Zapadnjačko poimanje tijela temelji se na Platonovu dualizmu duha i tijela, koje se kasnije prenijelo na kršćansku filozofiju i Descartesovu opoziciju uma i tijela. Pritom su tijelu pridavane negativne karakteristike drugotnoga, sramnoga ili nepoželjnoga prema aktivnome duhu. Danas pak utjecaj takvoga razmišljanja vidimo u logocentričnome stavu koje jezik smatra glavnim sredstvom izražavanja.
Jezik je međutim društveno uvjetovan, ono izgovoreno, ali i mišljeno oblikovano je na društveno poželjnoj istini. Stoga tjelesnost postaje mjesto otpora i prostor oslobađanja.
Možda se pronalazak otpora i slobode u izvanjezičnome najbolje očituje u punku. Glazbeni žanr koji nastaje pod krilaticom »svaki urlik na pravom mjestu vrijedan je kao bilo koji stih« teži narušavanju postojećih kodova, diletantizmu, ali također otvara prostor teatralizaciji koncertnih nastupa od jednostavnih gesti do složenih performansa kao što je body art.
S Ljubicom Anđelković Džambić razgovarali smo o nekoliko napetosti: »čista poezija« i rock-pjesništvo, jezik i tijelo, književnost i performans. Navedeni se pojmovi provlače kao lajtmotivi kroz stvaralaštvo Ivice Čuljka, poznatijeg kao Satan Panonski, koje Anđelković opisuje kao poetiku otpora i estetiku šoka. Zanimalo nas je koje su sličnosti, a koje razlike između poezije u užem smislu i rock-pjesništva, može li ritmičnost biti zajedničko obilježje oboma, što podrazumijeva poetika otpora u poeziji, što je razlikovno obilježje kazališne, odnosno izvedbene umjetnosti prema književnosti.
Nastavljamo se kretati na rubnim ivicama margine tragajući za stilistikom u otporu.