Bila sam dječak
U mjesečinu me je skrila večer,
utrnuvši svijeće.
Svu noć sam zamišljena snila
u modroj šumi kroz drveće.
Bila sam zrno rumena grožđa
u zubima sred poljubaca
lisica utekla iz gvožđa
dječak što praćkom poklike baca;
i ujed pjesme nasred čela
šarena mačka u košari igre.
Šta nisam bila, šta nisam smjela,
zrcalo ribe u zjenici vidre!
Dijete i livada
Samo dijete jasno čuje u mahovini
treptaj brzog proljeća, cvrkut u perju vodomara.
Za potocima luta, sa smrekama se cjeliva na suncu
dok oči poprimaju boju bliskoga brijega.
Dijete smijehom umije da tka ljepotu jutra
ne mareći za trajnost nekog zvuka
razapeta slučajno, na vjetru.
Djeca su jeke utrnulih stvari.
Naga i čista kao ribnjak, ona vide sebe
u oku livade, u mreži paukovoj.
Ja tjeram krdo riječi
Ja tjeram krdo riječi,
kudravo runo jesenje.
A sumrak zeleno ječi
i mlin žuboravo stenje.
Vjetar uljuljava brdo,
šuma u žudnjama gine.
Ja tjeram živahno krdo
izvoru bistre doline.
Ja ljubim jezik moj,
kolijevku sunčana smilja.
U travi nemirnoj
grgolji rijeka od milja.
A zviježđe rasuto, sjajno
na odsjev vode čeka.
Jezik je disanje tajno
i draga duboka jeka.
Večer stišava zjene,
kudjelju plavu mi dariva.
Ja njišem mekane sjene,
u san se srce sakriva.
Usnuli mladić
Prostrt na žalu sjenovitog zatona
leži kao ograđeni vinograd
usamljen i valovima okrenut.
Njegovo lice ljupko je i ozbiljno.
Po njemu se igra podnevni vjetar.
Ne znam je li ljepša grana šipkova
puna cvrkuta ptičjeg, ili pregib
njegova pojasa, gipkiji od guštera.
Slušam tutanj niske grmljavine
koja se izvija s mora, sve to bliže.
I skrivena u lišću stare agave
motrim kako grlo mladića postaje galeb.
I odlijeće put sunca, klikćući sjetno
u žutim oblacima. A iz bronce
njegova raskošnog trbuha diže se mrko
cvjetna vrlet, na kojoj se odmaraju
prekrasne vile i kraljice iz bajka.
Šušti žalo i more je posivjelo.
Zlatne sjenke zasjeniše vinograd.
Stupovi oblaka penju se u daljini.
Munje dotiču šumovitu uvalu.
Udišem miris ljeta u nasadima
i puštam da me opaja nagost bilja.
Zatim gledam svoje blistave ruke
i bedra pjenom morskom pozlaćena
iz kojih teče ulje maslinika,
i vraćajući mirne oči k njemu
koji spava, uronjen u huku
spore oluje, prastar kao agava,
mislim, puna rasijane žudnje,
koliko bijelih ptica raskriljenih
drhće u modrim gudurama oblačnim
tog tijela koje tišinom zbunjuje
šumor mora i samoću trava.
Preobrazba
Dok spavaš, zemlja je slična mjesecu.
Nenastanjene ugasle doline
rastu iz mojih očiju i vraćaju se u njih
ne dodirnuvši tvoje lice.
Dok spavaš, ti si pokraj mene
samo šumorenjem, kao slap
koji se ruši.
Preobrazba
Sad kad se moja duša odvikava
od drhtaja večernjeg, i dah tamni,
čujem slobodu što mi ide ususret
ispruženih ruku iznad vrtova
koji spavaju uz ostarjelo ljeto.
Šta će mi moja preostala krv
šta će mi čelo nespokojno.
Evo stojim na raskršću, moja pustoši,
i čekam te!
Prođite kroz mene, snjegovi od prosinca do travnja, vjetri što nosite od nas pjesme i suze.
Svakog dana, svakog trena
jedan se djelić moje duše useli
u hladnu koru zimskog drveća.
I dozivlje me odande glasom odletjele zvijezde
glasom poruge ili glasom ljubavi
što je kosturi ptica pretvoriše u samilost.
Magnetofonski snimak buđenja guštera (VIII)
Dok spavam tijelo je urezano u kamen i u noć
O strepnjo za sutrašnji počinak plemenita brigo ponavljanja
Ti se zoveš dom ti se zoveš prispjeti bilo gdje
Ti se zoveš čovjek prognan od velikih vedrih divova
Nikad nikad svijet neće izgubiti
Boju rđe prekasno zbačenih okova
Ali ovo se ne govori užurbano ovo je namijenjeno bolesnicima
Bolje da zakasne sve ptice gladnih proljeća
Oznojeni albatrosi mliječne ceste čarobni
Eukaliptus zazelenjele stereovizije
Nego da ušutkaju strijelama
Pjesmu prozeble djevojke
I prerano da izblijedi ohrabrujuća riječ
Prevarena igla sunčanog krajolika
Koji se ne prilagođuje
Mojoj jutarnjoj radosti buđenja igre
Mom podnevnom srcu guštera
Urezanom zavazda
Uprkos vašoj dotrajaloj lovačkoj mašti veprovi
U lisnati goli
Mahovinasti vrući prag
Vasione
Bila sam dječak s praćkom, bila sam ptica
Još jednu pjesmu, još samo jedan stih,
i više te neću ranjavati čekićem
vrela utrobo jezika. Neću vas krotiti,
vi divlje samovoljne bujice zbilje
matematikom usijanih žica,
euritmijom nebeskih strujanja u deblu.
Neću vas više siliti da budete
ono što niste. Ostanite život,
okamenjene metafore duše! Istrunite na ovom ludom tlu
boli i sjećanja. Odreci se, mašto,
svojih planinarenja, svojih bijelih
zavijutaka na stazi koja se penje,
penje i nestaje, sustaje i budi se
iz nesvjestice samoopažanja
u vjekovječno zelenilo šutnje.
Još jedan stih, još jednu samotnu okuku,
još jedan uspon da savladam. Pređem
preko još jedne provalije nadahnuća
s ove strane vremena na drugu
gdje biti čovjek znači ne biti rođen
gdje biti rođen ne znači biti smrtan.
Ako je misao sunce, ljubav je biljka.
Ako je zemlja ljubav, pjesma je život.
Moja radionica
Napravit ću pjesmu ni iz čega.
Napravit ću pjesmu iz nehaja
prema onom što joj nalik nije.
Napravit ću pjesmu iz prezira
prema sebi samoj, punu sjaja
jednog davnog ništa koje traje
u pukotini stiha kao bol
jači od pjesme.
Napravit ću pjesmu
od biča kojim fijučeš, živote
nad mojom pognutom glavom
pustom od pjesme.
Poslije odlaska
Gdje su tvoje ruke? Ja kročim sam na mjesečini
bliz topovskome ždrijelu, uspravljen nadohvat crna metka.
I nemam druge utjehe za tvoje oči u daljini;
bolje je tako, mati. Krv je tužna i jetka.
Bolno je bilo reći zbogom, surovo, mati.
Hladna je bila večer, hladna i beskrajno duga.
Pod strogim i spokojnim nebom tko bi mogao znati
neće li isto takva tamna stići i druga.
Pogasi svijeću u kutu, ne misli uvijek za mnom.
I snivaš li da ležim negdje u visokoj travi,
ne boj se, starice mila, no reci srcu jadnom:
jelenak moj će doći kad dan osvane plavi.
Nemam ti više ništa, ništa reći.
Zalazi mjesec, žut, blagih starinskih boja.
Mislim na strehu pred kućom. Šipak je sve veći.
Na pragu ne sjedi više uboga starica moja.
Pjesme su umorne
Pjesme su umorne od riječi, kao more od svojih valova.
Pjesme su umorne od lišća koje na njih pada
svaku jesen. Htjele bi jednom otvoriti oči
i vidjeti nad sobom beskrajno nebo
modro i čisto, puno ljubavi.
Pjesme su umorne od riječi
kao more od svojih valova.
Djevičanstvo
Taj topot i taj dim što dolazi sve bliže
ući će u tvoj vrt, rastvoriti usnula vrata.
Sama si u kući. Što ćeš mu reći, djevojko,
nepoznatom čovjeku koji želi umrijeti
na tvojim nagim rukama, što ćeš mu reći?
Sama si u praznoj napuštenoj kući
koju grli paprat. Nebo s tvoga prozora
jednako je uvijek, blago i daleko.
Cestama umorni konjanici idu.
A netko želi da umre na tvojim tihim rukama
koje nitko nije uspavao u ponoćima.
Netko žudi noćas da ogrli, umirući,
tvoj tanki struk i netaknutu kosu.
Pogledaj na cestu, pogledaj niz vodu, niz široku večer:
netko te je kradom sa obale zvao.
Spusti niz ramena pletenice. Potrči
otkrivena srca; ne boj se, što drhtiš.
Potrči, potrči! Ne pitaj tko jeca
ni tko u mraku prati tvoje korake.
Već su grobari odnijeli iz razvaljene kuće
svjetlucave koralje i zlatne kanarince.
Priče su se u tišinu razišle.
Ne plači: to je ljubav. Kreni kroz bespuće.
Umjesto naušnica nosit ćeš uteg bola,
djevojko, ako si život izabrala!
Stablo
Rekao si: budi stablo.
I bijah stablo.
Rekao si:
budi plaha.
I ne usudih se
zatreperiti lišćem.
Rekao si: budi vjerna.
I ja čekah.
Onda si ušutio.
A stablo je još tu.
I ne usudi se
zatreperiti lišćem.
Prva ljubav
U šuštavoj travi blizu raskršća
sjedim nemirna srca i čekam onog
kojemu noćas dadoh, bezazlena,
preplašenu pticu svoje ljubavi.
U žarko crvenoj mahovini brijega
već se zapleće jesen.
Varavo kao ljubav
zatišje jezera raste iz polusjena.
Što ću učiniti ako ne dođe onaj
kojemu dadoh svoje srce?
(A ja mu dadoh srce kao pticu
ne misleći ništa, začuđena.)
S tamnih polja dopire šapat noći.
O, srce moje! Ne slušaj šum trava.
U tugu će te odvesti.
Pogledaj:
voda je nestalna.
A ptice odlaze daleko preko brijega
za hladnim suncem.
Voćnjak
Ne kloni zato što je klonula ljubav.
Ona je teška od mnogih riječi
u nevrijeme izgovorenih.
Na njoj leže kao utezi
cvjetovi šutnje u rosi
rano pokošenih livada.
Ne kloni zato što je ljubav klonula.
Ona se savija pod svojim granama.
Slatko breme kratkotrajno je.
Zreloća je vjesnik pustoši.
Da si blizu
Da si blizu, naslonila bih čelo na tvoj štap i nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.
Da si blizu. Da si barem tako
nestalno blizu kao kišni oblak
nad izgubljenom kućom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.
O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim pokrovom snijega, u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.
Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu, klonuli od bdijenja.
Ali noć je i svijet je daleko
a ja ne znam mir tvoj. Ptice moje
s tvojih su grana sašle. I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.
Ti koja imaš nevinije ruke
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama,
onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.
Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom će biti ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriši cvijeće koje ja zalijevah
svojim suzama.
Ja ne dočekah najljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.
Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!
Pjesme koje se glase umjesto ždralova
Košare oceana pune se kišom i zvijezdama
Svako je zrno spori kristal obećanja
Vjetrovi odiskona dovlače trošnu građu
Ali travi je dovoljan samo jedan zeleni spavač
Pijesak koji diše ništavilo koje se bori
Trebalo je baciti nekoliko riječi na krtu zemlju
Da čujemo kako zvuče na staklu druge tuđine
Tu u blizini savršene vage beznađa
Ali sada je kasno: žir pada kao tuča
Srce šume nije nam ostavilo ništa
Od uspravljenih jarbola, od strijela u galopu
Pretvorit ćeš se možda u oruđe
Nekog starog odgajivača ruža
Stijena što izgara zahvalno traži svoj glas
Mračno podnožje čovjeka, nesretna planina.
Ne poznamo te toliko da bismo bili tvoj prah
Mi ljubimo ono što nam neće dostajati
(Sjećanje suviše otporno da bi odustalo)
Ne ždralovi, samo odmoreni točak proljeća
Škripi opet u mokrim sljepoočnicama
U ovoj zreloj lubanji kasne slobode
Ne bušite razroke zidove. Na ovom mjestu
Narast će nemirni prozori, kao zimzelen.
O kako čudesno osvjetljena pozornica
Sjaj udvostručenog drveća na zalasku
Ne ždralovi, samo odmoreni točak proljeća.
Zdravo, moj jedini strahu zbroja, Gorčino Svitanja
Zlato
Ako je život rijeka što teče
ljubav je zlato nataloženo.
Ona ga u svom koritu njiše.
A zlato raste. I što ga dalje
u sebi nosi, sve zlatnija je.
Ja već prevalih tri nizine.
Daleko za mnom izvor šumi
a ušće ne znam gdje se krije.
A kada gledam na svoje dno
u šljunku sija zlato čisto.
I od visokog klasja ljeta
zlato je moje raskošnije.
Ljubav
Šume se prepliću oko nas u neredu i potoci ih nemirni opkoljuju,
za svakom stazom spušta se još jedna, a posljednja je čista i materinska.
Pa ako smo i rođeni u praznom domu skitnica, mi još duboko u srdačnost vjerujemo.
Možemo napustiti sve, i sve što volimo plamen će iznova združiti.
Naglo i neznano otkud ljubav kao ustala tajna dolazi.
Od promjena neba i lišća živi i kao paučina u jesen raskida se.
Saznah da je ljubav ono što su čekali stari ljubavnici
i ono što čekam ja, dok me brda neutješena nadvisuju.
Stoljetna se loza povija tlu da mladoj podari grozdove: i to je ljubav.
I sve oko nje postaje budućnost, i djeca i trave
nagnuti jedni nad druge pristižu kao talasi zelene vode.
Ljubav je ratni pohod koji očisti život, jer krene i vraća se ne osvojivši ništa
ponosna što je obranila od nas staru tugu koju smo htjeli poreći.
Sve što je od postanja dala svijetu, od nje je veće.
Ono što zemlja spoji, ljubav je već prije nje svezala i otuđila.
Ona je najčišći put onima koji moraju da izgore,
nečujni otkucaj vremena koji nas udvostručuje.
Njeno je zlo jedne večeri uselilo u nas nedužno i zaneseno.
Ždralovi u srebrnom zraku možda su takvi, vjerni neznanci
s kojima razgovaraju masline u dugom vjetrovitom septembru.
Pokušajmo vjerovati u nju makar zbog topline što je ostala
jer ona se gasi dugo i polako, svejedno sačuvana ili ne.
Gledajmo suncu u oči dok nas jutarnji sjaj razdvaja
da čovjek u sebe zatvoren ne ohladi srce kao u čas odlaska.
Na zrelom tamnom humku trajemo dalje ko zna za koga: za ptice, za ljude.
Ljubiti znači čekati sam kada treba vikati od bola.
Gladni prvog hljeba koji se dimi iz peći skitati između vrtova
umrijeti radosno a onda otključati suze da poteku.
Ljubav je ono što ostavljamo bez prestanka kad se iskradamo put drumova
znajući da se nećemo vratiti više pred kuće iz kojih su krstovi izneseni.
Tražiti treba do zalaska sunca, i za vrijeme gluhoće sunca, iznova.
I najzad, jedina lađa što bez nas je otplovila
pokazat će nam obalu gdje smo živeć preboljeli
mržnju koju nismo baštinili ni od rastenja drveća, ni od smrti.
Šta će mi da stalnost imaju daleke nezbiljske zvijezde i njihov žar.
Od suvišnosti sveopće živi i traje svijet, zemlja se hrani našom zabunom.
Oganj je čist odiskona. Bijedni su bez njega naši skršeni udovi
razbacani u neskladu po praznim žalima vječnosti.
Bez ljubavi tijelo je tamnica u kojoj duša ispašta svoje prisustvo.
Zemlja i snovi razišli su se odavna
ne zapamtivši posljednju riječ sunca, u oluji
crnih izranjenih hrastova, u dozivanju
svih zašlih očiju koje su vidjele svjetlost.
O krevetu starinskom ili: tužaljka uz ljubavni odar djedova
Uniđoh u nisku sobu gdje daske poda škripe i vrata jauču
i mačke sjede svečano na prozorima pokraj cvijeća.
I vidjeh to malo stvari koje je ljubav sebi izmislila:
jednu postelju kao deset brazda crnice i more što ju je izbacilo
tihu i naoko napuštenu, kao oblak u dnu maslinika
i kamen u vinogradu po kome se poznaje zavičaj.
Taj tamni odar združio je vrijeme i sačuvao ga u zagrljaju
pred nekom tvrdom i ozbiljnom istinom što ovdje ima
svoj početak i svoju smrt: zatvoreni krug hrabrosti.
Rub gdje su dodirnute neznane granice osame.
Dogorjela baklja i krst i mrtvačka škrinja,
taj krevet izmjeren po drevnoj mjeri ljubavi.
Srce još nije našlo u svijetu svoje mjesto koje je u tom svijetu našlo sunce
i lutat će dok traju mrazevi, slobodom svojom nepomireno.
Ljubav je sazdana od čekanja u snu, od dolaska i odlaska ptica
od jutara koja se ponavljaju kao izlazak stada na pašu.
Ljubav nismo izmislili mi, djeca ovog stoljeća u snijegu.
Ljubav nije stara kao svijet, a sigurno ni kao oganj.
Ljubav nije stara kao svijet i najdublji joj korijen možda još spava.
Kao starom žrtveniku
prilazim pogašenom ognjištu da nađem sasušene suze
što već imaju mir
ni odsjaj priče.
Vosak je dogorio, rogač ostario. Ostala je ta ložnica od smole
gdje vjernost kao zlatno more uvučeno u uvalu spava.
Ljubav, otkad je iz tih svetišta prognana, bira uboge
svaki dan druge ležaje; ali se ne smiruje ni na jednom.
Ti stari kreveti toplo žbunje kraj mora
u mjesečini prikriveni mirisnim dahom ljeta
između žljebova što su svu noć kapali kap po kap
na kamen, na doba. Pragovi koje je prala nekadašnja teška kiša
proljetnih noći, sada su opet usamljeni
i sa sobom, u svom vremenu. Ne sa mnom.
U šupljim daskama skriveni, u pređi loze
stari ugarci veličanstvenih šutnji dime se kraj nas.
Bez čežnje starinske kuda sad, ranjeno obzorje?
(Odlazili su i ostavljali za sobom plemenito skrovište;
korak njihov samo je ječao gradovima od opore cigle
prognane oči čudile su se rukama u ugljen usađenim.
Samo grubost je ostala u dlanu, u bršljanovim cvjetovima.)
I vidim u čelu kamena misao jednu bistru kao izvor
godove u ovim stablima što su zadržali svježinu prvog trenutka.
Prohujavši kroz ljude, najzad su se zaustavili ovdje
i opominju da bi u čovjeku mogao biti početak sklada
koji usrećuje stvari i sjedinjuje ih kao svjetlost.
Ljubav vidovitom tugom nadvisuje budućnost.
Moramo je pustiti da sama bez nas traži svijet
dok žedni osluškujemo iz sebe njena proljeća.
O zemljo, učini da oni koji se vole ostare zajedno.
Samo njima dopusti da obnavljaju svemir, i daj im čiste ruke da ga poviju
jer jedino oni znaju da živjeti nije sasvim uzaludno.
Zbogom posteljo starinska u koju nikad neću leći!
Makar te crv dube i plijesan zlati, nadživjet ćeš me.
I noge visoke na kojima stojiš ne ljuljajuć se
bit će ponosne što su podupirale večernji krajolik.
I bokovi kao prastari brod na moru što više ne plovi.
Mir tvog starog drveta dostojanstvo je naše!
Vosak je dogorio. I rogač ostario.
Otvorite vrata: more pljuska i dube kamen praga.
Ono se prostire u svijet i vraća se natrag u postojanoj snazi
u nama i na pijesku budno uvijek ispočetka.
Crne postelje kraj mora, poredane brojanice.
Rođena sam u kući gdje su dudovi slušali škripu kolijevki
u zemlji gdje se ljubav vrši pod suncem i zvijezdama u kolu,
pod kliktanjem cvrčaka u zadimljenom podnevu livada.
Zbogom posteljo starinska, zvijezdo večernja u masliniku!
Vosak je dogorio, rogač ostario. Kuda sad?
Iznesite srebrnu škrinju na mjesečinu: mrtvaci pjevaju.
Zrnce ganuća
Budim se i šapćem: ljubavi, budi pjesma,
onda ću živjeti s tobom dajući te ljudima.
I ljudi će mi vraćati nešto od tvog lišća
kad izađu u šetnju
kroz ulice
oprane kišom.
Ima li takav grad gdje drveće ne umire
ima li takva nježnost do koje se dolazi
krišom
po nekim dugim, dugim
bijelim stepenicama.
Bila sam dobra kao ljeto i vitka
s tvrdim pletenicama.
Bila sam raskošno dobra. Bila sam kao ljeto.
Nije me stid to reći, sada je ionako
jesen.
Dobrota spava pod lišćem i njen je osmijeh nevidljiv.
Bila sam šuma. Bila sam dobra kao ljeto
i vitka, s tvrdim pletenicama.
I što mi je ostalo? Eto: zrnce ganuća u zjenicama.
Budim se i šapćem:
ljubavi, budi pjesma!
Odrezani jezik
Doletje čvorak Čvik psihijatru... Čvakanoviću u brezik
i reče: – Molim te, odreži mi... ovaj pogani jezik!
Neću da više govorim istinu dok svi oko mene lažu.
Od istine vješti trgovci prave svojoj laži ambalažu!
Tašta mi veli da pričam svašta, a sin mi prijeti pučem.
“U tog je Čvika bolesna mašta!...” šapuću svi dok vučem
na jeziku teško olovo istine, a za sobom na uzici
potežem njihovu majmunsku laž, koja se rađa u guzici
a ne u glavi – al’ može glavu da... natjera i u smrt
kad jednim samim potezom pera kakav papagaj zadrt,
tobože omaškom – akta sudska zamijenivši – križić stavi
umjesto potpisa, jer je nepismen.
I – bujrum mojoj glavi!...
Psihijatar nabrusi škare,
čvakne Čvika po kljunu
i reče: – Ja sam pripadnik stare
škole u Gornjem Katunu.
Želiš li, brbljavče, carski rez
ili tek običan skalpel? –
Čvik ciknu od bola:
– Fini mi vez
napravi!... Jezik neka ostane cijel
bar naoko, lašci nek se boje
i mrtve istine čak!
Na to Čvak
Čvakanović naočale svoje
obriše i reče: – Gotovo je!
A jadni Čvik se dosjeti da će od sada... zimi i ljeti
morati crne laži da sluša. I pomisli:
– Jeziče kleti,
bolje da dadoh odsjeći uši, a ti da si mi zdrav!
Što li ću sad? Pogriješih grdno...
Tad prođe jedan mrav
na leđima noseći vreću laži, i reče Čviku: – Kaži
gdje da deponiram ovu stvar... ovaj plemenit tovar? –
Čvik zine, plemenit tovar proguta i – umrije nasred puta.
Pouka je jasna: operacija ne vrijedi ako je
prekasna!
Tko je stekao opasno umijeće
da vam vidi laž i u podstavi kaputa,
tome ni šutnja pomoći neće
jer vaše će laži odsad morati da – guta!
Groteska
Dok je u guščjem Domu kulture
mati guska čitala svoje basne,
puran – suprug majčice pure –
povika: – Basne su prvoklasne,
pogotovu one u desetercu!
Tako Krivokuća zabija gol
visokom loptom
u – dvanaestercu!...
I tako se gromko smijao, ha ha ha... da mu se od tog silnog smijeha
probudi ulcus na jedanaestercu – a na želucu puknu mu čir.
Iznesoše ga van. I dok mu je u “Dvercu” majčica pura pravila klistir,
neki debeo zajapuren gurman posta plav, zatim plavo-purpuran
kao puranov podvoljak. Podrignu fest, ispi pepsi-kolu i padne u
nesvijest.
(Kelner povika: – Puče mu čir
na trinaestercu!... I napravi mu klistir
na operacionoj trpezi u “Dvercu”!)
– Za ovu neukusnu digresiju – reče mati guska – molim izvinjenje!
Pa nastavi čitati. Al’ pudlica Džeri, pokazujući svoje kolajne i prstenje,
prišapnu Đoki menadžercu: – Infamno!... Neka snizi za tercu!..
I zalaja, ne pazeć na note i tonske skale – da su se u “Dvercu”
isprovocirala još tri ulcusa. To nije smelo majčicu gusku.
I dok čitaše basnu o listu kupusa i o djetelini s četiri lista,
puž kupusar štucnu: – Hm, pa to se zbiva u zamku grofa Monte
Crista!...
A dok je čitala bezazleni skerco
o velegurmanskom “klistiru” u Dvercu
prase se nakašlja:
– Hm, slavili smo tamo
naš zlatni pir... Gdje si sad, damo
mog srca obloženog tonom sala?
Ali se nitko ne nasmija tom skercu, gorčem od gorušice. Šutjela je sala.
Guska završi svoj recital... Zbunjeni su svi. Nitko ne plješće.
Ona upita: – Zašto nema pljeska?... Puž reče: – Jer je sve to
groteska, burleska i apsurd! A puk je realističan.
Prosječni publicist nije vičan
uvećavanju – prosječna publika
još manje!
Guska reče: – Ako je uhu groteskno sve ono cičanje, kmikanje i blejanje
kad prase ili janje odvode na klanje – tome je kriva majčica Priroda.
Ja sam realist. A ako ne hoda puž na četiri noge, već mu kuća
služi i kao stijeg i kao obuća – žalite se katedri za izučavanje
morfologije biljno-životinjskog svijeta i njegove socijalne
simbolike, ne meni!
I još na kraju – prije nego lajanje
Kerberovo navijesti da smeta
kralju Donjega svijeta ova anketa
u vidu somnambulnog monologa
jedne groteskom našopane guske —
izjavljujem, dižući uvis tri prsta,
da se iz ta tri prsta – još i opnom spojena –
ne može isisati, ni da ubiš boga
u sebi, cijeli taj stereo – panoptikum
(isključivši DKH, forum i likum!)
životinjskih i biljnih vrsta, pa makar se vozila morem i kopnom
odavde do Trsta, od Trsta do Francuske – koju obožavam kao i sve guske –
te time ovim prisižem javno da sve što se omaklo – omaknuće je slučajno!
U ovim basnama sve je izmišljeno
osim – životinja!... Zato je besmisleno
guščjoj pismenosti postaviti sito
cenzure. Životinje – ne primaju mito!
Kongres pelikana
Ptice su nepismene. Notorna je činjenica
da je između tisuću ptica – neznalica,
anonimusa i analfabeta –
pismen jedino pelikan...
Taj poeta
beskrajnog prostora, sin neba i mora,
svake godine na isti dan
kad zapuše jugo od deset bofora
zbor pelikana sazove; i tu Pelikan
Penkalije Cezar, sa zlatnim nalivperom
o pojas zabodenim, poglavica pelikana
u ime živih i mrtvih velikana
pismenosti – kompasom, uglomjerom
i ravnalom opskrbljen – postavlja smjernice
za daljnji napredak u istom pravcu.
Svake su godine povisivali dnevnice
Pelikan – Flomasteru Podunavcu,
Fjamingu, Nesitu i još desetorici
aklamacijom izglasanih delegata.
Koordinacioni odbor u Nici
triput su sazvali, usred Balatonskog blata
pet puta, na pogašenim vulkanima
Etne, Vezuva i Fudžijame šest,
u Sahari sedam, po Kalemegdanima
i šedrvanima – na srce stavimo pest
i priznajmo iskreno – više od dvajest
puta!... I od toga očvrsnu samosvijest
te uopće kulturno-povijesna svijest
pelikana tako jako da je vijest
o – orijentacionom – otkazivanju kongresa
cvijeta pelikanske pismenosti prekjuče
odjeknula poput groma, potresa
i atomske bombe zajedno.
Kad puče
ta nezgodna vijest, širom oceana
sav nepismen živalj podiže glavu
i poče urlati protiv pelikana
obmanjivača naroda. A pravu
buku izazva u Pelikan-ekspresu
učena tvrdnja da za taj kongres
uslovi moralni i fizički “još nijesu
potpunoma sazreli”... To je bio stres!
– Problemi su se toliko nagomilali,
gospodo pelikani – reče u šali
zamjenik poglavice pelikana Pipin Mali –
da ako se samo šibicu upali
nepažnjom, planut će istina na vidjelo.
A to bi nam, braćo, uvelike omelo
spokojan tok kongresa pelikana
Zato ga u svrhu punoga osmišljenja
pitanja i odgovora, od kojih je, hm,
škakljivija polovina – hm – već zadana,
odgodimo još za – godinu dana!
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Iduće godine sa svih oceana,
Atlanskog, Indijskog i – hm – Tihog,
i sa svih mora jata pelikana
pod vodstvom Penkalija Cezara, ha,
navale šušteći krilima u dvoranu,
i kongres započe. Jedni se podboče,
drugi zaplješću... I u tili čas iščeznu
svi problemi. Pelikani umoče
zlaćana nalivperca u crvenu tintu.
Pošalju telegram Pipinu Malom i Velikom,
zatim brzojav Njezinom Veličanstvu
Olovci u Zemlju Ognjenu.
Srdačan pozdrav Tintiliniju Kvintu,
Sekstu i Septimu.
Pelikanissimu Hijacintu
poljubac u prsten... Te tako neriješen
ne osta niti jedan problem!
Kad kongres završi, bijaše već jesen,
i pelikani roditelji poslaše
dječicu u školu. Al’ stajaše nijem
na školskom pragu natpis:
“Stare flaše
od tinte skupljamo, rabljene olovke,
stare penkale, nalivpera glave!” –
– za izvoz, dakako, jer baš smo u eksportu
deficitarni!...
Zato svi složno
pokažimo figu tom sumnjivom sportu
kulturi: to ružno svrbljenje potkožno
koje se naziva literatura,
ta šuga i svrab – paravan su slab
krizi kongresa Velikana. Hura!...
Al’ ne bojte se! Mi smo bolje sreće
nego ptice. Zemlja se ipak okreće
u našu korist. Kucnula je ura
za obračun s nama i s njima.
Hosana!
Drugovi, dolje Agit-punktura!
Živjela samoupravna diktatura
u kulturi!
S nalij-perom od sto maligana
pohrlimo smjelo
na kongres pelikana!
Treće džingiskanovo pismo
Zdravo, Miki! Osjećam se odlično.
U pristaništu tovarim sanduke.
Dok dizalica buči jednolično
i okolo svi su skrstili ruke,
ja tada zapnem i potrčim prvi,
svake minute premašujem plan.
Pivo se razlijeva, staklo se mrvi,
istovarim dvadeset flaša na dan...
Utovarim deset, petnaest razbijem.
Kada se rasrdim, potjeram kera.
A kad me kore, pod krmu se skrijem
i pušim cigaru “La Habanera”...
Ponekad tovarim mlijeko u prahu,
ponekad vreće kikiriki.
Život je lijep. Pozdravi Sahu,
i Valu i Smiljku... I upamti, Miki:
Život je kratak, uživati treba!
Držim se savjeta starih Kineza.
Zašto da živim od vode i hljeba
dok ima kavijara i majoneza!
P. S. Znam pisati, kako vidiš, bez greške.
Čudiš se sigurno tome umijeću?
Prve su lekcije bile teške,
al’ imam, kažu, pamet praseću.
Pohađam nekakvu večernju školu
i igram fudbal... Pucaj, gol!...
Još uvijek raznosim koka-kolu
i pomalo plešem rokenrol.
Sprežem pomoćni glagol “biti”,
ni glagol “imati” nije baš lak!
Stanuju sa mnom u New York City
ribar Tom i gusar Mak.