Ovaj je tekst objavljen pod naslovom “Marmeladni rat 2003/04: dva nacionalna varijeteta njemačkog u EU” kao prilog u: Granić, J. (ur). Jezična politika i jezična stvarnost (2009: 662–673).
Dosad je dvaput u EU ulazila zemlja čiji je službeni jezik – u smislu formalne ustavne odredbe koja ga imenuje – već u sustavu postojao kao službeni: 1. siječnja 1995. Austrija, a 1. svibnja 2004. Cipar. Od osnutka je u integraciji nizozemski kao jezik dviju pravno-politički zasebnih zajednica, Nizozemske i Flandrije, te na isti način francuski kao službeni jezik Francuske i Valonije. No, Flamanci i Valonci dosljedno za javnu i službenu komunikaciju preuzimaju standardnojezičnu normu iz Nizozemske, odnosno Francuske, te bitan element identiteta nalaze upravo u projiciranoj istovjetnosti svojih idioma s centralnima ili dominantnima u maticama; nijekanje bilo kakve diferencijacije nedodirljiv je princip u pripadnim jezičnim ideologijama (Deprez, 2001). Ključan postulat ciparskogrčkoga identiteta i kulturno-obrazovne politike od stjecanja neovisnosti 1960, odnosno srž grčke jezične ideologije, također je inzistiranje na istovjetnosti otočnoga jezičnog standarda s onim u Grčkoj (Trudgill 2002).1
Drugačiji je pak slučaj jezika koji se u prvim desetljećima EU-a samorazumljivo zvao njemačkim, te razumijevao kao homogena cjelina na razini standardnojezične norme. No, za razliku od Flandrije i Valonije kao federalnih jedinica Belgije vis-à-vis Nizozemske i Francuske, s pristupom Austrije u EU-u su se prvi put našle dvije nominalno istojezične zajednice, ali institucionalno potpuno dovršene i pravno-politički konstituirane kao suverene države u punom opsegu pojma. U čl. 8 austrijskoga Državnog ugovora iz 1955. stoji, naime, da je njen “državni jezik” (Staatssprache) njemački, baš kako stoji i u čl. 1. Uredbe 1/58 kojim su 1958. SR Njemačka i ostale utemeljiteljice nabrojale službene jezike EZ-a/ EU-a.
Ugovoru o pristupanju Austrije dodan je, međutim, tzv. Protokol 10 s odredbama koje su se tada pojavile prvi put u povijesti europskog udruživanja. Pod nazivom Odredbe o upotrebi specifičnih austrijskih termina njemačkog jezika u okviru Europske Unije stoji da će “specifični austrijski termini njemačkog jezika sadržani u austrijskom pravnom poretku imati jednak status i rabiti se s jednakim pravnim učinkom kao odgovarajući termini koji su u upotrebi u Njemačkoj”. U Aneks su uvrštena 23 takva para: Karfiol (Austrija) prema Blumenkohl (Njemačka; cvjetača), Kren prema Meerrettich (hren), Erdäpfel prema Kartoffel (krumpir), Faschiertes prema Hackfleisch (mljeveno meso) itd.2
Uočava se da je izbjegnut spomen formaliziranih jezičnih varijeteta, te su razlike definirane isključivo državno-teritorijalno, kao nešto što se rabi u Njemačkoj i Austriji, a ne kao nešto što pripada standardnom austrijskom njemačkom i standardnom njemačkom njemačkom kao realno opisivim varijetetima, de facto standardnim jezicima. Upada u oči i to da lijevi stupac popisa nosi naziv Österreich, a desni Amtsblatt der Europäischen Gemeinschaften, Službeni glasnik Europskih zajednica. Subjekti kod kojih se termini komunikacijski realiziraju nisu, dakle, država Austrija i država Njemačka, iako u Protokolu 10 izrijekom stoji da je riječ o razlici u upotrebi između država. Partneri čak nisu ni država Austrija i naddržava EZ/ EU, nego država Austrija i Službeni glasnik EZ/ EU. Ta nedvojbeno pomno redigirana nijansa kategorijalno je neuravnotežena, ali dvjema zemljama omogućuje, budući da njihovi standardi nisu izrijekom i kao cjeline identificirani kao različiti, zajednički nastup u promicanju statusa njemačkoga u EU-u a da se pritom ne postavi pitanje na koji se njemački misli.
Mediji i javnost nisu se tada osobito zaokupljali tim aspektom pristupa. Tek tu i tamo čulo se da je Protokol slojevite razlike između dva varijeteta sveo na 23 termina, dočim one u leksiku zahvaćaju bitno šire, da se ne spominju frazeologija, sintaksa, morfologija i fonologija. No, osnovna zamisao sastavljača popisa i nije bila afirmirati austrijanizme kao ravnopravnu sociolingvističku i komunikacijsku činjenicu, nego spriječiti formalno širenje teutonizama u Austriju. Vlada je, naime, držala kako je uvjet za uvrštenje u Aneks Protokola da posrijedi nisu samo regionalizmi, nego termini koji se dokazano rabe u austrijskim pravnim tekstovima, dakle imaju službeni karakter.
Tehnički je to izvedeno tako da su u ministarstvima poljoprivrede i javnoga zdravstva ubacili u računalo korpus europskih pravnih tekstova u njemačkojezičnoj verziji i ekvivalentne austrijske tekstove, usporedili ih, pa izdvojili termine koji se nisu podudarali. Utoliko, iz službene vizure, posrijedi nije “neuspjeh”, nego “realističan kompromis” koji je ipak prvo službeno priznanje postojanja austrijskoga varijeteta na međunarodnoj razini, utoliko obavezujući i za Njemačku, dočim je sveobuhvatna institucionalizacija austrijskoga varijeteta bila nemoguća naprosto zato što je on sam (bio) nedovoljno kodificiran. Namirnice su pak odabrane zato što je tada središnja tema europskoga prava bila slobodna trgovina, i to ponajprije hranom. Bilo je također jasno da europsko pravo naglasak stavlja na zaštitu geografskoga porijekla namirnica, te dopušta opstanak nacionalnih naziva za sireve, kolače, likere itd, pa se i izbor razlikovnih termina sveo na one iz opće leksike. Nije, primjerice, trebalo uvrstiti termin Mayerlinger Schloßkäse za vrstu sira, jer je on bio zaštićen kao takav, taj proizvod samo tako zovu i Nijemci, ali bi se bio uvrstio termin Käse (sir) da je drugačiji nego u Njemačkoj. I ponajvažnije, budući da je Protokol 10 dio Pristupnoga ugovora i stoga ulazi u primarno europsko pravo, dotični se austrijanizmi moraju uključiti u sve dokumente. Neki su upozoravali da bi moglo biti problema ako bi EU uvodio nove formulacije s terminima koji se razlikuju u Austriji i Njemačkoj, pa bi zbog konačnosti Aneksa zaprijetile sudske zabrane, no većina je ostala uvjerena kako se podrazumijeva da Aneks nije konačan popis, čak uopće popis kao takav, koliki jest da jest, nego priznanje načela, jasna pravna potvrda da austrijanizmi postoje, te će se po potrebi lako dopuniti (v. De Cillia, 1995).
I tako je tema jezika ubrzo pala u drugi plan, sve dok u listopadu 2003. hotelijer i gastronom iz Wachaua Johann Thiery nije po prijavi potrošačkoga inspektora dospio na sud i platio globu zato što je prodavao staklenke prehrambenoga proizvoda koji je izrađivao prema obiteljskoj recepturi. Razlog nije bio u tome što bi proizvod bio nezdrav ili ilegalan, nego u tome što se zvao Marillenmarmelade, kako je to u Austriji posve normalno, štoviše i terminološki nužno, baš kao što je normalno da se u Njemačkoj zove Aprikosenkonfitüre. Prvi je dio složenice, Marillen, marelice, spram Aprikosen, kako je u Njemačkoj, bio uvršten u Aneks, ali drugi, Marmelade, nije, pa je proizlazilo da je složenica kao takva protupropisna iz aspekta europskoga zakonodavstva koje poznaje samo termin Konfitüre, kao u Njemačkoj. Štoviše, s razlogom se moglo govoriti ne samo o netočnu etiketiranju, nego i o prevari potrošača.
No, kao što se u međuvremenu europsko zakonodavstvo razvijalo, ni austrijski identitet nije stajao zaleđen. Posebno je otkriće nacističke prošlosti predsjednika K. Waldheima učinilo da se uvelike “neosviješteni habitus” austrijanstva, “kulturni univerzum o kojem se nije raspravljalo”, nego se uzimao zdravo za gotovo, počne preobražavati u univerzum konkurentnih diskursā: dotad “banalne” teme sporta, jezika i prirodnoga okoliša postale su elementi nacionalnog identiteta o kojima društveni akteri osviješteno pregovaraju (Karner 2005; v. i Roksandić 1997).
Javnost se povodom Thieryjeva slučaja digla na noge, a uvodni akord udario je 20. listopada dnevnik Kronen Zeitung naslovom: Bruxelleski marmeladni diktat mora pasti! Dok je austrijskim medijima u središtu bilo pitanje identiteta, utjelovljeno u izjavi donjoaustrijskoga zemaljskog poglavara: Europski velebirokrati, prste van iz naših regionalnih specijaliteta!, njemački su, očekivano, težište stavili na praktičnu razinu, simboliziranu izjavom suvlasnika najjače austrijske tvrtke koja proizvodi Marmeladen, pardon – Konfitüren, te izvozi 40% proizvodnje, najviše u Njemačku, da im to samo povećava troškove, jer će za njemačko tržište morati tiskati posebne etikete.3 Tako je na površinu izbilo štošta što se u Protokolu 10 naprosto bilo smetnulo s uma, držalo nevažnim ili prešutjelo u višem interesu.
Vijeće EU-a odavna usklađuje nacionalne propise o prehrambenim proizvodima kako razlike među članicama ne bi urodile neravnopravnošću u tržišnom natjecanju ili dovele potrošače u zabludu, pa stoga utjecale na funkcioniranje zajedničkog tržišta. Ta javna politika određuje zajednička pravila o proizvodnji, sastavu i nazivu svakog proizvoda kako bi on mogao svuda slobodno cirkulirati, a svaki ga kupac jednoznačno identificirati. Tako su 1979. na red došli džemovi i marmelade, a 22 godine potom, 20. prosinca 2001, i Smjernica 2001/113/EC Vijeća da sve članice moraju do 12. srpnja 2003. svoje propise uskladiti s njom, odnosno zabraniti iznos na tržište proizvodā koji bilo kako odudaraju od njenih odredaba. Prema Smjernici, džem (eng. jam, njem. Konfitüre) takva je i takva smjesa, takve i takve gustoće, te takva i takva omjera sastojaka, spravljena “od jedne ili više vrsta voća”, uključivši agrume, dok marmelada (eng. marmalade, njem. Marmelade) ima drukčiji omjer sastojaka, te je spravljena isključivo od agrumā (eng. citrus fruit, njem. Zitrusfrüchte).4
Prilikom sastavljanja Smjernice ministri javnoga zdravstva Danske i Grčke naveli su da njihovi jezici ne poznaju takvu razliku između džema i marmelade, odnosno da ona u njima nije leksikalizirana kao u engleskom (i njemačkom njemačkom), nego marmelada pokriva oba značenja (baš kao u austrijskom njemačkom). Stoga je, “uvažavajući zatečene nacionalne tradicije u nazivima dotičnih proizvoda”, europski zakonodavac u službenoj verziji na danskom i grčkom u definiciji prvoga proizvoda upotrijebio marmeladu, a za drugi opisno marmelada od agrumā. Austrijanci tada nisu reagirali, pa su se naglo probudili u listopadu 2003, više od tri mjeseca pošto je Smjernica neopozivo stupila na snagu i J. Thiery stradao kad je prodavao Marmelade, a morao je Konfitüre, jer marelice očito nisu agrumi, s obzirom na to da iz Protokola 10 jasno proizlazi kako, osim ona 23 leksema, za Austriju vrijede verzije europskih propisa na standardnom njemačkom. Pokazalo se i da je Austrija Protokolom 10 zapravo tom varijetetu priznala dominantan, a svom periferan status, dakle status nečega što se ne određuje po sebi, svojim autonomnim razvojem, nego u odnosu na nešto od čega u ovoj ili onoj mjeri, na ovoj ili onoj razini, odstupa. A to je već stvar s dalekosežnim sociolingvističkim, dakle i političkim implikacijama.
Austrija je pitanje pokrenula u Vijeću, pa je Komisija 8. ožujka 2004. poslala Europskom parlamentu prijedlog amandmana na Smjernicu. Iako su članice Smjernicu morale primijeniti do 12. srpnja 2003, stoji u dopisu, austrijske vlasti tek su “sada obavijestile Komisiju da se na određenim lokalnim tržištima termin ‘marmelada’ tradicionalno rabi i za ‘džem’”, pa bi njemačkojezičnu verziju trebalo dopuniti tako da se “uvaži ta zatečena tradicija (...) na određenim lokalnim tržištima u Austriji”. Dakle, “u takvim slučajevima”, tj. na određenim lokalnim tržištima, treba uvesti termin Marmelade aus Zitrusfrüchten, marmelada od agrumā, umjesto samo Marmelade, što pak ostaje kao oznaka za džem, kako bi se “razlikovale dvije kategorije proizvodā”, onako kako je uređeno za Dansku i Grčku.5
Opet se, zanimljivo, ne govori o državi, kako bi trebalo barem iz dva razloga. Prvo, zato što je posrijedi austrijski varijetet koji realno funkcionira kao standardni jezik i utoliko je po definiciji nadlokalna kategorija, kako eksplicite potvrđuje i Protokol 10 spominjući termine iz “austrijskoga pravnog poretka”, dakle nadlokalnu, državnu činjenicu. Drugo, zato što i Komisija govori o primjeni propisa na razini država članica, a ne lokalnih zajednica, koje, uostalom, kao što nemaju pravne poretke, nemaju ni jezike nego organske idiome, dijalekte i narječja. Budući da su Danska i Grčka neosporno suverene države, podrazumijeva se da je za njih pitanje i postavljeno i riješeno na razini pripadnih standardnih jezika, štoviše, izrijekom stoji da se uvažavaju njihove nacionalne, a ne lokalne tradicije. Nacionalne su tradicije, uostalom, jedine i provjerljive na korpusu tiskanih i autoriziranih tekstova, te komunikacijski relevantne i neovisne o tome postoji li u Danskoj i Grčkoj kakav lokalni govor koji leksički razlikuje dvije kategorije proizvoda. A vrlo je vjerojatno, i bilo bi posve životno, da postoji.
Ni hrvatski standardni jezik nije, primjerice, leksikalizirao čarape u odnosu na spol osobe koja ih nosi, nego razliku, kada je komunikacijski potrebna, iskazuje dodavanjem atributa muške i ženske, ali neki organski idiomi Dalmatinske zagore jesu, pa su čorape samo ženske, a bičve samo muške (Gusić – Gusić 2004). I onda se to zove lokalna tradicija, pod tim se nazivima dotični proizvodi iznose na lokalna tržišta, npr. seoske sajmove, ali nacionalna tradicija i nacionalno tržište, pa onda i nacionalni vid jezika, standardni jezik, poznaju samo čarape za oba proizvoda neovisno o razlikama u materijalu, tehnici izrade ili tipu ukrašavanja. Uvijek i na svim jezičnim razinama leksikalizira se što korisnici drže relevantnim. Razlika može biti samo u socijalnoj, političkoj, demografskoj ili kojoj drugoj snazi – ili društvenoj vidljivosti i prestižu – dotične govorne zajednice, uslijed čega njene leksikalizacijske kriterije mogu preuzeti i ostali segmenti društva, zaključno s nacijom i njenim jezičnim izrazom: svjesno normiranim i kodificiranim standardnim jezikom.
Leksikalizacija je, naime, proces nastanka riječi, imenovanje pojmova ili, preciznije, “semantički proces kojim od oblika riječi i leksičkih skupina nastaju nove leksičke jedinice kojima se popunjava leksički fond” (Tafra 2005: 115). Ovakvo ili onakvo imenovanje dijelova stvarnosti stvara pak u svakom jeziku slojevit sustav antitezā, pri čemu se antiteze na jednoj razini ne moraju podudarati s antitezama na nekoj drugoj. Pritom se – kako se vidi iz slučajeva danskoga, grčkoga i dvaju varijeteta njemačkoga jezika – bilo jedan, bilo drugi proces mogu potaknuti, čak nametnuti s neočekivane, dojučer nepoznate institucionalne strane, i to u sklopu demokratskoga procesa, tj. izvana, iz nadnacionalne strukture koja gradi zajedničku terminologiju, i to kao izvorno tehnički posao koji ipak kad-tad zadobiva sociokulturnu dimenziju i zadire u sustav antiteza kao osnovni oblik izražajnosti jezikā. To pak neizbježno utječe na cijeli sustav antiteza, pa se “modificira informacijska ekonomičnost jezika” (Martinet 1973: 183). Sporovi o džemu i marmeladi nastali su baš u tom aspektu jezika.
Parlament u Strasbourgu prihvatio je 7. travnja 2004. amandman Komisije, ali dodao i vlastite dopune. U formulaciju “određena lokalna tržišta u Austriji” ubačeno je “i u Njemačkoj”, a u nastavku, gdje je stajalo da se za džem uvodi opisni naziv Marmelade aus Zitrusfrüchten, marmelada od agrumā, dodani su nazivi Orangenmarmelade, marmelada od naranača, i Zitronenmarmelade, marmelada od limuna. U odredbi o tome da je “primjereno” što Austrija uvažava takve lokalne tradicije dodana je i Njemačka.
Na kraju slijedi objašnjenje, s podsjećanjem kako je Komisija bila predložila da se zbog lokalnih austrijskih tradicija njemačkojezična verzija Smjernice dopuni bilješkama.
Međutim, uočeno je da se termin “marmelada” u značenju “džem” široko rabi ne samo u Austriji, nego i u Njemačkoj. U skladu s tim, preporučuje se da se opseg dopunā proširi kako bi se uključila i Njemačka. Time će se izbjeći potreba za bilo kakvom daljom dopunom Smjernice radi uzimanja u obzir mogućih njemačkih interesa. Također, radi cjelovitosti, dodana su još dva naziva za “marmeladu” koja se obično koriste u njemačkom jeziku.
Zaključak (...) Prijedlog kakav je izvorno predočen tretirao bi pitanje samo unutar Austrije. Ono se, međutim, tiče i Njemačke, pa će predložene dopune olakšati primjenu i u toj zemlji. 6
Vijeće je 11. lipnja 2004. “jednoglasno prihvatilo” dopunu Smjernice u gornjem smislu, te priznalo punu valjanost termina Konfitüre i Marmelade za džem i marmeladu u Njemačkoj i Austriji.
Može se nagađati što se zbivalo iza kulisa, kao i spekulirati o tome što je posrijedi: nagodba u višem interesu jačanja statusa “zajedničkoga” jezika, klopka koju su Nijemci namjestili Austrijancima, u smislu da uvedbom svojih dopunskih izraza relativiziraju austrijski standardnojezični termin kao pitanje lokalnih tradicija, a ne državnih standardizacijskih politika, ili pak obratno, austrijska klopka za Nijemce, u smislu da se uvođenjem kategorija lokalnosti, kao nečega što je kontekstualno fluidno, i tradicije, kao nečega što nije egzaktno odredivo, obilaznim putem, kad se već ne može izravno, na razini država, relativizira implicitni status njemačkoga njemačkoga kao starijega i (naj)jačega brata u germanofonoj zajednici. Svaka mogućnost imala bi svoju logiku, a svaka logika dva isprepletena aspekta: pravno-politički i identitetski. U pogledu prvoga marmeladni rat pokazao je da u Austriji, bez obzira na javnu solidarnost s Njemačkom u pogledu statusa jezika u EU-u, tinja nezadovoljstvo rješenjem kakvo je definirao Protokol 10. Na općoj razini, to je dio izgradnje europske pravne terminologije.
U EU-u od početka postoji svijest o tome da se značenje nekoga pojma na europskoj razini može razlikovati od njegova značenja na pojedinim nacionalnim razinama, točnije u pojedinim jezicima, i da to može proizvesti pravnu nesigurnost, no previdjelo se da razlike postoje i na horizontalnoj razini, među varijetetima onoga što se drži jednim i istim jezikom. Marmeladni diktat pokazao je stoga i kako hladno terminološko pitanje može postati itekako političko-identitetski vruće, to lakše što je narav spornih termina takva da se s njima ne susreće samo neka “kulturalno neutralna”, malobrojna grupa specijaliziranih profesionalaca, nego danomice i tzv. obični građani čim požele pojesti ono nešto od marelica.
Za Austrijance je njemački pluricentričan jezik, a postalo je očito kako EU podrazumijeva – uslijed inercije nastale u času osnutka 1957, te poduprte objektivnom demografskom, političkom i ekonomskom težinom Njemačke – da postoji jedinstveni “standardni njemački”, dakle onaj u Njemačkoj plus u međuvremenu izgrađena europska terminologija plus/ minus 23 austrijanizma iz Protokola 10. Ni u samoj se Njemačkoj dugo nije razumijevala narav jezičnih odnosa, te se ona na neki način – slično Francuskoj za francuski – smatrala vlasnicom jezika, a sve austrijsko i švicarsko držalo se odstupanjem ili regionalnom upotrebom. Na djelu je bio “zaostali utjecaj zapadnonjemačke jezične ideologije pedesetih godina” po kojoj je njemački u SR Njemačkoj osnova u odnosu na osobitosti u ostalim zemljama. Njen pojam središnjega njemačkog, te komplementaran pojam vanjskoga, perifernog njemačkog za austrijski i švicarski varijetet, bio je “jedna od glavnih zapreka za prosuđivanje jezičnokulturnih odnosa u njemačkom” (Glovacki-Bernardi 1991: 111).
U drugoj se polovici osamdesetih polazište za analizu procesā u germanofonom svijetu, koje je dugo polazilo od paradigme devijacije od centra, okrenulo paradigmi policentričnosti. Termin policentrični jezici prvi je 1978. upotrijebio H. Kloss da opiše jezike s više središta koja su u uzajamno dinamičnu odnosu, a svako proizvodi jedan nacionalni varijetet s barem nekim vlastitim kodificiranim normama. M. Clyne i drugi koji su teoriju razrađivali isticali su da pojmovi policentričnih ili polinacionalnih jezika ne sugeriraju nikakvu hijerarhiju ili odnose dominacije među centrima jednoga jezika, nego podrazumijevaju načelnu ravnopravnost nacionalnih varijeteta, utemeljenu u (samo)svijesti dotičnih sociopolitičkih zajednica. Bez obzira na takav stav, i sam je Clyne uveo realno razlikovanje dominantnoga varijeteta, obično onoga u zemlji iz koje je jezik potekao ili onoga iza kojega stoji demografski i političko-ekonomski najjača zemlja, te nedominantnih, tj. svih ostalih koji su često i “mlađi”, kakav se odnos onda opisuje terminom asimetrična policentričnost/ pluricentričnost. Dok su arapski i engleski primjeri simetričnijega odnosa, u germanofonom je svijetu očita asimetrija (Clyne 1992: 455–465). Dominantni varijetet ili normativni centar (Grzega, 2000) za njemački je bila – i uvelike nastoji ostati – Njemačka. Također, upravo na slučaju njemačkoga pokazuje se kako “dominantna nacija često simbolično preuzima vlasništvo nad jezikom”, ali i kako su “mnogi govornici nedominantnog varijeteta skloni svoj varijetet smatrati inferiornim dominantnomu” (Muhr 2003). S tim, dakako, što se odnosi trajno mijenjaju, kako plastično pokazuje upravo marmeladni rat.
U pogledu definiranja koncepata Austrije kao državne forme i austrijanstva kao njena sadržaja, i ta je zemlja, dakako, slijedila univerzalni model izgradnje identiteta, potragu za razlikom koja ističe ono što se drži posebnim, a potiskuje što je zajedničko s drugima. Između dva svjetska rata to je primarno bio Balkan, a nakon 1945, s obzirom na zajedničku nacističku prošlost i njene etičke konsekvencije, mjesto Drugoga zauzela je Njemačka. Politički eksplicitan vrhunac te austrifikacije Austrije pao je baš neposredno nakon ulaska u EU: bila je to proslava tisućljetnice prvoga službenog spomena imena države, tj. oblika ostarrichi, u jednom dokumentu iz 995. Temeljni fundus identitetskih elemenata čine habsburško razdoblje, te predodžba nevine vječnosti Alpa i tradicijske kulture s pripadnom hranom i načinima njene proizvodnje. U zemlji koja uvelike živi od turizma hrana je, uz skijanje, postala središnja značajka razlikovnosti, simbolični kapital koji proizvodi identitet. Ukratko, kultura i iskonska priroda, utjelovljena u slici zdrave zemlje zadovoljnih ljudi koji u seoskoj idili spravljaju i jedu prirodnu hranu, uspostavlja jasan kontrast spram industrijske, hladne Njemačke (Köstlin 2004).
Ekološka niša u kojoj je izbio incident bila je pak maksimalno simbolički rezonantna, no podatak da je Wachau 2000. upisan na UNESCO-ovu listu svjetske baštine kao zaštićeni kulturni krajolik otkriva samo opći okvir. Detalji su pak zaista fascinantni, a snop identitetskih znakova tako idealno posložen da nuka na zaključak kako inspektorov posjet gastronomu Thieryju nije bio slučajan, nego dio sjajno osmišljena plana političke mobilizacije javnosti. Osim što po bakinu receptu proizvode Marillenmarmelade, J. Thiery i njegova sestra vode u seocu Dürnsteinu mali hotel u nekadašnjem habsburškom dvorcu koji je 1937. kupio njihov otac. Naokolo su vinogradi koji daju čuveni rizling, te nasadi marelica od kojih se spravljaju i sapun, šampon za kosu, losion, krema za usne, brandy i pikantni likeri. Barokni dominikanski samostan Melk, koji je nadahnuo Ime ruže Umberta Eca, besprijekorno je restauriran, kao i toliki drugi primjerci renesansne, gotičke i barokne arhitekture. Nešto dalje posljednja je rezidencija nadvojvode Franje Ferdinanda i nadvojvotkinje Sofije. Ondje su i pokopani nakon atentata u Sarajevu, a spomen-sobe čuvaju predodžbu skladna života dvoje zaljubljenih koji su uživali šetati uz veliku rijeku u podnožju brijega. Jer, sve je to smješteno taman gdje treba, na lijepom plavom Dunavu.7
Za razvoj austrijskoga identiteta posebno je znakovita usporedba ponašanja medija u doba pristupnih pregovora i u marmeladnom ratu. Bez obzira na očit senzacionalizam u nekim primjerima, bili su neusporedivo aktivniji, pa i ozbiljniji, nego desetak godina ranije, kada ih je jezična tematika jedva zanimala, a ako bi je i dotakli, prevladavali su cinizam i autoironija, kako ilustriraju tipični tadašnji naslovi: Vrhnje (Topfen) preživjelo EU, EU: koljenica (Stelze) protiv koljenice (Eisbein), ili karikatura na kojoj zbunjeni školarac pita: “Herr Professor, hoću li u EU govoriti Hinterteil [stražnjica, standardnojezični termin u obje zemlje] ili Oasch [austrijski kolokvijalni vulgarizam, kojemu je u Njemačkoj ekvivalent Arsch]?” (De Cillia 1995: 129). Deset godina kasnije takva šala ne samo što više nije bila moguća, nego su mediji, uključivši tiskane, odigrali ključnu ulogu u osvješćivanju javnosti i pritisku na političku elitu.
I priča se odmah nastavila. Nedugo pošto je EU razriješio terminološki spor, 14. kolovoza 2004. u bečkom je Standardu tiskan manifest “Austrijski” kao samosvojan jezik čiji potpisnici zahtijevaju od saveznih vlasti da ubuduće spriječe “besramnosti” poput pokušaja da se za sve zemlje EU-a propiše termin marmelada. Vlast treba uznastojati da se popis 23 službena austrijanizma proširi, te “na jezik stanovnika ove zemlje prestane gledati samo kao na neku neodređenu zbirku riječi”. Mora također poduzeti korake da se ustavna formulacija o “njemačkom kao službenom jeziku” zamijeni nekom od sljedeće tri: “službeni jezik je austrijski u europskom kontekstu”, “službeni jezik je austrijski njemački” ili “službeni jezici su njemački i austrijski”. Naposljetku, mora “učiniti sve što je u njenoj moći da se jezik stanovnika ove zemlje uspostavi kao samostalan jezik EU-a”.8
Zahtjev pak da se u jezičnoj politici u obzir uzme europski kontekst, te prvopredložena formulacija o austrijskom u europskom kontekstu, svjedoče o još nečem što se javlja prvi put. S tim, naime, postaje očito kako nadnacionalni okvir, te unutar njega koliko tehnička pitanja uspostave terminoloških ekvivalencija, toliko i kontekstualno novi procesi izgradnje identiteta, izazivaju ili ubrzavaju pluralizaciju unutar “iste jezične građe”, odnosno afirmaciju varijeteta i pluricentričnu standardizaciju. Drugačije kazano, razvoj u europskom kontekstu proizvodi (jezične) odnose koji inače ne bi nastali ili bi nastali na drugačijoj podlozi, pa bi se i drugačije rješavali, naime u bilateralnom kontekstu.
Budući da od vremena do vremena i hrvatska javnost, pa i dio struke i političke elite, posvete neprimjerenu važnost izjavama minornih europskih političkih aktera o svojevrsnoj rehabilitaciji “hrvatskosrpskoga/ srpskohrvatskoga” u okviru EU-a, nije naodmet promotriti imaju li procesi u germanofonim zemljama kakve paralele s onima u četirima državama čiji su standardni jezici zasnovani na novoštokavskoj dijalekatskoj osnovici, a koje se u perspektivi – s Hrvatskom kao, očito, kronološki uvjerljivo prvom – vide u članstvu EU-a. Posljednja je takva afera izbila kada je ministrica pravosuđa Ana Lovrin u ožujku 2007. govorila u Europskom parlamentu. Britanski eurozastupnik Charles Tannock u raspravi je kazao kako je besmisleno EU opterećivati troškovima prevođenja na bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski, te da bi “zemlje zapadnoga Balkana trebale prihvatiti jedan službeni jezik koji svi razumiju, srpskohrvatski”. Britanski ministar za Europu Geoffrey Hoon, koji se baš tih dana zatekao u Zagrebu, morao je objašnjavati kako je u EU-u nezamislivo da se ikome onemogući službena upotreba materinskoga jezika. Novinari su inzistirali: “Znači, nije riječ o službenom stavu Velike Britanije?” pa je Hoon odrešito ponovio: “Ne, nipošto”, te dodao da Tannock ima pravo na svoje mišljenje, ali da u pogledu statusa jezikā ono “uopće nije važno”.9
Pitanja pokazuju dvojako nerazumijevanje. Kao prvo, posrijedi je nepoznavanje temeljā predstavničke demokracije i pravno-političke strukture EU-a: izravno izabrani zastupnik Europskoga parlamenta nije vezan za službenu politiku zemlje iz koje dolazi, kao što i inače nije parlament taj koji odgovara vladi, nego obratno, a države članice EU-a službenu politiku u nadnacionalnom okviru provode u Vijeću ministara, a ne u strasbourškom parlamentu. Kao drugo, Uredba 1/58 određuje da su u EU-u službeni – i izvedeno, obavezujući i nominalno i izvedbeno – jezici svih članica onako kako ih one prijave na osnovi unutrašnjega zakonodavstva. Budući da je Uredba dio europskoga primarnog prava, može se mijenjati samo konsenzusom. Da se kojim čudom i nađe članica voljna odreći se imena ili uporabe svoga jezika, ostale bi je više nego sigurno blokirale da spriječe nastanak pravnoga presedana koji bi se jednom mogao pokušati primijeniti i na njih.
Nadalje, hrvatski i srpski standardni jezici, neovisno o strukturno-tipološkoj srodnosti, ne pripadaju Clyneovu modelu pluricentričnih jezika onako kako mu pripadaju varijeteti njemačkoga (Brozović 2002: 6–7). No, u takvu bi se modelu u perspektivi mogli razviti odnosi unutar hrvatskoga standardnog jezika u dvjema državama u kojima ima ustavnopravno služben status: Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Zasad je situacija usporediva s onom između Cipra i Grčke, uključivši usporedivost nacionalnih jezičnih ideologija, jer za javnu i službenu upotrebu Hrvati u BiH dosljedno preuzimaju standard iz Hrvatske, držeći ga bitnim konstituensom svojeg etnokonfesionalnoga, kulturnog, povijesnog i političkog identiteta. No, ovisno o razvoju unutrašnjopolitičkih odnosa u BiH, koji redovito utječu na dinamiku izgradnje identitetā i prema unutra i prema vani, ne mogu se isključiti ni druga dva teorijski moguća rješenja: izgradnja nekoga tipa vlastitog, bosanskohrvatskog standardnog jezika, te izgradnja općebosanskoga standardnog jezika u kojemu bi jednakopravno participirale sve tri nacionalne zajednice (v. Žanić 2005: 83–88).
Tada bi se, pogotovo u prvom slučaju, moglo početi govoriti o pluricentričnosti, pa dakle i o mogućim terminološkim, a onda neizbježno i identitetskim konfliktima između dvaju centara standardizacije: Zagreba i Mostara/ Sarajeva, u smislu općenjemačke situacije onako kako ju je eksplicirao marmeladni rat. Ni tada, čini se, ne bi mogla izostati usporedba s jednom situacijom u EU-u: promijenjeni politički kontekst prilikom pregovora, potom i sam formalni pristup, među ciparskim su Grcima potakli redefiniciju identiteta u odnosu na “maticu”, u sklopu čega otočni vernakular realno stječe značajke standardnoga jezika, odnosno varijeteta u procesu kodifikacije, iako jezična ideologija (još) priječi da se to prizna i formalizira (Arvaniti 2006). No, kako to već zna biti, pitanje je vremena kada će život pobijediti ideologiju, jer jezici nisu brončani spomenici ni jednom zauvijek zadane činjenice, nego fluidni, dinamični procesi koji slijede društvene, političke, komunikacijske i identitetske prakse onih koji se njima služe.