Maša Kolanović. 2019. Poštovani kukci i druge jezive priče Zagreb: Profil.
Prvi pogled na korice zbirke Poštovani kukci i druge jezive priče Maše Kolanović ostavlja dojam lakog štiva koje se kupuje na obližnjem kiosku. Crna pozadina s crvenim i bijelim, čak pomalo infantilnim, ilustracijama navodi na pretpostavku da je u pitanju trivijalno djelo namijenjeno mlađim čitateljima. I sam naslov djela zaslužan je za njegovu pogrešnu percepciju. Jezivo u naslovu asocira na jezivost koju obično vežemo uz, primjerice, gotičku poetiku Edgara Allana Poea, dok Maša Kolanović u svom djelu jezivost postiže ponekad pretjeranim, ali svejedno spretnim naglašavanjem bezizlaznosti situacija u kojima se njezini likovi nalaze.
Autorica u svoje priče uvodi obične ljude koji, prignječeni velikom snagom nemilosrdnog kapitalizma, pokušavaju isplivati na površinu dok ih istovremeno na dno života vuku dugovi, bol zbog gubitka voljenih, razočaranje u društvo, depresija, ali ponajviše žohari. Stalnim uvođenjem motiva kukaca autorica domišljato pokušava stvoriti literariziranu kritiku društva koje je svedeno na razinu kukaca koje kapitalistička noga neprestano gazi, a njima ne preostaje drugo nego da se pritaje i nadaju da neće baš oni postati žrtve.
Želeći postići dojam kaotičnosti svakodnevice i osjećaja bespomoćnosti koji prati njene likove, autorica poseže za, nekad granično isforsiranim, uključivanjem motiva žohara koji »glavinjaju posvuda« i čija je prisutnost u okolini likova ponekad nepotrebna da bi se shvatila poanta. Zazor od prenaglašenog uvlačenja žohara u ljudske živote vjerojatno proizlazi iz vlastitih trauma stečenih suživotom s njima u staroj zgradi u zagrebačkom centru u kojoj su oni već godinama stalni stanovnici, ali čak kad se i to makne u stranu, ti motivi nemaju odviše velik utjecaj na samu radnju te u većini slučajeva dio teksta u kojima se spominju postaje onaj koji se samo preleti.
Priče kao što su Beskraj i Lutke iz Černobila, u kojima jezu i nelagodu ne stvaraju loši životni uvjeti u kojima se likovi nalaze, već strahovi i nesigurnost roditelja, puno suptilnije, ali upravo zbog toga i spretnije prenose ideju prevladavajućeg konzumerizma, ali i uzrokuju sažaljenje čitatelja. U Beskraju autorica vješto progovara o postporođajnoj depresiji, stanju s kojim se majke često nose, a koje rijetko dobiva prostor u javnom diskursu. Priče su okupirane motivima potrošačke kulture koju je sa sobom donio novi sustav pa tako gomilanje Jane-vode s porukom zamjenjuje pomoć članova obitelji u teškim trenucima, igračkama se popunjava rupa nastala razvodom roditelja, naručivanjem odjeće pokušava se odagnati ideja predstojeće smrti, a IKEA postaje mjesto u koje se dolazi po novi životni početak.
U pričama Živi zakopani i Frižider autorica koristi slikovite opise dvaju južnih hrvatskih gradova, Dubrovnika i Zadra, kojima potom suprotstavlja sliku tih gradova nakon što su se razvili u poznate turističke destinacije. Nestaje kultura tjednog odlaska na tržnicu, za koji je osim praktičnog važan i društveni aspekt, popodnevnog odmora koji jedini preostaje kada sunce najjače upeče i malih obrta koji s vremenom postaju suvenirnice. Nekad šarmantni stanovi u jezgrama gradova pretvoreni su apartmane opskrbljene svime što jednom turistu treba. Time na veoma spretan način uvodi kritiku društva koje sve svoje specifičnosti i simpatičnosti života na Jadranu podređuje turizmu (i pokušajima što ranijeg ostvarivanja milijuntnog noćenja).
Iako autorica u velikoj mjeri u djelo uključuje kritiku, koja je često ostvarena ironijom i parodiranjem, ne ostvaruje se dojam da joj je cilj podučiti čitatelje i nametnuti im svoje ideje, već samo podcrtati i naglasiti nedostatke društvenog stanja u tranzicijskoj Hrvatskoj u kojoj zarada postaje imperativ.
Maša Kolanović svoju zbirku priča piše jasnim, lako razumljivim, jezgrovitim rečenicama. Upravo tom jezičnom jednostavnošću autorica stvara nelagodu u čitatelju izričući neugodne, gotovo brutalne, teško probavljive istine koje nisu skrivene iza slojeva metafora, već se daju servirane na tanjuru.
Osim samih tekstova, zbirka Poštovani kukci i druge jezive priče sadrži ilustracije, čija je autorica također Maša Kolanović, a koje upućuju na još jedan aspekt njezine kreativnosti. Spomenute ilustracije referiraju na priče u koje su umetnute, i to tako što prikazuju likove iz priča kao kosture koji obavljaju svakodnevne aktivnosti živih ljudi, kao što su to odlazak na tržnicu ili u trgovački centar. Time autorica domišljato podcrtava ideju da su obični ljudi samo žrtve kapitalističkog sustava te postaju živim mrtvacima. Takav način ilustriranja pospješuje efekt jeze prisutne već u samom naslovu zbirke.
Maša Kolanović svoju zbirku Poštovani kukci i druge jezive priče piše izrazito promišljeno, uvodeći lajtmotiv potrošačkog društva i kupca kao njegovog roba koji umješno povezuje sa simbolom kukca. Bez obzira na to što su ideje povezane dosjetljivo (iako tu više zasluga pripada Kafki nego Maši Kolanović), djelo bi bilo elegantnije izvedeno da je dio kukaca koji gmižu po svim mogućim površinama izbačen iz priča. Zanemari li se dezinsekcija za kojom djelo vapi, Poštovani kukci i druge jezive priče zbirka je koja oslikava negativne značajke današnje kulture, iako ponegdje pomalo nepotrebno bizarno. Autorica odlično pogađa stil potreban ovakvom tipu literature te ga pojačava ilustracijama. Dakle, premda su ideje gdjegdje prenaglašeno ilustrirane i umetnute, Mašu Kolanović bi se zasigurno moglo nazvati lucidnom kroničarkom stanja u kojem se tranzicijska Hrvatska našla i iz kojeg će teško izaći.