(1884–1962)1
S vertebralnim stupom? Hoću reći: učenjak-kičmenjak, po izričaju: imati/nemati kičme; primećem jezikoslovnu zabavnu neobičnost, kuriozitet jedan: kralješnicu/hrptenjaču ima svaki sisavac, dakle i čovjek svaki, pa gmaz, vodozemac te svaka ptica, i riba. Pa dok vertebralni (stup) kao neolatinizam u značenju još i imade nijansnog odsjaja metaforičko-simboličke vrijednosti turskog orijentalizma kičma – kazati za koji božji stvor da ima kralješnicu znači tek i samo imenovati anatomsku činjenicu imanja leđnih pršljenova, kralješaka (»vertebri«).
Krunski dokaz kako zadrto jezično čistunstvo ništa ne može naravi i životu riječi, jer: aloglotizmi (inojezičnice) porijeklom kičma i vertebralni (stup) nijesu u svakoj uporabnoj prilici zamjenljivi idioglotizmima (svojejezičnicama) kralješnica/kralježnica.
Da je naš profesor bio čovjek s kičmom, to ću pokušati oprimjeriti nekolikim isječcima iz učenjačke mu biografije; piše Profesor tako filološko-tekstološku studiju:
1918: – Posjedańe i osvojeńe Sigeta u glagolskom prijepisu hrvatskog opisa iz g. 1556. ili 1567, u: Starine, izd. JAZU, knj. XXXVI; opis je tu sigetske bitke (1566) gdje pogibe branič tvrđe, dalmatinskohrvatskoslavonski ban Nikola Šubić Zrinski a u borbi suprotiva tuskom velikom veziru, Mehmet-paši Sokoloviću, bošnjačkom hrišćaninu porijeklom. Piše Profesor:
Uvjeren sam, da će ovu sigetsku povijest moći sa zanimańem pročitati i mnogi nestručnjaci, koji će biti možda iznenađeni, kad u ńoj pročitaju ono o Nikoli Zrinskome na str. 91/b... i kad vide, koliko se zbiļsko prikazivańe razlikuje od prikazivańa u pjesniku i nekih historika (2).
A na tim stranicama redom stoji:
...ako bi ki otajno kadi skupa dva govorila ili šaptala, da se k mistu povedu Kapitanu i de se oba dva obisita (!).
I opet učini g-din Miklouš Zrinski jednoga pišca posići... zbog vekšega straha (!).
Mitološka i monumentalistička historiografija ovih »ekscesa« i ne spominje sve kad dokumenat o tome i poznaje; kritička pak svijest filologa i učenjačka savjest našega Profesora ne prešućuje tu »ni jote« svestrano komentirajući taj zapis banova komornika i jednoga od rijetkih preživjelih sudionika pogibije. Naš se Profesor prema gorkoj istini Ferenca Črnka, pisca zapisa, odnosi poput britanskog čajopije što svoj napitak ne zaslađuje.
1920: Profesor, Ivšić, dobija zamaman poziv za profesuru na University of Oxford: kruha imade i doma, slave također (a kako bi inače i bio zazvan u onakvu lukrativnu počast?). Iz životopisa razvidno: učitelj, pa docent (privatni), pa izvanredni, i već s 34 godine redovni sveučilišni profesor; indiskrecija je, al’ poučna, bilo zaviriti u »dosije Ivšić« u arhivi Sveučilišta u Zagrebu gdje se uz izbore te imenovanja u znanstvena zvanja administrativno besprijekorno bivali urudžbirani akti o »berivima« sve to viših plaćevnih kategorija: mjesečni osobni dohodak, godišnja položajna plaća a gotovo još do jedna takva plaća u stavcima: obiteljski dohodak za ženu, godišnja redovna stanarina, godišnji te mjesečni dodaci za djecu; pa: potpora za terenska (dijalektološka) istraživanja, pa: putni troškovi i potpore za inozemna što usavršavanja što gostovanja; poput ostalih kolega po rangu ni naš Profesor ne bje socijalna parija, stoga i ne imađaše nagnuća, bogme ni potrebe a nekmoli žudnje za pečalbom, gastarbajterstvom ili ekonomskom emigracijom; domovinski pak motiv da je lahko odolio onakvu pozivu pobuda je bila mimo pristao materijalni status...
Dalja je kronologija Profesorova života ovdje još i više napréskokna...
1941: citatno skraćujem i arbitrarno ističem izvatke iz Zapisnika sjednice Sveučilišnog senata od 23. travnja, vlastoručno ovjerovljena rektorom, prorektorom te po sedmorim dekanima i prodekanima tadašnjih (svega) sedam fakulteta Sveučilišta:
Rektor izvješćuje da su 19. IV: oko 12 sati primljeni kod Poglavnika... Rektor je... rekao ex abrupto [= bez posebne priprave] nekoliko riječi za pozdrav, koje su priopćene i u »Hrv. narodu« [glasilu hrvatskog ustaškog pokreta] 20. IV., ali ne sasvim vjerno, jer u novinskom saopćenju stoji da je svoj pozdrav počeo riječima »dragi poglavniče«, a doista je rekao »gospodine poglavniče«...
U Krležologiji S. Lasića stoji:
Kad si pristao... da... pozdravljaš, kao rektor Sveučilišta, Pavelića s poklikom »Dragi Poglavniče«... tada ne možeš, a da ne znaš... (III/67). Da je S. Lasić vidio rečeni Zapisnik prihvaćajući njegovu vjerodostojnost, bi li – pitam se – restilizirao svoj iskaz da bude barem bez onoga poklika i oslovljavanja »dragim« čega Profesor doista nije bio izustio, a što su, zacijelo, skrivotvorili »promidžbeni maheri«; premda to ne bi alteriralo Lasićev nesmiljen sud o tome kako pisac [učenjak isto] neće izbjeći toj sudbini [nečista savjest i nesretna svijest] »čim je pristao na suradnju s (totalitarnim) vlastodršcima« (III/68).
U studenome 1941. skupina profesora Sveučilišta optuženih za slobodno zidarstvo (među njima i prof. Antun Barac, kasnije rektor, 1950-51), bila je deportirana u Ka-Ze-eS-Te-Ge (Kazneni Zavod Stara Gradiška). U Spomenici u povodu proslave 300. godišnjice Sveučilišta u Zagrebu (1969), historiograf Jaroslav Šidak bilježi:
Rektor je [Ivšić] više puta intervenirao u korist uhićenih profesora, koji su nakon puštanja [u travnju 1942] opet nastavili s radom (176)...
... a Zapisnik sjednice Sveučilišnog senata iz prosinca 1941. potvrđuje da je rektor »za internirane drugove intervenirao ne samo kod Poglavnika... nego i... drugdje. Radi te njegove intervencije primio je žestoke prijetnje«.
1942: U čitankama za srednje škole toga doba, ni u Ujevićevoj Sjetvi, ni u Marakovićevoj Žetvi, Miroslava Krleže nema ni za lijeka; nema – dakle – pisca najznatnijeg opusa u povijesti hrvatske književnosti od Baščanske ploče do sutra; jednako kao onda, ni dan-danas nije primjerena dvojba o tome da li Krležu voljeti ili ne; ne poznavati njegove temate i njegovo štivo pitanje je unebovapećeg obrazovnog manjka... no bit će kao da je tomu namjerno tako da ga se (Krleže) naš Profesor izdašno naiscitirao u Našem izgovoru kroz rime u glasniku Alma mater croatica; posrijedi je bila raspra, na crti naše tradicionalne ortografomanije (kojom kao da smo nasljedno opterećeni), o dvojbi: pisati fonetski (prema izgovoru) ili etimološki (prema korijenu riječi); tih će i tomu nalik natega, sva je prilika, biti i dalje, to više budne li pravih jezičnih opisa manje.
Profesor nam tu zaviještao kapitalnu spoznaju i poruku-pouku: – Mi možemo pisati ovako ili onako. Jer se pismo i pravopis mogu za svaki jezik po volji birati i mijenjati, ali izgovarati moramo samo na jedan način, koji odgovara biću našega jezika (br. 8–9, str. 15).
A u spomenutoj Spomenici, historiograf (Šidak) čuven sa svoje rigoroznosti što se tiče pomnje prema podacima, navodi:
Stjepan Ivšić... smijenjen je [s rektorstva] u siječnju 1943. kada se odupro uvođenju etimološkoga pravopisa (178)?!
1945, već u lipnju, »Sud za zaštitu nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj«
– U IME NARODA –
donosi presudu da je optuženi Ivšić dr Stjepan, sin Mije i Jule rođene Tanaj... kriv:
I. što je od početka neprijateljske okupacije pa sve do početka 1943. bio na položaju rektora...
II. što je u svojstvu rektora... 31. X. 1941. održao govor doktorandima koji je govor nosio propagandni karakter...
... pa se... osuđuje na gubitak nacionalne časti za vrijeme od 10 godina, te izgon u selo Slavonski Stupnik...
A inkriminirani govor u tonu i stilu završno je doslovce ovaj:
Vi ste, gospodo doktorandi, stekli potrebno znanje i kvalifikaciju, da stupite u javni život odlikovani i doktorskom čašću. Svojim znanjem treba da poslužite svome narodu. U životu ćete imati i teškoća, a možda i razočaranja, ali vjere u konačnu pobjedu dobra ne smijete nikad da gubite. Ne gubite je ni onda, ako i u novoj Hrvatskoj naiđete na neobične ljude, koji su se, plećati i glasati, promakli vješto u prve redove. Sastat ćete se možda i s takvima, koji se danas biju u ustaška prsa od rođenja, a u nedavnoj su prošlosti hodočastili na Oplenac i polagali na njemu vijence, i koji će sada s jednakim osjećajem poći možda u Šestine i ondje položiti svoje vijence na grob našega Starčevića.
Kao što ni za čiju ocjenu nije odlučno, da li je kršten, nego da li kršćanski živi i radi, tako i u našim prilikama nije odlučno da li se tko busa u ustaška prsa, nego da li radi ustaški, t. j. pošteno i odano narodu. (Alma mater croatica, god. V, br. 2, Zgb, listopad 1941, str. 46).
Pomilovan već iduće godine, u svibnju 1946, iste je jeseni preuzeo svoju profesuru...
Doista: doktor filologije, Stjepan Ivšić, Orahovičanin, bio je Profesor od formata i čovjek od komada.
* * *
P. S. Po svjedočanstvu sina Radovana (1922), hrvatskog i francuskoga književnika (živi u Parizu), tata Stjepan, kao rektor Hrvatskoga sveučilišta (do administrativnoga smjenjivanja) u 38 navrata intervenirao je za – od ustaša – s posla otpuštene, tamničene, deportirane ili ulogorene akademske kolege/drugove; od toga u 36 (tridesetišest) slučajeva – uspješno.
Tako je Profesor Ivšić bio hrvatski Oscar Schindler – u malome!
Izvor: Iz-Bo-sne k Europi, 1998. Zagreb: Matica hrvatska