Tipologija stilsko-kompozicijskih konstanti sa spoznajnom vrijednošću
Imenovana spoznajna vrijednost književnosti kao umjetnosti za našu priliku ilustrirat će se na tekstu prvoga i jedinog (dosad) jugoslavenskoga književnog nobelovca, na predlošku kronike Na Drini ćuprija Ive Andrića.1 I to, osvrćući se na jednu konstantu u tehnici iz njegova, slikovito rečeno, stilsko-kompozicijskoga laboratorija: na umetanju (interpoliranju) filozofijskih generalizacija (= poopćavanja) što kondenziraju kakvo povijesno i životno iskustvo, a umeću se, ta poopćavanja, gotovo jedva osjetno i nepažljivu čitaču jedva primjetno u sȃm pripovjedni, fabulistički tekst.
1. Nekada su to svega riječ-dvije, koje zgušnjavaju kakvo doživljeno ili teorijsko iskustvo. Kao u primjeru s početka kronike:
Nego, nas smo se nekolicina dogovorili da idemo noću, u gluho doba, i da obaramo i kvarimo, koliko se može, što je napravljeno i podignuto...
Našlo se, kao uvek,2 malodušnih i nepoverljivih koji su smatrali da je to jalova misao... (33)
Ono kao uvek jest generalizacija, poopćavanje o kojem je riječ: uvijek se, pri kakvu rizičnu pothvatu ili dilemi nađe upravo takvih, malodušnih i nepovjerljivih, bolesno sumnjičavih, manjkavih ljudi, mlakonja i oklijevala koji će svaku smjelu inicijativu znati obezvrijediti smatrajući je unaprijed jalovom, osuđenom na neuspjeh. Po njima, po takvim kukaveljskim sumnjičavcima nikad se ništa pokrenulo ne bi. U tome je spoznaja, a i odgojni (ako hoćemo) uzor, uzor putem negacije: ne ravnajmo se prema bijednim malodušnicima! Mogao bi Andrićev tekst biti potpun za opisivanu situaciju i bez onoga umetka kao uvek: – Našlo se malodušnih i nepoverljivih koji su smatrali da je to jalova misao... Mogao je. Ali upravo ovom interpolacijom, umetkom onim kao uvek dobiva se vrijednost šira generalizacijska odnoseći se i na drugu koju ovoj nalik situaciju, ne samo na nju jedinu.
2. Istoga je reda i slične spoznajne vrijednosti, i jednake odgojne uzornosti putem negacije, drugo jedno poopćenje o dječjim, o ljudskim tipovima i načinima ponašanja. Samo što to više nije umetak od riječi–dviju, već umetak koji je mikro-rečenica. Primjer je također s početka kronike:
Zure u tu široku, mračnu pukotinu, strepeći od radoznalosti i od straha, dok se nekom malokrvnom dečaku ne učini da se otvor kao crna zavesa počinje da njiše i pomera, ili dok neki od onih podrugljivih i bezobzirnih drugova (uvek ima po jedan takav) ne vikne »Arapin« i ne počne da beži. To pokvari igru i izaziva razočaranje i negodovanje kod onih koji vole igru mašte, mrze ironiju... (22)
Da se uvijek u skupini ljudskoj, ili dječjoj, svejedno, nađe po kakav podrugljivac ili bezobzirnik – to nam može potvrditi i vlastito pa bilo i neveliko – životno iskustvo. Ono umetnuto – uvek ima po jedan takav – to iskustvo zgušnjuje i poopćuje, generalizira ga do svuda i svagda vrijedeće spoznaje o tome kako – ima u jednim ljudima bezrazložnih mržnja i zavisti koje su veće i jače od svega što drugi ljudi mogu da stvore i izmisle. (69) A upravo tako stoji na tome mjestu u kronici zvanoj Višegradska.
Najočitiji, upravo primjer–uzorak poopćavanja o kakvima je riječ, nalazi se u odlomku gdje se govori o osobnim značajkama tiranskoga nadglednika Abidage. I tu se kaže:
... a vezirov novac uzimao je Abidaga za sebe. (Izračunata je i svota novca koju je dosad prisvojio.) Svoje nepoštenje prikrivao je, kao što to često u životu biva, velikom revnošću i preteranom strogošću... (63)
Bez poopćavajućeg kao što to često u životu biva, tekst ima svoju dovršenost: – Svoje nepoštenje prikazivao je velikom revnošću i preteranom strogošću. Ali upravo tim umetkom on dobiva vrijednost generalizacije i produbljene spoznaje o ljudskim, bolje reći, neljudskim karikaturama tipa nezajažljivoga i nesmiljenoga nepoštenjaka kakav je bio Abidaga, ali kakve već jesu – sȃm se produženi zaključak nameće – geografskom slikovitošću rečeno: kakve jesu Abidage svih meridijana i paralela, ili svih boja, masti i zastava.
3. Ako su dosad navođeni primjeri Andrićevih filozofijskih generalizacija bili takvi da su se, mirne duše, iz pripovjednoga teksta mogle čak izlučiti a da obavijesnu njegovu vrijednost ne oštete, primjeri što će sada slijediti drugoga su tipa. Oni su, kompozicijski, takve generalizacije da se uklapaju u pripovijedanje (= naraciju) kao njegov sastavni, integralan, nerazdvojiv dio te ih mi kao poopćavanja razaznajemo tek u naknadnom analitičkom zastajkivanju ili navraćanju. Kao ovaj primjer što je:
Taj mudri i pobožni, tvrdoglavi i uporni čovek, koga je kasaba dugo pamtila, nije se ničim dao odvratiti od svog bezizglednog napora. Radeći predano on se odavno bio pomirio sa saznanjem da je naša sudbina na zemlji sva u borbi protiv kvara, smrti i nestajanja, i da je čovek dužan da istraje u toj borbi i onda kad je potpuno bezizgledna. (78/9)
Ono da je naša sudbina sva u borbi protiv kvara i tako dalje... više se ne da iz teksta izdvojiti bez štete po njegovu cjelovitost. A njegova je i spoznajna i ujedno odgojna vrijednost u otkrivanju jednoga nazora o svijetu koji pretpostavlja aktivistički, angažiran stav prema svakom zlu u svijetu, stav rezistencije (= otpora) prema svim njegovim (zlim) pojavnostima: kvar, smrt, nestajanje... Sadržana je u tom ulomku i herojička deviza čovjekova humanističkoga, samozatajna, plemenita, uznosita ponašanja: opirati se svekolikom zlu u životu i kad je to opiranje bezizgledno. Spomenute su, u interpretaciji naknadno izvedene kategorije kao: nazor o svijetu, angažiranost, aktivistički stav. Sve su to filozofijski ili ideologijski termini. No specijalnost je Andrićevih filozofijskih interpolacija, njihova specifičnost i njihova stilsko-kompozicijska kvaliteta da one same, ni u jednoj prilici, ni u jednome jedinom navratu nemaju ni filozofijskog ni ideologijskoga nazivlja, tj. njihove metajezičnosti. Dostupna su tako ta poopćavanja o životu i povijesti – svakome, i onome tko po svome obrazovanju i ne bi bio kadar svoditi poruke tih spoznaja na moguće i odgovarajuće filozofijske ili ideologijske pravce, škole ili orijentacije, u rasponu – recimo – od pastira/čobana do akademika.
4. Neki su umeci ovoga reda upravo aforističke, mudre izreke što kondenziraju opet kakvo pojedinačnō, dignuto na razinu općeg povijesnog ili životnoga iskustva te se doimlju kao toliko svevremenske da su gotovo vanvremenske istine, toliko panhistorijske da su kao ahistorijske. Kao ona kojom završuje ulomak u povodu glasova što su se po Bosni širili s početka 19. stoljeća o ustanku u Srbiji:
... ispočetka je stvar izgledala daleka i beznačajna; daleka, jer se odigravala tamo na drugom kraju beogradskog pašaluka; beznačajna, jer glasovi o bunama nisu bili nikakva novost. Otkako je carevina bilo je i toga, jer nema vlasti bez bune i zavere, kao što nema imanja bez brige i štete. (90)
Da vlasti nema bez bune i zavjere, kao ni ìmānja ni imánja što nema bez brige i štete – upravo je model jedne takve, panhistorijske, svepovijesne istine u kompoziciji Andrićeva pripovjednoga teksta; istinu tu pripovijedanje samo poentira iz njega, pripovijedanja, posve naravno izvirući.
Ovakvih je pripovjednih aforističko kondenziranih vrhunaca u Andrića na pretek. Evo još jednoga:
Meseci i meseci su prošli dok je i do kasabe doprla vest o vezirovoj pogibiji, i to ne kao jasna i određena činjenica, nego kao skriveno govorkanje koje može i biti i ne biti tačno. Jer u turskoj carevini nije dozvoljeno da se zle vesti i nesrećni događaji šire i prepričavaju ni onda kad se u susednoj državi dese, a kamoli kad se radi o rođenoj nesreći. (75)
Riječ je o turskoj carevini, o konkretnoj jednoj društvenoj formaciji, poretku. Ali nije potreban ne znam kako zamašan napor duhovne kombinatorike da se izvuče širi, generalizacijski, svepovijesni zaključak: zabranjeno širenje zlih vijesti i vijesti o nesretnim događajima – karakteristika je svih totalitarnih režima, ne samo onomadnoga, osmanlijskog.
5. U povodu ovoga povijesnoga poopćenja prilika je da se dotakne jedno književnoteorijski vrijedno pitanje: da li književno djelo suvremenu čitaocu čini aktualnim njegova tematika ili pak zakodirana njegova poruka što se analogiijski dade protegnuti i na druge, svoje, a ne samo na opisivane situacije? I samo na razini apstrakcije ostajući, teorijski tek zaključujući i bez potvrda što se označuju potkrepom dobro selektiranih ilustracija – možemo uvjereno zaključiti kako sama tematika nimalo ne garantira aktualnost. Jer konkretna tematika Na Drini ćuprije jest život Bosne u rasponu od koja četiri stoljeća, od 16. do 20. Govoreći tako o konkretnoj dilemi: pružiti ili ne pružiti otpor austrijskim okupatorima što su nadrli u Bosni u 2. polovici 19. stoljeća (a dilema je i općeljudska i svepovijesna: otpor okupatoru, osobito nadmoćnijem), pa opisujući svađu među dvojicom protagonista Osman-efendija i Alihodžom, Andrić piše:
Zaista, teško je bilo naći dva gora pregovarača i nezgodnija čoveka. Od njih se nije moglo očekivati drugo do da povećaju oštru zabunu i stvore jedan sukob više. To je bilo za žaljenje, ali se nije dalo izmeniti.
... i domeće Andrić opet jednu svepovijesnu istinu vrijedeću za sve društvene formacije, istinu-konstataciju-generalizaciju, domeće je i ne prekidajući tekst pripovijedanja nego samo opisivanu situaciju svađe poentirajući:
... jer u trenutcima društvenih potresa i velikih, neminovnih promena obično izbiju upravo ovakvi ljudi napred i, nezdravi ili nepotpuni, vode stvari naopako i stranputicom. U tome i jeste jedan od znakova poremećenih vremena. (131)
Jednaka je ovoj i iduća jedna interpolacija koja se kao konotacija i aluzija može protegnuti i na našu blisku prošlost, svejedno što je poenta s generalizacijskom vrijednošću tematski vezana za prošlostoljetnu:
Ali Osman-efendija je bio gluh za sve što nije povlađivalo njegovoj dubokoj i iskrenoj strasti za otporom i mrzeo je ovoga hodžu koliko i Švabu protiv koga je ustao. Tako se uvek u blizini nadmoćnog neprijatelja i pre velikih poraza javljaju u svakom osuđenom društvu bratoubilačke mržnje i sporovi. (133)
A završni primjer svojom spoznajnom vrijednošću mogao bi uputiti na svojevrstan preispit savjesti, primjer u kojemu stoji:
O slavama i Božićima ili u razmazanskim noćima, sedi, otežali i brižni domaćini živnuli bi i postali razgovorni čim bi došao govor na najveći i najteži događaj njihova života, na »povodanj« [...] »povodanj« je dolazio kao nešto i strašno i veliko, i drago i blisko; on je bio prisna veza između još živih ali sve ređih ljudi toga naraštaja, jer ništa ljude ne vezuje tako kao zajednički i srećno preživljena nesreća. (81)
Zapaziti je najprije onu bizarnu literarnu karakterizaciju, opisnu, indirektnu karakterizaciju multinacionalne nam Bosne – i zašto ne bismo rekli: takve Bosne kao modela suvremene multinacionalne jugoslavenske federacije – posrednu: o slavama, to jest pravoslavnim; o Božićima, to jest i pravoslavnim (= srpskim) i katoličkim (= hrvatskim), u ramazanskim noćima, to jest muslimanskim...
A da nas, da ljude zajednički sretno preživljena nesreća čvršće vezuje – znamo po iskustvu ako ne doživljenom, ono nam je takvo iskustvo barem teorijski dostupno i prihvatljivo. No upitati se poradi onoga rečenog preispita savjesti: nesreće su, ipak, pogotovu velike zajedničke, ma i sretno preživljene nesreće, iznimne u životu generacija. Ne bi li se prema životu i zajedništvu trebalo postaviti tako da nas združuje, da zbližuje zajednički i sretno proživljena svakidašnjica? Da cijena zbližavanja ne bude samo nesreća! Jer: čovjek je velik koliko je velik u svakodnevici, ne u iznimnim situacijama, kakve, iznimne, već obično velike nesreće jesu. A zbliženi, a povezani u svakodnevici, makar da je ona i trivijalna, ljudi bi mogli izbjeći proživljavanje, pa makar to bilo i sretno preživljavanje mnogih nesreća?!
Neki jezičnostilski postupci kao izražajne vrednote Andrićeve proze
1. I opet će svi primjeri biti iz Višegradske kronike Na Drini ćuprija. Neka ovaj put, prije ikakva komentara i bez posebnih uvodnih napomena, najzornije progovore primjeri sami za sebe. Primjeri kao ovaj:
Mnoge pojate su odplavljene, koševi izvrnuti. U niskim dućanima bio je mulj do koljena, a u tom mulju sva roba koja nije mogla biti na vreme iznesena. Po sokacima zaglavljena čitava drveta, koja je voda odnekud doplavila, i naduveni leševi stoke koja se podavila.
To je bila njihova kasaba u koju je sada trebalo sići i nastaviti život. A između tako poplavljenih obala, nad vodom koja se šumno valjala, još uvek mutna i bujna, stajao je most, beo i nepromenjen, na suncu. (87/8)
Pojate su otplavljene; drveta koja je voda odnekud doplavila; između tako poplavljenih obala. Posrijedi je uvijek isti glagol: plȁviti; mijenjaju se samo pridruženi prefiksi (= predmeci): od, do, po. I ti predmeci donose nove značenjske prijelive osnovnoga glagola. Naznačuju različite smjerove osnovnoga značenja glagolske radnje. U prijevodima na primjer (a Na Drini ćuprija djelo je prevedeno na sve velike takozvane svjetske jezike i nekoliko desetina nevelikih) u prijevodima ovu ekonomično izražajnu osobinu Andrićeva jezika i stila nikako nije bilo moguće očuvati. Potječe ona od tipa sažetosti folklorne, pučke štokavštine, od – gramatički imenovano – obilja mogućnosti prefiksalnih glagolskih tvorbi.
Još je teže, kad su već spomenuti prijevodi kao kriterij vrijednosnog omjeravanja nekih stilskih postupaka, teže bilo očuvati visoku sažetost, značenjsku zgusnutost i nijansiranu specifičnost izraza u prefiksalnim tvorbama takozvane manje produktivnosti, to će reći tvorbama s predmecima manje čestotnim, ali stoga veće stilističke vrijednosti, kao u primjeru:
Naročito su uporne i nezadržljive bile majke. One su jurile, gazeći žustro i ne gledajući gde staju, razdrljenih grudi, raščupane, zaboravljajući sve oko sebe, zapevale su i naricale kao za pokojnikom, druge su raspamećene jaukale, urlale kao da im se u porođajnim bolovima cepa maternica, i obnevidele od plača naletale pravo na suharijske bičeve i na svaki udarac biča odgovarale bezumnim pitanjima: »Kud ga vodite? Kud mi ga vodite?« (21)
Raspamećene jaukale neće reći »poludjele« ili »nȁ pō poludjele« (kako je to s jednostavna razloga lingvističke nemogućnosti adekvatna prijevoda prevedeno u svjetske jezike), nego će reći da je jauk kao izraz siline bola privremeno zastro um, pomutio pamet, upravo raspametio bolne majke kojima su otimali djecu; obnevidele od plača neće reći oslijepjele (kako je opet i s istih razloga u prijevodima), nego i opet: privremeno izgubile dar vida; a izražajna snaga temelji se ovdje na onim značenjskim nijansama što osnovnim riječima dadoše prefiksi raz- i ob-, prefiksi ne baš velike čestote, pa tako i manje takozvane tvorbene produktivnosti, no upravo stoga visòkē, već spomenute izražajne, upravo idiomatske (= neprevodljive) vrijednosti. (Slična je vrednota i ona iteracija: zapévale, gdje se samo akcenatskom mijenom i duljenjem korijenskoga sloga (od: zàpevati) dobiva nova značenjska nijansa, drugi glagolski vid, učestao: zapévati. Ni tu se u prijevodima ne može postupiti prema pravilu: riječ za riječ, nego se mora neekonomično opisivati: počele pa stale, pa opet počinjale pjevati.)
2. Često se kao značajka Andrićeva pripovijedanja navodi slikovita ocjena o »smirenosti« njegova »kazivanja«. Nije to smirenost prijeporna. Nego: valjalo bi otkriti te imenovati jezično-stilske pretpostavke koje tu mirnoću u naraciji uvjetuju i konstituiraju. Potječe ta pripovjedalačka mirnoća dobrim dijelom i od jedne specifične pripovjedne tehnike. Ogleda se ona u takozvanim apozitivima, na planu sintaktičke rečenične konstrukcije naknadno dodatnim odredbama vrsti nepotpune rečenice s posljedicom onoga smirivanja u kazivanju. Stoji u samome početku kronike:
Na tom mestu gde Drina izbija celom težinom svoje vodene mase, zelene i zapenjene, iz prividno zatvorenog sklopa crnih i strmih planina, stoji veliki, skladno srezani most od kamena, sa jedanaest lukova širokog raspona. (7)
Apozitiv je, ona naknadna odredba vrsti eliptične rečenice, ovdje onaj dodatak: zelene i zapenjene. Možemo mi, eksperimentalno, samo minimalno preoblikovati tekst, ostaviti isti istacati i ukupan leksički materijal tek drugačije ga poredavši, pa mirnoći pripovjednoj ni traga, hipotetski ovako: – Na tom mestu gde Drina izbija celom težinom svoje vodene, zelene i zapenjene mase...
Dakle, onaj apozitiv iza svoje vodene mase, apozitiv zelene i zapenjene, ima, autorski nesumnjivo namjeran, ritmički posljedak usporavanja tempa, posljedak koji uvjetuje i nosi onu rečenu »smirenost kazivanja«. A ta je tehnika u Andrićevoj prozi i česta i veoma razvijena.
3. U stilografskoj literaturi već je posve osvojen naziv »ključna riječ«. Pojam je to o riječi, matematički rečeno, niske statističke pojavnosti, ali velike obavijesne vrijednosti, vrijednosti tolike da može upućivati i na zaključivanje o kojem aspektu autorova nazora o svijetu.
Neka nas tri primjera navedu i na utvrđivanje jedne takve ključne riječi u Andrića, ključnoga pojma koji omogućuje rekonstrukciju svjetonazorskoga, filozofijskog stava:
Primjer 1:
Sklopljenih očiju vezir bi tada čekao da crno sečivo prođe i bol umine. U jednom od takvih trenutaka, on je došao na misao da bi se oslobodio od te nelagodnosti kad bi zbrisao onu skelu na dalekoj Drini, kod koje se beda i svaka nezgoda kupe i talože bez prestanka time što bi premostio strme obale i zlu vodu među njima, sastavio kraj druma koji je tu prekinut, i tako zauvek i sigurno vezao Bosne s Istokom, mesto svoga porekla sa mestima svoga života. (23)
Primjer 2:
Ne stoji na zemlji, ne drži se rukama, ne pliva, ne leti; on ima svoje težište u samom sebi: oslobođen zemnih veza i tereta, ne muči se; ne može mu više nitko ništa, ni puška, ni sablja, ni zla misao, ni ljudska reč ni turski sud. (56)
Primjer 3:
Starac je naišao drumom od Rogatice a po svojoj zloj sreći kao prvi putnik toga dana kad je dovršen čardak i kad se u njega uselila prva straža. (94)
Zla je dakle voda, zla može da bude i misao, zla čak i sreća! Zlo je, dakle mnogoliko: i konkretno i apstraktno, i materijalna i etička kategorija. Zlo je, još jednom dakle, reklo bi se – svijetu imanentno, zlo je svijetom i životom sadržano. No ne zaboravimo pri ovoj konstataciji onaj pogled na svijet što se očituje spoznajom...
... da je naša sudbina na zemlji sva u borbi protiv kvara, smrti i nestajanja... u borbi, dakle, protiv svakoga zla, u borbi istrajnoj i tvrdoglavoj sve kad je i bezizgledna!
4. Već je bilo spomena o tome kako se Andrić izražajno nadahnjuje na vrelu narodskoga, pučkog izraza. Osobito je to očito u idiomatskoj, što će reći: neprevodljivoj frazeologiji, kao u ovome primjeru:
Na površini, uz ogradu su se zadržale naslage mulja, koje su se sada sušile, ispucale na suncu, a na kapiji zaustavila i naslagala čitava gomila sitnog granja i rečenog taloga, ali sve to nije ni u koliko menjalo izgled mosta koji je jedini preturio poplavu bez kvara i izronio iz nje nepromenjen. (88)
U pučkoj štokavskoj, metaforiziranoj, frazeologiji preturi se obično kakva briga. Metaforički je to postupak što se ostvaruje konkretizacijom apstraktnoga: preturiti = konkretno, briga = apstraktno; ovdje je to prijenos konkretnoga = preturiti, na konkretno = poplavu, s jasnom vezom na apstraktno = prekrižiti, prevladati brige, muke, smetnje uzrokovane poplavom, otarasiti, kurtalisati ih se.
5. Izrijek: da je most preturio poplavu nije samo primjer kontaminirane idiomatske frazeologije, već je i primjer stilskoga postupka zvanoga antropomorfizacija (= pridavanje stvarima, neživome osobinȃ živoga, humanoga). A jezično, a stilski još je zanimljivije da je taj postupak ostvaren ne usporedbom ili atribucijski, ili razvijenim opisom, kako je to već uobičajeno u postupku antropomorfizacije – nego isključivo predikacijom: (most je) jedini preturio poplavu bez kvara...
Neka ovaj postupak antropomorfizacije predikacijom bude oprimjeren još jedanput:
... jer su stari ljudi tvrdili da se po nekom naročitom zujanju vodene matice može poznati hoće li poplava biti jedna od onih običnih, koje svake godine pohode kasabu... (82)
Da poplave pohode kasabu još je jedan primjer već imenovanoga stilskog postupka: antropomorfizacija predikacijom, no prilika je to i povod da se naveže još jedna interpretacijska nadogradnja: narod, puk se ovaj već toliko svikao s nesrećama da ga i poplave pohode, poput bliskih prijatelja. U mentalitetu koji otkriva ovakav stav mora da ima i stoičke strpljivosti i neiscrpive otpornosti prema svakome zlu i neprijateljskome izazovu bilo prirode pa bilo i povijesti.
6. Klasična štokavština kao inspirativno vrelo Andrićeva izraza može se potvrditi i u nekim manje uočljivim detaljima. Kao u ovome:
A u šipražju, malo podalje, biće sakrivena ona trojica. I čim mrak padne, uzeće leš, odneti ga i sahraniti, ali na skrovitu mestu i bez ikakva vidna traga, tako da će izgledati posve verovatno da su ga psi preko noći razvukli i pojeli. (58/9)
Gramatička konstatacija: »na skrovitu mestu« i »bez ikakva vidna traga« primjeri su u suvremenoj, urbanoj jezičnoj praksi sve manje upotrebljavanē takozvanē nominalnē, tj. imeničkē, neodređenē deklinacije opisnih pridjeva. Stilistička konstatacija: naš bi urbani jezični refleks olako to pretvorio u pronominalan, tj. zamjenički, određen oblik: na skrovitom(e) mestu, bez ikakvog vidnog traga. Ali, da se malo i poigramo riječima, a u svrhu afirmacije stilističke vrijednosti koja je u oblicima klasične, pučke štokavštine: skrovitost onoga mjesta neiskazivo je za jezični osjećaj skrovitija, i nevidljivost onoga traga nevidljivija u obliku izvornom: na skrovitu mestu, bez ikakva vidna traga.
7. I posljednji stilski postupak što će biti prikazan kao izražajna vrednota Andrićeve proze jest njegova, jednako kao u pučkome, rijetka upotreba pasivnih rečeničnih konstrukcija. Čitamo tako:
O slavama i Božićima ili u ramazanskim noćima, sedi, otežali i brižni domaćini živnuli bi i postali razgovorni čim bi došao govor na najveći i najteži događaj njihovog života, na »povodanj«. Na odstojanje od petnaestak ili dvadeset godina u kojima je opet ponovo tečeno i kućeno, »povodanj« je dolazio kao nešto i strašno i veliko, i drago i blisko. (81)
U suvremenoj jezičnoj upotrebi i po suvremenome jezičnom (urbanom) osjećaju mi više ne razaznajemo da glagol teći znači stjecati, namicati, zarađivati, uvećavati imutak. Tečeno i kućeno! Iskaz je pasivan, bez-subjektan. Da su u aktivnoj konstrukciji spomenuti kao subjekti (gramatički i fizički), òni, ȍnī sijedi, otežali i brižni domaćini koji da su ponovo tekli, to jest stjecali i kućili se.. da su – ne bi bilo stilotvorne izražajnosti kad je gramatička bez-subjektnost u pasivnoj konstrukciji zapravo izrazila fizičku i mentalnu, faktičku svesubjektnost i totalnost napora da se nakon jedne fizičke nesreće »preturi« pričinjeni kvar i šteta, da se imutak i egzistencija regeneriraju.
Ista fizička bez-subjektnost izražena je zgusnutim, u sedam navrata ponovljenim pasivnim konstrukcijama u malome odsječku teksta gdje se govori kako je jezivo – okrutno »radila« kapija:
Od toga dana na kapiju su dovođeni svi koji su kao sumnjivi ili kao krivci u vezi sa ustankom hvatani, bilo na mostu samom bilo negde na granici. I oni koji su jedanput dovedeni vezani na saslušanje pod čardak, retko su izlazili živi ispod njega. Tu su im odsecane usijane ili prosto nesrećne glave i naticane na kolje koje je bilo postavljeno oko čardaka, a tela su im bacana s mosta u Drinu, ako se niko ne bi javio da otkupi i sahrani obezglavljen leš. (100)
Dovođeni i hvatani (svi koji), dovedeni (oni koji), odsecane i (na kolje) naticane (glave), postavljeno (kolje, koje) bacana (tela) – sedam je pasivnih konstrukcija gdje, istina, postoji gramatički subjekt, ali fizički izvršilac radnje ostaje anoniman, nerečena, tuđa, bezlikā mračna sila terora i užasa, pa, takva, najprikladnije biva oslikana, izražena i sugerirana – nespomenuta, neidentificirana, a tomu pripomaže upravo pasivna rečenična konstrukcija. Pokušajmo preinaku: Sve one koji su bili sumnjivi hvatali su i dovodili... odsecali su im glave i naticali na kolje... U ovakvoj, aktivnoj, rečeničnoj konstrukciji sve nam se isto kazuje, ali sugerira neusporedivo manje.
I još Andrićev primjer pasiva i njegove stilotvorne nezamjenljivosti:
Kao fizičku nelagodnost negde u sebi – crnu prugu koja s vremena na vreme za sekundu-dve preseče grudi na dvoje i zaboli silno – dečak je poneo osećanje na to mesto gde se prelama drum, gde se beznađe i čamotinja bede zgušnjavaju i talože na kamenitim obalama reke preko koje je prelaz težak, skup i nesiguran. To je bilo ranjavo i bolno mesto te i inače brdobite i oskudne krajine, na kome nevolja postaje javna i očita, gde čovek biva zaustavljen od nadmoćne stihije i, postiđen zbog svoje nemoći, mora da uvidi i jasnije sagleda i svoju i tuđu bedu i zaostalost. (22)
Tipična, školski uzorna prezentska pasivna sintaktička konstrukcija: čovek biva zaustavljen od nadmoćne stihije; u aktivnom: nadmoćna stihija zaustavlja čoveka. Referencijalna razina iskaza ista je objema konstrukcijama izražena. Ekspresivno, stilistički to ni približno nije isto. Harmonija, usklađenost među idejom i jezičnim joj izrazom i oblikom kulminira, stilotvorno ekspandira upravo jedino pasivnom konstrukcijom: čovjek je bespomoćan pred nadmoćnom stihijom neprijateljskoga mu okoliša, on je tu samo gramatički subjekt na kojemu se, po školskoj definiciji pasiva, radnja izvršuje te stihija njega ne zaustavlja, nego on baš biva zaustavljen.
Obile su – zar nisu? – obilate nijanse Andrićeva izraza, mahom prodahnute s vrela pučke štokavske tradicije. On taj uzor i nasljeduje i oplemenjuje.
Izdvojivši neke od stilotvornih tih postupaka, komentiravši doživljeni domašaj i uprvši da im se dokaže izražajna vrijednost – ako smo iole produbili svoj doživljaj i svoje poimanje Andrićeva teksta i o njemu doimanje – bolje si naknade za investirani analitički, interpretativni pa i čitalački napor nismo mogli ni poželjeti.
Čudo Aske i Vuka
Začudnost ovoga Andrićeva teksta u tome je, između ostaloga, što je on žanrovski teško odrediv, višelik je; to jest, izazovan je i veoma poticajan za književnoteorijsko razmišljanje: kakvoj književnoj vrsti pripadaju Aska i vuk; u njoj je, naime,
- i bajkovitosti
- i basnovitosti
- i i kronikalnosti
- i a i esejističnosti!
Aska i vuk je i bajka kao kratka prozna vrsta; mašta pripovjedačeva u toj književnoj vrsti komponira sva moguća i sva željena rješenja za sve situacije u životu; o bajki je s pravom rečeno: da ona budi u nama čudesni i čarobni svijet mogućih nemogućnosti i nemogućih mogućnosti, ona da nas dovodi do situacije da vjerujemo u sve i da sumnjamo...
Aska i vuk kao književni tekst udovoljuje i zahtjevima basne; u njoj se ostvaruje tzv. ezopovski govor (naziv je prema starogrčkom piscu i sastavljaču basni – Ezopu, iz 6. stoljeća stare ere), a govor je to životinja s ljudskim osobinama, i manama i vrlinama;
Aska i vuk je i kronika, zapis o životu u nekoliko živih poteza i crta, priča s vremenskim razvojnim (datumskim/dobnim) fazama;
Aska i vuk je i esej, književna tzv. nefikcionalna vrsta, to jest vrsta bez udjela mašte, fantastike – već racionalna rasprava koja svoj predmet ne iscrpljuje dokraja. Tu se, u Aski i vuku, raspravlja o vrijednosti života i vrijednosti umjetnosti s prihvatljivim uvjerenjem kako... umjetnost – poput Askine baletne, plesačke – i kako volja za otporom pobjeđuje svako zlo, pa i samu SMRT!?
Jednostavnost, upravo: pučkost Andrićeva književnoga izraza očituje se, kako drugdje – jednako tako i u Aski i vuku:3
Sto života osećala je sada u sebi mala Aska, a sve njihove snage upotrebila je da produži jedan jedini, svoj život, koji je bila već pregorela.
Mi i ne znamo kolike snage i kakve sve mogucnosti krije u sebi svako živo stvorenje. I ne slutimo šta sve umemo. Budemo i prođemo, a ne saznamo šta smo sve mogli biti i učiniti. To se otkriva samo u velikim i izuzetnim trenucima kao što su ovi u kojima Aska igra igru za svoj već izgubljeni život. Njeno telo se više nije zamaralo, a njena igra je sama iz sebe stvarala nove snage za novu igru. A Aska je igrala. Izvodila je sve nove i nove figure, kakve ne poznaje škola nijednog učitelja baleta. (537)
Slikovitost pučke pripovjedne štokavštine koja imade elemente metaforike koju bismo imenovali čak: veoma modernom, ovdje je u konkretizaciji apstraktnoga: pregoreti život; pregoreti će reći: prežaliti život, oprostiti se od njega, više ga ne žaliti...
U navedenom odlomku jedna je vrlo sadržajna nijansa koja se izražajno temelji na gramatičkoj mogućnosti razlikovanja glagolskoga aspekta. Ponovimo izdvajajući:
Budemo i prođemo, a ne saznamo šta smo sve mogli biti i učiniti...
Budemo i prođemo, gramatički rečeno, jesu svrseni, perfektivni prezenti glagola biti i proći; izraz i gramatički oblik bio bi više u skladu s opisivanom situacijom, i sa sadržajem, da su tu dva nesvršena, imperfektivna sadašnja vremena: bivamo i prolazimo, a ne saznamo šta smo sve mogli biti i učiniti... To bi bio sklad s formalnoga gledišta: da opis protjecanja života bude u nesvršenu liku: bivati i prolaziti; ali ideja je tu suptilnija; posrijedi je iznimna sukladnost između ideje i izraza: ovaj naš život toliko je kratak, toliko trzajan, toliko tek poput otkucaja, poput elektroimpulsa da mi u njemu niti bivamo niti prolazimo već upravo u njemu tek
budemo i prođemo!
Vrijednost, eto, jedne gramatičke kategorije, kategorije glagolskoga vida, svršenoga a i nesvršenoga, iskorištena je kao filozofijska, kao spoznajna i kao izražajna, umjetnička, estetička vrijednost, gramatem poprimi vrijednost filozofema-poetema! A bez ijednog ijedincatoga termina filozofijskoga metajezika.
Pučkost Andrićeve štokavštine neskrito se očituje i u ovoj bajki-basni-kronici-eseju:
Majka je opominjala svoje, inače dobro i lepo i pametno dete, obasipala ga savetima i prekorima i predočavala mu sve opasnoti takvog vladanja u kraju kao što je njihov, gde ima uvek poneki lukav i krvoločan vuk, kome čobani ništa ne mogu i koji kolje ovce i njihovu jagnjad, naročito kad se odvoje i zalutaju. Strepila je Aja, i često se pita u koga se umetnulo ovo njeno dete, i to žensko, da je ovako svojeglavno i nemirno. Na koga je da je, tek to silježe – tako u ovčijem svetu nazivaju šiparice i dečake – bilo je velika briga materina. (532)
Umetnuti se na koga jeste pučki štokavski tzv. frazeologizam koji bismo po našemu suvremenome jezičnome, urbanome, gradskom jezičnom osjećanju ravno prebacili u frazu: biti nalik na koga, sličiti, nalikovati kome ili na koga... Zamijetimo još i to kako nenaglašeno, enklitičko-glagolsko je u pripovijedanju postaje naglašeno:
Na koga jê da jê... (kao u svakidašnjemu, govornom stilu).
Ako ćemo malo rekapitulacije, obnavljanja gramatičkih znanja o padežima, znanja o njihovoj stilističkoj–izražajnoj vrijednosti ili neutralnosti, onda dozovimo u pamet da su dativske konstrukcije niske čestote, tj. rijetke, rijetke, ali stoga izražajno to dragocjenije. Primijetite taj dativ u odlomku:
Aska je njušila stare nagnute bukve obrasle mahovinom koja opija kao priča o neobičnom doživljaju, pretrčavala svetle, zelene čistine, i činilo joj se da priči nema kraja ni neobičnim doživljajima broja. (534)
Nije nominativno usko: priča nema kraja i neobični doživljaji broja; nego široko, dativno: priči i doživljajima niti je kraja niti je broja.
Kontaminacija je naziv iz medicinske dijagnostike, to jest ustanovljavanja, imenovanja bolesti prema njezinim simptomima; kontaminirati znači: spajati, miješati, stapati, križati, ukrštati...
Da ima i jezične kontaminacije, tj. pojave smiješana oblika gdje se dobivaju (značenjska) obilježja zajednička obojim oblicima, evo Askina i vukova primjera:
Divni predeo, koji je opijao i zanosio Asku, digao se odjednom kao tanka i varljiva zavesa, a pred njom je stajao vuk užarenih očiju, podvijena repa i kao na smeh malko iskezenih zuba, strasniji od svih majčinih opomena. Krv se u Aski sledila i nožice su pod njom odrvenele. Prisećala se da treba da dozove svoje, i otvarala je usta, ali glasa nije bilo. Ali smrt je pred njom bila, nevidljiva a jedina i svugdašnja, grozna i neverovatna, u svojoj grozoti.
Vuk je napravio polukrug oko svoje nepomične žrtve, polaganim, mekim hodom koji prethodi skoku. Izgledalo je da sa nevericom, ukoliko vukovi poznaju nevericu, posmatra šilježe i da se sa sumnjom, jer za sumnju su vukovi sposobni, i sa strahom od zamke pita kako je ovo mlado, belo i lepo, moglo zalutati čak ovamo i doći mu takoreći pod zub. (535)
Jeste li u ovome opšrinijem ulomku uhvatili ono mjesto kad Andrić o smrti kaže da je svugdašnja? To je ta jezična pojava koju smo i lingvistički a medicinoidno nazvali kontaminacijom: u svakidašnjem jeziku postoji pridjev svugdašnji, izveden od priloga svuda; ali da je smrt svugdašnja, to je Andrićeva kontaminacija. Andrićevo spajanje, miješanje, stapanje, križanje i ukrštavanje pridjeva svagdašnji i (po)svudašnji, gdje se vrlo ekonomično i vrlo izražajno dovitljivo kondenzira ideja o svagdašnjosti (vremenskoj) i posvudašnjosti (prostornoj) smrti, koja dakle jeste upravo svugdašnja!! (Usputno, kuriozno: klasični rječnici pučke štokavštine, ni Vukov, ni Broz-Ivekovićev, ne bilježe oblika svugdašnji; ali bilježe ga pravopisni dviju Matica (Zagreb/Novi Sad 1960, i to s napomenom, str. 762: bolje svudašnji! ? !)
O tome da je Aska i vuk tekst
- bajkovit
- i tekst basnovit
- i tekst kronikalan,
vjerujemo, već smo se dovoljno uvjerili; a da je i esejističan, uvjerimo se štijući još jednom:
Umetnost je, govorila je majka, nesiguran poziv koji nit hrani nit brani onog ko mu se oda. Put umetnosti uopšte je neizvestan, varljiv i težak, a igra je ponajteža i najvarljivija od svih umetnosti, čak i ozloglašena i opasna stvar. (533)
Ali se sjetimo i optimističkoga kraja; taj nam poručuje – kako umetnost i volja za otporom pobeđuju svako zlo, pa i samu smrt. (542)
U rečenome, u pučkosti Andrićeva izraza općenito, i onda kad se odaje najsuptilnijim, ezoteričnim, najrafiniranijim, sofisticiranim i drugačije zamršenim temama ili motivima intelektualnih labirinata – vidim visoku vrijednost Andrićeva stila, vidim značajku, u pučkosti i jednostavnosti njegove štokavštine, nenadmašenu značajku koja Andrićevo štivo čini dostupnim u rasponu od pastira do akademika. (Taj raspon navodim, dakako, tek kao socijalnostatusnu, može i obrazovnu, no nikako kao kulturnu indikaciju.) I ta demokratičnost zajamčuje mu dio neprolaznosti.
Esejom se može biti i polemičan, izrijekom ili pak neizravno; držim da se esejističnost Aske i vuka očituje na suzdržan (to bolje!) način barem još u dva navrata tijekom priče. Kad se prvi put spomene kroničarska pojedinost da Aska – Bilo je žensko (532) – onda to ne mora ništa posebno evocirati, u pamet dozivati. No kad se ta pojedinost, pri dnu navedene stranice, opetovano varira, onda kad mama Aja uzastrepi što joj je dijete – i to žensko! – onako svojeglavo i nemirno – onda to više nije slučajno nego fino posredovana polemička aluzija na patrijarhalan svjetonazor u okviru kojega je jasno razgraničeno kakvi su poroci žȅnsku neprilični...
Patrijarhalna sredina, patrijarhalan odgoj opterećeni su, među inim, još jednim: odnosom prema tjelesnosti: te poricanjem, te odbacivanjem, te zatajivanjem, zatomljavanjem. Usuprot tome Andrić Askinim plesnim umijećem prezrenoj tjelesnoti vraća dostojanstvo uzvišenosti:
A igra je najplemenitija od svih vještina, jedina kod koje se služimo isključivo svojim rođenim telom. (534)
I to baš: rođenim! Upotrebna vrijednost ovoga »najpučkijega« štokavskoga pridjeva nijansirano je barem dvovredna: denotira vlastitost, svojskost, biološku bliskost, istost; konotira najvišu moguću intimu; i ujedno podsjeća na branjivu svjetonazorsku poziciju o duhovnosti tjelesnoga/tjelesnosti duhovnoga!
Omerpaša Latas – i stil
Bit će riječi o postumno izdanom (Sabrana djela, izd. Svjetlost / Mladost, Sarajevo 1976, str. 303) a nedovršenu romanu prvoga i jedinog jugoslavenskoga književnog nobelovca, Ive Andrića. Omeđio bih se na imenovanje, na komentiranje te na minimalno ilustriranje tek jednoga stilskog postupka iz Andrićeva stilizacijsko-kompozicijskoga repertoara. Odmah dozivljem upamet da je posrijedi jedna stilska konstanta, očitovana u ukupnome Andrićevu djelu, stilsko-kompozicijska stalnost s varijacijama (a mudre i vrijedne postojanosti uvijek su takve: s mijenama, s izvedbenim preinakama): riječ je o postupku koji se u književnoj kritici i teoriji, terminološki još nestandardizirano, neujednačeno nazivlje barem četverojako: univerzalni iskaz, gnoseološke generalizacije, autorski iskaz, spoznajna poopćavanja – bivajući interpolirani u pripovjedni tekst, bilo neosjetno kao njegov integralni dio, ili kao obavijesni kad implicitni, kad eksplicitni dodatak, čak i višak – pretičak; terminologijom teorije informacije pojava bi se dala imenovati: zalihošću, redundancijom.
Statistički veoma frekventan, tj. čestotan, postupak je taj zastupljen osobito u dvjema Andrićevim reprezentativnim kronikama: Višegradskoj i Travničkoj.
Ovlašna tematska tipologizacija Andrićevih univerzalizacija–poopćavanja dala bi se ukupno svesti na:
- historijske
- historiozofske
- filozofijsko-etičke
- i na psihologijske, bihejvijorističke, što će reći da poopćavanja koja sažimlju iskustva ljudskoga pojedinačnog ili grupnog ponašanja u određenim životnim situacijama.
Njihova je zajednička osobina da su one, vazda, dio kakvog aksiološkog, tj. vrijednosnog sistema, mahom etičkoga, a njima je beziznimno još jedno zajedništvo: u jezičnome izrazu nikad ne sadrže elemente meta-jezika discipline kojoj pripadaju, iz koje su potekli ili na koju bi se dale svesti, katkad po cijeni natege, nasilja nad tekstom, čak.
Da podsjetim svega jednom ilustracijom: prvo iz kronike Višegradske: završuje fabularni ulomak u povodu glasova što su se po Bosni širili s početka 19. stoljeća o ustanku u Srbiji; ovako:
Ispočetka je stvar izgledala daleka i beznačajna; daleka, jer se odigravala tamo na drugom kraju beogradskog pašaluka; beznačajna, jer glasovi o bunama nisu bili nikakva novost. [Prekidam navođenje da upozorim kako dovle teče tzv. objektivna naracija; a onda se, pripovjedno organski, pripremljeno ostvaruje aforistička generalizacija.] Otkako je carevina, bilo je i toga, jer nema vlasti bez bune i zavere, kao što nema imanja bez brige i štete.
(Izd. Zora, Zagreb 1950, str. 131, isticao K. P.)
Eto jednoga modelnoga univerzalnog, autorskog iskaza, poopćenja koliko historijskoga toliko panhistorijskog, svevremenske istine (već nam znane i sa str. 110. ove knjige).
U drugoj kronici, u Travničkoj, opisuju se, među inim, dvojica paša: Mehmed i Ali. Mehmed-paša očekuje ferman o smjenjivanju; čaršija likuje; imena onih koji su pali s vlasti sada se (i vazda) mogu nekažnjeno prljati, s njima se odjednom zbijaju neukusne šale, oko njih se jeftino i olako isprsavaju i ače. Tu pripovjedač Andrić interpolira univerzalni iskaz koji sažimlje značajke individualne i grupne psihologije, interpolira ih u protagonistovu, Mehmed-pašinu svijest kako on...
zna da je to oduvek i svuda tako, da se sitni i bezimeni ljudi penju na leševe onih koji su oboreni u međusobnoj borbi velikih.
(Sabrana djela, izd. Mladost/Svjetlost, Zagreb 1964, str. 142)
Drugoga protagonista, Ali-pašu, opisuje Andrić i opet tehnikom takozvanog objektivnog pripovijedanja:
Svakim danom su rasli i njegovi bezobzirni ispadi protiv begova i najuglednijih Turaka. Ali upravo time je vezir slabio svoj utjecaj.
[Sad se interpolira svevremenska društvenopovijesna generalizacija:]
Jer, nasiljem se mogu izvršavati, prepadi i postići korisni preokreti, ali se ne može trajno upravljati. Teror kao sredstvo vladanja brzo otupi. To zna svako osim onih koji su prilikama ili svojim nagonima prisiljeni da teror vrše. (411/2)
I nastavlja se opet ono već poznato zvano objektivno pripovijedanje:
A vezir nije drugog sredstva ni poznavao. (412)
Ova pripovjedna tehnika: umetanje spoznajnih poopćavanja perpetuira se i u Andrićevoj postumi, poopćenje u njegovoj nedovršenoj a posmrtno izdatoj (i opet bih je nazvao: kronikom) o Omerpaši Latasu.
Odmah ću ocjembeno dodati: tehnika je ta u Omerpaši kudikamo razvijenija, nijansiranija, sofisticiranija, minuciozno laboratorijski elaborirana. I: nisu to više mahom historijske ili historiozofske generalizacije, nego pretežito antropološke; držim to veoma indikativnim i za razvoj Andrićeva stila, i za razvoj bogate lepeze aspekata njegova svjetonazora.
Hercegovački narodni prvak Zimonjić sreće se s Omerom. Dijalog je među njima štur (svi inače Andrićevi ma i romaneskni tekstovi ne obiluju dijalozima). Opis toga susreta prebacuje pisac na jednom mjestu u Zimonjićevu svijest te od njega čini ono što se teorijom negativno nazivlje pripovjedač–sveznalica; opis ide u 3. licu prezenta:
Zna mu poreklo [tj. Zimonjić Omerpaši], zna i krvave tragove koji su ostajali za njim kud god je prolazio po Turskoj Carevini. A i da ne zna, dosta mu je ono što ovde već dva sata gleda i sluša.
I sad kao mađioničarskim hokus-pokusom pripovijedanje se prebacuje u 2. lice, što je jedna sjajna izražajna, ni dovoljno istražena, ni u literaturi dovoljno korištena gramatičko-stilska mogućnost pučke i razgovorne štokavštine: da se 2. licem izriče bezličnost, pa počinje ono najavljeno antropološko poopćenje:
Kad vidiš [2. lice sg. prezenta] ovako čoveka suviše sigurna u sebe i u ono što kaže, hitra i slatka na reči, koji ti nudi što mu ne tražiš [opet 2. lice], odobrava što kažeš, a ostaje pri onom što je namislio, znaj [2. lice sg. imperativa] da je kurva i bezdušnik, i kloni ga se koliko možeš.
Tu se pripovijedanje vraća objektivnome, u 3. licu:
To zna sigurno. I da je ovo nešto krš i šuma, on bi to i učinio... (str. 89/90)
Tematska tipologija univerzalnih iskaza u Omerpaši Latasu – rekoh – nije više tako široka raspona; mislim da bi se za nju moglo reći da se iz sfera globalnih i kolektivnih univerzalizacija spušta, tj. uzdiže do sfera pojedinačnih, individualnih; još određenije: u ranijim kronikama interpolirane generalizacije pretežito su historiozofske, u posthumnoj: antropozofske (razumijevajući ovdje pod dvjema rečenim »-zofijama« ono što one etimološki jesu: historiozofija = filozofija historije, antropozofija = filozofija čovjeka).
Tu vidim novu kvalitetu Andrićeva i stila i svjetonazora: obogaćenu humanizmom, ne deklarativnim, ne eksplicitnim već implicitnim, tj. ne izrijekom imenovanim nego suzdržano, skrovito sadržanim.
Kronika o Omerpaši Latasu pokazuje nam već znano istinsko Andrićevo poznavanje svih tajnā života i ljudi. Ovdje je ono – po mome – doseglo vrhunac. Svojim umjetninama Andrić nam predočuje koliko mikrokozam pojedinca reflektira makrokozam univerzuma, dramu što se na obje strane vȃljā.
Samo izniman poznavalac ljudi i njihovih sudbina kadar je formulirati generalizaciju, kakvu je, primjerice, Andrić prodirno izrekao u povodu »šefa seraskerove službe bezbednosti« – majora Sabita:
Od hiljadu ljudi koji se posvete nekom određenom zvanju samo je desetak njih, a možda ni toliko [Andrić često relativizira naizgled kategoričan sud, K. P.] koji imaju istinsku sklonost i stvarne sposobnosti za tu vrstu posla. (236)
Hedonizam je obično vezan uz tjelesno i tvarno, i metaboličko, gastrosenzualističko; no, rekao bih da postoji i hedonija duha, duhovna naslada. Hránē za te naslade obilato nalazimo u ovoj posljednoj Andrićevoj kronici.
Jednim odlomkom, koji je ujedno i ilustracija stilskoga postupka o kojem se ovdje govori, završit ću navodeći ono mjesto koje priča o tragediji ubojice–samoubojice, nesretnoga osamljenika Kostake Nenišanua – Kostaća:
Na hiljadu raznih načina ljudi žive svoj život, ali svaki jednom u životu trči svoju trku, pa bilo to skrovito i tajno, bez svedoka i skandala, u svojoj sobi možda, možda samo u mislima, u snovima, bilo javno, svečano, uz svirku i klicanje i osmehe gledalaca, bilo ovako – ludo, sramotno, prestupnički. To zavisi od mnogo koječega, svakako više od čovekova porekla, vaspitanja, nametnutog mu načina života, i raznih okolnosti, a manje od njega samog i njegovih želja i namera. Kako se kome zalomi. Ali kako bilo da bilo, trčati valja svakome. (231)
Ivi Andriću in memoriam
Pokoj mu dûši!
Vječnaja pamjat!
Alah rahmet olsun (transliterirano, turski = Neka mu Alah bude milostiv)!
Zihranô livrahȃ (transliterirano, hebrejski = Lahka mu zemlja)!
Slava drugu Ivi Andriću!
Da se podsjetimo, svega dijelkom izvorna Andrićeva štiva posvjedočujući kako pobuda za upravo ovakav odabir komemorativnog prizivanja jeste pobuda prilici veoma primjerena. Stoji s početka Višegradske hronike Na Drini ćuprija – ovo:4
O slavama i Božićima ili ramazanskim noćima, sedi, otežali i brižni domaćini živnuli bi i postali razgovorni čim bi došao govor na najveći i najteži događaj njihovog života, na »povodanj« [...]
Već ovih nekoliko redaka reprezentativno je po Andrićevu stilsku vlastitost. I sȃm zavičajno Bosanac, on nam svoju, i našu, Bosnu ovdje predočuje kao mikrokozmički uzorak makrokozmosa onoga što je danas (koncepcijski) suvremena jugoslavenska federacija, što bi poželjno bilo da bude vas univerzum: stjecište razumskoga zajedništva i suradljive uzajamnosti raznolikih subjekata: etničkih, nacionalnih, kulturnih, civilizacijskih... A ne imenuje on to ni demografski statistički, ni odjelito historiografski, nego književno posredovano, intimistički, unutarnjim naznakama blagdana za po nekolike i različite skupine stanovništva kojim je skupinama uvjet življenja – skladan kolektiv: slavama pravoslavnim, Božićima kršćanskim (= i katoličkim i pravoslavnim), ramazanima muslimanskim.
A ljudska je sudbina ćudovita i čudovišna: zajedništvo i uzajamnost biva da budu okaljene kolektivnim zlom, pa u istome ulomku slijedi:
Na odstojanje od petnaestak ili dvadeset godina u kojima je opet ponovo tečeno i kućeno, »povodanj« je dolazio kao nešto strašno i veliko, i drago i blisko, on je bio prisna veza između još živih, ali sve ređih ljudi toga naraštaja, jer ništa ljude ne vezuje tako kao zajednički i srećno proživljena nesreća.
Prepoznat ćemo druge Andrićeve stilske stalnosti: prepletanje epskoga (široko opisnoga) i lirskoga (prisnog) u pripovijedanju koje svoj vršak doseže u misaonom poopćavanju, u univerzalnom iskazu o tome što se sve zbude pa može da vezuje ljude. A poruka ovoga iskaza mogla bi da navede na razmišljanje, na preispit savjesti: ne bi li valjalo nastojati da nas, da ljude ne bi moralo da zbližuje tek »srećno proživljena nesreća«, nego mudro pak sretno življena svakidašnjica?
Andrićevo pisanje uključuje i višeliku aksiološku komponentu: estetičku; etičku; ontološku; epistemološku – to jest vrijednosno sadržavajući, redom: umjetničko; moralno; ono što temeljno i općeno određuje bitak; i ono što je spoznajno. Sve se to obilje dade predočiti na primjeru njegova mutevelije (upravitelja zadužbine), onoga mudroga i pobožnog, tvrdoglavnoga i upornog Dauthodže kad za nj kaže:
Radeći predano on se odavno bio pomirio sa saznanjem da je naša sudbina na zemlji sva u borbi protiv kvara, smrti i nestajanja, i da je čovek dužan da istraje u toj borbi i onda kad je potpuno bezizgledna.
Jednostavnost ljepote u izrazu, čistota moralnoga stava, imenovanja po bitak temeljnoga, a spoznajna dubljina – sve je to do bremenite škrtosti zgusnuto u ovome iskazu–uzorku kakvih je u Andrića tušta i tma. Poziv je to za humanističku angažiranost u opiranju prema svim pojavnostima zloga u svijetu, poziv na privženost samozatajnoj, na žrtvu spremnoj borbi do potpunosti – ali i onda kad je beznadna u ishodu. A ni cigloga filozofema, ni pukoga ideologema u Andrićevim stilizacijama: stil je njegov izvorno štokavski, neopterećen intelektualizmima, dostupan pastiru i akademiku. Tim se jezičnostilskim obilježjem očituje još jedna visoka vrijednost Andrićeve književne umjetnosti: ona je demokratična!
Veli još jednom taj Dauthodža (prvo za sebe a onda primjereno budi Andriću), veli:
Ne treba mene žaliti. Jer svi mi umiremo samo jednom, a veliki ljudi po dva puta; jednom kad ih nestane sa zemlje, a drugi put kad propadne njihova zadužbina.
Ivo Andrić nestao je sa zemlje, ili se samo zemlji majci vratio po neumitnoj naravi života; tomu da umakne – ni u čijoj niti je u vlasti niti je u moći; ali u našoj jest vlasti i moći da Ivo Andrić ne umre po drugi put; zavijestio nam je ogromnu zadužbinu duhovnoga vrutka svoje književne umjetnosti; njoj smo svi mi neoporučnim a zakonitim baštinicima te izvjesno neće propasti jer ćemo je štititi skrovito i tumačiti javno.
Pokoj mu duši!
Vječnaja pamjat!
Alah rahmet olsun!
Zihranô livrahȃ!
Neka je vječna slava književniku i čovjekovu drugu Ivi Andriću!
Izvor: Jezikom i stilom kroza književnost, 1986. Zagreb: Školska knjiga