Razgovor emitiran 22. i 28. siječnja 2024. u emisiji Razgovor s povodom na Trećem programu Hrvatskoga radija.
Davor Šalat: Danijel Dragojević javio se početkom šezdesetih godina usporedno s takozvanim razlogašima. U kojoj je mjeri on uopće imao veze s njihovim poetičkim dominantama? Je li bio potpuno apartan ili je imao dodira s, primjerice, razlogaškim poetikama?
Krešimir Bagić: Kada mislim o pjesničkome krajoliku šezdesetih godina, u njemu nalazim razlogašku poetiku i tri značajne iznimke. Razlogaškoj su poetici pritom svojstveni filozofičnost pjesme, inzistiranje na tzv. poruci, strogost izraza, izbjegavanje slikovitosti te nastojanje da riječi u pjesmi funkcioniraju gotovo poput pojmova u raspravljačkom tekstu. Netko je rekao da su razlogaši oblikovali najnepoetičniji model pjesme u hrvatskome pjesništvu. Tri značajne iznimke u odnosu na razlogašku poetiku su Josip Sever s neoavangardističkim projektom »zvuk diktira smisao«, neomaniristična lirika Luka Paljetka i – poezija fenomenološkoga pogleda Danijela Dragojevića.
Dragojević je otpočetka gradio vlastiti pjesnički idiom i vlastitu poetiku te njegovo pjesništvo nije moguće svesti pod razlogašku ideju pjesništva. Ipak ne treba zanemariti činjenicu da su autori okupljeni oko časopisa i biblioteke Razlog njegovi vršnjaci te da poput nekolicine njih – primjerice Mrkonjića, Zidića, Maroevića ili Marovića – pjesmu oblikuje kao prostor osobite refleksije i poseže za obrascem pjesme u prozi. Načelno Dragojević s razlogašima donekle dijeli ideju pjesništva i potrebu za kreiranjem modernističke inačice pisanja koja će zanemariti žanrovske granice i poetičnost nalaziti tamo gdje ju se prije nije tražilo. Međutim za razliku od proklamirane strogosti i pojmovnosti razlogaškoga pjesničkog pisma te posljedičnoga odustajanja od metafore, Dragojević otpočetka koristi i sliku i pojam, i filozofem i priručnu prispodobu. On je već na početku našao svoj put i počeo graditi svoje poetsko pismo koje je istovremeno bilo i demokratično i ekskluzivno.
Davor Šalat: Dragojevićeva prva zbirka pjesama Kornjača i drugi predjeli bila je iznimno važna i inovativna. Kretao se je u obzoru fenomenologizma i predsokratovskih filozofa koji su se oslanjali na kombinacije temeljnih počela. Zvonimir Mrkonjić pak ističe da su se prve tri njegove knjige oslanjale na kozmološki osjećaj prostora i mitskog cikličkog vremena. Kako je to početno razdoblje Dragojevićeva pjesništva bilo stilistički i žanrovski izvedeno?
Krešimir Bagić: Dragojevićevu Kornjača, uopće njegovu ranu poeziju karakteriziraju pjesma u prozi kao spisateljski obrazac, filozofičnost i refleksivni subjekt. Ta poezija propituje počela svijeta, međuodnose slobode i granica, jezik kao potencijalni prostor spoznaje. Lirski je govor racionalan, apstraktan, mjestimično i hermetičan. Kornjača je organizirana kao cjelina, kao implicitna pripovijest koja osigurava puno značenje svakom od pojedinačnih tekstova. Već se u njoj pojavljuje ono specifično Dragojevićevo inzistiranje na dvostranosti pogleda, na važnosti perspektive iz koje se govori, tj. na reverzibilnosti svake radnje koju lirski subjekt (ili kazivač) poduzima. Taj je uvid izravno artikuliran sljedećom konstatacijom: »Ja gledam stablo. Gleda me stablo. To traje tako. Kreću se mora.« Ta bi se Dragojevićeva poetska gnoma mogla ovako parafrazirati: gledajući, opažam i oblikujem ono što gledam, ali u istom času i ono gledano oblikuje i mijenja mene i moj pogled. Različite inačice i potvrde te teze, spoznaje ili koncepta pojavljivat će se u čitavom njegovom opusu. Kritika je višestruko naglašavala da iskustvo ranih Dragojevićevih knjiga najviše komunicira s predsokratovcima, Parmenidom i Heraklitom te s fenomenološkim uvidima autora poput Merlau-Pontyja, Heideggera ili francuskoga nadrealista Francisa Pongea. No Dragojevićeva filozofičnost ne iscrpljuje se u lirskom raspisivanju pojedinih filozofskih ideja ili postulata. Pomoću dijalektike odnosa između promatrača i promatranoga pjesnik gradi odnose između težine i lakoće, kozmosa i pejzaža. Povremena hermetičnost teksta upućuje na važnost jezičnih postava (kojima se implicitno pripisuje svjetotvorna moć), na važnost kontekstualnih signala i uloge čitatelja koji slijedi te signale i osmišljava tekst.
Davor Šalat: Kasnija se Dragojevićeva poezija od pejzažnog hermetizma okreće okružju svakidašnje događajnosti i kolokvijalnijem jeziku. Kakvi motivi i kakav diskurs karakteriziraju te Dragojevićeve pjesme i pjesme u prozi u kojima se intelektualno poigrava s vrlo konkretnim predmetima?
Krešimir Bagić: Već od zbirke Razdoblje karbona iz 1978., a posebice od knjige Rasuti teret iz 1985. Dragojevićeva poezija postaje izrazito komunikativna, igriva, nerijetko u nju ulazi i dosjetka. Dragojevićevska se fenomenologija sve više okreće predmetima, stvarima, fauni, svakodnevnim situacijama i događajima. On među ostalim piše o prozoru, tramvaju, hodanju, uzlovima, vodovodnim cijevima, espressu, skidanju naočala, dopisnici, izložbi gljiva, pticama, gušteru, muhi, osama, krokodilu, slavuju s kovanice, fikusu itd. Njegov diskurz se dodatno hibridizira – lirski, prozni i esejistički kod sve se slobodnije izmjenjuju i prepleću. Velika Dragojevićeva tema postaje jezik, jezik koji uvijek nešto otkriva i nešto skriva. U njegovu pjesništvu puno toga počinje i završava s riječima. Osim što su gradbeni elementi svijeta pjesme, riječi su ćudljivi prijatelji i sugovornici njegova subjekta. Gdjekad podatne, gdjekad neposlušne i neukrotive, one često odvode govornika do vrata nepoznate priče ili drame. Jednom su motrene kao virusi, drugi put se razbježe na sve strane jer – kako piše pjesnik – »Kao i ja, svaka riječ želi ostati sama i sama biti rečenicom« (Pismo), na koncu su »lagana težišta«. U tom pjesništvu uvijek iznova oživljuju dvojbe: Tko zapravo govori – pjesnik ili jezik? Tko se kime služi – čovjek jezikom ili jezik čovjekom? Postoje li misao i svijet izvan jezika? Ako se pjesnik može igrati riječima, mogu li se riječi igrati pjesnicima? Ili, Dragojevićevim riječima iz pjesme »Dolazi noć, ili kako se to već zove«:
O moje riječi, vas sam
jedino imao. I mi smo tebe jedino
imale, kažu. Tko je tu koga imao?
O čemu je bila riječ? Čiji su ovo
upitnici, pitaš ti, pitaju one,
pitaju upitnici.
Odgovor na pitanje o odnosu jezika i govornika Dragojević ne nudi. To je zapravo i očekivano, jer on nije autor koji vjeruje u jednoznačne odgovore. Usto poezija zasigurno nije diskurz u kojemu bi jednoznačnost imalo smisla tražiti. Naposljetku, kada bi odgovor i postojao, svakako bi ga valjalo prešutjeti, jer s njim bi nestali radost i utjeha jezika, sumnja i samopouzdanje koji mogu pokrenuti različita istraživanja i pustolovine.
Davor Šalat: Dragojević otpočetka ustrajno ispisuje stihovane pjesme i pjesme u prozi. Kakav je odnos između njih u njegovu opusu?
Krešimir Bagić: Rekao bih: jako intiman i jako kompleksan. U njegovoj pjesničkoj praksi nema oštrih granica među različitim žanrovima i načinima. Riječ je o autoru koji propituje prožimanja različitih diskurza i tako otvara prostor novim uvidima. Namjerice sam rekao »u njegovoj pjesničkoj praksi«, jer za kakav god idiom ili modus se odlučio, Dragojević misli pjesnički i pjesnički prodire u temu. Poetski i prozni diskurz u Dragojevićevu slučaju surađuju, međusobno se dopunjuju i snaže. Ne treba zaboraviti ni esejistički diskurz bilo da su u pitanju intrigantni mikroeseji (kako je dio kritike prozvao taj obrazac) ili pak raspravljački i narativni eseji. Svi ti tekstualni oblici mogu se pojaviti u istim koricama, a njihove kombinacije čak i u istom tekstu. Indikativno je primjerice da zbirku Razdoblje karbona otvara pjesma »Mjesto« koje je prvi dio prozni, a drugi stihovani. Uporišna riječ proznog dijela je zamjenica ono, a stihovanog imenica praznina. Na planu tematizacije prozni dio tematizira neodređenost, a stihovani ritualno zaziva prazninu, čime se tom fenomenu pripisuju iznimna i poželjna svojstva. Inicijalna pozicija tog teksta potencijalni je signal njegova posebnog statusa u zbirci. Možda ga se naime može čitati kao naznaku da je subjekt zbirke izrazito pokretan, da će mijenjati mjesta iz kojih govori. Naslov pjesme pritom bi upućivao na pokušaj subjekta da odredi mjesto na kojemu se nalazi i s kojega govori. Prihvati li se ta mogućnost, mjesto se u tekstu određuje krajnje općenito i veoma ambiciozno kao praznina, kao čista potencijalnost, kao prostor kojim se subjekt slobodno kreće i u kojemu počinje graditi svoj svijet i stjecati iskustvo. On u praznini nalazi istinsku mogućnost organiziranja i usklađivanja nepoznatoga vanjskog i jednako nepoznatog unutrašnjeg prostora.
Da bi se otvorio izazovu praznine, taj subjekt najprije mora zaboraviti prošlost, odustati od prikupljenoga iskustva, ali isto tako treba zaboraviti i usvojene jezične navike da bi svojim jezikom mogao dohvaćati drugo i drukčije. Mjesto je jedna od tema kojoj se Dragojević vraća i kojom se bavi u različitim knjigama. Primjerice pjesmu pod tima naslovom zatječemo u zbirci Zvjezdarnica, tiskanoj 13 godina poslije zbirke Razdoblje karbona. U njoj nalazimo začudni dijalog subjekta sa samim sobom. Mjesto više nije predočeno kao praznina ili čista potencijalnost – ono je paradoksalno deskribirano kao mjesto na kojemu je u istom trenutku sve prisutno i odsutno, na kojemu se subjekt pojavljuje trenutačno, na kojemu je i sam i u društvu. Na to se mjesto upućuje pokaznim prilogom »tamo« (u pitanjima Jesam li tamo sam?, Jesam li tamo u dvoje?, Jesam li tamo sa svima i sa svime što je tamo?...). Važno je reći da to mjesto više nije prazno, na njemu se nalaze – kako stoji na kraju pjesme – stablo, golub, kuće, tlo, prolaznik, nebo, kip i lirski subjekt. U odnosu na prije spomenutu pjesmu ovdje se uočava razvoj teme, njezina konkretizacija, tj. opis tog mjesta.
Kada se govori o odnosu poezije i proze u Dragojevićevu opusu, važno je kazati da se taj pjesnik često bavi istim motivima i temama. On ih propituje u različitim diskurzima, potiče ih na suradnju. Primjerice iste godine kada je objavio pjesničku knjigu Zvjezdarnica objavio je i prozno-esejističku knjigu Cvjetni trg. U naslovnom eseju Dragojević razvija svoju fascinaciju Cvjetnim trgom prikazujući ga kao mjesto na kojemu se budi čovjekovo oniričko biće. No za ono o čemu sam dosad govorio zanimljivo je to da se u njegovu opisu Cvjetnog trga pojavljuju motivi iz pjesme »Mjesto« – stablo, golubovi, kip, prolaznik. Eto mjesta o kojem govori i koje traži Dragojevićev subjekt. Da ovakvo čitanje i povezivanje dvaju tekstova ne bi izgledalo presmjelo i nategnuto pobrinuo se sam Dragojević. On je na kraju eseja »Cvjetni trg« – bez najave i objašnjenja prepisao pjesmu »Mjesto« iz Zvjezdarnice. Na taj je način izravno uspostio komunikaciju između dviju knjiga i dvaju tekstova, između poezije i proze, dapače ponudio je finalnu konkretizaciju svoje potrage za mjestom koje je istodobno realno i pogodno za imaginacijska putovanja. U njegovu opusu našlo bi se još dosta primjera sličnih korespondencija poetskoga, proznog i esejističkog pisma.
Davor Šalat: U kritici su se često spominjale tzv. Dragojevićeve zamjenične igre, koje omogućuju, kako i on sam kaže, da se u konstruiranju poetskoga svijeta sve može zamijeniti sa svime, da nova stvarnost pjesme posve rastvara i rekreira zbiljske odnose u vrtlog novih perspektiva. Je li takav postupak prvenstveno samosvrhovit ili stvara novu izraznu i značenjsku arhitektoniku koja ima i neku novu smislenost?
Krešimir Bagić: Pri osmišljavanju i razumijevanju Dragojevićeva pjesništva kritičari su često tematizirali njegove »zamjenične igre« ili svojevrsnu poetsku teoriju metafore. Hermeneutička uporišta toj temi posvećenih kritičkih ogleda obično su bila dva Dragojevićeva prozna teksta: »Virusi – riječi« iz zbirke Prirodopis i »Zamjene« iz zbirke Razdoblje karbona. Subjekt prvog teksta među inim kaže:
Sve treba, kako mislim, zamjenjivati sa svim. Ovdje gdje sam stao, sada riječ možete zamijeniti za anđela, anđela za kišu, kišu za prijatelja, prijatelja za mogućnost itd. (...) u zamjenama nema greške. Ništa nije tako daleko da se ne bi moglo zamijeniti i spojiti. Treba zamjenjivati!
U drugom tekstu Dragojevićev subjekt progovara iz prvog lica jednine koje ne ostavlja prostora sumnji da ispovijeda vlastito iskustvo. Tekst se otvara sljedećim sljedećom tvrdnjom:
Sa svim što vidim, slutim, znam, sa svim ću se zamijeniti samo da bih ostao u životu: nešto od toga jedem, nešto dodirujem, nešto sanjam. Čim osjetim umor i uvenuće, preskačem.
Kako već spomenuh, o »zamjeničnim igrama« kritičari su razmjerno dosta pisali. Hrvoje Pejaković nalazi da im je izvorište »iskonski pjesnički san o povezanosti i uzajamnoj zamjenjivosti svega sa svime«, Zvonimir Mrkonjić pjesničko pismo Danijela Dragojevića prigodno karakterizira kao »pismo zamjene« i tvrdi da su zamjene predočene kao »egzistencijalna nužda, oblik nagona za samoodržanjem lirskog subjekta«. Branislav Oblučar, autor opsežne i veoma instruktivne monografije o Dragojevićevu pjesništvu misli pak da je »glas subjekta u zamjeničnim igrama (...) udvojeni glas«, da »subjekt ne tretira vlastiti jezik i govor kao opnu koja ga bespovratno odvaja od svijeta« nego se »govorenjem poistovjećuje ili zamjenjuje sa svijetom i time ga širi, a sebe preobražava.«
Doista, citirani ulomci dvaju Dragojevićevih tekstova funkcioniraju kao autopoetički iskazi koji racionaliziraju ponašanje subjekta tog pjesništva, njegovu iznimnu pokretljivost i često mijenjanje pozicije s koje govori. Dakako moguće je spekulirati i o tome da su ti iskazi i prigodni mamci koji ističući prirodu ponašanja pjesničkoga subjekta neizravno potiču tumača da zapostavi pojedina obilježja Dragojevićeva pisanja. Tako primjerice nasuprot proklamiranoj igri zamjena stoje jezik, stih, rečenica i oblici komponiranja teksta koji su relativno stabilni i ponovljivi na razini čitavoga opusa. Ili pak opsesivni motivi koji migriraju iz knjige u knjigu, koje subjekt dograđuje, provjerava i mijenja naglašavajući stalnost pojedinih svojih interesa. U različitim knjigama Dragojević naime objavljuje pjesme s istim naslovima ispod kojih se pojavljuju različiti, više ili manje korespondentni, tekstovi. Recimo u dvjema ili trima zbirkama nalaze se pjesme naslova »Mjesto«, »Kiša«, »Kuća«, »Cvrkut«, »Ptica«, »Prozor«, »Krovovi«, »Glava«, »Sveci«, »Četvrtak«, »Šetnja«, »Ah« ili »Večer«.
Čini se da je riječ o pjesništvu koje podjednako računa na začudnost i silinu zamjena te na istančanu percepciju subjekta koji se usredotočuje na male, naoko neznatne, pomake.
Davor Šalat: U zadnje tri zbirke, Žamor, Negdje i Kasno ljeto Dragojević ponovno biva motivski vrlo konkretan. U fokusu je pak napor da se uspostavi veza riječi i stvari, da se, napokon, subjektova svijest suprotstavi ili čak pomiri s gubljenjem i zaboravom riječi, a time i cijelih iskustvenih svjetova. U tim zbirkama i pjesnički diksurs je sažetiji, pokraćeniji, leksički razmjerno jednostavan i konkretan, ali jednako okretan kao i prije. Čini li se i tebi da je to tako?
Krešimir Bagić: Da, svakako. Pjesnik u tim trima knjigama dalje razvija i dograđuje svoje opsesivne teme, povlači poznate i neočekivane poteze, novim primjerima potvrđuje stare uvide, obnavlja svoje stilske konstante. Možda više nego prije pokazuje da je majstor detalja te retroaktivno upućuje na to da je možda najveći kada piše o najmanjem. Dubinski mehanizam Dragojevićeva pisma u tim knjigama zasniva se na sinegdohi, figuri koja u dijelu nalazi cjelinu. On pomno proučava taj dio, asocijativno ga dograđuje, postavlja u središte naracije, nerijetko i fantastizira. Pada mi napamet pjesma »Glas«, koja počinje subjektovom izjavom da je netko na ulici, iza njegovih leđa, viknuo njegovo ime. Kako se taj subjekt ne želi okrenuti, čitav se tekst pretvara u nagađanje o osobi kojoj glas pripada, u njezino zamišljanje i portretiranje. Da se subjekt okrenuo, dramatike bi nestalo, glas bi se povukao u drugi plan, a u prvi bi izronila fizička figura te osobe. Sličan je postupak svojedobno upotrijebio u eseju »Kosa« u kojemu kazivač u tramvaju promatra kosu žene ispred sebe te na temelju nje zamišlja njezino lice, izgled, osobine.
Na formalnom planu u zbirkama Žamor, Negdje i Kasno ljeto dominira slobodni stih koji je ritmiziran sintaktičkim paralelizmima i različitim oblicima ponavljanja i kumulacija. Pojavljuju se i prozni zapisi, ali u puno manjoj mjeri nego prije. Poetski se subjekt dobrim dijelom seli u prostor jezika, on sve češće druguje s rječnikom, zaključuje primjerice da je »svijet pun lijepih i ludih riječi« te da s njima treba izlaziti. Dapače rječnik postaje pokretač vrtoglavih metafora koje učas spajaju udaljene prizore, iskustva i značenja, mjesto na kojemu Dragojevićev subjekt obnavlja intenzivan odnos sa svijetom te tako iznova postaje žarište oko kojega se događaju stvari, dapače koje nalazi, prepoznaje i stvara događaj. Međutim ako pasionirani ljubitelj rječnika poželi odustati od svojih i nastaniti se u tuđim riječima, igra će prestati. O tome Dragojević govori u pjesmi naslova »Usta«. Na njezinu početku upozorava »Ne ulazi u ničija usta, nećeš izaći.«, a poentira ju riječima: »imaš usta,/ u njima sve. Njih hvali.« Eto važne sinegdohe. Govorni organ predstavlja osobu.
I Dragojevićevu kasnu poeziju krasi rafinirana percepcija njegova subjekta. Ovdje ću ju oprimjeriti u samo jednoj dimenziji. Imaginacijska konstanta tog pjesnika je naime težnja da se usredotoči na rubno, usputno, naoko neprimjetno, da kakav detalj ili neznatni pomak okruži pažnjom, izmistificira, nađe u njemu nešto što zavređuje brigu, divljenje i pjesmu. O tome zorno svjedoče naslovi dviju cjelina Kasnog ljeta – Uostalom i Naprimjer. Umjesto značenjski punih imenica i glagola, koji se obično nalaze u naslovima ciklusa, pjesnik bira prilog i česticu, relacijske riječi, riječi koje tek u konkretnoj rečenici dobivaju funkciju i značenje, riječi koje sjenče ili dopunjuju smisao rečenice u kojoj se nalaze. Na njihovu su tragu naslovi pjesama u zbirci Kasno ljeto poput »Očito«, »Ah«, »Hej!«, »Daleko«, »Svejedno«. Ili naslov prethodne zbirke Negdje. Ili pak naslov ciklusa Mjestimično iz zbirke Zvjezdarnica.
Poetički i iskustveni prostor zadnjih triju Dragojevićevih zbirki omeđuju prigodna refleksivnost i dosjetka, distanca i prisnost, odmjerena rečenica i jezična igra. Ustrajući na ideji o dvosmjernosti svake akcije, pjesnik supostavlja suprotne iskaze i krajnje situacije te pribjegava logici nabrajanja kao prikladnim oblicima prikazivanja. Propitujući pak poziciju pjesničkoga subjekta, on poseže za naracijama o izgubljenoj prisnosti sa stvarima služeći se pritom relaksirajućim postupcima poput semantičkih paradoksa, ludičkoga propitivanja gramatičkih oblika ili čak nonsensa. Zadnja zbirka Kasno ljeto oživljuje i bogati pjesnikove uvide i interese, posebice one iz zbirki Žamor i Negdje. Sa stranica te knjige čitatelju se obraća »trubadur koji gleda prozor a ne zemlju« (kako stoji u jednoj pjesmi).
Davor Šalat: Kako vidiš utjecaj Dragojevićeve poezije na cjelokupni razvoj hrvatskoga suvremenog pjesništva? Je li on posve apartan pjesnik koji zapravo i nije mogao bitnije usmjeravati meandre spomenutog pjesništva ili se njegov utjecaj ipak može prepoznati i u poetikama nekih mlađih pjesnikinja i pjesnika?
Krešimir Bagić: Postoje pjesnici koje mnogi kolege pokušavaju slijediti, preispisivati i svoditi na svoju mjeru. U nas su takvi pjesnici Ujević, Cesarić ili Sever. Primjerice Ujevićeve misaone piruete, ushite i rime aktualizirali su značajni autori poput Vesne Parun, Krkleca, Paljetka, Petraka ili Fiamenga, ali i brojni slučajni namjernici. Na početku ovog stoljeća tiskana je antologija pjesama inspiriranih poezijom i likom Tina Ujevića. U njoj je zastupljeno više o 120 autora. Očigledno ima nešto u Ujevićevu pjesničkom načinu što magnetično privlači sve koji dođu u dodir s njegovom poezijom, dapače nešto što ih ohrabruje u naumu da su i sami sposobni za slične kreacije.
Danijel Dragojević uživa izniman ugled među kolegama, neovisno o tome kakvu ideju pjesništva slijede i koja se poetička obilježja mogu pripisati njihovu pisanju. Međutim malo je pjesnika u čijem se pisanju mogu uočiti vidljiviji tragovi njegova načina. To sasvim sigurno znači da Dragojevića nije lako slijediti ni kada je riječ o pristupu temi ni kada je riječ o stilu. Dragojevićeva je lirska retorika precizna, ekonomična, ne uključuje usputne urese, tj. nema vanjskih ili formalnih obilježja koje bi se moglo lako preuzimati i razvijati. Misao i izraz posve su sjedinjeni. Čini mi se da Dragojevićevi tekstovi pjesnike koji se zadube u njih možda najprije potiču da budu odgovorni prema poeziji, prema sebi i svom načinu te da u okvirima vlastitoga pisanja odu do krajnjih granica svojih mogućnosti i svoje imaginacije. Dragojevićevu koncentraciju na temu, neočekivanost pogleda i jasnu organizaciju lirskog iskaza u nekoj mjeri prepoznajem recimo u poeziji Miroslava Mićanovića, Marka Pogačara, Branislava Oblučara ili Lidije Deduš. Posebice mislim na pjesme u prozi spomenutih autora. Najbliže se Dragojevićevu načinu u zadnjim zbirkama primakao Ivan Klarić – neke njegove pjesme gotovo posve preuzimaju fakturu Dragojevićevih i stupaju s njima u dijalog.
Unatoč diskretnosti tragova Dragojevićeva pjesništva u tekstovima suvremenika, njegov je utjecaj na suvremeno hrvatsko pjesništvo golem. Poslužit ću se priručnom slikom: njegov opus funkcionira poput svjetionika prema čijem se svjetlu ravna svaki ozbiljan hrvatski autor bilo da mu se nastoji približiti bilo da želi nastaviti svojim putem.
Davor Šalat: Danijel Dragojević ostavio je velik trag u našoj kulturi ne samo poezijom, već i važnom ulogom u osmišljavanju Trećeg programa Hrvatskog radija i sudjelovanju u njemu, osobito uređivanjem emisije Poezija naglas.
Krešimir Bagić: Povijest, profil i utjecaj Trećeg programa teško je zamisliv bez Dragojevićeva udjela. On je na radiju kao stalni honorarni urednik radio više od četiri desetljeća – od 1967. do 2010. Osmislio je i uređivao više emisija: najprije emisiju Razgovori u ateljeu, a poslije emisije Poezija naglas, Dnevnici i pisma te Bibliovizor. Tri potonje još se uvijek emitiraju, što samo govori o prikladnosti njihovih formata. Ipak Poezija naglas najpoznatija je Dragojevićeva emisija, ona je prerasla u instituciju hrvatske kulture. Dragojević je u njoj predstavljao domaće i strane pjesnike, otvarao prostor autorima različitih generacija, rukopisa i usmjerenja, predano radio s glumcima na interpretaciji poezije. Vrlo brzo je za pjesnike postala stvar prestiža objaviti nove pjesme u Poeziji naglas. Ako se analizira čija je sve poezija bila emitirana u emisiji, lako će se doći do zaključka kako je urednik Dragojević afirmirao nekoliko generacija hrvatskih pjesnika, štoviše da zapravo ne postoji relevantniji pjesnički glas koji nije bio zastupljen u toj emisiji. Naravno posebnu težinu emisiji davala je Dragojevićeva pjesnička aura.
Davor Šalat: I sam si prije više desetljeća surađivao s Dragojevićem na Trećem programu. Kako bi opisao tu suradnju, njezine kulturološke i ljudske učinke?
Krešimir Bagić: Potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća uređivao sam književnu rubriku u Studentskom listu. U jednom trenutku do mene je preko sina Vanje Dracha, Saše, stigla poruka da se javim Danijelu Dragojeviću na Treći program radija. Kada sam mu se javio, predložio je da uređujem emisiju Rječnik Trećeg programa, koju je on osmislio. Bio sam naravno počašćen, zbunjen i fasciniran. Pri prvom susretu rekao sam mu da nemam nikakva radijskog iskustva te predložio da za početak napišem nekoliko tekstova pa da vidi jesu li prikladni za radio, na što mi je uzvratio: »Ja znam kako Vi pišete, čitam Studentski list. No nama u ovom trenutku ne treba autor nego urednik.« Pristao sam, naravno, i Dragojević mi je postao mentor. Kako je bio veoma zainteresiran za emisiju, stalno je dolazio sa živim i lucidnim prijedlozima kako ju razvijati, koje autore pozivati, koje perspektive otvarati. U početku je redovito dolazio na snimanja i uputio me u tehniku posla, osnove montaže i oblikovanja emisije. Emisiju sam uređivao četiri godine i danas mogu reći da je to bilo jedinstveno iskustvo, da je posao oko osmišljavanja emisije obilježila čista radost i stalno traganje za novim temama, pristupima i suradnicima. Provodna ideja bila je da suradnike nagovorimo da iziđu iz svoje rutine, iz zone komfora. Samo da ilustriram: o riječima nisu pisali i govorili samo pisci i filolozi nego i slikari, matematičari, kemičari, psiholozi, teolozi, čak i ljudi poput Milana Sijerkovića, Ćire Blaževića ili Biće Mladinića. U svemu tome Dragojevićeva je uloga bila jako važna. On je na početku bio idejni motor čitave priče, poslije dragocjeni savjetnik, pa poman, kritički raspoložen slušatelj, najposlije autor koji je u Rječniku objavio veći dio svoje esejističke knjige Cvjetni trg. Sve to vrijeme svakog smo se tjedna viđali, komentirali emisiju, razgovarali o književnosti, odlazili na njegovu ritualnu kavu u slastičarnicu »Zagreb«. Kako rekoh, jedinstveno iskustvo.
Davor Šalat: Dragojević je u našoj kulturi postao poznat kao najvažniji, ali i najpovučeniji pjesnik, kao onaj koji odbija nagrade i razne počasti, te se posve prepušta poeziji, čak do mjere da se njegova građanska osobnost što manje zamijeti. Je li se takav njegov stav razvijao postupno ili je oduvijek bio takav? Je li to ujedno i elitistički stav svojevrsnog prosvjeda protiv svih narcisoidnosti i kompetitivnosti koje inače obilježavaju književnu, odnosno pjesničku scenu?
Krešimir Bagić: Ne znam kada se odlučio posve povući iz javnosti, ali tako je otkad pamtim, a pamtim od početka osamdesetih. Ne promovira knjige, ne daje intervjue, nije član književničkih udruga, bježi pred objektivima fotoaparata, ne dopušta ponovljena izdanja svojih knjiga, obeshrabruje prevoditelje svoje poezije. Doista čini sve suprotno od većine kolega. Izgleda da mu je stalo do toga da do javnosti dopre samo njegov tekst, tj. da izostanu svi oblici samopromocije i zagovora. Sloboda, to je vjerojatno ključna riječ koja stoji u podlozi Dragojevićeva ponašanja. Moglo bi se reći da je svoju književnu, ali i građansku slobodu i nezavisnost čitav život ustrajno gradio nerijetko pritom žrtvujući uobičajenu egzistencijalnu komociju. Nije slučajno recimo da je na Trećem programu više od četrdeset godina radio kao honorarac. Nuđen mu je naravno ugovor za stalno, ali ga nije htio prihvatiti, nije se htio ograničavati, vezati. Dragojevićev odnos prema javnosti može se promatrati kao elitistična, unikatna gesta (jer tako kontekstualno i funkcionira), ali on se možda prije svega odlučio za svojevrsni asketizam da bi bio usredotočen na poeziju, da bi iskušao svoje mogućnosti i granice i izgradio svoj pjesnički svijet.