Renata Jambrešić Kirin. 2025. Svirati do kraja vremena. Zagreb: Ljevak.
Zbirka Svirati do kraja vremena autorice Renate Jambrešić Kirin, objavljena 2025. godine, plijeni pozornost po mnogočemu. Ponajprije ju obilježava nemogućnost jednoznačnog žanrovskog određenja – već je na prvi pogled jasno da se ne radi o klasičnome formatu stihovanih pjesama, a prvim čitanjem lako je uočiti da nije riječ ni o isključivo proznim tekstovima. Niz je to jezgrovitih proznih zapisa obogaćenih lirskom notom čiji se opseg kreće od nekoliko redaka pa sve do preko stranice teksta. Tekstovi su oblikovani logikom misli, početak i kraj svake od ovih minijatura nisu čvrsto određeni – baš poput misli, pojave se niotkuda pa iščeznu na jednak način. Zbirka u cjelini ostavlja dojam neke vrste »mentalnog dnevnika« gdje je svaki od zapisa proizašao iz usputne misli i impresije nad nečim pročitanim ili doživljenim. Da je tako uistinu i tekao proces nastajanja zbirke, potvrdila je i sama autorica u jednome intervjuu, nazvavši pritom svoje zapise mikrogramima ili mikroskriptima po uzoru na književnika Roberta Walsera.1 Umjesto izraženoga narativnog razvoja i unutarnje dinamičnosti (koje očekujemo od proznog teksta) ovi zapisi nude polaganu razradu jednog do dva motiva, nalik kakvim proširenim pjesničkim slikama. Za lirski karakter ponajprije su zaslužni slikoviti opisi, izgrađeni domišljatim metaforičnim izrazima i neočekivanim spojevima riječi (ugađamo svoj umreženi bitak s nedovršenom simfonijom grada; vrijeme se razmotava i para u stotine priča i pričica). Unutarnji ritam teksta raznolik je, sačinjavaju ga različite vrste rečenica: od vrlo kratkih, jednostavne sintakse i svakodnevnog leksika, pa sve do onih kompleksnijih i zakučastijih za razumijevanje. Česti su suvremeni anglizmi iz svakodnevice u 21. stoljeću (reels, snapshot, dumping...) te osvrti na aktualne događaje (potres u Hrvatskoj, suvremeni ratovi) u istome tekstu s nečime davnim u prošlosti, što percepciju naše suvremenosti približava svevremenosti. Retorička pitanja kojima ovi zapisi obiluju dodatno proširuju i ovako otvorene granice teksta, potičući čitatelja na dodatno razmišljanje i zadržavanje nad temom. Glavnina zbirke pripovijedana je u trećem licu, no ponegdje se prebacuje u prvo lice i osobno iskustvo pripovjedačice integrira se u tekst.
Ovih sedamdeset i pet zapisa naizgled se čine tematski nepovezanima, no na makroplanu zbirke jasno su uklopljeni u pet tematskih cjelina zvučnih naslova: Sudrugovi/suzvučja, Montaigneov poučak, Gradovi kraste, Crvene partiture i Svirati do kraja vremena. Prva cjelina, Sudrugovi/suzvučja, otvara se samom definicijom suzvučja koje će se provlačiti kroz cijelu knjigu poput glazbenog lajtmotiva, postajući gradivni element cijele zbirke, a najeksplicitnije izražen upravo u prvoj cjelini. Naime, u njoj se u svakome zapisu suprotstavljaju dvije ili ponegdje i više osoba iz različitih vremena, naroda, klasa i područja koje ipak nešto spaja, zbog čega »suzvuče« unatoč dubokim različitostima. Naslovi u ovoj cjelini vrlo plastično opisuju tematiku svakog teksta, sadržavajući samo vlastita imena osoba koje su glavni likovi pojedinoga zapisa (Dora i Emily, Tomo i Đurađ, Virginia i Augustin...). Neki od tekstova nose anegdotalni prizvuk, podsjećajući tako na univerzalnost ljudskoga iskustva neovisno o društvenome statusu. Ova cjelina posebno je puna motiva poput harmonije, ritma, uštimavanja, glazbala i koncerata. Slijedi ju cjelina Montaigneov poučak u kojoj se dublje prodire u prisutnost glazbe u svakodnevici – autorica uočava važnu ulogu zvuka u svemu, od uznemirujućih zvukova poput glasanja čagljeva ili zvučnoga topa sve do onih ugodnih i nostalgičnih, poput očeva pjevanja uz posao. Glazbu opisuje kao univerzalan jezik i nositeljicu vječnosti (npr. donosi dobro poznatu priču o glazbenicima na Titaniku koje je njihovo sviranje do kraja učinilo besmrtnima u povijesti). U ovoj se cjelini u prvi plan stavljaju ljudi s margina, radnici, obrtnici, te se iz njihovih priča pokušava iščitati stvarna povijesna slika. Naslov cjeline Gradovi kraste izravna je referenca na istoimeni ciklus hrvatskoga kipara Ivana Kožarića koji je također i glavni junak jednog od zapisa. U ovoj cjelini zvuk se promatra u cijelom svojem spektru od šutnje do buke, od kojih svaka nosi svoju moć, naglašavajući još više utjecajnost i univerzalnost zvuka kao sredstva komunikacije, identificiranja, ali i prosvjeda i pobune (buka govori mnogo jezika). Tematika se polako zaokreće prema prolaznosti, ljudskim stradavanjima, ratovima i smrti, najavljujući tako završne dvije cjeline zbirke koje su ujedno i najpolitičnije. U Crvenim partiturama zapise preplavljuju teme komunizma, poznatih režimskih vođa, revolucija i rata, uz problematizaciju glazbe u funkciji režima te ironiju koja dolazi s promjenom društva (prostori nekadašnjeg »najtvrđeg« komunizma postaju poprišta izuzetno komercijaliziranih događanja poput svjetskog nogometnog prvenstva). Autorica u svakodnevnim predmetima nalazi crvenu nit koja se provlači kolektivnim pamćenjem naroda, prikazujući komunizam istovremeno kao tako moćnu, ali i tako krhku strukturu: oslanjajući se na tu jednu nit vodilju, malo je trebalo da se gusti vez crvenog imperija rašije, raspara i rasplete, kako je poetski zaključila u jednome od tekstova. Njezin je fokus poglavito na položaju feminizma u komunističkome društvu te problematizira pisanje o tome vremenu isključivo iz muške perspektive. Ona prodire dublje, tražeći tragove ženskog preispisivanja kanonske povijesti i ženskog iskustva kao ključnog za razumijevanje cjelovite slike razdoblja. Suprotstavlja muško i žensko pismo o istim događajima, prvo kao lišeno svih sentimenata, a drugo pak prošarano i intimnijim notama. Posljednja cjelina Svirati do kraja vremena tematski se nadovezuje na prethodnu te prodire dublje u ratnu tematiku, zgušnjavajući motive do krajnjih granica. Po prvi put u zbirci, zapisi u ovoj cjelini dijele neke iste likove, referiraju se na iste događaje i prostore. Ta je cjelina ujedno i najkraća, puna tjeskobe i neugodnih, jezivih zvukova. Fokus je gotovo u potpunosti na ulozi glazbe u preživljavanju kroz priče o sudbinama manje poznatih glazbenica u ratnim logorima. Strah od smrti pretače se u motivaciju za umjetničko stvaralaštvo, iz ljudske želje da iza sebe ostave nešto vječno i besmrtno. Povlačeći paralelu s današnjim vremenima, upućuje se oštra kritika diskriminirajućem odnosu prema bilo kakvim izbjeglicama, uz isticanje ironije da su takvi ljudi ipak poželjni kada se kapitalizam njima može okoristiti.
Velika je vrijednost zbirke to što, osim spomena poznatih žena poput Patti Smith, Virginije Woolf i Vesne Parun, izvlači na svjetlo dana i zaboravljene žene iz povijesti – intelektualke, glazbenice, književnice. Imena poput Vilme Vukelić, Alice Herz-Sommer i Marije Zune neće biti poznata općem čitateljstvu, ali pozornost se svrće upravo na njihove životne priče koje nisu našle mjesto u velikim povijesnim narativima. Jambrešić Kirin hrvatskoj je književnoj sceni već poznata po problematiziranju ženskog položaja u kulturnome pamćenju naroda, feminističkom preispitivanju prevladavajućih povijesnih kanona te osvjetljavanju priča marginaliziranih skupina u modernome društvu. Upravo taj tematski materijal čini njezina prethodna dva objavljena djela: zbirku studija Dom i svijet (2008) te zbirku kratkih proza i eseja Korice od kamfora (2015). Takve teme već su uvelike zaživjele u djelima naših suvremenih književnica, najpoznatije predstavnice među njima vjerojatno su Slavenka Drakulić, također fokusirana na važnost ženskoga svjedočanstva osobito o ratnim zbivanjima, i Dubravka Ugrešić, koja se uvelike zanimala za perspektivu marginaliziranih te kreiranje kanona, kolektivnog pamćenja i zaborava. Osvrti na ovu zbirku često spominju gotovo enciklopedijsku narav zapisa. Zbirka uistinu svjedoči o velikoj širini znanja i interesa autorice – zapisi obiluju referencama na književnost, film i humanističke znanosti, a u tekst su utkani i doslovni citati stihova, misli i izjava raznih značajnih osoba. Jambrešić Kirin ovim djelom propituje kanonske okvire povijesti »velikih ljudi« i svraća pogled na one koje je povijest zanemarila, redom žene koje u njoj nisu dobile svoje mjesto. U skladu s preispitivanjem stvarnosti, propituju se i zamućuju granice žanra, proze i lirike, književnosti i glazbe. Autorica čitatelja u svojoj zbirci suočava s različitim oblicima nestabilnosti, mijena i prolaznosti, no nudi nam i jednu životnu konstantu: u svakom će nas trenutku neizbježno pratiti zvuk, od prvoga plača sve do vječnoga zatišja na smrtnoj postelji.