Puljić, Gabrijela. Eavesdropper, not (only) reader. Transgressive possibilities of doubly deictic "you". // Poznanskie studia Slawistyczne, (2025), 29; 117–133. DOI: 10.14746/pss.2025.29.6
O ličnoj zamjenici ti pisalo se mnogo i iz različitih uglova. Zbog njezine neobične prirode koja se očituje u tome da konstantno prijeti da će se spojiti s nekim drugim licem (Richardson, 2006) ili zavodljivosti koja se očituje u tome da privlači adresata u komunikaciju (Sorlin, 2022), »ti« zanima psihologe, naratologe, lingviste, kognitiviste, retoričare, sociologe i u konačnici stilističare. Iz koje god da perspektive sagledamo, ti izaziva kolebanja u pokušaju preciznoga definiranja njezine uporabe.
Zbog toga što ću ponajprije pokušati interpretirati Tomičićev tekst Ne zaboravi pokriti stopala, problemu ću se posvetiti iz kognitivnostilističke perspektive. To će nužno suziti fokus mojega bavljenja na stilogenu pojavu lične zamjenice ti u dramskome tekstu te interpolaciju čitatelja, odnosno njegovo uvlačenje u fiktivni dramski svijet. Budući da se u hrvatskome jeziku rečenica može lišiti upotrebe ličnih zamjenica jer glagoli sadržavaju i tu informaciju, svaka je njezina naglašena upotreba neobična i vrijedna pažnje, no nije i svaka stilogena. Upotrijebljeno ti u dijadnoj komunikacijskoj razmjeni, u kojoj apostrofirani adresat zamjenicom ti nužno postaje i govornik i sugovornik, nije predmet interesa (kognitivnog) stilističara. Ponajviše će me zanimati dramske situacije u kojima ti djeluje na čitatelja tako da ga smješta u poziciju prisluškivača u Goffmanovu smislu (1981, 139) tako da prisluškuje ono što se priča, tj. govori protagonistu-pripovjedaču (Herman, 2002, 358). Treba naglasiti da izravno apostrofiranje čitatelja može biti realizirano u ad spectatores komunikacijskom sustavu dramskoga diskursa, no nije stilski obilježena pojava. Sorlin primjećuje da »čitatelj može sebi pripisati svojstvo primatelja čak i ako mu se ti primarno ne obraća« (2022, 20), stoga će zadatak kognitivnostilističke analize Tomičićeve upotrebe lične zamjenice ti biti pokušati pokazati kako lingvističko, tematsko i multimodalno okruženje njezine uporabe mogu doprinijeti osjećaju prekoračenja uspostavljene granice između fikcije i zbilje. Upravo dvostruka deiktičnost lične zamjenice ti osvještava mogućnost transgresije referencijalne i apelativne funkcije jer se zamjenica opire usidrenju (Herman, 2002, 350) pa se čini da dva prostorno-vremenska okvira (unutar i izvan teksta) istodobno djeluju. Drugim riječima, stilogenom ćemo naznačiti pojavu ti koja se odnosi na »ja + potencijalni drugi«, a u kontekstu Ne zaboravi pokriti stopala »potencijalni drugi« ovisit će o upotrijebljenom glagolskom vremenu i poravnanju na stranici dramskoga teksta.
Može se reći da je jedan od izravnih učinaka dvostruke deiktičnosti zamjenice ti preoblikovanje čitatelja u prisluškivača, pogotovo iz sociološke (Goffman, 1981) ili lingvističke perspektive (Herman, 1994, 2002). Premda se neće svi složiti s navedenim terminom prisluškivača i prisluškivanja, pa tako Dynel uvodi, za njega prikladniji, pojam »ratificiranog primatelja« (2011, 50), jedan od ciljeva bit će pokušati interpretirati upravo poziciju čitatelja kao prisluškivača u kontekstu dramskoga diskursa, barem u konkretnom Tomičićevu tekstu. Govoreći o skalarnoj upotrebi zamjenice ti u Ne zaboravi pokriti stopala, usmjerit ću se na prekoračenje uspostavljenih granica između dihotomnih parova subjektivnost i objektivnost, empatija i rezoniranje, fikcija i fakcija, pripovijedanje i izvođenje, svjedočenje i činjenje, prisluškivanje i slušanje. U skladu s već obimno istraženim takozvanim ti-narativima,1 a hoteći prikazati zamjenicu ti i sadašnje glagolsko vrijeme kao izvedbene kategorije, čija pojava u bilo kojoj vrsti i žanru teksta potencira izvedbenost, označit ću dramski diskurs onim u kojem se čitatelja potiče na »intimnu distancu i jedinstveno zajedništvo« (Sorlin, 2022, 72). U čitateljskoj se zbilji na pokušaje prisluškivanja gleda kao na prekoračenje osobno postavljenih granica, a takve bi se pojave, ako su otkrivene, zasigurno sankcionirale na različito konvencionalno i institucionalno utvrđene načine. Međutim, u dramskom se diskursu čitateljsko prisluškivanje pozitivno konotira jer se prekoračenje suptilno potiče neizravnim apostrofiranjem u dvostrukoj deiktičnosti zamjenice ti, ali i prinudnim zauzimanjem strana grafičkim pozicioniranjem gledišta u obliku lijevoga, desnog poravnanja i centriranja teksta. Prisluškivač svjedoči izvedbi drame koja se već dogodila te je poželjno da suosjeća s govornikom i njegovom izvedbom, no istovremeno je postavljena granica između fiktivnoga dramskog svijeta i čitateljeve zbilje dostatna da prisluškivač zadrži i potrebnu objektivnost koja mu omogućuje da racionalno sagleda prikazanu i doživljenu emociju.
Ti, kada mora(š) zauzeti stranu
U drami Espija Tomičića Ne zaboravi pokriti stopala, podnaslovljenoj »dramski tekst za tri glasa«, dolazimo do krajnje točke propitivanja davno utvrđenih postavki granica između epskoga i dramskoga, objektivnoga i subjektivnoga, mimetičkoga i dijegetičkoga. U konačnici može se reći da se dramski tekst predstavlja kao onaj koji je karakteristično uvijek dijaloški, čak i kada se prezentira kao monološki. Za početak treba primijetiti da je Tomičićev tekst potpuno lišen čistih paratekstualnih dramskih obilježja, osim rodovske obilježenosti u podnaslovu. S jedne strane to može djelovati kao postmodernistički postupak odmicanja od Szondijevih postavaka čiste drame (2001, 14), a s druge strane može još jače uputiti na dramska obilježja koja se ne moraju isticati popisom likova, grafičkim oblikovanjem, nego stalnom jednadžbom postavljenom pred čitatelja ili gledatelja u kojoj su x, y i z nepoznanice čije rješenje dobivamo tek gledanjem samog dramskog teksta na pozornici. Kada bismo morali opisati dramsku radnju, rekli bismo da se ona već dogodila, odnosno sukob se već dogodio. Daje nam se obiteljska priča iz perspektive jednoga lika, ali govorena trima glasovima. Pokojni otac ističe se kao lik zbog kojega se događaju dramski sukobi u sekundarnom dramskom vremenu, on pokreće radnju, ali isto tako i glavnoga lika na refleksiju i izlaganje emocijama.2
Rješavanje jednadžbe svakako komplicira ubacivanje govora u 3. licu, što primiče govor pripovijedanju, odnosno odmiče od čiste dramske mimeze, ili mimetičkoga prikazivanja govora. Međutim čak i takva situacija u dramskome tekstu upućuje na to da i govor u 3. licu ne možemo obilježiti isključivo pripovjednim ili dijegetičkim – čak je i taj glas ili govor uvijek nekome upućen, ta će informacija doći do čitatelja, čak i ako nije direktno apostrofiran, čak je i pripovijedanje bez jasno naznačenoga Ti dijaloška struktura u kojoj se druga strana komunikacijskoga kanala ušutkava ili se od nje ne očekuje izravna reakcija. Navedene se odrednice ujedinjuju u onome što bismo filmskim rječnikom nazvali krupni kadar, a ovdje ćemo iskoristiti Groffovo prikazivanje drame »unutrašnjega života« ili »stanja uma« lika (1959, 274). Može se reći da se u prikazivanju unutrašnjega svijeta lika realiziraju mogućnosti refleksivne ličnosti i onoga što Sarrazac pripisuje nekima od didaskala (2015, 180–190) – refleksivnoj je ličnosti dopušteno osjećati, štoviše čitav se tekst realizira u izlaganju čitatelja, odnosno gledatelja emocijama i dubokoj patnji koju lik proživljava, a kada se iskaz prebacuje u 3. lice, u tzv. pripovjednu instancu, tada se približava tobože objektivnom govoru, no čitatelj ga više doživljava kao komentar na refleksiju, pa stoga ne možemo govoriti o objektivnom pripovjedaču.
Dramski se tekst Ne zaboravi pokriti stopala može tretirati ili kao pismo upućeno ubojici (Tebi koji si tu noć uzeo kalašnjikov i ubio mi oca) ili kao dramska geometrija koju ne čine tri lika, nego tri glasa prenesena u fizički oblik teksta prilikom čega svaka lijevo, desno ili srednje poravnata replika sugerira izmjenu gledišta i promjenu glasa, što čitatelj/gledatelj može dekodirati kao rascijepljenost subjekta. Načelno je pitanje tko sve zauzima poziciju Ja, Ti i On/Ona? U svakom slučaju možemo govoriti o višeglasju koje iskazuje jedan lik. Zatim se postavlja pitanje što saznajemo kada se pozicioniramo u pojedino gledište?
Za početak primjetno je fingiranje međurazinske komunikacije (prvo riješi to sam sa sobom/ nisi spreman pisati tekst o tome/ danima ne spavaš...). U kurzivu poziciju Ti zauzima onaj koji je kalašnjikovom ubio oca. On međutim sudjeluje samo u predsukobu, u drami koja se već dogodila, u sekundarnom dramskom vremenu. I desno i lijevo poravnanje u tekstu upućuje na pravu deiktičku prirodu lične zamjenice Ja i Ti – kada prepoznajemo fingiranje dijaloške situacije predstavljeno tako da se govoreći subjekt cijepa na A i A1, konvencionalno nam pravilo sugerira dijalog, jezična situacija svakako to označuje, no situacijski kontekst simbolizira poniranje u unutrašnji svijet, refleksivnu ličnost, upućuje na govoreći subjekt i govoreni događaj.
Poruke u lijevo poravnatom tekstu načelno ne moraju biti nikome upućene, ili apostrofiranje nije jasno naznačeno u obliku glagolskoga lica, zamjenice ili osobnoga imena, pa ih stoga možemo doživjeti kao čisto monološku situaciju. I Herman (1994) i Jensen (2019) takve će deiktičke oblike opisati generičkima ili generaliziranim upotrebama Ti. Pritom se Jensen, pozivajući se na Kitagawa i Lehrer (1990), osvrće na dvostruku deiktičnost koja bi se realizira u uporabi takvoga generaliziranog Ti, dok Herman takvu upotrebu opisuje kao najčešći tip pripovijedanja u drugom licu. U desno poravnatome tekstu češće ćemo uočiti dijalošku situaciju, uvijek je neko Ti apostrofirano, no takve su situacije tipično dijadne vrste komunikacije i one nam iz kognitivnostilističke perspektive nisu zanimljive.
S obzirom na to izgovara li repliku refleksivna ličnost ili sudionik pripovijedanoga, odnosno govorenog događaja, poziciju Ti može zauzeti ili sudionik pripovijedanoga događaja ili ubojica, ali zbog apelativne snage Ti uvijek i čitatelj koji nije izravno apostrofiran. To čitatelju omogućuje pristup govornikovoj intimi i prošlosti te zajedničko proživljavanje traumatičnih događaja. Svakako se radi s jedne strane o privilegiranoj poziciji, no s druge strane treba biti svjestan i autorske namjere da se čitatelja postavlja u takvu poziciju. Dvostruku deiktičnost zamjenice Ti, lijeva i desna poravnanja te centriranje označit ćemo »pragmatičkim« (Sorlin, 2022, 29), odnosno multimodalnim »činovima usmjeravanja« jer autor upravlja izmjenama gledišta i na unutrašnjoj i na vanjskoj komunikacijskoj razini. Različitim tekstualnim pozicioniranjima koji nagovještavaju govornikovu rascijepljenost doima se kao da govornik pogledom nišani i traži sugovornika. Sugovornik može postati bilo tko tko čita tekst, ali ako pristane na dijadnu razmjenu, ući će u govornikove cipele ili ubojičine cipele.
Bilo je – sada
Načelno ćemo postaviti tezu da je u Tomičićevu tekstu moguće primijetiti prekoračenja na razini verbalnoga modusa, jezičnoga koda, točnije u kategoriji deiktičkih oznaka glagolskoga lica i vremena, čije će se pravo značenje dekodirati u ostendiranom obliku, tek prilikom izvedbe. Glagolsko vrijeme i lice prema Jakobsonu su gramatičke glagolske kategorije koje naziva indeksnim simbolima (2008, 453) – simbol se povezuje s prikazanim predmetom pomoću konvencionalnoga pravila, a indeks je u egzistencijalnom odnosu s prikazanim predmetom. Konvencionalno pravilo ili simbolički odnos s prikazanim predmetom manifestirano u gramatičkom trećem licu i prošlom glagolskom vremenu nadaje nam sudionika u pripovijedanome događaju, odnosno pripovijedani događaj. Jednako tako korištenje prvoga i drugoga gramatičkoga lica, kao i glagolsko sadašnje vrijeme označuje sudionika u govorenom događaju, odnosno govoreni događaj. Ipak zaključili smo da se glavni lik realizira u polifoniji, on je istovremeno i sudionik u govorenom događaju i pripovijedanom događaju, on prikazuje i govoreni i pripovijedani događaj.
Glagolsko vrijeme u Tomičićevu tekstu nikada nije samo simbolički realizirano konvencionalnim pravilima, nego se sastoji i od indeksičkoga dijela – razloženo je dubokom emocionalnom uključenošću u govoreni i pripovijedani događaj, u visokoj je egzistencijalnoj vezi s predmetom prikazivanja. Eco objašnjava ostenziju kao isljučivo kazališnu kategoriju pomoću primjera proksemike i kinezike, korištenja određenih rekvizita. Ecova teza da se objekt derealizira da bi mogao predstavljati čitavu kategoriju može pomoći u shvaćanju navedenih glagolskih kategorija kao rekvizita. Glagolsko lice i vrijeme pomiču se od svojih konvencionalnih pravila prema egzistencijalnom odnosu kada se u dramski tekst uplete refleksivna ličnost, odnosno međurazinska komunikacija. To je moguće zbog kvadratne semioze, upisivanja konotativne snage, društvenoga konteksta i reakcija publike, kako tvrdi Eco (1977, 110–115).
Što se tiče simboličkoga i indeksičkoga dijela temporalnih deiksa, usredotočit ćemo se na prekoračenja morfosintaktičkih značenja i deiktičkoga ili diskurzivnoga u korištenju prošloga glagolskog vremena. Herman (1994) tvrdi, podsjećajući na Bühlerovo razlikovanje deiksi i fantazmi, da, ako je Ja → Ti transfer u prošlom vremenu, govornik priziva svoje prošlo Ja, govori mu i o njemu, kao da je neposredno prisutno u deiktičkom polju razlikujući ga od sadašnjega sebe korištenjem različita vremena i lica. Tvrdit ćemo dakle da se korištenje prošloga vremena u fingiranju međurazinske komunikacije može iskoristiti tako da se gramatička funkcija perfekta ostvaruje tek djelomično, odnosno omogućuje istovremeno pripovijedanje i prikazivanje. Ta se rascijepljenost pripovijedanoga i govorenoga očituje i u emocionalnoj rascijepljenosti, zauzimanju strana, doslovno i figurativno:
tvoj je otac bio nasilnik
prislonio joj je pištolj na lice
borila se za dostojanstvo
otac nikada nije nikome htio zlo
majka je sve preuveličavala
htjela nas je okrenuti protiv njega (105)
Primjetno je da se dijaloška forma u kojoj je prikazana rascijepljenost subjekta realizira suprotstavljenim pozicijama u samom grafičkom oblikovanju teksta. Desno poravnato lice pokušava prikazati oca nasilnikom, koji je tukao njegovu majku, a lijevo poravnanje validira oca, ocrnjuje majku. O nezahvalnoj poziciji sudionika pripovijedanoga i govorenog događaja već govori sam gramatički i naratološki opis prošloga vremena. Prošlo vrijeme sugerira uključenost u prošli događaj, osigurava donekle objektivnu poziciju, od čitatelja i prisluškivača zahtijeva koncentraciju i povjerenje u onoga koji govori. Ipak postaje vrlo jasno i u izdvojenom tekstu da je sudionik i govorno lice smješteno u određenu govornu situaciju, koja je uvijek dijelom više govornih situacija. Ne samo da je bio uključen u određene situacije pa ih sada može pripovijedati, nego je bio i emocionalno uključen, što mu omogućuje subjektivniju poziciju, odnosno govor ili prikazivanje govorom.
Međutim, refleksivna ličnost od desnoga poravnanja zakoračuje i u kurziviranoga svjedoka, što se na jezičnom planu realizira korištenjem trećega lica jednine, posvojne zamjenice, ali i prezentom. Nakon što smo početno ujednačili dijalošku situaciju između govornika i ubojice u govorenom događaju, sada imamo uplitanje onoga što bismo konvencionalno označili sudionikom u pripovijedanom događaju i pripovijedani događaj. Stoga čak i glagolsko vrijeme poput prezenta zamišljamo kao ono što se trenutačno događa, iako se očito radi o pripovijedanom događaju, dakle uočavamo prikazivanje pripovijedanoga događaja.3 U tom trenutku sudionik govorenoga događaja postaje i sudionik pripovijedanoga događaja, promatramo prikazivanje pripovijedanja. U slučaju hrvatskoga jezika radi se o relativnoj upotrebi prezenta4 u obliku historijskoga ili pripovjedačkog prezenta, koji u kombinaciji s apelativnom prirodom drugoga lica smanjuje artificijelnost sličnih monologa iskazanih u prvom licu (Sorlin, 2022, 62).
U blizini govornika koji stalno pleše između reminiscencija i potrebe da se obračuna s očevima ubojicom, ali i jednako nesigurnoga njegova sugovornika pa prema tome i Ti, glagolsko vrijeme prekoračuje svoje uspostavljene gramatičke granice te također poprima obilježja dvostruke deiktičnosti tako što istovremeno postaje pripovijedani i govoreni događaj. Kako tvrdi Sorlin, kombiniranje vremena i zamjenice nadilazi specifično vremensko usidrenje (2022, 40), prilikom čega i jedna i druga kategorija lebdi između različitih tekstualnih poravnanja, a konačno će biti uhvaćene tek u trenutku specifične izvedbe kada se deikse mogu semantički puniti.
Svjedoči(m) prisluškivanjem
Prvo, drugo i treće lice sudjeluju u dramskom pripovijedanju, narativnom govorenju, njihova izmjena može značiti objektivan pristup, ali čitatelj je pod stalnom zadrškom jer je svjestan da je okupiran gledištem glavnoga lika. Treba reći i da je čitatelj odnosno gledatelj u podvojenoj poziciji baš kao i glavni dramski lik. On je istovremeno postuliran u subjekt, ali i objekt.5 Čitanje, odnosno gledanje može biti izlaganje katarzičnom iskustvu, ali jednako tako, s obzirom na to da se dramski sukob već dogodio, ne može priteći u pomoć, njegova se funkcija ostvaruje samo u čitanju, odnosno gledanju, nema konkretne pomoći za lika, osim možda dubokog suosjećanja. Potiče se i refleksivnost onoga koji isključivo promatra, odnosno čita prikazano i pripovijedano, u čemu se u konačnici ostvaruje i apatija gledanja. Tako se sarazakovsko svjedočenje ne realizira u samom dramskom tekstu, nego tek prilikom čitanja ili gledanja predstave.
Posebno se to ističe u mogućnosti dvostruke deiktičnosti lične zamjenice ti, ili posvojne zamjenice tvoje:
djetinjstvo je ono na što si njega sveo
Htio sam te pitati, kakvo je bilo tvoje? (93–94)
Konvencionalno gramatička naznaka drugoga lica označuje dijalog u unutrašnjem komunikacijskom kanalu. Prethodno smo utvrdili da je kurzivirani tekst upućen očevom ubojici pa se stoga i svako retoričko pitanje može odnositi upravo na njega. U tom slučaju radilo bi se o retoričkom pitanju u pravom smislu riječi,6 na njega se ne očekuje odgovor, a u konkretnoj drami nećemo ga ni čuti od ubojice. Postavljeno je samo kako bismo više saznali o unutrašnjem životu govorne i pripovjedne instance. No ako jezičac na skali komunikacijskih razina pomaknemo s unutrašnjega na vanjski sustav, poziciju Ti može zauzeti i empirijski čitatelj. Zašto to možemo tvrditi? Za razliku od svih ostalih sudionika pripovijedanih događaja koji su apostrofirani i u nekom im je trenutku dano pravo glasa, primjerice majka i bajka, ubojica je zamišljano lice. Govoreći ga i pripovjedni subjekt nikad nije upoznao, on je načelno postavljen sugovornik i njegovu poziciju može zauzeti bilo tko, pa i čitatelj:
Ne mogu vjerovati da si povukao taj okidač,
deset godina zamišljam kako si to učinio.
(...)
Nakon toga više nikad nismo bili isti.
Nakon toga smo samo zamišljali.
Ja zamišljam
sve ono što je moglo biti,
(...)
Ja zamišljam
da mi govori
tups bravo,
bravo za školu.
Ja zamišljam
da smo mi mi
i opet mi je isto. (129–131)
Što se tiče pozicije čitatelja, posljednji dio kurziviranoga teksta možemo doživjeti i kao čistu monološku sekvencu i prema samom pozicioniranju u drami. Drame obično završavaju ili se otvaraju snažnim monolozima, i čitatelj može zamisliti da se u tom trenutku lice »obraća theatronu« (Lehmann, 2004, 167). Doima se kao da se zbog deiktičkih oznaka ustanovljuje dijeljeni prostor, jasno postavljene granice između prikazanoga (unutrašnjeg svijeta) i publike brišu se i gledatelj se smješta u gledište početno apostrofiranoga ubojice. Pritom bismo mogli reći da se konačno katarzično iskustvo realizira upravo u smještanju čitatelja u tuđu kožu, ali i svjesnosti različitih perspektiva i šetanju pogleda pa tako i glasa od sudionika govorenoga do sudionika pripovijedanog događaja. Da nije samo čitatelj taj koji zakoračuje u stvoreni dramski univerzum, naslućuje se u posljednjim rečenicama kurziviranoga teksta, u kojima prvo, drugo i treće lice konačno prekoračuju u množinu:
Ne brini,
nisi mogao prije pustiti okidač,
trebao nam je taj zvuk,
ritmično ponavljanje.
Zato sad ne možemo brojati,
Zato smo mi sada mi. (131)
Završetak pisanja traume, a koje bi potvrdilo tezu o pisanju kao terapijskom iskustvu, pogotovo realizirano u dramskoj ili kazališnoj praksi može se prepoznati upravo u gramatičkoj odrednici glagolskoga lica množine koje bi naznačilo da katarzično iskustvo gledanja čije traume ipak ne mora uvijek biti ispoljeno samo u apatiji gledanja, u nesudjelovanju ili nepronalaženju zajedničkoga glasa, unisonosti, zbora ili kolektiva. Ja nastavlja postojati, oštećeno, Ti nastavlja postojati zauvijek promijenjeno (Govedić, 2005, 97), ali postoji i Mi u kojemu se okuplja iskustvo i sudjelovanje u govorenom i pripovijedanom događaju. Postavljanje u čije gledište pomaže razumijevanju Drugoga pa čak i opraštanju:
Zato smo mi sada mi.
Oprostio sam ti.
Laku noć.
Ne zaboravi pokriti stopala,
to ti ipak nikad ne bih mogao oprostiti. (131)
Da se radi o dvostrukoj deiktičnosti ili onome što bi Herman (1994) nazvao metadeiktičnim tekstom, možemo potvrditi upravo završnim prelaženjem prvoga i drugoga lica u treće lice množine. Naime dvostruka deiktičnost pripovijedanja iz drugoga lica, kaže Herman, sugerira postojanje sugovornika samo zato što drugi sugovornici ili primatelji poruke postoje. Ono što razumijemo kao govornu situaciju samo je dijelom veće mreže govornih situacija kojima trenutačna teži, ali ne može ih ni izbjeći. Kao čitatelji i kao publika postavljeni smo u poziciju prisluškivača, nismo izravno apostrofirani, ali doima se da kao stvarni sudionici prisustvujemo već odigranoj drami i onoj koja se upravo odigrava pred našim očima ili ušima.
Zaključno
Lična zamjenica ti inspirirala je različite znanstvenika na prišivanje različitih joj nadimaka tijekom povijesti istraživanja. Ti se tako uglavnom kreće u nekim negativno konotiranim gabaritima kao što je »pokretni indeksik«, »čudovište«, »zamjenička prevara« ili »varalica«. Bilo da ih shvatimo kao odmilice ili pogrdnice, stereotipno opisuju njezinu varljivost i neuhvatljivost definiranja, uvijek ovisnu o kontekstu uporabe, što smo potvrdili i analizirajući njezino diskurzivno i jezično okruženje u Tomičićevoj drami za tri glasa Ne zaboravi pokriti stopala. Prema Sorlininu zahtjevu za stilističkim čitanjem učinaka lične zamjenice ti s posebnim obzirom na odnos između autora i čitatelja, Ti smo promatrali uvažavajući kontekst, temu i žanr Tomičićeva teksta, kao i njezino jezično okruženje. Drama je već žanrovski određena kao »drama za tri glasa«, čime automatski prekoračuje dosadašnju naratološku obilježenost kao kategorije pripovijedanja. Tako se Ti pozicionira kao kategorija izvedbenoga iskazivanja, upućujući na ducrotovsku rascijepljenost svakoga govornika. Narečena se rascijepljenost ostvaruje na nekoliko razina značajnih za daljnju analizu dvostruke deiktičnosti i uloge čitatelja u drami. Govornik je naime istovremeno refleksivna ličnost, ali i svjedok, objektivni promatrač, ali i subjektivni patnik, sudionik u pripovijedanom, ali i govorenom događaju. Još važnije, zahtijeva istog takvog sugovornika i ne preže od toga da ga pronađe ili izravnim apostrofiranjem (što je stilističarima manje zanimljiva pojava) ili različitim tipografskim, odnosno jezičnim okruženjem poput lijevoga, desnog i centralnog poravnanja, odnosno prisustvom (prošloga) glagolskog vremena.
Dvostruka deiktičnost lične zamjenice ti u dramskom diskurzivnom okruženju vrlo brzo prekoračuje vlastite mogućnosti istovremenoga suptilnog apostrofiranja dramskoga lika, rascijepljenoga subjekta i čitatelja te utječe i na vlastito okruženje. U njezinoj blizini glagolsko vrijeme, bilo prezent ili perfekt, također nemaju više (samo) svoja gramatička obilježja, nego izmiču vremenskom usidrenju u specifičan događaj te također postaju kategorija izvedbenoga iskazivanja. Čitatelj se nakon početnoga rješavanja jednadžbe u kojoj nepoznanice ovise o tome je li Ti u lijevo, desno ili centralno poravnatom tekstu vrlo brzo promiče u prisluškivača osobne tragedije i traume koja se odvija pred njegovim ušima. Naravno, ako su prezent i personalne deikse ja i ti kategorije inherentne dramskom diskursu, onda je logično da će bilo koji tekst utemeljen na takvim kategorijama sadržavati izvedbeni potencijal. Proživljavanje specifičnih događaja iz prošlosti govornom izvedbom, kako to čini glavni glas Tomičićeve drame, nužno uključuju publiku prisluškivača ili slušatelja. Oni međutim nikada ne moraju biti apostrofirani da bi se osjetili prozvanima, ali će uvijek držati dovoljnu distancu da ne pređu osobno postavljene granice.
Osvrćući se na poziciju čitatelja kao prisluškivača koju potiče dvostruka deiktičnost lične zamjenice ti, možemo se složiti s Walshom koji o upotrebi Ti govori kao o »vježbi za perspektivno usklađivanje« (2007, 99) ili sa Sorlin koja zamjenicu u drugom licu vidi kao »strategiju fokalizacije« (2022, 22). U obama se primjerima dakle ističe ljudska sposobnost da zauzme čije gledište ili perspektivu. Postavljajući Ti u dramski diskurs ta se sposobnost okreće i na samoga govornika, što utječe na njegovu rascijepljenost, odnosno na sposobnost da Ja-govornik zakorači u Ja-sudionika prošloga događaja ili da Ja-govornik postane sugovornik zamišljene dijadne razmjene te da se obračuna. Tomičićeva se drama za tri glasa stoga ističe kao primjer postmodernističkoga ilokucijskog preopterećenja koje je sposobno generirati adresata i publiku bez ikakvih naznaka »čiste drame« ili tipičnih žanrovskih odrednica, ali s uposlenim kategorijama izvedbenoga iskazivanja – ličnom zamjenicom i glagolskim vremenom te igranjem s multimodalnošću dvostruke deiktičnosti kroz tipografska rješenja.
Literatura
- Bagić, K. (2015). Rječnik stilskih figura, Zagreb: Školska knjiga.
- Ducrot, O. (1987). Nacrt za jednu polifonijsku teoriju iskazivanja. »Republika«, no 43 (11-12), pp. 57–72.
- Dynel, M. (2011). Stranger than fiction? A few methodological notes on linguistic research in
- film discourse. »Brno Studies in English«, no 37(1), pp.41–61.
- Eco, U. (1976). A theory of semiotics, London: Indiana University Press.
- Eco, U. (1977). Semiotics of Theatrical Performance. »The Drama Review: TDR«, no 21, pp. 107– 117.
- Fleischman, S. (1990). Tense and Narrativity: From Medieval Performance to Modern Fiction, Austin: Texas University Press.
- Fludernik, M. (1994). Second-person narrative as a test case for narratology: The limits of realism. »Style«, no 28(3), pp. 445–79.
- Gallese, V. (2014). Bodily selves in relation: Embodied simulation as second-person perspective on intersubjectivity. »Philosophical Transactions of The Royal Society B: Biological Sciences«, no 369(1644), pp. 1–12.
- Goffman, E. (1981). Forms of Talk, Philadelphia: University of Pennsylvania Press.
- Groff, E. (1959). Point of View in Modern Drama. »Modern Drama«, no 3, pp. 268–282.
- Govedić, N. (2005). Etičke bilježnice. O revoltu i brižnosti, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.
- Herman, D. (1994). Textual you and Double Deixis in Edna O'Brien's A Pagan Place. »Style«, no 23(3), pp. 378–410.
- Herman, D. (2002). Story Logic: Problems and Possibilities of Narrative, Lincoln, London: University of Nebraska Press.
- Jakobson, R. (2008). O jeziku, Zagreb: Disput.
- Jensen, K. E. (2019). Double deixis in second person pronouns as a metaleptic device. »Globe: A Journal of Language, Culture and Communication«, no 8, pp. 1–19.
- Kitawaga, C. & Lehrer, A. (1990). Impersonal uses of personal pronouns. »Journal of Pragmatics«, no 14, pp. 739–759.
- Pfister, M. (1998). Drama: teorija i analiza, Zagreb: Hrvatski centar ITI.
- Richardson, B. (2006). Unnatural Voices: Extreme Narration in Modern and Contemporary Fiction, Columbus: The Ohio State University Press.
- Sarrazac, J-P. (2015). Poetika moderne drame. trans. M. Miočinović. Beograd: Clio.
- Sorlin, S. (2022). The Stylistics of 'You': Second Person Pronoun and its Pragmatic Effects, Cambridge: Cambridge University Press.
- Szondi, P. (2001). Teorija moderne drame 1880-1950, Zagreb: Mansioni.
- Walsh, R. (2007). The Rhetoric of Fictionality: Narrative Theory and the Idea of Fiction, Columbus: The Ohio State University.