Krene od pitanja. Onih na razini uočenih detalja u upečatljivim filmovima - može li se Colmovo rezanje vlastitih prstiju u Dušama otoka izdignuti na razinu globalne metafore, jesu li Thomas Wake i Thomas Howard u Svjetioniku Eggersovi Protej i Prometej, što me u Phillipsovu Jokeru podsjeća na Scorsesejeva Taksista (osim očite spone u liku i djelu De Nira).
U pokušaju odgonetanja shvatiš da prelaziš na davno postavljene i nikad do kraja razriješene probleme – što podrazumijevamo pod konceptualizacijom filmskoga stila kao simptoma i otklona, ali i definicijom stila kao potpisa, možemo li koncepta stila kao žanra (Grci nam ukradoše sve genijalne ideje) prenijeti na filmsku umjetnost ili je on ostvaren samo u sintagmi žanrovski stil.
Krunoslav Lučić, docent s Katedre za filmologiju na Odsjeku za komparativnu književnost, u ovosubotnjem razgovoru skretničar je koji nam omogućuje lakši prijelaz s kolosijeka užih na kolosijek općenitijih pitanja. Ponekad međutim pitanja proizvode nova pitanja i promišljanja pa smo pokušali rastumačiti odnos filmskoga stila i žanra, pojmove kao što su stilizirani film, film bez stila i filmičnost, odnos redatelja i autora, što je glavno razlikovno obilježje filma kao umjetnosti, tretiranje vremena i prostora u filmu kao audio-vizualnoj umjetnosti.
Odmaknuli smo se na trenutak od »sličica stvari na tankim opnicama« i dotaknuli se otvaranja oskarovskih nominacija prema filmovima o superjunacima te aktualizirali vjekovječno »okretanje očima« na spomen hrvatskoga filma.
I sve to uz zamašno oprimjeravanje iz filmova kao što su već spomenuti Joker i Duše otoka, ali i redom Tatica u suknji, Zamka za roditelje, Komandos, Top Gun, Crnci, Ne gledaj mi u pijat, Sonja i bik, Jastog-Očnjak-Ubojstvo svetog jelena, ali i serija poput Počivali u miru, Područje bez signala i Mindhunter.