Predgovor

Đurđica Garvanović-Porobija

Krunoslav Pranjić (Zenica, 7. siječnja 1931. – Zagreb, 8. svibnja 2015.) u javnosti je po svojemu značaju bio troje: znanstvenik/stilističar, sveučilišni profesor/pedagog i humanist. Kao stilističar zaslužan je za osnutak Katedre za stilistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1975. godine kojoj kao voditelj daje svoj osebujan profil. Teorijski oslonjen na P. Guirauda, J. Marouzeaua, M. Cressota, M. Riffaterrea i druge pretežito francuske lingvostilističare/stilističare te na P. Guberinu od kojega preuzima uz nekoliko drugih značajki »četiri principa analize«: »razumijevanje misli, konstatiranje elemenata misli, i tumačenje misaono-emocionalnih elemenata jezičnog izraza, i ocjenu izražajnosti jezičnog izraza« (Pranjić 1973: 149), Pranjić se uhvatio – kako sam nazivlje posao stilističara – divovskog zadatka: utemeljenja i razvoja novije hrvatske lingvostilistike, njezine metodologije, metajezičnosti i akademske sitnozorske analize što se u praksi učestalo prometala u nepojmljivu virtuoznost. Tako nastaje 153 njegova rada prema bibliografskome popisu M. Protrke u zborniku posvećenu Pranjiću Važno je imati stila (Protrka 2002: 17–27). Pritom treba napomenuti da su njegovih pet autorskih knjiga pretežito zbirke članaka i rasprava što ih je objavljivao u časopisima Jezik, 15 dana, Umjetnost riječi, Naše teme, Forum, Razlog, Filološki pregled, Republika, Odjek, Kolo i dr. te u brojnim zbornicima.

Kao sveučilišni profesor Pranjić je, kako ističe njegov sljednik na istoj Katedri K. Bagić, »ostvario dojmljivu sveučilišnu karijeru« (Bagić 2002: 15). Uz svoju neupitnu poziciju na Filozofskom fakultetu bio je i gost profesor na uglednim svjetskim sveučilištima (na pariškoj Sorbonni, kalifornijskom Berkeleyu, na Sveučilištu u Amsterdamu, i drugdje, ukupno na oko 30-ak sveučilišta). Unatoč uspješnoj karijeri kojom se mogao ponositi, Pranjić se ponosio časnim odnosom prema studentima što ih je podučavao i učiteljskim pozivom te je sebe samoironično i humorno a ipak skromno nazivao ruralno obilježenim leksikostilemom »učo«, postavljajući se rame uz rame sa seoskim učiteljima i njihovim prosvjetarskim i deontološkim pozivom (Pranjić 2002: 266).

I najposlije, Pranjić je mišlju i djelom bio humanist, što podrazumijeva prihvaćanje filozofijskog sustava u čijemu je središtu čovjek, te je u skladu s takvim konceptom i postupao prema ljudima: poštovao obezvrijeđene, iskazivao sućut prema manjinama, čak upregnuvši se u sindikalni angažman. Bio je čovjek odnosa bez predrasuda s obzirom na vjersko i nacionalno zaleđe. Znao je poput biblijskog ap. Pavla »svima biti sve«. Unatoč povremenom razočaranju nesalomljivo je poštovao život, osobito život svakog djeteta. Njegovao je individualiziran pristup prema studentima (nazivajući ih imenom, obraćajući im se na »ti«, blisko ali istodobno s osobitim poštovanjem, nagrađivao kavom kad su uspješno položili ispit, slušao i podupirao). Pronosio je vitalne vrijednosti te ga je humanizam čini se usmjerio i na etičke teme koje se nenadano iako nerijetko ponavljaju u njegovu znanstvenome stilističkome diskurzu. S jedne je strane isticao osobe s »vertebralnim stupom«, kao što je bio prof. Stjepan Ivšić, rektor Sveučilišta u Zagrebu od 1939. do 1943. godine, s druge pak strane isticao je razumljivu i štoviše dopadljivu ljudsku pogrešivost kao na primjer u članku o prof. Lj. Jonkeu, u poglavlju »Ljudski čovjek«, opisujući Jonkeov krik na utakmici: »Sudac, elfer!« suprotno svim jezikoslovnim pravilima: »Profesor to zabacio i pravopis i pravozbor, i haplologiju [...], i palatalizaciju [...] i sintaksu vokativa, i leksički« (Pranjić 2002: 234). I u jednom i u drugom slučaju Pranjić je primijetio otklon, razliku u odnosu na prosječan i očekivan način postupanja i govorenja. Prema tome, stilističku je analizu izmiještao i u nelingvističko područje etike i društva, spajajući je sa standardima humanizma.

I. Stilistički koncept Krunoslava Pranjića u njegovu razvoju

Prvi izabrani spis »Proučavanje jezika i stila u suvremenih pisaca; problemi i metode; ilustracije« (Pranjić 1973: 48–60) donosi temeljne metajezične definicije jezika, stila, deskriptivne stilistike, stilističkih varijanata te utvrđuje zadaću stilističara. Počevši s kritikom o odsutnosti znanstvenog proučavanja jezika i stila suvremenih pisaca u znanstvenoj literaturi, razvidno je da Pranjić uspostavlja temelje proučavanju koje će uočeni nedostatak razriješiti. Stoga uspostavlja i osnovnu terminologiju. Preuzimajući definicije P. Guirauda, Pranjić određuje jezik kao »skupnost izražajnih sredstava kojima raspolažemo kad oblikujemo jedan iskaz«, a stil kao »aspekat i kvalitet toga iskaza koji rezultiraju iz izbora među izražajnim sredstvima, aspekat i kvalitet koji su determinirani govornikovim ili piščevim intencijama« (Pranjić 1973: 49). Opcija koju bi stilističar trebao odabrati za Pranjića je deskriptivna stilistika, koja proučava ekspresivne i impresivne vrednote jezičnog izraza, a podrazumijeva fonostilistiku, morfonostilistiku, sintaktostilistiku i semantostilistiku. Ekspresivne i impresivne vrednote povezane su pak s izborom stilističkih varijanata (»različiti načini da se izrazi jedna te ista ideja«, /Pranjić 1973: 50. 51.), što ih Pranjić oprimjeruje analizom leksičkog niza mama, mati, majka (gospođa majka) u ulomcima iz dramskog teksta M. Krleže Gospoda Glembajevi. Deskriptivnu analizu Pranjić provodi na svim navedenim razinama kako bi je prikazao u njezinim mogućnostima i ilustrirao teorijski postavljene definicije. Usto utvrđuje zadaću stilističara koju će kasnije razvijati i ustrajno potvrđivati: analizirati i otkriti kako funkcionira određeni stil, uspostaviti tipologiju toga stila, sačiniti sintezu te je uključiti u tipologiju stanovitoga stilskoga pravca. Svrha cijeloga posla jest – prema Pranjiću – prvenstveno pedagoška te kao doprinos književnoj kritici i povijesti za njihove izvedbe i zaključke o pojedinim književnim tekstovima, opusima i razdobljima.

U spisu »Matoševe leksičke varijante (stilističke)« (Pranjić 1973: 81–94) Pranjić produbljuje opis stilističkih leksičkih varijanata jer da su one i najuočljivije te ih izjednačuje sa stilemom, »jedinicom pojačanja izražajnosti« (Pranjić 1973: 81), i na kraju izdvaja i klasificira. Dijeli ih prema izvorištima i funkciji. Na taj način utvrđuje leksičke varijante u funkciji ironizacije, pejoracije i sl., varijante situacijski motivirane, kontekstualno neusklađene, kolokvijalne i žargonske, varijante »prevarena očekivanja« i »sinonimskih« (i gradacijskih) nizova. Pritom valja primijetiti da Pranjićeve analize nadilaze njegovu teoriju i bez njih bi teorijski postulati izgledali sterilno – tek se s praktičnim analitičkim činom pokazuju živima i smislenima. Tek kad uz pomoć oštra Pranjićeva oka, njegove snažne opservacije, susretnemo varijante u Matoševoj rečenici »Cilindar mu otpuznu s glave, tako mu se kosa silno nakostriješila, zašiljila, zaiglila« (Pranjić 1973: 92) uz lucidan i vibrantan Pranjićev analitički komentar, razumijevamo i pamtimo što su leksičke varijante gradacijskih nizova.

Kako se provodi tipologizacija stilema Pranjić pojašnjava u spisu »Tipologizacija stilskih postupaka (Iz Matoševe stilematike)« (Pranjić 1973: 160–186). Pritom ističe da je svrstavanje stilema manje značajno od same analize stilema i određivanja njihove funkcije u danome kontekstu. Za ilustraciju tipologizacije, koju najavljuje kao jedan od zadataka stilističara, klasificira morfonološke (glagolske) i semantičke stileme iz korpusa Matoševe proze. Pogled na izdvojene morfonostileme pokazuje da su to stilemi sljedeći: infinitiv, participi, imperativ, aorist – svi u takvim kontekstnim pozicijama u kojima nose stilogene vrijednosti i uočljivo se po svojim ekspresivnim i impresivnim vrednotama razlikuju od neutralnih varijanata. Semantostilemi su pak metafore/slikovnost i stilska nasljedovanja usmene predaje i biblijskoga stila. Najposlije svjestan je da se na kraju sveg svrstavanja stilskih postupaka/stilema vrednovanje književnih tekstova neće i ne može zasnivati samo na ma kako pomno izvedenoj analizi i klasifikaciji. Krajnji će estetski sudovi na kraju pripasti »intuiciji i ukusu« – pomiruje se Pranjić kao lingvostilističar koji razumijeva doseg i djelokrug lingvostilistike. Tako je dakle stilistička analiza, prema Pranjiću, službenička i nepotpuna po svojoj moći krajnjeg estetskog valoriziranja.

Sljedeći spis koji je uvršten u ovaj izbor »Lingvostilistička analiza jedne Matoševe proze (novelete ›Samotna noć‹)« (Pranjić 1973: 95–122) sadrži poman opis razlika između govorena (ne govorna da se ne miješa s razgovorna!) i pisana jezika te ističe vrednote govora: intonaciju, registar, intenzitet, tempo i stanku koji čine elemente ritma, uz takt i fonetski blok. Ti će se elementi primijeniti u interpretativnom čitanju Matoševe novelete, čija se dva ulomka analiziraju s obzirom na ostvareno interpretativno glumačko čitanje. Analiza se sastoji od utvrđivanja raspodjele elemenata interpretativnog čitanja i potom se vrednuje njihova funkcija u kontekstu u kojem se pojavljuju i kontekstu cijele novelete. Pranjić istražuje izražajnost koju definira M. Dufrenne kao de saussureovsku »osjetnu prisutnost označenoga u označitelju kad znak u nama pobuđuje analogno osjećanje osjećanju koje potiče sam (opisivani) objekt« (Pranjić 1973: 107). Krećući se vješto fonostilističkim i označiteljskim prostorima, Pranjić najposlije provodi stilističku analizu zasnovanu na lingvo-činjenicama i na svim ostalim razinama: morfonostilističkoj, leksikostilističkoj, sintaktostilističkoj i semantostilističkoj, sada već sve sigurnije i prohodnije da bi ipak na kraju autokritički utvrdio kako su dijelovi njegove analize upitni te da se ukupno gledajući stvarnost pa i jezična »ne može svrstati u sheme našega duha«, no da se ipak – ako želimo ozbiljno razgovarati o pojavama – sve to moralo činiti, nadajući se da nije bilo odveć »vivisekcija i nasilja nad živim tekstom« (Pranjić 1973: 122).

Slijede dva spisa iz područja stilistike prijevoda i prijevodne književnosti »Ivo Andrić u prijevodima« (Pranjić 1986: 122–130) i »Daničićev Stari zavjet« (Pranjić 1986: 21–36). I sam prevoditelj (najpoznatiji po prijevodu Tolstojeve Ane Karenjine), Pranjić se zalagao za komparativnu stilistiku i komparativnu kontrastivnu stilističku analizu. Prvi spis sadrži Pranjićeva objašnjenja komparativne stilistike i stilistike uopće koju vidi kao jednu od u njegovo vrijeme novih »sciences mixtes«. Smatra da je stilistika zauzela »među humanističkim znanostima limitrofnu poziciju« (Pranjić 1986: 123) te da se smjestila između lingvistike, književne teorije i povijesti, dok se komparativna stilistika nalazi u još složenijoj poziciji s obzirom i na teoriju prevođenja. Komparativna stilistika kao i stilistika uopće ima svoj lingvistički i svoj literarni ogranak, pri čemu je jasno da se Pranjić priklanja literarnome ogranku, slažući se s E. Edkindom i V. M. Žirmunskim. Takvo poimanje daje naslutiti da Pranjićev lingvostilistički koncept nije bio kruto lingvističan, već da se iako postavljen na lingvostilistički temelj ugnuo k literarnome polu kako komparativne prijevodne stilistike tako po svemu sudeći barem djelomice i stilistike uopće, iako je postojano branio lingvostilistiku, na primjer u tekstu »Legitimnost lingvističkoga-stilističkoga pristupa književnome tekstu« (Pranjić 1986: 9–12). Na odabranim tekstovima Pranjić pokazuje važnost prevođenja ne samo jezika već i stila. U slučaju s prijevodom Andrićevih tekstova utvrđuje izdajničku karakteristiku u onih prijevoda koji slučajno ili zbog ideologije nisu prenijeli i njegov stil. U članku o Daničićevu Starom zavjetu kontrastivnom analizom pokazuje kongenijalnost Daničićeva prijevoda u usporedbi s izvornikom a nasuprot drugim prijevodima (latinskom, engleskom, francuskom, njemačkom Lutherovom), što je znalački odabran uzorak jer su biblijski prijevodi zahvalan materijal za analitičare prijevodne književnosti.

U spisu »Virtualnost dijakronijskih stilema« (Pranjić 1998: 21–54) Pranjić obogaćuje značenje termina stilem uz pomoć opozicijskih parova denotacija/konotacija, stilistička neutralnost/stilistička obilježenost, izražajna automatiziranost i pretkažljivost/ deautomatiziranost i nepretkažljivost. Usto on ne promatra stilem samo u sinkroniji već i u dijakronijskoj protežnosti, u njegovim mijenama od neutralnosti do stilogenosti i obratno (reći će »kao u karijeri, jučer sve i sva – danas nitko i ništa«). U spisu »Znanstveni diskurs u Hrvatskoj književnosti Slavka Ježića« (Pranjić 1998: 145–154) – Pranjića zatječemo u stilografskoj analizi znanstvenog diskurza, citatno: »pod stilografijskom lupom ili: pod lupom diskursne analize« (Pranjić 1998: 152), što pokazuje razvoj Pranjićeva stilističkoga koncepta čemu se (razvoju) on i podruguje: »A da sam to, po ovještaloj navadi, nazvao znanstvenim jezikom, ili: stilom, zacijelo bih riskirao e da zazvučim unekoliko čak arhaično, ili blaže: barem kao démodé.« (Pranjić 1998: 146). I najposlije Pranjić se u svom stilističkom pristupu utječe kolažiranju uz pomoć autocitata i citata u spisu »Krležin srpanj« (Pranjić 2002: 77–144), što je još jedan razvojni i unekoliko eksperimentalni korak jednog lingvostilističara, čija je stilistika nosila karakteristike inovativnosti, razvojne kvalitete, empirijske potvrde, pograničja s drugim znanstvenim disciplinama i službeništva (pedagogiji, metodici, književnoj povijesti i kritici). Kolažiranje kao stilistička metodologija kojom se supostavljaju autocitati i citati drugih znanstvenika može se shvatiti kao kuriozitet i kao skromnost. Kuriozitet jer je Pranjić bio u stalnoj potrazi za inovativnošću, a skromnost jer je kolažiranjem uputio na prethodnike i druge istraživače. No razvidno je da je kolažiranje citata pokazatelj pomnog čitanja stručne literature te da su odabrani citati takvi da mogu rasvijetliti detalje koje Pranjić zamjećuje lucidno i samostalno.

II. Ekskursi – istraživanje stilističkih granica i slobode

Drugo poglavlje, kako stoji u naslovu: Ekskursi – istraživanje stilističkih granica i slobode, donosi izabrane spise koji pokazuju sklonost K. Pranjića da napusti čvrsto tlo lingvostilistike i zakratko se zaleti/zaluta u druga znanstvena područja: sociologiju, kulturologiju, etiku, pedagogiju, filozofiju, psihologiju, likovne umjetnosti, muzikologiju. Ta se Pranjićeva navada može tumačiti višestruko: kao istraživanje izvanlingvističkog konteksta, kao pokazatelj njegova nezadovoljstva skučenim prostorom lingvostilistike, proboj njegove slobodarske osobnosti, ili kao potraga za interdisciplinarnim, multidisciplinarnim i transdisciplinarnim modelom stilistike.

U spisu iz prethodnog poglavlja »Krležin srpanj«, kojim se oprimjeruje Pranjićevo kolažiranje, nalazi se i sadržajna jedinica pod naslovom »Fuga Matošiana & Krležiana & Matijevićiana (Ekskurs u analogije muzikološke)«. U tom spisu Pranjić provodi stilističku analizu kako bi potvrdio postavku da je kraj Matoševe novelete Iglasto čeljade označen kontrapunktskim stilom ekspozicije fuge. Svjestan je da se pritom zalijeće i u područje muzikologije te da je takav pokušaj rizičan: »Riziko: zavodljivo je, ali i opasno, uspoređivati dva autonomna i disparatna medija kao što su jezik i muzika.« (Pranjić 2002: 82) Ipak po provedenoj analizi analogija je razvidna te se taj nalaz potvrđuje još dvaput i u Krležinu i u Matijevićevu tekstu. U spisu kojim započinje ovo poglavlje o ekskursima »Ruralno i urbano u novijoj hrvatskoj prozi« Pranjić zalazi u, ili barem dotiče, sociologijski okvir i sociologijski profil stilistike. Piše: »Ruralno, zna se nije striktan, nije fiksan naziv ni književnopovijesni, ni književnoteorijski, nije ni lingvistički. Sociologijski je.« (Pranjić 1986: 217) Isto utvrđuje i za termin urbano. Stilističkom analizom pojačajne izražajnosti u noveli Legenda o djevojci i hrastu M. Božića (posebno imeničkih i glagolskih neologizama i ekspresiva) Pranjić pokazuje da je izražajnost utemeljena upravo u pučkoj, ruralnoj štokavštini te tako ukršta područja jezikoslovlja i sociologijske pripadnosti likova koji se u noveli opisuju. Jednako će tako analizirati kolokvijalne lekseme koji pripadaju urbanome substandardu i slengu u priči Priča o Zvjezdani I. Slamniga, kao i više kategorije urbana izričaja. Iako ostaje na čvrstome tlu stilističke analize, Pranjić uokviruje svoje istraživanje sociologijskim kontekstom koji će se kasnije u literaturi naših znanstvenika učestalo ponavljati. U spisu »Učenjak s vertebralnim stupom: profesor Stjepan Ivšić« (1884–1962) Pranjić će zaći u područje etike, spajajući je sa stilistički obilježenim leksemom kičma nasuprot neobilježenome kralježnica, te će uz pomoć historiografskih zapisa i njihovih osporavanja zaključiti da je profesor Ivšić zavrijedio naziv čovjeka koji ima ne samo puku kralježnicu već nadasve kičmu – što je aloglotizam sa suzvučjem moralnosti/etičnosti. U spisu »Vaništini orisi devetorice«, Pranjić uz kroki-crteže, brzopotezne obrise s karakterističnim crtama devet hrvatskih pisaca, udružuje i devet kroki opisa – tako se likovna kreacija upotrebljuje kao poticaj književno-biografsko-stilističkome »orisu« istih književnika, s biranim biografskim i stilističkim detaljima. I posljednji spis u poglavlju o ekskursima nosi naslov »Frano Petris (1529.–1597.) i utopija (?) mu Sretni grad (MDLIII)«. Već se u naslovu sugerira da će se analizirati utopijski tekst, odnosno – kako je kasnije razvidno – intertekstualnim vezama i drugi srodni utopijski tekstovi (Platon, Aristotel, More). Pranjića zanima i njihova stilizacija, ali je njegovo zanimanje istodobno i ekskurs u druge humanističke znanosti, kako stoji: »Nas će zanimati jednako znatan, ali drugačiji aspekat: filozofijsko-političko-socijalni...« (Pranjić 2002: 196). U potonjem je citatu i najava transdisciplinarnog pristupa objedinjavanja i povezivanja više znanstvenih disciplina s refleksom na društvenu sreću koja nadilazi sam doseg pojedinačnih znanosti. Tekst Sretnog grada Pranjić analizira na razini prijevoda u izvedbi V. Premeca, utvrđujući natprevođenje što proizvodi učinke »jezične glazbenosti«. Zatim slijede »montirani citati« iz Platona, Aristotela i Mora koji se svi jednako predočuju s istaknutim dijelovima (sintagmama, rečenicama, ulomcima) s ciljem uočavanja njihove primjenjivosti na sadašnja društva unatoč njihovoj drevnosti. Pranjić u tim starodrevnim tekstovima traga za »spoznajnim dosezima« koji bi se vrlo korisno mogli implementirati u društveni život suvremena svijeta, jer najposlije zaključuje: »Ipak, čitanje nek bi nam ne postalo isprazan scijentizam il’ estetizam, već ostalo hôd po i za mislima; kad štivo doista postaje bijeg, no ne od života – već u nj.« (Pranjić 2002: 225). Zacijelo se taj spis ne može drugačije odčitati nego kao vapaj filologa za većim utjecajem knjiga i vapaj humanista za sretnim ljudima u sretnim gradovima.

III. Stilističkom analizom do uzbudljiva čitanja

Najposlije, najuočljiviji rezultat lingvostilističkog istraživanja jesu uzbudljive analize i spoznaje o jeziku i stilu pojedinačnih književnih autora te se stoga u ovoj zbirci pridaju spisi Pranjićevih napisa o A. G. Matošu, M. Krleži, I. Andriću, fra G. Martiću, D. Cesariću i I. Slamnigu. Tri su to stilističke epopeje o trima književnim veličinama: Matošiana, Andrićiana i Krležiana, te tri ekspertize o autorima s manjom književnom aureolom ali zamjetnom kvalitetom. U njima se zamjećuju uz mikrostileme i makrostilemi, koji u nadrečeničnim i diskurznim analizama prerastaju i nadmašuju prvotno uspostavljen stilistički koncept. Vrijednost Pranjićevog divovskog istraživanja tim je rezultatima opravdana, a njegov doprinos neponovljiv.

Prvi autor, na čijim je književnim djelima Pranjić i brusio svoje stilističko pero, posebice u svom doktorskome radu, jest A. G. Matoš. Stoga je i prvi u izboru spisa u ovom trećem poglavlju. Iako je već u prvom poglavlju prisutan stanovit broj analiziranih Matoševih tekstova, s ciljem da se pokaže razvoj Pranjićeva stilističkog koncepta, ovdje je fokus usmjeren upravo na Pranjićeve uvide u stilematiku jednoga književnog autora, u samom početku na A. G. Matoša. U prvom spisu pod naslovom »Antun Gustav Matoš – nama suvremen«, Pranjić gotovo apologetski, iako znanstvenički smireno i suvereno, opovrgava negativne prosudbe o A. G. Matošu koje su uz one slavljeničke vrvjele u kritici od vremena piščeva života naovamo te dovodile u pitanje i Matoševu osobnost, i književni značaj, i njegov moral i kvocijent inteligencije. Pranjić argumentirano odbacuje takve iskaze, ističe u Matoševim tekstovima logičnost i jasne sudove, utvrđuje i prioritet estetskog kriterija i najposlije visoku stiliziranost njegovih tekstova, što potvrđuje njihova aforističnost, igre riječi po suzvučjima, konstante ritmičko-kompozicijskih dijada i trijada, izbor manje čestotnih oblika, antitetičko mišljenje i izričaj, maestralan spoj misaonosti i jezičnog izraza. Događajima pak iz Matoševe biografije potvrđuje Matoševu nepotkupljivost i nedodvorljivost, zbog čega mu pridaje nazive »čovjeka od formata« i »čovjeka od komada« te tako opravdava Matošev moral. Pranjić uočava da su pitanja što ih postavlja Matoš i »naša pitanja«: sadržaj modernog i suvremenog, odnos književnosti i društva, književnosti i morala, književnosti i politike itd. Usto opis hrvatskog društva i Zagreba ni po čemu ne otkriva, prema Pranjiću, da je Matoš davno prestao biti našim suvremenikom.

U spisu »Lingvostilistička interpretacija jednoga pejzaža (Antun Gustav Matoš Oko Lobora)« Pranjić »uočava, izdvaja, pa komentira-interpretira« »jezične elemente koji su nosioci ... briljantnosti njegova izraza« (Pranjić 1986: 66). Tako utvrđuje šest elemenata, kako poimence slijedi: 1. višestruko atribuiranje imenica, 2. nestandardni, neknjiževni leksemi, 3. nasljedovanje biblijskog stila, 4. particip prezenta kao sintaktička višeslužnica, 5. mijena upravljanja glagola prema padežu i 6. binarnost, tj. načelo usporednosti u sintaktičkoj kompoziciji. Po svim nalazima (uz pomoć »analitičke, sitnozorske jezičnostilske lupe«) i interpretacijama čini se da Pranjić slijedi ingenioznost A. G. Matoša: vrstan da se stilističar supostavlja vrsnomu stilistu. Srodan stav iznosi Lj. Josić: »U tome dvostruku stilskom rukopisu, stil je dominantna predmetnica, ekvivalencija između vlastitoga i tuđega teksta, bez obzira na mijenjanje pozicije čitatelja: sagledavajući čas književni diskurs Matošev, čas interpretacijsko-znanstveni diskurs Pranjićev, ›način na koji se nešto govori‹ važan je u oba slučaja – unikatnost se potvrđuje u oboma.« (Josić 2017) Slično potvrđuje i Bagić, koji zamjećuje natjecateljski registar Pranjićeva diskurza: »Pranjićev je čitatelj uvijek suočen sa stilističarem i stilistom u istoj osobi – tekst koji čita nadmeće se s predloškom i neizravno ga poziva da interpretira njegov stil dok autor teksta interpretira tuđi.« (Bagić 2015)

U Matošianu pripada i vrckav rječnik leksikostilema, pod naslovom »Tvorbene leksičke inovacije (Matoševi neologizmi)«, koji je sačinjen po abecedi, ali odvojen u cjeline prema vrstama riječi i tipu tvorbe. Pritom Pranjić provjerava sve rječnike koji su bili dostupni Matošu kako bi utvrdio je li Matoš preuzeo neku riječ ili ju je stvorio. U popis Matoševih neologizama Pranjić uvrštava i one riječi koje rječnici bilježe, ali kao slabo čestotne, odnosno koje su stilistične. Valja dodati da se taj rječnik/popis može čitati kao zanimljivo štivo; dokaz tomu su leksički primjerci poput pojeleniti se, pomašiniti ili vodoholizam. Iako se takav popis čini razigranim, i to jest zahvaljujući prvenstveno Matošu, iza njegova nastanka stoji i velik i poman trud stilističara-sastavljača.

Prvi spis Andrićiane u ovome poglavlju nosi naslov »Iz Andrićeve stilematike«, te u svom prvom dijelu podnaslov Tipologija stilsko-kompozicijskih konstanti sa spoznajnom vrijednošću (Pranjić 1986: 104–112). Pranjić se u tom spisu bavi proučavanjem spoznajnih generalizacija koje Andrić umeće/interpolira u pripovjedni tijek. Tako zamjećuje sljedeće tipove umetanja generalizacija: 1. minimalno umetanje od par riječi (npr. »kao uvek«) kojima se zbivanje uzdiže na univerzalnu razinu, 2. umetanje mikro-rečenica (npr. »uvek ima po jedan takav«) s istom funkcijom, 3. umetanje koje je integralan dio narativa, a ne više kao dopunska obavijest (npr. »On se odavno pomirio sa saznanjem da je naša sudbina na zemlji sva u borbi protiv kvara, smrti i nestajanja, i da je čovek dužan da istraje u toj borbi i onda kad je potpuno bezizgledna.«), 4. umetanje aforističkih, mudrih izreka (npr. »Otkako je carevina bilo je i toga, jer nema vlasti bez bune i zavere, kao što nema imanja bez brige i štete.«) i 5. umetanje svepovijesnih istina-konstatacija-generalizacija (npr. »Tako se uvek u blizini nadmoćnog neprijatelja i pre velikih poraza javljaju u svakom osuđenom društvu bratubilačke mržnje i sporovi.«).

U spisu »Neki jezičnostilski postupci kao izražajne vrednote Andrićeve proze«, prvi postupak koji Pranjić ističe jest znalačka poraba predmetaka, kao u primjerima otplavljene, doplavila, poplavljenih s predmecima od-, do-, po-, kojima Andrić ostvaruje ekonomičnost izričaja. Ili u primjeru raspamećene majke u kojemu se – prema minucioznoj Pranjićevoj interpretaciji, predmetkom ostvaruje učinak trenutne poludjelosti majki kojima uzimaju djecu u romanu Na Drini ćuprija – te majke nisu lude ili nerazumne, one su raspamećene u trenucima boli koju doživljuju. Drugi je postupak umetanje apozitiva u sintaktičku kompoziciju, koja pridonosi mirnoći Andrićeva proznog izričaja koju je kritika slikovito imenovala smirenošću. Pranjić tako pokazuje koje su jezičnostilske pretpostavke za takav smireni učinak. Primjer je također preuzeo iz romana Na Drini ćuprija, kako slijedi: »Na tom mestu gde Drina izbija celom težinom svoje vodene mase, zelene i zapenjene, iz prividno zatvorenog sklopa crnih i strmih planina, stoji veliki, skladno srezani most od kamena, sa jedanaest lukova širokog raspona.« Apozitivi zelene i zapenjene usporavaju rečenični ritam i otuda – smirenost. Sljedeći je Andrićev postupak ključna riječ, prema kojoj se može rekonstruirati svjetonazor. Pranjić pokazuje da je jedna takva riječ u Andrića pridjev zao/zla/zlo u sintagmama zla voda, zla misao i zla sreća. Nadaje se zaključak da Andrić poručuje kako čovjeku preostaje ustrajna borba sa sveprisutnim zlom. Idiomatska frazeologija četvrti je identificirani postupak. (Primjer: »... mosta koji je jedini preturio poplavu bez kvara i izronio iz nje nepromenjen.«) U istome prethodnom primjeru razvidan je i postupak antropomorfizacije predikacijom, o čemu kazuje još jedan primjer: »Poplave ... koje svake godine pohode kasabu.« Klasična štokavština u Andrića je razvidna u detaljima kao što je imenički, neodređeni oblik opisnih pridjeva. (Npr. skrovitu mestu, vidna traga) i najposlije Pranjić navodi postupak rijetke ali izražajne porabe pasiva. (Npr. »...čovek biva zaustavljen od nadmoćne stihije.«) Dakako, uz ovdje šturo prikazanu identifikaciju Andrićevih jezičnostilskih postupaka Pranjić izvodi i šire interpretacije koje otkrivaju stilističara vrhunskog i znanja i osjećaja.

U spisu »Čudo Aske i vuka« Pranjić upućuje na začudnost tog Andrićeva teksta, koja proistječe već i od neodredivosti njegove književne vrste, jer sadrži odlike i bajke, i basne, i kronike i eseja. Raspravljajući o razlozima takve složene forme, Pranjić zalazi u tekst te otkriva i druge značajnosti: filozofeme-poeteme, koji pronose spoznajne sadržaje. (Npr. svršene glagole budemo i prođemo, namjesto bivamo i prolazimo, koji prenose sliku ljudske prolaznosti u hipu, prema Pranjićevoj interpretaciji: »...ovaj naš život toliko je kratak, toliko trzajan, toliko tek poput otkucaja, poput elektroimpulsa, da mi u njemu niti bivamo niti prolazimo već upravo u njemu tek budemo i prođemo«. U svojoj analizi Pranjić preuzima i medicinski (»mediciozni«) termin kontaminacija da bi pokazao kako ona funkcionira i u književnome tekstu. U Aski i vuku »smrt je pred njom bila [...] svugdašnja.« Riječ svugdašnja nastala je spajanjem, križanjem od riječi svagdašnji i posvudašnji, te tako ujedinjuje i vrijeme i prostor u kojemu smrt ima posljednju riječ rasprostirući se i svagda i svuda. Usto, i u tom spisu kao i u nekim drugima Pranjić zamjećuje stilotvornu jednostavnost koja omogućuje da tekst mogu sa zanimanjem čitati svi, »od pastira do akademika«, gdjegdje će reći »od čobanina do akademika«. Pranjićeva je opservacija jednako začudna kao i tekst što ga razmatra.

U spisu »Omerpaša Latas i – stil« Pranjić je u potrazi za još, kako sam kaže, terminološki neujednačenim sastavnicama teksta koje se nazivlju katkad: univerzalni iskaz, gnoseološke generalizacije, autorski iskaz, spoznajna poopćavanja, ili pak s gledišta teorije informacije: redundancija. Pritom razlikuje tematske generalizacije: historijske, historiozofske, filozofijsko-etičke i psihologijske te zamjećuje da su Andrićeve generalizacije u nedovršenu romanu Omerpaša Latas u odnosu na prethodne značajno sofisticiranije te najčešće antropološke i pokazuju razvoj Andrićeva i stila i svjetonazora u smjeru implicitnog humanizma i individualizma, pri čemu ostvaruju – prema Pranjiću – vrhunac, »duhovnu nasladu«.

I na kraju, u govoru povodom smrti Ive Andrića, »Ivi Andriću In memoriam« (Pranjić 1986: 134), čini se da Pranjić sažimlje u temeljnim crtama sve što je ranije u minucioznim analizama iznašao. Uz tvrdnju da Andrić opisuje Bosnu kao »mikrokozmički uzorak makrokozmosa«, onoga koji je poželjan: »stjecište razumnoga zajedništva i suradljive uzajamnosti raznolikih subjekata: etničkih, nacionalnih, kulturnih, civilizacijskih«, Pranjić nabraja najznačajnije odlike Andrićeve književne produkcije, što će najbolje izreći citat: »Jednostavnost ljepote u izrazu, čistota moralnoga stava, imenovanja po bitak temeljnoga, a spoznajna dubljina« (Pranjić 1986: 135). Tim je govorom Pranjić otpratio Andrića čije je tekstove stavljao pod lupu da bi, između ostaloga, pokazao i sebi i nama zašto je Andrić nobelovac.

I treći pisac, pranjićevskim stilom rečeno, »od velikog formata« čije je tekstove Pranjić osobito rado analizirao bio je Krleža te je i radove o Krležinu stilu nazivao Krležiana. U spisima koji su ponuđeni u ovom izboru pod zajedničkim naslovom »Krležin stil«, Pranjić već na početku piše da je Krležina stilematika »silno razvedena« te da je duboko crpilište, rudnik, »majdan« u kojemu stilističar može beskrajno rudariti. Unatoč ambigvitetnom Krležinu stavu prema stilu i stilizaciji, negativnom i pozitivnom, Krleža je nedvojbeno stilist koliko i Matoš. Pranjić nalazi srodnost ovih književnika i u činjenici da obojica povezuju estetički ideal s etičkim (Pranjić 2002: 6).

U prvom spisu unutar poglavlja o Krležinu stilu: »Stilski postupci ritmizacije«, Pranjić će na tragu prethodnih istraživanja krležologa o Krležinu ritmu istražiti ritam u Krležinoj fikcionalnoj i nefikcionalnoj prozi. Pritom će pokazati kako Krleža jednom prijemetom drugi put redovnim redom riječi uspijeva ostvariti ironiju, uz pomoć tonskog kretanja, boje tona, mijene tempa, slogovna skandiranja, tempa ritardando i intonacijske sinusoide. Pokazat će i kako Krleža ostvaruje stanku, nultu fonaciju, i druge ritmičke učinke uz pomoć interpolacija i znalačke raspodjele atoničkih riječca i spajanja i razdvajanja fonetičkih blokova. U takvim fonostilističkim analizama zasnovanim na prozodiji Pranjić je nenadmašan i virtuozan. Uz profesionalno znanje, jer se bavio i fonetikom, nedvojbeno je da je imao i dobre fizičke (sluh) i intelektualno-emotivne preduvjete za odčitavanje prozodijskih i srodnih kvaliteta, neophodnih za fonostilističku mikroanalizu.

Na tlu mikrostilografije ostat će i u spisu koji slijedi pod naslovom »Onomastički mikrostilemi«. U tom se spisu Pranjić bavi Krležinom onomastikom koja je providno stilogena u romanu Banket u Blitvi, jer sadrži bogat repertoar imena sa simboličko-ironijskim značajkama. Pritom utvrđuje da je jedini lik koji nema stilogeno ime Niel Nielsen te da je upravo neobilježenošću humaniziran i – obilježen. Pranjićevi su zaključci neočekivani i sadrže znanstveničku heureku.

U spisu »Švarcklinster jezika« Pranjić pokazuje – osporavajući kritiku koja Krležu nazivlje jezičnim švarcklinsterom, to jest šarlatanom – da je Krležino kršenje gramatike produktivno jer iznosi nova značenja. To potvrđuje pjesmom Jesenja samoća, u kojoj se nalazi nepravilan oblik imenice u komparativu u rečenici a biva sve jesenije, što primjenjuje i na kritiziran Krležin iskaz o Kranjčevićevoj pjesmi Lucida intervalla kao »djela sigurno najstaklenijeg i najvidovitijeg u čitavoj našoj lirici do danas«. »Nastaklenije djelo« nije iskaz koji bi trebao dokazati da je Krleža švarcklinster, već naprotiv magičar riječi. Pranjić dokazuje stilotvornost izričaja i pojašnjava da se njime iskazuje značenje: »kristalan«, štoviše »epifanijski«. Pranjić je viteški branio velike pisce koje su kritičari neopravdano napadali jer nisu razumijevali njihovu umjetničku inventivnost.

U spisu »›Sintaksa krika‹ – govornost (ratne) lirike; tekstualne redakcije« Pranjić će objasniti proturječje između sintakse i krika, jer je sintaksa organizirana jezičnost, dok je krik nasuprot sintaksi govorni izričaj koji rečenicu cijepa i razbija, razvijajući novu samosvojnu sintaksu krika. To će se osobito vidjeti u ekspresionističkim Krležinim tekstovima u kojima dominira postupak pucanja rečenice uz pomoć opkoračenja, kratkog stiha, uzvika, direktnog obraćanja i sl. Praćenjem različitih tekstualnih izdanja može se zamijetiti smirivanje Krležine sintakse – rečenice su sve duže i organiziranije. Pranjić će to povezati i s biografskim ambivalentnim Krležinim likom: »agresivnim psovačem i smirenim mudracem«, pritom tijekom vremena u korist mudraca, iako će se i u kasnijim prozama pojavljivati kratke bespredikatne rečenice, kako je istaknuto u tekstu »Stilski postupak elipse predikata«.

U spisu »Kompleksna perioda« Pranjić sažimlje Lasićev pogled na stil Krležine periode, koja je iznimno kompleksna i samo vrstan stilist može sačiniti periodu koja neće biti zbunjujuća i preopterećena. Krleža je eksperimentirao periodom sve dok je nije učinio ključnim elementom naracije u vidu četiri strukturalna tipa: monocentrična, kontrasna, policentrična i dislocirana, od kojih je posljednja najkompleksnija. Prve dvije periode Krleža je razvijao u prvim proznim djelima, a posljednje dvije u poslijeratnim romanima kojima se opirao prelogičnom i prejasnom ideologijskom izričaju. S tim se Lasićevim stavovima Pranjić u cijelosti složio, ni ne pokušavši išta dodati ili pak hiniti vlastito otkriće u tom pogledu. Usto što je iz enciklopedijski velike Lasićeve krležologije izlučio dio koji je htio istaknuti, koji je važan dio ne samo sintaktostilistike već i naracije i Krležina diskurza, Pranjić je kao uvijek pokazao krajnje poštenje u predstavljanju tuđeg teksta.

Sljedeći spis »Stilski postupak naddeterminacije« uvodi čitatelja u područje Krležine makrostilematike. Naddeterminacija je, kako Pranjić razumijeva autora tog termina, »stilski postupak kompleksne determinacije protagonista s pozitivnim i negativnim aksiološkim karakteristikama, od kojih se nijedna ne hipergeneralizira te tako ne da mogućnosti za zaključivanje po psihologijskom ›halo‹ efektu.« (Pranjić 2002: 28.29.) »Stilski postupak kolizije vrijednosti« – naslov je sljedećega spisa koji se oslanja na prethodni i osvjetljuje ga. Pranjić primjećuje postupak naddeterminacije u drami Vučjak u kojoj su dramski likovi uvjerljivi u svojoj paradoksalnosti upravo zbog kolizije vrijednosti u koju ih Krleža znalački postavlja kao u stupicu te su nemoćni baš poput Leonea u drami Gospoda Glembajevi da se priklone jednom redu od ponuđenih vrijednosti; oni se ljuljkaju kao na valovima od jednog do drugog reda vrijednosti i najposlije propadaju.

Još dva srodna Pranjićeva spisa predstavljaju Krležine makrostileme: historijsku skepsu i antimarcijalnost. U spisu »Historijska skepsa kao (makro)stilski postupak« Pranjić tvrdi da je Krleža opisivao više mentalitetnu nego događajnu povijest te da je njegova povijesna skepsa jednako prisutna u njegovim fikcionalnim i nefikcionalnim tekstovima i dade se prispodobiti s tekstom s bogumilskih stećaka: »ja sam bil kako vi jeste / vi ćete biti kako jesam ja«. Povijest je iznevjerila čovjeka i nitko nije uspio dosegnuti vlastite ideale, nego se uvijek ponavlja isti obrazac: vlastodršci zaradi svojih interesa šalju ljude na krvava bojišta. Od povijesti nitko ništa nije naučio. Iz takve se skepse, tvrdi Pranjić, rađa i drugi, srodni makrostilem: antimarcijalnost: Nju će predstaviti u spisu »Antimarcijalnost kao (makro)stilski postupak«. U tome spisu Pranjić predstavlja Krležu kao pisca koji se prema ratu odnosi idiosinkrazijski, s nesnošljivošću i gotovo fizičkom odbojnošću. Krleža je rat smatrao besmislom i izravnim pokazateljem ljudske gluposti, čemu je suprotstavljao razum, logiku i ukus. Pranjić zamjećuje srodan odnos prema ratu i u Camusa, ne pokušavajući dovoditi istu sintagmu »ratovi u nama« u intertekstualnu već u svjetonazorsku humanističku vezu. Na temelju skepse i antimarcijalnosti temelji se i Krležina duhovnost: »U historijskoj skepsi, u antimarcijalnosti kao organskom i mentalnome stavu ogleda se i raspon Krležine duhovnosti.« (Pranjić 2002: 48). Poimajući duhovnost kao suprotnost materijalnome i tjelesnome, ali i kao pamet, kulturu, razbor, obrazovanost, dubokoumnost, Pranjić donosi i smion zaključak: »Ovako poimljujući duhovnost – mirne je duše reći: obuhvatnošću uvida u povijesnu i kulturnu narodnu egzistenciju Krleža nam je najduhovniji kompatriot od pismenog iskona naovamo.« (Pranjić 2002: 49).

U spisu »S Andrićem – antipod«, polazeći od generalne kritičke zamjedbe o antipodskoj poziciji dvaju velikih pisaca, Pranjić karakterizira istodobno i Krležin i Andrićev stil. A da su antipodi, vidi se po tomu kako upotrebljuju detalj, kako u svojim romanima tematiziraju filozofiju povijesti, koliko su angažirani u odnosu na temu koju književno prezentiraju. Tako se analizom prepoznaje da Andrić upotrebljuje detalj radi detaljizirana opisa, a Krleža radi ironijske psihološke karakterizacije lika; da se Andrić u interpoliranju univerzalnih iskaza »ograđuje«, da je distanciran, dok je Krleža apodiktičan; da u Andrića nema filozofijskih, psihologijskih, sociologijskih termina i internacionalizama unatoč temi kojoj bi oni pristajali, dok ih Krleža uvodi bez ustručavanja i gomila u velikom broju; da se Andrić ne opredjeljuje olako za jednu od prisutnih svjetonazorskih paradigmi, dok Krleža kao da je sasvim suprotno odlučio biti emotivno angažiran, krajnje neravnodušan i pristran.

Da je Pranjić znao preuzimati i tako isticati i tuđe radove, svjedoči i spis »Boja i zvuk u stihu« u kojemu počevši od naslova citira autoricu eseja N. Bogdanović koja analizira boje i zvukove u Krležinim stihovima. Boje u Krleže nose simbolska i štoviše smisaona značenja: siva monotoniju i besmisao života, bijela duhovnost, crna je kontrastivna, a prisutan je i kolorit sa živahnim porukama. Zvuk je pak razvidan u rimama, aliteracijama i srodnim zvukovnim figurama te u auditivnim slikama (lavež psa) te autorica kaže da se Krležine riječi produciraju jedna iz druge više po srodnosti zvuka nego smisla, što je prepoznatljiva kvaliteta Krležinih stihova u svakome fragmentu. Pranjić samo dotiče na kraju svojim čarobnim štapićem tu posljednju tvrdnju i obogaćuje novijim terminom fraktal. O fraktalnoj će Krležinoj teksturi Pranjić progovoriti posebno u spisu »Fraktalnost stilematike (i opusa)« (Pranjić 2002: 70–72), u istome spisu u kojemu će ustvrditi da »mikrostilemi jednako kao i makrostilemi Krležina diskurza imaju svojstva cjeline njegove stilematike i opusa« (Pranjić 2002: 71). A. Ryznar pojašnjava: »Taj odnos između mikrostilističke i makrostilističke razine Pranjić nam prispodobljuje pomoću metafore fraktala u kojem se i u najmanjem dijelu zrcali slika cjeline.« (Ryznar 2015)

I u svim ostalim ovdje izabranim spisima Pranjić je dosljedno pokazivao zanimanje za sve razine Krležine stilematike, te ustrajno kopao poput rudara-udarnika: izvlačeći na vidjelo stilističke idioglotizme – aloglotizme koji su u Krleže hipertrofni, ali »kontekstom motivirani, stilistički funkcionalizirani i interpretacijski neprijeporni« (Pranjić 2002: 34), kajkavske elemente u štokavskom standardu uz pomoć kojih se »ostvaruje angažiranost književna i politička – istinska...umjetnička...ljudska« (Pranjić 2002: 36), slobodni neupravni govor kojim Krleža kreira modernog pripovjedača koji svoje gledište zamjenjuje gledištem likova, polemički stil pri čemu se oslanja na istraživanje K. Bagića, i druga otkrića, ostavljajući iza sebe enciklopedijsku istančanost, konciznost i znanje udružene s lucidnošću i znanstveničkom opservacijom. U svom se stilističkom djelokrugu služio pritom i terminologijom nalik na znanstvenika prirodoslovnih znanosti, često govoreći da je što motrio pod sitnozorskom lupom, dakle danas bismo rekli mikroskopski, ili čak u laboratoriju, a s druge je strane bio umjetnik u ushitu u svojoj maestralnoj umjetničkoj radionici. Takvi nam iskazi možda sugeriraju da je Pranjić bio istodobno i znanstvenik, strog i objektivan, i umjetnik vođen individualnom intuicijom i darom.

Osim velikih pisaca Pranjić stilističkim okom prati i pisce koji su kvalitetni, a opus im je manji i nemaju aureolu misticifiranih književnika. Među takvima u ovoj su zbirci odabrani spisi koji se odnose na D. Cesarića, fra G. Martića i na I. Slamniga. Prvi spis nosi naslov »Ozvučenje jest interpretacija«. Sam je naslov istodobno i teza koju Pranjić argumentirano brani detaljiziranom fonostilističkom ekspertizom, zalazeći s područja fonostilistike u područje interpretacije kojoj se i na drugim za njega neodoljivim mjestima utječe. U slučaju Cesarićeve pjesme Poludjela ptica Pranjić pokazuje kako ozvučenje akcentima, dužinama, intonacijom, tempom i drugim fonetičkim elementima utječe na pojmovni i emocionalni sadržaj te na krajnju poruku pjesme. Ukoliko se na primjer stih Sleti u nižu, u bolju sudbinu pročita neutralno i sa standardnim akcentima i intonacijom, izmaknut će i ironijski sadržaj istoga stiha koji je nedvojbeno u kontekstu pjesme prepoznatljiv. I drugi su elementi Pranjićeve ekspertize bremeniti i suzvučjima i suznačjima te bi trebali pridonijeti dubljem shvaćanju i doživljaju Poludjele ptice.

Spis »O jeziku i stilu fra Grginu još jednoč« uza svoj naslov ima i dodatno pojašnjenje u zagradama: »kao vertikalnome kontinuitetu stilematike franjevačkih spisatelja Bosne Srebrene«. Pranjić je cijenio bosanske franjevce prvenstveno zbog njihove mirotvorne orijentacije a potom i zbog aktivne kulturne uloge. S obzirom da je i sam podrijetlom iz Bosne, Pranjićev je rad otkrivao zanimanje za intelektualna gibanja u domicilnoj zemlji. Fra Grgu Martića postavlja tako dakle u okvir franjevačke tradicije i usto u okvir pragmatična humanizma. Tekst koji raščlanjuje nosi naslov Zapamćenja, a tiskan je u Zagrebu 1906. godine. U svom prvom bavljenju tom temom Pranjić postavlja, kako ga sam kvalificira, »navijačko pitanje«: »Možemo li što u tekstovima fra Grge Martića naći jezično inspirativnim i danas?« Dakako, Pranjić je dao stilistički argumentiran potvrdni odgovor, jer mu je između ostaloga specijalnost bila istrgnuti iz zaborava i rekonstruirati stare tekstove koji mogu reflektirati stilističke postupke i humanističke spoznaje aktualne i danas. Od stilotvornih postupaka Pranjić nalazi petnaest njih koji su vrijedni nasljedovanja: od slobodnog neupravnog govora do stilotvornih leksemskih rekcija. Pohvaljuje nonpurizam, metaforizirane frazeologizme, pomnost u redu riječi, ekonomizaciju, ritmizaciju i druge postupke poučljive i za današnje pisce.

Već samim naslovom »Eu-fonija/Eu-ritmika u pjesništvu Ivana Slamniga« Pranjić sugerira igrivost Slamnigove poezije i započinje s njime nadmetanje poput onog za teniskog meča. Najavljujući naslovom fonostilističku analizu, Pranjić nagovješćuje i europski značaj Slamnigove poezije uz pomoć igre riječi u razdoblju približavanja Hrvatske Europskoj Uniji. U samome se tekstu bavi analizom i predstavljanjem četiriju stilskih postupaka, prema Pranjićevu nazivlju: rimovanjem aloglotskih elemenata, makaronskim eksperimentom, slučajem alegoreze eufonijom/euritmijom, interpretacijom jedne komunikacijske destrukcije te iskušavanjem supjesnikovanja. Pranjić zamjećuje da Slamnig odabire vezani stih i rimu iako je takav oblik zahtjevniji, no istodobno omogućuje isticanje opreka kao u slučaju ovna/klovna, u kojem se dvije imenice međusobno udaljene, od kojih je jedna aloglotizam, uz pomoć rime dovode u neposredan kontakt i blizinu, što onda polučuje učinak iznenađenja i veselja. Makaronski eksperiment je Slamnigov pokušaj namjernog oponašanja satirične srednjovjekovne poezije koja je spajala niski i visoki stil. U slučaju pjesme Mein Faterlant Slamnig spaja njemački i hrvatski jezik u gastarbajterskoj maniri te progovara njome o drami iseljeničkog života »stamenije i rječitije od kakve psihosociometrijske pa i ideologijske ekspertize-analize« (Pranjić 2002: 84). U pjesmi More vrvi vrnutima Pranjić, ekspertizom, nalazi primjer kako se eufonijom i euritmikom ostvaruje alegorizacija, od konkretnog k širim pojmovima i značenjima; konkretno je u ovom slučaju eufonija i euritmika koja upućuje na gibanje mora, a alegorizacija je erotska slika žene na samome začelju pjesme. U pjesmi Ubili su ga ciglama Pranjić upućuje na interpunkciju koja nije ni gramatička ni logička već svojstvena slamnigovska. U toj pjesmi Slamnig zarezima cijepa sintagme, imenice odvaja od pripadnih pridjeva, postavlja dvotočje gdje se ne očekuje i dr., a samo da bi se ostvarila eufonija i euritmika ponovo sa širim konotacijama, koja proizvodi neartikulirani krik zbog prisutna nasilja, ali i mogućeg sretnog preživljavanja. Najposlije Pranjić ističe Slamnigovo supjesnikovanje s A. S. Puškinom, odnosno njegov prijevod Evgenija Onjegina. Jampskim počecima, opkoračenjima, izbjegavanjem natprevođenja/natpjevavanja i drugim postupcima Slamnig se prikučuje Puškinovu prijevodu na najbližu udaljenost, prijevod mu je »privržen« izvorniku te time i »približnovrijedan«. Pranjić potpisuje svoj generalni stav o Slamnigu odstupajući od stilističke terminologije i kruta znanstvena stila tvrdeći da je pjesnik – kao svaki pravi pjesnik – strastveno zaljubljen u jezik, da je istodobno i primitivniji i kultiviraniji, i mahnitiji od prosječna čovjeka, da je radin, učen i igriv, kako je već primijećeno, te da nešto jest a nešto nije: da jest bard(h), pjesnik i pol, a da nije vates, pjesnik-prorok.

Na kraju, da se razaznati i prema ovoj čitanci izabranih stilističkih spisa da je Krunoslav Pranjić uspostavio kao znanstvenik respektabilnu hrvatsku i svoju lingvo-stilističku školu/koncept stilistike, da je taj koncept kontinuirano razvijao, da se usklađivao s novijim pravcima (uvođenjem i stilističke analize prvenstveno književnih ali i neknjiževnih diskurza), da je svoje radove uokviravao uz znanstveno-stilističke i u šire znanstvene okvire (da ih je kontekstualizirao), da je profilirao svoju stilistiku kao službeničku disciplinu – da služi interpretaciji, pedagogiji i književnoj kritici i povijesti, da je zalazio i u interdisciplinarna područja (stilistika i muzikologija, stilistika i sociologija, stilistika i etika), da je podređivao stilistiku i krajnjemu cilju – podizanju sreće u društvu, posebice u transdisciplinarnom spisu »Frano Petris (1529. – 1597.) i utopija (?) mu Sretni grad (MDLIII)«. U tom se smislu mogu razumjeti i njegove bravure i stilizacije vlastita stilističkoga diskurza, o čemu su pisali gotovo svi koji su pisali o Pranjiću. Citiram tek K. Brajdić: »U našem akademskom diskurzu Pranjićevi tekstovi izdvajaju se po prepoznatljivim jezičnim bravurama, pristupom koji je krajnje individualiziran.« (Brajdić, 2011) Osim prijenosa vlastita užitka čitanja, Pranjić je svojom stilistikom uvećavao sreću društva kao malo tko drugi. Za primjer, evo ulomka iz analize prijevoda Petrisova djela Sretni grad, u kojemu utvrđuje natprevođenje u slučaju hrvatskog prijevoda V. Premeca u odnosu na izvornik i druge prijevode:

Premec:

– Ako naš grad bude takav kako smo ga opisali, najžešća žeđ u njemu će se moći gasiti vodama izvora blaženstva koje nad njim sípē.

• Pa dok Petrisove acque ponad grada mu padaju (caderanno)...
• dok Ryanove waters jednako meteorološki egzaktno padaju (fall)...

dotle Premečeve po slikovitosti natprijevodno, lirski:

sipe li... sipeeee...

&td., i ovomu sl. ...

Ovo nešto od mojega uratka imalo nakanu majušne pretencioznosti – per far un piccolo divertimento della musica di linguaggio!! (tj. da sačinim zabavicu jezične glazbenosti).

Zabavice, bravure i stilizacije ne umanjuju ozbiljnost Pranjićeva znanstvena doprinosa, već ga uvećavaju – jer nam se njegovi spisi daruju kao sretno utočište, kao sretni grad u kojemu blaženstva stilističkih voda sipe li sipeeee... dok je jedan od najsretnijih građana upravo pisac, stilističar sam, graditelj stilistike sretn(og)a lica.

Literatura

• Bagić, Krešimir. 2015. Pranjićeva disertacija (treće čitanje) (pristupljeno: 5. 2. 2018.)
• Bagić, Krešimir. 2002. Jedan akademski curriculum, u: Važno je imati stila. Ur. Bagić, Krešimir. Zagreb: Disput.
• Brajdić, Katarina. 2011. Iznimnost Pranjićeva akademskog diskurza (pristupljeno: 5. 2. 2018.)
• Josić, Ljubica. 2017. Matošiana u istraživačkome opusu Krunoslava Pranjića (pristupljeno: 3. 2. 2018.)
• Pranjić, Krunoslav. 1973. Jezik i književno djelo. Zagreb: Školska knjiga.
• Pranjić, Krunoslav. 1986. Jezikom i stilom kroza književnost. Zagreb: Školska knjiga.
• Pranjić, Krunoslav. 1998. Iz-Bo-sne k Europi. Zagreb: Matica hrvatska.
• Pranjić, Krunoslav. 2002. O Krležinu stilu & koje o čem još. 2002, Zagreb: ArTresor.
• Protrka, Marina. 2002. Popis objavljenih radova Krunoslava Pranjića, u: Važno je imati stila. Ur. Bagić, Krešimir. Zagreb: Disput.
• Ryznar, Anera. 2015. Razlistavanje Pranjićeve lingvostilističke metode (pristupljeno: 5. 2. 2018.)