Kunstteatar, red. Natalija Manojlović, dramaturginja Ivana Vuković, izvode Maja Kovač, Damir Klemenić i Amanda Prenkaj, autori glazbe Ivana Đula i Luka Vrbanić
S obzirom na prošlogodišnju filmsku adaptaciju Barbie je nesumnjivo opet aktualna (ako je ikad izgubila na aktualnosti), a u trenutku dok snimamo posljednju epizodu treće sezone, najavljuje se Barbie 2 pa je usporedba s romanom i kazališnom adaptacijom neminovna.
Čini se da je film vrlo dobro prihvaćen i među kritikom i među publikom, također je vrlo pozitivno iščitan i u feminističkom ključu među našom feminističkom kritikom. Eevo nekoliko bombastičnih naslova za referencu: Konačno rušenje muškog svijeta u kojem ženama nije dopušteno da budu ono što žele biti, Dobili smo jedan od najvažnijih filmova ove godine, Savršen feministički eskapizam, što je kasnije prešlo i u neku vrstu tješenja gledatelja koji su mahom oduševljeno izlazili iz kazališta: Barbie isn't a perfect feminist film and that's ok. U svim je kritikama naglasak na rušenju patrijarhata te na tome da je u savršenom svijetu barbika Ken tek još jedna lutka i dodatak Barbie kojemu ona uopće ne posvećuje pozornost jer je zaokupljena ispunjenjem svojih zadovoljstava. Redateljica Gerwig dobar je dio filma posvetila pretvaranju svijeta barbika u filmski mjuzikl pa je čitav film obilježen songovima, pri čemu je najupečatljiviji, zanimljivo, onaj Kenov (koji je postao popularniji i nakon oskarovske izvedbe Ryana Gosslinga): »I'm just Ken// Anywhere else I'd be a ten// Is it my destiny to live and die a life of blonde fragility? I'm just Ken, and I'm enough, and I'm great at doing stuff//«, sa sjajnim stopljeničkim bridgeom »Can you feel the Kenergy«. U svakom slučaju ističu se glazbeni aranžmani koji se pogotovo u spomenutom Kenovu songu šire od guns'n'rosesovski inspiriranih riffova, raskošno ukrašenih queenovskih himničnih melodija do dijelova očito inspiriranih disco i elektroničkom glazbom s kraja osamdesetih i početkom devedesetih, a koji su često pratili i estetiku filmova snimljenih upravo krajem osamdesetih. Songovi su tipični predstavnici filmskih mjuzikala u kojima lik započinje song solo-dionicom, koja se u bridgeu pretvara u zajedničku pjesmu pridošlih likova (u slučaju filma drugih Kenova), vrlo lako pecaju pažnju publike, dovoljno su repetitivni da ih počnete pjevati isprobavajući kupaonsku akustiku ili dok čekate naplatu na Lidlovoj kasi (upozorila sam vas na vrijeme).
Budući da glazba čini bitan aspekt filma, a daje atmosferu svijeta barbika, koji je ostao na kraju osamdesetih ili početkom devedesetih (što je zapravo logično s obzirom na redateljičino godište), zanimljivo je i s te strane usporediti ono što se događa u romanu i u kazalištu, odnosno kako soundtrack postaje soundtrack za život djevojčica u Sloboštini Barbie.
Evo soundtracka romana Sloboština Barbie:
- Prljavo kazalište – Ruža hrvatska
- Thompson – Bojna čavoglave
- Bijelo dugme – Đurđevdan je…
- Meho Puzić – Il' me ženi Il' tamburu kupi
- Wham! – Last Christmas
- Magazin – Sve bi seke ljubile mornare
- Adriano Celentano – 24 mila baci
- Neki to vole vruće – California
- Dražen Žanko – Od stoljeća sedmog
- Mladen Burnać – Ne zovi mala policajce
- Hrvatski Band Aid – Moja domovina
- Sanja Trumbić – Moj je dragi u narodnoj gardi
- Tomislav Ivčić – Stop the war in Croatia
- Đuka Čaić – Hrvatine
- Jura Stublić, Film – Bili cvitak.
Evo glazbe za predstavu Sloboština Barbie:
- G. Bregović, Bijelo dugme – Đurđevdan
- Dedić, R. Šerbedžija – Ne daj se Ines
- Đ. Novković, T. Trumbić, Croatia Records Music Publishing CR – Moj je dragi u narodnoj gardi
- R. Dujmić, Z. Tutić, N. Bratoš, Hrvatski Band Aid – Moja domovina
- Montažstroj, H.C. Boxer – Croatia in Flames
- Neznani autor, romska tradicionalna – Nane cocha
(to su naravno reference na korištenu glazbu, ali postoje i originalni songovi koji nisu javno dostupni).
Zanimljivo je dakle primijetiti kako je najpopularniji filmski song posvećen upravo osnaživanju Kena, odnosno muškaraca, muškoga prijateljstva i podržavanja, kao i okretanju prema sebi, brizi o sebi i prihvaćanju sebe baš takav kakav jesi. Nisam zapamtila nijednu pjesmu koju je pjevala Barbie.
U romanu je pak spomenuti soundtrack života likova i lutaka, glazba je tek rijetko pozadina, a vrlo često još jedan aspekt koji omogućuje igru i prijeko potreban komični odušak od ratom pogođene zbilje. Ironijski se odmak od nacionalno nabijenih pjesama, od onih nešto blažih i svetijih kao što su Moja domovina ili Stop the war in Croatia do nabrijanijih poput Hrvatine ili Moj je dragi u narodnoj gardi uspostavlja u dječjem okruženju – istovremeno je jezovito i smiješno čitati da iz usta djeteta izlaze stihovi Bojne čavoglave (ali i barbika).
Sličan se efekt postiže i u predstavi koja je u cijelosti zamišljena kao koncertna izvedba tročlanoga benda, što se može označiti sjajnim dramaturškim potezom, koji je već uspostavljenim glazbenim referencama u romanu dao novi život pankerskim preobratom u obliku dviju gitara i bubnja, ali i kostimografskim rješenjima.
Kraj je osamdesetih i početak devedesetih u Americi bio obilježen glam rock i metal bendovima te istovremeno razvojem elektroničke glazbe započete u Berlinu, dok je zbilja u ratom pogođenoj Hrvatskoj doživjela nekakav glazbeni hibrid cajki, pop pjesmuljaka, rodoljubnih i domoljubnih napjeva, ali i snažniji razvoj alternativnije glazbene scene u kojoj se pomaljaju i pankerski te rok prizvuci. Zbog svega navedenog čini se da su i roman i predstava uspjelija umjetnička djela od filma Barbie s angažiranom porukom premda im namjera nije angažiranost ili kritika društva u onoj mjeri u kojoj bi se mnogi suvremeni angažirani pisci vidjeli danas s većim odmakom od ratnih zbivanja. Pritom se rodno supostavljanje u filmu čini nategnuto, već prevladano i prežvakano, pogotovo imajući na umu spomenuto songovsko osnaživanje Kena, dok je supostavljanje stvarnosti obilježene ratom i dječje igre barbikama istovremeno i duhovito i potresno.
Sljedeća je sličnost s filmskom adaptacijom to što se dobar dio romana, ali i predstave posvećuje muškom liku, kenu koji to nije, dr. Kajfešu. Međutim i ovdje se može istaknuti uspjelija razrada muškoga lika, nego što to Gerwig čini s Kenom. Naprosto je igralački svijet kojemu su djevojčice pristupile u romanu i predstavi puno izmaštaniji i domišljatiji iz jednostavnog razloga što je to bio jedini prostor izmještanja pa mi se čini i da se oba umjetnička djela mogu čitati u distopijskom ključu. Za distopije je karakteristično mjesno ili vremensko izmještanje s direktnim društvenim komentarom. U slučaju Sloboštine Barbie, odnosno svijeta barbika moguće je i vremensko i prostorno izmještanje koje naravno omogućuje – IGRA. Tako je moguće da igralište kod poznate zagrebačke Mamutice preuzme tropska svojstva i glumi plažu, moguće je da roza starka glumi roza kabriolet, a podrum postaje mjesto i sakrivanja, ali i mjesto na kojem se održavaju balovi, eurosong, detektivska istraživanja preljubničkih afera Barbiena Kena. Čini mi se da bi distopijsko čitanje romanesknoga i kazališnoga svijeta Sloboštine Barbie omogućio i angažirano, odnosno kritičko čitanje društva onoga doba, kao i satiričan pogled na ratna zbivanja u stilu »war what is it good for«.
U izmaštanom se svijetu Sloboštine Barbie preslikava sav horor i apsurd hrvatske svakodnevice jer djeca najbolje uče oponašanjem, a koga drugog oponašaju u igri barbikama i dr. Kajfešom nego odrasli svijet koji ih okružuje. Pa kakva je to hrvatska svakodnevica djece devedesetih? Zasigurno obilježena različitim materijalnim stvarima koje su i statusni simboli, što je očito i među djecom – kao prava Barbie vrijedi samo ona Mattelova, a i među njima naravno vrijedi hijerarhija pa nije isto imaš li Skipper, Stacie, a da ne govorim o božemprosti Cindy; dolazak izbjeglica s različitim lutkama koje nisu Mattelove Barbie također izaziva odbojnost iako se na kraju uključuju u igranje eurosonga, odnosno bala; pretjeranom seksualizacijom – lutke vrlo često završavaju gole, žele biti silovane ili su silovane, dr. Kajfeš je nastrani i sakati lik koji je izgledom vrlo odbojan, ali s kojim sve barbike žele biti, Svjetlana je posebno inspirirana i predvodi sve igre koje smjeraju k nekoj vrsti seksualne igre; kriminalističkim istraživanjima, ubojstvima, prevarama koje su nastale pod utjecajem različitih američkih serija poput Dinastije ili Twin Peaksa s jedne strane, a s druge strane vrlo nasilnim ratnim scenama u koje djeca imaju uvid preko radija, televizije i novina (presijecanje je vrlo lijepo stilski izvedeno s umetanjem novinskih naslova i televizijskih te radijskih s pripovijedanjem).
Ako pristanemo na premisu da je dječja igra teatar sam po sebi u kojoj se vrlo lako preuzimaju uloge i u kojoj rekviziti preuzimaju indeksičko i simboličko značenje, istaknula bih i nekoliko metateatarskih trenutaka koji čine i roman i predstavu slojevitijima. Radi se o igri u igri, pa se tako brat koji je vičan strojarskim tehnikama, zanima ga avijacija, ali i prisluškivanje odlučuje igrati sa sestrom i prijateljicom tako da snime zapovjednika JNA na kazetu, a zatim stvore radijski intervju od isječaka njegova govora, prilikom čega treba istaknuti dječju umješnost, neposrednost i zaigranost kao ključan element bilo kojeg satiričnog prikaza društva. Upravo je kolažiranje zapovjednikovih iskaza u nastrani intervju u kojem postoji seksualna tenzija između dr. Tuđmana i zapovjednika ono što su i Feralovci napravili s naslovnicom na kojoj Tuđman i Milošević leže zagrljeni u krevetu dokaz da je za takvo traumatično iskustvo koje društvu nudi rat potreban bilo kakav odmak u smjeru satiričnoga prikazivanja. Tu su naravno još i predsjednički izbori, pa već spomenuti bal izbjeglica u kojima su očito preuzeti izrazi koje su djeca čula na različitim medijima. Pritom je zanimljivo primijetiti da se i u ovom pogledu kritički sagledava utjecaj medija i na ratno izvještavanje – svi naslovi na televiziji ili u novinama naglašeno su spektakularni s naglašenom oprekom mi i oni, ali osim toga čini se da se također ističe upliv medija u suvremenije ratovanje. Ne samo da se ratno sukobljavanje brže izvještava, nego je ono također izmješteno u prostor domova, čak i ako ne prijeti realna opasnost označena uzbunom, svakodnevica je obilježena ratom u svim životnim aspektima pa i u glazbi, prilikom čega se očito događa dvostruko izmještanje koje je naravno omogućeno suvremenim medijima, čime se može zaokružiti čitanje dramskog i kazališnog teksta u distopijskom ključu.