Euro & evro: naziv valute kao simbolično, političko i jezično pitanje

Ovaj je tekst prethodno objavljen pod naslovom “EURO: naziv valute kao simbolični, politički i jezičnonormativni problem” kao prilog u: Bratanić, M. (ur). Hrvatski jezik na putu u EU. Terminološki ogledi (2011: 241–255).

Kada se govori o prevođenju, i općenito i u konkretnom sociokulturnom i terminološkom kontekstu EU-a, problematiziraju se i analiziraju aspekti koji proizlaze iz činjenice što se “zajednički semantički prostor u različitim jezicima različito leksikalizira” (Bratanić 1991: 24), čega je prirodna posljedica kompleksno iznalaženje leksičkih ekvivalencija što ujednačenijih konotacija i kulturoloških referencija. Iako će to nedvojbeno i ostati temeljni aspekt izgradnje zajedničke europske terminologije, ustanovljenje i uvođenje zajedničke valute izvelo je na vidjelo pitanje koje, čini se, nitko nije očekivao, te koje i ne pripada sociolingvistici nego sistemskoj lingvistici. Naziv je valute, naime, prvi put pokazao da i element naizgled posve tehničke naravi može duboko zadrijeti u povijesno izrasle jezične strukture.

Sve je počelo još s rimskim osvojenjem Grčke 146. godine stare ere. U starogrčkom je ime kontinenta, odnosno Zeusove ljubavnice po kojoj je u ranom humanizmu dobio ime, počinjalo diftongom eu, no već su u posljednjim stoljećima stare ere počeli procesi monoftongizacije, koji su se dokraja razvili i ustalili u novogrčkom: drugi se vokal (u) konsonantizirao, pa je eu- pred zvučnim suglasnikom dalo ev- (Evropa). Većina europskih jezika primila je tu i ostale starogrčke riječi s eu- latinskim posredstvom, onako kako su ih Rimljani čuli i pismeno fiksirali, dakle s dvoglasom eu. Takvu je tradiciju europski humanizam dodatno osnažio, i u latinskom i u pučkim jezicima, te predao novome vijeku. Od sredine 19. st., kada u hrvatski počinje ulaziti mnogo grčkih (i latinskih) općih i vlastitih imenica s dvoglasom eu na početku ili u sredini, sustav primanja izrazito je postojan u čuvanju takvih oblika, s rijetkim i kratkotrajnim kolebanjima, i to uglavnom u sedamdesetim i osamdesetim godinama 19. st. Pravopisna je iznimka bila jedino dubleta Europa / Evropa. Razloge je teško precizirati, no očito proizlaze iz kombinacije triju jezičnih utjecaja: staroslavenskoga, koji se svojim grecizmima novogrčkoga tipa odrazio i u svjetovnoj terminologiji, pa češkoga, pogotovo posredstvom terminologijskog rada Bogoslava Šuleka, te ruskoga, bilo izravno, bilo neizravno posredstvom Vuka Karadžića i hrvatskih vukovaca. Ipak, i sam Tomo Maretić, uz Evropu, rabi i Europu, a ima i oblike Eurot, Zeus, Euklid... Oblik Europa ipak nikad nije nestao iz upotrebe, pa su i od Novosadskoga dogovora 1954. do 1990, kada je taj konkretan naziv bio ideološki stigmatiziran, u hrvatske medije slobodno ulazile složenice tipa eurokomunizam (što je proizvodilo groteskne nizove tipa talijanski eurokomunisti jačaju utjecaj u Evropi), Eurovizija, eurorakete i eurodolar. Te su složenice čuvale, pa i u svijesti govornikā posredno legitimirale latentno Europa s dvoglasom (v. Vratović 1996: 166–176). Povratak Europe nakon 1990, osim što je legitiman normativni zahvat, ujedno je konačna stabilizacija sustava grčko-latinskih usvojenica, odnosno toga njegova segmenta.

Kada je utemeljiteljska Šestorka 1972. stvorila tzv. europsku monetarnu zmiju i počela raspravljati o zajedničkoj obračunskoj jedinici kao logičnoj posljedici jedinstvenoga tržišta, pretreseni su praktički svi nazivi za novac u europskoj povijesti. Među prijedlozima bili su, primjerice, florin, prvi europski zlatnik koji se počeo kovati u Firenzi 1252., te se proširio velikim dijelom kontinenta, i šiling, koji se kovao u južnim njemačkim zemljama, te od 10. st. bio uključen u karolinški novčani sustav. Naposljetku je na sastanku Europskoga vijeća u Madridu 15–16. prosinca 1995. konsenzusom odlučeno da se košara europskih valuta nazove engleskim akronimom ECU (European Currency Unit), s tim da se on tretira kao imenica, dakle piše malim slovima, kao ecu. Kako je to ujedno bilo doba kada je europsko udruživanje programski nastojalo nadrasti ekonomsko-interesne kategorije, te se utemeljiti i u kulturno-povijesnim, odnosno identitetskim kategorijama (v. Žanić 2007: 195–208), i valuti je trebalo pronaći istovrsno, simbolično utemeljenje, proizvesti njenu povijest u kojoj će, usporedno s općeeuropskom simbolikom, moći sudjelovati i nacionalne tradicije.

Da bi se Francuzima dala svojevrsna kompenzacija za engleski akronim, isticalo se da je ecu francuski ekvivalent taliru, odnosno da je takav novac (petit écu, écu blanc, starofrancuski escu) dao 1641. kovati Luj XIII, dok se zlatna verzija (écu d’or) kovala već u 13. st., te je s florinom i dukatom, i zamjenjiva s njima, bila ponajcjenjeniji zlatnik na kontinentu sve do kraja 17. st. No logično izveden francuski zahtjev neka se onda i piše écu, u skladu s francuskim pravopisom, nije prošao. Općeeuropsku simboliku, u kontekstu neutralizacije partikularnih tradicija i političkih imaginarija, posebno je trebalo pojačati upućivanje na indoeuropski korijen riječi, skei-, od kojega dolazi latinsko scūtum, štit, odakle i naziv za portugalski (i španjolski kolonijalni) novac escudo, a istog je korijena bio još jedan propali terminološki kandidat, južnonjemački scilling, prema scilt, štit. U konačnici, na istom je etimologijskom stablu izrasla i hrvatska škuda, iz mletačkoga scudo, gdje se tako zvao zlatnik kovan od kraja 13. st., kasniji zecchino, cekin.

Iako nevoljko, Francuska se složila, čak u svojoj verziji Ugovora iz Maastrichta 1992. pristala zadržati englesku sintagmu European Currency Unit (ECU), ali se svejedno pokazalo da se ne može postići istovjetnost nazivā valute u svim nacionalnim zakonodavstvima, jer se ona u njemačkom tekstu Ugovora zvala Europäische Währungseinheit, EWE. Mimo identitetske simbolike, time se otvorilo i pitanje valjanosti pravnih dokumenata u slučajevima kada se predstavnici članica slože oko teksta koji im je podastrt samo na jednom jeziku iako se tek tekst preveden na službeni jezik – ili jezike – članice na kraju uključuje u njezino nacionalno zakonodavstvo i postaje pravno obvezan. Tako je termin naposljetku odbačen, ali je njegov nasljednik euro stvorio još veće i dalekosežnije probleme iako se činio savršeno prirodnim izborom. Tehnički, on je 1. siječnja 1999. zamijenio dotadašnje nacionalne valute u 11 od 15 članica EU-a (tri zemlje Beneluxa, Irska, Portugal, Španjolska, Italija, Francuska, Njemačka, Austrija i Finska), deset godina potom uvela ga je Grčka, s prvim danom 2007. Slovenija, dvije godine za njom Cipar i Malta, a 1. siječnja 2009. i Slovačka. Za to se pripremaju i ostale članice, ne samo organizacijski nego, vidjet će se, i otvaranjem lingvističkih pitanja.

I prije negoli je iskrsnuo taj aspekt, uvođenje zajedničke valute bilo je mnogo više od puke financijske operacije sa svrhom da se smanje transakcijski troškovi, stvori tečajna stabilnost i zapriječe protekcionistički pritisci: budući da je novac kao kategorija povijesno tijesno povezan s izgradnjom država i nacija, ni euro nije mogao biti iznimka. Analiza stavova političkih elita triju velikih članica – Velike Britanije, Francuske i Njemačke – prema samoj koncepciji zajedničke valute pokazuje da se razlike ne mogu objasniti isključivo instrumentalnim – bilo ekonomskim, bilo geopolitičkim – interesima akterā nego da je njihova percepcija vlastitih materijalnih i instrumentalnih interesa u odnosu na euro pod dubinskim utjecajem njihove vizije europskoga političkoga poretka. Dotična pak vizija daje zajedničkoj valuti političko značenje, pa se mora razumijevati (i) u okviru politike oblikovanja identiteta, odnosno “strukturā znanja i tradicionalnih identiteta ugrađenih u političke institucije i kolektivna kulturna poimanja” (Risse i dr. 1999: 156). Britansko odbijanje, a njemačko i francusko prihvaćanje eura tako su se paralelno odvijali i legitimirali kao borba dvaju identiteta za prevlast, kao sučeljavanje novoga europskog i staroga nacionalnog patriotizma, u različitim opsezima i stupnjevima preklapanja i primata. Iz toga, dakako, ne proizlazi da su identitet i interes izravno suprotstavljene kategorije i da se dva sklopa argumenata uzajamno koncepcijski isključuju. Prije će biti da utjecaji teku u oba smjera i da su uzročno-posljedični odnosi varijabilni.

Što vrijedi za euro kao valutu, u načelu funkcionira i kod eura kao termina, odnosno leksičke jedinice, jer jezik je barem koliko i valuta povijesno vezan uz konstituiranje modernih europskih nacija i simbolizira njihovu posebnost i suverenost. Kao što je funta, u kojoj su se nekoć iskazivale svjetske valutne rezerve, jedan od najmoćnijih simbola slavne britanske prošlosti i podsjetnik na nekadašnju globalnu moć, kao što je marka utjelovljivala poratno njemačko gospodarsko čudo i nacionalnu obnovu, tako u drugim sociopolitičkim kontekstima ključne vrednote nekoga društva može utjeloviti njegov jezik, makar predstavljen samo jednim, naizgled neznatnim segmentom.

Vijeće EU-a donijelo je 3. svibnja 1998. u Bruxellesu Uredbu 974/98 o uvođenju europske valute s nazivom euro koja se dijeli na 100 podjedinica, centa. U tom 2. članku Uredbe još je stajalo da “definicija naziva cent ne priječi korištenje varijanata toga termina u općoj upotrebi u zemljama članicama (the definition of the term ‘cent’ does not prevent the use of variants of this term in common usage in the Member States)”, dočim naziv jedinstvene valute “mora biti istovjetan na svim službenim jezicima Europske unije, uzimajući pritom u obzir postojanje različitih pisama” (the name of single currency must be the same in all official languages of the European Union, taking into account the existence of different alphabets). Prije toga, u siječnju iste godine, objavljen je s potpisom Komisije, Europske središnje banke (ESB) i drugih institucija EU-a poseban naputak kako se na kojem službenom jeziku ima pisati naziv nove novčane jedinice i njezine stotnine, u jednini i množini, u zakonskim tekstovima.

Pisanje riječi euro i cent na službenim jezicima zajednice – rabiti prilikom izradbe legislativnih tekstova vezanih za zajednicu

Izraženo kao svota s određenim članom

_______________

¹ Ovakvo pisanje bez s može se smatrati odstupanjem od uobičajene engleske prakse u vezi s valutama.
² Upotrebljeni oblik jest oblik za partitivnu jedninu.
³ Upotrebljava se prilikom referiranja na “valutu” ili kovanice.

Kao i u pripremi cijele pravno-financijske operacije, i u izradbi popratnoga jezičnog naputka sudjelovali su predstavnici svih članica, podrazumijeva se, svjesni svih njezinih aspekata i posljedica, pa i lingvističkih. Europska središnja banka, Komisija i druge instancije redovito su isticale da nitko ni na koji način ne namjerava utjecati na upotrebu naziva izvan pravnih tekstova: isključivo je u njima – da bi se izbjegla pravna nesigurnost – nužno imati standardiziran oblik, dočim je medijska i druga upotreba varijacija posve slobodna, već kako je pravilno u kojem jeziku. Glavno tajništvo Komisije i napismeno je prevodiocima na engleski preporučilo da i za euro i za cent rabe množinu sa -s u svim dokumentima, posebno onima za opću javnost, osim pravnih i kada se oni citiraju. Sve u svemu, euro je u zakonima trebao biti opća imenica muškog roda, nesklonjiva i pisana malim početnim slovom.

Ipak, kada je sve bilo gotovo i ovjereno, u Italiji su uočili da su se, bez obzira na preciznu odredbu o istovjetnosti naziva na svim jezicima, neki uspjeli izboriti za iznimke. Nijemcima, po čijem se pravopisu imenice pišu velikim početnim slovom, to je – kako pokazuje gornja tablica – dopušteno i u slučaju eura i centa. Osim što je, prirodno, dobila pravo na vlastito pismo, Grčka je čak uspjela izbjeći termin cent, iako Uredba 978/98 ne govori o različitim nazivima za stoti dio eura, nego samo o varijantama jedinstvenoga naziva, što podrazumijeva samo fonološko-morfološke prilagodbe, kakve su inače izrijekom zapriječene za osnovnu jedinicu; sačuvan je tako tradicionalni naziv λεπτό (lepto), svojedobno stoti dio drahme, sada eura. Dodatno, nešto kasnije, Direktiva Komisije od 26. listopada 1998. sankcionirala je da za engleski, talijanski i njemački jezik množina od euro ostaje invarijabilna, ali se iz tablice vidi da su na španjolskom, portugalskom, francuskom i finskom ipak legalizirani množinski oblici kakvi inače postoje u tim jezicima (los euros, os euros, les euros, eurot).

Nijedan talijanski političar nije svojoj javnosti znao objasniti kada se to dogodilo te zašto se i oni posebnim amandmanom nisu izborili za množinski oblik, i to gli euri, odnosno 100 euri, kakav su mnogi držali jedinim pravilnim. On se k tome spontano proširio u razgovornom jeziku, te ga je 1999. sankcioniralo i stručno povjerenstvo pod okriljem Accademia della Crusca, s argumentom da je posrijedi imenica muškog roda, iako su mnogi tvrdili da je pravilno gli euro. No rasprave su se nastavile, nizali su se argumenti i protuargumenti, među njima i onaj da Carducci u jednoj pjesmi ima množinu gli Euri, te da još Boccaccio spominje i soffianti euri, na što je odgovor glasio da je ondje posrijedi naziv za jugoistočni vjetar, a ne za kontinent, odnosno valutu. Neki su tvrdili da euro može imati invarijantnu množinu po tipu imenicā kao video i audio, drugi pak da treba slijediti također invarijantnu množinu kakvu imaju tuđice kao il film / i film. Protuargument za potonje glasio je da je to neusporedivo, jer po samoj naravi stvari ni za koga u Europi, za Talijana pogotovo, euro nije riječ stranoga podrijetla. Naposljetku se u listopadu 2001. Accademia predomislila i prihvatila nepromjenjiv oblik, što je sankcionirao i Senat. Dakle, u množini je obvezno gli euro, kako je i odredio vrh ESB-a, a ne gli euri (da se sad zbog jednostavnosti ne opisuju srodni problemi s centom).

Sve to s množinskim oblicima zbivalo se u EU-15, gdje je – izuzevši grčki, ionako zakrinkan posebnim pismom – deset službenih jezika imalo barem istovjetan korijen riječi eu- jer su svi naziv kontinenta preuzeli istim, latinskim posredovanjem. S deset novih članica stvar je postala bitno složenija, jer je problematičan postao i sam korijen riječi. Kulturnopovijesno, s iznimkom grčkoga, EU-15 činila su društva zapadnokršćanske tradicije, dok su se u EU-25, sada EU-27, uključila i ona drugačijih sociokulturnih sadržaja, ujedno s jezicima drugačijih sistemskih osobina. Ponajprije, ušli su slavenski i drugi narodi koji su trajnije bili politički, kulturno i vjerski u izravnu doticaju s Bizantom, pa su grčke riječi primali izravno, novogrčkim izgovornim posredovanjem, dakle s monoftongiziranim ev. Razvoj, dakako, nikad nije pravocrtan i logičan, jer je u igri uvijek niz činilaca, od lingvističkih, koji se tiču strukture jezika, do izvanjezičnih, tj. kulturnopovijesnih, političkih i psiholoških. Tako su, primjerice, izvan sistema ostale katolička Slovenija i katoličko-protestantska Češka, jer kontinent “nelogično” nazivaju Evropa, odnosno pravoslavna Rumunjska, jer kontinent naziva onako kako teorijski, u idealnotipskom modelu, ne bi smjela, naime – Europa. Nove članice raznoliko su reagirale, s tim što ni one nisu dovodile u pitanje univerzalnu kraticu valute u sustavu ISO, koja je EUR, jer se ona držala tehničkim, međunarodnim kodom koji nije element nijednoga jezika nego kategorija za sebe. S oblikom euro bilo je pak drugačije, ne samo zbog fonološke dihotomije eu/ev nego i zbog morfologije u izrazito fleksijskim ugro-finskim (estonski, mađarski), baltijskim (latvijski, litavski) i slavenskim jezicima.

Ujedno, s priznanjem irskoga kao službenoga i radnog jezika u punom opsegu aktivirao se i dio tamošnje javnosti. Kampanja, čini se, nije imala osobita odjeka, ali pokazuje načela na kojima se mogu pokrenuti jezičnoidentitetska pitanja, kao i protuargumentaciju samog EU-a, to prije što će se isto pitanje ubrzo potom pokrenuti i na službenoj razini nekih zemalja članica, što se u Irskoj nije dogodilo. Nezadovoljstvo se, dakako, ponajprije ticalo izostanka irskoga jezika s popisa, ali se zahtijevalo da i u engleskojezičnoj verziji, budući da je taj jezik drugi službeni u zemlji, množinski oblici budu euros i cents. Valja napomenuti da ni argument druge strane, one koja je držala da je problem izmišljen, nije bio adekvatan: tvrdnja da imenice fish i sheep također imaju jednak jedninski i množinski oblik u ovom je kontekstu neupotrebljiva, jer je, kako pokazuje tablica, netko u vrhu EU-a ili ESB-a bio dovoljno mudar da doda napomenu kako engleska množina bez -s odstupa od prakse – ili norme – samo kada su u pitanju valute, dakle da je kategorijalno usporediva s primjerima tipa 1 dollar / 100 dollars ili 1 pound / 100 pounds, ali ne i s onima tipa one sheep / hundred sheep, one child / many children i slično.

U travnju 2002., u ime europskoga povjerenika za gospodarstvo i financije, irskim je nezadovoljnicima odgovoreno podsjećanjem na to kako je Glavno tajništvo Komisije uputilo prevoditelje neka za oba naziva rabe množinu sa -s u “dokumentima koji nisu zakonodavne naravi (in documents other than legal texts)”, dok je sljedeći mjesec predsjednik Europskoga parlamenta Pat Cox, i sam Irac, posegnuo za dotad nepoznatom distinkcijom: on se slaže da bi “prirodna množina (natural plural)” na engleskom trebala biti euros i cents, ali ovdje su na djelu “legislativne množine (legislative plurals)”, koje su, iako bez sufiksa -s govornicima engleskoga “zvuče neobično”, posebna kategorija i nitko ih se ne mora držati u drugim kontekstima. Još jasnije, “prirodni množinski oblici nisu time ni na koji način učinjeni zakonski nevaljanima i mogu se slobodno rabiti u sve ostale svrhe”. Sama službena, pa ni neslužbena, Britanija nije se zaokupljala tom temom, dijelom zato što nije ušla u eurozonu, dijelom zacijelo i zbog tradicionalno liberalnije jezične politike od one u kontinentalnim europskim zemljama. U nekim je medijima i javnosti nakratko bilo kolebanja, no utjecajni se Guardian od početka odlučio za euros.

U Češkoj, gdje se uvođenje eura planira za 2010. godinu, manje je spora izazvala fonologija, iako taj jezik ima oblik Evropa koji bi onda implicirao evro, a više sklonidba, jer i jezik pravnih dokumenata, zapravo, pogotovo on kao dio precizno elaborirana administrativnoga funkcionalnog stila na kojemu inzistira i ESB, mora poštovati padeže. Imenica euro sustavski bi pripadala sklonidbenom tipu slovo, pa bi genitiv množine bio eur, s nultim dočetkom. To je pak ocijenjeno neprikladnim, među ostalim, i zato što bi se formom, pogotovo kada se u naslovima i sličnim kontekstima piše verzalom, podudarilo s univerzalnom kraticom EUR i možda izazvalo nejasnoće. Zato je imenica svrstana u drugu deklinaciju i genitiv joj je eury. Postupak podsjeća na Pravilnik s kraja 2001. o standardizaciji džemova, marmelada i sličnih voćnih proizvoda u kojemu je, na zahtjev Portugalaca, mrkva posebnim amandmanom i samo za tu prigodu proglašena voćem kako bi standardizacija sastojaka obuhvatila i njihov nacionalni specijalitet – marmeladu od mrkve (v. Žanić 2007: 297–325).

Na Malti je Nacionalno vijeće za malteški jezik razmotrilo četiri varijante: euro, ewro, jurow i juro, pa posljednja dva oblika odbacilo kao kolokvijalne hibride prema engleskom izgovoru imenice euro, te samo drugi priznalo ispravnim zato što malteški pravopis ne dopušta da grafemi eu dođu zajedno osim ako se ne izgovaraju dvosložno, eu-, kao u riječi ateu, ateist. Nasuprot tome, gdje god se u malteškom pojavljuje starogrčko eu-, izgovara se jednosložno i piše ew-, npr. Ewropa, ewfemiżmu (eufemizam), ewkaristija (euharistija)... Izvješće iz studenoga 2005. odluku jasno postavlja u sociokulturni okvir:

Zemlje koje, uključivši Maltu, snažno zastupaju vlastiti stav u vezi s nazivom valute promiču načelo različitosti usuprot težnji da se jezični oblici ujednače na samo jedan. Ta težnja uglavnom izvire iz sektorā koji nemaju osobita obzira prema jezičnoj stvarnosti i koji zapravo još manje mare za nju negoli sami ljudi koji će rabiti ove riječi kada se jednom o tome donese odluka.

Nadamo se da će se ta težnja za ujednačavanjem prebroditi, te da će se iskazati primjereno poštovanje spram individualne naravi različitih jezika, raznovrsnost kojih EU tako djelatno promiče.

Najustrajnije u otporu bile su Slovenija, Litva, Latvija i Mađarska, a prikaz tih slučajeva otkriva ključne legitimacijske strategije, kao i (ipak) postupno popuštanje ESB-a. Sve su one za buduće novčanice i kovanice prihvatile jedinstveni oblik euro, ali su ga odbile za zakonske tekstove. Spor je postao posebno dramatičan ujesen 2004., za nizozemskoga predsjedanja, kada se konačno redigirao tekst Ustavnog ugovora koji su članice trebale svečano potpisati u Rimu 29. listopada. Na početku mjeseca litavski je premijer pisao nizozemskom kolegi i predsjedniku Komisije R. Prodiju da Ustav Republike Litve određuje litavski kao državni jezik na kojemu moraju biti napisani svi pravni tekstovi, “poštujući norme književnog jezika i rječnika (standards de la langue académique et du vocabulaire)”. I u Pristupnom ugovoru od 16. travnja 2003, podsjeća premijer, “riječ euras (u nominativu)” stoji u tekstovima koje su ratificirale ne samo Litva nego i sve ostale članice. U zaključku,

zbog svojega oblika, riječ se euro ne može prihvatiti u litavski jezik, jer je s lingvističkoga gledišta apsolutno nespojiva sa sustavom sklonidbe imenica koji smo baštinili iz istoga onoga indoeuropskog jezika koji je u temelju našega jezika, i koji smo do danas sačuvali (...) Upotreba riječi euro bila bi u opreci i s interesima naših građana, jer bi predstavljala pokušaj političkoga pritiska na razvoj litavskoga jezika koji je sama srž našega narodnog identiteta.

Nizozemska je kao predsjedateljica 12. listopada ponudila kompromis: oblik euro mora ući u sve službene tekstove EU-a, uključivši Ustavni ugovor, a članice u prijevodima i vlastitim zakonima smiju rabiti nacionalne varijante, pod uvjetom da prva tri grafema budu eur. Kako je time riješen njezin osnovni problem, morfologija, a korijen riječi nije ni bio problem jer je u litavski primljen latinskim posredovanjem, Litva je popustila. No mir je očito bio kratka vijeka, dok ne prođe svečanost u Rimu, te postavljen na isključivo političku osnovu, s formalnim institucionalnim pokrićem da je postignut u sklopu Odbora stalnih predstavnika (COREPER). To je postalo jasno iz kasnijega dopisivanja litavske vlade i Europske središnje banke, koja se kao nepolitička ustanova nije osjećala obveznom poštovati spomenuti kompromis. Ipak, i njezina ocjena nacrta litavskoga zakona o uvođenju zajedničke valute, koji rabi nominativ jednine euras, pokazuje znakovite promjene u formulacijama. U dopisu od 14. lipnja 2005. Litva se podsjeća na Uredbu 974/98, koja određuje da naziv valute “mora biti istovjetan u svim službenim jezicima” te, s obzirom na to da je Litva ušla u EU nakon toga datuma, na njezin pristupni ugovor, koji precizno navodi da su i nove članice pod “neprijepornom pravnom obvezom poštovati zatečene političke sporazume”, pa tako i madridsku odluku Vijeća EU-a iz prosinca 1995. EU, kao “isključivi nosilac ovlasti u monetarnim pitanjima, određuje samo ime jedinstvene valute”, jer je nužno da njezin naziv, dakle euro, “bude istovjetan u nominativu jednine” u svim jezicima “kako bi se osiguralo da njezina jedinstvenost bude očita”. Novost je, dakako, u tome što se sada specificira samo istovjetnost nominativā jednine, dok je madridski zaključak spominjao apsolutnu istovjetnost, ne ulazeći u strukturu jezikā i gramatičke kategorije. To je iz kuta ESB-a svakako ustupak, ali s obzirom na sustav litavskoga, izvor novoga problema: iz padežne paradigme euras / eurue / eura / euru / eure / eurai / eurams / eurus / eurais / eurose izdvojio bi se samo prvi član, dok ostatak ne bi doživio promjene, otprilike kao da se u hrvatskom za imenicu junak uspostavi paradigma *juno / junaka / junaku...

Na nizozemski je kompromis pristala i Slovenija, možda neočekivano, jer bi ondje, za razliku od litavskoga, sustav zahtijevao evro, prema Evropa. Vlada je na sjednici istoga popodneva, 12. listopada, objavila pristanak, koji je odmah službeno potvrdio i Odbor Državnoga zbora za pitanja Europske unije, pa se popisu službenih oblika moglo dodati slovensko množinsko euri, odnosno u sklonidbi (100) eurov ili centov. Formula kompromisa zacijelo je jedinstvena u ukupnoj jezičnoj povijesti: mi prihvaćamo vaš starogrčki dvoglas eu, a vi priznajete našu množinu i padežne nastavke! Upotrebe izvan tako definirana okvira ostaju autohtone, kako je lako provjeriti na internetu: tisak rabi formulacije tipa širitva območja evra, posamezni dijak bo prejemal 200 evrov mesečno itd., usporedno s također sustavskim množinskim genitivom na -i tipa kako preživeti z 200 ali 300 evri na mesec; jednako je i na službenim mrežnim stranicama Banke Slovenije, Vlade itd.

Mađarska i Latvija su, međutim, odbile sporazum i objavile da neće potpisati Ustavni ugovor, odnosno povelju ako u njoj u svim jezičnim verzijama ostane jedinstven oblik euro. Budući da se na mađarskom kontinent zove Európa, pitanje se novogrčke monoftongizacije, kao ni u Litvi, nije postavljalo, ali se inzistiralo na tome da se valuta piše euró, s dugim ó, jer u tom jeziku riječi ne mogu završavati kratkim o, pa se tako ponašaju i posuđenice tipa fotó, videó i sztereó. Za Latviju je neprihvatljiv bio i korijen, koji je izvan dihotomije eu / ev, jer se kontinent zove Eiropa, pa se za valutu udomaćio oblik eiro, indeklinabilan kao sve riječi s takvim dočetkom. Ipak, Odbor za terminologiju Latvijske akademije znanosti normirao je – i službena upotreba prihvatila – deklinabilni oblik eira, s argumentom da je takav, potencijalno visokočestotan termin posebno važno uklopiti u gramatičku strukturu jezika primatelja. Čak je činjenica da je na 15-jezičnim sovjetskim novčanicama stajalo i latvijsko rublis u percepciji javnosti ispala dokaz da je i jedan totalitarni sustav, makar posve formalno, poštovao ono za što ne mari demokratska Europa: ako je posrijedi zaista samo forma, kako tvrde u Bruxellesu, neka onda i ta forma bude barem na Staljinovoj razini. Na kraju su i te dvije zemlje dale potpis u Rimu, ali su priložile izjavu, koja je dobila status 50. aneksa Ustavnom ugovoru, da oblik euro, iako jest upotrebljen i u latvijskom i u mađarskom tekstu, “nema nikakva učinka na zatečena pravila latvijskog i mađarskog jezika”.

Poslije je i Mađarska pristala na pisani oblik s kratkim o, ali se prijepori s Latvijom ne smiruju: vlada je u trajnom sukobu s ESB-om i najavljuje tužbu pred Europskim sudom u Strasbourgu. Neovisno o konačnom raspletu, teško je bilo što načelno prigovoriti izjavama poput one kako “nikom prilikom ulaska u EU nije ni u primisli bilo da će morati provoditi promjene u strukturi svoga jezika”, odnosno kako bi se iznimka za samo jednu konkretnu riječ i mogla prihvatiti, ali budu li se zahtijevale sve nove i nove, “gdje će se povući crta”?

Na portalu Češke narodne banke može se plastično vidjeti kako na djelu (ne) funkcionira fonološko-morfološko razgraničenje po kriteriju uporabnih konteksta, na čemu inzistiraju institucije EU-a i što je u odgovoru irskim sunarodnjacima Pat Cox opisao kao prirodnu (ili općeuporabnu) i pravnu množinu. Posrijedi nije službeni zakonski tekst nego razgovor s članom Uprave Banke P. Štĕpánekom, koji tumači proces uvođenja zajedničke valute. Tako on govori – ili administrator portala piše – o zavedení [uvođenju] eura i přechodu k euru [prelasku na euro], o eurozóny i vladinu dokumentu po imenu Eurostrategie, rabi složenice eurodebata i europoslanec, ali ima i Evropa, Evropská komise, Evropská centrální banka, evropská unifikace, dakle slobodno, da se ne kaže kaotično, alternira sustavske i izvansustavske oblike. I sam je irski državni Odbor za zamjenu valute, koji je vodio i nadzirao operaciju, u dvojezičnoj, irsko-engleskoj informativnoj knjižici dostavljenoj u svako kućanstvo rabio oblike euro i cent (i) kao množinske, iako posrijedi nije bio zakonodavni tekst nego tekst opće namjene za najširu javnost, kada je dopušteno, čak preporučljivo, rabiti množinu na -s. Jednako se vladala i javna radijska kuća na irskom, Raidió Teilifís Éireann. I u Britaniji su ljudi u početku bili zbunjeni, pa se spontano pojavio oblik prozvan piljarskim ili povrtlarskim apostrofom (greengrocer’s apostrophe). Suočeni s jedne strane s vlastitim jezično-pravopisnim navikama i domaćim novčanicama s natpisom pounds, s druge pak s novčanicama, čekovima, tečajnim listama ili bankovno-poštanskim obrascima s oblicima 10 / 50 / 100 euro, a želeći cijene svojih proizvoda istaknuti u objema valutama, nedoumicu su riješili tako što su počeli ispisivati da nešto stoji toliko-i-toliko EURO’s ili euro’s. Tako je taj spontano konstruirani oblik pomirio intuiciju izvornoga govornika, koja se na tome mjestu opire jednini, i intuiciju poslovnoga čovjeka, koji se nastoji prilagoditi i onomu što shvaća kao institucionalni autoritet i potencijalnim kupcima s novčanicama na kojima uz desetice i stotice iz nekog razloga ipak stoji jednina. Proces je, očito dijelom i kao jezična moda, počeo zahvaćati i množinu imenica koje nisu bile pravopisno ili morfološki sporne (pizza’s, photo’s, coffee’s...). Inovacija sigurno nije bez povezanosti s nekim oblicima koji su se ranije, posebno u SAD-u, leksikalizirali na grafemskoj razini, npr. rock’n’roll ili jean’s u reklamama.

Proces jezične inovacije, odnosno intervencije u jezični sustav, koji je začela nelingvistička i za lingvistiku posve nezainteresirana institucija poput ESB-a, što je presedan u povijesti jezičnih politika, u bitnome ima značajke svih inovacija. Posebnost čak nije toliko u samoj direktivnosti, koliko u tome što institucija koja objektivno funkcionira i nastoji funkcionirati kao jezični autoritet pritom sebe eksplicite proglašava nelingvističkom, odnosno lingvistički nekompetentnom, i odbija svoje djelovanje držati lingvistički relevantnim. Zbog opisanih sporova, posebno pošto je Latvija i zakonski sankcionirala vlastiti oblik naziva valute, Banka nije mogla izbjeći dalju razradbu svojih polazišta i stavova, kao ni svojeg odnosa s političkom vlasti, samim time ni uključenje sve lingvističnijih kategorija. Iako se, kako stoji u njenu službenom izvješću o primjeni višejezičnosti, može vjerojatno pretpostaviti da je zakonodavac ponajprije imao na umu naziv valute u pravnim tekstovima, “malo je naznaka” da je ikad predviđao ikakvu formalnu razliku u pisanju između takvih tekstova i tekstova koji su namijenjeni širokoj javnosti, među ostalim, “zato što bi takva razlika mogla ugroziti pravnu sigurnost”. S druge strane, “najvjerojatnije nije bilo namjere” da se utječe na “izgovor riječi euro i cent u svakodnevnom jeziku”, već i zato što institucije EU-a ne smiju europskim narodima nametati posebna pravila u tom pogledu. Takav naglasak na pismu, a ne na (iz)govoru, u skladu je s Direktivom koja, “ne smije se smetnuti s uma, rješava isključivo pitanje upotrebe pisanog jezika, ne miješajući se ni na koji način u verbalnu komunikaciju” (Athanassiou 2006: 29). Posve jednostavno, nikakve diskriminacije nema, jer svi u govoru mogu slijediti vlastitu fonologiju. Iz toga proizlazi sljedeće: jedinstveni pisani oblik izdvojen je kao nejezična kategorija, i u tom pogledu nema niti može biti diskriminacije, a govoreni je jezik razdvojen od svojega pisanog izraza i eksplicite proglašen jedinom kategorijom u kojoj se može relevantno pokretati pitanje ravnopravnosti. Granica između dviju realizacija jezika – podrazumijeva se – nepropusna je, stabilna i trajna.

Inovacija ima dvije razine – morfološku i fonološku – a ovisno o strukturi jezika čiji je segment izvrgnut takvoj direktivnoj izvanjskoj kodifikaciji, negdje djeluju obje, negdje samo jedna. Slučaj člana Uprave Češke banke ili irskih brošura pokazuje, međutim, da se dalji tijek procesa može uklopiti u model tipična razvoja glasovnih promjena. U početku malen dio stanovništva – ovdje bankari, pravnici, službenici na bankovnim i poštanskim šalterima, poštari i slično, koliko god kao društveni skup bili hetegoreni – počinje određene riječi izgovarati drugačije nego ostatak stanovništva. Kako se promjena širi i generalizira unutar izvorne grupe, “izlazi iz njezinih okvira poput vala i utječe na društvene grupe koje su najbliže grupi u kojoj je započeta promjena” (Labov 1980: 121). Neovisno o prestižu dotične grupe, u promjenu se neizbježno uključuje i element ekspresivnosti, konkretno izbor između pisanja euro / evro pojavljuje se kod izvornih govornika jezikā koji u sustavu imaju ev kao identitetski marker vrijednosno-političkoga stava za Europu ili protiv nje, kao signal društvenoga i kulturnog identiteta. Ostatak stanovništva, katkad svjesno, češće nesvjesno, usvaja razliku, pojačava je, te primjenjuje i na izgovor drugih riječi. Tako pogreška polako izrasta u inovaciju, tj. zadobiva sve sistematičniju društvenu vrijednost i postaje pošteđena od ispravljanja ili izbjegavanja u formalnu govoru. U konačnici, “ako je grupa uključena u glavni društveni tok, ako dobije na važnosti, novo pravilo postane dio dominantnoga varijeteta na račun starijeg oblika” (Labov 1980: 122).

Nemoguće je predvidjeti što će se zbivati u slovenskom, litavskom, mađarskom, latvijskom i drugim jezicima, ali već se čini nedvojbenim da je nemoguće kontekstualno razdvojiti “prirodni” i “legislativni” plural, što su također povijesno nove kategorije u jezičnom planiranju. Iako je izvorni zakonski tekst zaista poznat samo malom broju ljudi, oni se navikavaju na njegove oblike i automatski ih prenose u sve širi krug ljudi s kojima su interesno i profesionalno povezani. Promjena se širi u koncentričnim krugovima, pri čemu je još jedan bitan element povijesno nov: konteksti širenja više nisu samo izravna komunikacija, na koju društveni (grupni) autoriteti barem dijelom mogu utjecati emitiranjem drugačijih identitetskih markera, kao ni komunikacija posredovana masovnim medijima, koji su u načelu jezično kontrolabilni i na koje institucionalni društveni akteri mogu izravnije djelovati, nego i novčanice, preciznije: ne novčanice kao materijalna vrijednost nego (i) kao jezično kodificiran tekst, gotovo paralelni specijalizirani normativni priručnik za određeni segment jezičnoga sustava.

Nadalje, institucionalno djelovanje može biti dvoznačno i u učinku suprotno namjeri društvenoga aktera koji ga je pokrenuo. Malteški Nacionalni odbor za zamjenu valute objavio je 23. ožujka 2006., gotovo dvije godine uoči uvođenja zajedničke valute, naputak da će svi zakonski i pravni tekstovi na malteškom morati rabiti oblik euro i u množini i u jednini, ali da će nazivi euro i ewro “imati jednaku pravnu valjanost, definiciju i interpretaciju u svakom pravnom, ugovornom i zakonskom instrumentu”. Potonje uključuje vozačke i sve ostale dozvole, žalbe, molbe, naloge, odbijenice svih vrsta, sudske presude itd., te je mišljeno kao način zaštite oblika ewro upravo u komunikaciji s najširim slojevima stanovništva. Načelno se, međutim, može razumjeti i kao potvrda jednake komunikacijske ili čak ekspresivne valjanosti engleskog oblika euro i onda kada se piše na malteškom, dakako, i obratno, oblika ewro kada se komunicira na engleskom, iako je ta mogućnost u konkretnom okviru socijetalne dvojezičnosti i odnosā prestiža zapravo irelevantna.

Sigurno je tek jedno: grudica na koju u početku nitko nije obraćao pažnju već je poprilično narasla i načelna pitanja jednakopravnosti jezikā postavila na posve novu osnovu.