E-knjige

Jezik in fabula. Pisci o jeziku i stilu

Boris Dežulović

1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?

Rječnik – jasno, Anićev – koristim razmjerno često, ali pravopise i priručnike nikad. Jezikom se, naime, volim igrati, a hrvatski pravopisci to najstrože zabranjuju, pretvorivši nakon dvadeset pet godina svaku prodavačicu, svakog konobara i svakog internetskog komentatora u lektora, svakog lektora u jezičnog policajca, a Hrvate u jedini narod na svijetu koji se panično boji svoga jezika.

2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?

Način pisanja je samo forma napisanog, ali pisanje – ili barem pisanje kao kreacija – i jest sklad forme i sadržaja, organiziran tekst, pa je i pravopisna organizacija jedan od njegovih važnijih sastavnih dijelova. Osobno, ne dopuštam lekturu svojih tekstova već gotovo dvadeset godina, još otkako su mi lektori u Globusu sustavno i uporno, sve po novom hrvatskom tečaju, mijenjali „hiljadu” u „tisuću”, „historiju” u „povijest”, a psovke u točkice. Sve otada jebenih sam hiljadu puta napisao jebenu „historiju”, opsesivno takve, prezrene i zabranjene riječi spašavajući od hrvožednih lektora i čuvajući ih u hrvatskom jeziku. Istina, cijena odricanja od lekture ponekad nije malena – bilo je baš neugodnih grešaka, tipfelera i lapsusa: jednom je, recimo, cijeli jedan tuđi tekst greškom objavljen kao moj, jer su nesretni lektori mislili da je opet riječ o nekakvoj mojoj metatekstualnoj zajebanciji, pa se bojali pitati – ali bolje i to nego moj tekst na točnom, čednom i kljastom hrvatskom.

3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?

Riječ je zapravo bila o „sarkazniku”, interpunkcijskom znaku za razumijevanje sarkazma, izmišljotini lijenog digitalnog doba koje je uvelo tržišnu ekonomiju jezika i emotikone kao jeftinu zamjenu za cijeli komplet jezičnih stilskih sredstava, pa temeljito otupjeli više ni najobičniju pučkoškolsku zajebanciju nismo u stanju shvatiti ako na njenom kraju nije „smajlić”. Kad bi meni, primjerice, za pisanje ironije ili sarkazma trebala interpunkcijska pomagala, ja bih se kao pisac odmah samoubio. Obzirom pak da je hrvatski jezik na sasvim drugom kraju te sumorne sadašnjosti, živ, razigran i lepršav poput prepariranog vuka – pa zbog toga nerijetko, ili u pravilu, zvuči kao vlastita parodija – valjalo bi razmisliti o uvođenju „ozbiljnika”, interpunkcijskog grafema koji bi zalutalog čitatelja upozoravao da je označena rečenica na hrvatskom napisana najozbiljnije, dakle bez ikakve ironije, sarkazma i slične zajebancije.

4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?

Obavezno čitam tekst nakon pisanja, obavezno ga mijenjam i obavezno se živ jedem kad ga pročitam u novinama. Kao student sam, naime, prije trideset godina neoprezno uletio u novinarstvo, koje me naučilo zamisliti, skicirati, napisati, redigirati, lektorirati, skratiti, opremiti i poslati tekst, i sve to do četiri poslijepodne. Inače bih onaj prvi, iz 1987. – nekakvu humoresku za splitsku Omladinsku iskru – peglao do dana današnjeg. Ipak, ne dam se smesti, pa tekst mijenjam, ispravljam i dotjerujem čak i nakon što izađe u novinama, smiren saznanjem da je otprilike onakav kakvoga sam htio sačuvan barem u kompjuteru.

5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?

Ne bih o vlastitom stilu, jer nemam za to stručnih kvalifikacija. Ali da se mijenjao, mijenjao se. Tekstovi su poput fotografija: ponekad, u nekim starim crno-bijelim tekstovima, sam sebe ne prepoznajem. Bolje je, međutim, različitim stilovima trideset godina pišati uz vjetar, nego se istim stilom trideset godina vrtjeti po ruži vjetrova.