se u kukca i društvo ga utuče. Proces je to »čupanja utrobe«, tj. otimanja djeteta majci od strane jezika, poretka koji ga preobražava u kukca, a u konačnici i uništi. Autorica postavlja pozornicu na koju stupa novac kao jedini jezik kapitalističkog društva. Čovjek postaje »nervozan u prazno« jer nema novca, mora raditi kako bi nervozu »izgubio u danima«, u tijeku vremena.

Autorica na pojedinim mjestima gubi konzistenciju, na pojedinim mjestima suvišne informacije isplivavaju na površinu, odviše banalno i prenaglo otkrivajući moguća (ili sad već zadana) značenja motiva. To se ujedno protivi i slici višeznačnosti koju svaka priča teži izgraditi kroz čitavo djelo. Gotovo kao da je željela konstruirati još jasnije naputke u tekstu kako bi bila sigurna da je uputila i nedovoljno kompetentne čitatelje na ispravno tumačenje svoga teksta. Sada već sama preobražava značenja motiva u svojemu djelu, smatrajući, možda, da su neki od nas već toliko sitni kukci da su nam njena sitna slova prevelik izazov.

Primjerice opis prostora u Ikei u priči »Kukci su gotovo kao ljudi«: »Ko da su posakrivali po ormarima i ladicama sve one nepotrebne điđe što nam se motaju po stanovima i guše nas.« No idućom rečenicom podcjenjuje čitatelja imenujući to što nas guši: »Uspomenama, vremenom, neredom.« Ovdje ona guši čitatelja ne ostavljajući prostora za imaginarne šetnje šumom i naglo mijenjajući tok pripovijedanja. Umjesto da se zadrži na aluzijama i čistom opisu prostora, ona se odlučila do kraja specificirati značenje koje je sakrila iza »nepotrebnih điđa«. U prostoru u kojem je željela postići da se ništa ne može imenovati, ona upravo to čini.

No unatoč tomu možemo primijetiti da i na svjetskome tržištu postoje djela koja na sličan način odgovaraju na društveno-povijesnu situaciju. Zadnja priča »U slučaju doživljenja« osim što se veže s prošlošću (Proces, F. Kafka), veže se i sa budućnošću - serijom »Loki« iz Marvelovog univerzuma, koja je izašla nakon nje, a prožeta je gotovo istom atmosferom te vremensko-prostornim uređenjem ureda kao labirinta iz kojega nema izlaza.

Čitavo djelo dijagnosticira, ali ujedno i prognozira loše stanje. Rješenja nema, neki se snalaze, ali sve se iznova ponavlja, preobražava, dvojako je i lažno, a što na kraju ostane od nas jednom kada postanemo ljudi? Autorica nudi odgovor: »svukao sam odjeću i ostao gol u mržnji«. Nema razlike između pojedinca i mase, vlada opća alijenacija. U takvim likovima nema prostora za bijeg, za revoluciju. Kao u priči studentice koja se na kraju priče drznula izići iz šutnje i progovoriti protiv diskriminacije, no uzalud: »autobus ide dalje svojim voznim redom«.

Ali to je samo jedan način čitanja teksta u doba kapitalizma koje nam on sam nameće. Mi i dalje imamo izbor, ili ćemo ga čitati kao kojekakav Barthesov mitolog (što je ujedno i metačitanje jer je djelo samo po sebi produkt kapitalizma) ili ćemo ga konzumirati površinski. U drugom slučaju možemo steći dojam da je to niz priča povezanih istim, pomalo zbunjujućim motivima (u tom se slučaju ti motivi doimaju pretjerano čestima), ili kao jednu gustu šumu simbola koji se grade jedan na drugome unutar jezično-pripovjedačke strukture koja i sama imitira narav kapitalizma. Zasigurno će nam na mjestima otvoriti oči, ali nam ni u što izravno uperiti prstom, nećemo doći do rješenja. Beskonačna zagonetka u kojoj svi sudjeluju, ili preživljavanjem, ili doživljenjem. Posao nas kao čitatelja ovoga djela je nezahvalan, kao što Barthes kaže za mitologa, u lošijoj smo poziciji od Mojsija - mi ne vidimo Obećanu zemlju.

Kako se kapitalizam odnosi prema čovjeku, tako se Maša Kolanović odnosi prema svojem čitatelju. Iako je djelo vješto konstruirano, na trenutke ono samo ispada iz svojih težnji. Bez obzira na to, marljivom će čitatelju koji je spreman više puta obići knjigu u potrazi za rekonstrukcijom građevine značenja, pružiti veliko zadovoljstvo, a možda i nove spoznaje. S druge strane, lijenom će čitatelju koji se ne želi upuštati u šumu značenja, knjiga će ostati monotona, njeno čitanje bez odgovarajućih napora za odgonetanje i povezivanje gubi poantu i dovodi do razočaranog čitatelja, koji nije shvatio da je glavni lik upravo on - nepoštovani obezličeni kukac, pardon čitatelj.