I. Pisma (epistolae).

Uvod.

List iliti pismo, što ga hrvatske pjesme inače često i knjigom ili poslanicom zovu, sadržaje ono, što bi pisac onomu, koj ga prima, ustmeno kazao, da mu je osobno nazočan. Ako se na jedan list odgovori, ili ako si dvie ili više osoba jedna drugoj pišu, to postaje onda dopisivanje (corespondencija.)

List kao pismeni sastavak iziskuje sva ona svojstva, koja dobar način pisanja u obće imati mora. Tko se je dakle naučio točno i razgovetno svoje misli pismeno izražavati, onaj će znati i pismeno na koga valjano sastaviti. Ali u listu se ne ima paziti samo na ono, što se priobćuje (gradivo).

Svaki drugi sastavak predpostavlja budi kakova čitaoca, s kojim pisac nije u nikakovu osobitom odnošaju, ili barem ne mora da bude. List naproti upravljen, je uviek na stanovitu osobu; iz njeg se dakle mora spoznati, u kakovom su osobnom odnošaju oni, koji si dopisuju.

Iz ovih odnošaja proizhode posebni propisi, na koje se mora paziti kod pisanja listova.

Ti se propisi tiču stranom izraza ili načina pisanja, poredanja misli, koje se priobćiti hoće (slog), a stranom i izvanjskog oblika lista. Nekoji takovih propisa nisu crpljeni baš iz same naravi stvari, nego su uzakonjeni dugim običajem, te bi se pogriešilo protiva pristojnosti i uljudnosti, da se na nje ne bi obaziralo. Posebna se dakle pravila tiču listovnoga gradiva, sloga i izvanjskoga oblika.

§. 34. Listovno gradivo.

Po listovnom gradivu razumieva se sadržaj lista, ili ono, o čem se u listu govori. Glede toga valja pamtiti sliedeća;

1. Kao što su raznoga sadržaja naši razgovori i dogovori, tako može isto različito biti i gradivo listu. Sve, o čem se u čestitu družtvu razgovarati može, može se i u listu pisati.

2. Kod svakoga posla treba čovjek prije dobro premozgati, što će i kako će; dakle i kod pisanja listova treba da najprije dobro promislimo, o čem želimo i smijemo pisati. Jer kao što svako djelo razglašuje svoga majstora, tako ga razglašuje i list. Dobar list razglašuje dobra i pametna, a hrdjav nevaljana i neumna pisca.

3. Ne valja pisati niti više niti manje, već samo ono, što spada na stvar. Valja uviek, da se sami pitamo, šta l’ da bi osoba, kojoj pišemo, u razgovoru o tom još zapitati mogla?

Samo tako neće biti izpuštene stvari, koje bi važne mogle biti za onoga, komu pišemo, niti će se pomiešati predmeti, koji ne spadaju na istu stvar, nego će list sadržavati samo ono, što na stvar sbilja spada.

4. Gradivo valja da se poreda onim redom, kojim se je razvijalo ili sbilo, ili koji narav stvari zahtjeva.

Nevalja dakle sve uzduž i poprieko trpati; nevalja čas o ovom, čas o onom počimati; ne valja ono metati na početak, što mora u sredinu ili na kraju stajati; treba sve, što na koju stvar spada, zajedno složiti, a ne porazbacati, niti koječim sasvim drugim izpreplitati.

5. Paziti valja na sve, što se u list meće. List bo može doći u tudje ruke, može se razpečatiti, a i onaj, komu se piše, može ga na zlo upotriebiti. Nije dakle uviek probitačno, da se sve u list meće, što se ustmeno kazati može. N. pr. ako imamo komu saobćiti kakovu tajnu ili mnienje o trećoj kakvoj osobi, to onda moramo biti jako oprezni i stvar uviek tako udesiti, da po nas ne urodi zlimi posljedicami.

§. 35. Slog.

Slog reći će način, kako se u listu izražujemo i misli svoje poredjujemo. Kad već znamo o čem ćemo pisati, onda treba pamtiti:

1. Buduć da kod pisanja lista ima više vremena i mira, da se stvar promisli, nego li kod ustmena razgovora, to moraju onda i pojedini izrazi bolje izabrani, a misli bolje spojene i poredane biti, nego li kod ustmenoga razgovora, gdje se rieči brzo izusćuju, te se nepravilnosti često i ne opažuju, a opažene laglje izpričati dadu.

2. Svaki se list obično pozorno čita; a kadkad se i po višeput čita, a može bit čitaju ga i oni, na koje ne glasi. Po onom, kako je pisan, sudi se o piščevu umu, naobraženosti iznačaja. Tko dakle list piše, neka se dobro na um uzme, kako ga piše, i glede slovnice i glede skladnje i glede sadržaja.

3. Primalac lista može se ravnati samo po onom, što je pisano, niti on, kao kod ustmenoga razgovora, tražiti može obširniji opis ili točniju obrazložbu.

List mora dakle da točno i razgovetno označi što priobćuje; a misli da su tako poredane, da se predmet lista jasno predstavlja.

4. Ako se kod ustmena razgovora čovjek obazirati mora, s kim se razgovara, kud i kamo mora to u pismenu prometu.

Govori se i piše drugčije, ako je onaj, s kim govorimo ili pišemo, naš rodjak, naš dobrotvor, naš prijatelj, ako je naš starešina ili podložnik, ako je zdrav ili bolestan, starac il diete, ako je veseo ili žalostan, šutljiv ili govorljiv. Prema tomu imamo se ravnati kako glede pojedinih izreka tako i glede cieloga sloga. Samo da nešto u tom pogledu spomenemo: to zahtjevaju viši staleži duboko počitanje a kadkad i poniznost; niži barem štovanje i ljubav, što je u obće svakomu čovjeku izkazivati moramo; s osjetljivim i boležljivim mora se niežno, s prijateljem i znancem srdačno i iskreno obćiti; a svim mora da bude iz cielog saveza jasno, da su čuvstva listom izražena i u istinu sbilja čuvstva pisaoca.

5. Često je putah već posve nehotice koja ne promišljena rieč, koj dvoličan izraz ili ne pravi savez osujetio svu svrhu listu, pisaocu je nahudio i najbolje prijatelje zamrazio. Opreznost je dakle u pojedinih izrazih jako potrebna, obzirno na odnošaje u kojih smo s onimi kojim pišemo. Glede toga će nas osobito sigurno rukovoditi čednost. Tko ne običaje sam sebe hvalisati, i veličati, taj obično neće povriediti niti pristojnosti niti uljudnosti.

6. Kako u pojedinih izrazih tako i u cielim slogom valja se takodjer obazirati i na stupanj naobraženosti onoga, komu pišemo. Jako bi pogriešno bilo, kad bi pišuć priprostomu komu čovjeku upotrebljavali takove izraze i takov slog, kano da je list namienjen kakovu učenjaku. Ne veli se ovim, da list za prostaka i prostački napisan mora biti, nego samo da mu bude razumljiv. A to prilagodjivanje nije baš tako neznatna vještina u pisanju listova.

7. Ne manje valja se kloniti svakoga prenavljanja s tudjimi i novoskrojenimi a još malo poznatimi riečmi ili takovimi, koje su čuvene samo u pojedinih mjestih. A u stavcih valja izbjegavati svaku zamršenost i nenaravnost. Stavci neka se prilagodjuju naravnomu toku mislih, ne pako da bi se misli prikrajale po kakovu izmišljenom stavčanom sustavu. Hrvatski jezik nije prijatelj dugim perijodam niti mnogomu trganju ni umetanju stavaka; to čini slog samo zamršenim i težkim. Čim čitalac mora postojati, te misliti i tražiti šta kud spada, već je slog nevaljao i nenaravan. Hrvatski jezik ljubi kratke, jednostavne jedraste stavke; njim valja pisati onako, kao što se liepo i naravno govori i misli. Zato će mnogi jako dobro činiti, ako se, kad što napišu, zapitaju: A bi l’ ti tako rekao, kad bi komu to i sam ustmeno kazao? ili: Je li se to i u narodu tako govoriti čuje? Ne ima bo sumnje, da bi u nas mnogi puno bolje pisao, da piše kao što se govori, i kao što i on sam govori; kao što ni o tome ne ima sumnje, da mnogi i samo zato zlo piše, nego što obično govori. Čustvo i običaj govora isto su tako veliki učitelji, kao što su i pravila.

§. 36. Vanjski oblik listu.

Sve što ne spada neposredno na red i izraz mislî, u listu se nalazećih, spada na izvanjski oblik. Amo ide: 1. Nagovor; 2. Uvod; 3. zaključak s podpisom.

Nagovor. Nagovorom se imenuje (titulira) označno izabranimi riečmi osoba, kojoj se list piše. Za prijatelje i znance nadju se lako takove rieči, jerbo naravno čustvo govori, pa ono takodjer i razliku opaža, na koju se kod nagovara paziti ima polag sadržaja lista. O čuvstvu zavisi, da li će se tko u listu nagovoriti: »dragi dobri prijatelju, premili ili predobri, ljubezni, velecienjeni, štovani, veleštovani, preštimani prijatelju ili pobratime!« Isto će tako pametan čovjek lako pronaći, da li svoj nagovor skrojiti ima po okolnostih u listu oznaćenih, da li će pisati: »moj sretni ili nesretni, moj žalostni, moj brižljivi ili moj blagorodni prijatelju i t. d.

Drugčije se ima, ako se piše stranskim i nepoznatim, roditeljem i odličnim, u obće takovim, s kojimi nismo u prijateljskih odnošajih. Narod naš hrvatski prama svakomu budi kako otmenomu licu izražuje svoje štovanje obično jednom jedinom, u sebi ipak mnogo značećom riečju «gospodine«, slabo hajuć i nehajuć za množinu drugih svakojakih naslova.

Nu čednost i razboritost zahtjeva, da uvažavajuć razna dostojanstva, stališe i odnošaje, svakomu damo naslov, koj ga ide. Samo u tom valja opet biti jako pozornim, jer više naslove davati nego li što patre, znači drugomu se prilizavati, ili ako je čedan, vriedjati ga, sebe pako izvrgavati smiehu i preziranju. I niži naslovi, nego li se dolikuju, očevidna su uvrieda, osobito takove osobe, koja si je svoj naslov stekla svojom zaslugom, i pokazuje ne dvojbeno pomanjkanje dužnoga počitanja.

U listovih dobrim znancem može se nagovor uplesti i u prvi stavak, ili i nad list postaviti; n. pr.: »Ne bi me, dragi prijatelju, bio mogao ugodnije razveseliti itd.« ili takodjer: Dragi prijatelju! »Ne bi me bio mogao ugodnije razveseliti i t. d.« U nekih opet listovih stoji nagovor uviek nad prvim redom, i to tim više jedan od drugoga razstavljen, čim je odličnija osoba, kojoj se piše.

I u daljem sadržaju, gdje u prijateljskih listovih »ti« ili »vi« upotrebljavaju se kadkada naslovu primaoca primjerem nagovori, n. pr.: »vaše blagorodstvo,« »vaša milost« i t. d. I takovih nagovora ima u spomenutom popisu.

Uvod. Uvod lista pripravlja na sadržaj. Obično je u njem povod listu. To ne čini nikakovih potežkoća kod prijateljskih listova, tu bo se većinom i izpustiti može, kad i kad odgovara na brzu ruku; nu kod drugih listova ide već malo mučnije. Što laglje i naravnije uvod u sadržaj uvadja, tim je ugodniji i bolji. Ali da se u tom uviek prava struna udesi, ili da se uvod onako osnuje, kako je najsgodnije, za to već treba duljega vježbanja u pisanju listova. On mora da je prema sadržaju, a buduć da je uviek drugotan, to mora da bude kratak i jezgrovit. Za primjer sliedi evo nekoliko listovnih uvoda:

»Evo me, da ti odgovorim na tvoj mili list. –Radostno se primam pera, da ti se odzovem na tvoj štovani list od – – – Milo mi je veoma, što Vam dati mogu povoljan odgovor na Vaš list. – Žao mi je veoma, što Vam izpuniti ne mogu želje, očitovano u listu od – – – Nadajuć se, da ću blagorodju Vašemu ućiniti malu uslugu, obznanujem Vam, da, – – Moram da se Vašoj dobroti preporučam, počam tako kasno Vaš štovani nalog izvršujem.

Opet me evo, da tebi jednom molbom dosadjujem. Imam veliku prošnju na svom srcu. – – Oprostite, što Vas svojom molbom uznemirujem. Vi mi već toliko dokaza svoje ljubavi dadoste. – Vaša prijateljska čuvstva osmieljuju me, da pred Vas stupim s ovim pisamcem. – Silni dokazi plemenitoga i dobrotvornoga srca Vašega blagorodja povodom su mi, što se u jednoj velikoj stiski i nuždi pod okrilje Vaše dobrote utičem. Ja sam naime i t. d. Dopustite, preštimani gospodine, da se na Vas obratim u nekoj stvari, u kojoj se samo Vašoj prijaznoj dobroti povjeriti mogu. – Oslanjajuć se na dobrotu, kojom vazda promičete blagostanje i sreću drugih, dolazim s molbom, o kojoj sam unapred osvjedočen, da će mi ju zaista izpuniti Vaše jur proslavljeno čovjekoljublje. Ja sam naime i t. d. – Počam sam već toliko puta bio predmetom Vašega prijaznoga učešća, to sam već odavna gledao, kako da Vam što srdačnije svoju zahvalnost izkažem. Nu mjesto toga evo me, da se još više zadužim, izručujuć opet jednu molbu Vašoj veledušnosti.

Nadam se, da ćeš doista osvjedočen biti o iskrenom učešću, koje sam vazda i u svakom slučaju prama tebi gojio, te da nećeš uzeti samo za puku svakdanju navadu, što i kod sadanjega veseloga dogodjaja dolazim, da ti očitujem svoje veselje i t. d. Srdačno prijateljstvo, koje naša srca i u daljini spaja, nuka me, da se s veseljem latim pera, i tebi iskreno čestitam na tvojoj svetkovini i t. d. Prvi dan ove nove godine goni me neodoljivom silom u Vaše roditeljske naručaje. – Ne moguće je, da novu godinu nastupim, a da Vam ljubezni roditelji, ne očitujem čuvstva svoga Vašom ljubavi i skrbi duboko ganutoga srca. – Kakovim veseljem i kakovom radošću sam do sad uviek pozdravljao prvi dan svakoga novoga ljeta! Danas je žalibože drugčije! Uz veselje, što mi je Vas dobri Bog do sad uzdržao, druži se gorka žalost itd.

Kud će suza već na oko, a ja k tebi, da pitam, što bih kako li bih? – S osobitim pouzdanjem u Vašu razboritost, molim Vas, da bi mi svjetovali, što bih kako li bih započeo u svojoj sadanjoj neprilici. – Vaš bistar um može mi jedino pokazati način, kako ću si sada pomoći. – Počem Vam prije Vašeg odlazka sam svoje podvorenje učiniti nisam mogao, to dopustite, da Vam svoju zahvalnost sada naknadno očitujem s nekoliko redaka. – Uzdajuć se u pravdoljublje Vaše velemožnosti, usudjujem se da Vam posve iskreno razložim dogadjaj, što me u pogibelj dovede, da se pokažem nedostojnom Vašega pouzdanja; a Vašoj visokoj blagorodnosti ostavljam posve spokojno, da riešite, jesam li drugačije u tih okolnosti djelovati mogao ili ne.«

Zaključak.Kao što list mora imati sgodan uvod, tako isto mora imati i dobar zaključak. Mi kod ustmenoga razgovora, kada odlazimo, obično predmet svoga razgovora još jednoć u kratko razaberemo, te ako što molimo, još jednoč svoju molbu na srce drugomu stavimo; ili kod razstanka šta umiljata kažemo; ili se daljoj naklonosti izručamo; ili na kratko samo »s Bogom« reknemo. Tako isto moramo dakle i listu sličan zaključak dati; a kakov? to odvisi ponajviše od sadržaja, s kojim dakako u nekom savezu i sredstvu biti mora. Nu ako to ne ide, to se onda dade posebna postojka zaključnomu stavku, koji se u ostalom kao i nagovor ravnati mora po stališu i dostojanstvu onoga, komu se piše.

Listovi znancem i prijateljem zaključuju se obično sliedećim načinom:

»Želeći sva dobra tebi i tvojim, ostajem tvoj – Zdravstvuj mi! – Ostaj mi s Bogom i ljubi svog – Da si mi zdrav i veseo, to želi tvoj – Ljubezno tebe i tvoje pozdravljajuć, na viek tvoj – Grli te i ljubi tvoj pobratim (tvoja posestrima) – Budi uvjeren, da ti nigda prestati neću biti vjernim i iskrenim prijateljem (prijateljicom) – Bog s tobom! – S Bogom, daj skoro razveseli odgovorom svog – Pozdravi svoje i sieti se skoro svog – Daj ne zaboravi ni u tudjini nekadanjega i sadanjega iskrenoga svoga pobratima – Daj samo priliku, da ti ljubav ljubavju vrati – U svakom slučaju možeš se nadati uslugi svoga – Ako ti u čem god budem mogao služiti, bit će mi prava slast – Izpuni mi već jednoč želju, da te prijateljski kod sebe zagrliti može tvoj – Budi uvjeren o iskrenom udioničtvu svoga – S tobom dieli žalost, što te je postigla, tvoj – U duhu uza te tuguje tvoj prijatelj – Ne sumnjam, da ćeš izpuniti ovu molbu svog – Tvoje dosadanje prijateljstvo jamči mi, da i sada neće neuslišan ostati tvoj –«

* * *

U listovih manje poznatim i odličnim moramo jako pozorno birati rieči za zaključak. Takovi se listovi obično završuju s uvjeravanjem, štovanja i odanosti ili s molbom za dalju naklonost; od prilike ovako:

»S najdubljim štovanjem Vaš preponizni – S neograničenim počtitanjem uzimam si čast nazvati si Vašim – Čuvstva najiskrenije odanosti gojiti će vazda Vaš – Vazda će biti prvom i najsvetijom dužnošću, da se vriednim i dostojnim ukaže milosti Vašega gospodstva – Uz čuvstva neograničene odanosti uzimam si čast potpisati se Vašim – Izručujem se najsmjernije Vašoj milosti (naklonosti, dobrotii, zaštiti) – Dopustite, da Vas uvjerim o svesrdnom počitanju, s kojim ostajem – Podpuno se uzdajuć, da se nećete na moju sniženu molbu oglušiti, ostajem Vaš ponizni štovalac – Dočim želim, da što prije dobijem priliku, kojom bi pokazati mogao, svoje duboko štovanje – Smjerno moleć, da mi svietlost Vaša i u buduće ne uzkrati svoje milosti, uzimam si čast s podpunim štovanjem Vaše presvietlosti nazvati se – Sebe i svoje u zaštitu Vaše visokoblagorodnosti izručujuć uzimam si čast, da se podpišem – Moje priznanje za taj dokaz Vaše dobrote bilo bi isto tako veliko, kao što je vazda bilo štovanje, s kojim ostajem.«

U listovih na kneževske i velikaške osobe povećavaju se izrazi priznanja u zaključnoj izreki:

»S najdubljim strahopočitanjem ostajem – Pouzdano (s veseljem) izgledam, da će milostivo (blagonaklono) primljena (saslušana) biti moja smjerna molba, te ostajem s najodanijim strahopočitanjem.«

U listovih većoj i otmenijoj gospodi prirodaje se obično na koncu još i naslov, koj se suglasiti mora s onim u listu upotrebljenim i s nagovorom; a stavlja se na koncu u sredini redka; n. pr.:

»Čast mi je da se iskrenim štovanjem podpišem

Vaše blagorodnosti
odani sluga

ili:

»Dočim se usudjujem milostivu uvaženju svoje preponizne molbe nadati se, ostajem s neporušivim štovanjem

Vaše presvietlosti
prepokorni sluga i t. d.«

ili:

»Dočim ću nastojati primljenoga dobročinstva dostojnim se ukazati, ostajem s najdubljom odanošću

Vaše preuzvišenosti
najponizniji sluga.«

U listovih ili podnescih na oblasti, družtva i t. d. izpušta se zaključna izreka i izpod spisa meće se samo potpis, mjesto i vrieme. Potpis u drugih listovih ima obično izim imena i prezimena pisčeva još i izraz štovanja i odanosti prama onomu, komu se piše; n. pr.: tvoj vjerni prijatelj – Vaš odani, pripravni, pokorni, najusrdniji, najzahvalniji sluga N. N. i t. d.

Podpis imena, kad se stranskomu piše, mora da je razgovetan. Za znak duboka štovanja uzima se, kad se što više razstavi podpis od zaključka, te se ime i prezime napiše posve na kraj lista. U listovih na osobe, s kojimi prije u nikakvu savezu ne bijasmo, dodaje se podpisu imena i prezimena još i stališ pisca, a po okolnostih i stan.

Važno je za svaki list, da se naznači mjesto, godina, mjesec i dan, kojeg je list pisan. Za pisca je naravno i sgodno, da se to sve na koncu stavi, i to osobito ako je namienjen većoj gospodi, ljevo izpod zadnjega redka lista. Za onoga pako, koj list prima, sgodnije je opet, da mjesto, godina i dan u početku odmah stoji; pa se to jako često, osobito u poslovnih listovih, desno vrh nagovora i meće. Medjutim to je svejedno, metnulo se ono u početku ili na koncu, samo ako se ne izpusti. List bez oznake mjesta i vremena, ne samo da nam očevidno dokazuju nemarnost piščevu, nego u mnogom slučaju gubi i svoju vriednost, buduć da se mnogo izreče i po vremenu, kad je pisano, bolje razjasnjuje, a mnogo po vremenu i prosudjuje.

K vanjskomu obliku lista spada i pismo, papir, zavitak, napis i pečat.

a) Pismo (rukopis). Višeput ne može drugčije biti, nego da se list na brzu ruku piše. U listovih na znance i prijatelje ne ima tomu mnogo zamjere, samo ako su misli dobro poredane, točno označene i rukopis čitljiv. Medjutim svakako je to iznimka, da se list na brzu ruku piše. Već uljudnost i štovanje prama onomu, kojemu pišemo, zahtjeva, da smo kod pisanja pozorniji i marljiviji, a nemarnost u tom može nam višeput škodu nanieti.

Ponajprije mora da je list pisan razgovjetno, i da se može čitati bez ikakve smetnje i zabune. A počem svatko želi i svakomu je do toga stalo, da list što povoljnije djeluje na onoga, komu je namienjen, to onda valja nastojati, da pismo i za oko što ljepše bude. Nepristojno je i neuljudno, kada se u listu koješta izprekriža, izgrebe, poumeće i izpopravlja; jedva da se tomu kroz prste gleda u prijateljskih listovih. Isto tako ne pristoji se list pieskom tako posut odpraviti, da si primalac prije čitanja otepsti mora. Ne manje zahtjeva već razgovetnost, da se služimo dobrom crnom tintom.

b) Papir. Kao što se ne pristoji, da pred ikoga dodjemo u zamazanu odielu, tako se isto ne pristoji, da svoga zastupnika, svoj list u sviet šaljemo u odurnoj opravi. S toga valja za list uzeti papir biel, ne oboje, i krut, da ga tinta ne probija. Prije pako nego li se na njem pisati stane, mora da se upravo obreže, jer bi se poslije morale odrezati ciele slovke ili pojedine pismena. K tomu ostavlja se i gore i dole čist prostor, kao i s ljeve strane, i to po veličini papira.

Što se pako tiče same veličine, to visi na volju medju prijatelji, bio obilniji ili kraći sadržaj lista. Nasuprot zahtjeva se obična pristojnost, da se za listove na stranska imena i otmenija lica, kao i za poslovne listove uzimlje papir u četvrtini, za prijatelje u osmini, a za velike dostojanstvenike, velikaše i podneske na oblasti cieli upolovljeni arci.

c) Zavitak. U redu bi bilo, da se nikakov list ne šalje bez zavitka (kouvert), buduć da je samo onda siguran, da se neće zamrljati, i buduć svatko želi, da čist dodje u ruke primiocu. Nu ipak mogu se pomanje obznane putem lista, zatim prijateljski listovi, a i poslovni i bez zavitka slati. Kod slaganja listova treba gledati, da je pristojan oblik, da je osiguran od ljubopitnosti (znatiželje), i da početak lista kad se otvori, odmah i lako pred oči dodje. Oblik zavitka ravna se po obliku lista, ako se naime cieli arak u polutine, ili pol arka u četvrtine složen dvaput skiti, najprije dužinom, a zatim širinom, ili osmine u tri jednaka diela širinom. Tako skitit list ima povoljan izgled, a zavitak se dade lasno načiniti. Listu iz cielog arka dosta je za zavitak pol arka papira iste veličine, a listu iz četvrtina ili osmina dosta je i četvrt arka. A kako zavitak praviti valja, to se najbrže i najbolje dade naučiti gledanjem i vježbanjem.

d) Pečat. Listovi se pečate ili pečatnim voskom ili oblatkami. Važniji listovi i za otmenije osobe zatvaraju se pečatnim voskom i to crvenim; kad se obznanjuje smrt, crnim, a prijateljem voskom ili oblatkami i druge kakove boje.

Pečat ne valja naopako, već upravo, čisto i podpuno na list udriti. Toga radi ne valja uzimati voska niti odviše mnogo niti malo. Ako se malo uzme, neće se pečat dati valjano i podpuno pritisnuti; ako li ga se pako odviše uzme, pečat će biti debeo i lasno će popucati, ili će ga moći tkogod odtopiti i opet priljepiti. Takodjer nije dobro kod pečaćenja list daleko držati od svieće, jer će vosak od svieće do lista lasno kanut i list pokapati.

Mjesto pečata, svomu stališu primjerna služiti se tudjim, ili kakovim novčićem, niti se pristoji, niti je smotreno, jer pečat novčićem udaren može svatko raztaliti i opet onakovim novčićem udariti.

Pečat se udara najsgodnije i najpristojnije usred lista, jednako daleko od sva četiri kraja, ili barem od ljevog i desnog kraja, ako se već bliže udari gornjemu ili dolnjemu.

Listovi s novcem ili važnimi spisi dobiju više pečata, i to već po stanovitih poštarskih uredbah.

e) Napis ili nadpis (adresse). Napis je za to, da list onomu ruku dospije, komu je namienjen. On mora ponajprije naznačiti ime, prezime i stanovanje primioca. To mu je najglavnija svrha. Sve ostalo, što se tomu dodaje, kanoti stališ, čast, zvanje, poslovanje i t. d. s primjernim pridatkom, iziskuje doduše uljudnost, al nije bitno, i samo je za pobližu oznaku primioca. Da se natpis veoma pozorno, točno i razgovetno pisati ima, to se samo po sebi razumije, jer inače moglo bi se lako s listom dogoditi kakovo neporazumljenje, kakova smetnja ili neprilika. (Pismovnik od godine 1865. u Zagrebu.)

§. 37. Vrsti listova.

Prema glavnomu sadržaju i svrsi diele se listovi u obće na četiri vrsti: 1. Prijateljski ili rodbinski listovi, što ih pišu prijatelji, znanci ili rodjaci. Sadržaj prijateljskomu listu može biti vrlo znatan, a i vrlo ne znatan. Red mislim nije strog, slog je lasan, često i nepoman, ali nikada ili nesklapan. – 2. Udvorni listovi pišu se osobi odličnijoj, starijoj. Sadržaj udvornu listu može biti kao što i prijateljskomu, samo što tuj mjesto podpune iskrenosti vlada udvornost i štovanje. – 3. Poslovni listovi. U strogo poslovni list ne spada ništa ina, osim što se posla tiče; često dodaje mu se i koja povjerana viest ili pitanje. – 4. Poučni (didaktički) list. Poučnomu je listu sadržaj pouka bud iz života bud iz koje znanosti. Svrha mu je: zametnuti, razširiti i ukriepiti znanje, nadalje: probuditi, oplemeniti i ukriepiti čustva te tako znanjem i čustvom dati pravac, kojim treba upravljati čine. Ovakovu je listu razgodba i slog nalik u listu prijateljskomu; ali se od ovoga luči pomnjom i tumačenjem. Ova je vrst pismenih sastavaka najkoristnija od svih, jer o njoj vriedi poduka, nauka t. j. učeć druge, podučavamo i sebe (docendo discimus), jer tko kani popularnim načinom predmet znanosti tumačiti, taj ga mora dvojako u svom duhu preraditi, najprije znanstveno, zatim istom popularno. Osim toga diele se listovi iliti pisma u glavnome na historička, filozofička, oratorska i književna razne vrsti pisma i t. d., na poslanice (epistolae), ručna pisma, pastirska pisma ili okružnice, svečana pisma. Ovamo idu još manifesti, proklamacije, razni javni pozici, bulletini ili izviešća, razna rodoljubiva pisma, politička, adresse, posvete iliti dedikacije, odrečnice, nalogi, zapoviedi, razprave svake ruke i t. d. u formi pisma iliti lista.

a) Historička pisma sadržavaju dogadjaje, izviešća ili opise iz prošlosti. b) Filozofička pisma sadržaju i tumače čustva, nazore i misli. c) Oratorski iliti govornički listovi izrazuju želje, zahtjeve ili nade. d) Poslanice (epistole) su javna pisma ovećega sadržaja, štono je izdavaju ili veliki dostojanstvenici ili znameniti uglednici, da umire duhove ili razbistre i rieše koje dnevno veliko pitanje. Poznate su poslanice apostola pojedinim obćinam, kao i njihovih nasljednika (vladika) i učenjaka kao i inih uglednika (korifeja). Radi premalena prostora pa i za to, što ih svaki može lahko naći, ne mogu se ovdje primjeri priobćiti. – e) Ručna pisma su javna pisma, polazeća od vladara ili ministrom glede važnih državnih poslova ili pojedinim zaslužnim ljudem u znak priznanja ili odlikovanja. – f) Pastirska pisma (okružnice), štono jih izdaju vladike svomu svećenstvu ili crkvenim obćinam u raznih crkvenih poslovih. Kao što povod i okolnosti i vrieme, tako isto može i sadržaj biti različit. – g) Svečana pisma izdavaju se od visokih i uglednih osoba ili korporacija znamenitim osobam ili korporacijam kod svečanih prigoda raznih svetkovina, proslava, jubileja, raznih utemeljivanja, posvećivanja zavoda i t. d. – h) Manifest je javna izjava najviše državne vlasti ili vladara ili ukupne vlade (ministarstva) kod jako važnih sgoda, n. pr. kad se mora rat naviestiti ili mir zaključiti ili kad se vlada promieni. Manifest tad sadržaje zajedno program i razjasnjenje, opravdanje dotične vlade. – i) Proklamacije su manifesti u užem smislu. One sadržavaju pismene pozive, nagovore velikih dostojanstvenika, n. p. od vladarova namjestnika, bana, gubernatora, zapovjedajućega generala ili u obće muža s izvanrednim punomoćjem u izvanredna kakova doba. – j) Od bulletina (izviešća) spadaju ovamo samo ratni bulletini. Oni razjašnjuju stanje stvari rata, kretanje vojske, poduzete ili nastale promjene i t. d. Dobri se bulletini odlikuju strpanim, kratkim i dostojanstvenim slogom te su reć bi izvanredne svečane brzojavne viesti. – k) Pozivi su pismeni nagovori narodu ili pojedinim stališem, da se zauzmu za najvažnije interese ljudske ili za inače obće koristne stvari. Stvar, ako nije poznata, mora se u kratko protumačiti, obrazložiti, nu svakako mora slog biti vatren, pun čustva i zanešenosti. – l) Adresse su javna pisma ili dokumenti od korporacija ili obćina, sabora, kongresa itd. većim odlučujućim osobam. Sadržaj im je obično ili prošnja ili zahvala ili kad se koje pravo traži. – m) Posvetna pisma (dedikacije) sadržavaju odliku, štovanje, ljubav ili harnost ili slična šta zaslužnoj osobi.

Prijateljska pisma.

1. Mili prijatelju!

Ako mi je ikada išto stiglo iz nenada, a to su mi Vaša dva lista, pisana 25. i 27. studenoga. Nu da bolje reku; nisu me toliko ta lista u čudo zagnala, er ste mi obrekao pisat, i kad Vi obrečete pisat, to vi preko današnjega običaja i pišete (kako ste mi takodjer iz Karlovca pisao), nu mi je za veliko čudo, kako ste Vi preko ćudi ovoga vieka za me toliko zabrinuste. Pišite plovanu Zabočkomu, da poište i prekopa stare krstne knjíge, ne bi li Vas kdje uvrebao rodjena pred tri sta četiri sta ili pet sta godin. Ja se nikako ne mogu uputit, da ste Vi moj suvremenik. Malko me jeste osmudio kod one gospode, u koje me zagovaraste (er danas nikoga toliko ne preziru, koliko onoga, koga su pomogli), nu Vam je srce procvalo cvietom neuvedajućim, a meni je pomoć stigla u čas nikad bolji. Koliko mi je zadnje Vam pismo privilo, toliko mi je i ona ruka iz capitola prislala. Kad mi je stigao bankonoša u izbicu (popić neki), nisam od nesmjelice ni progovorit mogao; nu bude za koji dan k njemu otići (ako mi i nije odielo prema gospodskomu licu), pak mu se zahvaliti na milosti; kako i Vas prošu, da se u moje ime Vi zahvalite, koga već znate. Žao mi je, da ponudjena posla primit ne mogu. Istina je, da mi je milo prevadjat Rimljane stare (bud i muke stalo i štogodj ja raboću, mučno mi od ruke ide), nu mi je gospodarit s vremenom. Da mi je samo o tom nastojat, da od glada ne umru, ni malo ga ne krzmah, nu se mahom maškomice posla poprimih; nu je meni prvo i prvo, bud me što snašlo, djelo započeto dokončat; a toga je u mene i preveć, er Vi znate, da Tumač dovršen nije, a htjela bi se bar pol druga godina tihâ i pogodnâ mira njega se otresti. Prepisao sam Barakovića, prepisao Držića Maroja, prepisao Juditu Marulovu (a nutkaju me njeki te govore, da bi se baš mene htjelo zdravâ ga i čistâ na vidjelo iznesti), vse to namjerom, da med ljude prospu. Preveo sam Fedona, preveo Kempisa, a njeke kuse još iz Tacita, Salustia itd. I to je rado pod sunce. Skupio sam imena riblja, glasove živinske, skupio gradiva za priepor o jeziku itd. Htjelo bi mi se izturiti i to. Matici sam, pravo, Nalješkovića predao, ni piscu života još ne ima: dovršit mi je i to. O slovniku svojem ne mogu ni pomislit (a Dežman, komu sam ga posudio, da vadi ljekarske rieči, dušu mu ukorava, što je toliko blago); recimo blago nu neprobrano (zakopano). Vidite dakle, dragi Petre, da ja puno uzroka imam plašiti se, da mi ne bude program duglji nego moji dnevi, dnevi žalostni te s velike nevolje i zlovolje baš neplodni. Dali su mi službu, koja nosi 170 for. kao panduru kakvû! pak da mi srdce raste za rod, da mi se pero omiče! A kako me pletke opliću, a klevete, koliko ikad mogu, svietu ogadjuju: to se ja čemu boljemu do tišine groblja i ne nadam. Hartija mi presiekla rieč, te mi Vas je pozdravit i zahvalit Vam kako nikad nikomu.

(U Zagrebu) 1. pros. 1866. Fr. Kurelac

(pisao Petru Tomiću tada slušatelju na bečkom sveučilištu).

2. Pismo Petru Tomiću.

U Zagrebu dne 29. pros. 1866.

Mili prijatelju!

Na Vaše božićno pismo evo Vam odgovor u onakov dan, komu lasno da bude i poznâ pametara. – – – – – –

Ja se razkrokorio te zapominju Vašemu listu odgovorit. Prevedite pomenutu knjižicu ne u to ime meni pomoći nego da skočite na policu te uz muke prevoda pero izpravite. Bez muke nikad ničim. Pregledu se takvû nadajte, koji veće misli svjetovat i opominjat nego završit i zarubit. Što mi se u to ime dati misli: malo budi, a pravû trudu prava nagrada ostani. Da poprimite Slovinski genitiv i Slovinski futurum: puno mi vele mi ugodiste. Mećimo blato iz kuće! – Stožernik mi je poslao 20 fr. (na Vašu prošnju). Otim novcem (i) s onim što mi iz Beča stiglo, malko sam se okrojio Da sam Vaš, imate razloga tvrdâ ne posumnjet. Fr. Kurelac. (Ulomak iz pisma.)

3. Pismo Petru Tomiću.

Mili moj Petre!

Pismo, što sam ga danas primio, uprav me je ožalostilo, tim veće, što onomu (a ni sebi) pomoći ne mogu, koji meni, u najvećih neprilikah toli kriepko u pomoć je bio. Hoće se i toga, Petre, da pravi čovjek sazrije; nu pored toga izgledaju što skorije sunce, koje te oblake da razbije, er odistâ nije osud pravo dosudio, da onaj trpi, kojemu je duša tudjoj nevolji tako nerada, i koji toliko se žarko brine, da ju ukloni. Uklonio Bog vse, što Pericu zaboljeti i neugodne dane donesti mu može!

Da na svoje jade predju, ako bi možebit barun (Ožegović) što uprašao, recite mu, ako ne zna, da sam sada i bez-francuzke stolice, a kamo li, da joj se i Vlaška pridružila. – – – Mihat Novak, koga mišlju, poznajete, bio u Ambroza te za mene deset forinti izprosio. Od njih je 6 prošlo na bukovinu, na pilu i sjekiru, a ona druga četiri naplaćivala su Rohmovu pobolju juhu od one što ju dobivam po svojem gostniku, i na kobni Eingemachtes, kojega inače rado jedu, nu mi je kroz toliko vrieme zimničevanja već i dodijavati počeo. Što bude na koncu mjeseca listopada, kad uztreba na svako razlog (račun) novcem cvrknuti, to sam Bog zna, er ne samo da platit ne mogu, nego ni obećat ne mogu, er na mojem obzorju ni šestica ne blistuka. Vi ste mi, Petre, zadnji put izbrajao tuge Vaše, a ja Vam ovaj put moje, te smo se tako izjadikovali; i kako ja Vas od srca žalju, tako sam uvjeren, da ni moja sudbina Vašemu mehkomu i poštenomu srcu ne prija. Vašoj neprijazni doskorâ treba konac da bude. – Da nisam star, moj Petre, odoh ti ga kamo u široki sviet, da ma bud u tudjinstvu koru kruha grizem, nu kud znam sada pod starost? Koliko bi volje za književni rád u mene još bilo, nu ju čemeri i nutrnja zlovolja nad sudbinom svojom i nemogućtvo vanjsko štogod uzraditi uz vjekovito kucanje dužničko, gladovanje i nevoljevanje svake vrsti.

Oduljilo se pismo, Petre, nu su ljudi uviek obilatâ jezika, kad svoju pričaju, Pozdravte baruna, a meni što skorije javte, ostadoste li u Beču, ili ga u Pragu odjuriste? Vaš do grobni prijaznik i zahvalnik Fr. Kurelac. Na dan sv. Luke (listop.) 1867. (Ulomak.)

4. Fran Kurelac Petru Tomiću.

Dragi te predragi Petre!

Ne plašte se: stigla su sva tri pisma i njihovo tokadanje breme. Da umijem kako, ja bim darovnikom zahvalio, a osobito je težko veselim darovnikom zahvaliti, er takov dar tri put veće teži Nu ako i jest težji, ti veseljaci dobri su ljudi, pak dobru čovjeku i istinitoj zahvali bolje i razumiju nego darovnici težki i kiseli ili jednom rieči gospodski. Osobito je Tade (Smičiklas) duboko zagrabio.9 Žao mi je, što kdjekoju gospode posilatelj ne poznaju, nu ugledaju li kada Zagreb, k meni svrnite, da im u oko pogledam i okom zahvalim, er je oko nad svaku stilistiku i epistolariju. – – –

Tko me god čuje kašljati, za mene se plaši i dobra ne sluti. – – – Uza svu tu nevolju došla mi je volja robotati, sad kad je kasno; a već neg’ mal da ne dvie godine nikako se djela kakvog latiti ne mogah. Nu lekcij davat i tako hljebac zaslužit ipak ne mogu, er mi je glasa nestalo i s mukom govoru. Čim ta moja knjiga napisana bude (ter se od nje kojemu dinariću nadiju) odmah Vaš prevod u ruke uzmem a to bude možebit ipak prije kobnoga zelenoga lista.

Ne mogu Vam reći, Petre, kako mi je sladko i drago, da Vi Hrvatići i nasploh trojedinčići liepo složno držite. Držite i u napriedak, pak opravdajte Pfeffelovu rieč: »Haltet zusammen ihr Guten! die Bösen halten auch zusammen, aber nicht so fest.«

Da sam zdravlji, veće Vam, veće družbi Vašoj toga napisah, nu tako oprostite te svakomu bratu u ljudstvu i Hrvatstvu moj pozdrav izručite. Pozdravte i baruna (Ožegovića) i ako Vam kad na oči dodje, gospodju barunicu. Još njekoga Ako kdje naidjete na Ljubišu: i njega i milo i drago pozdravte te mu recte, da se ga sladko spominju i milo ga duhom izpraćuju u tom carevinskom vieću – – –

Još jednom, dragi Petre, da ste mi zdravi i Vi i ona plemenita mlada čeljadca, koja si moje progonstvo tako k srcu primila. – – – – –

U Zagrebu dne 23. stud. 1867. Fran Kurelac. (Ulomak iz ovećega pisma.)

5. Petru Tomiću.

Evo vam, Petre, šilju Runje i pahuljice, jedne Vam na dar, a one druge: tko da veće. Šalju se: po 80 novč. svake njih. Ima ih 19. Toliko sam ih i Tadiji (Smičiklasu) poslao. Vaj od koga mi prvi novci stignu? po svoj prilici od Petra, er je silovitiji, pak češće ono mjestance obhadja, kud knjige i listovi stižu. Opomente zato, molju vas, Tadiju i recite mu, da i njega ptrljažac očekuje.

Što je vašega prevoda gospodaru Pero, po ‘voj nesretnoj razposilki malo i još donekle zadržanoga, mogu vam se zagrozit Pero, da tankimi šibami proletite. A bolje i tako, nego da nepohvaljivo pohvaljuju pak da se sramote dokopate. Po ugovoru: ja nisam ništa izpravljao, nego griehe na drugoj hartiji napomenuo i zabilježio. Ako vas je volja, mogu vam pregledane pole povratit, ili ako vam je ugodnije, pričekajte do konca, dok sve uzpošlju.10

Pero, Pero, potreban sam novac. Smozite i turajte od kud znate. I sebi ga znajte i Tadi javite, da mi nije stan, kdje njekada, nego da sam u Gjurgjevskoj ulici u Reiznerovoj kući (a ne više u Kapucinskoj, čislo 19.)

I sada, mišlju, da smo gotovi gospodaru Pero. Ako li vam knjige smetaju te ste u kakvoj paštnji i žurbi, a vi ih odložite, dok vam bude lasno. Niste vi moj sluga, nego moj baš dobri i prepohvalni prijak. Zagreb 24. ožujka 1868. Fr. Kurelac.

6. Kurelac Ivanu Belanu, velikomu bilježniku grada Karlovca.

Moj Belane!

Ako mi je ikada koje pismo iz nenada te u dobri čas stiglo, to je ono tvoje, što sam ga jučer primio. Ne misli bogatstvo na mene nego siromaštvo. Tri su dana tomu, što mi je moja in hospitalibus gazdarica hranu za kolovoz odrekla, kako to svake godine biva, a i ja sam svake godine kojekud prohodio, te tako se je to sglihalo. Ali ove godine te njezine rieči prepadoh se kako groma, er ne samo da po tom ostajem bez hrane nego i to, što sam se plašio zadržavanja s popravki u štampariji. Nu Bogu hvala na jedan put vse se je dalo na bolje. Štamparija bude danas a i knjigošija za koji dan s mojom brojanicom gotov te donesem dobar diel tih knjižic u Karlovac, da se bud i tamo ili po kolišu razprodaju, er sam rad iza boravka u Novom Gradu i kod Hercega (plovana) u Varaždinske toplice pojti, koje mi Dežman radi prsiu preporuča. Ništa mi nije tako grozno čuti nego: putuj tamo, lieči se tuj, kad ne imaš niti se čim liečit niti čim putovat. Po tom sudi, kako mi je tvoja desetica banka milo došla, da već odem iz Zagreba i da barem ovaj nesretni pot, što me već toliko mjesecij vsaku noć promače u drugoj strani i okolici sa sebe smetnem. Težja bude s prsima, ako li za njih lieka ima. Da sam mogao uzpisat ono, što mislim pred narod. pjesme vrći, ni od koga za toplice novac ne uzprosih, nu ovako bude štono Jakić veli: pak povuci, pak potegni i t. d. Bože! velike li neprilike, kad si star, siromašan i kroz moguću stranku dobromu dielu naroda omražen. Da me Bog uzme, još i najbolje.

Lanenoga nošiva slobodno mi nabavljajte, er ako i nisam mnogo izgubio, ali mi ovaj nesretni pot vse moje košulje projida, te što su od starijih, to su po gotovu krpe.

Koliko bi u Karlovcu rado boravio, već družbe radi onih, za koje znaš a najpače tvoje, ali mi je s druge opet neprilika toliko dodijavat, koji da je angjel, mora me zamrzit, kad ga na toliku kontribuciju stavljam. Reci mu, da je sad Petar ovdje, i da sam ga nagovarao, da se izmiri (sbog polit. protumnienja), i kao nije tomu odklon.

Kukuljević Ivan zlo stoji i misle, da ne ostane živ. Kuplje se u Vlaškom u Kranjskoj. Da mu što pripane, odista bi ga žalio, er nijednoga književnikov naših toliko ne cienim, koliko njega. – – – Da mu nije druge zasluge, nego što je arhiv zametnuo: spomen mu dičan. Kad sam jednom, dok sam Ahčima Hrvatski učio, prvu knjigu arkiva predanj izneseo, reče: »Jetzt fängt die Sache nachgerade an ernsthaft zu werden.« A tako i jest: čim čovjek na svoje stare pomisli, odmah smo drugi ljudi. Bog mu daj zdravlje! – – –

Odužilo se pismo a eto smo s knjigom, s (hamagom) na koncu. Da si mi sinko zdrav i svaki dan zdravlji. A ti moj kako znaš. U Zagrebu 1. kolovoza 1871. Fran Kurelac.

Pridatak. Prohodeć jučer kipnom ulicom, pomoli glava starac Demeter, ništa stariji od mene nu za kojih bar deset godin stariji vidjet, te me žalosniv zamoli, da mu na grobu slovo izgovorim! da mu je ugodilo, što sam nad mrtvim Špirom izgovorio. Ja mu te misli iz glave izbijao, te mu napomenuo našu jednakost godin. Nu i bez toga ja se već ne ufam ikad javno progovorit ni nad grobom ni uz čašu, a u školu i sabor i onako me ne puste.

Zagreb, 2. kolovoza 1871. Čim sam ono jučeranje pismo dovršio, dodje mi u pohode dr. Niemčić, varga me i sprieda i s zada proćutio i proslušao, te je uspjeh tomu, da sada znam da je ipak desno krilce mojih pluć opareno. Za tu prsnu bolest oliš dietetičnih propisov ništa mi odredio nije, nego samo za groznicu, nu Dežman nikada mi ne priznao, da na plućih bolujem, ipak mi baš juče svjetovà, da pohodim Varaždinske toplice. Da mogu skupiti štogod novac, ja i tamo odoh, er mi na veliko pričaju o sili te vode za pluća. Jučer mi pripoviedao njeki znanac, da je rekao njeki pohodnik tih toplic: Neću da ih hvalim, nego samo te velim: pogledajte me, kakav sam sada, a kakav sam bio? F. Kurelac.

Kurelac Janku Tomiću.

Zagreb 16. srpnja 1872.

7. Dragi Janko!

Sutra me željeznica odveze do sv. Petra; odanle ne znam ni sam kojom prilikom na Rieku. Ne znam ni toga, ostanu li tamo ili pojdu na koje mjesto i slaglje i kdje bi voda toplija i čistija od priljeva potokov sladkovodnih.

Pozdravi tvoju i mojega popa (Jagunića). Hitim, oprosti mi, idem novu torbu kupovati. Fr. Kurelac.

8. Barbari Tomićki u Karlovac.

(Prijateljsko-poslovno pismo.)

Poštovana gospodjo! Ne znam, je li Tomić iz Beča došao ili nije, te zato oprostite, da moju torbu k vam pošiljem, da ju onim napunite, što sam ostavio, a onim izpraznite, čim je puna; er ovih dan mislim pod Ozalj. Nadam se, da ste dobra zdravlja te u njem, meni na radost, i ostanete. Ako li je J. Tomić došao, da mi ga pozdravite!

Čovjek, koji vam torbu preda, s koli dojde i nešto doveze, pak tom prilikom torbu sobom uzme. Zahvalan i ponizan Fran Kurelac.

Hernetić 10. rujna 1873.

9. Prijateljsko pismo.

(Servije Sulpit tješi Cicerona o smrti kćeri mu Tulije.)

»Viest o smrti kćeri ti Tulije – kao što inače biti nije moglo – težko mi je na srce pala i jako me ožalostila. Ja dielim s tobom tvoj gubitak; i da sam se desio u Rimu, u svačem bi ti na ruci bio, i lično te o mojoj tuzi uvjerio. Da – bogme, da je to jadan i žalostan način tješenja, kad su nam srodnici i prijatelji, od kojih utjehe ne očekujemo, sami u crno zavijeni; kad moraju i oni suze roniti tako, da sami prije utjehe potrebuju, a ne – da dužnost svoju prema drugim vršiti mogu. Medjutim namislih, da ti progovorim nekoliko rieči o onome, što mi dodje baš sada na pamet, ne – što bi sam mislio, da ti to ne znaš, već od težke žalosti, pa možda ne uvidjaš. Zašto da te toliko potresa taj udar, što ti snadje porodicu? Pomisli samo, kako je opaka sudba dojako s nami postupala, kad nam otaže ono, što čestitim ljudem nije manje draže od djece, razumiem: otačbinu, pravice, zasluge, sve što odličja donosi. Sad naidje evo još jedna nevolja. Je li time nesreća većom postala? Ne mora li srce naše, toliki udarci izkušeno, posve ravnodušnim postati, pa sve ostalo ni pod – a šta ne držati? Ili oplakuješ možda sudbinu kćeri tvoje? A zar ti nije na um palo, što je meni ne jedanput dolazilo, da oni danas nisu baš najnesretniji, što im dio pade, te mogaše bez golemih jada život ovaj za smrt u promjenu dati? Pa šta bi to i bilo, što bi joj današnji život moglo toliko omiliti? Kakvo dobro? koje nade? kakvi uzpokojući izgledi? Valja da to, da kao zaručnica kojeg vrstnog muža dane života svoga provede? Samo bi ti prije svega valjalo, da od današnje mladeži naše zeta prema sebi izabereš, kojega bi saviesti smio svoju djecu povjeriti! ili da se materom zar nazove djeci, čija će sreća njezina radost biti? koja će (djeca) nasliedjenu očevinu održati? redom se do najviših činova zemaljskih popeti? svojim prijateljem na usluzi biti, a ovamo svoju slobodu uživati? Ta ne vidiš li, tako ti – boga, da im je sve to unapried još oduzeto, prije nego je dato? No »gubitak svoje djece – reći ćeš mi – jest i ostaje opet zato zlo.« Tako je, samo da nije ovo još gore, ovakovu propast državnu svojima očima gledati i snositi morati! Poslušaj, šta je mene neobično tješilo, možda će i tvoju tugu u nečem smanjiti. Tu skoro vraćajući se iz Azije, kad putovah ono iz Egine u Megaru, stanem u naokolo predjele promatrati. Iza mene bijaše Egina; preda mnom Megara; desno Pirej; lievo Korint. Sve sama mjesta, što ne davno u punoj slavi bijahu, a sad razvaline i gomila kamenja pred očima mi ležahu. Tad uzeh u sebi ovako da mislim: Šta? pa i mi jadni ljudi možemo još da jadikujemo, kad tko od nas prirodnom ili nasilnom smrću umre, gdje dobro znamo, kako smo kratka vijeka, a gle ovdje na gomili leže, strošene u prah, tolike varoši, kaono pretureni leševi? Zar nećeš, Servije, nikad k sebi doći, pa razumjeti, da si – samo čovjek – na ovaj sviet došao? Vjeruj mi, ovakva razmišljanja za čudo su me oporavila. Pa onda pomisli i ovo, ako ti je s voljom. Ne davno u jedan mah poizgiboše nam toliki slavni ljudi, ciela država do temelja se potrese, svekolike provincije uzdržaše se – – a ti si neutješan, što je sviet u tvojoj kćeri jedno čeljade izgubio, koje da nije sad sa ovoga svieta otišlo, jamačno bi kroz koju godinu umrieti moralo, jer – kao čovjek – na to se i rodilo? Ostavi se – boga – ti – takovih misli, pa se bolje siećaj onoga, što je tebe dostojno. Kći tvoja, dokle trebaše, živila je; sa republikom zajedno trajala je; tebe oca svoga u činu pretora, konzula, augura, vidjela je; za najčestitijimi muževi bila je; sva skoro blaga ovoga svieta uživala je; a kad pade republika, nesta i nje: pa šta sad imate, bilo ti ili tvoja kći, da se na sudbinu u to ime žaliti možete? Mimo to ne zaboravi, da si ti Ciceron – onaj – koji si uvijek drugim savjete davao, i na put ih izvodio. Ne budi kakono neki ljekari, što se izdaju, da su bog zna kako vješti druge izceljivati; a ovamo sami sebi pomoći neumiju. Bolje zadrži za sebe, što si davao drugim, i po tom se upravi. Kamo te na sviet žalosti, a da ju vrieme neće sobom smanjiti i razblažiti? Samo bi tebe nedostojno bilo, da na to vrieme ne čekaš, kad mu možeš mudrošću tvojom doskočiti. Pa onda, ako i mrtvi što sviesti i čustva imaju, kći tvoja zacielo ne zahtjeva od tebe te žalosti, jer te je suviše ljubila, kao što je i sve svoje pazila. Učini dakle njoj – pokojnici – po volji; učini svim tvojim prijateljem i srodnikom, koji s tobom tvoju tugu diele; učini otačbini, koja može slova i djela tvoja još da potrebuje. Najposlje, kad nas je sve jedna nevolja već snašla, te joj glave pokloniti moramo, nedaj, molim te, da ikome i na um pasti može, da ti ne toliko gubitak kćeri tvoje, koliko propast republike i pobjedu protivnika oplakuješ. Stid me je, vjeruj mi, da ti riečcu više o tom progovorim, jer bi izgledalo, kao da sam vjeru u tvoju mudrost pogubio. Samo još ovo jedno, pa odmah pismo završujem. Mi te vidjesmo, kako se u sreći umieš liepo držati, što ti je i obraz dosta osvietlalo: daj sad, da vidimo, kako i nesreću ravnim duhom snositi umieš, a ne, da ju za veće zlo smatraš, nego što je ona zaista, da se ne reče jednom, da ti je od tolikih krieposti ta jedina oskudjevala. U ostalom, čim doznam, da si ijole spokojniji, izviestit ću te o svem, što se ovdje zbiva, pa i o stanju, u kom se provincija nahodi. Zdravstvuj! (Prev. s. lat. »Ciceronov. pism.« svez. IV. pis. 5. prof. Vladimir Vujić.)

10. Goethe Schilleru.

Dragi prijatelju! Budućega tjedna ide dvor u Eisenach, a ja ću biti 14 dana tako sam i nezavisan, kako ne budem opet skoro. Nebiste li vi za to vrieme htjeli mene posjetiti, kod mene stanovati i ostati? Vi biste mogao svaki rad mirno poduzeti. U sgodnih se satih mi porazgovorimo, vidimo se s prijatelji, koji nam se najviše približuju svojim mišljenjem te se nebismo razišli bez koristi. Vi dajte živite po svoju te se namjestite po mogućnosti kao kod kuće. Tiem bi meni moguće bilo, da vam pokažem iz svojih zbirka najvažnije te bi se porodilo medju nami više misli. Od 14 o. mj. mogli biste me već spremna i gotova naći, da vas primim. Dotle ću sačuvati mnogo toga, što vam imam kazati te vam želim dobro zdravlje. (Goethe 1749 † 1832. Friedrich Schiller 1759 † 1805. Die Stillehre (deutsche) von Ernst Ludwig Ritsert bearbeitet von Dr. Fridolin Wagner, Kreis-Schulinspektor zu Darmstadt, zehnte Auflage 1875. str. 363. dotično str 470.)

Rodbinska pisma.

1. Racine svomu sinu.

Veoma sam zadovoljan sa svim onim, što mi majka tvoja o tebi piše. Iz njezinih listova vidim, da si veoma zauzet za dobro, ali da se nada sve bojiš Boga ter da njemu radostno služiš. To je najveća zadovoljština, koju mogu primiti te u isti čas i najveća sreća, koju no ti mogu željeti. Nadam se, da ćeš, čim budeš više napredovao, tim više nalaziti, da ne ima prave sreće do li ove. Način ti odobravam, kako si vrieme dieliš i nauke; samo bih želio, da na one dane, kad ne imaš škole, možeš opetovano čitati svoga Cicerona ter da si razbistriš pamet ljepšimi mjesti ili iz Horaca ili iz Virgila: ovi su autori jako zato prikladni, da te priuče misliti i pisati pravo i pravilno. (Jean Racine 1639 † 1699. Slavni pjesnik tragedik i historiograf Ljudevita XIV. od god. 1677. S franc. pr. dr. P. T.)

2. Sestra bratu.11

Žao mi je, ljubezni brate, što ti ove godine ne ímam drugo osim želja pružiti. Još nisam izplatila svih svojih dugova, a ti sigurno misliš, da je to prva poraba, koju imam činiti od svoje mirovine; a ti bi prezreo darove za novu godinu, koji bi proizašli od mojih vjerovnika. Ti bi mogao lasno dobro živjeti sa malo štednje: tvoja mi razsipnost srce propada; razdruži se, kani se zabava, one bo stoje stokrat više nego li potrebe. Pazi dobro, koga da si izabereš za prijatelja: tvoja sreća i tvoj spas podjednako zavisi od prvih koraka, koje ćeš učiniti u svietu. Ja ti govorim kao prijateljica. Vrši svoju dužnost, ljubi Boga, budi pošten. Priučaj se patnji i uztrpljivosti, pa ti neće ništa manjkati. Gospodja de Neuillant (izgovori Nöljan) često mi je ote savjete opetovala, pa sam dosele sretna bila. S Bogom, moj mili brate; ja neću biti dotle sretna, dok ne budeš i ti sretan, a ti to ne budeš, dok se ne opametiš. (S franc. pr. dr. P. T.)

3. Bounaparte Napoleon I. svomu ujaku Lucijanu, arkidijakonu kod stolne crkve u Ajacciu na otoku Korsiki.

Pariz 28. ožujka 1785.

Preljubljeni ujače! Ne treba da Vam kažem, kako se je mene dojmila nesreća, koja nas je stigla. Mi smo izgubili oca i bog zna, kako nježan bijaše. Ah! svim pravom smo ga smatrali podporom naše mladosti. Vi ste u njem izgubili poslušna nećaka, te bolje osiećate, nego ja, kako vas je jako ljubio. A ja smijem reći, da je domovini njegovom smrću otet revan, prosvjetljen, nekoristoljubiv gradjanin. Čast, kojom su ga pouzdano njegovi sugradjani višekrat počastili, živim je svjedokom tomu. Pa ipak dao mu je dobri Bog umrieti? Pa još k tomu gdje? Sto milja od drage domovine, u tudjoj zemlji, kojoj je on bio indiferentnim stanovnikom, odaljen od onoga što mu je najmilije bilo. Istina, da je u zanj stajao u najstrašnijem času onom jedan sin (Josip), pa to jo moralo biti velikom utjehom po njega, što se ne da prispodobiti tužnoj radosti, koju bi bio osiećao, da je mogao preminuti u vlastitoj kući u naručaju mile si supruge, u krugu svoje obitelji. No Svevišnji ne htjede tako; njegova je volja nepromienljiva, on nas jedini može utješiti. Ah, makar nam je i uzeo, što nam je najmilije i najdraže na ovom svietu, to nam je ipak ostavio one, koji njega mogu nadomjestiti. Za to imajte vi milost, pa nam budite drugim ocem; naša će vam odanost naša zahvalnost biti za tu veliku uslugu do vieka. Zaključujem sa željom, da vam dobri dade Bog onako zdravlje, kako je moje. Vaš najpozniji i najsmjerniji sluga i nećak Napoleon di Buonaparte. (Pr. dr. P. T.)

4. Marija Štuart piše englezkoj kraljici Elisabeti prije svoje smrti sliedeće pismo:

Madame! Akoprem moram umrieti po ovoj smrtnoj osudi, koju je podpisala vaša ruka, nemojte misliti, da umirem kao vaša neprijateljica. Ja sam one vjere, koja mene uči podnašati strpljivo svako zlo ovoga svieta, kao što vam vaša dopušta zlo činiti bez kazne. Akoprem sam odsudjena kao zločinac, to sam ipak nedužna. Meni će glavu odrubiti ne za to, što bih ja bila namjeravala vam život uzeti, nego za to, što sam nosila krunu, za kojom ste vi hlepila. Vjera ona, koja je nukala sv. Pavla, da moli za Nerona, nuka i mene, da se i ja molim Bogu za vas. U ostalom nezakonita kraljica nije dostojna srdjbe one kraljice, koja drži zakonito žezlo po pravdi i po porodu. Ove će vas rieči bez dvojbe vriedjati, ali odsudjena na smrt, čega da se bojim? – Moja smrtna kazna, koju vi smatrate sramotnom, bit će viencem slavi mojoj. Nemojte misliti, da će to bez kazne ostati, što ste mene dala usmrtiti: sietite se, da ćete jednog dana i vi biti sudjena kao i ja. Sačuvaj me, bože, želje, da vidim, gdje su me osvetili (odmazdili), akoprem bi bila ta osveta pravedna, no naprotiv ja bi se scienila neizmjerno sretnom, da vas vremena smrt, koju ću ja trpjeti, dovede na put onoga života, koji mora trajati do vieka. S Bogom, madame, ne zaboravite, da je kruna opasno dobro, jer je dala pogubiti život vašoj nećakinji.12

5. Sestra piše iz grada sestri na vladanje.13

(I. pismo.)

Ne uznemiruj se, draga seko, evo prispjeh u Pariz sretno i veselo. Spavala sam nekoliko sati, doručkovala jednu šalicu kave, obukla se te za čas idem, da si uzmem fiakra, pa da se predstavim gospodji d’Arglade, da me ona upozna s gospodjom de Villemer. Pisat ću ti još večeras o uspjehu toga svečanoga posjeta, no ja se žurim, da ti ove tri rieči bacim za poštu, da znaš, kako sam putovala i kako mi je zdravlje Hrabri se sa mnom, moja Cvicto, sve će ići dobro; dobri Bog ne ostavlja onih, koji računaju nanj te koji se uzdaju u providnost njegovu. To što je bilo najžalostnije za mene u mojoj odluci, jesu tvoje i tvoje drage dječice suze: težko mi se je mukom suzdržati od suza, kad na nje mislim, ali tako je moralo biti, kako vidiš! Ja ne mogah ostati prekrštenih ruku, kad ja tebi odgojivati četvero nejake dječice. Jerbo sam morala imati srca, zdravlja te ni jedna druga sveza na ovom svietu do li moja nježnost za tebe i za tvoje siromašne angjelke dobroga Boga morala sam poći u daljski sviet, da štogod privredim za naš život i obstanak. Budi uvjerena, ja ću svrhu postići. Na mjesto da me sažaljuješ i diraš, podupiraj me, to je sve, što te prosim. A povrh toga, mila seko grlim tebe od sve duše kao i našu premilu dječicu. Ne daj im plakati, kad im o meni govoriš, nego ipak nastoj, da ne zaborave na mene, to će mi biti utjehom u svakoj biedi i nevolji.

(II. pismo.)

Pobjeda, velika pobjeda, moja draga seko! Evo ja sam se povratila od naše vele možne gospodje, te uspjeh ne očekivan, odmah ćeš vidjeti. Buduć da imam još jedan večer slobode po svoj prilici posljednji, zato hoću, da se tim okoristim te da ti izpripoviedim, kako me je gospodja primila. Činit će mi se, da se u zakutku jošte s tobom pokraj vatre razgovaram zibajuć Pericu, a zabavljajuć Olgicu. Dragi moji, šta li mi oni rade ovaj čas? Oni ne pomišljaju na to, kako sam ja sama samcata u žalostnoj sobi gostilničkoj, jer u strahu, da ne budem sretna s gospodjom d’Arglade, odsjela sam u maloj gostilnici; no meni će biti jako dobro kod kneginje, a ovaj će mi samotni večer dobro doći, da se razaberem te da bez raztresenosti mislim na vas ostale. Ja sam inače jako dobro uradila, što nisam preveć računala na noćište, koje mi je bilo ponudjeno, jer je gospodja d’Arglade odsutna, a ja sam se glavom morala predstaviti samoj gospodji de Villemer. Ti si me molila, da ti ju opišem, kakova je: ima joj od prilike 60 godina, no je slaba te malo kad uzstaje sa svoga fotela; to, pa jer joj se vidi na licu, da mnogo trpi, čini ju za petnaest godina starijom. Nikad nije morala biti ni liepom ni dobro uzrastlom; ali fizionomija joj je puna izražaja i karaktera; jako je crnomanjasta, oči su joj krasne, dosta mrke ali slobodne. Nos joj upravan te odviše naginje prama ustnicama, koje su ružne i koje se preveć vide. Te ju ustnice nagrdjuju obično, no ona ti ipak sva omili, kad se nasmije, a ona ti se rada smije. Moj prvi utisak se sudara s posljednjim. Ja držim, da je ta gospodja jako dobra, duhovita i izobražena. Napokon ona se ne razlikuje mnogo od onoga opisa, kako nam ju je bila predočila gospodja d’Arglade. Kad su me k njoj doveli bila je sama. Dala mi je sjesti pokraj sebe dosta ljubežljivo, te evo ti jezgre našega razgovora:

»Vi ste mi mnogo preporučena od gospodje d’Arglade, koju neizmjerno cienim. Znam, da ste odlične obitelji, da imate talenta, da ste krasna značaja i bezprikorna života. Najveću bih želju imala, da bismo se mi mogle razumjeti te medjusobno slagati. Za to su od potrebe dvie stvari: jedna je, da vam moje ponude budu dovoljne, a druga: da naš način obćenja ne bude odviše unakrst ukočen, jer to bi bilo vrelo čestim sukobom. Ajde, da razpravimo prvo pitanje. Ja vam evo ponudjam dvanaest stotina franaka na godinu. Meni su to kazali milostiva gospodjo, te ja pristajem. Meni rekoše, da to vam neće biti dosta? Istina je da je to malo za potrebe moga položaja; ali milostiva gospodja je sudijom svoga vlastitoga, i jerbo ja evo . . . . . – Govorite slobodno; vi scienite, da to nije dosta? – ne mogu reći. To je valjda više, nego li vriedi moja posluga. – Ja toga ne kažem, a vi to velite s čednosti; no vi se bojite, da vam to nebi bilo dosta za vaše uzdržavanje? Umirite se! Ja preuzimljem sve na se; vi nećete trošiti kod mene na drugo, nego na toiletu, a ja nikakve ne zahtjevam. A ljubite li vi toiletu? Dà, milostiva gospodjo, jako; ali ja ću se sustegnuti, gledeć na to, što vi ništa ne tražite.«

Iskrenost moga odgovora čini se, da je zapanjila knjeginju. Može biti, da ja nebi bila smiela tako otvoreno govoriti, kako je moja navada. Prodje malo vremena prije nego se opet govor zapodjene. Ona se napokon stane sladko smijati te mi reče: »Ajh, čemu vi rado imate toiletu? Vi ste mlada, liepa, ali siromašna; vam nije od potrebe niti imate pravo, da se kitite? Ja imam tako malo prava, odgovorih, kao što sam jednostavna kako vidite. – Ja ljubim iskrenost nada sve; ja ću bez mrmljanja činiti i strpljivo podnašati sve nepogode položaja svoga: otac nam nije ostavio nikakva imetka, sestra mi se je bila dobro udala te sam ja s njom živila bez brige; ali suprug njezin, kojega je sve imanje i blagostanje sastojalo u jednoj službici činovničkoj, umre nakon duge i okrutne bolesti, koja je sve pozobala. S toga sam sada ja dužna uzdržavati sestru i njezino četvero djece.«

»Sa dvanaest stotina franaka?« Poviče kneginja. Ne, to ne može biti, ah! bože moj! gospodja d’Arglade nije mi toga kazala. – Nije imala pravo, što mi je tu vašu nesreću zašutila. U ostalom, budemo li se mi slagale, vi ćete se uvjeriti o mom štovanju i osiećanju prema vam. Povjerite se meni, a ja ću sve moguće za vas uraditi. – Ah, milostivna gospodjo, odvratih joj ja: imala ja ili ne imala sreću slagati se s vami, dopustite, da vam se zahvalim na tolikoj dobroti srca vašega! – A ja joj poljubih ruku srdačno. – No se ipak bojim u ovom mjestu, kakove su okolnosti danas, duh i uzgoj vremena, za vašu ljepotu i mladost. Ja odvratih, da glede toga može mirna biti. – Ja sam se mogla udati, no nisam se htjela ludo, već sam volila ostati ovako vidjevši u biedi svoju sestru sa četvero dječice; dobro sam shvatila žalost oca obitelji, koji umire, a ne ima šta ostaviti siromašnoj djeci svojoj.«

Nakon poduljega razgovora s tom svojom budućom gospodaricom, koja me je svašta izpitivala, te jeda li znam u glasovir udarati, što čitam i kakovo imam pismo itd., primila me je u službu, koju ću u subotu nastupiti. Draga seko! Koli sladka iznenadjenja! Evo ti bileta od gospodje de Villemer, sadržaje samo tri linije, koje ti šaljem u prepisu: »Dopustite mi, moje drago diete, da vam pošaljem malu svoticu za djecu vaše sestre i jedno malo odielo za vas. Buduć da vi ljubite toiletu, to mora čovjek imati strpljenja sa slaboćami onih ljudi, koje rado ima! Već je uredjeno, da ćete na mjesec imati stopetdeset franaka (franak ima preko 40 novč. a. v.), a ja ću se brinuti za kićeno vaše odielo (vos chiffons).« – Zar ne, kako je dobra kao majka, jel’ te? Sad vidim, da ću ljubiti tu ženu od svega srca i da sam ju na prvi pogled zlo sudila. Evo ja ti prilažem listu petsto franaka, idi pak kupi maloj Olgici odielo i što joj treba, a ostalu svoticu upotriebi, kako najbolje znaš. Ne zaboravi na to, da si još slaba, s toga si kupi malo vina, da se okriepiš. Ne zaboravi peći popraviti, jer onaj dim u sobi strašno škodi, osobito dječinjim očima, koje su tako nježne. Mene je upravo stid one odjeće, koju mi je poklonila, odjeće, od crne í to najbolje vrsti svile. Ah kako sam bila luda, što sam joj ikad kazala, da smo mi dobro stajali! Odjeća bi bila dosta za moju taštinu od četrdeset franaka, a evo hoće da mi narine odjeću za 200 franaka. Ja sam ti presretna, mila seko, jer kako znaš, ništa ne imam, nego pošteno srce, a ono malo novaca, što sam imala, potrošila sam na put do Pariza. Dobri Bog dao mi se je namjeriti na ovu gospodju; nastojat ću, da ostanem dobra te da ti mogu pomagati.... – Sada idem spavat, jer sam trudna. Ljubim te, seko mila, ti znaš više, nego išta na svietu i više, nego samu sebe. Ne sažaljuj me indi, ja sam bo danas najsretnija djevojka na ovom svietu; pa ipak nisam pokraj tebe; ne gledam sladki sanak snivati naše dječice! Ti dobro vidiš i znaš, da ne ima prave sreće u egoizmu, jerbo ovako kako je sam, razstavljena sam od svega onoga, što ljubim, srce mi tuče od radosti preko suza te ću se milomu Bogu zahvaliti na klečećke prije nego podjem spavat. Tvoje sestra de Saint-Geneix.14

(S franc. pr. dr. P. T.)

6. Gospodja markizica de Sévigné piše svojoj kćeri.

Pariz, srieda 29. srpnja 1676.

(Izmedju njezinih listova 563.)

Moje drago diete! Evo, moja draga, promjene prizora, koji će se tebi (vam)15 tako ugodnim činiti kao i svemu svietu. U subotu bijah u Versaillesu s Villars-ovimi (znamenitim maršalom † 1734.): evo kako. Tebi je poznata toaleta (toilette) kraljičina, sv. misa, objed; no ne treba si više stiske praviti, kad su njegova veličanstva kod stola; jer u tri sata kralj kraljica, Monsieur, Madame, Mademoiselle, (to su kraljev brat sa svojom suprugom i kćerju kraljevskom) sve što ima od princa i princesa, gospodja de Montespan, čitava svojta, svi dvorjanici, sve gospodje te napokon sve što se zove dvor Francezke, nalazi se u ovoj liepoj prostoriji kraljevoj, koju poznaš. Sve je divno uredjeno, sve je veličanstveno. Ne zna se, što je ovdje vrućina; s jednoga se mjesta ide na drugo bez ikakova pritiska, da bi s koje strane. Igra »reversi« daje formu i opredieljuje sve. Kralj (gospodja de Montespans drži karte), kraljev brat, kraljica i gospodja de Soubisse, Dangeau i svojta joj; Langlée i svojta joj, svi su pri tom. Ja gledah igrati Dangeau-a i čudjah se, kako smo slabi mi igrači prema njemu. On ne misli na ino, nego na svoje karte te dobiva, gdje drugi gube; on ne zanemari ništa, okoristi se svim i svačim, nije ni malo raztresen; jednom riečju: njegovo dobro ponašanje izazivlje sreću; isto tako 200.000 franaka u deset dana, 100.000 talira u jednom mjesecu, sve se to piše u knjigu njegova dohodka. On mi reče, da se i ja igram, za to što sam udobno bila prisjela. Pozdravim kralja, kako si me poučila: on mi je odzdravio. Kraljica je takodjer sa mnom dugo razgovarala. Gospodin vojvoda sin velikoga Condé a laskao mi je izvanredno. Maršal de Lorges igrao se sa mnom pod imenom viteza »de Grignan« (t. j. šurjaka kćeri gospodje de Sévigné), napokon tutti quanti (svi): ti znaš, što znači besjediti o svem, što ti dodje na oči. (Madame Marie de Rabutin Chantal, udata za markvisa de Sévigné. Rodi se u Parizu 1626 † 1696. Njezini se listovi (lettres) još danas smatraju uzorom štilistike »encore aujourd’hui regardées comme le modéle du genre.«

(Dr. P. T.)

Poučna pisma.

1. Prijateljem liepa čitanja duhovnoga i čistâ jezika Slovinskoga.

Putujuć, ima tomu već koja godina, po Dalmaciji, te prispjev u stari nu i vele slavni grad Dubrovnik, obidjoh i bjelačku bratju samostansku sv. Dominika. Razgledajuć im knjige donesè mi njihov starešina pokrupan i posve razgovjetljivo te baš liepo napisan rukopis, što je bio pera jednoga im iz bratinstva te dostojna druga, otca Kalića. Probrav njekoliko redak milo se osladih, te složno s njihovim starešinom na srdcu požudjeh, da se toj pisanoj knjizi tamnica otvori te ju štampa raznese po našem svietu Slovinskom.

Nije mi sad spomenut o čem je zapinjalo, da smo tako dugo na to zlato čekali, što li je napomoglo čija li je hvala, da je neprilike promakla i sunce ugledala. Dosta mi je ovoga puta napomenut, da sam ja do polovine liepo utisnutu zatekao u mojega njekad učenika a sad plovana na Vrbovskom, gospodina Vlaha, do kojega jesensko me putovanje moje zaneslo, koje bijah poduzeo, da slabaško zdravljice pokrpim. Hvala Bogu, u tom sam koliko toliko uspio, i gospoda plovani u Liču, na Delnicah, u Ravnoj gori te na Vrbovskom nisu baš oni, koji da nisu uza čisti zrak brdovite visine, na kojoj su zasjeli, dočekom i prigledom svojim pripomogli, da se moja bolest na bolje dala i krila spustila. Nu mi je boravak najsladji bio baš na Vrbovskom, kdje sam u mojega učenika naišao na čisto zvonce našega sbora i na angelsko slovce Dubrovačke propovjedi Kalićeve, prisluškivajuće i dokazujuće, što su učili Toma Aquinski, Toma Villenovski i drugi velikaši haljine biele ili bud kdjekad i crne i mrke i sive, a vse liepo na kamenitom osnovu Isusa Hrista, ugalnika.

Za jutra već, čim se misa odbavila, a kdjekad i ranije, zaljezoh u plovanski slivik, kdje mi već njetko i stolac pod slivu smiestio, te našega bjelaša u ruke. Čistili me gorski lahori po nutrinji tjelesnoj, a milosti duhovna nauka po nutrinji duhovnoj, te se ja napajao sdravljem i popravkom duše. Kad sunce primaklo, doneslo mi u tu božju zelen gole jušice podkriepit mi slabost i podkresat volju još i daljemu čitanju knjižice, ugodnice moje.

Nije se popoldan puno iznevjerio bratu dopoldanjemu, prem da to u Zagrebu baš tako ne bivalo, kdje mi je popoldan pravi dangubica, er po novinah razgledam, kako smo nevaljatni, i ono snujemo, što ne valja. Žalibože!

Ali, ako mi je radost, na Kalića se namjerivšû, ali mi je bila golema neradost nad Kalićem poslije više nevidjenim, u dvorovih se duhovnih ne udomivšim. Ili smo hladni te na srdcu golotni, zimičavi, ili ne znamo, ko je Kalić? što li hoće domovina od nas, t. j. da joj izručimo vse čase i vremena, koja boravila, vse ljude i neljude, što ih uz štetu ili korist svoju odgajala, vàs nenauk i kdjekudni nauk, kojim zebla ili procvitala, vsu sreću i nesreću, s koje se, kako kad, il plakala il smijala. Učmo, bratjo, pisce naše, kroke, sudbinu našu, jeda naučimo, jeda omudrimo i boljih se dan dočekamo. Koji ne zna, da je tomu i slaba knjiga u prilog a kamo li ne dobra, tomu je ludo govoriti. Bez zamjere što sam rekao, da je primljeno, kako je bez zle namjere poskićeno i podano.

Fran Kurelac. Kat. list br. 41. od g. 1872.

2. Faust od Ivana Turgenjeva. I. list. Pavao Aleksandrović B... Šimunu Nikolajevću V.... 6. lipnja 1850.

Dragi prijatelju, evo su četiri dana, što sam ja ovdje, pak kao čovjek od rieči sad ti pišem. Tiha kišica počela još iz jutra sipiti. Ne možeš promolit se iz kuće. Osim toga, voljan sam porazgovorit se s tobom. Sad sam opet u njegdašnjem svom gniezdu, što ga već od devet godina žali Bože! nisam vidio. Šta se sve nije dogodilo za devet godina! Koliko li promjena nije zavrnulo u meni! Oh! to je stalno. Ja nisam, koj sam bio.

Ti se siećaš onoga ogledalca s čudnovatim okvirom, što je još za života moje prababe kitilo moju sobu. Gledajući ga ti bi često reko: »Da li čudnih stvari bijaše u onom vieku!« Čim sam kročio u sobu, pogledim u to ogledalce i divno ti se uzburkam, spazivši, kako sam postarao. Ali nisam ja jedini ostarjeo.

Moja kućica za devet godina podobro ostarjela, naginje k zemlji. Gospodarica (mislim, da se spominješ nje, ta mnogo ti je puta vodu sa šećerom pružila) moja dobra Vasiljeva, bome je omršavila i sgrbila se. Kad me je vidjela, nije uzkliknula, nije zaplakala: no uzè uzdisati i kašljati a zatim na pol iznemogla padè na stolicu, lomeć svojima rukama. Stari Taras ne popušća. U njega je još ona stara tvrdoglavost. Kao njekoč hodi on još i sada ukočeno, noge izvračene, u onakvih istih hlačah, istih cipelah, kojim si se ti, znaš, uviek divio.

No sad su mu noge mnogo tanje, nego li su široke hlače; vlasi su mu siedi, i lice navorano. Kad sa mnom govori, il ga slušam, gdje drugim naloge dieli, njegov glas probudi u meni njeko čuvstvo smiešno i opet turobno. Zubi su mu svi poizpadali, te ne može jedne rieči izreči, da ne šviče.

Nasuprot, vrt se je mnogo poljepšao. Sjećaš li se onih bagrena (akacija) koje smo nas dvojica zajedno sadili? one su se krasno razvile i razgranale. Breze i javori jednako su izrasli, a redi od lîpa da ne možeš divniji. Ja ti njeku osobitu ljubav ćutim prama ovim redom, prama blagomu njegovomu i sviežemu zelenilu, prama premilomu mirisu, kojim odiše, i prama onoj mreži sunčanih traka, što je izmedj gusta granja razpružena po crnoj zemlji, što je nisam dao pieskom nasuti.

Onaj hrast, što je osobito po mojoj volji, posto je ogromnim stablom. Sinoć do njeke dobe sjedio sam radostan pod njegovim granjem. Okol mene razplinuo se cvatuci čimen; ptice su pjesmu složile. Ti valjda nisi zaboravio, koliko sam ja zaljubljen u ptice. Zanesen u blago snivanje, prisluškivah tim skladnim glasom a ne mogoh se sit naslušati.

Ali nije samo bilje po vrtu napredovalo. Svakim korakom sretam se sa snažnimi mladići, koje sam kao dječicu vidio. Ti danas nebi spoznao svoga ljubimca Timotiju. Njekoč si se bojo, da li on nije slab na tielu. A da ga sada vidiš! To su ruke, to su mišice! Glavu zavija gusta, obilna kosa. Pravi Herkules. Ipak u njegovu obličju izražen je isti onaj značaj prvobitni, ista ona bezazlenost što se je tebi osobito ljubila. Sad je moj sobar. Onaj mi dosadi, što ga povedoh iz Petrograda. Češće bi se nasladjivao paradirajuć elegancijom, donesenom iz glavnoga grada, pak sam ga ostavio u Moskvi.

Od pâsa nisam nijednoga na žîvotu našo, svi su uginuli. Nevka življaše najduže, pak me ni on nije mogo dočekati, kako je Argos dočekao Ulisa. Ne bi mu dosudjena ta radost, da vidi svojega gospodara, da posljednji svoj pogled svrne na njega.

Nastanio sam se u svojoj njegdašnjoj sobi. Tude kroz drvenu rešetku baca sunce svoje trake i muhe zuje; no tude od svih soba najmanje zaudara po starini. Do duše, meni nije mrzka ta starina, da pače ona moju maštu zavija u ugodne sanjke; da bogme ljubim ja, kao i ti sve ono, što su naši stari svoju zalihu (luksus) nazivali. Ali ne možem ipak jednako gledati stara ona pokućtva, a da me ne napane nespokojna dosada. U mojoj sobi naći ćeš priprosto jednostavnost. O zidu visi u crnom okviru slika ženske, što si ju ti nazivao slikom Marije Lesko. Mast ove ženske slike za devet godina postala je ponješto mrča; no u njezinih pogledih još uviek igra ona umiljaltost i tankost i na ustiju još uviek titra tih posmieh turobni; iz liepe, nježne ručice razvija se ružica već na pól uvehla.

Osim ovoga urešena je moja soba još jednim nakitom, koj me često zabavi. To su zastorci na mojih prozorih. S početka bili su zeleni, sad su na suncu požutjeli, te odbijaju žute svoje zrake po sobi. Još vrednije je vidjeti crne slìkarije, što su prizori i samotna života Arlenkurtova, iz tamnica i ubojstva.

Od kako sam amo došo, živem ti na miru, koj me neizmjerno veseli. Nit se brinem kakvim poslom, nit svietom, ni razmišljanjem. Nego snivam, a ti ćeš znati, da snivanje i razmišljanje nisu jedno isto. S početka uzpiriše se u meni uspomene moje mladosti; kud se krenem, što pogledim, postaju te uspomene to jasnije. Prve sam probudio hotomice, ove su izrodile druge i tako dalje, te sam se tako malo po malo bacio sa svim u prošlost pa sad počivam u sladku neradu i turobnosti. Pomisli si, njeku večer sjedim ja pod vrbom jadikovom, na jednoč ne znam zašto, obore me suze kao malo diete, mene, koj sam u dobi muževnoj; i Bog zna, dokle bih bio plakao da nije naišao starac seljanin, koj me je najprije od čuda gledao, za tim se duboko poklonio te otišo. Meni je vrlo povoljno ovo stanje, pak bih ga želio sačuvati do one dobe, kad mi bude odavle polaziti, to jest do Rujna; a bio bih vrlo zle volje, da me koj od mojih susjeda stane pohadjati. Medju tim ne treba mi se toga plašiti moji najbliži susjedi ipak su daleko od mene. O, ti me razumiješ, ti – to je kao sveto, ti znaš iz svoga izkustva, kako je mila često samoća, a meni je sada poslije tolika putovanja i bludjenja upravo od potrebe.

U ostalom meni ne može nahuditi dosada. Poneo sam sobom knjiga a i ovdje sam našo priličnu knjižicu. Jučer crvajući po njoj natepoh se na više zanimivih djela, na koja prije ni pogledao ne bih, i više časopisa, medju njimi le Caméléon triumphant (Mirabeau). Tu bijaše i knjiga za mladež sačuvanih još od mojih pradjedova. Našo sam njekaku preveć staru gramatiku Francuzku, na korici je napisano: ovo je knjiga gospodjice Eudoksije Lavrinove, 1741 – moja praprababa.

Pregledo sam i one knjige, što sam poneo iz tudjih zemalja. Od njih najvažniji je za me već od njekada Goetheov Faust. Cielu prvu stranu naučio sam na izust. Vremenom mienja se i ukus. Za prve svoje mladosti ludio sam za tim pjesničkim djelom. U ovo devet godina nisam, mislim, ni zavirio unj! Tim življom željom latih jučer čitati jedan kukavni iztisak izdan god. 1828. Čito sam ga ležeć u postelji. Kako me je uzhitio svečani onaj prizor, gdje se zemni duh ukazuje Faustu i ovo mu govori:

Života valom, a čina burom
Ja prohodim gore, dolje.

Već je dugo tomu, što nisam osjećao toli grozne zanesenosti. Padè mi na pamet Berlin, moj život učenički, gospodjica Klara Stih, plemenita Margarita, Seidelmann, Mephistopheles, glasba Radzivilova i čitava prošlost. Dugo ne mogoh zaspati. Moja mladost treptjaše preda mnom, kao bajni kakov privid; nov oganj razli se po mojih žilah, uzburkà mi srce i uzpiri u njem nove želje.

Eto ti, dragi prijatelju, sanjke, što zanosi već četvrt godine tvoga druga u samoći. Ala da me tkogod vidi u toj zanesenosti! Pa šta, bih li se moro stiditi? Ne, ta stidljiva plahost doliči mladosti, a ja sam na sebi spozno, da starim! Počem? šta misliš? Po tom, što mi truda treba, da razvijem koliko je moguće čuvstva ugodna, a ugušim ili bar prevladam žalobna. Njekoč, to bijaše sa svim protivno. Sad se radostno ljuljkam u svojoj turobnosti i gojim ju kao utjehu.

Ipak, prijatelju, što godj sam do sada preživio, sve mi se čini, da jest nješto; što? to ne znam, što mi manjka, što nisam poćutio, i da je upravo, to može biti najvažnije.

Ali, kako je to došlo, da ti takva koješta pišem. S Bogom! Drugi put. Što radiš u Petrogradu? Dà, sbilja, Savelija moj kuhač, hoće, da te u njegovu ime pozdravim. I on se je postarao i prilično razširio. Još i sad pripravlja onako isto dobra jela, uz koja si ti osobito prianjao. Ali s bogom. Tvoj prijatelj P. B. (Preveo Jos. Miškatović; Jadranske vile sbirka i izbor zabavnih, poučnih i znanstvenih članaka I. svezak Vinko Pacel na Rieci god. 1859. str. 52–59.)

(Ivan Sergěevič Turgenev rodio se 20. rujna 1811. u Orlu na jugu od Moskve i Tule dalje, a sjeverno od Poltave. Prvi je on novelista i pripovjedač sadanjega vieka medju svimi narodi, dà car novelista. Veći i bolji od Waltera Scotta 1771 † 1832 englezkoga romaniste, od humor. noveliste Thackeray rod. u Kalkuti u iztočnoj Indiji 1811 † 1863, veći i bolji od Coopera 1789 † 1851. Amerikanca; bolji od Talijana Silvija Pellico-a 1789 † 1854.,16 veći i bolji od Franceza Dumas-a Aleksandra 1803 † 1870. i sina, a daleko nad svimi njemačkimi, što mu prije nekoliko godina prizna i sam njemački kritik i estetik u Berlinu Julius Rodenberg kritizujuć i nada sve noveliste i pripovjedače uz Turgeneva (čitaj Turgenjeva) dižuć Aleksandra Pisemskoga, takodjer Rusa. Poučnu ocienu Turgenjeva i njegovih djela ima medju inimi i »Zarja« žurnal učeno literaturnij i polit. god. I. 1869. rujan, str. 207. do 232. u pismu g. N. Kosice. Gledj još: češki Slovnîk Naučný, redaktor dr. Frant. Lad. Rieger, spoluredaktor J. Malý, díl devátý, sešit 187. s. 655–57.)

3. Poučno-prijateljsko pismo V. Štef. Karadžića dr. J. Tkalcu. U Beču 18. (29.) Avgusta 1854.

Mnogopočitani prijatelju! Evo vam šaljem Almanach ovdašnje akademije od god. 1852., u kome su na strani 244 do 246. naznačene moje knjige redom. Kod rječnika valjat će kazati, da je 1852. god. naštampan po drugi put, umnožen gotovo sa još onoliko riječi (u prvome ima 26.270 riječi, a u drugome 42.427, i ove su sve riječi skupljene iz usta narodnijeh, a ne iz knjiga, jer znate kakav je jezik u našijeh dojakošnjijeh spisatelja). Radi skupljanja riječi, pjesama i t. d., ja sam osim Srbije putovao po Srijemu, Bačkoj, Banatu, Slavoniji, Hrvatskoj, Dalmaciji u Dubrovnik, Boku i Crnu Goru. Prepisao sam vam ovdje na drugome listu iz Almanacha od god. 1854. moje tituel, ako vam što od ovoga zatreba. (Ovo ima i u ovome almanachu, koji vam šaljem, ali je u ovome posljednjemu punije.)

Šaljem vam i onu knjižicu Subotićevu, pak ćete mi vi obje donijeti, kad amo podjete. Vuk Štef. Karadžić. (U »Javoru« br. 14. od 10. svib. 1875.)

4. Primjeri poučno-satirična pisma.

U Francezkoj ima tri vrsti stališa: crkva, mač i roba (espap). Jedan drugoga prezire suvereno i preko ramena gleda oba druga; tako n. pr., kad bi se morao tko prezirati, jer je budala, ne prezire se, nego zato, što nije tvoga stališa, n. pr. trgovac je. Ne ima ništa ružnijega, od umjetnikâ, koji se ne prepiru o izvrstnosti umjetnosti, koju su si odabrali; svak se diže nad onoga, koji se kojim drugim zanatom ili poslom zanima, prema razmjerju ideje, koju si je stvorio o nadvladi svogu zanimanja (zanata). (lettre 44.)

U Parizu smo već mjesec dana, a bili smo uviek u neprestanom kretanju. Mnogo imaš posla, dok si se nastanio, našao ljude, na koje su te uputili te dok si si nabavio potrebitih stvari, koje ti svaki čas manjkaju. Pariz je tako velik kao Izpahan (grad u Perziji): kuće su tu visoke tako, da bi se sto put zakleo, da u njih drugi ne stanuje, nego astrologi. Ti dobro sudiš, da je ovako sagradjen grad kao u zraku, koji ima šest ili sedam kuća jednu na drugoj, izvanredno napučen, te da ima tu, kad svi sadju na ulicu, liepe neprilike i meteža. Ti nebi možda vjerovao, da odkad sam već mjesec dana ovdje, nisam ni duše još vidio hodati. Ne ima ljudi na svietu, koji bi bolju porabu činili od svoje makine nego Francezi; oni trče, lete. Lagana kola azijatska, izpravni koraci naših deva, da je vide ovdje, pali bi u nesviest. Za me, koji nisam stvoren za ovakovo kretanje, te koji često pješke idem, a da ne promienim svoga hoda, biesnim često puta kao kakav kršćanin. Ne vjeruj, da ti mogu, što se tiče sadašnjosti, govoriti o temelju ćudorednosti i običajih evropejskih; ja sám imam slab pojam o tom te sam se čudom čudio za kratko vrieme. Kralj francezki ti je najsilniji vladar Evrope. On ne ima zlatnih ruda kao kralj španjolski, susjed njegov; ali ima više bogatstva od njega, jerbo ga vadi iz taštine svojih podanika neizcrpljivije od rudâ. Njega ti je bilo vidjeti, gdje poduzimlje, ili podupire velike ratove, ne imajući drugih ili inih zaklada do titulâ, časti, da je proda; te pravim čudovištem ljudske oholosti njegove su čete plaćene, tvrdje utvrdjene i njegovo brodovlje naoružano. U ostalom ovaj je kralj jako velik magik: on vlada svojim kraljestvom na duhu svojim podanika, on im daje misliti, kako sam hoće da misle. Da nebi više imao nego jedan milijun talira u svojoj blagajni, pa da bi ih trebao dva, on bi samo nje osvjedočio, da jedan vriedi toliko koliko dva, oni ne bi njemu to vjerovali. Da ima tegotan rat uzdržavati, te da ne ima pare novca, ne treba mu ino, nego im u glavu utuviti, da je komad papira novac, te oni su ti odmah i o tom osvjedočeni. To ti ide tako daleko kod njih, da ih on od svake vrsti zala izlieči, ako ih se samo dodirne, tolika je sila i moć kralja francezkoga, koju ima na duhove svojih podanika.

Jučer sam vidio jednu jako osebujno stvar, koja se svakog dana dogadja u Parizu. Sav ti se narod skupi poslije objeda kad će ti se upravo igrati jedna vrst prizora, koji sam čuo zvati komedijom. Veliko to kretanje nalazi ti se povisoko kao na ulici, što zovu teatrom. S dvijuh strana se vide u malenih zakutcih, koje ložami zovu, muškarci i ženske, koji igraju nieme prizore mal ne takove, kakovi su u običaju u našoj Perziji. S dola ima četa ljudi, koji se smiju onim sgora nad teatrom (kazalištem), a ovi se posljednji opet smiju onim, koji su dole. Napokon se počme igrati: poklonom se počima a sa zagrljaji se dočima. Kaže se, da tu najlaglje poznanstvo daje čovjeku pravo, da jedan gura drugoga. To, čini se, nadahnjuje nježnost. – Sve ovo, što ovdje kažem, dogadja se i na drugom mjestu, koje se zove opera, samo malo drugčije: sva je razlika u tom, da se u jednom govori, a u drugom se pjeva. – Kafa je u Parizu jako u običaju: velik je broj kuća pripoviedaju se novosti, u drugih se igraju »šaha«. – Ali ima tuj »liepih duhova«, koji mi nisu po ćudi; to su oni, od kojih domovina ne ima nikakve koristi, jer zabavljaju svoje talente dječinskimi stvarmi. – Oti duhovi, o kojih sam ti upravo govorio, razgovaraju se prostim nekim jezikom; a treba ih dobro razlikovati od one vrsti disputatora, koji se služe varvaskim jezikom. (Montesquieu 1689 † 1755. Lettres Persanes 1721 i 1726 god. Ulomak iz lista 44. 24. 28. 36.) Ovi su listovi u Francezkoj onako epoku činili prošloga stoljeća, kako Juniusovi u Englezkoj; a čitaju se i danas još jako mnogo. Slog im je u originalu izvanredno lahak i razumljiv: slovom popularan. (Dr. P. T.)

5. Pisamce uredničtvu »Vienca«. Na sviećnìcu.

U naravi je našoj, da uz ljepotu drage volje pristajemo, da se s dičnim rado družimo; hoće nam se valjda, da budemo dielnici hvale i milovanja, kojim se liepo i dično svuda dočekuje. I ja sam zaželio, čitajuć prve brojeve »Vienca«, da Vam saberem kiticu cvieća, ili da Vam bar nadjem gdjegod dvie tri zrnate vlati, nebi li pristale uz ostalo Vaše obilje; al prebiruć u pameti, čim da Vam ugodim, domislio sam se napokon pisati Vam uz kiticu i pisamce, kao što je običaj u onih, kojim je srce prepuno, te ne znadu sve, što žele, izreći samom simbolikom cvieća. Dakako, za sada dobivate samo pismo, a kitica će biti drugi put, pa se ne bojte, da ću Vam poslati mjesto cvieća trnja ili sitne bodljike: bodljikom izrànile bi se nježne ruke, kojih i suviše trebamo, da nas miluju i glade, a trnom je vienac i onako već odavno dodijao hrvatskomu narodu. Neka bude u »Viencu« uz djevičansku čistoću misli i čustva i nevine šale, uz duboku skrušenost pred božjim veličanstvom i nestašnoga titranja, uz ozbiljnu pouku i lahke zabave: al neka ne bude objestnoga zanovietanja i gorke omraze. Bože sačuvaj! ne prigovaram ja toga u »Viencu« nikomu, želim tek, da se priepor i način mu ne prenosi s drugih strana i u ove krajeve. Drugo je prigovor, opazaka, izpravak, razsudba: drugo opet doskočica, nadmudrivanje i oholo obaranje. Iskrenost pomaže jedina i ovdje i drugdje: zato Vam velim unapried da sam nakanio učiniti njekoliko opazka na Vaše članke o našem kazalištu, a to ne zato, da bolje kažem, nego što je ondje rečeno, već s iskrene želje, da sám Vaš pomoćnik ne sadje s pravoga puta.

Čitajući prvi članak o hrvatskom kazalištu, govorio sam sâm sebi: Gledj ti ovoga kritika, kako on na široko razkriljenih ruku ter lomnim korakom hoda po prostranom polju kazalištne umjetnosti; vidi ti njega, na kolike on komade sieče pravila Aristotelova, kako li je duboko zanjurio u davnu davninu! Al kad sam dočitao drugi članak, viknem gotovo na glas: ne valja mu posao; prenagao je! Ovo sam rekao najprije radi onoga komadića na kraju, gdje se veli, da je naša kazališna intendatura u Zvonimiru njeke na politiku odnoseće se izreke izbrisala, a ovo joj se povladjuje emfatičkom izrekom: umjetnost je sama sobom svrha. – Dakako! Al u tom slučaju nije trebalo reći, da su u Zvonimiru njeke na politiku odnoseće se izreke izbrisane, već da su izbrisane one izreke, kojim tu po pravilih estetičkih ne ima mjesta – Dà dà! Ta rekosmo, kazati će Vaš pisac, da im ondje ne ima mjesta po pravilih estetičkih. Jest, jest, velim opet ja, to rekoste vi; al o tom se ovdje i ne radi, već se pita, s kojega su razloga izbrisane one izreke, a ne, kojimi razlozi vi to brisanje branite, pa pošto sami velite, da su izbrisane na politiku odnoseće se izreke, očevidno je, da razlog brisanju nije bila estetika već politika.

Nije mi borme do cjepidlačenja; al ako sama umjetnost nema biti na uslugu kojekakvim tendencijam, nemaju ni pravila njezina služiti tudjim ciljevom, što bi se moglo zbivati i hotice i nehotice. Trebalo bi ovdje razpraviti još i znamenovanje »tendencije«; valjalo bi izpitati, što je politika, što je sav državni život naroda; al neka za sada i ovo bude dovoljno, premda ja svega toga nebi ovdje ni spominjao, da pisac Vaših članaka nije još i na drugom mjestu nepravedan prama pjesniku Zvonimira. – – – – – – – – –

Nema sumnje, tragedija je od svih umjetnina najvrstnija po stanovitih psihologičkih zakonih tako djelovati na gledaoce i slušaoce, da postanu moralno plemenitiji. Nema nadalje sumnje – hoćemo li, da se ovaj cilj postigne – da tragedija ima u glavnoj stvari udešena biti po pravilih Aristotelove nauke o pjesmovanju, što ih taj mudrac nije sam izumio, već samo abstrahirao iz uzoritih tragedija grčkih. A ta mi pravila shvaćamo i poznajemo, kako ih njemački učenjaci protumačiše, niti bi bez te pomoći umjeli o njih na današnji način govoriti i razpravljati; treba bo znati, da je vazda bilo znamenitih francezkih estetika i veleumnih pjesnika, koji se u bitnih stvarih razlikovaše od mnienja Niemcî posvojena, kao što se o tom svatko može uvjeriti iz različitih tumača Aristotelove nauke. Mimogred budi rečeno, da s takova priznatka za nas ne može biti nikakve sramote, i da se upravo onim našim piscem ne treba u tom obziru bojati njemačke priljepčivosti, koji su dosta smjeli zaroniti u davnu davninu, tamnu samu po sebi. Ako li dakle i jest istina, da se veliki cilj tragedije najpodpunije može postići samo uz rečena pravila protumačena na naš način; zato odtuda ne sliedi podnipošto, da pjesnici, ili tumačeći Aristotela na način ini od njemačkoga ili neshvaćajući ga posvema bistro, ili nemogući dokučiti ga u svem samim djelom i tvorom svojim – nisu vrstni išta valjalo spjevati ili na ikoji način koristno djelovati na slušaoce i gledaoce svoje. Tko je ob ovom predmetu samo časak ramišljavao, priznati će drage volje, da se za tragediju hoće više i sposobnosti i vještine, rekli bismo, duha i srdca, nego što ga imadu kad što i najvrstniji tumači estetičkih zakona. Reći ću kašnje još dvie tri o tom, koliko je za nas ogromna zadaća uzor tragedije, sada se pako usudjujem uztvrditi, da ima prilika u životu narodnjem, gdje umotvori, stojeći daleko izpod zahtjeva estetike, mogu biti ipak od prilične koristi. Ovo nam se upravo samo sobom kaže, obazremo li se na naše hrvatsko kazalište, koje ni jedan sviestan rodoljub nebi htio dokinuti, pa ma kakove i ma kolike želje gojio o dotjerivanju hrvatske dramatičke umjetnosti, ili dapače lošim smatrao njezino sadašnje stanje. I sam mu je obstanak po našu narodnost od velike koristi. A kako nemamo, a valjda i ne možemo za sada imati, uzoritih tragedija, crpljenih iz hrvatske historije, neka nam se ne daje na žao, što u onom bezazlenom hrvatskom obćinstvu ima još toliko hrvatskoga srca, te se raduje poput djeteta, kad može gledati na pozorištu hrvatske junake – hrvatski život. Ne dolazi ono onamo, da se nasladjuje samom umjetnošću; ne dolazi može biti, da mu kazalište raztvori srce i potrese dušom; ono je i samo puno slutnja, želja i čustva, te traži valjda u pozorištu samo njeku pomoć, da na brzih krilih razmnjeve što laglje zaplovi po širokom moru narodnih nada. – Ne recite mi, molim Vas: to nije zadaća tragedije! I sam znam. Al udubite se samo malko u prošlost kazalištne umjetnosti novijega vieka, pa ste me dokučili. Dopustite mi jednu prispodobu! Ima li slika u našega seljaka? – Ima. – Kakva je? – Ponajviše puta upravo ružna. A on nadahnut svetim čustvom za majku božju, moli se i pred tom prostom slikom skrušeno i pobožno, kao da je madonna Rafaelova. – Ne velim, da ova prispodoba pristaje sasvim uz stvar, koju hoću da dokažem, al ju ipak njekim načinom razjašnjuje. – – – –

Moje se »pisamce« otegnulo, pa da prije svršim, preskočit ću mnogo toga, ter reći samo još dvie tri o najprečem putu k napredku kazalištnomu.

Kako za sada još ne imamo narodnih tragedija, premda imamo pokušaja, i nehotice nam se nameće pitanje: zašto naši pjesnici ne pišu radje veselih prikaza, ili kako još nedavno dosta hrdjavo govorasmo: šaljivih igrokaza? Ima ih, koji vele, da se još ne zna, što je laglje napisati: tragediju ili komediju? Za pojam o komediji važna je i ova izreka Aristotelova: Zadovoljstvo, što ga poćutimo, kad dobri ljudi budu nagradjeni za svoje radnje, a zli kažnjeni za svoje griehe, nije zadaća tragedije već komedije. Po ovom bi se moglo reći, da je laglje na umjetnu ruku udesiti predmet, u kom je po sebi samom dosta nauke, nego li stvarati tragedije. Ako pjesnik ima pretvoriti naravnu ljepotu, očišćenu od svih mahna, u božanski uzor, to se ovo u tragediji može postići samo osobitim načinom, gdje se u slušaoca i gledaoca tek patnjom tragičkoga junaka – dakle posredno – stvara uzor podpune ljepote. Ovo je dva tri puta zakučen put, koji je u komediji puno ravniji, a zato joj djelovanje neposrednije i laglje.

Da ne zabrazdim opet stranputice, ob ovom za sada samo ovoliko. A kazati sam hotio to: Neka naši pjesnici pišu komedije, jer su za nje oni sami odgovorni. Predmeti tragedija vrlo su težki, predmeti pako komedija puno laglji. Štujmo zato dobru volju, kad se tko lati narodnoga predmeta, ili kad na djelo svoje napiše gizdavi naslov: historička tragedija, niti mu se radi toga rugajmo; komu se tu hoće biti strogu, neka ide u odbor, gdje se dosudjuju dramatičke nagrade. Oštre kritike hoće se tudjim komadom, punim prostote, a više puta i podle realnosti. Zato je po mom mnienju u nas glavna zadaća kritika, da pozorište očisti od tih prostota. U tu bi svrhu trebalo jednom na rešeto uzeti sav naš izbornik, al ne samo u obće, kao do sada, već komad po komad. Neću da smetam osnovu vašega pisca, jer je liepa i krasna, čini mi se tek, da je trebalo početi zdola a ne zgora. Bude li on hotio zadovoljiti svojoj zadaći, morat će najprije opozvati onu svoju izreku: Pošto imademo na izbor dramatičkih komada: pošto imademo …. i t. d. S tim je dakako u savezu ona blažena misao i nada o kratkom putu, po kojem se nakanio »dovinuti do narodne drame hrvatske.« Tu će se medjutim i on sam s vremenom predomisliti. Kazalištno naše ravnateljstvo može pako na svaki način uzkliknuti: Die schönen Tage von Aranjuez sind nun zu Ende.

Sve u kratko: Najpreči su liek našemu kazalištu: strpljivost s domaćimi pisci, ljubezno njegovanje hrvatske vile, oštra kritika tudjih komada. Ili možebiti: Manje kritike, a više pozitivnoga rada. I ja ću tako. Jesam li ovaj put pogriešio, oprostite; odkupit ću Vam se budući put kiticom; ne bude li dosta liepa i mirisna, bit će valjda omašna. Ivan Perkovac. (»Vienac«, tečaj I. 1869. br. 5. Ulomak.)

1.Poslovno pismo, što ga je car Napoleon I. pisao svomu prvomu graditelju g. Fontaine-u:

Ja želim, da se sagradi palača za kralja rimskoga (Napoleona II. t. j. sina careva.) Da mi je svrsi primjereno, ali ne s pretjeranim troškom sagradjena. Palača kralja rimskoga mora biti drugom palačom poslije Louvre-a. Prije nego mi se osnova predloži, želim, da se po graditeljnom odboru točno prouči i odobri tako da budem siguran, da svota za to opredieljena ne bude veća od šestnaest milijuna. Ja neću, da mi bude kakvom utvarom od sgrade nego štogod realna, meni i mojoj porodici, a ne graditelju za nasladu. Napoleon. (Medjutim do gradnje nije došlo, jer je sliedeće godine Napoleon priestolje izgubio.)

2. Odrečnica, kojom se je Napoleon I. kao car morao odreći priestolja poslije izgubljene bitke glasi ovako:

Buduć da su savezne sile izjavile, da bi car Napoleon jedinom bio zapriekom miru u Evropi, to izjavljuje car Napoleon vjeran svojoj zakletvi, da se on za se i za svoje baštinike odriče priestolja Francezke i Italije, te da je pripravan doprinieti svaku žrtvu, dapače i isti život za interese Francezke. Dano u palači de Fontainebleau 14. travnja 1814. Napoleon.

Historička pisma.17

1. Kristof Kolumbo Ferdinandu kralju španjolskomu.

Jamaika, god. 1503.

Sire (vaše veličanstvo),

Diégo Mendès18 (Mendoza) i ove hartije, koje mu predajem, poučit će vaše veličanstvo, kolika sam bogatstva zlatnih ruda odkrio u Veragui te kako sam si preduzeo, da ostavim svoga brata kod rieke Berlina, da me volja nebeska i najveće nesreće ovoga svieta nisu u tom prepriečile. U ostalom dovoljno je, da vaše veličanstvo i nasljednici mu uberu slavu i koristi od svega; da se otkriće dogotovi te da se prve naselbine po kom god sretnije učvrste, nego li po nesretnom Kolumbu. Ako mi bude Bog milostivan, da doprati Mendèsa u Španiju, on će bez dvojbe protumačiti kraljici, mojoj zaštitnici kao i vašemu veličanstvu, da to neće biti samo jedna tvrdjica ili kakov gradić, nego sviet podanikâ, zemalja i bogatstva veći no bi si ga bila mogla umisliti najveća fantazija ili nego bi si ga lakomost bila mogla poželjeti. Ali ni pismo ni jezik ni jednoga umrloga neće moći nikada izraziti stisku i strasti tiela i duše moje, niti vam naslikati biedu i pogibelj moga sina, moga brata i moga prijatelja. Ima već više od deset mieseci, što smo se nastanili bez krova na mostovih od razbijenih ladja kod obale! Moji pratioci ostali su zdravi, bili su se pobunili pod Perras-om de Séville, a moji prijatelji, koji su mi ostali vjerni ili su bolestni ili su na umoru. Razorili smo živez Indijancem, jerbo nas ostavljaju te ćemo po svoj prílici mi od glada poginuti. Sve te nesreće povećane su tolikimi okolnostmi, koje ih nagomilavaju, da su me načinile najbiednijim predmetom nesreće, koju ikad može sviet vidjeti: kan da bi sliedilo nezadovoljstvo neba nenavidnost Španije te kan da bi me htjelo kazniti za poduzeća i za zaslužene usluge kao za zločine. Nebesa i vi svetci i svetice božje, koji u njem prebivate, dajte učinite, da kralj Don Ferdinand i moja svietla zaštitnica Dona Izabela znadu, da me je moja revnost za njihovu službu, njihove interese načinila najsretnijim stvorom ovoga svieta; jer je ne moguće živjeti te imati sličnih jada mojim. Bojim se, te sa zgražanjem previdjam svoju i svojih nesretnika propast, tih hrabrih junaka, koji će poginuti iz ljubavi prema meni. Vajme, pravda i ljubav povukoše se u nebo; te je danas zločinom, ako si ljudem preveć dobra učinio, ili ako si im odviše obećao. Moje nesreće učinile su mi život tegotnim te se bojim, da me nisu pusti naslovi doživotnoga podkralja i admirala učinili mrzkim španjolskomu narodu. S negodovanjem bi se smijao vidjevši kako su upotriebljeni svi načini, da se uguši urota, koja bila spremna; jer ja sam već ostario, ulozi mi prouzrokuju nepodnosljive boli, oslabiv jur tako, mal da ne umrem od toga zla i od mnogo inih medju divljaci, gdje ne imam ni hrane ni lieka za tielo, ni svećenika ni svetotajstva za dušu; momčad mi se pobunila, sin i prijatelji su mi bolestni, izcrpljeni i na umoru. Indijanci su me ostavili, a gubernator od San Dominga je radje poslao, da sazna, jeda li sam mrtav, ili da me živa ovdje zakopa, nego da nam u pomoć dodje, jer njegova ladja (španjolska t. j. i naša žali bože), nije nam ništa kazala, ni jednoga nam lista nit je dala, nit je htjela od nas primiti; odakle ja zaključujem, da častnici vašega veličanstva radi su, da bi se moje putovanje i moj život ovdje svrši. O blažena djevice Marijo majko božja, koja se zauzimlješ za nesretnike i potlačenike, zašto me nije Cenell Bovadilla ubio, kad nas je oplienio: mene i brata moga, oteo nam zlato, koje nas je tako skupo stajalo te nas poslao u Španiju u verigah bez suda, bez krivnje, ama bez sjenke zločina?19 Ove verige, vajmeh, jedino su blago moje danas, i one će biti sa mnom zakopane, ako budem imao sreću dostati se mrtvačkoga liesa ili groba; jer ja hoću da uspomena tako tragična i nepravedna čina umre sa mnom te da se na čast španjolskomu imenu na vieke zaboravi. O da je tomu tako bilo, preblažena djevice Marijo! Obando nas nebi bio ostavio deset do dvanaest mjeseci pripravne, da poginemo od zlobe tako velike, kako je nesreća naša. Ah, da ta nova infamija nebi još kaljala imena kastilskoga; te da nebi nikada budući vjekovi znali, da je bilo pod tim (kastilskim imenom) jako ružnih kukavica, koje si drže za zaslugu kod Ferdinanda, što uništuju nesretnoga Kolumba, ne sbog zločina, nego zato što je odkrio i dao Španiji novi sviet. Nisi li ti bio o veliki Bože sam, koji si me nadahnuo i rukovodio? Pomiluj me, izkaži milost ovomu nesretnomu poduzeću; da me sva zemlja i da sve što po vasionom svietu ljubi pravdu i čovječnost, oplakuje, i vi svetci i angjeli nebesni, koji znate moju nedužnost, oprostite sadanjemu vieku, koji je preveć zavidan i preveć okorjeo, da bi mene sažaljivao! Doista će oni, koji se narode, jednom plakati, kad im se reče, da je Kolumbo s vlastitim imetkom a sa malo ili skoro nikakvim troškom od strane krune na kocku staviv svoj i svoga brata život kroz dvadeset godina i u četiri putovanja veće izkazao usluge Španiji, nego ikada koji princ, ili nego ih je kraljestvo dobilo od ikoga na svietu, pa da mu je ipak ne mogav ga ni sbog najmanjega zločina obtužit, dalo poginuti siromašnu i biednu, pošto mu je oduzelo sve, izuzamši verige njegove. Na taj način onaj, koji je Španiji dao novi sviet nije mogao naći ni u ovom novom ni u starom (svietu) ni jedne kolibice za svoju siromašnu obitelj i za se!

No ako me Bog još mora progoniti, te se čini nezadovoljnim, što sam uradio, kan da bi obret ovoga novoga svieta morao biti fatalnim po stari (sviet); ako mora kazne radi učiniti kraj momu nesretnomu životu na ovom mjestu biede, to vi sveti angjeli, koji pomažete nedužne i potlačene, učinite, da barem ovo pisamce dospije u ruke mojoj svietloj gospodji kraljici; ona zna, koliko sam pretrpio za njezinu slavu i njezinu službu, ona će imati dosta pravdoljublja i milosti, da ne trpi, da bi brat i djeca onoga muža, koji je pribavio Španiji neizmjerna bogatstva te koji je s njezinimi posjedi spojio ogromna carstva i nepoznata dosad kraljevstva, kruha stradaju, ili da živu od milostinje. Ona će vidjeti, ako gleda, da će nezahvalnost i okrutnost izazvati srdjbu neba. Bogatstva, koja sam joj odkrio, vabiti će sav rod ljudski na plien te će mene osvetnici uzkrisiti, a narod će jednom možda trpiti za zločine koje počinjuju danas: zloba, nezahvalnost i zavist. (Kolumbo rodom Talijan iz Gjenove oko 1435. g., a umro 20. svibnja 1506. u Valladolidu u Španiji. Gledj. »Manuel de littérature française par Jos. Gischig, professeur de langue et de lit. fr. à l’Université imp. royale de Vienne (Beč) 1858. s. 238 do 41. Nr. 91.; a tako i Leçons françaises de litterature et de morale par m. Noël et de la Place par dr. E. J. Hauschild, directeur du gymnase moderne de Leipsic 4. partie, lettres, p. 6–9. Pohrvatio dr. P. Tomić.)

2. Ugarski palatin grof Nikola Eszterházi Gjuri Rákóczy-u erdeljskomu knezu.

(Ulomak.)

Presvietli gospodine! Vidim i sam, da sam čestimi i obsežnimi (bév) pismi svojimi dosadan milosti Vašoj, te si tiem možda neugodnosti stičem: ali neprestana bol, da medju tolikimi stiskami (szorongatások), u koje je sada siromašnu našu domovinu i naš narod stavilo oružje milosti Vaše toliko progovara, tako kliče. Prem se možda to milosti Vašoj drugačije vidi, no primirite se, jer možda nikada ni jedanput nije bila u opasnijem stanju ova siromašna domovina i narod, nego je sada, u koje nas je prije svega postavila, ćud milosti Vaše i izvadjeno oružje i ne znam s kakvimi sve tudjinci (sklopljen) savez; dočim je pretnja s Turci, štono ju Vaša milost napominje u pismu na županije, da će ako puk dragovoljno ne pristane uz milost Vašu, proti njihovoj vjeri, obvezanosti, homagiju i proti vjernosti, turskim je na to siliti oružjem.

Drugo, kako sam onomadne pisao milosti Vašoj, da nas je izdala i svezala s Erdeljem zajedno proti znanju, volji i privolji našoj, ušav u takve zaključke i ugovore, da bismo bez njih mogli s milostivim našim gospodarom ugovoriti, u kojoj vas volja stvari. – Što je vaša milost digla oružje, sili carevu silu i vojsku, da udje u zemlju našu, akoprem o njoj krivo mislite, kako vidismo, iz uhvaćenih pisama vaših pouzdanika. – Oružje, pretnja s Turci i savezi s inozemci prave medju nami razdor i neslogu. – Ne znam, jeli je sa znanjem i privoljom milosti vaše, kako se medju velikimi ljudmi glasa, dolazak Tatara u Poljsku prouzročen; te se bojim, da nebi odanle milosti vašoj, kao i zemlji ovoj sliedilo veliko puštošenje i rušenje. Misli li milost vaša, da svi oni, koji su uz vas, drže s vami? te da bi oni život dali i krv prolili za vas? Sigurno toga ni ne promisli.

Da Turčin i bog zna kakvu pomoć pukom kojim pruži zar vjeruje milost vaša, da bi za nju gledao? On za se gleda.

Ne može ni ostalim saveznikom više vjerovati milost vaša, jer svaki gleda svoju korist; pa su već u nekih točkah povredili ugovore sklopljene s milosti vašom. Sam sam glavom vidio pismo švedskoga kralja, što ga je bio poslao Gaboru Betlenu, a u naše je ruke tako dospjelo, što su mu moji ljudi uhvatili poslanika, koji je (šved. kralj) takodjer knezu Betlenu obećavao zlatne gore (arany hegyeket) i da dodje u Šleziju, te da će se ondje s njim sporazumjeti, te već porazdieliše i zemlje njegova veličanstva, dapače i samo carstvo (rim. njem.) medju sebe. Pa što je bilo od svega toga? Ništa; a meni je sam Betlen poručio i priznao, da je samo Ugarska dovedena na mesarsku klupu. A što se milost vaša pozivlje glede slobode na zapadne vlasti (države), one sigurno nebi bile nikad onako radile, da su makar u snu predvidjale posljedice iz tudjih primjera.

Istina, da je ugarski narod mnogo prolio krvi za slobodu; ali ne radi zahtjevanja takove vjere, nego radi zaštite druge kat. vjere ter zakonite i prave slobode.

Što se tiče vjerozakonskih tužba, isuzovaca i t. d. dobro se siećam skupštine od g. 1683., kad su se redovi i stališi gorko (žučljivo) u bezplodnih prepirkah prepirali o crkvah i podanicih katoličkih. – Dekret nj. vel. nije tako protivan, da ga vaša milost dobro promotri.

Ima ih, koji mnogo govore o ljudih idućih za mržnjom, kako sada o mom Franji Nádasdi-u; nu u tom ne ima ništa istine. Što se tiče povrede tjelesne slobode i podieljenja časti, čudim se, što su te tužbe došle pred milost vašu. – Ne znam upravo, tko to može biti, koj se potužio, jer sve časti porazdieljuje nj. vel. medju svoje vjerne. Što se tiče poslanstva, spominjemo se nekih iztraga, ali ukora i psovaka ne, izim ako su otčinske naše opomene uzete pod takove. – U ostalom obća sloboda ne tiče se lih samo milosti vaše, nego i svih nas; to se milosti vašoj ne može dati više na žao, koja daleko gleda, nego nam, koji osjećamo: ali svoje vrieme i red u svem treba držati. – U ostalom med je sladak, no i njega previše škodi. (Nikola Eszterházi bio 1625–45. ugarskim palatinom, koji je lojalno odgovarao R–a u interesu domovine od rata i prevrata. Intö levél Rákoczy György erdélyi fejedelemhez. S magjarštine 17. stoljeća pohrvatio dr. P. T.)

Filozofsko pismo.

Wilhelm Humboldt Schilleru.

Tegel, 16. list. 1795.

Preljubezni prijatelju! Težka je zadaća kod sebe sama odlučiti, da li je osobit karakter vašega pjesničkoga dara više za dramatičku, ili je više za epsku poeziju. K svim potežkoćam, koje stoje na putu odgovoru na svako od ovakovih pitanja, pridružuje se kod vas još bogata raznolikost vašega veleuma, komu, čini se, sve ide za rukom do tako eminentna stepena, uz to ima i ta slučajna okolnost, što su vaši dramatički proizvodi iz davnijih i raznih perijoda vašega života. Pošto vi medjutim hoćete, to ću ja pokušati smielo izreći svoj sud. Samo morate imati dobrotu nezamjeriti mi, ako ne bude moje umovanje sasvim čvrsto i sigurno. Najteže je ono izreći, što vas kao pjesnika karakterizuje, akoprem svaki sigurno točnije kod vas osieća, nego kod ikojega drugoga njemačkoga pjesnika. Goethe se n. pr. može do visokog stepena istine prispodobiti Grkom glede svojih posljednjih proizvoda, a Shakespearu glede svojih prijašnjih; ovo se posljednje uradilo i s vašimi prijašnjimi komadi. Buduć da se ovih više žali bog ne opominjem dovoljno, s toga ni ne mogu o njih pravo suditi; no ja sam medjutim a priori osvjedočen, da taj sud spada medju one, koji su sasvim krivi, koje pako izreći mora srednje ruke prosudjivalac. Vaš mi je pjesnički karakter jako jasan, kad vas suočujem s Grci. Medju svimi meni poznatimi ne ima ni jedne grčke črke, o kojoj bih si ja mogao misliti vas kao sastavitelja. Pa se ipak nalaze sve bitne ljepote grčke poezije posred kruga ne samo onoga, što vi od svojih radnja tražite, nego i onoga, što ste vi pojedince i u pojedinostih uradili u tako visoku stepenu. Što vas razlikuje ne može se pripisati ni jednomu uplivu narodnoga značaja ili slučajnomu položaju literature, već samo napredku vieka. Vam je lih to, i to samo vam prirodjeno te tako uzko spojeno sa zahtjevi pjesničkoga veleuma, da mu dapače sačinjava bitno razširenje (povećanje). Vi osiećate, što ja hoću da kažem: svi vaši pjesnički proizvodi pokazuju jači dio idejalnoga dara, nego li ima u ikojega drugoga pjesnika, te nego li bi bez izkustva držao, da se može s poezijom podudarati. Ja pod tim u ostalom ne razumijem samo to, čim upravo postaje vaša poezija filozofskom, nego upravo nalazim taj potez u osebitosti, kojom vi razpravljate, što je čisto pjesnički: also Künstlererfindung. Pred očima mi trepti pri tom na poseb razprava o uzvišenom, plodnom, tajinstvenom, o proročkom duhu. Da se s toga sasvim obćenito izrazim, radje ću to nazvati preostatkom samorada (samonika); takov (rad), koji si i gradivo, koje bi samo mogao gotovo uzeti, sam priredjuje, te se s njim onda spaja; koji po tvari i po činu skoro sam zasebice djeluje, a po formi i prividnosti (na čem se osniva biće ženijalne produkcije) djeluje samo uzajamnim djelovanjem. To daje svemu, što je vaše, poseban pečat visine, dostojanstva i slobode te vodi upravo na nadzemaljsko polje predočujuć najvišu vrst uzvišenoga, štono idejom djeluje. S toga imate vi toliko intenzivno bogatstvo, pružate čitatelju, ako smijem tako reći, svuda više dubljine, nego li prvršine, te imate jednom riečju sve prednosti, koje daje uzko spajanje idejâ s čustvom, ako ono tiem ne gubi od svojega žara. Upravo odatle dolazi, što se često uzprkos najveće istine i konsekvencije nije vidjela često barem prirodna boja na vaših karakterih i opisih.

Uzmem li sada dramatičnu (ovdje upravo tragičnu ili bolje heroičku) poeziju po pojmu, koji mi onomadne Goetheovimi idejami sasvim postao jasnim, kao živu predstavu koga čina ili koga karaktera, kao opis koga čovjeka u pojedinoj borbi sa sudbinom: to nalazim osebitost, koja vas karakterizuje, ovdje na njezinu pravom polju, buduć da ovdje glavno djelovanje djeluje čustvom uzvišenoga. Sve tu hrli za časom, kad se ima odlučiti; sila duha i karaktera mora se sabrati do najviše napetosti, da uzmože predobiti silu udesa te se sasvim u se povući, da joj ne podlegne. To stanje u svoj cielosti risati iziskuje najvišu i najčišću energiju veleuma. Odnošaj čovjeka prema udesu predočiti znači predočenje same ideje; čim veleum samoradnije i slobodnije ovdje djeluje, čim umije veći sadržaj ideja uplesti u čustvo, tim je veće djelovanje, veći utisak. To proizvadjati, držim, da ste vi zato stvoreni; ako vi pri tom svoj predmet sretno odaberete, to vas odista u tom nitko neće dostići. Zamjeravanja vriedna dubljina vašega duha ovdje je na pravom svojem mjestu; za to se hoće lirička duša, koja je većma vaše svojstvo, kad se uzme sve u svem, nego li epska. Na drugoj vam strani upravo dramatičnost zadaje potežkoće. Uz uzvišeno temelji se to djelovanje većinom na ganuću, za to se hoće raznoliko pobudjene strasti i fino nuancirana čustvovanja. Koliko upravo vi tu možete, pokazali ste dovoljno te u nijednom meni poznatom kazalištnom komadu nije upravo fina igra osiećanja tako liepo i tako nježno odkrivena kao u Carlosu. Ali ovdje nije upravo to pitanje, jeda li se vi prirodi u istinu vjeran, nego više to, da li se čini, da joj jeste vjeran? Jer upravo u tom, mnijem, leži razlika.

Prošle sam zime jako točno iztražio ženske karaktere u Carlosa, pa nisam na ništa naišao, što nebih mogao istinitim nazvati; no tim karakterom ostaje neko svojstvo, neki osobiti sjaj, koji se ne da označiti, što je razlikuje i razlučuje od prirodnih bića. – Karakteri, koji su Goetheu nevjerojatno pošli za rukom: Götzens Frau, Götz selbst, Klärchen, Gretchen, vam bi velike potežkoće prouzrokovali. – U ostalom vriedno je razmišljati o tom, da li dramatička poezija ne iziskuje više od svake druge, da pjesnik crpi neposredno iz prirode. Mene barem uči moje izkustvo, da protivno nigdje ni u najmanjem stepenu nije tako vidljivo. Nigdje, čini se, ne želiš, da te tako neposredno i istinu dira.

Prispodobiv dramatičku s epskom poezijom, držim, da epska ne može razviti sve svoje jakosti. Meni se u obće čini, da je dramatska poezija najviši plod pjesnikova veleuma, te s toga vas ja držim za ovu podpuuma rodjenu, u koliko se vi samo na neku vrst ograničite. Vi ste doista i ovdje s velikim dostojanstvom stupili pred sviet, ali vi biste tim izborom sami sebi škodili. U ostalom epsko polje osobito u daljih krugovih, koje mi njemu ovdje dajemo, tako je veliko, da u sebi zaključuje silu božju forma te obuhvaća i liričko i didaktičko. Naposeb vaše novije pjesme počam o bogovih stare Grčke dade se pokazati jedna vrst, kojoj ste vi dali poseban biljeg te koja sa svim bogatstvom epskoga risanja sjedinjuje najviši lirički polet (uznos) te tim dvojakim utiskom na fantaziju i čustvo vodi duh k dubokim istinam, koje te iznenadjuju. Ta vrst t. j. epska podpuno je svojstvo vaše; ona vam bolje pristaje, nego ikoja druga; no ja bi vam krivicu činio, da vas ograničim na to. – Sad evo resultata: najljepši i vas najdostojniji vienac pruža vam dramatska poezija, ali samo posred i unutar nekih granica, osobito u jednostavnoj heroičkoj vrsti.

U filozofičkoj i poetičkoj vrsti, kako sad radite, pokazali ste na divan način, da imate u vlasti svojoj savršenje svake radnje, kao slikar svako svoje risanje. Pokažite to i ovdje! Vaš veleum čini se, ostaje vam u svakoj službi vjeran uzprkos i najnepovoljnijim okolnostim, koje promatranje mene često dira. U koga je život tako živ, duševan, čini mi se, da malo već zemlji duguje.

Mi vas zagrljujemo od svega srca Vaš Humboldt. (Ulomak.) (Pohrvatio dr. P. Tomić.)

(Mnogo ima liepih moralnih i poučnih primjera u pismih (lettres) Bl. Pascala (1623 † 1662) izašlih u Parizu 1656. g.; a tako i u P. Lacordaire-a i Jaranta uz odlično djelo franc. juriste i filozofa Aug. Nicolas fiozof. študije o kršćanstvu 4. str. 1852. Zatim i Riehl: Culturstudien in den letzten drei Jahrunderten u listovih.)

Književno pismo.

Schiller Goethe-u.

Velemožni gospodine, visokopoštovani g. tajni savjetniče! Dodan list (»Horen«) sadržaje želju družtva, koje vas neograničeno visoko poštuje, da časopis, o kom je govor, počastite sa svojimi prinesci, o kojih rangu i vriednosti samo jedan glas medju nami biti može. Odluka vaše velemožnosti, da pod upirete ovo poduzeće svojim pristupom, odlučujućom će mu biti za sretan uspjeh, a mi se s najvećom pripravnošću podvrgavamo svim pogodbam, pod kojimi vi želite biti naš. Ovdje su se u Jeni gospoda Fichte, Woltmann i pl. Humboldt složili u izdavanju toga časopisa, pa buduć da se usljed potrebita uredjenja imaju svi prispjeli rukopisi presudjivati po užem odboru, to bi nam se vaša vele možnost neizmjerno zadužila, da nam dopusti, da joj u svoje vrieme jedan od priposlanih rukopisa smijemo predložiti na razsudjivanje. Čim veće je i bliže udioničtvovanje, kojim ćete naše poduzeće udostojiti, tim će mu više vriednost rasti kod obćinstva kojega nam je odobravanje najvažnija stvar. Pun štovanja ostajem velemožnosti vašoj najponizniji sluga i najiskreniji poštovatelj. Jena 13. lipnja 1794. Fr. Schiller. (Tim je pismom započeo Schiller dopisivanje s Goetheom za izdavanje kritičnoga časopisa »Horen«. To je bilo od neizmjernoga upliva poslije do danas na svu literaturu njemačku. Literaturbuch. Deutsches Lesebuch nebst den Anfängen der Kunst- und Literaturgeschichte, Alterthumskunde, Mythologie und Poetik von Theodor Vernaleken, III. Theil. aus der Neuzeit, 4. Auflage, Wien 1866 str. 103. Poznata školska knjiga.) (Poučnih književnih primjera ima te ruke u pismih i odgovorih (uztocih) Vuka Štef. Karadžića, Milošu Svetiću (Hadžiću; a jako su poučni i Liebigovi listi o lučbi (kemiji).

Svečana pisma.

1. Svečano pismo dr. Franji Račkomu.

U Djakovu u petak dne 26. ožujka 1875.

Presvietli i prečastni gospodine predsjedniče jugosl. akademije! Hrvatskomu narodu pošlo je u naše dane za rukom podići naukom dva hrama: akademiju i sveučilište. Sada je do životne snage ovih dvajuh zavoda, da se razvijaju i usavršuju, te nauke ne samo goje prema potrebi i osebini narodnoj, nego i preliju u sve slojeve našega naroda hrvatskoga.

Ali ako želimo, da nam se narodne sile sustavno i sve strano razvijaju, da se ne samo um naroda razsvietli nego i srce i ćud oplemeni, ne smiemo zaboraviti na umjetnosti. Znajući iz promatranja naravi ljudske i iz poviesti razvitka toli ukupnoga čovječanstva koli pojedinih naroda, kako se znanosti i umjetnosti uzajamno popunjuju, držao sam si za dužnost obje po svojih silah uzporedice u našem narodu podupirati. Imenito sakupljao sam tečajem mnogih godina ne manjim trudom nego li troškom umjetnine u nakani, da moja sbirka postane dobrom cieloga naroda i osnovom galerije, koja se može s vremenom polagano popunjavati. Ja sam ovu sbirku umjetnina poklonio slavnoj jugosl. akademiji, koju scienim na to pozvanom, da uzme i umjetnosti pod svoje okrilje, dok ih poseban zavod ne preuzme u doba naprednijega razvitka naše narodne prosvjete hrvatske.

Bio sam doduše odlučio, da se moja sbirka umjetnina tek poslije smrti moje predade slavnoj akademiji. Ali s više razloga, a ponajviše s onoga, da se čim prije postigne svrha, koju imadem pred očima, sada želim, da se moja sbirka bezodvlačno prenese u Zagreb, gdje će ona služiti ne samo za ogled prijateljem umjetnosti i za širenje boljega ukusa u narodu nego i za podporu sveučilištu, koje ne bi smjelo na dugo bez stolice za poviest umjetnosti ostati. A uz nastavu crpi i viši obrt ne malenu korist iz sbirke umjetnina. U kratko: Nadam se, da će sbirka umjetnina na polju umjetnosti pokrenuti u našoj domovini nove misli, kano što ih akademija na polju znanosti pokrenu.

Znajući ipak, da slavna akademija ne ima gdje moje sbirke smjestiti a da njezina novčana sredstva jedva joj dostavaju za naučne svrhe, odlučih i ovdje priteći u pomoć te darujem četrdeset tisuća forinti za sgradu, u kojoj bi se galerija, a i sama akademija, ako joj je to po volji, smjestiti imala.

Imajući slavna akademija ovu pripomoć, na koju može od danas računati, neće joj, nadam se, težko biti, namaknuti ostalo, što još treba, da si sagradi primjerenu kuću. Smije se imenito nadati, da će slavno zastupstvo našega glavnoga grada, kojemu je od takovih zavoda najveća slava i korist, pokloniti gradilište na prikladnu mjestu i da će visoka kr. zemalj. vlada obzirom na to što je sbirka umjetnina namienjena prosvjeti, upravo tako kano što sbirke narodnoga muzeja hrv., pripomoći iz zemaljskih sredstava; da će napokon, bude li potrebito, i naši imućnici svoju darežljivu ruku, koje niesu nigdje uzkraćivali, gdje se o promicanju prosvjete u našoj hrv. domovini radilo.

Sve ostalo polažem, gospodine predsjedniče, u Vaše ruke i akademije naše. Do Vas sada stoji, da se čim prije podigne pristanište umjetnosti; pa da tiem podhvatom zaokružimo kolo naših nastojanja oko narodne prosvjete hrv. Ne dajmo se malodušno zavarati, kano da ledja naša ne mogu tolika bremena podnesti, ili da nije još došlo vrieme dizati hrama umjetnostim izkustvo, stečeno od dobe hrvat. književnoga i narodnoga preporodjaja, bodri nas i zajamčuje nam uspjeh ovoj novoj zamisli, kojom se smiera samo popuniti zavode, štono ih je hrv. narod za svoju prosvjetu u toli kratko vrieme vlastitom snagom svojom podigao.

U ostalom ne treba Vas istom uvjeriti, da može naša akademija kod izvadjanja toga novoga podhvata sveudilj računati na svjet i pripomoć svojega pokrovitelja, kojega se čašću ponosim.

Sa odličnim štovanjem

Josip Juraj Strossmayer v. r.
biskup i pokrovitelj akademije.

2. Zahvalnica jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti preuzvišenomu gosp. J. J. Strossmayeru.

Preuzvišeni gosp. pokrovitelju!

Svojim pismom od 26. ožujka o. g. Vaša je Preuzvišenost dično dopunila ono djelo, koje je pismom od 10. prosinca 1860. zasnovala a 28. srpnja 1867. svečano u život privela.

Jedva je osma godina, što ova akademija obradjuje polje znanosti, a Vaša preuzvišenost, pokloniv joj svoju sbirku umjetnina i dajući joj sredstva za svoje i njezino pristanište, razmiče joj sada područje u promicanju narodne prosvjete hrv.

Kano muž za naš hrv. narod božje providnosti shvaćate, preuzvišeni gospodine, svojim bistrim umom njegove potrebe, a za podmirivanje njih nalazite u svojem veledušnom srdcu neizcrpivo vrelo. Kada bi se na duševnom poprištu zavist pomoliti smjela, narodi mnogo veći od našega imali bi razloga zavidjeti osobu Vašu, u kojoj su se ona dva očita biljega velikih muževa sdružila u toli divnom skladu.

Od kako Vaša Preuzvišenost stupi na polje javnosti, toliko je uzvišenih misli za razvoj hrv. domovine potakla, toliko za njezinu prosvjetu zavoda uzkrisila, da hrvats. narodu ne preostaje o tom pogledu za dugo vremena ini zadatak, nego da promicala prosvjete svoje razvije i usavrši, da one misli u krv prelije.

I ova akademije smatrat će si za svetu dužnost, da točno izvede plemenite namjere Vaše Preuzvišenosti, očitovane joj u rečenom pismu od 26. ožujka.

Zahvaljujući se ona na ovom novom dokazu Vaše prama njoj sklonosti i želeći Vašoj Preuzvišenosti, da doživi sve to većih plodova svojega za razvitak hrvatskoga naroda požrtvovna truda, izručuje se i na dalje u okrilje svojega visokoga pokrovitelja.

U Zagrebu iz skupne sjednice dne 31. ožujka 1875.

Jugosl. akademija znanosti i umjetnosti.

3. Zahvalnica »Kola« Njeg. preuzvišenosti biskupu Strossmajeru.

Presvietli i preuzvišeni gospodine!

Uz tolike darove, što jih blagotvorna Vaša ruka položi na oltar domovine, odkinuste Preuzvišeni gospodine srcu svome milovanje divne i skupociene Vaše sbirke umjetnina, te ju pokloniste svomu za nebrojena dobročinstva Vama prezaduženomu narodu hrvatskomu.

Još to ne bilo dosta, već Vi za smještenje ove sbirke, za gradnju galerije slika darovaste četrdeset hiljada forinti.

Hrv. pjev. družtvo »Kolo«, koje za umjetnost hrvats. naroda živi i radi, znade duboko ocieniti vriednost dara i požrtvovanja Vaše preuzvišenosti, pak Vam s toga prepokorno izrazuje svoju najharniju zahvalnost.

»Ako želimo, da nam se narodne sile sustavno i svestrano razvijaju, da se ne samo um naroda razsvietli nego i srce i ćud oplemeni, ne smiemo zaboraviti na umjetnosti. Znajući iz promatranja naravi ljudske i iz poviesti razvitka toli ukupnoga čovječanstva, koli pojedinih naroda, kako se znanosti i umjetnosti uzajamno popunjuju, držao sam si za dužnost obje po svojih silah uzporedice u našem narodu podupirati.«

Ove rieči Vaše, upravljene na predsjednika jugosl. akademije, služe i služiti će takodjer hrv. pjev. družtvu »Kolu« naukom u svem njegovu nastojanju oko razvitka i napredka naših umjetnosti.

Bog poživi i uzdrži Preuzvišenost Vašu kroz mnogo i mnogo godina hrv. narodu na dobro, ponos i diku

U Zagrebu dne 5. travnja 1875.

»Hrvatsko pjev. družtvo »Kolo«

Predsjednik: Ferdo Šaj v. r.

Tajnik: Dr. Gj. Kontak v. r.

Bulletin francezki poslije prelaza preko Berezine 3. prosinca 1812. iz Molodječna, gdje se je nalazio sam Napoleon I. nakon silnoga poraza u Rusiji.

Sadržaj mu je evo ovaj:

Do 6. studenoga bijaše vrieme izvrstno, i vojska se je kretala s najboljim uspjehom. Sedmoga studenoga nastane studen. Od toga časa izgubismo svake noći više stotina konja, koji su pali u bivouku. Kad smo u Smolensk prispjeli, izgubismo već mnogo konja od artilerije i kavalerije (konjaničtva). Ruska vojska od Volynja stajaše proti našemu desnomu krilu. Desno naše krilo ostavi operacionu liniju od Minska te si uzme liniju od Varšave za podporne točke svojim operacijam. Car (Napoleon) dozna za tu promjenu 9. (stud.) u Smolensku te predvidi, što bi neprijatelj mogao činiti. Ma mu se i činilo težko u tako grozno doba kretati vojskom, nov ga položaj stvari prisili na to. On se nadaše, da će ili u Minsk ili do Berezine20 prispjeti prije, nego li neprijatelj (t. j. Rusi). Dne 13. (stud.) se odputi iz Smolenska, a 16. (stud.) prenoći u Krasnom. Studen, koja je nastupila 7. (stud.), poveća se naglo te je od 14. do 15. i 16. (stud.) termometar stajao 16° – 18° izpod ništice (ledišta). Putevi bijahu ledoviti; svaku noć pogibahu jahaći i vozaći konjevi, ne na stotine nego na tisuće, osobito francezki i njemački. U malo dana pogine 30.000 konja; naši konjanici ostadoše bez konja naša artillerija i naši transporti bez priprege. Jedan dio naših topova i naše zaire morade se uz put ostaviti i uništiti. Ta vojska, kojâ je 6. (stud.) bila još u tako izvrstnom stanju, bijaše 14. (stud.) posve drugačija; ne imadjaše skoro nikakve kavalerije, nikakve artilerije, nit kakvih transporta. Bez kavallerije ne mogosmo niti četvrt sata daleko rekognoskovati, a bez artillerije ne mogosmo se dati na bitku, niti je pravo dočekati. Ići se je moralo, da nas ne prisile na bitku, koje si s pomanjkanja municije nismo mogli željeti. Neki se prostor morao zauzeti, da nas ne obkole, a to sve bez konjaničtva, koje bi bilo moglo rekognoskovati i kolone na okupu držati. Ta potežkoća uz izvanredno naglu nastupilu studen učini nam položaj tužnim i žalostnim. Ljudi, koje priroda nije stvorila osobito jaklenimi, da budu nad svimi nepogodami udesa i sreće uvišeni, potrese to sve, izgube veselo lice, dobru volju te ne snivahu o ničem do lih o nesreći i strašnom koncu. Oni, koje je priroda uzvisila nad sve i svake nepogode, ostaše veseli i obične ćudi oni nadjoše u raznih potežkoćah, koje su imali svladati novu slavu!

Neprijatelj, koji je na cestah vidio tragove toj strašnoj biedi francezke vojske nastojaše se tim okoristiti. Sve nam kolone obkoli sa svojimi kozaci, koji su nam oteli poput Arapa u pustinji priprege i kola, kad su se od puta odalile. Ta kavalerija, koja samo buku pravi, a nije kadra kroz ni jednu voltižersku kumpaniju prodrieti, postade usljed sgodnih po se okolnosti strašnom. No ipak skupo plati neprijatelj svaki ozbiljni pokus; podkralj (talijanski) ga potisne natrag, pred kim se je bio nastavio te izgubi pri tom mnogo ljudi. Vojvoda Elchingenski (maršal Ney), koji je sa 3000 momaka sačinjavao arrieregardu, dade nasipe Smolensku dići u zrak. Njega odvojiše te se snadje u pogibeljnu stanju; izvuče se neprestrašivo, pošto je 18. (stud.) čitav dan neprijatelja odbijao te ga pobjedno potiskivao; a noći udari na desno krilo, prodje preko Dnjepra te pomieša neprijatelju sve račune. Dne 19. (stud.) prodje vojska umorena i oslabljena gubitkom mnogih ljudi navaljivati na našu. Vojska Volynska (ruska) zaputi se od 16. (stud) put Minska te idjaše k Borisovu kod Berezine. General Dombrovsky branijaše sa 3000 momaka pročelje mostu od Borisova: dne 23. (stud.) nadhrvaše ga te morade to mjesto ostaviti. Neprijatelj nastavi za tim svoj put te idjaše put Bobra. Divizija Lambertova sačinjavaše avantgardu. Drugi sbor (corps) pod zapovjedništvom vojvode od Reggia (maršala Oudinota), štono stajaše u Čerenji, dobi zapovied, da ide proti Borisovu, da osigura vojsci prijelaz preko Berezine. Dne 24. (stud.) namjeri se vojvoda od Reggia četiri sata daleko od Borisova na diviziju Lambertovu, udari na nju, potuče ju, te ukvati 2000 momaka, uzme joj 6 topova, 500 kola za prtljagu pripadajuću vojski volynskoj te potisne natrag neprijatelja na desnu obalu Berezine. General Bergheim odlikova se s četvrtom kirazirskom regimentom liepim napadajem. Neprijatelj se samo tim spasi, što je preko 300 toisa dugačak most spalio. Medjutim posjede neprijatelj sve prelaze preko Berezine. Ta je rieka 40 toisa (toise je francezki hvat od 6 stopa i dva palca ili 1.949 metara) široka, po njoj je plivalo mnogo santa leda; ali obale su joj pokrivene sa preko 300 toisa dugimi močvarami, što ju čini zapriekom, koju je težko nadvladati. Neprijateljski general bje postavio svoju diviziju u razne debuše (debousches), gdje bi kako naslućivaše, htjela prelaziti francezka vojska. Dne 26. (stud.) svanućem dana idjaše car (Napoleon), pošto je raznimi kretanji 25. (stud.) neprijatelja za nos vodio, put sela Studzianie, te dade osvitkom dana uzprkos neprijateljskoj diviziji i na njezine oči načiniti dva mosta preko rieke. Vojvoda od Reggia prodje preko, navali na neprijatelja te ga boreći se s njim gonjaše 2 sata daleko; neprijatelj se tako natrag povuče pod pročelje mostu Borisovskomu. General Legrand častnik osobitih zasluga bje težko ranjen ali ne opasno. Dne 26. i 27. (stud) prelazijaše vojska kod te točke preko rieke. Vojvoda Bellunski (maršal Viktor), koji devetomu zboru zapovjedao, dobi zapovjed, da ide za vojvodom te da mu sačinjava arrieregardu te da odbija u nuždi Dvinsku vojsku rusku. Divizija Partomeauksova odputi se noćju od Borisova. Jedna brigada ote divizije, koja sačinjavaše arrieregardu te imala zapoviest, da upali most, odputi se u sedam sati večerom. Ona prispije izmedju desete i jedanaeste prije polnoći; ona tražaše svoju prvu brigadu i svoga divizionera-generala, koji se je bio dva sata prije odputio ter koga nije bila putu našla. Sva su iskanja i pretraživanja bila u zaludu. Već su počimali biti zabrinuti za njega. Sve, što se je od onda moglo doznati, sastojaše u tom, da je prva u pet sati odputovavša brigada zalutala za punih šest sati, da je na mjesto lievo išla desno, te je u tom pravcu hodala amo tamo do tri sata, da se je po noći te prezebla od zime približila ognjištem neprijateljevim, koje je držala za ognjišta francezke vojske, te tako obkoljena, da je izgubljena. Tom smo strašnjom bludnjom morali izgubiti 2000 pješaka, 800 konja i tri topa. Glas je, da se divizionar general nije nalazio kod svoje kolone te da je posebice išao. Pošto je sva vojska jutrom 28. (stud.) bila prešla (preko Brezine), čuvaše vojvoda Bellunski pročelje mostu na lievoj obali. Vojvoda od Reggia i za njima čitava vojska stajaše na desnoj obali. Pošto je Borisov bio izpražnjen, stajaše Dvinska vojska s Volynskom u savezu. One ugovore navalu. Dne 28. (stud.) usvitkom dana dade vojvoda od Reggia caru (Napoleonu) javiti, da je napadnut; pol sata za tim bje i vojvoda Bellunski napadnut na lievoj obali. Vojska pograbi oružje. Vojvoda Elchingenski idjaše za vojvodom od Reggia, a vojvoda Treviški (maršal Mortier) za vojvodom Elchingenskim. Borba bijaše žestoka, neprijatelj htjede naše desno krilo nadjačati. General Doumerre, zapovjednik pete kirazirske divizije, koja je pripadala drugomu kod Dvine stojećemu zboru, zapoviedi četvrtoj, i petoj kirazirskoj regimenti, da udari onaj čas, čim dodje do šakâ s Vislinskom legijom u šumi, da probije neprijatelju središte, koj je potisnut i natjeran u bjeg. Ovi hrabri kiraziri probiju malo po malo šest pješačkih kareja (carrés), natjeraju u bjeg neprijateljstvo konjaničtvo, koje je došlo pješakom na pomoć. Šest tisuća ulovljenih, dvie zastave i 6 topova dopade nam ruku. Vojvoda Bellunski dade sa svoje strane neprijatelja čvrsto napasti, potuče ga, ulovi mu 5–600 vojnika te ga držaše na topomet daleko od mosta. General Fournier liepim se napadajem konjačkim odlikova. U brobi kod Aeresine mnogo je trpila Volynska vojska. Vojvoda od Reggia dopane rane. Njegova rana ne bijaše opasna, hitac ga pogodi sa strane, sutra dan ostadosmo na bojištu, dvie imadosmo ceste na izbor od Minska i od Vilna. Cesta od Minska vodi pored šume i nepoznatih močvara (kalužina). Vojska tuj nebi mogla naći hrane. Naprotiv cesta od Vilna prolazi liepimi okolicami. Vojska bez konjaničtva slaba pri municiji, strašno umorena od petdesetdnevnoga marša vucareć sa sobom svoje bolestnike i ranjenike iz tolikih borba morade svakako doći do svojih magizina. Dne 30. (stud.) bijaše glavni štap u Plješenjici, dne 1. prosinca u Šlijaru, a 3. u Molodječnu, gdje je vojska dobila iz Vilna svoje prve transporte.

Svi ranjeni častnici i vojnici i sve, što je moglo biti zapriekom na putu, prtljaga i t. d. ode svojim putem prema Vilni. Da je vojski trebalo uspostaviti disciplinu, odmoriti se, konjaničtvo prirediti za jašenje te si opet pribaviti artileriju i inih materijalnih potreba, vidi se iz ovoga opisa. Materijalne potrebitosti i konji dolaze. General Broussier ima već preko 20.000 remont-konja u raznih mjestih. Artilerija si je već nadoknadila gubitak. Gjenerali, častnici i vojnici mnogo su pretrpjeli muke i glada, mnogi su gubitkom svojih konja, a mnogi po zasjedajućih kozacih izgubili svoju prtljagu. Kozaci su jako mnogo uhvatili pojedinih ljudi, mjernika-zemljopisaca, koji su risali pozicije i ranjenih častnika, koji su neoprezno putovali, koji su se radje izvrgli pogibelji, nego da bi htjeli mirno ići s transporti. Izviešća gjenerala, koji su zapoviedali pojedinim zborom staviti će do znanja one častnike i vojnike, koji su se najviše odlikovali te obširne viesti o svih tih znamenitih dogadjajih. Kod svih tih kretanja bijaše car (Napoleon) neprestano posred svoje garde, konjaničtvu je zapoviedao maršal-vojvoda istarski (Bessieres), a pješačtvu vojvoda Danski (Danzig de Lefebvre). Njeg. veličanstvo bijaše s duhom, koji je garda dokazala jako zadovoljno, ona bijaše vazda spremna tamo poći, gdje bi to okolnosti bile iskale, ali okolnosti su bile uviek takove, da je njezina puka prisutnost bila dostatnom te nije došla u slučaj da se uputi u borbu. Knez Neufchastalski maršal (Duroc) prvi konjušnik (Caulincourt) i svi pobočnici i vojnički činovnici carske kuće sprovadjali su neprekidno njegovo veličanstvo. Našemu konjaničtvu tako je trebalo konjeva, da su se častnici, kojim je bio po koji konj prestao, mogli složiti, da se načine četiri kumpanije, svaka po 150 momaka. Gjenerali su pri tom obavljali službe stotnikâ (kapitana) i podčastnikâ. Ta sveta eskadrona pod zapovjedničtvom gjenerala Grouchy-a i pod zapoviedanjem kralja napuljskoga ne izgubi u svih kretanjih cara iz pred očiju. Njegovo se veličanstvo nije nikad zdravijim osiećalo.« (Pohrv. Dr. P. T.)

(Napoleon I. (Veliki) Bounaparte rodio se 15. kolovoza 1769. g. na ostrvu Korziki u gradu Ajacciu (Ajaču) od Talijana oca sudbenoga prisjednika i matere Leticije. Odličan u matematici i historiji u školi, odlikovà se kod zauzeća Toulana proti Englezom 23. prosinca g. 1793. Brzo za tim bude pukovnikom, a u 26. godini dobe i gjeneralom a onda i zapovjednikom franc. vojske u Italiji, gdje se proslovi kod Arkole 1797. g. kao i kod Abukira blizu Aleksandrije, u Egiptu 1799. g., koje godine postane i prvim konzulom franc. republike, a onda i do smrti. G. 1804. dne 2. pros. okruni ga papa Pio VII. za cara Francezâ. G. 1814–15, izgubi carstvo, što je dirao u Ruse, pa umre 5. svibnja 1821. g. na ostrvu sv. Jelene izpod polutnika (13°) nasred atlant. okejana izmedj. Afrike i južne Amerike. – G. 1812. mj. lipnja povede pol milijuna vojske (po nekih i ća 610.000) proti Rusiji od mnogobrojnih naroda i sovernika evropskih. Dne 15. rujna upaljena »sveta Moskva« goraše do 20. – Moskvu ostavi Napoleon samo sa 100.000 od 5–600.000 vojnika. Kod prelaza preko Berezine bilo još jedno 10.000 dobrih momaka. Pa se i od ovih polovina ne povrati u Francezku (5000 gardista). F. P. Ségur (sin) 1780 † 1873.21

Rodoljubiva pisma.

1. »62. pismo jednomu odvjetniku u narodnom poslu«

18. listopada 1771.

Sir (gospodine), (čitaj: sör)

Vi ne postupate s Junijem liepo. Vi ga ne biste tako prenagleno bili osudili, da ste čitali argumenat sudca Fostera o zakonitosti vojačenja mornarâ. Tko toga argumenta (dokaza) nije čitao, ne može pravo govoriti o tom predmetu. Za odgovor na važne stvari i prave razloge ne navadjate ništa do nejasne prispodobe izmedju dvijuh stvari, od kojih je jedna drugoj malo ili ništa nalik. Obćenite zapoviesti s punomoćjem moći svakoga zatvoriti (General warrants) istina (je), često su izašle, ali pravilno se nikad o njih posumnjalo nije ili da bi im se bilo na put stalo izuzev slučaj gospodina Wilkesa. On ih je donio pred iztragu, pak gdje su se kada iztraživale, proglašene su za nezakonite. Tako ne biva sa zapoviedmi glede uvojačevanja mornarâ (presswarrants). Na to se je sviet tužio, u nje se nije vjerovalo, u tisućah slučajeva im se je protivilo; ali još se nikad nije zakonodavstvo umiešalo, ili da bi naprotiv toga formalna odluka bila izašla od ikojega izmedju viših sudova. Naprotiv one su često predlagane i od parlamenta dopuštane, te su na njihovu korist pravnička mnienja davana od sudaca najuglednijih. Medju različitimi oklonostmi, koje Junius uzimlje, imade i on pravo izvadjati da protiv toga nikakva ne ima sredstva. Ako znate šta dobra predložiti, to se možete osloniti na pomoć i privolu Juniusa.

Oblast, koja slobodu ličnosti pojedinca štiti, zaslužuje pohvalu. Ali ona se mora siećati, da je upravo tako njezina dužnost brinuti se za sigurnost cielosti, svih ili barem je ne predati slučajnosti (or at least not to hazard). Ako vi u slučaju spoljašnjega rata ili u očekivanju stranoga napadaja volite ostaviti svoje brodovlje u luci (pristaništu), nego li, da biste je htjeli snabdeti uvojačenimi mornari, koji ne primaju velikodušnih darova (dobročinstva, the bounty), to ja ne imam više ništa, da kažem. Vi ste govorili s čudnovatom lahkoumnošću i ravnodušnošću, da se vojska odpusti. Da pametniji čovjek tako govori, morao bih dvojiti o njegovoj iskrenosti. Nije dobro, da se u mirno doba pridrži veći broj mornarâ. Vi biste tlačili trgovca, trgovini biste neprilike pravili, a razorili biste sjemenište mornara. To bi bio biedan državnik, koji bi hotimice jednim te istim činom množiv javne troškove a sredstva bi za nemirenje njihovo umanjivao.« Philo Junius. (The lettres of Juniurs. Campe’s edition, New-York. list 62. To an dvocate in the Cause of the People. Juniovi su listovi na broju ih 69 izašli 1769–72. g. u engl. časopisu. »Public Advertiser« bez pravoga imena, te se ni danas pravo ne zna, tko je te epohalne listove pisao u obćem interesu. Svojimi satirami i oštrimi, no pravednimi i rodoljubivimi kritikami opominju na D. Juniusa Juvenala † †130 g. u Rimljana kako ni koga ne štede, bio silan, bogat ili siromak. Slog im je izvanredno popularan, kratak, precizan i jasan, tako zvani lapidarni stil. Za to se ne mogu u štilistici mimo ići ovakovi uzori. Jedni pripisuju ove listove u Englezkoj Sackvillu, a drugi još više Sir-u Philip-u Francis-u.) (S engl. prev. dr. P. Tomić.)

2. »6. pismo Juniju od W. Drapera.«

27. veljače 1769.

Sir (gospodine),

Jako imam kratak odgovor na važno pitanje Junijevo: ja niti prisižem, niti izjavljujem na poštenje, da ne obavljam za platu gradjanske ili vojničke službe kad primam polu-platu (half-pay) kao irski pukovnik. Moj najmilostiviji kralj daje mi ju kao mirovinu; on se udostojio domisliti, da ju zaslužujem. Godišnj iznos od 200 funti sterlinga (1 sterling preko 10 forinti a. v.) i naknada polu-plate zajedno iznose odračunav pristojbine i službene (fees and perqusites) tražbine više od 380 funti sterlinga na godinu. 167 funti sterlinga dobivam za svoje governerstvo u Garmouth-u; u svem indi 547 funti st. Moja je saviest pri tih pojedinostîh (particulars) jako mirna; moji se prijatelji ne moraju zacrveniti. Junius se mnogo i često služi pitanji: ona su oružje, koje no se može lahko proti njemu okrenuti. Ja bih mogao zlobnimi pitanji uzrujati mir najkriepostnijega čovjeka u (ovoj) kraljevini. Mogao bih uzeti deset zapoviesti božjih te komu reći: Nisi li nikad ukrao? Bližnjemu: nisi li nikada ubio? A samomu Juniju, koj moj život i ponašanje na muke meće: nisi li nikada krivo govorio proti svomu iskrnjemu? Junius mora lahko uviditi, ako možda ne uvjerava protivno pod svojim imenom, to će ljudi, koji tako malo hoće da zanj znadu, kao ja, htjeti slutiti, da se je malko odalio od istine: za to neka nebi Junius više stavljao pitanja. Ti ujedaš u limu (turpiju, a file): prestani gujo ljuta!«

(You bite against a file: Cease, viper!) William Draper.

Tiskaru Public Advertiser-a (44. pismo, odgovor).

22. travnja 1771.

Gospodine (Sir),

Za profit pisati, a ne uzeti ništa za tisak; pisati za slavu (glas), a biti ne poznat; podupirati pletke fakcije te kao opasan pomagač biti zabačen od svake stranke u ovoj kraljevini, to su protuslovja, koja mora ministar sjediniti prije, nego li ja zaigram svoju vjeru kod obćinstva. Ja mogu izstupiti iz službe, no bilo bi absurdno, da me imaju u sumnji, kan da bih ja odpasti mogao biti, odpadnikom (suspect me of desertion). Glas ovoga poštovanim je zalogom za moju vjernost prema narodu. Žrtvovati ugledan značaj, odreći se štovanja od družtva, hoće se više nego odlučnost g. Wedderburne-a te ako prem je to od njega bilo više izpoviedanje, nego žrtvovanje načelâ njegovih (ja govorim nježno o tom mužu, jer ako je rieč o izdajstvu, to moramo biti popuštljivimi prema Škotcem); pa ipak smo ga vidjeli u saboru (dolnjoj kući, in the house of Commons) shrvana smetnjom te mal da ne izvan sebe (lišen ćutilâ, bereft of faculties) – Ličnosti, koje su se do nedavna najviše odlikovale revnošću za v. crkvu (High church) i prerogative, sad su, reć bi, jakimi branitelji privilegija narodnoga sabora (dolnje kuće). Ta nagla promjena njihovih misli ili njihova jezika daje sumnji povoda. Oni, koji su se tako bunili i u prevratu sa svojimi predji sudjelovali, oni ne mogu biti sada iskreni, kad kažu, da je narodnoga sabora povlast jedinim pravilom prava i glavnom garancijom javne slobode. Nazori su tih ljudi bili preveć absurdni da bi ih se sad mogli odreći. Junius. (Ulomak iz 44. pisma. dr. P. T.)

Posvetnice (dedikacije).

1.Posvetno pismo njegovoj preuzv. kralj. državnomu ministru barunu pl. Zedlitz-u.

Milostivi gospodine!

Rastenje, (napredak) znanostî u svom dielu unapredjivati, znači raditi oko vlastita interesa vaše preuzvišenosti; jer ovaj (interes) nije s onimi (znanstmi) uzko spojen samo visokim mjestom zaštitnika, nego još većma pouzdanjem ljubitelja i prosvietljenoga poznavaoca. Zato se i ja služim onim sredstvom, koje je nekim načinom u mojoj vlasti, da vam pokažem svoju blagodarnost za milostivo povjerenje, kojim me vaša prouzvišenost časti, kano da bih ja mogao što doprinieti toj namjeri. Koga špekulativan život veseli, tomu je uz umjerene želje odobravanje prosvietljena, dobrostiva sudca krepkom pobudom k nastojanju, čemu je korist velika, akoprem daleko, te što proste oči posve zapoznavaju. Takovu i njegovu milostivomu nagnuću posvećujem ovaj spis. (Kritik der reinen Vernunft) te njegovoj zaštiti sve ostale poslove moga književnoga opredieljenja i jesam s najdubljim poštovanjem Vaše preuzvišenosti najponizniji (unterthänig gehorsamster) sluga. Königsberg (Kraljevec) 19. ožujka 1781. Immanuel Kant. (Najveći filozof njemački 22. travnja 1724 † 12. veljače 1804. Kritik der reinen Vernunft, najizvrstnije njegovo djelo a kažu mu i Sokrat nov. vieka.)

2. Ljudevitu XIII., najvećemu kršćaninu-kralju Francezke i Navarre. 1610.–43.

Ova knjiga usudjuje se, prezmožni kralju, tvoje uzvišeno ime na čelo staviti kao natpis s pouzdanjem ne u sebe, ili u sastavitelja, nego u stvar pravednosti, za koju je pisana. Ova kriepost je tako jako tvoja, da si ti prema tvojim zaslugam po izreci svih naroda dobio prezime najdostojnije tako velika kralja te si posvuda ne manje pod imenom »pravednoga« kao i »Ljudevita« poznat. Liepimi su se činili naslovi rimskim vojvodam: Kretski, Numidijski, Afrički, Azijski i od drugih pobjedjenih naroda; ali koliko je sjajniji tvoj, koji te ne označuje kao jednoga naroda, jednoga čovjeka, nego kao vječnoga neprijatelja i pobjeditelja nepravde. Egipatski su kraljevi vele cienili, kad se o njih govorilo: ovaj je ljubio svoga oca onaj svoju majku, a drugi koji svoju braću; ali to su tek maljušni sastavni dielovi tvoga imena, koje ne samo to, nego sve obuhvaća, sadržaje, što se krasna i plemenita pomisliti daje. Pravednim si ti, jer poštuješ uspomenu oca svoga, onoga neizrecivo velikoga kralja, kad ga sliediš; pravednim si, kada brata svoga na svaki način, a prije svega svojim primjerom podučavaš; pravednim si, kad podižeš sestre svoje najotmenijimi ženitbami; pravednim, kada mal ne već pogrebene zakone opet uzkrisuješ te se u zlo propadajućemu stoljeću protiviš; pravednim, ali i milostivim, kada podanikom svojim, koji su bili nepoznavajući dobrote tvoje, ostavili stazu dužnosti, ništa ne oduzimlješ do lih moć, da ne grieše, te kad ne činiš nasilja saviesti onih, koji o božanstvu drugčije misle, nego ti; pravednim si i ujedno milosrdnim, kada potlačene narode i nesretne vladare podižeš svojim ugledom te nepogodi na put staješ proti težkim udarcem njezinim. Ta tvoja osobita dobrota, koja je u toliko Bogu slična, koliko to dopušta narav čovječja, sili me, da ti se u ovom javnom nagovoru za sebe zahvalim kao privatnoga čovjeka. Jer kao što nebeske zviezde ne razkriesuju svoga sjaja samo po velikih dielovih svieta, nego i pojedinim stvorovom pružaju svoju silu: tako se ni ti, najmilostivija zviezdo zemaljska, ne zadovoljuješ tiem, da podižeš vladare, podupireš narode, nego si i meni, s kojim su u domovini mojoj zlo postupali, blagoizvolio dati zaštitu i utjehu. Tako se spaja za izpunjenje carstva pravde s tvojimi javnimi čini i nedužnost i čistota tvoga privatnoga života na udivljenje ne samo ljudi, nego i nebesnih duhova. Jer tko se od najnižega naroda dapače od onih, koji su posve izključeni od obćenja sa svietom, pokazuje tako prost svake krivnje kako ti, akoprem si postavljen na vrhunac sreće i sile, koja je okružena nebrojenimi omamljivanji, mekami na grieh? Koliko je i divno medju poslovi, u nemiru, medju udvoricami posred tolikih i raznolikih primjerih grieha to postići, što drugim jedva pruža samoća, dapače i ne pruža! To pako znači ne samo ime pravednoga, nego i svetoga zaslužiti već u životu, štono je tvojim predšastnikom: Karlu velikomu i Ljudevitu glas svih pobožnih podielio istom poslje njihove smrti; to će reći biti najveći kršćanin-kralj (christianissimus rex) ne samo po pravu poriekla, plemena, nego po svojem vlastitom (pravu). Kako tebi pripada svaki dio pravice, to je ipak dio, koji sačinjava gradivo ove knjige, te razpravlja o ratu i miru, tvoj napose, jer si ti kralj i to kralj Francezâ. Silno je tvoje gospodstvo, koje se preko tako velikih i toli sretnih zemalja pruža do obajuh mora; ali veće je gospodstvo od ovoga ono, koje ti ne da žudjeti za tudjim gospodstvom. Tvojoj pobožnoj ćudi i tvojoj visokoj časti odgovara ne napadati na svačije pravo oružjem, ne premedjašivati starih granica, nego u ratu obavljati poslove mira te ga samo onda nahvalice započeti, da se svrši čim brže može. Koli liepo, koli slavno, koli uzvišeno je po tebe, dà kad te jednom Bog pozove u svoje carstvo, kojeno je bolje od tvoga, smielo budeš mogao govoriti: »ovaj mač sam od tebe primio na obranu pravde; evo ti ga predajem neokaljana lahkoumno nigdje prolivenom krvlju, čista i nedužna.« Tako će se dogoditi i dogadjati, da se budu u buduće pravila, koja se sada iz knjiga vade, uzimala iz tvojih čina, kao iz najsavršenijih uzora. Ako i jest to najveće, to se ipak usudjuju od tebe izmoliti si narodi kršćanstva još više, da naime rat prestane te da se mir povrati ne samo državam, nego i crkvam pod tvojim vojvodstvom, te da se naš viek uči pokloniti se izreci i odluci onoga prvoga vremena, štono ga mi krsćani ukupno priznajemo kao krsćansko s pravom i iskrenom vjerom. Duhovi izcrpeni razdorom, probudit će se na tu nadu savezom prijateljstva, koje si si nedavno sklopio s najmudrijim i najmiroljubivijim kraljem velike Britanije te potvrdio visokom ženitbom tvoje sestre. Težka je to zadaća, jer se strasti stranaka uzpaluju danomice raztućom mržnjom; ali takovi su kraljevi samo onoga dostojni, što je težko, te o čem svi sdvajaju, očajavaju. Da bi Bog mira, Bog pravde, pravedni i miroljubivi kralju! nadario tvoje, njegovu veličanstvu najbliže stoljeće (veličanstvo) uz ostala dobra i tom slavom!« (Hugo Grotius [Huig de Groot] 1583 † 1645. Slavni Holandezki pravnik i učenjak: de jure belli ac pacis, Paris 1625. Gl. H. Groota djela izdana po J. J. Kirchmannu: Philosophische Bibliothek, Berlin 1869. Heft 29. Preveo dr. P. T.)

3. Posvetnica Nikole Machiavelli-a velemožnomu Lovrincu Petrovu de’Medici (Medići). 1472.–92.

U najviše slučajeva običavaju oni, koji si žele steći milost u koga vladara stupiti predanj s predmeti takovimi, koje drže za najvrednije ili gdje vide, koji mu se najviše mile: s toga se vidi često put, gdje im se poklanjaju konji, oružje, predmeti od zlata (drapi d’oro, brokati), dragocjeno kamenje i slični uresi, koji su dostojno njihove sjajnosti. Želeći dakle ja vašoj velemožnosti predstaviti se kakvom svjedočbom podanosti, ne nadjoh medju svojimi malenkostmi ništa vrednijega, ili što bih više cienio od poznavanja čina velikih muževa, štono sam si je prisvojio bogatim izkustvom u poslovih sadašnjosti i neprestanim čitanjem iz staroga vieka te o kojih razmišljajuć i izpitivajuć je dugo vremena velikom marljivošću, sada šaljem strpano u jedan svežčić vele možnosti vašoj. Te ako prem držim ovo djelo za nevriedno stupiti pred vaše oči, ipak imam čvrsto pouzdanje, da će biti uljudnošću vašom dobro primljeno uzev na um, da vam ja većega dara ne mogu darovati, nego ako vam pružim ovim mogućnost, da uzmožete u najkraćem vremenu sve ono shvatiti, što sam ja spoznao i čim sam se bavio u tolikih godinah tolikimi potežkoćami i pogibeljmi: djelo, koje nisam napunio niti uresio dugimi dedukcijami, ili liepimi i visokimi riečmi, ili inače kakvim vanjskim čarom ili nakitom, čim mnogi običaju svoje stvari opisati i nakititi; jerbo sam htio, da mu ili nijedna stvar ne podigne časti ili da ga neka samo preporuči istinitost stvari i važnost predmeta. Neću ni to, da mi se uzme za preuzetnost, ako se čovjek nizka i najnižega stališa prodrzne razpravljati, pretresati i uredjivati vladanje vladara: jer kakogod se oni, koji zemlje rišu, spuštaju duboko u dolinu, da promatraju prirodu brda i visokih mjesta te da promatraju nizine, namještuju se po brdinah, sličnim načinom moraš biti vladarom, da razpoznaš dobro narav u narodâ, a opet čovjekom iz naroda, da jim dobro razpoznaš u vladarâ. Neka indi primi vaša vele možnosti ovaj maleni darak s onim srcem, s kojim ga ja šaljem: u kom će ona, ako ga pomno bude promatrala i čitala, razpoznati moju najveću želju, da bi došla do one velîčine, koju joj sreća i ine njezine kakvoće obećavaju. Pa ako kad vaša vele možnost s vrhunca svoje visine pogleda u ove nizine, to će razpoznati, kako nezasluženo patim ja s velike i neprestane zlobe udesa.

(Niccolò Machiavelli 1469 † 1527. Al magnifico Lorenzo di Piero de’ Medici. Čuveni državnik i pisac djela »Il principe« (vladar), koji je to znamenito djelo posvetio slavnomu mecenatu Lovrincu Petrovu Mediću. S talij. preveo dr. P. Tomić iz djela: Il principe, e discorsi sopra la prima deca di Tito Livio del professore Andrea Zambelli, Firence, II. edizione 1857. p. 1–2.)

4. Njegovu vel. kralju Jakobu velike Britanije, Francezke i Irske , po božjoj milositi branitelju vjere. (1570 – 1603. kralj Škota; 1603–25. i Engleza.)

Najmilostiviji, najzmožniji kralju!

Tvoje bi me veličanstvo možda moglo pokriviti tatbinom, jerbo sam potrebitu za ovo djelo radnju oduzeo tvojoj službi. Ja na to ne znam ništa kazati; jer prošlo je vrieme ne povratljivo. Možda je, što je tvojoj službi vremena oteto, pridodano uspomeni tvoga imena i slavi tvoga stoljeća, u koliko naime ova radnja ima kakvu vriednost. Ona je barem nova, dapače i po cielom načinu, akoprem je iz jednoga jako staroga eksemplara prepisana, naime iz svieta sama i prirode stvari te čovječjega duha. Ja barem, kako otvoreno priznati hoću, držim djelo više čedom vremena nego li duha. Samo je jedno pri tom čudnovato, da je mogla na to komu misao i sumnja doći proti svemu, što se dosad držalo za istinito. Sve ostalo ide onda samo od sebe lahko. Nedvojbeno vlada udes, sudbina štono je rieč, ili neka neizvjestnost i u onom, što ljudi misle kao i u onom, što tvore i zbore. Taj udes, kako ću ga ja zvati, rad sam, da se tako razumije, da se ono, ako u tom, što ja evo prinosim, ima štogod dobra, pripiše neizmjernoj milosti i božanskoj ljubavi i sreći tvojih vremena. Tebi sam u svom životu služio s najčistijom odanosću, a kad umrem, možda sam postigao, da ova vremena budu svetiljkom potomkom, pošto je ova nova baklja (luč) zapaljena tminu vladajuću u filozofiji. Punim pravom zaslužuje doba najmudrijega i najučenijega kralja to preporodjenje i obnovljenje znanosti. –

Još mi jedna preostaje prošnja, koja nije nedostojna tvoga veličanstva, a za poduzeće je od najveće važnosti. Ona ide onamo, da ti, koji Salomonu priličiš u tolikom, u ozbiljnosti tvojih sudova, u miru tvoga gospodstva, u daleko zasizajućoj blagosti tvoga srca, u plemenitoj raznolikosti po tebi sastavljenih knjiga, i u tom još sliediš primjer onoga kralja, da se pobriniš za izradjenje i dovršenje onoga opisa prirode (historia naturae) naslanjajućega se na pokuse (opisa) pravoga i strogoga bez filologičke učenosti, koji sačinjava podlogu filozofiji te koji ću na svom mjestu pobliže opisati; da napokon poslje toliko stoljeća filozofija i znanost ne trepte više u zraku, nego da se temelje na sigurnih temeljih izkustva, koje obuhvaća sve koje je dobro promišljeno. Ja sam pružio orudje (»Organon«); sadržaj se mora uzeti iz same stvari. Milostivi i dobri Bog, poživio još na mnogaja vaše veličanstvo! (Francis Bacon baron de Verulam lordkancelar 1561 † 1626. Poznat filozofski i prirodoslovni uglednik i pokretač novoga vieka s »Organona« i historiae naturae itd. Kirchmann: philosoph. Bibliothek, Berlin 1870, Heft 87. Preve dr. P. Tomić.

Nalog (zapoviest) u slici pisma.

Ruski car Nikola I. Orlovu.

Lipnja 1833.

Dragi Orlove! Kad je providnost pojedinca čovjeka po stavila na čelo ljudem od četrdeset milijuna, mora on najljepšim primjerom svietu prednjačiti, da pošteno i vjerno održi zadanu rieč. Ja sam taj čovjek. Ja hoću, da budem dostojan one misije, koju sam od Boga dobio. Čim se potežkoće izravnaju izmedju Ibrahima i sultana, ne počasite časa, nego mi namah natrag povedite brodovlje i vojsku. Nikola. (Pohrvatio dr. P. T.)

Razni primjeri:

1. Pismo Vasilja Žukovskoga c. veličanstvu ruskoj carici Aleksandri Feodorovnoj g. 1842.

Najmilostivnija gospodjo!

Evo već ima nekoliko dana, što sam imao sreću polučiti dragocieno, milostivo pismo, vašega carskoga veličanstva. To je bilo praznikom u mojoj porodici; dodajem, da je to popunilo moju obiteljsku sreću: njoj za izpunjenje trebalo je je samo to, da bi se vaš glas čuo u mojoj samoći. Ne čuvši ga tamo ni jedan put, počeo sam se već bojati, jeda li nije zašutio za mene i osiećao sam, da mi je manjkalo nešto glavnoga, potrebitoga posred istinitoga blaga, kojim me je Bog nagradio. Napokon čujem taj mili glas; on je onaj isti, koji me je razveseljivao u prijašnje vrieme: sada mogu reći, da sam podpunoma sretan; vaša se milost prama meni nije promienila, vi ste meni ona ista kao i prije; vaše mi je to pismo jedanput kazalo za svagda. Želiti si mnogo bilo bi razkošjem sreće; ali za dobit jedno, bilo bi mi potrebito. Ja to napokon imam; to mi je srce za svagda uzpokojilo. Podali ste mi cielu tu blagodatnu ruku, koja mi je napisala ove dragociene redke . . . . . . Povraćujuć se k opisivanju svojega sadanja življenja ne nalazim ništa osobitaa, što bi imao opisivati: sve jednolično i neznatno. Ne mislim, da bi se ikomu htjelo sprovadjati svoje življenje tako samotno posred gradova dovoljno napučenih, kako sam ga ja sproveo posljednjih deset mjeseci ne izpitujuć ni za čas dugočasenja.

Dom, u kojem živim, ne pripada više gradu Düsseldorfu (pokraj Rajne sjeverno od Kolonje), nego susjedujućemu s njim mjestancu: ono je odieljeno od grada (Düsseldorfa) prekrasnim perivojem. S južne se strane mojoj kući nalazi taj perivoj; skroz hladogranate lipe njegove, rastuće na zelejnu humu, koje se vide s prozora moje gradske sgrade (zdanja). Na zapadu mi je Rajna sakrivena za drvljem, no kad je na večer vedro, prekrasan je na nju vid s gornjega balkona; tada nizke obale njezine pokrite malenim pučanstvom i drvećem primaju ljubičastu boju te mal da se ne slievaju sa širokom riekom, žarko ju sijajućim sa zapada suncem: pokritom brodovi, križajućimi se na sve strane, talasajućimi se parobrodi, kojim se dim daleko vidi i zvona, a kadikad i topovi zvučno se večerom oreći. Sa sjevera mi okružuje moj dom maljušan vrtlić (150 koraka u okrugu), za vrtom je moj posebni vrtlić za kuhinju (ogorod), providjajući obilno moj stol korunom, salatom, grahom i sličnom razkošju; za kuhinjskim vrtlićem mi je polje, na čijem obzorju ima gradsko groblje, a mimo toga groblja (baš ravno) vodi ovelik put. Na iztoku mojega doma nalazi se produženje perivoja.

Iz ovoga opisivanja uvidja vaše veličanstvo, da je položaj moje kuće sasvim osamljen. Ona je izvan svakoga gradskoga šuma (žamora) S nutra ne može biti moja kuća tesnijom; sva ona sa obadva kata ne zauzimlje napokon više od polovine »Biele sale Zimskoga Dvorca.« (Carske rezidencije u Petrogradu.) Na tom tiesnom prostranstvu nalazi se dvanaest sobica, od kojih su tri doista velike. U jednoj je zajednički kabinet za me i za moju ženu, u drugoj spalnica, u trećoj gostilnica, a sve ostale kavezi (krletke, kletki); no uredjeno je ugodno te sam ja ovu kućicu ugrabio tako sgodno i udobno, da si ne mogu željeti prijatnijega mjesta: tu ima slikarna, prosvjetni muzeum, dapače i hodnik s krovom, pod kojim se može ne izlazeć iz kuće objedovati na zraku. U vrtu je prostrana zemunica (besědka, Laubhüttchen), u kojoj se u toplo doba mogu sprovesti čitavi dni. Otaj vrtao ma i jest tiesan, bogat je ipak cviećem raznolikim, a drvlje pokrivši se lišćem, sakrije mi pred očima njegove granice. Proljećem ima u njem slavulja: po noćih bilišući po parku bez plate daju serenade u ogromnoj dvorani, čijoj se kolone sastoje iz ponositih stabala, a svodovi su iz previešani svietiljnjaci od zviezda, medju kojimi gdjekad vele liepno upali se svietla svietiljka punega mjeseca. Primietit mi je, da najveća soba moje kuće ne pripada meni nego mojemu tastu Rejternu. U njoj je on usredotočio svoj atelier, gdje sada rabota sa svim marljivo. U opisanoj po meni kućici sprovedoh mirno i jednolično deset mjeseci po sve različito od svega prošloga života mojega. To sam se vrieme predan budući izključivo obiteljskomu životu upoznao s njim u kratko. Sada znam, da je samo u njem moguće naći ono, što se na zemlji može srećom nazvati; znam i to, da se ta sreća kupuje za drugu cienu. Ja nisam izbirao; Bog je za mene izbirao i dao mi je ženu po srcu ustrojiv zapred sve bez mojega znanja i učešća. Vjerovati moram, da mi je sreća po njem dana vierna; ona nije moje nego njegovo djelo i ta misao imala bi uzpokijiti dušu moju za uztrajnost toga, što imam. Ne gledeć na to, često je nemirna duša moja. Uzrokom tomu neodoljivomu, kažnjivomu bezpokojstvu jest to što sam tečajem posljednjih mjeseci imao takove radosti, kakovih nije bilo u priašnjemu životu mojem; ja sam u to isto vrieme doživio i takvih nemira, o kojih prije nisam imao ni pojma. Oni se i sada produžuju; oni me prestrašiše, upropašćuju mi sadašnjost a pri misli na budućnost čine me malodušnim. Ćutim, da to tako ne mora biti, da ja ne imam pravo; sada znam bolje nego ikad, da nam se ne treba uznemirivati u srcu; da moramo vjerovati, vjerovati te vjerovati; da smo na zemlji samo vjere radi, da je sve drugo obmana i nemir, da se lih u vjeri samo zadržaje mogući pokoj duši, koji razsvietluje sreću te joj daje postojanost, koj preobrazuje nesreću te pretvara uložne patnje i drhtavice u mirnu a smirenu pokornost, odanost. Ja to znam (i nigdje toga tako ne uvidiš, kako u porodičnom životu); no znati jednim osvjedočenjem misli te u istinu biti tim, što jasno dosiže misao velika je razlika. Ja još ne stigoh do te visote. No blagodat je porodičnomu životu imenito u tom, što ona predlaže duši otu nauku i daje joj silno čustvovati njezinu neobhodnost (potrebu) . . . . .

Ja ne mogu predati ženi zapoviesti vašega veličanstva da ona mene kori sbog lienosti i protuvremenoga sna na lovorikah. Ja ne lienčujem; a spavati na svojih lovorikah po sve mi je nepokojno: stari moji lovori jako su se promienili, a svježih dostati ne nadam se. Nedopuštajuć sebi sta nade, koja jur ne pristaje mojemu licu, nego na prosto poradi nutarnjega snabdjivanja i kao iz blagodarnosti prema dobroj Muzi, koja mi je nekoč bila dostupna i ukrašavala svojim cviećem život moj; ja se ne prihvatih većega posla, koji je jako priličan mojim sadanjim godinam. Lirička, Bogom dana doba poezije za mene je minula; ja mogu biti samo brbljavim pričalom (boltlivym skazočnikom), kako to biva sa svimi pod starost; te ako je moje uobraženje ohladnjelo vremenom, ne može više izmišljat, to mogu ja najviše sada za drugimi pripoviedati. Rusiji hoću da predam Homerove pjesni te sam se popao prevoda Odiseje; preveo sam već skoro dvie pjesni . . . . . . .

Dopisujuć ove redke iz dubljine duše s nova prinosim vašemu veličanstvu blagodarnost svoju za vaše pismo, kojim ste oživili domaću sreću moju. Čitajuć ga, kan da se je preda mnom ponovilo ujedno sve dvadesetgodišnjega života moga, posvećenoga vam, vami izpunjenoga, vami ukrašenoga. Blagodarna misao o vas svakda mi je bila prisutna u duši; osobita čast (prelest, dražest) moje sadanje sreće sastoji se u tom, što je ona darom onih, komu je odano srce. No polučiv ovo ne procienljivo pismo kan da sam vidio vas samih: moj dobri genij sâm, svojevoljno, doletio je u moje prebivalište i nastanio se u njem. Bog bi dao, da ostane u njem braniteljem i pokroviteljem; da bi mu bio providnošću i onda, kada mene samoga (glavom) ne bude u njem.« (Pis’mo k Eja Imperatorskomu veličestvu Gosudaryně Imperatricě Aleksandě Feodorovně. S ruskoga preveo prof. dr. P. Tomić.22 Vasilj Žukovskij 1783 †1852. glavom je romantičke škole i smjera joj u Rusiji (već od g. 1812.) Romantizam mu je prelazom od staroga klasicizma te ima voditi k novomu franc.-engleskomu klasicizmu. Mnogo je za to prevadjao iz grč., lat., franc., engl., pa i s njemačkoga, ali tako slobodno, kako u nas Hrvata usorni Kurelac, da su ti prevodi više ruski narodni originali, nego li pretoci ili kopije. Pri tom je Žukovskij u formi pravi majstor (Kurelac), a slog mu je, veli Gogol, lahak i previjav kako san (vizija.)23 Tako raznovrstnih forma metričkih nije ni jedan ruski pjesnik upotrebljavao, kako Ž. Proza mu s početka osobito bijaše tako lahka i realna, kao u Karamzina historika 1766 † 1826.) Za prevadjanje si odabiraše onakove uglednike, kojih su misli i ćućenja bila suglasna s njegovimi. Za to ih je više preradio i preizpjevao, nego li na prosto preveo. Medju timi su mu: Byron, Scott, Moor, Southey, Gray, Omir (Homer), Ovid, Horac, Vergil; a uz najbolje Franceze i Niemci: Schiller i Goethe i mnogi drugi. Dr. František Ladislav Rieger: Slovnik naučny: Rusko; díl sedmý sešit 149. S. 1143–44. V. Žukovskih bijaše odgojiteljem sadanjemu ruskomu caru Aleksandru II. Blagomu.)

2. Torkvato Tasso piše Antunu Konstantinu u Mantovi

Što ćete reći, moj gospodine Antune, kad začujete za smrt svoga Tassa? A po mom mnienju neće dugo krzmati ta novica (viest); jerbo se ja osiećam na koncu svoga života, nemogav si nigdje naći lieka za tu svoju dosadnu bolest, koja je nadošla medju moje mnoge ine običaje; poput brze deruće rieke, koja se ne može sustaviti nikakvom zapriekom, jasno vidim, da i mene sa sobom vuče. Nije više tomu čas, da govorim o svojoj tvrdokornoj sreći, da ne rečem o nezahvalnosti svieta, koja je htjela imati pobjedu, da me odvede u grob prosjaka; jerbo sam mislio, da ona slava, koju će imati uzprkos tomu, što je neće da ima ovaj viek, od mojih spisa da nebi nikako moglo biti, da me ostave bez naplate (odmazde, senza guiderdone). U ovaj me samostan de Sant’ Onofrio dadoše odvesti ne samo zato, što zrak liečnici bili hvalili više nego koje druge strane rimske, nego zato, da se bajage tim izvrstnim mjestom i razgovorom onih pobožnih otaca započme moj razgovor o nebu. Molite se Bogu za me; te budite sigurni, da kako sam vas ljubio i štovao u ovom životu, tako ću činiti za vas u drugom istinitijem, koji je bez kraja, a pripada mu prava ljubav. I vas kao i sama sebe preporučam božjoj milosti. U Rimu u sv. Onofriu. (S talijanskoga preveo dr. P. T. iz knjige: »Antologia italiana proposta alle classe de’ ginnasi superiori da Francesco Carrara; volume II. Il cinquecento Vienna 1857. s. 334. Torquato Tasso ad Antonio Constantini Mantova. Od istoga Carrare ima u formatu »ilir. čitanaka hrvatskih za gornje gimnazije pet debelih svezaka s liepimi i poučnimi primjeri stare i nove literature talijanske.)

Torquato Tasso rodio se g. 1544. u Sorentu pokraj Napulja. Poslije je izučiv nauke dugo živio u Ferrari kod vojvode d’Este. Tu se ipak zavadio s dvorom, te ga morao ostaviti i – u zatvor poći. Papa Kliment VIII. (1592 – 1605) htjede da se kao odličan pjesnik i literat slavno okruni, kako nekoč Dante na kapitolu u Rimu, te odredi svečanost na proljeće g. 1595., no Tasso oboliv i oslabiv sasvim ne doživi te slave, jer umre iste 1595. godine 25. travnja u samostanu rimskom: Santo Onofrio na Janikulu griču (rimskom). Dugo je duševno bolovao, a bio se je i s ferrarskim dvorom izmirio, te je živio u prijateljstvu s vojvodom Mantovskim (svâkom vojvode ferrarskoga), komu i glasi ovo pismo. Tassa su mnogo učili dalmatinski Hrvati i za uzor uzimali. On je u formi ne dostižan majstor, u verzih i slogu očarajući sbog muzikalne krasote, s čega je postao najpopularnijim pjesnikom talijanskim, akoprem ga Ariosto, Dante i drugi nadkriljuju duhom i veleumom. Tasso se je napose proslavio epskom pjesni »Gerusalemme liberata« (oslobodjeni Jeruzolim), gdje je krasno opisao I. križarsku vojnu i oslobodjenje Jeruzolima po kršćanih 1099. g.)

3. Pismo ratno Napoleona III. pruskomu kralju Vilimu iza katastrofe poslije izgubljene bitke kod Sedana blizu medje francezko-belgijske.

Gospodine brate! Nemogav umrieti posred svojih četa, ne preostaje mi drugo, nego da položim svoj mač u ruke vašega veličanstva. Jesam vašega veličanstva dobar brat (le bon frère.)

U Sedanu 1. rujna 1870.

Napoléon.

Na to pismo odgovori pruski kralj:

Gospodine brate! Sažaljujuć okolnosti, u kojih se susretamo, primam mač vašega veličanstva te molim, da imate dobrotu naimenovati jednoga od vaših častnika opunovlaštena vašim punomoćjem, da ugovara o kapitulaciji vojske, koja se je tako hrabro borila pod vašim zapovjedničtvom. Ja sam sa svoje strane odredio generala Moltke-a za taj posao. Jesam vašega veličanstva dobar brat (le bon frère.)

Pred Sedanom, 1. rujna 1870.

Vilim.

(S franc. pr. Dr. P. T.)

4. Što je književnoga rabotanja mogâ, to sam ja, tako si valjda i čitao u »Obzoru« ne jednu nego četiri razprave akademii predao, nu ih sada istom dodjelavam i svršavam. Samo je bilo u »Obzoru« zlo naštampano te oglašeno, kao da sam ja napisao razpravu o glagolu zvati, a ja sam ju napisao o glagolu rvati, njega sam za kiku primio, čim glagol zvati nikakve težkoće ne poskita.

Što me opominješ, da štogod iz moje razprave u »Obzoru« objavim uza to, brate, i koji to želite, pristat ne mogu, a tomu je već nego jedan uzrok. Nisam ti rad sám o sebi govorit, prem da to vsi moji drugovi čine (budi im to na čast rečeno: sine abusu). A po drugo, težko je filologičke stvari razkidat, da svoje ciene ne izgube, ako nisi rad golu oklobinu pred čtioce iznesti, čega se naši ljudi vrlo plaše, kako se to vidi, kad gledaš, kako oni knjige čitaju. Ukazivalo se za njih štampa uprav uzalud, er nikada okom tamo ne svraću, a pametnû je čitavac to ukazivalo najprvo te dobro proučit. Pak zašto da smetam prodaju »Rada«? Naša čeljad, kojoj za knjigu tako težko groš iz džepa izpuze, zadovoljna s ono njekoliko redak, hitra je i prebrza povidjet: »Ah to sam ja već čitao, to je bilo u »Obzoru«, te se on tako u jedan hip s dva bremena razprtio: s bremenom čitanja (Hrvatu vrlo težko) i s bremenom plaćanja (pretežko i to, ako je budi zašto, nu osobito za knjigu, van da ga ugrabiš –).

Dne svetih vrbic 1873. Fran Kurelac. Ulomak iz povećega pisma.

5. Evo me, hvala Bogu, zdravâ iz Bečkoga velikoga bolovišta u Alserskom zagradju, mnogo brže i ranije, nego sam ikad pomisliti mogao, brže, nego se i oni domišljali, koji me liečili, er čim su vidjeli, što mi iz desnoga uha curi, rekoše, da je bolest kronična, i da mi bude svoja tri četiri mjeseca u mukah bolovišta bez krutoga gladovišta boravit. Dao dobri Bog, te se tako ne desilo, kako su oni gukali. Ne znam kako zahvalit g. zastupníkom od kojih sam petdeset, ni onoj drugoj predobrotivoj gospodi, od koje sam preko Tvojih rukû četrdeset forintij primio. Ta je pomoć odista u dobri čas došla, er me bez gotovâ novca primit ne htjedoše (77 for.) čim sada nije, kako bijaše za carstva još ne podieljenâ, er na moje rieči, da grad Zagreb trošak izplati, čim za moje bolovanje dozna i čim ga oni o mojem stanju obavieste, odgovoriše »dass sie sich mit solchen Dingen nicht befassen« te se tako obećanje mojega akademičkoga druga i fizika zemaljskoga Šlosera da uz upros grada Zagreba moje siromaštvo posvjedoči, u maglu razišlo i razteplo. Ne znam kako nagradit dra. Grubera, koji me po svojoj vještini opet u sviet i med ljude uveo, kojim se ja već ugibao! Troška po putu tamo i nazad obilato, a najpače za mojega petnaestodnevnoga izostanka iz domovine, er je u Beču vse još jedan put tako skupo kako u Zagrebu, osim jedinoga piva. Kad promislim iz koje goleme nevolje grad Karlovac izvući me tako smilovito pomogao, onda ne mogu, dragi moj prijatelju, da ti još jednom ne naložim, da se tim pravim dušam hrvatskim s moje strane pokloniš, hvalu îm što srdačniju izrečeš i osobitoga počitanja mojega uvjeriš. Radovali se Gruber i njegov collegium, što se na meni njegov te baš njim odkriven način liečenja za takav slučaj na meni tako sjajno istinitim dokazao, nu neka se raduju i gospoda zastupnici Karlovački, što su toj evidencii nauka kroz moj slučaj nješto pripomogli, a mene, svoga iskrenoga štovatelja na sluhu a i drugom još sdravlju, er sam nješto kreplji, ohranili i občuvali.

Tih njekoliko redak onim, koji su radi to za me to za moju tu bolest štogod doznati. Tvoj od izkona do zakona

Fran Kurelac, akademik.

6. Dragi moj popo! Štovani i mnogo milovani prijatelju! Deset forintij to je za plitke žepove vrlo gorka pilula, ele nije kud sladko moje, tako je došlo.

Ja smogao novca, što bi mi trebovalo za put tamo i nazad, ali to nije dosta. Treba mi je platit kliniku i to za 3 mjeseca 77 for. 40 nč.; bez toga u nju pristupa ne ima. Rekao mi jer Šloser, da starešine bolovišta imaju običaj obraćat se na grad, iz kojega je bolestnik, te se opitat, može li trošak smoći ili ne može, te da je on voljan posvjedočit, da sam velik siromah, kako i jesam. Nu odpokle je carstvo razpolovljeno, toga običaja ne ima, »sie wollen sich nicht damit befassen« te nije druga nego zahl Krobot! Sad znaš, kako mi je nevolja do grla a bolest, kako Gruber veli, kronička, te mi bude njekoliko mjesecij u kliniki boravit. Ako mi se još tko izvan tebe smiluje, bog mu platio i na ovom i na onom svietu. Novce pošalji mojemu dobromu prijatelju Nikodemu Jakšiću. Nu se brate žuri s tom pošiljkom, er do konca mjeseca moj se prijatelj odvud preseli, a ja za sad ne znam kamo. Pozdravi miloga Jankeca i dobru njegovu gospodju. Pozdravi i vse, koji za me što mare ili za me popitaju. Mili moj popo, hitan sam nebore, da ti za sad samo ovoliko pišem, u kliniki se valjda veće vremena najde. Tvoj i do i poslije groba Fran Kurelac.

U Beču dne 13. stud. 1872.24

Slika Zagreba.

(Pripovieda Ivan Trnski u pismih, što ih piše sin ocu.)

Iz Zagreba na 3. ožujka 1871.

7. Mili otče! Vratio sam ti se sinoćnim vlakom iz Beča, gdje sam, kako znaš, čitave dvie godine kod ugledne trgovačke kuće bio knjigovodjom, samo da ti po volji učinim. Jedva sam dočekao posljednji dan svoga dragovoljna prognanstva, namah sutradan odjurih bezobzirce. Svega sam ti puta pogibao od žive želje da što prije ugledam svoj mili Zagreb. Svaki sam čas pogledao na dobnjak, na svakoj mi se činjaše, da zapinje, da od pretežke težine ne može napried. Dva tri puta se uprieh u pete, a rukama prihvativ pretinak pred sobom, turah napried, nebi li se brže pomakli. Mogao sam isto tako i nazad turati: ista bi mi korist bila. Da sam mogao samo komadić svoga srdca dobaciti mašinisti, da ga turi pod kotao, čini mi se, da bismo bili polećeli, kano lakokrile lastavice, a ne bismo se bili ustavili tja do Zagreba. Ali nemari za moje srdce ni mašinista ni kondukter, ni kotao, ni pàra, premda sam psovao poput kakva geaka, tvrdeći, da bih na najhrdjavijem hrvatskom ridjanu ovaj put prvo dopirlao u Zagreb, nego li vozeći se željeznicom. Olakšalo mi malo, pošto zakrenusmo od »Zidana mosta« niza Savu put Hrvatske. Zveknu postajsko zvonce i po treći put u Zaprešiću i pod Susjedom, svirnu postajski glavar, da je sve opremljeno, trubnu konduktér, zviždnu pisak stroja, zasopta para, trgnuše kolija i eto nas Zagrebu na vidiku, na domaku. Dugim zviždukom strojeva piska oglasimo Zagrebu: eto nas! Vlak nakon stane, pokupim svoje torbe i sepete, dodam ih poslužniku, skočim s vlaka, poletim za poslužnikom, proturam se kroz ulaz i viknem veselu »šestaku«, koj ima najbolje konje i koj me je svaki put vozio u Jurjevac, on mi se javi, doskačem do njega, da mi nije bila preša platiti poslužnika i skočiti u kočiju, bio bi poljubio šestaka, kad mi prvi reče: »Dobro došli gospodine!« Ele šestak ošine svoje konje, te poteci gornjom i dolnjom Ilicom, te eto me nà pred »carem austrijskim.«

»Ima li još koja soba?«

»Ima!« odvrati radostan na dočeku moj stari prijatelj Čislar, pozvoni sobarici te dobijem sobu sa prozorom na ulicu.

Eto me dakle u milom Zagrebu, gdje hrvatski zrak udišem, gdje opet hrvatski mislim i sborim, gdje mi se mili življeti i raditi.

U toj radosti eto napisah ti, dragi otče, to nekoliko redaka. Komu bih prvo imao kazati, da sam srečno došao, da sam srećan i veseo?

Idem sad u blagovalište večerati. Valjda ću naći nekoliko starih znanaca. Ako još Čislar ima dobroga hrvatskoga pelinkovca, popit ću ga čašicu u tvoje zdravlje!

* * *

Na 4. ožujku 1871.

8. Obišao sam ti, mili otče, moga prvoga gospodara. Radujem se, što sam ga našao čila i zdrava, marna i okretljiva, umna i obretljiva kao i onda, kad sam kod njega služio. Naradovao se i on meni i dočekao me, kao što dočekuje brata. Danas objedujem kod njega a moram se do podne preseliti u njegovu kuću. Sva je prilika, da ću opet kod njega stati u službu, ne ima valjane knjigovodje, a meni se neće dangubiti, a ne bih rad u brzu ruku, nečekajući dobro sgode, da započmem sâm raditi. Nešto mi moj stari gospodar natuknu, nebih li se s njim sdružio. Vidjet ću, kako mu posao sad napreduje i pisat ću ti, što mislim.

Ne trebaš mi slati novaca, jer eto vidiš, neću ni dana ostati bez zasluge. A gdje je momu gospodaru i onako trošiti, on mi neće dati, da ja trošim. Umeći dakle, mili otče, što imaš novca da mrtav ne leži, već da izmetne koliko više može, uztreba li što namaknuti, ja ću ti za dobe javiti.

A sad slušaj, ili čitaj, kako me se je dojmio moj mili Zagreb, odkako me nije u njem bilo!

Čim jutros otvorih okno, učini mi se dom milosrdnika spretniji. I sbilja ne ima na prozorih rešetaka, prozori su svi puno veći, nestalo je onih bljedolikih bolestničkih slika na hramu. Samo da još milosrdnici onaj mali zvonik pristalo pregrade, nebi se s te strane ničije oči vriedjale. – – – –

Sav Zagreb vrvi, neoženjena gospoda brzaju u Karalovu kavana, da zajutruju i da čitaju, što će biti od grdo pobijena Franceza i njegove nevoljne republike, a sa svetoga kralja ciniče čitav četvrt sata najgornje zvono. Čitav Zagreb zna, osam je sati. Znaj, dragi otče, to ti mi je najljepši zabavak – samo za koji časak, dok jutrom malo popošećem prvo nego ću se latiti posla. A jutros ne imadoh još nikakv posla. Izadjoh dakle iz čuvena svratišta i pomiešah se medju sviet, u taj uzvrvljeli mravinjak – (naš nehrvatski).

Na Jelačićevu trgu gradi štedioničko družtvo liepu palaču, ima i drugih dogradjenih i ukusno izkićenih kuća pokraj hebrejskoga hrama, zatiem u Ilici, u dugoj i u Gundulićevoj ulici. Širi mi se i ljepšaj bieli Zagrebe grade glavo Hrvatske!

Skočih uza stube do dveraca, to jest na krasno južno šetalište, otkuda se mal ne savkolik vidi

Grad na zemlji glavni
Na brežuljcih i na liepoj ravni,
Gdje se bieli i na suncu grije,
Gdje se divnim svjetlucanjem smije,
Kanda veli roda dobi novoj:
»Ja ću svjetlom biti zemlji ovoj!«

I vidjeh sa dveraca Okić, Žumberačke gore i starca Kleka vidjeh vijugastu Savu i ravno Posavje, vidjeh u kolostaj dojurivši sisački, karlovački, žakonski i bečki vlak. Vidjeh i nazrieh buduće ljepote:

Pomisli si tri ulice prave
Produljene tja do hladne Save;
Pomisli si po valovju vode
Dobrodivše biele parobrode;
Na Zrinskom trgu temeljaka
Pomisli si sigetskoga junaka;
Pomisli si sabor trojednice;
Gdje ko sunce sjaje mu se lice;
Pomisli si vrla gradjanina,
Kom je dika – grada veličina;
Pomisli si čast hrvatskih kćeri
Kojih svaka stalna je na vjeri:
pa da ti srdce puca od radosti!

A taj čisti, svježi božji zrak širi nam grudi, a to žarko južno sunašce ugrieva nam srdce – bome otče, ne ima ni ljepšega, ni milijega grada, nego što mi je bieli Zagreb grad.

Za ovaj put bilo ti dosta! Pozdravi mi milo i drago dobru majčicu i reci joj neka za uzrks gotovi orahovnjaču. Moram vas pod što, pod to vidjeti i izljubiti, moram vam se napripoviedati, kako mi je u Beču bilo.

Sad idem spremiti stvari, da selim u stari svoj stan, gospodar mi je dao prirediti, u kojoj sam punih pet godina više kao član obitelji, nego li kao trgovački pomoćnik srećnu mladost sprovodio.

Bog mi vas poživio i u zdravlju sačuvao! Ljubi te i štuje tvoj sin Milan. (Ulomak.)

Iz Zagreba na 19. ožujka 1871.

9. Dobio sam, dragi otče, tri tvoja pisma. Prvim me pozdravljaš: Dobro nam došao u milu domovinu hrv.! Drugim mi veliš: Ima ti već 26 godina, izučen si trgovac, razborit si čovjek, prihvati se posla, koji ti se čini najkoristniji i najsigurniji. Trećim me osvjedočavaš, da ne ima ljubavi na svietu, koja je nesebičnija od roditeljske. Odlučiste preseliti u Zagreb i ljubav svoju uložiti, nebiste li olakšali sinovih briga i muka. Dakle ćemo još jednom na našoj starini uzkrsovati, a od uzkrsa kao prvostolni hrvatski gradjani novi viek nastupiti. Hvala vam od neba do zemlje!

U svojoj muci i nevolji idući izvan gospodareva doma za dangubom, za zabavkom naidjoh ti, otče, na sviestnu i vriednu omladinu hrv. To su ti trgovački i ljekarski pomoćnici, slagari i drugi mladi obrtnici, mladi naprednici, na kojih sviet hrv. ostaje. Tiem bi ja sokolovom privezao za rukav bielu vrpcu, kad je na kakvoj velikoj slavi mir i poredak uzdržati, njim bih privezao za srdce dužnost, da svakom sgodom, na plesu, u glumištu, u gostioni i svak u svojoj trgovini ili u drugom poslu na vidjelo iznose umno, napredno, pristojno i nerazkalašeno Hrvatstvo. Treba im samo naputka, dogovora, jedinstva. Ta to su naši budući veletržci, akcioneri, najmari, naši budući otci grada – treba ih dakle samo turnuti u sgodu, da naviknu zasvjedočavati svoje domoljublje i poštenje. Kad bi ta omladina skočila na noge, ja kriv, ako nebi kazalište svaki put dubkom puno bilo, ako se nebi koja valjana knjiga razpačala, ako se nebi našlo kakva koristna napora tolikim mladim silam. –

Znaš, da u moga gospodara ima djece i da sam ja djeci a djeca meni vrlo u volji. Nedjeljom i svetkom, kad je liep dan, načičkam ih oko sebe u kočiju, a »šestak« prokotrlja nas do Save, do sv. Duha, ili do Jurjevca te zasluži svaki put svoja dva stotinjaka. Najvoli mi najstariji sin gospodarev, sad već sedmoškolac, te odkad sam opet u Zagrebu, pribija se uza me kao uz rodjenoga brata. Mili mu se moja odlučnost, moje pravdoljubje, moj hrvatski ponos. Vidim na njem, gdje i on nastoji biti odrješit, gdje od krivice zazire, gdje Hrvatstvo svoje, kad može, iztiče. Dapače držnjom i pokretom, mirnoćom pogleda i ozbilnošću obraza oponaša me mladić. To mi doduše godi, al navaljuje na me i dužnost, da ga ne odbijam od sebe, već da ga vodim i svjetujem. Čuo sam pripoviedati, kako su se negda djaci natjecali, tko će više naučiti, tko će ljepše i razgovjetnije govor govoriti ili pjesmu krasnosloviti, tko će se, kakvim bilo, umiećem više iztaknuti i odlikovati. Koliko vidim na mome sedmoškolcu, to danas ne biva. Muka mi je bila uputit ga, da je djak najveći domoljub, kad skuplja znanje i umieće kao pčelica med i vosak, kad radi učeličiti volju, usvojiti svaku dobrotu i ponajprije ovršivati dužnost. Gdjekad ga dovedem u svoju sobu, tobož da bih rad vidjeti je li čelične volje i do koje će doba kod knjige uztrajati. Evo i sad pokraj mene uči, dočim ti ja ovo pismo pišem. Ne vjeruje mi, da mu mladu hudi duhan – i vidim, težke ga muke stoji, što kod mene ne može da puši, budući i ja u spavaćoj sobi nikada ne pušim. I te mi je brige trebalo, da lakše pregorim, što se više ne da izpraviti. – – – – Nadam se veselu uzkrsu a tvoj sam priek viek zahvalni sin Milan. (Ulomak. »Vienac« g. 1871. br. 13. i 14.)

10. Štovani prijatelju! Hvala vam preliepa na Vašoj čestitki. Ja ju rado pirmam, jer sam uvjeren, da vam od srdca ide pa da je iskrena. No moram vam kazati, da ja nisam travanjski Živko (to je gospodski), nego sam listopadski Živko (to je paurski).

Što se Kastelarova govora tiče, čitao sam ga već u njemačkom jeziku, ali sam ga i opet čitao od početka do kraja u hrvatskom jeziku. Ja sam odmah poznao, da ste Vi prevoditelj, kao što i svaki vaš dopis, ma bio i bez znaka, odmah poznam.25 Kastelarov govor mi se je u hrvatskom jeziku bolje dopao nego u njemačkom. U tom je dakle i Vaše zasluge. Čitao sam i Vaše rešetanje hrvatskih čitanakâ i poviesti, a čitao i Vaše predloge. Iskreno Vam velikm, da s Vami jedno mislim u obće, ali u nekih pojedinostih morali bismo se sporazumiti, a to bismo se lahko. No pisati Vam o tom, bilo bi predugačko, zato bi želio, da nas Bog skupa svede, da se porazgovorimo. Medjutim je u drugih vlast, a ovi rade, kako ih je volja, nepitajuć nî mene nî Vas, a valjda nî druge ljude, koje bi po mojem mnjenju valjalo zapitati. – – – Vi mi pišete, a čitao sam i u novinah, da ste gospodjam predavali. To je svake hvale vriedno; jer upravo zanemaren je u nas ženski spol, premda je on po mojem mnienju za našu budućnost isto tako važan, kao i mužki spol. Treba dakle raditi, neumorno raditi, ali uviek tako, da se stvar poboljša a ne radnjom upravo pogorša. – – Vjerujte mi, da Saphir nije nikoga popravio nego samo razveselio. Nam pako ne treba se brinuti za razveselenje naših žena, jer one žalibože u veselju utonoše, nego nam se je brinuti za pouku, i to ozbiljnu, dostojnu i koristnu pouku.26 – Tud je ozbiljan razgovor, ali ne oštar, nego blag, ne ukor nego milovanje, ne tajenje neg’ iskrenost, prvi uvjet uspjehu, osobito prema ženam. Ne trebam Vam razglabati, jer su Vam stvari poznate, ali naputiti Vas kao da moram na govore Štrossmajerove. – Ja bih iskreno želio, da Vi svojim znanjem, svojim žarom, svojom dobrom voljom i svojom neustrašivosti, u kratko svojom i tjelesnom i duševnom sposobnosti našoj stvari, koja je i Vam i meni upravo sveta, i sbilja koristite, pa za to evo i ostadoh kod nje tako dugo. Kako dakle da bude u buduće? – – Još jedno nesmije biti po mojem mnienju. Ako ja kanim ženjskinjam ucjepiti ljubav prama svomu hrvatskomu jeziku, onda im neću iz njemačkih knjiga navoditi njemačke citate, nego ću, ako mi treba, dotični citat im hrvatski kazati. Prigovore protiv ovomu momu mnienju poznajem, ali našao sam, da barem za nas nevaljaju.

Ja još uviek bolestan a lieka mi neznadu. Liečnici mi savjetuju ovaj ovo, onaj ono, a nisu ih dvojica, koji bi istoga mnienja bili. Ja idem dakle, kada se vrieme otopli, u Beč, da čujem, što će mi tamošnji učenjaci kazati. Njih ću slušati. Biljarstvo sam izradio i vladi poslao, napisao razpravu za akademiju, koja bi se imala u svibnju čitati. Iza svoje bolesti učinih, što mogoh. Sada ću spisati zoologiju za gimnaziju nižju, ako Bog dade, nastojat ću, da bude gotova do buduće školske godine. Moram se žuriti, da još štogod uradim, jer vidim, da smrt nije daleko. Valja mi se narodu odužiti.

Budite zdravi i sretni, radite i uzčuvajte mi svoje čestito prijateljstvo.

U Osieku 28. travnja 1870.

Vaš iskreni prijatelj Živko Vukasović.

11. Kurelac jednomu svomu prijatelju.

U Zagrebu drugi dan iza sv. Vjekoslava 1870.

Sreća tvoja, da mi ně (nije) lasno puno vremena gubit, er ti inače vratih šilo za ognjilo. Odpokle stojim i travicu gazim, tako uvriedljiva pisma ni odkoga na svietu dobio nisam. Žalostno je, ali baš istinito: ako je koji Hrvat za koga uzmario ili mu što milâ učinio, već on misli, da je stekao pravo pogrdjivati ga i na njega se koječim nabacivat. Koja ti pamet mene pod starost učiti poštenja. Da znaš, kako to čovjeka mili. – Njeki dan se našao čovjek, koji me biedio zavistju a ti me biediš oholostju. Istina: baš sam prava slika i prilika zavisti već izvana, a još bolja, kad me tko umije progledat iznutra. Muke li za me vsu kukavštinu našega književnoga rada razodjeti te bockati i sjeći na vsaku stranu, i vse to, po starom običaju, zastrti plaštem književničke ili kritičke dužnosti, da je u mene te plemenite klice zavisti! Koliko je toga, što bi čovjek od srdca pohvaliti mogao? A ti sad na me navalio pravu družicu zavisti: oholiju: Vsaki dan sam stariji te s toga i zlovoljniji; peče me nevolja i sramoti moje dneve i korake, niti se imam pod čije krilo uklonit; a ti se uzeo sa mnom posprdivat, ti njekadanji moj prijaznik i zagovaratelj; zanjušio po gotovû kao njeku složnu zlovolju vašu tamo u . . . protiv mene, iz tvojega sjemena niklu; pak se onda čudi tomu, da ja ni tebe ni T . . . . onako primio nisam; kako sam bio dovle vikao. Ja milujem mlade ljude; i moje drugovanje s njimi i ona pisma, što sam im kojegud po svietu razposlao o tom svjedočastvo daju; nu s njimi se pregovarat i ukore primat, tomu ne mogu rad biti. Ja mal da ne vsaki dan o sebi krnjim i mrvim (a na to su me naveli moji prievodi Tome i Larochefoucaulda) i vjeruj mi, da sam se već vsega razdrobio, i jedva da je koga na svietu, koji mi se ne vidi i bolji i učeniji nego sam ja (ili ih bar moja duša izpričava), a ti mi pet ni devet nego odmah s oblaka na me izturio oholiju. Kad bogatija i gospodin gazi i prezire, što je nižje njega i siromašnije; kad budi koji zlotvor našega naroda na oči mi dodje; ili kad sgledam koju gujetinu hrvatskoga izdajstva, te ja s njim zametnem razgovor: onda sam odista i krupno ohol, i te si oholije iz duše izpuknuti ne dam; ona je pravi moj ponos i vsa moja sila; ona podgrieva moju narodnu sviest, koja me pita i hrani mjesto zlata i blaga. Nu svrnimo drugud.

Da u čitulji27 »sbačenikov« ni meni i tebi spomena ne ima, tomu je uzrok hladovita ćud kdjekojih ljudij, koji misle, da sva (smo) oba za nevolju dobra, i da je možda ni težko podnositi ně (nije). Nikakve rieči pokojnomu Vuku tako u zlo primio nisam nego onu, kad rečè o pokojnom Simu Sarajliju (istom se nevoljom poborivšem, kojom i ja sad): da je to njemu lagko! da je on već navikao tako živjeti (valjda kako i onaj ciganjski konj, što je treći dan lipsao).« A hvala ti na čustvu er sudeć po pismu, dublje si uvriedu oćutio nego ja isti. Ja sam se samo čudio, kako me vse pozabilo; a da je to živa istina, o tom me je opet njetko drugi opomenuo, Casali u Dubrovniku, kad mi u čitvnici pri Klaićevoj časti napio »zaslužniku nepriznanû, nenagradjenû i pozabljenû.« I b . . i k . . . oba si milite akademika tovarcem, koji slamu da grize, koji neka piše i piše te bud i c–ć pisao, samo da se akademija proslavi (a akademika svobodno vsi šenti da ž.

Sada mi se štampa »Silva«. Ako možebit Rada našega ne dobivaš, to ti ja pošlju svoju razpravu, nu treba da me obaviestiš.

Na onom mjestu iz Francuzkoga pjesnika baš ti hvala, i radi njega multa tibi remittentur (mnogo će ti se oprostiti).

Smiri se, ukroti se i usviesti se, kako se pristoji to mojemu prijatelju to nastajućem, ako bog da, slavkoviću narodnomu. Pored vsega ipak tvoj Fran Kurelac. (Ulomak.)

12. Pismo Fenelonovo o sv. Ljudevitu.

Sinko, nasljeduj sv. Ljudevita. Budi kao i on: blag, human (uljudan), pristupan, prijazan, sućutljiv i darežljiv. Tvoja te veličina neka nikad ne prieči dobrostivo sići medju manje a ta tvoja dobrota neka nikad ne oslabi tvojega ugleda ni poštovanja prema tebi. Proučavaj (étudiez) bez prestanka ljude, uči se služiti s njimi, ali da im ne budeš odviše obvezan. Traži si zasluge do na kraj svieta i to jednostavne, jer one ostanu čedne i najdulje. Kriepost ne proniče masu; ona ne ima ni požude ni revnosti, ona se dade zaboraviti. Nedaj se dušam laskateljicam i prilizalicam; daj osjetiti, da ne ljubiš ni ulagivanja, pohvaljivanja, ni ponizivanja. Ne budi pouzdan s nikim, nego s onimi, koji ti imaju srca protusloviti s poštovanjem te koji vole tvoju slavu nego li tvoju milost. Vrieme je, da pokažeš svietu zrelost i krepost duha prema potrebi sadašnjosti. Sv Ljudevit bijaše u tvojoj dobi slast dobrim, a trepet zlim. Kani se indi svih zabava prošle dobe: daj vidjeti da misliš i da osiećaš, što princ misliti i osiećati ima. Dobri treba da te ljube, zli da te se boje, a svi da te poštuju. Požuri se, da se brzo popraviš, da koristno radiš, te da popraviš druge. Pobožnost ne ima ništa slaba ni žalostna; ona razširuje srce, jednostavna je i ljubezna, osietit se dade svim, da se predobe svi. Carstvo božje ne sastoji se u skrupuloznom obdržavanju sićušnih formalnosti iliti formlanih malenkosti; ono se sastoji za svkaoga u vlastitih kriepostih njegova stališa. Princ ne mora Bogu služiti na onaj isti način, na koji kakov kaludjer ili kao kakav pojedinac za sebe. Sveti Ljudevit je posvećen kao veliki kralj. On bijaše neprestrašiv u ratu, odlučan u vieću, uzvišen nad ostale plemenitošću svojih čustva; bez oholosti, bez preuzetnosti, bez nemilosrdja (okrutnosti). On sliedjaše u svem prave interese naroda svoga, komu je bio i otac i kralj. On razgleda i vidi sve vlastitima očima u glavnih poslovih. On bijaše marljiv, umjeren, pravedan i čvrst u dogovorih i ugovorih. Tudjinci se ne smatrahu manjimi od vlastitih njegovih podanika. Nikada ne bijaše vladara pametnijega, da ravna i odgaja narode svoje te da je učini sve zajedno dobrimi i sretnimi. On ljubjaše s pouzdanošću i nježnošću sve one, koje je imao ljubiti; no on bijaše postojan, da popravi one, koje je najviše ljubio. Bijaše plemenit i uzvišen po običajih svoga vremena, ali bez sjaja i luksusa. Troškovi, koji su bili veliki, tako je uredio, da nije morao dirati u imanja. Budi baštinikom njegovih krieposti prije nego baštiniš krunu njegovu. Dozivaj ga s pouzdanošću u nuždi svojoj; siećaj se, da po tvojih žilah kola krv njegova a duh vjere, koji je njega posvetio, ima biti životom tvojemu srcu. On na te gleda s visine nebesne, gdje moli za te ter gdje hoće, da jednom i ti s njim kraljuješ. Conserva, fili mi, praecepta patris tui. (Čuvaj, sinko, zapoviedi oca svoga!) (Fénélon 1651 † 1715. Slavni biskup i pisac. Lettre au duc de Bourgogne Sv. Ljudevit IX. 1215 † 1270. Preveo dr. P. T.)