Ana Brnardić. 2019. Vuk i breza. Zagreb: Hena com.
Prizori zaigranoga djetinjstva, djevojaštva, zavičajne prošlosti, obiteljske minijature i snažna tema majčinstva čine zaokruženu poetsku cjelinu zbirke Vuk i breza Ane Brnardić. O nepresušnome napajanju prirodom i koherentnosti stanja svijesti svjedoči svih pet pjesničkih cjelina: Drveće, Zavičaj, Grad, Izlet u Jalšje i Kraj ljeta.
Već na samome početku ovoga gotovo herbarijskoga pjesničkog svijeta javlja se motiv majčinstva kao novonastale životne okolnosti. Iskustvo majčinstva ujedno je unikatno i zastrašujuće, ali ni u kom slučaju slično okamenjenim uobličenjima patrijarhalne kulture. Fenomen majčinstva oslikava se pretapanjem ljudskoga u biljno: »Ja sam drvo, slučajno drvo svojoj kćeri. (…) I moja majka je slučajno drvo.« Promatranje majčinstva kao fenomena izmještenoga iz tradicionalnoga ljudskog poimanja u sferu prirode tim se pretapanjem pomiče i generacijama unazad jer lirski glas i svoju majku percipira kao drvo. Pojam majčinstva ogoljuje se i postavlja u odnos sinergije s prirodom, posebno s biljnim svijetom, stvarajući metaforičke nizove prirodne reprodukcije. Majka i kći su urezane u svoju osobnu koru, javljaju se pupoljci na trbuhu, trbuh je mlak kao sredina jabuke, lirska je protagonistica jedne pjesme postala mama dvjema plavim mahovinama. Poput ukrasnih plodova mamu dunju, mamu jagodu i mamu višnju potrebno je brižno izvaditi iz staklenki i postaviti na kredenc. Nizanje cvijeća i plodova sugerira sveprisutan osjećaj suzvučja i pomirenosti s cjelokupnim stanjem u čijoj pozadini treperi blaga sreća. Oslikavanje iskustva majčinstva i poniranje u njegove sastavne dijelove prikazuje taj motiv gotovo kao vrstu magije natkrivene transformacijom tijela i duha te prijelazom u ulogu zadivljujućega iskustva slučajnosti. Dolazak kćeri promatra se kao početak stasanja nečega novog, potpuno sraslog s prirodom. Srastanje u tome slučaju nadilazi ovozemaljsku opipljivu prirodu prodirući u prostor svemira: »Kćeri su užareni planeti (…)« koji gore među laticama. Majčinstvu se pristupa kao promjenjivoj temi koja doživljava beskonačne dekonstrukcije i konceptualizacije, kao tabuu koji se otima patrijarhalnome fiksiranju u figuri emotivno ostvarene majke-žrtve: »Otkad imam dijete, više mi je perja na tijelu / nego ženskog stida.«
Na sličan se način uvode i drugi tabui vezani uz ženski rod – menstruacija i osjećaj dječaštva. Menstruacija, isprepletena s prostorom šume, ne pojavljuje se kao stereotipno žensko breme i nečistoća koje se treba stidjeti, već kao dar: »Rat drveća počeo je s prvom menstruacijom: / zakopanom u šumi: evo, maleni darak.« Tematiziranje osjećaja dječaštva progovara zapravo o strahu od djevojačke promjene tijela i osjećaju nepripadanja u to tijelo: »Bila sam muško dijete, / djetinjstvo je bilo / otezanje s prelaskom / na drugu stranu, / gdje pupaju tijela u ulici«. Pokušaj odgađanja promjene tijela ujedno je simbol protesta protiv pogrešnoga društvenog shvaćanja djevojaštva i njegova oštrog prekida udajom: »sve se voće već čupa iz zemlje / radi udaje.« Problematiziranje tabua smješteno je u svijetu djevojaštva između svakodnevnog i magičnog. Pritom se poimanje tabua izvrće, oni se predstavljaju kao izvori moći i motivi pogodni za preosmišljavanje i preispisivanje u okviru patrijarhalnoga i diskriminatornoga svijeta koji određuje u kojim se kontekstima i na koji način oni mogu spominjati.
Vraćanje u svijet djetinjstva obilježenoga ratom, obiteljskih odnosa i provincije obilježene suživotom s prirodom i glazbom služi razgraničavanju od svakodnevne urbane rutine. Međutim, dominantni se imaginarij ne dokida, u slike gradskoga okruženja probijaju biljke, ptice i zelenilo kao snažna poveznica sa zavičajem – mjestom cvjetanja i stasanja mladolisnih tijela. Iznimno važno mjesto u gradnji pjesničke sintakse, ali i u procesu odrastanja pripada glazbi koja se u pjesnički svijet uvlači još u prvome ciklusu, u suzvučju s novorođenom kćeri dok majka stopalima svira po hladnim tipkama. Također, u stihovima se spominju učitelj glazbe i mladi skladatelj koji je sa sela preselio u grad, a interes za glazbu gotovo udžbenički oslikavaju imena Schuberta i Mahlera. S obzirom na okruženje i kontekst uz koji se glazba veže, obitelj je moguće promatrati kao pandan glazbenome sastavu: baka svira orgulje, selo je u dječjim očima francuska šansona, otac je klavirske tipke odlijepio s prsa i čela. Motivi biljaka i glazbe tvore upečatljivu simboličku mrežu u koju se upleće motiv ptica kao još jedna konstanta. Mjestimično se muškarci u pjesmama indirektno dovode u vezu s pticama, odnosno pridaje im se kljun. Otac kćeri prenosi u kljunu u rodni zavičaj i potom »leti dalje, masnim perjem obećava se / rijeci i šašu.« O muškarcu čijoj je dominaciji uzmaknula dokidajući patrijarhalna načela, lirska junakinja svjedoči na sljedeći način: »Kad sam shvatila da je taj čovjek / samo htio da mu spavam u / jajetu u čijem se vrhu / orilo iz plamenčeva kljuna (…)«
Prijelaz u trenutačno stanje većega intenziteta međuljudskih odnosa i nesentimentalno označavanje starenja osvjetljava bliske ljude: »Svijet u kojem stanujem ostario je preko noći / i sad kroči dvorištem u tijelu smeđe tople koke (…) Svijet moje kćeri zelen je dlan koji se uzdiže / i široko diše«. Začudnost prema svijetu i bliskost s prirodom diktiraju vraćanje supostojanju sa šumom koja se izdiže iz djevojačkih ramena. Šuma metaforički označava čak cijelo ljudsko tijelo i proces obnavljanja i podmlađivanja: »Lagano se tijelo dovršava: prve su bile johe, / za njima vrbe i oskoruše.« Priroda je dakle iz divljeg i predjezičnog u potpunosti pripitomljena kao ishodište velikih tema. Dublji ulazak u metaforiku šume označava razdvajanje zavičaja i grada, ali ne ostavlja mogućnost prekida suzvučja s prirodom samom. Prostori bilo provincijski bilo urbani akumuliraju uspomene i međuljudske odnose zahtijevajući da se lirski glas suoči s njima preispitujući mogućnosti jezika. Progovaranje o izmijenjenim životnim okolnostima, unutarnjemu rastu i životnim događajima poput majčinstva na površinu izvlači metaforički potencijal jezika kao ključno izražajno sredstvo. Sveprisutnu je sinergiju gotovo i nemoguće neutralizirati jer je pretapanje ljudskoga u biljno i životinjsko iznimno naglašeno kako na sadržajnoj tako i na formalnoj razini: »sestra cvate rano«, »osim pupova, / imam uske nosnice, vrbasto držanje«, »razgovaramo na narječju ponornica«.
Različiti primjeri pretapanja i preobražavanja svjedoče o snazi i preciznosti pjesničke metafore, rafiniranosti pjesničkoga jezika te specifičnome imaginariju. Vuk i breza kao naoko suprotni simboli lukavosti i tame, odnosno nevinosti i bjeline presvlače se jedno u drugo: »vuk ili breza ili učitelj glazbe / uzeo je predah da otpleše gavotu neke posuđene ptice. / A mi, mi smo mu noć.« Njihove se uloge i identiteti pretaču sugerirajući miješanje ljudske domene misli s domenom promjenjivosti i kretanja prirode. To pretakanje i zamagljivanje granica omogućuje upravo jezik koji pokreće ljudsku imaginaciju i dokida pravila statičnosti dajući nam uvišestručene oči. Na sličan se način samim naslovom zbirke aludira na svijet bajke ili prostora magijskoga djelovanja koji intencionalno levitira nad ustrojstvom ovoga pjesničkog svijeta. Način pretapanja jedne pjesme u drugu i upotpunjavanje pjesničkih slika rezultat su predanoga procesa pisanja koji bajkovitošću i metaforičnošću pokreće neke od najvećih tema.