Pod stilističkim terminom varijanta razumijeva se jedan odabrani od različitih mogućih načina da se izrazi jedna te ista ideja. Ne bi to ni trebalo posebno isticati (jer u stilistici je varijanta uobičajen terminus technicus), no činim to zbog spoznaje koju definicija ne kazuje explicite: da svaka izborena varijanta implicite sadrži svoje potencijalne zamjene (takmace). Sadrži nadmašujući ih izražajno: nadmašujući ih, naravno, ako najadekvatnije prenosi autorovu intenciju, ako je kontekstualno najopravdanije motivirana, ako u recepciji idealnog čitaoca nađe ekvivalente emisije, ili još bolje, ako ih razbukti još više.
Svaki je stilem, kao jedinica pojačanja izražajnosti, zapravo svoja varijanta, svaki implicira svoju zamjenu: stilistički nultu ili stilistički još jaču. Leksičke stileme (varijantske) izdvajam te zasebno klasiram jer su i najčešći i najuočljiviji (ako se pri čitanju analiziranoga predloška u pravi čas i na pravome, stiloinformativnome mjestu zastane).
Dijelim ih ne po formalnome kriteriju, prema vrstama riječi – nego prema njihovim izvorištima (npr. da li su kolokvijalizmi, žargonizmi i sl.) i prema funkciji koju u kontekstu poprimaju (npr. pejorativnu i sl.) te ih tako uvjetno i etiketiram.
Idealni sklad umjetnika i etika postigao je Matoš u više svojih književnih stvari. Jezik A. B. Šimića umjetnički je i etički u isti čas; sjedinjenost toga dvoga u mnogim njegovim pjesmama i člancima [...] pokazuje (i pokazalo bi) jedinstveno shvaćanje umjetničkog, jezičnog izraza u našoj literaturi: umjetnički stil mu je i etičko izražavanje. Njegov izraz na pr. za bojište, za ratište je razbojište; – i tako jednom jedincatom riječi izriče svoje mišljenje o ratu i osudu: razbojstva, za koje je ljudska zloća i pokvarenost izmislila posebni izraz, a ljudska ga glupost i naivnost upotrebljava [...]1
Preuzimam ideju o idealnome spoju kad riječ ima umjetničku vrijednost sadržavajući ujedno i etički sud (etičku osudu). Preuzimam ideju, korigiram egzemplifikaciju: razbojište za bojište prije je upotrijebio Matoš – »rabbi« negoli »discipulus« A. B. Šimić.
No dok nema dovoljno povoda za spor što je to etičko (optiram li za kakav etički kodeks ili sistem), prigrlivši ma koju estetiku – uvijek će biti opravdanja za mimoilaženja u pitanju: što je to estetičko (umjetničko)? Pitanja su ova, po sebi, teorijski, gnoseološki, vrlo relevantna i ona se, iako usputno i uvijek posredno, ali nezaobilazno prosto nameću i u tipu analize koju provodim. Povoljan jedan i posredan, opet, odgovor o umjetničkome (estetičkome) preuzimam iz drugog izvora:
Veličina umjetničkog djela stoji do toga, koliko je pjesnik duboko zahvatio u osnovna pitanja života, kako ih je snažno i životno osjetio, koliko je njegovo djelo u svim pojedinostima organsko, prožeto osnovnim doživljajem, i koliko je umjetnik za svoj doživljaj našao adekvatan izraz.2
(Istakao K. P.)
S adaptiranim parametrima: izraz adekvatan doživljaju, izraz koji usklađuje funkciju estetičku i etičku, potražit ću i tumačiti Matošev domet (ili doseg) »idealnog sklada umjetnika i etika«.
Mada mu je mrska hegemonija [Nietzscheu] iza njemačke pobjede kod Wörtha dobija od švajcarske vlasti dopust, da služi kao bolničar, krene kroz osvojeni Elsass, vidi klaonice kod Wörtha i Wissenburga, požar Strassburga, pa preko Lunévillea i Nancya dolazi na razbojište kod Metza, pretvoreno u golemu bolnicu ranjenika iza bitaka [...]
»Život Fridrika Nietzschea«, D VII 67–83
Kad sinu zora, jesenja i hladna kiša prestade, a mi nađosmo golo razbojište s leševima, strvinom i oblacima crnim, oblacima vranih gavranova.
Putujući na nova bojišta s četom vjernih naših kavaza, nailazili smo na seoska pusta garišta, na šumske požare, na puste, kamenite i žalosne, Velebitu slične planine sa strašnim jekama [...]
»S bojišta«, D XI, 278
Razbojište! Leksem ima kudikamo veći asocijativni dijapazon (ima konotativnu moć) negoli njegov denotativni korelativ (bojište). Posrijedi je nijansa, sitnica jedna jezikoslovna (predmetak raz-), ali ta i nevažna i prevažna sitnica otkriva svjetove, indicira Matošev nazor o svijetu, ili barem jedan aspekt toga nazora: antimilitaristički, antimarcijalni: jer rat je razbojstvo, rabota razbojnička, rušilačka i zatorna snaga ljudskih vrednota (širi lingvistički sadržajni kontekst ovakvu intepretaciju dopušta; stoga i citat namjerno hipertrofan). U izboru opisivane varijante zaista je etički sud, određenije još: etička osuda pojave (bojišta i bojevanja). A estetička vrijednost? Ne brigajmo za nju: ona je i tako kategorija ekstralingvistička ili metastilistička. Dovoljno je da izbor, da varijanta ima inkontestabilnu stilističku vrijednost.
Potvrđuje ona, varijanta, svoju izražajnu vrijednost otklonom (devijacijom)4 od norme leksičke stila objektivnog: historiograf i historiografija npr. nikad neće, niti je potrebno da za koje bojište kažu da je bilo razbojište. Literat i literatura hoće. Hoće Matoš. I treba. Jer znanost je ratio, logos, umjetnost je – i emocija! (Uostalom, o estetičnosti izolirane molekule, ovdje promatranoga leksema, ne može ni biti govora izvan estetskog suda o cjelini djela. No to više nije interes lingvističke analize, analize kakvom moja hoće da bude.).
A da stilem nije mehanički primjenjivan, nije eksploatiran, zlorabljen čak, riječju: da bi stilem mogao funkcionirati kao svoj entitet, kontekst (i citirani) sadrži i astilematsku varijantu – bojište (u segmentu: – Putujući na nova bojišta... i u samome naslovu teksta).
Zanimljivo je kao varijanta i variranje, čak suprotstavljanje strane i domaće riječi za isti pojam:
Kako se usuđujete kao parodiju groba i vječnosti dizati ovdje piljarički svoj glas vi [...] koji ste kod nas odgojili sumnju u svako poštenje, podigavši na ruševinama tuđih časti sumnjivu kuću vlastite kukavštine i bezimene značajnosti? A kojim se pravom dičiš [...] zar zato, što ti je patriotizam masni dohodak u zemlji, gdje je rodoljublje vječno i grozno osiromašivanje?
»Uskrsnuće bez Uskrsa«, D XI, 210
Dok bi svaki rječnik, s pravom, registrirao pojam dubletnim izrazom prevodeći internacionalizam patriotizam rodoljubljem kao ekvivalentom – dotle Matoš ta dva izraza za jedan pojam dovodi u opoziciju pridajući im zajedno uz imanentnu ekspresivnu i uvjetnu kontekstualnu, visoku impresivnu vrijednost konfrontiravši ih: strana riječ (patriotizam) označuje »rodoljublje« frazersko (frazasto – rekao bi Matoš), lišava je etičkog digniteta pojma, koji dignitet ostavlja nedirnutim (i neokaljanim – rekao bi opet Matoš) domaćoj: rodoljublju. Patriotizam bi bio – utilitarizam, rodoljublje – (etički) idealizam.
U krugu ovoga pojma i druge su leksičke varijante: otadžbina – domovina – postojbina:
1) A ja slušam, kako kroz večernji pozlaćeni skrlet tuguju sutonska zvona, sjećam se u toj mramornoj, cvijetnoj i slobodnoj bašti, da sam sin nesretne otadžbine [...]
»Flanerija«, D IX, 70
2) Djevica Orleanska je narod. U času kada u borbi za spas otadžbine klonu privilegovani stališi, ona se diže u djetinjskoj herojskoj naivnosti i donosi domovini ono bez čega nema spasa: vjeru u pobjedu, vjeru u sebe.
»Djevica Orleanska«, D IX, 90
3) Lutajući kao bjegunac od 21. godine do nedavnog [...] pomilovanja daleko od otadžbine, pateći se u materijalnim nevoljama i životareći kao savjestan literat u dobi, kada se još uči, mnogo uči, nisam se mogao razviti, kao u povoljnijim prilikama [...] i dok su drugi o hrvatskoj i srpskoj kulturnoj uzajamnosti tek deklamovali, ja sam kao novinar o srpskim kulturnim pojavama našu javnost među prvima upućivao, ponoseći se, da sam za ono petnaest godina mog lutanja izvan Hrvatske bio dokaz, da ona nesrećna, iskorijenjena, iz domovine jurena, anonimna i emigrantska Hrvatska tek u tuđini slobodnim našim duhom diše [...]
»Naši ljudi i krajevi«, predgovor Čitaocu, SD III, 200
4) A sjetni, nemirni oblaci i visoke magle lelujaju se kao snovi nad razvalinama i planinskim zelenim i eternim vrhuncima, a pošto zabruje sa župnih humaka podnevna zvona, genij zemlje zakuca vam u orajenim grudima, i kroz suzu zanosa slušate pastoralnu himnu postojbine.
»Kod kuće«, SD III, 143
Dok bi se u prva tri primjera bez ikakve izražajne štete i mogli poizamjenjivati izrazi (domovina/otadžbina) jer u tim su kontekstima više-manje (pogotovo u trećem) to identični koncepti: državnopravni, povijesno-politički, geografski, etnografski i demografski, pojam je to institucionalizirane »postojbine«, dotle je u primjeru četvrtom, primjeru majestoznom i uznositu, varijanta postojbina nezamjenljiva kao koncept iako prvo (etimološki) koncept egzistencijalni pa geofizički, ali k tome još i kao koncept ontološki: može se biti sin nesretne domovine (ili otadžbine – svejedno) – ali: nesretne postojbine nema!
Stilističke leksičke varijante vrlo su, vrlo česte u funkciji
a) ironizacije, pejoracije i sl.
I krene se na groblje veličajna, impozantna povorka. Unatoč sveopćoj žalosti kliču od tajne radosti klobučari i krojači, gledajući tuštu i tamu crne čohe, crnu elegiju tih slavonskih kaputa, i crnu tragiku tih sjajnih cilindara [...] Vijenci i vrpce s glasnim natpisima kao vozovi sijena, a crni, kobni kao španski inkvizitori mračni i zakrabuljeni jednopapkari vuku ustrpljivošću i važnošću više birokracije na sjajnim kolima sjajan lijes, a golim ga sabljama kao verthajmericu čuvaju đaci, narodna uzdanica.
»Uskrsnuće bez Uskrsa«, D IX, 208–9
Cio blago ironijski opis kulminira u poentama: zoologijskoj (jednopapkari) i žargonskoj (kolokvijalnim barbarizmom: verthajmericu). U zoologiji su jednopapkari izražajno neutralni. Ovdje to nisu.
Posebno i u Matoša relativno često upotrebljavamo stilsko sredstvo za postizavanje efekata, narečenih efekti ironizacije i pejoracije, jest upotreba »slavenoserbizama«:
Do pola se noći zabavljao čitanjem Paracelsa i nekog latinskog sočinjenija O demokratskoj zarazi.
»Miš«, SD I, 178
I on ne mogaše – poput onog pjesnika – gledati žena kako jedu. Bijahu mu ravnodušne, ali je ginuo za neobičnim odnošajima, kojima obiluje ljubav, i za neobičnim ženama, kojih nije mogao naći. Iz poletnog vastorga i poriva neobične energije padaše u rezigniranu ravnodušnost i cjepidlačku mlitavost.
»Camao«, SD I, 237
Iz daljine, iz ovog lombardijskog gradića, kamo se sklonila sa mužem za dugačkog, prvog bračnog putovanja, donosi vjetar rastrgane melodije kao latice opojnog večernjeg cvijeta, tamnog i mekanog. Grofica uzdahne i sva se poda prelesnom osjećanju jesenje večeri.
»Prva nevjera«, D XI, 112
Romantičku i idiličnu fakturu opisa u ta dva primjera Matoš sam neutralizira, pobija upravo upotrebom istaknutih stilogenih varijanata: vastorg = zanos, ushit; prelesni = divan, krasan.
Što traži ovdje taj tatarski štreber, pandur apsolutizma i skitski uhoda (pokazuje prstom mnogopočitajemoga Jegora Migorepoviča Repomigova)...
»Uskrsnuće bez Uskrsa«, D XI, 210
Jednako su ironijske i slijedeće dvije varijante; ironija je postizana drugim jezičnim sredstvima, po jednim beogradskim (oblički) kolokvijalizmom i jednim starohrvatskim pridjevom (arhaizmom):
1) Otrovni jezici lipovačkog »krema« usiktaše se i opet.
»Pereci, friški pereci...«, SD I, 147
2) Bijah čestit, ponizan, ali čovjek, dušmanin svega, spalit će me kao drevne mučenike. Umrijet ću, ne poznavajući slasti ljuvene. Cijelog vijeka bijah bećar.
»Jesenska idila«, SD I, 322–3
Novi državni praznik na domaku, a Mitričević još ne sapjeva pjesme.
»Ministarsko tijesto«, SD I, 350
Glagol kolektivnog jezika spjevati afektivno je neutralan. U njemu nema ironijskoga stava. Ali u Matoševoj individualnoj (prefiksalno inovacijskoj) varijanti sapjevati – odmah je uočljiva ironijska apostrofa i aludiranje na »pjesničarenje« državnih prigodničara.
b) varijante situacijski (kontekstualno) motivirane:
Kovačićevi radovi nemaju poezije zagorskog pejzaža i poezije nijanse, vidi im se, da su improvizacija čovjeka žuhkog poput znoja njegovih žuljevitih sela.
»Kod kuće«, SD III, 156
Kajkavski dijalektizam (žuhkog) motiviran je ovdje riječju o Kovačiću i zagorskom pejzažu, jednako kao u idućem i nakidućem primjeru:
Putem do crkve razgovaramo o seljačkom skomračenju, o eventualnom kupovanju i parceliranju propalih šljivarija u korist naroda, o potrebi zagorske banke, jeftinog kredita, knjižnica i pučkih, kajkavskih novina. Zagorac je zub te zemlje i ne da se iščupati bez velike boli.
Nav. djelo, 159
[...] kroz mekoću jesenskog uzduha ide u susret novom danu Angelus kao prastara, uvijek ista starogradska molitva, sunce se diže na istom mjestu na Šalati [...] a pod glavom – jedini jastuk gdje se može počinuti: jastuk domaćeg krova, meki, topli vanjkuš zagrebački!
»Kod kuće«, D VIII, 81
Kontekstualna motivacija i kontekstualna realizacija zaista su veliki regulatori vrijednosti leksičkih varijanata. U jednom prijašnjem primjeru (SD I, 322–3) arhaizam (slasti ljuvene) imao je funkciju ironizatorsku. Zavisno od konteksta – ne mora se svaki arhaizam doimati tako. Može i suprotno tome:
Sve naše kukavno pada i propada, tek slava frankopanska je u tim krajevima svjedok prošaste energije hrvatske.
»Refuli«, D VIII, 133
Stampani redci su moje brazde, hrvatska duša je moje polje, pa se ne može zamisliti neplodnost sjemena iz bogatog hambara jednog M. Reljkovića i D. Obradovića, Gundulića i Njegoša, Antuna Starčevića i Svetozara Markovića. Gredući ovim posavskim poljima osjećamo, da ih razumijemo i da i ona nas razumiju. Domovina!
»Obična šetnja«, D VIII, 152
O, kako je srećan prosjak, koji skuplja sunčane zrake u kosti, kojemu s lica odsijeva mjesečina i koji grede za oblacima i zvijezdama u šaptanju rose na slobodnim drumovima.
»Moji zatvori«, D IX, 23
Arhaizmi (prošaste, gredući, grede) ovdje su u kontekstu majestičnom, pa taj temeljni ugođaj samo još birano pojačavaju.
A situaciji izražajno adekvatni su i ovi germanski (kajkavski) dijalektizmi:
A sunce [...] izdiše s apoteozom požara u purpurnoj smrti, koja se zove i opet jedan dan, i opet jedan korak bliže onom mjestu, na kojemu će naše kosti, Bog zna za koga! nađubriti ovu zemlju poreskih glava bez ljudi [...] seljaka bez grunta, sela bez seljaka, učitelja bez plaće, knjiga bez čitalaca [...] značajnika bez pameti, umnika bez značaja, naprednjaka bez kulture, mudraca bez liberalizma, umjetnika bez ideala [...] novinara bez pismenosti [...] prava bez obrane, zločina bez kazne [...] ordena bez zasluga [...] škandala bez kompromitovanja, djece bez roditelja, zemlje bez naroda, naroda bez zemlje, Hrvatske bez Hrvata!
»Ladanjske večeri«, D IX, 64
Mogu misliti, kako žene za njima uzdisahu, a ja u životu ne vidjeh divnije glave i ljepšega glumca, pa već zbog Fijana možemo reći mi Zagrepčani, da smo najfešejši dečki na svijetu.
»Biti ili ne biti...«, D IX, 97
Posebno je opet kontekstualno motivirana leksička varijanta jednoga morfoadaptiranog turcizma:
Dok se mi trošimo u nekorisnim borbama, mahom ličnim, i u bizantskim, sterilnim diskusijama [...] dotle se dešavaju na krajnjem Istoku sukobi, prema kojima će izblijediti junaštva Rolanda i pustolovine Kraljevića Marka [...] Sve je tu grandiozno, tragično, crno i crveno kao kasapnica Rembrandtova.
»Mandžurijska lekcija«, D XI, 125
Mesnica Rembrandtova nije ništa prema kasapnici koja riječ (prema denotativnoj mesnica) ima kudikamo širi dijapazon konotativnih, mesodernih asocijacija (naravno, za onoga kojemu kasapnica nije svakodnevna riječ leksičkog fonda).
c) kontekstualno neusklađene varijante.
Primjera neće biti obilato, tek dva, ali dovoljno da tipološki (i nepretenciozno negativno kritički) upozore na neusklađene, situacijski nemotivirane, stilistički afunkcionalne leksičke varijante Matoševe:
Natiče nervozno monokl [...] i kada gođer Petrović nudi havanama, uzdiže Ture obrve, odmahuje desnicom, smiješeći se b a j a g i dostojanstveno i namještajući delikatno palac [...] Dečko se pravi nervozan i blaziran.
»Nezahvalnost?«, SD I, 132
Nisu u funkciji autentične karakterizacije (npr. u govoru lica) već u autorovoj naraciji arhaični provincijalizam (gođer), turcizam (bajagi) koji neusklađeno i kontekstom ničim motivirano kontrastiraju s modernim (i mondenim) evropeizmima (delikatno, blaziran).
A kada je S-a bio sasvijem ruiniran, vrati se metresa svome čovjeku.
Nav. djelo, 133
I opet odudaraju: arhaično štokavsko (sasvijem i čovjek, u pučkom značenju – muž) i »evropsko«, »moderno«, dekadentno »rafinirano« (ruiniran, metresa). U socijalnoj civilizacijskoj fazi metrese nemotivirano se (kontekstualno neusklađeno) izražavati u misaonim kategorijama patrijarhalnih odnosa (gdje čovjek ujedno znači muž, što valjda samo sobom razumijeva da čovjeka izvan muža nema). Nemotivirano je ako nema specijalne funkcije, kao ovdje što je odista i ne imade.
No oba su to primjera iz »Iverja«. A od »Iverja« (1899) do »Umornih priča« (1909) svekolik je Matošev razvoj. I rast Matoša kao stilista rafiniranijeg jezičnog (doživljajnog, zapažačkog) senzibiliteta. (U »Umornim pričama« takvih neusklađenosti više nije.)5
d) varijante kolokvijalne i žargonske.
I svakidašnji, kolektivni, kolokvijalni jezik ima svoja izražajna pojačanja. Matoš je ponekad, neindividualizirano, bez ikakva stiliziranja, preinačivanja – jednostavno presnimavao u tekstove svojih prvih pripovjedačkih proza:
[...] i pošto vidjeh, da troši nemilice, držah ga potomkom kakvog našeg drevnog plemena, koje se [...] aklimatizovalo i na junačkoj sablji dobilo svoj de sa kakim masnim spahilukom.
»Nezahvalnost?«, SD I, 130
U Biogradu se tako što ne da sakriti, ali pokraj sveg interesovanja ne mogah ništa ispipati.
Ibid.
No kako se već nakresao, a vidio, da se sve povaljalo od strašna smijeha [...]
Ibid., 135
Dirinčio je kao kaki švapski privatan docent, pa ipak bijaše lijen; radio je bez cilja.
»Miš«, SD I, 178
U posljednje doba nije me »šmekao« kao prije. Znate – radi te proklete kritike! Zbog proklete te kritike ima me već u nosu tri četvrtine Zagreba i ja ću nastojati, da se posvađam i s ostatkom [...]
»Biti ili ne biti...«, D IX, 95
Supruga kr. javnog bilježnika, što me dosele vrlo malo zarezivala, pozvala me preko perovođe dra. Klipa na svoja glasovita posijela, gdje se pio glasoviti čaj i čuo glasoviti glasovir.
»Život za milijune«, D XI, 214
e) varijante takozvana prevarena očekivanja.
Prevarena očekivanja u jeziku su i dokaz duha, i afirmacije smisla za nijansu:
Htio je da se prevari i zaplače, ali ne uzmože, jer je to htio. Tonuo je nemoćno u bezdno očajnosti. Dakle, slutnja, koja ga sapinjaše tako dugo, pretvorila se odista u javu, mračnu i strahovitu!
»Miš«, SD I, 179
Izbor između »istoznačnih« leksičkih varijanti (bezdan/bezdno) pretpostavljam – nije tek slučajno završio na bezdnu. Zato što: zaista jednoznačne, etimološki iste, one se dobrano razlikuju jezičnopsihološki: u jezičnoj svijesti bezdan ne doživljujemo više kao kompozit, ne osjećamo sastavne dijelove i njihova posebna značenja; bezdno jest kompozit, osjećamo njegove sastavne dijelove (bez-dno); po značenju je bezdno konkretizacija, dok je bezdan simbolizacija (svakog ponora). U datom kontekstu doimljivija je slika konkretna negoli simbolička, prije bismo očekivali bezdan (i veća mu je frekvencija u jeziku) negoli bezdno (frekvencija manja). Ali smo ugodno »prevareni« i za »prijevaru« naknađeni intenzivnijim doživljajem.
I opet skarešno zuri i zuri u njenu iglu [...]
... Ništa... Ništa ... Ništa...
– Ne, to nije možno, to ne može biti!
I osovi gvozden vlas nad srce [...] Šiljkom dirnu kožu.
Malecko pritisne: gotovo nikaka bol. Zar to da je smrt.
»Iglasto čeljade«, SD I, 266–7
Nikako ne bismo očekivali masculinum. Tȁ vlâs je gramatički, paradigmatski femininum! Odakle sad ta metamorfoza? Autorska. Matoševska. Da signalizira, da supstancijalizira preneseno značenje. Vlas nije vlas kose već u prenesenu značenju: šiljak, igla, gvozden vlas kojim si »iglasto čeljade« zadade smrt.
[...] one lijene, lopovske, vlažne i odvratne ručice pa njegovo bradato, sijedo i kaljavo lice [...]
»Ubio«, SD I, 359
Ručice – pa odvratne?! Uz deminuciju (hipokorističnu još – ručice) ne bismo očekivali tako negativnu atribuciju (odvratne). No ovdje je deminucija dehipokoristicirana.
– Vi me tjerate u smijeh, vi ste smiješni, mein Herr Simplicius.
– Vjerujem. Vi izvrsno pogađate. Smijeh, to je moje zanimanje. Ja se bavim time, da sam smiješan.
»Ogledi«, Pariz, u jesen 1902, SD III, 51
Kako prezent (se bavim) nije u sintaktičkom indikativu (funkcija kvalifikativna), a on režira vrijeme i u subordiniranoj rečenici, ne bi ni prezent sam smio biti u indikativu nego u relativu. A jedino pomoćni glagol (biti, jesam, sam) ima posebne oblike za sintaktički relativ (budem), pa bismo taj oblik i očekivali. Neočekivani, i gramatički ilegitimni (sam) zato je izražajniji, iako u funkciji kopule u imenskom predikatu, ipak u značenju: bivam (smiješan).
f) varijante »sinonimskih« (i gradacijskih) nizova.
U gramatici se češće spominju t. zv. sinonimi kao riječi istog značenja. Čovjek, koji svoj jezik osjeća, ne pozna sinonima. Već sama upotreba različitih glasova za tobože iste pojmove daje riječima i druge osjećajne nijanse, a prema tome i nešto drukčije značenje.6
Uza punu svijest da je sinonim tek uvjetan, relativan, tek termin-indikator, ipak ću ilustrirati ovaj Matošev stilski postupak, jer on je tipološki, s bogatim i čestim realizacijama u svim njegovim, tako i pripovijednoproznim tekstovima, statistički je zanimljivo: češći u kasnijoj artističkoj negoli ranijoj tradicionalnijoj stilskoj fazi (konkretno: karakterističan je taj postupak za »Umorne priče«, nije za »Iverje« i »Novo iverje«.)
Cilindar mu opuznu s glave, tako mu se kosa silno nakostriješila, zašiljila, zaiglila.
»On«, SD I, 306
Balkon, moj mi balkon mjesto odgovora pokaže gutav, pernat pir, a od tog pirovanja muklo zastruji, zašušta, zašumori podmukli zimzelen.
»Balkon«, SD I, 315
– Ne umri, ne gasi mi se, Danice, draga dušo!
»Jesenska idila«, SD I, 322
Prvi imperativ (ne umri) čista je denotacija; drugi (ne gasi) – metaforizirana konotacija.
Zvona se zaljuljaše, a grad zazuji, zabruji, zahuji, zašumi – najprije kao pčelinjak, pa kao nabujala rijeka, pa kao more na ilinjdanskoj oblakolomnoj buri.
Nav. djelo, 335
[...] a poeta laureatus stao jecati, smoliti, sliniti i nagnuo, da padne na koljena.
»Ministarsko tijesto«, SD I, 347
Tek zidovi puni puncati šešira. Kape, šubare, cilindri, polucilindri, novi, stari, olinjali, izlizani, razderani, pljesnivi, muški i ženski, moderni i staromodni.
»Vrabac«, SD I, 353
Eto – ide procesija, bijela kao mliječna staza, kao ljiljan, pahuljasta kao labud. Bijele haljine, bijeli duvci, a ispod duvaka bijela čela i čiste oči. Pomrčinom se lomi, trza, plače, uzdiše zvuk orgulja.
»Ogledi«, Pariz, u jesen 1902, SD III, 54
Zrak struji, zuji, zvuči, šušti s vjetrom, mušicama, prhanjem krila, garavim graktanjem i hrapavošću gavrana i kreštalice [...]
»Kod kuće«, SD III, 158
Činilo mi se, da tu, blizu mene, ispod mene ili iznad mene nekoga tuku, muče, premlaćuju [...]
»Moji zatvori«, D IX, 20
Blago i vama, nujni i sivi, tragični i purpurni oblaci, nebeski putnici!
»Ferije«, D XI, 201
Posljednji ovaj primjer s akumuliranim atribucijama – jedan je jedini, ali – tipološki – zastupa cijelu kategoriju stilskog postupka toliko karakteristična za artističkog (i poetskog slikarskog) Matoša: predilekcija za gomilanim i biranim pridjevima. Moglo bi se to gomilanje učiniti i monotonim. Samo kvantitativno ako ga promatramo – dȁ. No, Matoševo biranje atribucija, pogotovu redupliciranih, multipliciranih atribucija nije stilistička monotonija već po njihovu značenju i izražajnoj funkciji: jedni samo karakteriziraju (ovdje: sivi – purpurni), drugi simboliziraju (nujni – tragični). Simbolske atribucije su projekcije ljudske duševnosti u stvari, u predmete.
Afirmiraju Matoševe leksičke varijante (stilističke) istančano njegovo osjećanje za moć osobito konotativne (= kompleksne, slojevite) prema nagoti denotativne ( = jednoznačne) vrijednosti riječi.
Afirmiraju i gotovo kao anticipiraju spoznaju što ju je monološki u dijalogu Krležin Filip Latinovicz (u istoimenom romanu) formulirao razmišljajući kako je više puta potrebna
[...] samo jedna jedina riječ [istakao K. P.] pak da se u čovjeku pokrene osjećaj užitka, ljepote, žalosti ili snage, vremena i prostora, i svih životnih potencijala i radosti.
Izvor: Jezik i književno djelo, 1973. Zagreb: Školska knjiga