Matošiana: Antun Gustav Matoš – nama suvremen

Izlaganje na tribini Narodnoga sveučilišta grada Zagreba, lipanj 1973.

A. G. Matoš pomalo je već i književni mit i književna legenda. A u oblasti legendi i mitova više se ne razaznaje što je rodila mašta, što slučajan hir ili zloba, a što je opet plod realnih i objektivnih činjenica. Kao sȃm što je bio ličnost proturječna i nedosljedna, tako su proturječni i sudovi o njegovoj osobnosti i sudovi o njemu kao umjetniku. To što je bio proturječan u sebi, dokazom je samo da je bio i integralna individualnost, da je bio kompleksan (i kompleksiran je bio), ali i kompletan čovjek. A i nedosljednost, nedosljednost u stavovima prema umjetnosti, nedosljednost u vlastitim ocjenama svojih književnih suvremenika – ne mora nam biti uporište za potkrepu negativnog suda o njemu. To može samo biti dokazom da je umio evoluirati. (Jer i dosljednost postaje tupa ako nije dijalektična.)

Matoš nije rado priznavao da svaka proizvodnja treba postojanoga rada, neke mjere. Za nj je sve bilo šetnja, diletantizam, površna zabava, flirt. Balovi, šantani, revije... A književnost je sve više postajala fabrika.2

Legende i mitovi nužno stvaraju zablude. Takvu jednu zabludu: da je Matoš bio razbarušen, površan i nediscipliniran pisac – lako je opovrći pozivom da se razmotre rukopisne varijante mnogih njegovih sastava u kojim se potvrđuje mukotrpan i usredsređen rad oko nebrojenih inačica dok se umjetnini ne dadne definitivan oblik te se onda, kao u svakoj pravoj umjetnini, više i ne vidi trag pojedinačnih poteza. Sam Matoš jednom je to ovako formulirao: Izrađen stil ne smije nositi tragove rada. Takve varijante, primjerice, varijante njegovih stilski najboljih novela i pejsaža, ili barem: ponajboljih mjesta u njima upravo su ta zahtijevana njegova književna fabrika.

Nema oprečnijeg, nema protuslovnijeg suda o Matošu od suda da je on za jedne svestrani erudit, za druge tek duhovni kicoš.

Matoš je progutao jednu masu francuske lektire, nabacivao more imena i naslova, ali je njegovo znanje bilo diletantsko, nesređeno i nesvareno.3

Pa ipak: koliko god da Matoš (u esejima pogotovu ili čak isljučivo u njima) zaista »ne napreduje bez hrpe imena«, nisu to ni »omaglice nesuvislih citata«, niti su ijedni na krivome mjestu, niti rezultat pogriješenih analogija.

Piše tako npr. Matoš (u Vidicima i putovima, 1912) o Baudelaireu. Piše, uspoređuje da sve pršti od iménā, zalijeće se asocijacijama među Baudelaireove prethodnike, među njegove suvremenike, preuzima citate, ovako:

Balzac zna dosađivati pored mršavog Mérimea ili Poēa... Ne uviđam po čemu bi Baudelaire bio »manji« od drugih velikana. Hugo ga doduše nadmašuje plodnošću, Leconte de Lisle grandioznošću vizije, ali nema pjesnika lapidarnijeg, tragičnijeg, umjetničkijeg i savremenijeg. »On je imao u najvećoj mjeri što nemahu mnogo veći od njega: osjećanje, skrb, i tjeskobu misterija oko nas« (Lemaitre) [...] Nema lirika, koji tačnije i sugestivnije ȍpisa glavnu bolest civilizirane duše: čamu, dosadu. Spleen je nužno zlo svake više kulture. Svi veliki bolnici XIX vijeka, Byron, Keats, Ljermontov, Heine, Musset, Lenau, Leconte de Lisle boluju od bolesti superiorne inteligencije. »Moja glavna mana je dosadljivost, potpuna otužnost, vječno sumnjanje« – priznaje Chateaubriand. Goethe ulazi u književnost sa spleenskim Wertherom... »Dosađivati se mogu samo ljudi duhoviti« – veli Leopardi.

Pa poentira Matoš svoj esej o »ukletome pjesniku« (o Baudelaireu) u samostalno koncipiranome, sentencijskom sažetku:

Baudelaire preziraše modernu utilitarnu civilizaciju radi njenog antiartizma, antiindividualizma i smiješnog optimizma. Kulturan čovjek je nesretan, to nesretniji, što je kulturniji! To je bilans Baudelaireove misli.

Jesu tu, istina je, očito, i hrpe imena i uklopljeni citati tuđih misli, ali citati posve suvisli, funkcionalno i na pravome mjestu uklopljeni razvijajući bogat asocijativni niz Matoševih misli i usporedbi. Generalizira tako i zaključuje Matoš o Baudelaireu, a u ovoj prilici možemo s izvjesnošću primiti psihologijsku istinu da, ocjenjujući drugoga – čovjek zapravo otkriva sebe, da Matoš ovdje, dakle, sudeći o »ukletom pjesniku« očituje i svoj nazor o svijetu i svoju estetiku.

Ako se, nadalje, Matošu prigovara da je osjećaje samo glumio a doživljavao ih nije, kako mu se može onda ujedno priznavati da je svakog trenutka bivao ganut4 te da mu je stoga i bilo nemoguće misliti hladno i objektivno? Doista ćemo rado prihvatiti pokudu da Matoš nije mogao misliti hladno i objektivno. Bolje po njega. Pa on nije bio učenjak!

A što Matoš nije znao sve – tȁ tko da sve zna?! On je imao mnogo talenta, a tu rijetku osobinu jednom je, vjerojatno i ne misleći na sebe, ovako oštroumno, pregnantno (mi bismo danas mogli reći riječju: matoševski) opisao: Talenat je onaj, koji više može no što zna, a ne onaj koji samo zna.5

I rečeno je bilo još:

Ima dobrih pisaca koji pišu oteško, ima pisaca koji pišu vrlo brzo, ali spajaju u veće cjeline, a Matoš kao da je mislio kao da je genij sav duh, kao da se glavna pitanja umnoga stava rješavaju doskočicama blistavoga feljtona [...] Mislilac nije bio.6

Da se svima ovim, pa i svima na ove nalik kritikama Matošu upućenim, oponira jednom ne samo verbalnom nepotvrđenom opozicijom, da se oponira ocjeni kako Matoš ni misaon nije bio – neka svjedoči jedan Matošev odlomak kao svoja vlastita obrana i afirmacija:

Novinarstvo je naviknulo čitaoca na površnost, a pisce na brzi, neumjetnički posao, pa na popuštanje surovom ukusu gomile. Moderni život traži što veći razvitak praktičnih energija i svojom tendencijom što većeg prihoda, što većeg materijalnog uživanja sve više onemogućuje uživanje u literarnim umjetninama, koje zahtijevaju prije svega mnogo »izgubljenog« vremena. Praktični ljudi više ne čitaju. Moderna praktičnost, inkarnirana u amerikanskom životu, u stvari je oblik modernog barbarstva. Kapital, novac, nije pokvario samo etičnog, već i estetičnog čovjeka. Barnum je literarni patron. Mada su mnogi čuveni književnici i dobri sportsmani, manija za sportovima odvlači veliki dio odabranog društva od književnosti. U moderno doba kao da se ne shvaća kao u Ateni, u Rimu i u Italiji Renesanse, da njega duha i njega tijela treba ići usporedo, pa danas obično imamo slabe duhove u jakim mišicama i jak duh u bolesnu tijelu.7

U ovim bolnim generalizacijama ne vidjeti misaonosti, ili još gore: vidjeti je a ne priznavati – isto je što i ne željeti čuti neprijatnih i evidentnih istinā, kojima je uostalom i naše vrijeme dobrim dijelom potvrda, istinā što ih je pred više od sedamdeset godina izrekao Matoš kao značajke »moderne« epohe.

Aforističnost Matoševa više je dosad isticana kao zamjerna stilska osobina njegova pisanja. Ona, uistinu, jest to. Ili bolje reći: i to, ali ne samo to. Vrijedi se zamisliti i ponad druge isto toliko relevantne komponente Matoševe aforističnosti, nad dimenzijom njene spoznajne vrijednosti. Jer u Matoševim prerazličitim aforizmima ne očituje se tek njegova stilska sposobnost i vještina da misao ekonomično zarobi u riječi, da je efektno poentira nego se očituje i jedno vrijedno životno iskustvo i nazor o svijetu od kojeg se i danas može preuzimati unatoč već gotovo stoljetnoj distanci što nas fizički razdvaja od njihova autora. Rasijani su ti aforizmi ponajviše u njegovim esejima i književnim kritikama. Koliko u njima možemo prepoznati štogod što odgovara i našem iskustvu, koliko u njima ili koje od njih možemo potpuno usvojiti, toliko nam Matoš postaje bliži, postaje našim suvremenikom i sugovornikom. A u otkrivanju prošlosti, kao što povijesne tako i kulturne, dakle i književne, u vrednovanju, prevrednovanju, pak prema tome u kritičkom nasljeđivanju ili bezrezervnom posvajanju njezinih kvintesencija, tek je pravi smisao i opravdanje obraćanja k toj prošlosti. Matoša, rekao bih, možemo učiniti svojim sugovornikom i suvremenikom svojim upravo po nekim njegovim aforizmima što govore o životu, umjetnosti, ljudima, ljudskim osobinama... po aforizmima koji, u svojim najprodirnijim oštroumnim sadržajima nadrastaju i našu suvremenost urastajući u svevremenost, čini se, postaju univerzalnim bivajući primjenljivi na najrazličitija područja ljudskog iskustva i ljudske prakse. Stoga, sva je prilika, vjerujem, neće biti naodmet podsjetiti se na pokoji od njih upravo – na pokoji od ovakvih:

Što ćemo: ljudi radije uživaju nesreću no sreću, jer se instinktivno plaše gubitka iluzija. Unesrećio je ljude izumilac sreće.

... što je duša zazidanija i samotnija, to je osjetljivija i za svaku sitnicu otvorenija.

Svako pretjerivanje je pogreška, pa i pretjerivanje lijepih efekata istom metodom. Silom repetacija neobičnosti postaju obične.

Kako može netko silno voljeti i istodobno kontrolirati i opažati svaku nijansu i svaku najmanju promjenu na sebi, ljubavniku i na stvarima?

(»Savremenik«, god. VIII, 1913, pod naslovom: Ples riječi, a u povodu proza Izidore Sekulić)

Blago onome, koji uvijek ostaje mlad, koji se nikada ne zasiti i ne blazira, koji se uvijek umije diviti i začuditi... Tko je danas još naivan, kad to više ni djeca nisu?

(Navedeni časopis, godište isto, pod naslovom Klasična knjiga, a u povodu izdanja dječjih priča Ivane Brlić-Mažuranić.)

Bijaše diletantom i ima sve mane i odlike diletanta i samouka. On je univerzalan, jer je, najzad, svaka univerzalnost – diletantizam. Samo specijalisti nisu diletanti.

(»Nada«, god. VIII, 101, o Stendhalu)

... pravi preporod bio bi onda kada bi ekonomska evolucija držala korak s napretkom moralnim, a napredak naučni i moralni s razvitkom vjerskim, političkim i umjetničkim.

(»Vijenac«, lipanj 1912, pod naslovom Dvjestagodišnjica Jeana Jacquesa Rousseaua)

Naši tobože prozaični dani bit će već za desetak godina najluđa romantika, jer je savremenost uvijek ironična, prošlost i budućnost poetična.

Ko razumije sve, ne razumije ga nitko. Apsolutno je u svijetu relativnosti – ništa, zero, nirvana. Kontrasti su nužni, treba ih dakle kultivirati, jer daju veličinu vijekovima. Da nema kontrasta, ne bi bilo humorista.

(»Glas MH« od 25. X i 10. XII 1906, pod naslovom: Stevan Sremac)

Govoriti o književniku koji je bio i pjesnik i feljtonist, i esejist i novelist, i kritičar književni i kritičar kazališni, pisati o Matošu dok o njemu već postoji bogata literatura: kritička, naučna i prigodna, što sa svojih preko osam stotina bibliografskih jedinica kudikamo nadmašuje (opsegom) ukupno Matoševo djelo – govoriti se može tek prigodno, ovaj put uz jubilej stogodišnjice rođenja ili govoriti samo parcijalno obuhvaćajući tek jedan aspekt Matoševa golemog opusa.

Već sam motto ovome prigodnom izlaganju da »nije bilo neuralgičnog mjesta u kulturnom životu Matoševa vremena, o kojem on nije smiono pisao«, posredno mu određuje aspekt: prigodno upozoriti na to kako nam je Matoš, pišući o »neuralgičnim«, dakle i osjetljivim i bolnim i otvorenim pitanjima naše kulture, a literature osobito i napose, otvorio priliku da povučemo paralelu iz našeg vremena i naše situacije – da li i danas opstoje i da li se raspravljaju književna i okoknjiževna pitanja na koja je on već poodavno dao barem djelimice za nas prihvatljive odgovore? Ima zaista takvih mjesta, ima i pitanja književnoteorijskih, pa idejnih i socioloških koja sebi postavljamo na način na koji ih je sebi i Matoš postavljao, a još je zanimljivije da, možda i ne znajući ili ne bivajući toga svjesni, sebi dajemo iste ili slične odgovore kakve je Matoš pronašao i formulirao. Možda to tako dolazi od neinformiranosti, neupućenosti, a možda je to jednostavno usud na koji je svaka generacija osuđena postavljajući nanova pitanja što su u prošlosti već bila riješena, ali tražeći na njih makar i iste odgovore, ali svoje. Pitanja o pojmovima i sadržaju modernog i suvremenog, pitanja o odnosu književnosti i politike, književnosti i društva, književnosti i morala i sl. – pitanja su i danas vulnerabilna, i danas književnoteorijski, književnosociologijski aktualna a spoznajno jednako znatna. Pa ako se uhvatimo u tome da nas zadovoljavaju pokoji Matoševi odgovori na njih, pa ako još to i priznamo, Matoš će nam sinuti to bližim, to prisnijim suvremenikom.

Pojmu moderan i suvremen u književnosti se i danas, osobito u tekućoj kritici, daju različita značenja: čas se poistovećuju, čas moderno označuje tehniku pisanja i stilsku fakturu a suvremeno označuje tematski krug, čas se oba pojma uzimaju kao afirmativan vrijednosni sud. U ne tako dalekoj prošlosti, na Izvanrednom plenumu Saveza književnika Jugoslavije (održanom u studenom, danas je pomodno reći: davne 1954) u diskusiji sudjelovao je i književnik Slobodan Novak određujući se prema nametljivoj zbrci pojmova baš oko pitanja modernog i suvremenog. Pa je došao do ovakvog zaključka:

Kada... kažemo, da je savremeno i moderno ono što odražava duh, ukuse i potrebe jednog vremena u skladu s općim čovječjim težnjama, onda treba istaći upravo taj sklad s općim čovječjim težnjama (ne zaboravljajući ličnost) jer po svemu izgleda, da se u tome moda lako ne mijenja... A djelo pomodno ili modernističko isto je toliko efemerno, koliko i njegova umjetnička vrijednot [...]

Prihvaćajući ovakav sud, ne možemo se ne sjetiti koliko on komplementira (i kompletira se) s Matoševim o istome problemu što ga je ovako sklopio još davnije, 1909:

Danas se mnogo, i odviše govori i piše o modernosti... ali malo tko je svijestan toga, što je upravo moderno... Modernost je općeniti oblik sveukupnog najnovijeg ljudskog napretka, i moderan je onaj, koji je sposoban sudjelovati ili barem razumjeti najnovije potrebe suvremenog duševnog i socijalnog života... No moderno nije samo ono, što je novo... Moderan čovjek je onaj, koji zna razlikovati pomodnosti od modernizma i koji zna razlikovati modu dana od mode vječnosti, jer prava novost, pravi modernizam je samo onaj, koji uvijek ostaje u modi.8

Đak Francuza, Matoš je mnogom prilikom žestoko isticao, i branio, i prakticirao svoj larpurlartistički estetički credo/vjeruju: život za umjetnika postoji tek kao materijal za umjetninu, glavni cilj umjetnosti jest estetički; sve ideje mogu služiti umjetnosti dok ona sama ne smije robovati nijednoj – ni društvenoj, ni nacionalnoj, pa ni etičkoj. Pogotovu ne praktičnoj političkoj. Jer:

Nepristran i objektivan po svom pjesničkom položaju, postaje književnik u stranačkom jarmu pristran i nesamostalan... Tendenciozan, griješi pjesnik proti samom netendencijskom načelu umjetnosti [...] njegov odnošaj prema [...] javnosti može biti tek kritičan, ironičan...9

Ne znači ovaj Matošev stav zahtjev za ekstemporiranje i eksteritorijaliziranje umjetnosti, za njezino neutraliziranje u odnosu prema stvarnosti, već je to samo ispravno uvjerenje da umjetnost ima život obuhvatiti u totalitetu a ne tek u jednoj njegovoj dimenziji. Znači, dakle, da je on tek protiv plitke utilitarnosti i nametnute funkcionalnosti umjetnosti kad se ona podvrgava potrebi trenutka. On sam vjeruje u najuzvišeniju od svih vjera koja može biti dragocjen elemenat poezije na primjer – vjeru u pravdu, u oslobođenje čovjekovo, a vjeruje i u stvaralačku ličnost umjetnikovu:

Umjetnik nije tek posljedica, već je istodobno i uzrok društvenim utjecajima, pa je umjetnik to veći, što je veća nerazmjernost između tih utjecaja, te se može reći, da je velik umjetnik onaj, koji je više djelovao za narod no narod za njega.

I jer:

Umjetnik može biti narodniji od svoga naroda, jer je uvijek izraz potenciranih osobina narodnog temperamenta.10

Filistar će se zapanjiti čitajući u Matoša kad on, dosljedan sebi i svojoj estetici, od književnosti ne očekuje ni da bude moralna (bar ne osobito, ili ne naglašeno jer bi lako tako postala moralistička, a to će značiti neumjetnička) jer, po njemu, za pravog umjetnika moralan svijet pojava je kao i svaka druga, a i:

Književna nam povijest neoporecivo dokazuje, da književnik i treba, ali ne mora biti moralan... Kao moral što ne jamči za talenat nije uvijek jamac morala. Čovjek je isto tolik u zlu kao u dobru. Književnici su i time pravi reprezentanti humaniteta, što su prosječni kao i on: srednjeg morala. Veliki nitkovi i veliki karakteri su među njima rijetkost... Književnici ne bi bili književnici, kada sa čovječnosti ne bi dijelili, pored kreposti, i njegove mane.11

Ako nas ijedna od Matoševih misli, ako nas ijedan od njegovih pogleda uvjerava u tome da je on bio čovjek od formata, da se zaokruži – onda nek se k tomu doda podatak-dva koji izvjesno pokazuju da je on bio i čovjek od komada. Matoš je npr. mnogo pisao za novine, za više novina, za više redakcija. Pisao je u listovima suprotno stranački, suprotno politički orijentiranim. I to su mu zamjerili. Čak i nakon smrti. A on je sebi tako stekao nezavisan status. Od pisanja je živio. Prodavao je svoje članke, ali svoje pero nikada. Iako idejno i sam pravaš, starčevićanac, ne pretjeruje u hvali prvoga pravaškog pjesnika Augusta Harambašića, svojega stranačkog/partijskoga druga, nego čak upozoruje da je (Harambašić), vezujući se pjesnički uza stranku, kako god je mogao s njome da se digne, tako ujedno riskirao i da s njome ljosne. (Baš tako, stilistički vrlo izražajno iako neakademski i neelegantno, kaže Matoš: ljosne!)

Drugi jedan takav podatak: 1906. pisao je Matoš o Stevanu Sremcu oglasivši se da oplakuje prijateljevu smrt. Banalan je, ali vrlo je ljudski, podatak da je Matoš-bohem u Beogradu zimi nosio Sremčev dugi kaput. Starog prijatelja istinski je i ganutljivo ožalio udovoljiv dobrom ukusu nekrološke kurtoazije, ali u istom povodu, u istom napisu nikakvi ga obziri nisu priječili da književnu ocjenu Sremčeva djela ne iznese po svojoj kritičarskoj savjesti i uvjerenju: priznao mu je da je detaljist i epizodist prvog reda, virtuoznost da u dva-tri crteža nađe karakteristiku, ali je istodobno utvrdio (za Sremca) da je čovjek jaka senzibiliteta a slabe fantazije i inteligencije, da mu je smijeh često banalan, a banalnost, iako smiješna, da nikad ne može biti duhovita, da je naivno »izgubljenu sreću« tražio u prošlosti...

U takvoj prilici tako postupati može doista tek »čovjek od komada«.

Treći, za ovu priliku i posljednji podatak, podsjetit će na Matoša nesmiljena društvenoga kritičara; potkrijepit će još jednom ispravnost tvrdnje koja je u epigrafu ovom izlaganju: da je pisao o svemu, i bolnome i osjetljivome, i to pisao – smiono; osobito o voljenome gradu, o Zagrebu. Tako se on javio, čak i kao kritičar zagrebačkog stambenog urbanizma s izazovnom poentom (1913!)12 da zagrebačko stambeno gornjograđe s prisljemljem i donjograđe s prisavljem (Matoš govori o oprekama Kaptol–Grič–Donji grad) reflektira distribuciju novčane a s njome povezane i društvene moći, odatle da izviru unutarnji antagonizmi i pocijepanost, da postoji Zagreb i postoje Zagrebi, »stališki« neprožeti, bez ijedne zajedničke, homogenizetne misli »koja bi Zagrepčane stvarala ćelijama jednog jedinstvenog organizma, već sva ta pojedina tkanja vegetiraju posebnim životom, kao posebne, anarhijske ćelije« (str. 42). Očajan zbog te disharmonije, zbog nemanja moralnog jedinstva, Matoš na istome mjestu govori o očajnoj nemoći »polugrada, polukulture, poluljudi, poludruštva« (str. 42); strepio je od cinizma okoline i sveopćeg indiferentizma zdvojno uviđajući da takve prilike za još goru posljedicu imaju porod antisocijalnih nagona i beskrajnog egoizma.

U našem društvu nema osnovnoga društvenoga načela, prema kojemu se u drugim narodima prosuđuje vrijednost rada i pojedinaca, pa tako je Zagreb lišen socijalne etike i mjesto, u kojemu ništa, ama baš ništa ne kompromituje... Zagrepčani žive bez osjećaja za vrijednost djela i osoba u nekakvoj amoralnoj, nekritičnoj i anarhijskoj atmosferi, poznavajući tek vrijednosti kao novac, ne poznavajući silā kao što je dostojanstvo duha, srca i značaja. Ne može se zamisliti nezgodnija sredina za razvitak višega čovjeka! U takvim nesrećnim, polutanskim prilikama osposobljava i preporučuje se za život samo očajni, u nebo vapijući mediokritet, dok je svaka etička i intelektualna superiornost kao nešto suvišno, abnormalno i neprirodno. Naša »kultura« je kult nekompetencije i najobičnije običnosti... Otuda dolazi, te se finiji dusi povlače u ironijski, sarkastični zakutak... (str. 42/43).

Primijetimo stiloanalitički: i ovaj ulomak potvrđuje najudarnije crte reprezentativnih stilskih postupaka svekolike majstorske radionice Matoševa stila:

• od igre riječima po njihovim suzvučjima (da je kultura kult) što je postupak u vrijednosnoj hijerarhiji, svakako, nižeg dosega;
• od konstante ritmičko-kompozicijskih dijada/trijada: prilike su – nesrećne i polutanske, za život se – osposobljava i preporučuje, superiornost je – etička i intelektualna (dijade): atmosfera je – amoralna, nekritična i anarhijska; dostojanstvo je – duha, srca i značaja; superiornost je nešto – suviše, abnormalno i neprirodno (trijade);
• od predilekcije za manje čestotnim, stoga izražajno efektnijim gramatički arhaičkim no majestetičnim oblikom: finiji dusi (ne: duhovi);
• od antitetičkog mišljenja i izražavanja (poznavanje novca/nepoznavanje duha);
• do uprav maestralnoga spoja misaonosti i jezičnoga izraza gdje se relacijskoj riječi, gdje se značenjski nesamostalnom vezniku (Otuda dolazi te se finiji dusi povlače...) daje silna a ekonomična značenjskost, i to sintaktički dvovredna: ono te je i nezavisna usporednost (parataksa) i zavisna posljedičnost (hipotaksa); stilizacijska je to vrednota višega reda. Matoš se njome ne koristi prečesto, a kad koristi – ona je to ubojitija. I da spomenem aktualnost neprijepornih aksioloških dosega: da je svakoj, ovdje: hrvatskoj, sredini potrebno kohezijsko načelo ponad socijalnih grupa, načelo što osigurava opstojnost i razvojnost zajednice; i spomenem kako je tu oštroumni socijalni dijagnostičar – Matoš – formulirao (ili preuzeo?) univerzalnu anamnezu o conditionis sine qua non narodnog života u boljitku.

Lingvostilistička interpretacija jednoga pjezaža

(Antun Gustav Matoš: Oko Lobora)
Početkom ožujka 1907. g.

Oblaci, teški, crni, zabrinuti oblaci. Oblaci kao misli. A pod oblacima i u oblacima gluhonijema, mrtva Ivančica. Sjećam se na dofinejske i savojske, na francuske slične gore, kao i ove pune velikih uspomena, velikih pouka, starih kastela i naroda tamne, zemljane boje. Zemlja bo je mučni i žuhki tiranin pa obilježava svog sina i slugu. Na čelu mu brazda njenih beskonačnih briga, na koži mu boja njene ilovače i njenog zdravlja, na nogama i rukama tvrdi pečat žuljeva, pa kada seljak zabrinuto koraca, vidiš kako ga zemlja, učiteljica i hraniteljica, majka i kraljica, privlači, pribija i zabija o svoje tvrdo tlo. Taj zakon privlačnosti je više no fizički. Prah si bio i u prah ćeš se okrenuti (1). Tvoje tijelo, duša, srce, tvoje biće pasti će kao zrelo sjeme, na starinu ove naše grude, i teško onome tko ostavlja jalov grob! Teško onome tko majci ne vrati više no što od nje primi! I trava i drač i zimzelen i vrba žalostinka će sa cipresima pričati da je to mjesto prokleto i da tu leži tuđi čovjek od kralja kozjih ušiju. Jer Hrvatska si bio i u Hrvatsku se moraš obratiti, neharni sine hrvatski! (2)

Sivi i mutni, mutni i sivi oblaci, a dobra cesta me vodi dolinom među brdima prema Loboru, grofovskom dvoru. Osim francuskoga sjeća me opisani ovaj kraj na bliže i bliskije pejzaže: na šumadiju, na sela Bačevac, Šiljakovac i Borak, gdje također lutah prisluškujući tamnim riječima zemlje ispod tamnih oblačina ispresijecanih zvucima uplašenih ptica selica. Tamo Kosmaj, opjevan u pastirskoj idili Jovana Ilijića, ovdje krajevi Bogovićeve pjesme i idile F. Markovića. I tu narod u ruhu teških zemljanih tonova kao u Šumadiji. I ovaj i onaj puk je buntovan, voli veselje, piće i nije iskorjenjiv, a glavno mu je obilježje osjećanje pravde i pravice, prelazeći u bolest nasljednog parničeranja, inata i jala. Ove gore dadoše Gupca i Gaja, one – Karađorđa i Miloša. U selu Borku je držana prva srpska ustavna skupština, a ove gore bijahu glavni bedem hrvatskih pravica. I pjesma je, naročito starodrevna, slična, skoro ista, i kada zaleleče onaj dugački, neopisivi pripjev: oj! kao vječni pratilac našeg narodnog života i čuvar naše zemlje, ovo i nije više pjesma, nego prastara, u naše tupo doba zalutala jeka – sa kojih li stepa i kojih mitskih Karpata! – ovo nije riječ, nego čežnja, ovo nije glas i slovo ljudsko, nego vapaj, uzdah, klik i hropac ove mrke, crne zemlje, ove teške naše zemlje. Što je u tome dalekom, škurom i mutnom grlu? Zvuk zipke ili glas groba, glas kruha ili zvuk glada, znak života ili vapaj smrti? Kletva ili blagoslov, molitva ili buna? Nema, o nema riječi za opis toga tona, kad u predvečerje, pojutarje ili u jednoličnosti podneva doluta ispod krovova ili drveća na vjetru prema zavjetrinama, pa luta i plovi, plovi i luta znojno i krvavo nad monotonijom zemlje, u monotoniji zraka, pod monotonijom neba, u monotoniji vremena, kao monotoni refren monotone beskrajnosti i vječnosti. I dok se opetuje tragični, kao u helenskim tragedijama horski i pučki, kobni i sudbonosni Oj! – u dubokoj istovetnosti dalekog dvopjeva, umorni putnik i nesrećni hrvatski tucak zastajkuje, roni u sebe, dušom mu koledaju drevne božice, Svantevid pali bajne kresove na svetim žrtvenicima, kraj ceste sjede knezovi i vojvode u prnjama, zlatnim i skrletnim, pored grabe sjede kraljevski slijepci sa mjesečinastim čelom i bogovskim bradama, pričajući o onome što je nekada bilo i bitisalo. A preko krovova, brda i kroz mutan zrak lete večernje ptice, lete i nose tugu tih starih, prastarih zvukova, lete i nose bol, čežnju, bezrječnu pjesmu naše zemlje u suton, u sumrak, u mrak, u duboku, gluhu i tajanstvenu noć. U noći si nikla i u tami iščezavaš (3), zagonetna jeko davnine, tugo duše, glasniče naših grobova, teška pjesmo naše teške zemlje. Kao magla se dižeš i kao magla padaš. (4) U tebi ima ševine nevinosti, djevojačke bezazlenosti, momačke ljubavi i prastarog naslijeđenog prokletstva. Kao sunce, pjesmo hrvatska, draga i teška pjesmo naše brazde, kao sunce ideš iz noći u noć, rođena u tami prošlosti da potoneš u dubini narodne budućnosti. Jer ti si zemlja, ti si narod; zemlja, javljajući se kroz grlo hrvatskog težaka.

Narode, ti si teška, monotona, izmučena i daleka pjesma, pjesma dublja od riječi, teška pjesma zemlje, naše teške zemlje, teška pjesma zemlje Hrvatske.

[Arbitrarno su isticana mjesta koja će se interpretirati, K. P.]

* * *

Nije ovo intergralan tekst ovoga Matoševa pejzaža. To je tek njegov početak, tek prva otprilike sedmina njegove ukupne duljine. Ali dovoljan je i ovaj krnji dijelak da bude reprezentativan po ono što svatko tko uspiše o Matošu ne može ne zamijetiti: briljantnost njegove stilistike – njegova izraza, izbora riječi, rečeničnih i fraznih konstrukcija, slikovnosti i prozne ritmizacije.

Stoga ćemo se pozabavati uočavanjem, izdvajanjem, pa komentiranjem-interpretiranjem jezičnih elemenata koji su nosioci one rečenične briljantnosti njegova izraza. I to redom kako se pojavljuju u izdvojenom model-odlomku.

1. U samome je početku jedna reprezentativna konstanta Matoševa jezičnoga izraza: sklonost ka višestrukom atribuiranju imenica, to jest višečlanom pridruživanju pridjeva uz jednu imenicu. Uz imenicu oblaci tu su tri: teški, crni, zabrinuti; gramatička definicija i kategorizacija pridjeva kao vrste riječi (da kazuju kakvo je čije, od čega je što te da su, prema tome, opisni, prisvojni i gradivni) – neće nam ovdje mnogo pomoći u tumačenju i razumijevanju njihove izražajne funkcije. Pomoći će kategorizacija stilistička: pridjevi ili karakteriziraju, ili simboliziraju, ili čine oboje; da su oblaci teški i crni – može značiti i jedno i drugo: i karakterizaciju (količinsku pa kolorističku) i simbolizaciju (depresivnu, pesimističku); ali da su zabrinuti – samo je simbolizacija; prijenos je to, projekcija je to zapravo promatračeve, čovjekove zabrinutosti u prirodu, u pejzaž koji se gleda i opisuje, pridjev taj garantira nespomenutu čovjekovu nazočnost u pejzažu. Po ovoj svojoj značenjskoj nijansiranosti, po izražajnoj funkcionalnosti »trpanac« atribucija ne doimlje se kao opisateljska neekonomičnost, razbarušenost nego i dapače: naprotiv!

I još je nešto vrijedno komentara uz ove, gramatički po kategorijalnoj pripadnosti – pridjeve i po funkcionalnoj odredljivosti – atribucije, vrijedno pripomenuti: njihovu neslučajnu tročlanu pojavnost (teški, crni, zabrinuti): taj trijadni princip pojavljivanja ritmička je konstanta Matoševe organizacije teksta. U ovoj prilici to su tri pridjeva; u narednoj su to tri glagola (privlači, pribija, zabija) i u još daljoj nisu to više samo leksemske jedinice već i širi skupovi, i opet trojni, sintagmatski (a sintagma je po lingvističkoj enciklopedijskoj definiciji – cjelovit dio rečenice, skup od dviju ili nekoliko riječi koje u rečenici čine cjelinu za sebe i kao takvi, kao sklop, imaju zančenje u rečenici, svaki dio imajući svoju vrijednost tek u spoju s drugim dijelovima rečenice); primjerice: Na čelu mu brazda njenih beskonačnih briga (1), na koži mu boja njene ilovače i njenog zdravlja (2), na nogama i rukama tvrdi pečat žuljeva (3).

I opet još nešto u povodu toga istoga istacatog primjera; da se odmah imenuje: riječi će biti o dinamici i statici slike i nekonvencionalnim već izrazito artističkim sredstvima kojima su one, statika i dinamika, ponuđene i jezično-izražajno ostvarene: Oblaci teški, crni, zabrinuti oblaci. Statično. Ni traga pokretu. Obezglagoljeni iskazi. Nema glagola kao vrste riječi koja iskazuje kretanje ni u narednoj sekvenci: A pod oblacima i u oblacima gluhonijema, mrtva Ivančica. Nema glagola – ali kretanja ima: ostvareno je, sugerirano je ono različitim prijedlozima uz različite, iako oblički iste padeže: pod oblacima (instrumental), u oblacima (lokativ); a vrhunac krêta, izrazita čak dinamika data je – i opet bezglagolski – u segmentu: Sivi i mutni, mutni i sivi oblaci...

Sada interpretatorska digresija: stara je, provjerena je i povjerenja vrijedna stilistička spoznaja, provjerena metodom transformacije, preoblikom teksta: dodajmo ovome istaknutome iskazu ma kako birane predikacije, smislimo najbiranije i kontekstu i situaciji najprimjerenije glagole – nijedni tako diskretno, toliko posredno te onda to uvjerljivije, to dojmljivije neće sugerirati kretanje kao Matošev izbor u jeziku što jest: jednostavnim ponavljanjem atribucija (sivi i mutni) samo ponavljanjem invertnim, prijemetnim (mutni i sivi)! Ovaj model iskorišten je u tekstu prijemetom predikatskog para: luta i plovi, plovi i luta.

2. Da književni jezik nije isto što i jezik književnosti – to se znade. Matošev primjer i potvrda tomu iz promatranoga teksta jest rječnički: Zemlja bo je mučni i žuhki tiranin... Istovetan je po tipu i drugi primjer: Što je u tome dalekom, škurom i mutnom grlu? Pridjevi žuhki i škuri nisu leksemi književnoga, standardnoga jezika; pripadaju dijalektima i regionalnim govorima (prvi kajkavskome, drugi čakavskome, dalmatinskome) označujući ono što je u književnome, štokavskome standardu gorko pa mračno, tamno; to značeći i ujedno potvrđujući kako je, što se rječničkoga sastava tiče, jezik književnosti, jezik Matoševa ovoga pejzaža uzorom onomu što bismo mogli nazvati općehrvatska rječnička koinè, to jest rječničko zajedništvo sviju hrvatskih dijalekata i govora (u primjerima iz drugih tekstova zajedništvo je to šire: općeštokavsko, i hrvatsko i srpsko: u ovome tekstu javljaju se i dijasistemu pripadni turcizmi: jal, bedem).

A onaj arhaični, namjerni bo (=jer) upotrijebljen je da se podigne ton do svečanoga. A tu uznositu, povišenu, majestetičnu intonaciju cijeloga teksta potpomaže još i više drugi jedan stilski postupak:

3. nasljedovanje stila biblijskog, svetopisamskoga starozavjetnog:

– Prah si bio i u prah ćeš se okrenuti (1).

– Jer Hrvatska si bio i u Hrvatsku se moraš obratiti, neharni sine hrvatski! (2)

Sintaktički i melodijski to je posve isti model kao u jednoj motivskoj jedinici iz Staroga zavjeta:

– Sa znojem lica svojega ješćeš hljeb, dokle se ne vratiš u zemlju od koje si uzet; jer si prah, i u prah ćeš se vratiti (Prvi knjiga Mojsijeva koja se zove Postanje, 1.3, Daničićev prijevod). Sintaktička i melodijska istovetnost više je no očita; varira samo leksički izbor, ali i on je u istome značenjskom krugu, sinonimičan: okrenuti, obratiti, vratiti.

No u dva navrata u istome tekstu nablizu su dvije rečenice koje rječničkim sastavom ništa sličnoga nemaju sa starozavjetnom motivikom i izrazom, ali imaju konstrukcijski i melodijski odražavajući zadani ton svečanosti; time su još stilističkije:

– U noći si nikla i u tami iščezavaš (3)...

– Kao magla se dižeš i kao magla padaš (4).

Fonetski, to su čisti logatomi starozavjetnoga modela.

4. Autorska voljna mijena upravljanja glagola prema određenome padežu, upravljanja koje je obavezno u tzv. normalnojezičnoj komunikaciji, također je stilski postupak što ga Matoš višekratno obrće:

– prisluškujući tamnim riječima zemlje...

Očekivali bismo da se prisluškuje koga ili što (akuzativ), a ne komu ili čemu (dativ) kako je u izvornoj inačici, sve zbog veće sugestivnosti izričaja kako je prisluškivanje bilo prisno, blizo i blisko;

– vidiš kako ga [seljaka] zemlja... privlači, pribija i zabija o svoje tvrdo tlo; tri glagola iz ovoga primjera imaju tri različite rekcije (ona određena i omeđena upravljanja prema padežu): privlači se koga ili što čemu, pribija se što o što, a zabija što u što; Matoš je efektno ekonomično svima njima trima sažeo rekciju akuzativnu, srednju, s prijedlogom o.

5. Ekonomičan i zbȋt izrazom još je na jedan način Matoš u tekstu koji nam je pod analitičkom, sitnozorskom, jezičnostilskom lupom; posrijedi je particip prezenta kao sintaktička višeslužnica:

– glavno mu je [puku, zagorskom, hrvatskom] obilježje osjećanje pravde i pravnice, prelazeći u bolest nasljednoga parničenja, inata i jala.

– zemlja, javljajući se kroz grlo hrvatskog težaka.

Prepoznat ćemo, gramatički konstatirano i nazvano, dvije participske konstrukcije (prelazeći, javljajući se), participske tamo gdje bimo očekivali, u svakidašnjemu, nepoetskom, nenadahnutu, nematoševskom pripovijedanju konstrukcije s neizražajnom odnosnom ili drugom kojom zavisnom (vremenskom, uzročnom rečenicom):

– osjećanje pravde i pravice koje prelazi...

– zemlja koja se (kad se, jer se) javlja...

Stilografsku metodu transformacije teksta ovdje nije potrebno interpretatorski angažirati; pobrinuo se o tome Matoš sam, to jest: u tekstu je i neutralna, stilistički nulta inačica upotrebe participa (prezenta) gdje taj glagolski prilog sadašnji ima svoju legitimnu sintaktičku službu upućivanja na simultanost, tj. istovremenost dviju glagolskih radnji:

– gdje također lutah prisluškujući tamnim riječima zemlje...

6. Binarnost, tj. dvojčano načelo paralelnosti, tj. usporednosti u sintaktičkoj kompoziciji.

Ogleda se ono u aritmetičkoj, moglo bi se na prvi mah učiniti: maniriziranoj uređenosti rečenice koja daje slutiti na mehaničku reprodukciju pretkažljivosti; no popòstanimo malo razabirući; u prvome navratu pojavljivanja sintaktička usporedna dvojčanost ostvaruje se distaktno: tamo (Kosmaj)... ovdje (krajevi); pa odmah slijedi reducirana varijacija: I tu (bez predvidljivoga: tu/tamo, a to nerečeno tamo implicirano je onim: I); dvojčanost se zatim, istina, reproducira, no, za razliku, sada kontaktno: I ovaj i onaj (puk); da bi se u posljednjem navratu ponovila zadata usporednost: Ove / one (gore), ponovila opet distaktno.

Uzorkovit primjer kako radi (majstorska) stilistička radionica.

Imalo bi koje još čega da se kaže o prerazličitim Matoševim postupcima zastupljenim tek u sedmini integralnoga pejzaža Oko Lobora.

No i ovih do šest, vjerujem, svjedoče o biranosti, o rafiniranosti, o klasičnosti Matoševa jezičnog izraza, potvrđuju ga umjetnikom riječima uvevši u hrvatski književnojezični izraz i stilistički repertoar vlastitòstī kakvima do njega nije pisao nitko, nakon njega rijetko još tko.

Tvorbene leksičke inovacije

(Matoševi neologizmi)13

Prema leksikografskim principima – razvrstat ću ih, naravno, abecedno. Ali, prema leksikološkim – razvrstat ću ih abecedno usitnjeno, već prema kategorijama riječi i tipu tvorbe. Time će i Matoševa rječotvorna kreativnost biti očitija, prezentnija; time će i leksički morfemi biti razabirljiviji afirmirajući (ili negirajući) produktivnost u leksičkome tvorbenom sustavu.

Jedno se samo može, izvan teorijskog i filološkoanalitičkog razmatranja, unapredak reći: leksičke inovacije karakteriziraju dvije motivacije: jedna je – stvaranje novog izraza za nov pojam; (takvi, »apsolutni« neologizmi i inače su rijetki); druga je – za krug poznatih pojmova (ili novih emocija) pronaći izraz »ponovljen«, ekonomičniji, izražajniji, nijansiraniji, riječju: izraz stilogen (stilistički).

S Matoševim (matoševskim) inovacijama jednako je tako.

a) imeničke

sufiks – ik

besciljnik – Poče pjesmom, dramom, pripovijetkom, i kada ga nijedan od tih slabih pokušaja ne zadovolji, osjeti da je suvišan besciljnik i posmatraše život kao tuđinac, kao nepozvan gost.

D XI, 4214

bolnik – Obuzela ih topla, klonula umornost kao bolnika, kada ga iznesu na svjež vjetar... (AR, B–I, R–K, B, D–J)

SD I, 245

budnik – Kao da je tuj kraj mene na istom mjestu, na samotnici klupi sušičavi poet, prvi hrvatski budnik i kritičar [Stanko Vraz]...

SD III, 216

hudosrećnik – ... jedva krenu vilinskim krilom. Voda i vjetar izjedoše čarobnu njegovu mantiju... Hudosrećnik poleti, ali oslabi i klone...

D IX, 66

inokosnik – Ti si sanjar, inokosnik, poeta, ti bi mogao živjeti gdje ti drago, dok ja ne mogu letjeti suviše daleko od mog jata.

D XI, 86

iskorijènjenīk – Tek mi ovdje bude jasno, da sam tuđinac, iskorijenjenik, beskućnik, tucak bez igdje ikoga.

SD III, 69

kamatnik – ćuti, ćifto, zelenašu, kamatniče! (AR, B–I, R–K, B, D–J, K)

SD I, 331

ljubomornik – ... ode ban sa banicom na jadransko ostrvo... jer ljubomornik ne mogaše više podnijeti muških očiju. (AR, B–I)

SD I, 329

ljȗbljenīk – O, ti si prvi i posljednji ljubljenik moje duše, samovoljniče! (AR)

D XI, 82

nadarbenik – ... pred ... sjedalima nepomičnih kanonika i nadarbenika Naše Gospe, kojima su u nepomičnim rukama nepomični molitvenici... (AR)

SD III, 53

nehajnik – Da postadoh pisac, žurnalist, verglaš na dosadnoj, pišljivoj cesti javnog mišljenja, verglaš pred nehajnicima, pred zatvorenim prozorima – verglaš, verglaš! (AR–U)

SD III, 74

nemaćnik – Naš seljak pjeva, dembeliše i kuburi na svojoj crnici, a Savojac ćuti i grbači na svojoj jalovici. Zato ovdje nema nemaćnika.

SD III, 13

nesavjesnik – Vi nesavjesno rađate djecu kao s tuđom, neprijateljevem ženom... No sve smo to trpjeli jedinice naše radi. Sada je prekipjelo. Mi dođosmo po naš porod... Ne ćemo dopustiti, da je ubije nesavjesnik. (R–K)

D XI, 180

nestašnik – Sputana snaga, trunući od robovanja, kljuje oči i lomi ruke nestašnicima, koji bi je htjeli dići gore, u vazduh, u oblake, do sjajnog slobodnog sunca. (AR–U)

D XI, 66

neznanik – Zavidio je neznaniku, koji jamačno ovdje remetuje u staroj biblioteci... (AR–U)

D XI, 65

pobjeđènīk – Naša publika naime ne simpatiše sa pobijeđenima, najmanje onda, kad su ti pobjeđenici Hrvati.

D VIII, 141

samovoljnik – Sve pilji u knjaza samovoljnika... (AR)

SD I, 336

umnik – ... i opet jedan dan, i opet jedan koraj bliže onom mjestu, na kojemu će naše kosti, Bog zna za koga! nađubriti ovu zemlju poreskih glava bez ljudi, politike bez političara, literature bez književnika... učitelja bez plaće, knjiga bez čitalaca, kazališta bez drame, značajnika bez pameti, umnika bez značaja... (R–K)

D IX, 64

umrlik – Nigdje ni žive duše. Umrliku ni traga; ni pas da lane... (B)

SD I, 269

uzovnik – Ne pamtim, da bijaše ikad naš bogati stol bez uzovnika ili namjernika... (AR)

D XI, 268

znàčājnīk – La Fontaine bijaše slobodoljubac... i značajnik... životinje, koje opjeva stihom, kakovoga nikada ne dobi mnogi častohlepni vladar, često su duhovitije od pokojeg čovjeka.

SD III, 23

sufiks – ište

nȅbīšte – Ležimo među kamenjem i biljem. Mrak, svjetlucanje, zora kao da neće nikada doći. Na desno, na zapadu, krv na nebištu. Požar.

D XI, 296

očistilište – Meni ne treba Vergilija u tome nebu, paklu i očistilištu. (AR–St, B)

SD III, 145

pokojište – Evo me... na montmartskom groblju... čudnovata li pokojišta! Nekoliko koračaja je »Crveni mlin«, jedan od centruma pariske razvratnosti. (AR)

SD III, 41

prodavalište – Zato bi naš propovjednik slobodne ljubavi ulazio u prodavalište ženske puti... (AR, B–I)

SD I, 358

robòvīšte – Mrzim mog brata čovjeka, jer mi ote... moj slobodni zrak smradnim dimom gladnih, ropskih svojih gradova, robovišta i tvornica.

SD I, 339

snježište – ... vidim i naše graničare, što ih pojede bijela pomrčina stravične, gladne smrti u... skitskom snježištu... (AR–St)

D VIII, 124

sramotište – Maletić obori glavu i oči, zastiđen izađe iz crkve kao iz sramotišta. (AR)

D XI, 186

zaklonište – Lijepa Francuska, domovina prve gotske umjetnosti, zemlja divnih katedrala, ima i danas mističnih zakloništa, punih neiskazane poezije... (AR, R–I, B, D–J)

SD III, 54

sufiks – je

bèzmjērje – A jezero se raznježilo... Površinom mu se mršti i mreška valovlje kao bezmjerje srebrnih zmija...

SD III, 15

bogòmȓāčje – Kada nekad u Samotnoj noći, vidjeh Smrtigrad, ni u snu se nijesam nadao, da ću ga naći... u blagoj harmoniji Medulićevih tužnih sumraka i u bogomračju Tiepolovih elegancija.

D VII, 166

borje – ... šum vjetra kroz borje... (AR, B–I, R–K, B, D–J)

SD I, 240

jèdrīlje – A jezero se raznježilo... Površinom mu se ljeska i mreška valovlje kao bezmjerje srebrnih zmija, a nad njima treperi vito jedrilje poput krilaca bijelih lepirica...

SD III, 15

karanfilje – ... zdravice se nižu sred pjesme... i mirisa od lipe, božura i karanfilja. (AR, B, D–J)

D XI, 217

mramorje – Kakav je samo taj Dom... Već spolja, nakićena mramorjem raznih boja... (AR, B–I, R–K, B, D–J)

D VII, 158

prvòmrāčje – Svijetlo povrati društvu osjećanje »distancija«, oslabi srdačnost prvomračja.

D XI, 36

stablje – Za visokim mi se stabljem ukaza drevan zamak... (AR)

SD I, 227

valovlje – A jezero se raznježilo u sjajnim bojama, kao da je popilo pošljednju ljetošnju dugu. Površinom mu se mršti i mreška valovlje... (AR, B, D–J)

SD III, 15

sufiks – nje

bitanđenje – ... a tuđinac nakon dvogodišnjeg bitanđenja pritisne dragu suhu relikviju na usta... (B–I, R–K imaju: bitanženje)

D XI, 306

burlikanje – Držim... da me odviše poznaš, pa da ne ćeš ove riječi držati burlikanjem poludjela. (AR, B–I, R–K)

SD I, 253

ćèpīrkānje – ... stari vrt odgovaraše tužnim jekama i lišće veselim ćepirkanjem.

SD I, 317

dìonikovānje – Već odavno se u tom tužnom i veselom gradu ništa ne pokrenu bez naročitog njegovog dionikovanja. (o Stj. Deželiću)

SD III, 262

grobòvānje – O, blago meni, jer te iza dugog grobovanja osjećam u nestašnoj igri cvijetnog mirisa, jer te gledam u sjaju jutarnjeg sunca, vrelog od ljubavne topline...

D XI, 44

leventovanje – Sit sam leventovanja i smrtovanja. Život, nov ćeš mi život dati, Jelice. (AR, B–I, B–K)

SD I, 265

monoklíranje – ... fićfirići... i gizdelini... vježbajući se u monokliranju.

SD III, 152

skomračenje – ... razgovaramo o seljačkom skomračenju... (AR, B–I, R–K, B, D–J)

SD III, 159

smȑtovānje – Sit sam leventovanja i smrtovanja. Život, nov ćeš mi život dati, Jelice.

SD I, 265

švapčárenje – Pada u oči, da u posljednje doba s cinizmom i sveopćim indiferentizmom raste u Zagrebu upotreba njemačkog jezika. Danas već švapčare i oni, što prije desetak godina smatrahu javno švapčarenje sramnim atentatom proti hrvatskom zagrebačkom karakteru.

D IX, 42

žvȑnjānje – ... iz druge sobe dolazi miris familije i žvrnjanje mašine.

SD III, 147

sufiks – telj

ljùtitelj – A kada ljućenje postaje profesija, uzima profesionalnom ljutitelju sposobnost ljućenja.

SD III, 228

oplemènitelj – Čovječanstvu sam korisniji ovako, no kao oplemenitelj konjske pasmine.

D IX, 23

preziratelj – No ostavimo na Božić nevrijedne svećenike, himbene katolike, preziratelje bližnjega i apoštole demagogije. (AR–U)

D XI, 226

kompoziti sa spojnim -o-

bikoùbilac – ... ljudeskara... zakorači svirepošću bikoubioca prema filozofu...

D VIII, 66

crnoglavka – ... izgledaše mi pticom crnoglavkom... (B–I, R–K, D–J)

SD III, 24

crnòškolac – Iz Prilipa Marko sastao se na Kleku sa našim kaptolskim crnoškolcem, pustoškolcem (Grabancijašem), pa sa te hridi čekaju nas, kada će misao hrvatska postati djelo, kada će aktivnost naša postati velika misao...

SD III, 226

dugòčasica – Od dugočasice stane čitati novine...

SD I, 260

gulašòman – ... rakije, pivo i gulaš... često... kvare...želudac, te više ne možete živjeti bez njih, pa postajete alkoholici, gulašomani i plznjofili...

SD III, 38

hitroprstić – Gospoda hitroprstići i razbojnici pozivaju se na Stirnera... Nietzsche-a, pa činiti velike mislioce odgovornima za čine ljudske zvjeradi tako je smiješno, kao kada bi se izumitelje baruta i dinamita okrivljavalo zbog fišeka u banditskim rukama.

D VII, 6

kostolòmija – ... kao da pada sa nebotične stijene u kostolomiju, sa oblaka...

SD I, 255

mrtvopuhalo – Kaka mjera, filistarsko mrtvopuhalo! (AR, B–I, R–K, D–J)

SD I, 332

plznjòfil – ... rakije, pivo i gulaš... često... kvare... želudac, te više ne možete živjeti bez njih, pa postajete alkoholici, gulašomani i plznjofili...

SD III, 38

pticòmōrka – Taj vreli Afrikanac nije mario zime pticomorke, bolesti i smrti.

SD I, 325

pustòškolac – iz Prilipa Marko sastao se na Kleku sa našim kapitolskim crnoškolcem (Grabancijašem), pustoškolcem, pa sa te hridi čekaju nas, kada će misao hrvatska postati djelo, kada će aktivnost naša postati velika misao...

SD III, 226

slobodòljubac – La Fontaine bijaše slobodoljubac... i značajnik.

SD III, 23

suncòtrak – Rembrandt... ljubičasto nebo, zlatni herubini sa mačevima suncotracima...

SD I, 252

svilòrunac – A za njim jarac svilorunac...

SD III, 160

tankòćutnīk – Taj tankoćutnik bijaše vazda radostan...

SD I, 325

teškòvolja – Marjanovića muči zlovolja i teškovolja.

D XI, 36

vodoholìzam – Ako i patim kao svaki fanatik više od vodoholizma no od alkoholizma...

D VIII, 187

zlatòljubac – Potraži mi krilate bikove... grad, gdje se ne radi... mrave zlatoljupce veće od lije i manje od psa...

SD III, 161

zloglasnica – ... sve se mramorkome snebiva kao sa ptice zloglasnice... (AR, B–I, R–K, B, D–J)

SD I, 336

žaropek – Idem malo u park, da se nauživam hlada... Žaropek! Nad prašnim seoskim putem dršće vazduh kao laka paučina. (AR, B)

SD, I, 165

kompoziti s imperativom

sjecikesa – ... nego bi pokazali cijelom civilizovanom svijetu, da smo mi Hrvati ipak najveći i najbolji filantropi... da znamo ljubiti i štovati gospodu naše... tate, lopove, sjecikese, kockare... (R–K)

D VIII, 79

analitički kompoziti

plȁč-sùza – ... debeli, nasmijani Schubert, ta najveća bečka dobričina... u dobrostivom, malom oku... vječna suza Schubertova, plač-suza i smijeh-suza.

D IX, 113

smȉjeh-sùza – ... debeli, nasmijani Schubert, ta najveća bečka dobričina... u dobrostivom, malom oku... vječna suza Schubertova, plač-suza i smijeh-suza.

D IX, 113

prefiksalne tvorbe

bèskrvica – ... umorna Europa pije svježu goveđu krv, boreći se svim sredstvima protiv beskrvice...

SD III, 155

bèsvjestica – ... ali obješenjački, strahoviti me smijeh škakljao do ludila, do besvjestice.

SD I, 135

nedóđija – ... kao da pada sa nebotične stijene u kostolomiju, sa oblaka u nedođiju, sa zabitne visine u zabitnu smrt.

SD I, 255

nènādanica – Sa koje sise nebeske kanu na moj put ova kaplja sreće? I skrušen, ponižen, raskajan od nenadanice ležah ničice...

SD I, 378

nizbrdača – Kakva uspinjača, Bog te ubio, kada se eto i spušta? Spuštača je to, moj brajko, silazača i nizbrdača...

D VIII, 119

prekrađa – Đaci me mole za potpore, a neki utopista mi naširoko priča, kako su moji milijuni prosta krađa milijuna iz Proudhonove otadžbine! – i kako će mi proletarijat u dani čas suditi, ne vratim li njegovim posredovanjem tu prekrađu radništvu. (AR–U)

D XI, 217

protezavica – I opet protezavica i zijavica u dosadnu vagonu... (AR, D–J)

D XI, 42

raskralj – ... urednik spletkom raskralja Milana dopane teške robije. (AR, R–K, B, D–J)

SD I, 346

rázmet – ... prosjačeći, gladujući i obilazeći veća mjesta. Tek sada, kada ode sve u razmet, vidim, kako je život sladak.

SD I, 233

silàžača – Kakva uspinjača, Bog te ubio, kada se eto i spušta? Spuštača je to, moj, brajko, silažača...

D VIII, 119

spùštača – Kakva uspinjača, Bog te ubio, kada se eto i spušta? Spuštača je to, moj brajko...

D VIII, 119

ùstravica – Pročitavši... taj čudnovati svršetak, obuze ga nemila ustravica. Pomalo je i sujevjeran. Crne slutnje... (AR)

SD I, 172

deminutivne i augmentativne tvorbe

držáljče – Ozlijedila ga iz šešira dugačka igla od čelika, okruglim držaljčetom.

SD, I, 266

grméljak – ... koji se kroz drvlje na modruljastom snijegu smješkaju poput žeravice iza čobanske večere u grmeljku.

SD I, 264

zeče – Očajno pogleda... i kriknu kao ranjeno zeče. (AR–Š, R–K)

SD I, 127

žvȑne – ... živuljasta i nestašna kao žvrne...

D XI, 166

novčina – ... već četiri godine u Beču. Koliko se promijenio!... ojačao, raširio se. Valjda je već zaboravio... gospođicu Dragicu. Kako i ne bi! Ta on je već saradnik nekolikih novina, otac mu šalje dosta novčine, a pomaže ga i bogati stric... (AR, B–I, D–J)

D XI, 7

strane (adaptirane) tvorbe

alira – kako je bilo one sezone u modi, mogaše sa svojim komorničkim naslovom i gospodskim alirama naći bolju priliku od nje... (K)

D XI, 113

(Prije je internacionalizam manira negoli alira; značenje podjednako: vladanje, ponašanje, držanje; Klaić bilježi i razlikovnu značenjsku nijansu: alira = otmjeno vladanje, ponašanje, držanje. U Matoševu kontekstu bio bi to onda pleonazam jer gospodsko i otmjeno jesu pojmovni sinonimi.)

avantìra – Želja za putovanjem, neodoljivi nagon za avantirom, pustolovinom, doživljajem, poznavanjem tuđih običaja i tuđih ljudi je najbolji dokaz za energiju rase i čovjeka.

D XI, 203

(K) ima avantura; u tom obliku to je i u nama suvremenom jeziku proširen internacionalizam; radi se tek o tome da je u Matoševoj inačici kompletna i morfo(-a) i (pseudo)fono(i) adaptacija; u suvremenoj fono-adaptacije nema, ali: ona je prema grafemskoj (u).

celebritet – u »Velikom Cercleu« gostovahu svi celebriteti od Coquelinâ pa do gospođe Dziri. (K)

SD III, 9

cirkuskinja – ... u nametljivosti toalete starih cirkuskinja...

SD I, 294

elemèntica – Da se danas među nama pojavi kakav Zrinjski sa genijem Gundulića... naši razni elementi i elementice, elementići i elementičice dokazali bi mu crno na bijelom, da su mlakonje i mediokriteti...

SD III, 206

elemèntić – Da se danas među nama pojavi kakav Zrinjski sa genijem Gundulića... naši razni elementi i elementice, elementići i elementičice dokazali bi mu crno na bijelom, da su mlakonje i mediokriteti...

SD III, 206

elemèntićica – Da se danas među nama pojavi kakav Zrinjski sa genijem Gundulića... naši razni elementi i elementice, elementići i elementičice dokazali bi mu crno na bijelom, da su mlakonje i mediokriteti...

SD III, 206

flanèrija – flaníranje – I flanerija je riječ neprevediva poput svih, koja označuje viša, rafinovana uživanja. Riječ šetati znači u narodnoj našoj pjesmi nešto ukočeno, gospodsko, dok je flaniranje zabava bezbrižna, ležerna, regbi demokratska. Šetalac ima cilj, zna kamo i zašto ide; šetanje je kretanje obično higijensko, utilitaristično, dok je flâneur umjetnik, svrha mu je flaniranje – l’art. Vodi ga slučaj, avantira, poezija. On je pjesnik, pustolov, posmatrač, humorista, filozof. Pravi flâneur doživljava na najmanjem putu najviše senzacija.

D IX, 67

flìrtāš – kolik je flirtaš Kraljević Marko.

SD III, 37

kafanàrica – ... kroz gužvu kletve, smijeh i metež začu se nemoćan plač: kafanarica je od grdnog straha rodila!

D VIII, 66

koafìra – Ta je koafira baš onog ljeta ulazila u modu...

D XI, 78

»melanž« – Beč je prema Parizu selo, gnijezdo filistara, beamtera i »ušniranih« oficira. Jedan moj znanac, prijatelj humorističkog simbolizma, reče, da je Beč – bijela kava. Pogodio je. »Melanž« je odista simbol Beča, bečkog kavanskog života, mješavina slavenskog mlijeka sa švapskom cikorijom... (R–K, D–J, K)

renesànšanin – Kao najmoćniji renesanšani, današnji pravi Florentinac zna biti intelektualac, umjetnik i istodobno vrlo praktičan.

D VII, 141

revoltírac – Nekad je naš ajduk i uskok bio smatran revoltircem, braniocem raje i junakom, jer je odista bio u konfliktu s vlašću, s Turčinom, zakonitim razbojnikom.

D XI, 289

ostale tvorbe

bleka – ... a u njoj graja, bleka stane... (AR, B, D–J)

SD I, 377

bliznica – Ja volim sjenu, bliznicu toplog sunca i hladnog mjeseca. (AR–U, B)

SD I, 382

bradaš – Evo... svakakih bradaša, brkaša i obrijanih staraca i muževa... (AR, B–I, R–K, B, D–J)

SD I, 125

brkaš – Evo... svakakih bradaša, brkaša i obrijanih staraca i muževa... (AR–St, B, D–J)

SD I, 125

budilac – ... vidjet ćete gričke duhove: kraljeve i banove, izdajice i mučenike, prokletnike i budioce. (AR, D–J)

D IX, 39

cvijel – Mače... cvili i jauče tako očajno, tako tragično, da mi taj grozan cvijel i sada ječe u ušima silnije od zvona đakovačkoga hrama. (AR, B)

D VIII, 17

dahat – Već čujem dahat čilih konja... (AR–U)

SD I, 227

dòkonjac – ... al se pokažu na vratima neko gosti dokonjci.

SD I, 123

evròpstvo – ... prosvjed proti... sistematisanoj laži, proti onom filistarskom egoizmu i bizantskom, mandarinskom niskom materijalizmu, što se diči frazastim imenom evropstva.

D IX, 132

gladac – ... a orajeno oko gleda... planinski gladac led... (AR, D–J)

SD III, 16

glasoviračica – ... i duša mu zaklikta kao orao od bola i od simpatije, opazivši, da je neznanka glasoviračica – slijepa. (B)

D IX, 32

glazbilo – Ti si novo glazbilo, novo biće, vergl od vergla... (AR–Š, B)

SD III, 74

istòvetnjāk – U bramanskom trojstvu je Višnu bog vječnog preporođaja, indijski istovetnjak Isukrstov.

SD III, 128

izvèdljivost – A ljubim, jer nesrećno ljubim. Ljubim, jer i u tom slučaju volim neizvedljivost, bajnu Himeru nedovoljivošću Utopije.

D XI, 274

jàkota – Rosa se sjajila kao dragulji, a zemlja mirisala kao go, plećati i znojan jakota.

D XI, 83

(I B–I, i R–K, i B, i D–J imaju samo jakòta, v. jakost, jačina; jedino AR uz 1. jakòta, f. vidi jačina, jakost... uz 2. jakota bez akcenta m. Ime muško, Jakov... ima i 3. jakota opet bez akcenta, m. jaki vo u Lici.) Da se u Matoševu tekstu ne radi o volu, potvrđuju atribucije: go, plećat. Riječ je dakle o čovjeku, preneseno: možda jakom kao (jàkota) vo. Akcenat: jàkota; tvorbena i akcenatska analogija: Lìkota = čovjek iz Like; Matoš nije obilježio akcenta; stavio sam ga sâm (K. P.) 15

kaputàšija – ... današnji Hrvat mora biti... sinji rob u divnoj zemlji, gdje... svaka gora pjeva kao Gundulićeva Dubravka o dragoj i slatkoj slobodi, gdje nauku slobode, zaboravljenu u narodu i popljuvanu u kaputašiji, besjedi... tek pitomi, zdravi sklad hrvatskih... pejzaža...

D IX, 61

krok – ... večeri, koja se primiče preko tihe vode i brda neprimjetnim krokom sna. (AR–Š, R–K, B, D–J)

SD III, 22

krunovina – ... i opet jedan dan, i opet jedan korak bliže onom mjestu, na kojem će naše kosti, Bog zna za koga! nađubriti ovu zemlju poreskih glava bez ljudi... plemstva bez ponosa... značajnika bez pameti, umnika bez značaja... prijestolnice bez prijestolja, krunovine bez krune... (AR, R–K, B, D–J)

D IX, 64

kvȑgāš – ali oni kvrgaši, štapovi posuti kojekakovim križevima, zmijama, tačkama i kvrgama...

SD I, 124

màštalac – što sam više ljubav izbjegavao i ženu prezirao, što sam više pipao liječničkom rukom ženske kraste i skropule, to me više napastovala i trapila ona prava hrvatska, ona prava slavenska čežnja. Koliko sam ženu stvarnosti prezirao, toliko sam žene mojih snova, Venerine oltare mojih maštanja kadio svojim tamjanima moje južnjačke duše... I tako sam ti ja, praktičan doktor, postao najobičniji, sam sebi komični maštalac.

D XI, 258

nȍšīvo – Izložbe u bosanskom... paviljonu uspješe i poradi originalne ljepote našeg narodnog nȍšīva... (AR, B–I, B)

SD III, 27

ògnjarica – Opet osjeti račac, jer ga glas stade tako mučiti, kao da mu neka muzgava ruka obrće utrobom ledenu ognjaricu i ognjen led.

SD I, 255

pàdnjava – Na polju i opet padnjava... luta pustijem ulicama i prokisne do kostiju.

SD I, 180

pahuljak – ... povjetarac sitno cviljaše kroz borovinu i podrhtavaše u pahuljacima škrebuta... (AR)

D VIII, 131

pàstuhār – Gurnuše me u pastuhare, jer silom htjedoše iz mene načiniti Radetzkoga.

D IX, 19

plavonja – Visok, bradat plavonja, u odijelu turiste. (AR, D–J)

SD III, 22

polètārka – ... ona odgovaraše cvrkućući kao poletarka, koja je iz gnijezda prvi put lepršnula na najbližu granu.

SD I, 140

ponòćārka – ... u vrijeme, kada je noći srednjevječnog čovjeka plašila vještica ponoćarka...

D IX, 84

potajica – ... izvuče lijepa Agneza iz potajice tanku... iglu... (AR)

SD I, 338

prègačār – Škrtost i himba odlikuju prostaka, bogataš je frivolan ženskaroš i pregačar, a šovinista bez granica je jedan i drugi.

SD III, 10

račac – Opet osjeti račac, jer ga glas stade tako mučiti, kao da mu... obrće utrobom... ognjen led. (AR)

SD I, 255

ràjstvo – Sve te ljepotice imaju kao nevidljiva krila, koja vas nose pri njihovom promatranju u rajstvo Danteovog Paradiza...

D VII, 157

rȁkovica – ... i bila sam crvena kao rakovica (rakova kći, ne Rakovica).

SD I, 275

rȅpār – Pravio sam rep. Je faisas la queue... Čudan zanat! Biti repar, fabrikant repova...

SD III, 65

samotnica – Kao da je taj kraj mene na istom mjestu, na samotnici klupi sušičavi poet, prvi hrvatski budnik i kritičar... (AR)

SD III, 216

spâsenica – Spasenica, odrpana neka babetina, pije, srče konjak i rum... okrenuvši se svom spasiocu...

SD I, 291

starovičnjàštvo – Samobor je od najhrvatskijih hrvatskih mjesta... te nije čudo, što se u dodiru sa Samoborom najprije produbila moderna nacionalna svijest hrvatska... upitajte za... čiču Janka Komparea, stupa ovdašneg starčevićanstva... A vrlo je utješljivo, što je samoborsko starovičnjaštvo napredno.

SD III, 214

svaštica – Pisao je pjesme, prikaze, studije, kritike, referate, svaštice... (AR–Š, R–K)

SD I, 346

svjetilo – Oko mene igraju... kolo svemirska svjetíla i gasnu, izdišu... (AR)

SD III, 72

škrȅbūt – ... povjetarac sitno cviljaše kroz borovinu i podrhtavaše u pahuljacima škrebuta...

D VIII, 131

šùšnjava – A Unukić nije čuo ni gudnjave vjetra, ni soptanje hata, ni šušnjave klasja po konjskom trbuhu...

SD I, 162

takmàčica – Opazivši, da sam je sit, postade užasno ljubomorna. Mučila me i u oskudici takmačice zamrzila je moju umjetnost.

D XI, 239

tjèšilica – ... žena mi moja daje tješilicu misao i oduševljenje kao Beatrica Danteu.

SD I, 370

ugljenik – Dok naši ti na djedovini propadaju, knez Hohenlohe eksploatira zagorske ugljenike...(B)

SD III, 211

umornost – Obuzela ih topla, klonula umornost... (AR, R–K, B, D–J)

SD I, 245

vrtilo – ... imaginarno moje vrtilo, jer vrtiš vergle imaginarne... (AR)

SD III, 75

zȁborāvka – Odiskona te ljubim... moja vodo zaboravko.

SD I, 338

zágrebōst – Treba ići u Primorje, osiromašeno i jadno, pa se vratiti u čamu ove svakidašnje trome, zahirjele i umočvarene zagrebosti, pa da se dođe do strašnog, do užasnog zaključka, da je naša zemlja posljednja zemlja i naš narod posljedni narod u Evropi.

D VIII, 128

zȁjedništvo – ... jer, ma koliko bili različiti hrvatski i srpski politički putovi i interesi, jedinstvo književnog jezika upućuje nas (i unatoč nama) na zajedništvo kulture. (AR–Š, B)

D VIII, 88

záludničār – Stigne na Zrinjski trg pun elegantnih zaludničara i klone na klupu.

D XI, 67

zapomagljàvina – Kudravi glupan Otelo juri prema nama... Mene i nju stane zapomagljavina.

SD I, 256

zȉjavica – I opet protezavica i zijavica u dosadnu vagonu... (AR)

D XI, 42

zuj – Već čujem dahat čilih konja i zuj potjerničkih glasova. (AR, B)

SD I, 227

b) pridjevske

sufiks – an

bljeđan – ... a kad ju poljubih u usne hladne i bljeđane... (AR, B–I, B, D–J)

SD I, 214

cvȑkūtan – Ptice živahnule po cvrkutnim luzima.

SD III, 12

izješan – ... pa je primorska kuhinja i za mene, što baš nisam izješan i sladokusan... (AR, D–J)

SD III, 233

pàmtivječan – Nad trgovištem i šetalištem visi kostur pamtivječnog grada Oslovca...

D VIII, 63

razgovoran – Koliko humora u tim razgovornim La Fontaineovim životinjama, koje poučavaju čovjeka. (AR, B–I, B, D–J)

SD III, 23

sàdičan – ... odvratan, gnusan starac, sadičan krvopija.

SD I, 350

zasjedan – Da si proklet, zasjedni krvopija! (AR)

SD I, 338

zatoran – Dvije ruže... vode zatoran rat... (B)

SD III, 30

sufiksi -av, iv, -ljiv

čàgljikav – Jedared mu natuknem o onoj čagljikavoj stvari i spomenem neku lijepu udovicu, koja se... za njega vrlo zanima, ali on se samo nasmiješi...

SD I, 131

modrùljav – ... kada je s onim svojim modruljavim nosom odlazio apotekaru na konjak...

SD I, 139

prhènjav – Zašto toliko volim... tragove od ptičjih nožica na prvom prhenjavom snijegu...

SD I, 314

nezlòbiv – Od malih nogu bijaše mi ideal ništa ne raditi pored masne rente i čekati na dolazak u nebo, gdje će mi biti još bolje no na geršnoj zemlji hrvatskoj, gdje ima rentu od 365.000 i više forinata jedan nezlobivi starac.

SD III, 145

šapatljiv – Blijed, malorjek, šapatljiv: pravi udovac. (B)

SD I, 207

trepetljiv – ... a grbonosi kao bršljan obvija trepetljivog pisara. (AR, B)

SD I, 126

umìrljiv – Usitnila i zasipala sitna topla kišica, pospana i umirljiva.

D XI, 177

sufiks -ast

brdèljast – A sjeverne brdeljaste obale nepreglednog jezera...

SD III, 21

frȁzast – ... prosvjed proti... sistematisanoj laži, proti onom filistarskom egoizmu i bizantskom, mandarinskom niskom materijalizmu, što se diči frazastim imenom evropstva.

D IX, 132

ìlovast – ... zakrenuše ilovastim, žutim putom uz brdo...

D IX, 132

ȉnjast – A kad vjetar na mahove prođe kroz to injasto borovo lišće...

SD III, 209

iskrast – Starosta baci iskrastu burmuticu... (AR)

SD I, 338

jagodast – ... smiješak još sniva na krupnim grahorastim očima i jagodastim usnama. (AR, R–K, D–J)

SD I, 267

jàstučast – I dami je jastučasta ručica gotovo otekla pod teretom svakojakih burmi...

SD I, 134

jorgovànast – Smiljkina duša bijaše savijena iz nekog jorgovanastog mirisa...

SD I, 218

kadifast – Nema ništa ljepše od krila tog crnog, nijemog i sjajnog sina zelene noći i sure ponoći. Posuknula ih prašina svilasta, kadifasta i pahuljasta... (K)

SD IX, 65

kȍprenast – ... lelujaju se livadama i proplancima tanke i koprenaste magle...

SD III, 213

lȁtičast – I na žute daske, kroz latičastu kišu sanjivih i strasnih zvukova.

D IX, 108

– ... leđa... a na njima se uzlabudio snažan vrat sa latičastim pahuljicama.

SD I, 175

lopatast – ... pokaže i on svoje lopataste i žute od duvana seljačke zube. (R–K, D–J)

SD I, 135

lòtinjast – ... da gucne iz lotinjastog kaleža sjajne smrti...

SD I, 267

màglušast – Lahor je duvao, a tanki, maglušasti, srebreni oblaci lepršahu...

D XI, 9

mahovinast – Dvor... odavde iz parka sav je crn i mahovinast... (B, R–K)

SD III, 210

mjȅsečinast – Još nekoliko stanica kroz vedru, mjesečinastu noć...

D IX, 25

mòdruljast – ... koji se kroz drvlje na modruljastom snijegu smješkaju poput žeravice...

SD I, 264

mòdrušast – Noć podrhtava sumornim bljedilom mjeseca i modrušastim odbljeskom snijega.

SD I, 138

mrzovoljast – ... bijaše čudak i mrzovoljast... (AR, B–I, R–K, D–J)

SD III, 50

protegljast – ... zavrativši se nekako drsko... u svom fotelju, pruživši protegljaste noge... (AR, B–I, R–K, D–J)

D XI, 31

pupoljast – ... te je uvenula kao i kamelije, koji je grčevito pritisnula na pupoljaste grudi... (AR–Š)

SD I, 143

svilast – Nema ništa ljepše od krila tog crnog, nijemog i sjajnog sina zelene noći i sure ponoći. Posuknula ih prašina svilasta, kadifasta i pahuljasta... (AR–Š, R–K, D–J)

D IX, 65

trumpèljast – ... a komandant, onako trumpeljast, potrči dolje.

SD I, 152

vȅselast – ... a ona ga vuče za mesnato uho šapućući veselasto...

D XI, 15

višnjikast – Po alpijskim vrsima stao već otvarati dan svoje sanene, višnjikaste oči. (AR, B–I, R–K)

SD III, 12

zagrljast – ... pruža prema meni zagrljaste ruke divna crnka s očima kao noć i baršun... (AR)

D XI, 257

živùljast – ... slična ocu kao sebi, živuljasta i nestašna kao žvrne...

D XI, 166

sufiks -it

uzlovit – Zasvira... škripi, jeca, baca mršave noge i uzlovite ruke kao luda, stara, jektičeva balerina... (AR)

SD III, 76

zbòrit – ... zborita usta, izvjedljive oči.

SD I, 319

kompoziti sa spojnim -o-

babòljetskī – No juče ogrija baboljetsko sunce...

SD III, 15

bogomoljan – ... pjeva blizu orgulja i sred... okamenjenih, bogomoljnih staraca... (AR, B–I, D–J)

SD III, 54

crvenònožan – ... snježni krstovi crvenonožnih roda u mekoći modre visine...

SD III, 379

gològnjat – ... skočim onako golognjat na čistinu...

SD I, 317

golòstub – Uokolo golostubo drveće...

SD III, 15

gradobitan – ... koja se zaplakala kao gradobitna godina... (AR–St)

SD I, 161

grbònos – Gospodin Grbonosi zatvori se sa Josom u nekakvu sobicu. (AR)

SD I, 126

hrvatòžderskī – Građanstvo bijaše predobiveno ilirskim demokratskim liberalizmom, ovim alirama, elegantne i prosvijetljene buržoazije, a madžaronska... stranka postade nemoćna onim časom, kada je pokazalo njeno madžarsko zaleđe... hrvatožderske namjere.

D VIII, 61

kozonog – Pokaži mi krilate bikove... grad, gdje se ne radi... narode kozonoge, krvopijske... (AR, R–K, D–J)

SD III, 162

krvòpijskī – Pokaži mi krilate bikove... grad, gdje se ne radi... narode kozonoge, krvopijske...

SD III, 162

kusòkos – ... ona se kusokosa, mršava curetina... muči...

D XI, 8

mironosan – I zabruji prvo ponoćno zvono... zapjeva noćni vazduh, u mironosnim se zvucima kao da rastopiše i splinuše uzdasi utješenih srdaca. (B–I, R–K, D–J) (određeno)

SD I, 259

mirotočiv – Dušo, ženo, ljubavi mirotočiva i smirena! (AR, B)

SD I, 336

mnogoljudan – ... mnogoljudni njegov grad stoji kao siva, memlava mogila, (AR–St, R–K, B)

SD I, 336

nebòlōman – I za tobom čeznem, snježna tišino i kristalna samoćo ledenih polova i nebolomnih planinskih vrhunaca.

SD I, 339

– Sve što se ne da reći, sva proljeća budućnosti; sve sreće jače od smrti i slabije od života, zna nebolomni ditiramb ovog titana (Beethoven) s licem tužnog satira.

D VII, 32

nebotičan – ... kao da pada sa nebotične stijene u kostolomiju, sa oblaka u nedođiju... (AR, B, D–J)

SD I, 255

oblakòlōman – ... pa kao more na ilinjdanskoj oblakolomnoj buri.

SD I, 355

prekòrjek – Ja sam prekorjek, što na srcu, to na jeziku.

SD I, 370

rudokos – ... malo te mi ne odreza uho rudokosi... brico... (AR, R–K, D–J)

SD III, 152

slatkògrlī – Kao četiri bijela grleta, što vuku bijelu Afroditu... kao riba što nosijaše slatkogrlog Ariona...

SD I, 327

srebròpjen – ... nakiti mi glavu srebropjenom mjesečinom...

SD I, 399

suvòtrt – Odjedared se sudariše. Ona stara suvotrta ljudeskara iz torbe nož pa mladoga u leđa.

SD I, 230

suzòok – ... slatka Marice, blijeda Marice, suzooka Marice! Ne plači...

SD I, 253

tankòpas – Uzmi, tankopasa, Laido...

SD I, 327

tupòuh – Naš slijepac ima više poezije pod krpama, no svi ti snobovi pod svojim kariranim prslucima. Brahms umire u gradu, gdje liječnici kao Billroth sviraju bolje od svih engleskih virtuoza. Odatle antipatija Nijemaca i Engleza, najmuzikalnijeg i najtupouhijeg naroda.

D IX, 111

vitòprst – Vidjet tek goli garavi vrat... žute, tanane i vitoprste ruke...

SD I, 204

volòok – ... volovi s očima kao u Jupitrove volooke žene.

D XI, 213

zmijòkos – ... utaživši žeđ mlazom iz mramornog ždrijela zmijokose, mramorne Gorgone...

SD I, 376

živolazan – Čekaonica puna Primoraca i Delničana... Slušam ih, zobam ih gledajući, jer to su najživolazniji, najčišći, najenergičniji Hrvati, najbolji hrvatski materijal. (AR – dvije potvrde iz 16. st.)

sufiks -cki, -čki, -ski, -ški

bèzdanskī – Iza cvikera duboke, inkvizitorske oči, kojih se i sada plaši... sjetila se kod tih čudnih, bezdanskih očiju riječi iz neke amerikanske pripovijetke.

D XI, 114

– Usred najljepše fraze je vergl stao. Stao je zbog dva, tri soua. Verglaš ih je spustio u bezdanski džep.

SD III, 74

gràbilačkī – ... njen grabilački, gladni profil...

SD I, 362

gràbiličkī – Ostavši u svojoj duši dobar kao većina naših lakoumnika na garavom, muževnom licu grabiličkog profila i crne muževne brade sjaše iz žućkastih orlovskih očiju djetinja, gotovo djevojačka duša kao u naših gorštaka...

D XI, 304

istàckī – ... gledah staru, poznatu sliku, istu istacku kao juče...

SD III, 144

kosturski – Ratarević spopadne neznanika za noge i u isti čas ga uplaši njihova kosturska, nevjerojatna mršavost. (AR, B–I)

D XI, 197

lȃrskī – ... a prvi sprat, pod penatskim granama lipa, oraha i pod larskim zagrljajem zimzelena i loze, je drven.

SD III, 149

mȃnčānskī – Jest, Crnogorci, djeca kamena, imaju... ratničku dušu kamena... Ti ljudi, siromašni kao Job, a viteški... ti junaci su živi savremenici mančanskog junaka Kihota.

D XI, 287

milijàrdāškī – ... mirno, distingirano lice portrejȃ milijardaškog slikara Helleua.

SD III, 65

mrzilačkī – Poganski, debeli, čudni kao Lafontaine epikurovac Botticelli postaje zbog Savonarole mistik i čita samo Dantea, kojemu Savonarola liči i strašnim mrzilačkim profilom.

D VII, 155

orjatski – Probo si srce... prokletom iglom na tvom prokletom šeširu, orjatska djevojčuro! (AR)

SD I, 267

pènātskī – ... a prvi sprat, pod penatskim granama lipa, oraha i pod larskim zagrljajem zimzelena i loze, je drven.

SD III, 149

pòtjerničkī – Već čujem dahat čilih konja i zuj potjerničkih glasova.

SD I, 227

snàtrilačkī – Od majke naslijedi snatrilačku ćud...

SD I, 173

ustalački – Naša rasa pokazala je u Dubrovniku, pokazuje na Rijeci hrvatskih milijunaša i u Americi... da ima solidnog i ustalačkog trgovačkog i privrednog duha, da ima energije za moderne oblike života pa treba tu energiju besjedom, poukom i primjerom buditi u narodu, dižući sve forme privatne inicijative, budući energije pravog individualizma i poštujući one naše ljude nada sve, koji su uspjeli vlastitim silama stajati na vlastitim nogama. (AR, R–K)

D VIII, 104

štukàtūrskī – Crvena boja njene spoljašnosti (đakovačka katedrala) šokirala bi u našim blijedim, štukaturskim gradovima...

D VIII, 14

vèrglskī – ... jedna te ista verglska arija?

SD III, 71

zìjāčkī – ... namamiše u kafanu silu radoznalog i zijačkog radničkog svijeta.

D IX, 8

složeni pridjevi

bezenèrgījskī – Nietzsche je u svojim studijima moderne duše došao do zaključka, da je glavna zapreka unutrašnjemu pravomu razvoju čovjeka kršćanstvo sa svojim antivitalnim, bezenergijskim, pasivnim moralnim formulama, koje je primila i moderna demokracija u svojim altruističnim i antiindividualističkim teorijama.

D VII, 64

beznos – Ljubav je najviša i najteža mudrost. I znaj, bijela i dobra Laido, da sam u njoj veći majstor od svih tvojih ljubavnika, od bezuhog i beznosog šakača Hermolika... (AR–St)

SD I, 327

bèzuh – Ljubav je najviša i najteža mudrost. I znaj, bijela i dobra Laido, da sam u njoj veći majstor od svih tvojih ljubavnika, od bezuhog i beznosog šakača Hermolika...

SD I, 327

demȉmȏndskī – ... tu je pod vedrim nebom cio onaj sumnjivi Pariz, gdje crveni demimondski corset baca strastan refleks na ozbiljan bourgeoiski kaput.

SD III, 9

hȉpernèsrećan – ... nije samo dosta, što smo nesrećni i hipernesrećni kod kuće, jer smo Austroungarci, nego nas Austroungarija ubija i preko granice...

D VII, 135

montmàrtrēskī – »Mali Casino» je montmartreski cabaret i komična opera...

SD III, 9

nȁdoblāčan – Naš pisar napreduje vraški. Već je u nadoblačnome rangu.

SD I, 127

okošt – Dugačko, okošto lice sa despotskim zavijenim nosom... (AR, B–I, R–K, B, D–J)

SD I, 364

ȍširok – ... već ruka boli, jer ju je odviše dugo držao za oširokim uhom.

D XI, 8

»pobolji« – Mladi se kandidat nastanio u »poboljoj« kući kod nekoga bogatoga znanca svoga. (AR, R–K, B, D–J)

D XI, 9

pȍsličan – ... nos krupan i pravilan, oči grahoraste – bijaše posličan pokojnom Kumičiću...

D VIII, 180

prevratan – ... nemam prevratnih i buntovničkih žudnja kao anarhiste i vi. (AR, R–K, B, D–J)

D XI, 180

stàrmālskī – ... s autoritetom velikog kritičara i starmalskog sveznalice...

SD III, 74

sebirad – Najobožavanije, najopjevanije žene su često djeca, dobroćudna i sebirada... (AR)

SD III, 38

sedmòplemen – Današnju Hrvatsku osvojiće od trulog Rima i Bizanta daleki putnici, naši sedmoplemeni djedovi.

D XI, 203

stòbojan – ... dok njene divne stobojne oči postadoše vlažne i zlatne...

SD I, 296

stook – ... paune sa stookim repovima. (AR)

SD I, 285

trȍjedničkī – ... naše je plemstvo... odigralo narodnu svoju ulogu odlaskom turskim sa našeg trojedničkog zemljišta.

SD III, 210

sumrtav – Školao ga. Nikada ga nije zagrlio ili poljubio, nego ga običavaše katkada dugo gledati svojim sumrtvim okom tako te se dječak vazda nekako čudno usplahirio, kad je ćutio, da ga otac opet onako uporno gleda. (AR, B)

D XI, 6

svèsvjetski – Taj mikrokozam svesvjetskih protuslovlja je tolik, da ne buni samo sistemske duhove i specijaliste.

SD III, 23

c) glagolske

prefiksalne tvorbe

dočepùkati – Grof dočepuka i stane baš pred Ljubicu. Udari vino kao iz bureta.

SD I, 141

domnijèvati – Dok iz jedne kuće domnijevaše ugodna glasovirska etida...

SD III, 146

doslutiti – ... ova žena je duša. Doslućujem ju po neporočenom, skrušenom glasu (AR, R–K, D–J)

SD I, 336

dosmrdjeti – Dosmrdjela mi varoš, hoću da umrem na selu. (AR, B–I, R–K, D–J)

SD I, 263

dovijùgati – Kada dovijugaše, poput crnih u bari zmija, šuškavi sluge...

SD I, 330

iskòvrčiti – ... iskovrči oči, krikne, zaplače... (AR)

SD I, 34

izbaràbariti se – Hoću da budem paor, da se izbarabarim sa seljakom.

SD I, 263

izgibati – Na sjenastim puteljcima, gdje nekada snivaše Vraz s Ljubicom, gdje kroz suton izgiba rumenilo umornih ruža... (AR)

D XI, 201

izlíjati – ... na nedostiživi način ispriča, kako je lija izlijala iz gavranova kljuna parče sira.

SD III, 24

izmudriti – Fabule su mu (La Fontaineu) vječne, premda ih većinu ne izmudri, nego tek prepjeva. (AR, R–K, B, D–J)

SD III, 23

ìzrepiti se – Po dvorištima se izrepila mrtva stoka i živina.

SD I, 269

nadlànati se – Ali nijema su ta sela... Seljak se jamačno toliko nadlanao i naleđao, da nema volje pjevati.

SD III, 12

naklatiti se – ... pošto se već naklatilo širom monarhije... (AR)

SD I, 192

nalèđati se – Ali nijema su ta sela... Seljak se jamačno toliko nadlanao i naleđao, da nema volje pjevati.

SD III, 12

nàvraskati – ... kao da je u ovoj ljusci... onoj tačci usred navraskanog jezera...

SD III, 15

obesvétiti – ... pa ju dirnu usnama na vratu ispod uha... Sva se zajapurila i pritisla maramu na ono obesvećeno mjesto.

SD I, 148

obesvećívati (imperfektiv) – Ah, hoteli već obesvećuju Jerusalem, našu svetu ćabu kršćansku...

D VII, 142

obèzdušiti (perfektiv) – ... nagomilavajući u žutoj kući, u ludnici svoje jesenje lišće mrtvih, usahnulih, obezdušenih života.

SD III, 3131

obezdušívati (imperfektiv) – Ima i mašina svojih ljepota. Istina – stroj obezdušuje i defigurira radnika, ali New York i dokovi na Temzi: poezije rada.

D VII, 330

obezjèzičiti – ... služe ih obezjezičeni, crni hanumi...

SD I, 330

òdgāmbati – ... odgamba kao patka na ledu...

SD I, 134

odmigívati – ... Stojanović šeretski namiguje Karli, a slavni kapelan mu još šeretskije odmiguje.

SD I, 264

odumiti – Grof, što naumi, ne odumi. (AR, B–I, R–K, D–J)

SD I, 232

omramoriti se – Marica ćuti, kao da se omramorila... (AR)

SD I, 259

òrajiti – ... a orajeno oko gleda kroz byronovu sjenu planinski gladac led...

SD III, 16

ostrmogláviti (tranzitiv!) – Ostrmoglaviše ju, pa je tako vuku.

SD I, 350

otròbōjčiti – Gostionica... već je puna... prvih izletnika i otrobojčenih članova domaćeg pjevačkog društva »Frule«.

D VIII, 64

òzliti se – Rugajte se samo i nabacujte se frazama... Jako se ozlila na me, ne obrnu visoke glave...

SD I, 321

pòdjetiti se – Gledaše na sve, na tihe oblake, na modro nebo, na vrane i čavke, na jednu rodu, visoko u vazduhu, na šuškavo lišće i sve mu bi novo, kao neviđeno. Sav se podjetio.

D XI, 92

pojèleniti se – ... pojeleni se kao Akteon i oslijepi kao prorok Teiresias.

SD I, 326

popaštiti se – Konji se popaštiše i zarzaše... (AR, B–J, R–K, B)

SD I, 264

pòrajiti – Porajila si me, Marice, i još drhtim, noseći na čelu onaj proljetni, prvi i posljednji poljubac.

SD I, 252

posuknuti – Nema ništa ljepše od krila tog crnog, nijemog i sjajnog sina zelene noći i sure ponoći. Posuknula ih prašina svilasta, kadifasta i pahuljasta... (AR–U)

D IX, 65

pošikávati – Nekoliko mladih vojnika pred mladim ženama suputnicama hotimice govore tako sablažnjive riječi, te me pošikava krv od stida i jedva se uzdržavam, da prostake kaznim.

D XI, 252

pòšiknuti (tranzitiv!) – ... užasno stenjanje, od kojega mi se nakostriješila kosa i pošiknuo me ledeni mrtvački znoj.

D XI, 241

prekòramiti – Na grudima raspučio garavu košulju, prekoramio kočinu.

SD I, 193

prigvòžđiti – I kleknuvši Kamenskome na leđa, prigvožđi ga gorilskim rukama...

SD I, 250

prirèbriti – ... a Forest spopadne Kamenskoga kao ježevim rukavicama i prirebri ga za divan.

SD I, 250

prodàhnuti – I odista, flirt je nadahnuo najveće pjesnike, prodahnuo najveće pjesme.

SD III, 37

prođumbúsiti – Činovnici jabukovačkog spahiluka već odavna ne prođumbusiše kao sinoć... Pila se i marsala i šampanjac.

SD I, 143

raskòšljati se – ... a brade se raskošljale na širokim oklopima.

SD I, 269

ràspēdljati se – ... raspedlje se grofove modrikaste usne na preziran posmijeh...

SD I, 231

razbániti se – U Ilici su i napisi u jeziku nepoznatom Gunduliću... u jeziku one obale potoka Medveščaka... Ne nađoh ni Kačića, slavnog popa. Na njegovom se mjestu razbanilo čeljade, kojemu nikada ne bih poželio sastati me izvan vlasti krune svetog Ištvana. Mjesto našeg dragog ića bleji na moju začuđenost nekaki ics, Bog da prosti.

SD III, 69

razbašiti se – Razbašili se na kamenitoj širokoj klupi... (AR, B–J, K, B)

SD I, 269

sàpjevati – Novi državni praznik na domaku, a Mitričević još ne sapjeva pjesme!

SD I, 350

spánjiti se – Jaoh, majko! Nješto međ nogama... pas... mačka,... Tišina ... Spanjismo se.

SD I, 195

splínuti se... u mironosnim se zvucima kao da rastopiše i splinuše uzdasi utješenih srdaca.

SD I, 259

ùcrviti se – Podagra, prokleta kostobolja. Živ sam se ucrvio kao opaki kralj.

SD I, 322

ùigliti se – ... nos mu se uiglio, pa ju probada svojim posljednjim iglastim pogledom.

SD I, 267

ukmetiti se – ... i ovdje se ukmetio Židov, i tu je kastelan peštanski došljak. (AR)

SD III, 148

ukožiti – ... uzme gvozdenu ukoženu toljagu... (AR, B–I, B)

SD I, 372

ukrijumčariti – ... pušili smo grozan duhan, koji nam je ukrijumčario pekar... (AR)

SD III, 380

umòčvariti – Evo, mi već u Zagrebu kao i u Beogradu imamo nekoliko jeftinih, senzacijskih novinskih pečuraka, okružujući, nepismenim svojim blezgarijama naš ionako umočvareno uzduh...

SD III, 200

unoćati – U odaji već sasvim unoćalo. (Iako glagol bilježe i B–I, i R–K, i B, D–J – ipak ga unosim u popis jer: njegova je frekvencija u pisanim tekstovima svih stilova – vrlo malena; čak je i narodnim, pučkim štokavskim govorima češća prefiksalna, također refleksivna i intranzitivna varijanta: zanoćati (se). (AR)

urukavičiti – U pohodima naime morate u Parizu urukavičeni držati cilindar (a ne običan šešir)... (AR)

D IX, 95

ùsiktati se – Otrovni jezici lipovačkog »krema« usiktaše se i opet.

SD I, 147

utajati se – Pošto umine... kampanela, utajaju se gora i dolina kao grobovi. (AR, R–K, B)

SD III, 12

uvedriti – Alaj si mi oslabio, uvedrio, lijepi viteže... (AR, B)

SD I, 242

uzlabúditi se – I u mašti mu sinu široka junonska leđa. Topla su kao svježe pomuzeno mlijeko, a na njima se uzlabudio snažan vrat...

SD I, 175

uzvjeriti se – ... on šaptaše, zebući od straha. – Što mi se srce uzvjerilo? (AR)

SD I, 374

úzvrpati se – Uzvrpao se po sobi kao muha bez glave...

SD I, 257

užiriti se (refleksiv) – I opet primijetih... nekoliko švapskih »trotlića«... pa se... sprdaju s konobarima i svakim tko traži poslugu hrvatskim jezikom.

Ti uljezi i pripuzi... izazivaju, zadirkuju prezirući zemlju, gdje se rodiše i hljeb, od kojega se užiriše. (AR i R–K imaju refleksiv; B–I, B, D–J tranzitiv)

uvrstati – Sa jedne i druge strane... nižu se uvrstani seoski domovi... (AR, B, D–J)

SD I, 145

zadrveniti se – Lijepo se sjećam, kako mi se od čudnovatog osjećanja gotovo zadrvenila riječ u guši. (AR)

SD I, 133

zàigliti se – ... a njegovu se drugu od straha zaiglila kosa te mu bacila kapu s glave.

SD I, 126

zàlahoriti – Uto zalahoriše vazduhom dva, tri akorda na glasoviru...

SD I, 151

zamaštati (tranzitiv!) – No ne svrši, tako ju zamašta njegov smeteni, dobroćudni i drski pogled. (AR, B–I)

SD I, 148

zapristati – Stanite, oprostite... Zapristah za njom... (AR)

SD I, 321

zaslaviti – I zabruji prvo ponoćno zvono... Zaslavi drugo i treće... (AR–U)

SD I, 259

zazùjati – Odnekle zalaje pokoje pseto, a zvijezde niču i samo što ne zazujaju kao zlatne pčelice.

SD III, 12

pootvòriti – Gledao je taj plemeniti nos, pootvorena usta sa bijelim zubima...

SD I, 150

prefiksalne tvorbe sa stranom osnovom

opoètizovati – Žena će biti muževnija, a muškarac će primiti nješto žensko, što bi ga moglo oplemeniti, opoetizovati...

SD III, 40

pobarúniti – Ako danas imamo raznih pobarunjenih novčara kao Rothschild...

SD III, 212

pomašíniti – Drugi nastoje prirodu, mašinu, humanizirati, Englez je čovjeka pomašinio.

D IX, 111

pomizànotropiti se – ... i on se usami, pomizantropi, žaleći se na ljudsku podlost...

SD I, 397

ponótiti se – ... a moj budalasti gazda postao meloman i piše note – ponotio se, da Bog da!

SD I, 257

učakširiti – Orijentalka može biti lijepa učakširena, jer gotovo i ne hoda.

D VIII, 109

ukàsārniti – Dok je novi Zagreb pomalo tuđi, uski, trgovački i dosta barbarski, grad kafana i kinematografa, tramvaja i ukasarnjenih kuća, stari Zagreb bijaše grad prije svega hrvatski, gospodski i vrlo, vrlo kulturan, gostoljubiv i intimno domaći, grad jednog Vraza i Šenoe, propadajući kao sve romantične naše aristokracije, iščezavajući kao bogate šokačke zadruge i kao plemenito plemstvo zagorsko.

D IX, 101

umóditi – Ilirizam ne bijaše tako mučno umoditi, kako se to danas čini nama skepticima.

D VIII, 60

deprefiksalne tvorbe

pršiti se – ... a prema sjeveru se prše, dižu, valjaju i iščezavaju magle...

D XI, 250

pȕpčiti (tranzitiv!) – ... naduvava se kao gajde, pupči grudi kao kapral.

SD I, 348

ròbiti – ... onih kukavnih tatova, što noću kradu cvijeće sa groblja ili robe spomenike. (AR, B–I, R–K, B, D–J)

D IX, 15

infiksalne tvorbe

blȉsnuti – ... nješto u tim očima blisnu...

SD III, 315

drhtnuti – Preko muževnog mu brka drhtne smiješak... (B)

SD I, 287

grmnuti – Govori! – gmrne blijedi ujak. (B)

SD I, 217

hȉpnuti se – Plemeniti se pastuh hipnu i preskoči poširoka kola...

SD I, 156

lepršnuti – ... ona odgovaraše, cvrkućući kao poletarka, koja je iz gnijezda prvi put lepršnula na najbližu granu.

SD I, 140

pjevucnuti – ... kočijaš pjevucnu i pljucnu... (AR)

SD I, 264

pucnuti – ... otpatrne ga kolčina po glavi, da je pucnula kao lubenica. (AR, B)

SD I, 126

šćućúrnuti se – ... na dohvatu prepreke... se šćućurnu, pritište koljenima sedlo, opali i opet dušmanski ždrijepca...

SD I, 155

šȕmnuti – Nad glavom mu šumnu krila noćne ptice.

SD I, 243

zàvārkati – Kada je, zavarkavši konja, skočio mu u sedlo...

SD I, 155

strane osnove (sufiksalno adaptirane)

amizirati se – U đakovačkoj čitaonici. Čitam, kako me pegla »Pokret«. Ne amiziram se dakle najbolje. (K)

D VIII, 16

(K ga ima samo kao tranzitiv!)

aretirati – ... uveče me na stanici, baš kad htjedoh vozom u Beograd, aretiraju dva žandara... (B, K)

D IX, 19

blagírati – Knjigovezac?
– Nešto gore. Pisac
– Ha!!! Njemački...
– Još gore. Ja sam pisac iz Hrvatske.
– Što je to? Ne blagirajte! Da niste s Marsa?

D XI, 53

(K) ima: blagírati, blàgīrām franc. (blaguer) lagati u šali, šaliti se na nečiji račun ismijavati koga (Matoš)

deplacìrati se – Putovanje – evo, to je poezija moderne civilizacije. Nikada se čovjek nije lakše deplacirao, nikada nije lakše mogao doći u dodir s cijelim čovječanstvom.

D XI, 202

feljtònisati – O kako je teško biti otac umjesto matere!

O, kako je teško očevati tuđoj djeci!

Kako je teško feljtonisati s djetetom u sobi.

D IX, 44

hosànati – Cvjetajte, jabuke! Dođite, majevi! Hosanajte, uskrsi!

SD I, 274

metamorfozòvati – Parfeni, mirisi, metamorfozovani u skladne djevojke...

D IX, 30

parlírati – Ja sam onda vrlo slabo parlirao francuski.

SD XI, 56

iterativizacije

dotalasívati se – ... pjesma, što se tako čarobno dotalasiva do grješnog mu uha...

D XI, 11

izumljávati – četvrti dan sam dobivao glavne zgoditke, izumljavao sam najbolje patent-aeroplane...

D IX, 12

nadbrojávati – ... osjećajući srce kako nadbrojava njeno, brojenišući srećne, nijeme kao sreća časove.

SD I, 284

naprèzirati se – A ljubim, jer nesrećno ljubim, jer i u tom slučaju volim neizvedljivost... Ljubim, jer se u toj ljubavi mogu onako slavenski naprezirati sama sebe.

D XI, 274

rastalasívati se – Tek se tu i tamo među zvijezdama... rastalasiva pokoji sjenast, mekan, rastegnut oblak.

SD I, 138

zaljuljkívati se – ... a bijeli se ljiljan okrene žutome, zlatnome, i sve se ljehe zatalaskuju, zaljuljkuju... (AR)

SD I, 198

zatalaskivati se – ... a bijeli se ljiljan okrene žutome, zlatnome, i sve se ljehe zatalaskuju, zaljujljkuju...

SD I, 198

ostale tvorbe

bazdalikati – Rastrijeznih se. Jesenje lišće, magle, kiša pada na moje putove. Bazdaličem već mjesec dana. (B)

SD III, 379

brigati (tranzitiv) – Priroda, materija, kosmos bez sumnje ne briga naše sićušne brige i ne trpi naših bolova... (AR–St, B–I, R–K)

D XI, 192

blìštati – ... a oči mu blište kao u dobra konja poslije košije.

SD I, 265

brojènisati – I vidi bijele bolničke ponjave... a pred njega brojeniše sušičeva milosrdnica... (= prebirati brojanice, ‘kruničati’)

SD I, 255

duhopíriti – Ta tišina muklo i strašno, sve tjeskobnije i užasnije bunca i duhopíri.

SD III, 208

duhòvati – ... stade najzad ovako duhovati: ... ova žena je duša.

SD I, 336

– Isto takav je apsurd čovjek, koji bi živio samo za druge, koji bi tuđim ustima jeo, tuđim plućima disao, tuđim tijelom živio, tuđom mišlju mislio i tuđom dušom duhovao.

D VII, 35

grbačiti (intranzitiv!) – Naš seljak pjeva, dembeliše i kuburi na svojoj crnici, a Savojac ćuti i grbači na svojoj kamenitoj jalovici.

SD III, 13

lȁstvovati – I evo ga u Beču, gdje kao medicinar lastvuje već šestu godinu. Po nekoliko mjeseci živi pustinjački... a kada banči... malo mu je i nedjelja dana.

SD I, 173

lȉznuti (= šmugnuti, pobjeći; za psa) – ... psetance drhturi... i cvili... Smiljanić... digne nož... pa da zamahne... I nešto ga spopalo za desnicu. Flock lizne u hodnik, razjareni Smiljanić dohvati stolicu.

SD I, 258

očèvati – O, kako je teško biti otac umjesto matere! O, kako je teško očevati tuđoj djeci!

D IX, 44

okniti (tranzitiv) – Nad sjajnom pučinom roje se hitri galebovi oknivenih suncem krila... (AR, B–I, R–K)

SD III, 16

(Matoš je ispod teksta sam preveo: okniven = rotgefärbt tj. crveno obojen)

orlovati – Prema toj pjesmi, koju u šumovima slušaše kako orluje iznad nevidljivog, tisućglavog orkestra... (AR–U)

SD I, 237

pàhuljati – Kosa mu je bjeličasta, upravo nema određene boje... naprašena, što li, a mekana je, pamučna, paučinasta kao da je dugo trljana i pahuljana.

D IX, 113

paklòvati – Lassalle je paklovao sa Bismarckom.

D VIII, 102

prijateljiti – Druguje, ali ni sa kime ne prijatelji. (AR)

SD I, 260

rakijati – Rakijajući iz čuture, pita... (AR, B–I, R–K, B, D–J)

SD I, 199

remetòvati – Zavidio je neznaniku, koji jamačno ovdje remetuje u staroj biblioteci...

D XI, 65

síkati – Puna ih je soba... Siću i viču, huje, deru se, kao vjetar u šumi. (AR, R–K)

SD I, 125

šàporiti – ... a bijeli se ljiljan okrene žutome...pa šapore mirisnim šarenim usnicama polagacko – tijacko.

SD I, 198

švapčariti – Pada u oči, da u posljednje doba s cinizmom i sveopćim indiferentizmom raste u Zagrebu upotreba njemačkog jezika. Danas već švapčare i oni, što prije desetak godina smatrahu javno švapčarenje sramnim atentatom proti hrvatskom zagrebačkom karakteru. (B, D–J, K)

D IX, 42

vilovati – A po šljunku se sigra, smije i zabavlja najmlađa, najslađa Francuska i ne sluti, da viluje na tragovima slavnih flâneura... (AR, B–I, B)

D IX, 70

zmìjati se – ... nalijevao saneno jezero, a po njemu se na večernjem vjetru zmijaju valovi.

SD I, 225

živovati – Tako se živovalo godinu dana. (AR, B–I, B, D–J)

SD I, 235

živžikati – ... prši i živžika vrapčić...

SD I, 355

d) priloške

mùnjimicē – ... moj drug... probije si munjimice put gvozdenim laktovima...

SD I, 244

mramorkome – ... ni odakle ni ćuha, sve se mramorkome snebiva kao sa ptice zloglasnice... (AR–St)

SD I, 336

nedàhimicē – Slušam nedahimice i gledam crni obris pjesnikove glave...

SD I, 215

nehotimice – ... najmilijega brata svoga, kojega jedared nehotimice ranih iz puške. (AR, R–K)

SD I, 320

neznalice – U sobi ne može dugo da nađe žigica, a kako je i neznalice sujevjeran, zabunjuje se još više. (B, R–K)

SD I, 177

okòmcē – ... kojemu natjera vječna šubara uši, te stoje okomce kao ušice na loncu.

SD I, 264

ȍprho – ... dočeka ga ujak... zaplače kao dijete i zagrli ga očinski. Nu Mirko reče oprho: – Ostavi, bolit će te glava!

SD I, 262

pobauljke – ... ispuzim pobauljke... (AR–U, B)

SD I, 317

poizdalje – Tako i ovi zaseoci toskanski... djeluju poizdalje, spolja, kao grobovi... (B–I, D–J)

D VII, 152

skȁrēšno – I opet skarešno zuri i zuri u njenu iglu...

SD I, 266

smijùćkē – ... a kum parok gura smijućke Jelicu...

SD I, 265

smrtimice – Kamenski ju mjesto odgovara stane smrtimice ljubiti u ruke i u oči. (AR, R–K)

SD I, 247

snàtrivo – Čitave dane provodi snatrivo na svom divanu.

SD I, 262

šilj – ... vazda mu natjeran u šilj mekan šešir; (AR-Š, R–K, B, D–J)

SD I, 260

zvjezdònicati – Čuješ li, lijepa gospođo, zvijezde kako zvuče, a zvukove kako zvjezdoniču?

SD I, 242

Napomena

Da ne bih napamet ocijenio što kao Matošev neologizam a da su jedinicu već zabilježili leksikografi – za svaku ću riječ pojedinačno provjeriti ne nalazi li se možda zapisana u kojem rječniku, provjeriti prema ovih šest:

1. velikom Akademijinom

– Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika – što ga je JAZU pod Daničićevim vodstvom počela izdavati u Zagrebu 1880–82 (i tek nedavno dovršenom); prema njemu najprije stoga što je to, svakako najobimniji, dokumenat o hrvatskosrpskom leksičkom fondu pisanih spomenika; pokreta: AR; AR–St ako je potvrda samo u Stullija, AR–Š ako samo u Šuleka, AR–U ako je unikat.

2. prema dvotomnom

– Rječniku hrvatskoga jezika – što ga je pripremio Ivan Broz, a izdao Fran Iveković u Zagrebu 1901; prema ovome kao prema rječniku koji najpotpunije ekscerpira leksički fond jezika Vukovih i Daničićevih djela i ujedno jezika svekolike narodne (štokavske) usmene predaje. (A Matoš se neosporno i na tom vrelu inspirirao.) Pokrata: B–I;

3. prema

– Srpskohrvatsko-nemačkom rečniku – autora Ristića i Kangrge, izd. u Beogradu 1928, također kao prema rječniku relativno suvremenom, a osobito stoga što u njemu može, prije nego u ostalim, biti zabilježeno leksika beogradskog žargona, srbijanskih lokalizama i provincijalizama, koje je Matoš boraveći u dva navrata oko osam godina u Beogradu (1894–97, 1904–08) mogao tamo otkriti; pokrata: R–K;

4. prema novijem

– Hrvatsko-poljskom – Julija Benešića, izd. NZH, Zagreb 1949, kao prema rječniku suvremenijem, a osobito zato što mu je autor rođeni Srijemac (Ilok) odakle je i Matoš porijeklom (Tovarnik). Pa premda se Matoš (rođen 1873) još kao dijete (1875) s obitelju oca učitelja preselio u Zagreb, nije isključeno da je u roditeljskoj kući naučio, kasnije u svoja djela unosio, srijemske kakve provincijalizme i lokalizme, koje je opet ma i kao amater-leksikolog mogao najautentičnije da zabilježi rođeni Srijem – Benešić.

Primjerice: ni Akademijin, ni Broz-Ivekovićev, ni brojni drugi noviji rječnici ne registriraju riječ umrlik, a u Matoševoj pripovjedačkoj prozi, istina, upotrijebljen svega jedan jedini put (Samotna noć, SD I, 269), ali bilježi ga Benešićev. To me motiviralo da provjeravam i u njemu; pokrata: B.

5. prema

– Hrvatskosrpskom-talijanskom rječniku – autora Mirka Deanovića i Josipa Jerneja, 2. izd., Školska knjiga, Zagreb 1963; pokrata: D–J;

6. prema

– Veliki rječnik stranih riječi – Bratoljuba Klaića, izd. Zora, Zagreb 1966, zbog provjere da li su registrirane kakve Matoševe adaptacije internacionalizama ili kalkovi, tj. doslovni prijevodi: pokrata: K.

Izvor: Jezikom i stilom kroza književnost, 1986. Zagreb: Školska knjiga